"Psihijatrija i Mi" - tema za forumaše koji su ozbiljni oko ovih bolesti

[Vilko]

Kao dugogodisnji bolesnik od Psihosomatskih bolesti i sa dosta iskustva ,zelim podjeliti moje iskustvo sa ostalima. Za vrijeme 2 godine na pojedinim "Forumima ", bio sam kontaktan i pitan za moje iskustvo ili za savjet ili za podrsku.

Zadnji predlog sam dobio da probam otvoriti ovdje na ZDRAVLJU
posvecenu temu i pitati ostale forumase za otvaranje "PODRSKE
i izmjene nasih problema"


Kao prvo zamoliti cu moderatore Dav i lahor za podrsku takove
teme kao i za podrsku i ponekada kada je potrebno koment ili
pomoc.

Kao prvo dati cu svoj medical report/na zalost je na engleskom/ da vidite da imate i govorite sa nekim koji ima dugotrajno iskustvo.

Mislim isto da bi mogli napraviti jedan dio za Medical pisanje kao ovu temu na koju bi mogli prenesti medicinske informacije ,a otvoriti drugu temu, kao 2 dio i suport/podrska/izmjena informacije , jer gledajuci kroz Zdravlje svaki cas se ponavljaju ista pitanja .
Na ovakav nacin bi mogli voditi informacije i dijagnozu/simptome, na jednom clanku.........a dopisivanje na drugome, sta bi radilo po mojem misljenju najbolje.

Molim lahor i Dav za koment ili drugi prijedlog!!

Unaprijed hvala,

[Vilko]

15April 1998

Dear Dr.Rogers,

RE: MR. VILIM KOVACIC D.O.S. 11/11/41

Thank you for your letter about Mr. Kovacic. I understand from Mr. Kovacic that he has recently changed his general practitioner and is now seeing you.

I have been seeing Mr. Kovacic since March 1992. At that stage, he was living in Whyalla and had been on a Workcover claim with BHP for some time. He had been seen by Dr. Norman James who had initiated treatment for his Major Depressive Disorder. However Dr. James moved to Victoria and for this reason
Mr. Kovacic was referred to me.

When I saw Mr. Kovacic, I diagnosed him as having a Major Depressive Disorder,a Panic Disorder, with Agoraphobia and Obsessional personality traits. He had been tried on a number of different antidepressants without much effect. Over the years, I have found that the best antidepressant has been Paroxetine 40mgs a day and Clonazepam 2mgs bd for his anxiety. On this medication his depression is reasonably under control but his anxiety is still quite intense at times. It is particularly intense during periods of stress.

Over the years that I have known him, there have been a lot of changes in his life. He terminated with BHP and moved from Whyalla to Adelaide. More recently they have moved from their house in Adelaide to a unit in a retirement village. As well as these major changes in their own life, there have also
been changes in the lives of their two sons. This has also impacted on them.

Although Mr. and Mrs. Kovacic are convinced that they have done the right thing, it has taken them quite a long time to adapt to living in a small unit in a retirement setting. More recently, they have been more concerned about going on holidays to Europe. This too has been quite a stressful event to organise.

The other significant stress this year was the diagnosis of “ASBESTOSIS”.

He is very concerned about this and this was a major reason for the holiday back to Europe to see his family.

Both Mr. and Mrs. Kovacic have quite a number of medical compliants as well.
These can pre-occupy them. At the moment, Mrs. Kovacic has quite severe diarrhoea which appears to be due to irritable bowel. A trial of immipramine did not work for her and she is back en moclobemide 300mgs a day. At the same time that this was happening, Mr. Kovacic also decided that he wanted to see
whether a different antidepressant might have a better anxiolytic effect. This has led to two months of chaos. In ..the end, he decided that Paroxetine was the best antidepressant for him. He is just beginning to restabilise on this.

/ P1.

[Vilko]

P2-
One of the things that have been pre-occupying Mr.Kovacic in the last_twelve months, is his back pain. As you know, he has been seen by the Royal Adelaide Hospital Pain Unit. They were not able to really help him and he now uses Diazepam 5mgs a day as well as Panadeine Forte and Endone for his pain. He appears sensitive to many analgesics which cause him to become very aggressive.
Panadeine Forte seems to be the one that he tolerates best.

