nema naslova...
Polako se kretala. Jedva čujni koraci odzvanjali su tihom ulicom. Srebrni Mjesec brižno ju je pratio. Zahladilo je i ona se jače stisne u svoj crni kaput. Nježne pahulje grizle su joj lice. Ubrzala je korak. Sada se brzo kretala kroz splet ulica zazirući od vlastite sjene. Nije se bilo teško popesti na najviši toranj u gradu. Već je bila na rubu kad ostane kao ukipljena. Suza joj se otme. Cijeli grad sada joj je bio na dlanu. Tako miran, tako spokojan, kao da joj se ruga. Bijesno stisne zube. Zašto je uopće ovdje. Na bijelo lice spusti joj se tuga. Kamen koji je nosila i koji ju je pritiskao cijeli tjedan najednom oteža. Ona se sjeti proteklog tjedna... Sjetila se ocijena koje su strašno pale. Sjetila se izdaje, boli i gubitka. Kako je mogla dopustiti da se tako nešto dogodi. To je bio njezin brat koji se obijesio. A njeni roditelji... Zašto njeni roditelji misle da je ona trebala znati koliko je suicidan. Neka je njegovo pismo bilo stoput naslovljeno na nju, ali ona nije mogla znati. Osjećala se maleno i izdano. Bol ju je razdirala. I još ta bolest. Kako može tako pokositi čovijeka. Za par mjeseci bit će slijepa... I što da sada radi? Da čeka svoj red u sjeni? Ne, ona ne želi čekati. Noćas... to će napraviti noćas. Ali pogledavši ovaj grad tako miran pred njom, poželi ostati još malo. Najednom se trgne. Koliko već dugo stoji ovdje? Nije znala. Odjednom osjeti novi osjećaj. Osjećaj ponosa. Nije se htjela tako lako predati. I ne, neće se tako lako dati turobnim mislima. Neće postati žrtva same sebe. Neće popustiti da se sve što je ikada gradila samo tako sruši. I tako se pod okriljem noći udalji pođe kući. A cijelo to vrijeme, srebrni Mjesec se blago smješkao i promatrao blagim pogledom uspavan grad.
__________________
Come fly down, like a singing bird
Sings your name, I am still the same,
Black and white, no you're not to blame
|