As you no doubt know, he was yery upset by his last GP, who suggested that he was addicted to analgesics and Clonazepam. This caused Mr. Kovacic to panic abouts his medication and as a result he in his usual pedantic way decided to
investigate all he could about the different medications he was on. This led him to the conclusion that what he was on at the moment was reasonable. It also caused him to decide to change general practitioner.

So in summary, I believe that his Major Depressive Disorder is reasonably well controlled on Paroxetine 40mgs a day. His anxiety is partially controlled by Clonazepam 2 mgs bd. His major pre-occupation at the moment is his back pain.
He and his wife have been under an enormous amount of stress in recent years which have had quite an effect on their health. It is to be hoped that things will slowly settle down for them.
Mr. Kovacic in particular is still finding it difficult at times to re-adjust to being retired.

Although Mr.Kovacic has obsessional traits and can be quite pedantic, I have always found him to be a very reasonable person to deal with as long as he is dealt with in a very straight forward and honest way. He is also a person who
likes to have adeguate information about his condition and his treatment.

I will continue to see Mr. and Mrs. Kovacic once every six weeks. I will keep you informed of his progress.

Yours sincerely,

Dr.JO LAMMERSMA

[lahor]

Mozes raditi sto god hoces, sve dok ne vrijedja druge i ima veze sa zdravljem.

Ipak, budi sad spreman na sve moguce komentare koji bi mogli proizici iz ovog tvog posta, a moglo bi ih biti svakakvih. Neki ti se mozda nece svidjeti.

[Vilko]

lahor kaže:
Mozes raditi sto god hoces, sve dok ne vrijedja druge i ima veze sa zdravljem.

Ipak, budi sad spreman na sve moguce komentare koji bi mogli proizici iz ovog tvog posta, a moglo bi ih biti svakakvih. Neki ti se mozda nece svidjeti.

Hvala,
znadem da nas ima svakakovih, sa moje strane ce biti prikazano sta je , i kako se prepoznaju Psihicke bolesti , koje se u danasnje vrijeme odnose na svake 4 osobe jedna je bolesna ,nekoji su kao ja ostali za cijeli zivot pogodeni.

Znadem radi E-mails koji primam da ima mnogo osoba koje su zainteresirane.

[Vilko]

Da li liječnici sanjaju električne ovce

Razvoj kompjutera je do sada uvijek bio u korist liječnika i bolesnika. Da li će u budućnosti korist imati samo bolesnici?

Mogli bismo doći do jednog stupnja razvoja tehnologije da se zapitamo zašto bi uopće liječnici postojali, osim možda da tu i tamo nadziru strojeve? I da budu psihijatri.

Medicina je uglavnom egzaktna znanost. Bolest zahtijeva postavljanje dijagnoze, a ova pak određuje primjerenu terapiju.
Već danas se dobar dio dijagnoza potvrđuje izvlačenjem manje ili više očitih zaključaka koje su nam podastrijeli strojevi. Ispituju nam sadržaje svih tjelesnih tekućina, snimaju nas sve detaljnije i, na kraju krajeva, uvelike pomažu.

Kompjuteri se, kao i njihov softver razvijaju strelovitom brzinom. Uostalom, vani se već eksperimentira s programima koji pokušavaju olakšati liječnicima postavljanjem točne dijagnoze iz relevantnih podataka. Nije da su se do sada proslavili, ali...
Kompjuterska revolucija je tek započela.

Što li će liječnik biti za 30-ak godina? Unositi će, recimo, relevantne podatke o pacijentovoj bolesti na zaslon svog računala i gledati što mu ovaj predlaže kao najtočniju dijagnozu.

A za 50 godina? Hoće li korisnik kupiti taj, sada još razvijeniji softver, i kući utipkati što mu je? Kao sada test-trake za trudnoću. Operacije? To je za robote. Ljudska je ruka previše nesigurna i predstavlja prevelik rizik za bolesnika. No zato su 70% svih liječnika psihijatri.

Svjetska zdravstvena kaže da će u 21. stoljeću psihičke bolesti cvjetati, postati naš najveći problem.
Nema veze. U 23-em stoljeću će i roboti imati svoje psihijatre.

[Vilko]

ZAPOCECEMO SA "PSIHOSOMATSKE BOLESTI"

Ja znadem da svi mozemo naci informaciju i mnogo bolju na Internetu na svim jezicima , ali primjetio sam da pojedine osobe ne vole traziti po internetu zato prenasam sta znadem da je najpotrebnije.




:Podaci dostupni na ovim stranicama ne mogu, niti teže za tim da budu zamijena za liječnički pregled. Tvrtka Intermed. d.o.o. nije i ne može biti odgovorna za provizorno postavljenu dijagnozu i liječenje na osnovi podataka dostupnih na ovim stranicama. Brigu za vlastito zdravlje uvijek povjerite vašem osobnom liječniku.



Tjeskoba (anksioznost)


Definicija
Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Anksioznost je najčešće nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.

Svako povremeno iskusi osjećaj tjeskobe. U stvari, nemogućnost doživljavanja tjeskobe može biti znak ozbiljnog problema. Živimo u svijetu rizika i tjeskoba je jedan od načina kojeg naše tijelo koristi da pomogne umu u prepoznavanju opasnosti.
Kao i kod većine mentalnih bolesti, sama pojava nekog simptoma ,odnosno psihološkog stanja nije problem, već je problem u kojem se stupnju on javlja, tj. koliko ometa normalan način života.

Koji su simptomi
Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije, i panični poremećaj. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života- i tako stvoriti tjeskobu.
Slično, osoba koja je iskusila vrlo zastrašujuću situaciju može također ponijeti strah u svakodnevni život. Ovaj je problem poznat kao post traumatski stresni poremećaj (PTSP). Iako je to mala utjeha za patnje koje osoba proživljava, oni barem mogu identificirati uzrok neugodnih emocija koje proživljavaju.

Izgled da emocionalna previranja koja imaju izvor u tjeskobi vode svoj poseban život. Neki psihijatri ovo nazivaju slobodno lebdeća tjeskoba ("free floating anxiety").

Za razliku od fobija ili panike, kod osjećaja opće tjeskobe tjeskobnoj osobi nije uvijek jasno zbog čega ona osjeća tu tjeskobu- oni jednostavno imaju osjećaj tjeskobe cijelo vrijeme. Kad ne postoji nekakav prepoznatljivi uzrok, osobe često postanu tjeskobne zbog toga što su tjeskobne cijelo vrijeme! Tako tjeskoba počinje hraniti samu sebe i nastaje začarani krug.

Osobe koje pate od tjeskobe često mogu naći sljedeće simptome:
-lako gube strpljenje
-imaju poteškoća s koncentracijom
-očekuju najgori mogući ishod neke situacije
-stalno misle o najgorem mogućem ishodu
-imaju poteškoća sa spavanjem
-postaju depresivni
- postaju preokupirani oko neke stvari, ili postanu opsesivni

Ovi psihički simptomi mogu dovesti, ili mogu biti praćeni fizičkim simptomima:
-pojačani osjećaj žeđi
-nervozni "trbuh"
-puštanje vjetrova
-učestalo mokrenje
-nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
-stezanje u prsima
-periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
-bolovi u mišićima
-glavobolje
-smetenost
-tremor
-ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne

Veza između fizičkih i psihičkih simptoma može stvoriti začarani krug kojeg može započeti neki simptom bilo kada.

U panici, tjeskoba brzo progredira u krizu. Kod opće tjeskobe, bolesnici često uspijevaju držati stvari pod kontrolom, dok se krug i dalje nastavlja. Napor nastojanja da se stvari zadrže pod kontrolom je samo po sebi jako stresno- i tako može dodati ulje na vatru. To je jedan od načina kako neke osobe počinju osjećati tjeskobu zbog svoje tjeskobe, što još više pojačava problem.

Koliko je vjerojatno da imam ovaj poremećaj?
Od skoro 100% ljudi koji iskuse tjeskobu, tijekom godine 5% ljudi će osjetiti opću tjeskobu, dovoljno ozbiljnu da ometa njihov normalan način življenja. Večina tih ljudi neće zatražiti profesionalnu pomoć.

Što mogu učiniti da pomognem sebi?
Prvi korak je nastojati razumjeti kako nastaje tjeskoba. Tjeskoba je kombinacija tjelesnih i psihičkih simptoma. One su dio reakcije koju psiholozi nazivaju "bori se ili bježi" (engl.: fight or flight). Kada je tijelo pod nekom prijetnjom ono se instinktivno automatski priprema za borbu, ili da se obrani ili da jednostavno pobjegne od opasne situacije.

Opuštanje
Da bi se mogli suočiti s tjeskobom prvo se mora razbiti začarani krug. Jedan od načina je smanjiti stupanj fizičkih manifestacija prakticirajući različite relaksacijske tehnike. Opuštanje neće istog trenutka riješiti probleme. To je vještina koja se mora iznova učiti, i kao kod svake vještine , stječe se samo kroz dugotrajnu i upornu vježbu.

Tjelesna vježba
Druga strategija olakšavanja fizičkih simptoma začaranog krug je "aerobno" vježbanje. To se odnosi na hodanje, trčanje, odnosno na svaku fizičku aktivnost koja ubrzava makar i malo rad srca.
Vježbanje srčanog mišića će učiti taj mišić snažnijim, i stoga manje podložnim iznenadnim nastupima uzlupanosti što zna biti vrlo neugodno . Vježbanje također može pomoći osloboditi tijelo nekih napetosti koje se nakupljaju i koje mogu biti hrana za tjeskobu.

Dijeta
Kofein je prisutan u mnogim osvježavajućim pićima, a ne samo u kavi i čaju kao se misli. Poželjno je izbjegavanje napitaka koje sadržavaju kofein, koliko je god to moguće, jer on samo može započeti začarani krug. On ima učinak na srce, ubrzava ga, tjera na mokrenje, što su mogući znakovi opće tjeskobe. Također, on može ometati normalan san, još jedan znak tjeskobe.
Ako ste umorni, teže će te kontrolirati vaše emocije i vjerojatno ćete osjetiti tjeskobu. Pokušavanje rješavanja problema premorenosti kofeinom samo će pogoršati stvari.

Recite "ne"!
Ovo može biti najbolja terapija. Jednostavno preuzeti na sebe mnogo obaveza, ne misleći kako će ih biti teško riješiti. Možete se naći u situaciji da shvatite da imate previše zadaća. Često, samo jedna stvar ne uzrokuje tjeskobu. Ali kako naguravamo obaveze u naš život, svakom novom zadaćom postajemo sve tjeskobniji i tjeskobniji.
Anksioznost tako može rasti do točke kada "pucamo po šavovima". Jednako je loše osjećati malo tjeskobe za puno svari, ili osjećati puno tjeskobe za jednu stvar.

Pratite svoje misli i osjećaje
Ponekad je korisno misliti o tjeskobi na isti način na koji astmatičari misle o svom disanju. Svi mi dišemo, kao što svi mi osjećamo tjeskobu u nekoj točki našeg života. Kao što astmatičari kontroliraju redovito svoja pluća, tako bi bilo korisno provjeravati stupanj svoje tjeskobe redovito. Ovo se može raditi posebnim tehnikama, odnosno vještinama uočavanja problema prije no što oni narastu i postanu nerješivi.

Profesionalna pomoć
Za neke osobe, razvijanje mogućnosti da sami rješavaju i suoče se s problemima biti će moguće će tek uz pomoć stručnjaka. Prva osoba kojoj se morate obrati je vaš obiteljski liječnik, ili područni liječnik opće prakse.
Često se osobe mogu dobro nositi s ovim poremećajem, ako u početku uzimaju lijekove. Glavna skupina lijekova koji se koriste jesu benzodijazepini, vrlo učinkoviti, ali uz prijetnju navikavanja. Ne bi se smjeli uzimati više od mjesec dana. Prostor koji oni stvaraju zna često biti dovoljan da osoba dođe sebi i počne se suočavati s problemom.

Ako problem ustraje, možda bude potrebno obratiti se psihijatru ili kliničkom psihologu. Uz to, možda bude potrebno uzimati antidepresive, i obratiti pažnju na cjelokupni kontekst života pogođene osobe, što se odnosi na njene prijateljske i ljubavne veze, obiteljski život , samopouzdanje i životna očekivanja te osobe.








:cool

[Vilko]

Fobije i napadaji panike !

Definicija
Fobije- neurotsko stvaranje simptoma straha različitog stupnja, od tjeskobe, ustrašenosti, pa do panike, povezanog s različitim predmetima, situacijama obično bez realne podloge i povoda. Povremeno se fobije mogu javiti i kod zdravih osoba, no kod neurotika one se javljaju u obliku prisile koja im se nameće, gotovo uvijek u vezi s nekom situacijom: zatvoreni prostor, otvoreni prostor, strah od crvenjenja itd.

Panika (panično stanje)- oblik intenzivnog straha od iznenadne opasnosti; često uključuje motoriku koja omogućuje bijeg iz opasne situacije.


Panika je dio reakcije "bori se ili bježi" ("fight or flight"), i bitan je dio našeg obrambenog sustava. U svakodnevnom govoru "paničarenje" je dobilo drugi, izvrnuti smisao, pa znači nešto poput izrazite plašljivosti, odnosno kukavičluka.

Većina nas će osjetiti paniku u nekoj neugodnoj, ali za paniku prigodnoj situaciji. Svjetlo na semaforu je zeleno za pješake, mi prelazimo ulicu, ali odjednom nailazi automobil velikom brzinom i ne pokazuje znakove kočenja. Panika je prigodna reakcija u ovakvoj situaciji- trčimo, što nas noge brže nose.
Ali što ako neka bezazlena, svakodnevna situacija stvori takav odgovor- ili što je gore, što ako osjetimo paniku bez nikakvog prepoznatljivog razloga i bez ikakvog upozorenja. I dok neki ljudi uživaju biti prestrašeni na smrt- zašto uopće i snimaju horore - sasvim je drugo iskustvo kada ne znate zašto se osjećate prepadnuti, zašto ste ustrašeni, niti znate kada će to prestati.

Češće fobije
Moguće je imati fobiju za bilo što, ali najčešće su fobije:
-odlazak zubaru
-letenje
-krv
-socijalne fobije
-agorafobije (strah od otvorenog prostora)
-klaustrofobije (strah od zatvorenog prostora)
-strah pred crvenjenjem (eritrofobija)
strah pred strahovima (fobofobija)

Kad osoba koja pati od fobije dođe u kontakt , ili zna da će uskoro doći u kontakt sa stvarima i situacijama kojih se boji, ona razvijaju neke akutne fizičke simptome tjeskobe.
Anksioznost se može prezentirati velikim brojem simptoma, a različiti ljudi reagiraju različitim simptomima.
Za mnoge ljude, to je dovoljno da potpuno počnu zaobilaziti što god da im smeta - to može dovesti do toga da cijeli život postane strukturiran oko izbjegavanja posebnih situacija ili objekata.
No ponekad, takve se situacije ne mogu izbjeći - godine neodlaženja zubaru mogu prouzročiti jaka oštećenja zuba i potrebu za hitnim liječenjem, ili susret koji se ne može izbjeći - kada je osoba s fobijskim poremećajem prisiljena uči u takvu situaciju javlja se osjećaj straha, nakon čega često nastupa napad panike.
Riječ "često" je vrlo važna- panika nije neizbježna, i ne javlja se uvijek u spomenutim situacijama. Mnogi ljudi s fobijama će iznenaditi sebe i proći kroz situaciju, iako je oni doživljavaju kao jako neprijatnu.

Simptomi napada panike su:
-brzo, uzlupano srce
-gubljenje daha
-bol u prsima
-crvenjenje i znojenje
-osjećanje bolesti
-trešnjama ruku ili cijelog tijela
-osjećaj bolesti
-smetenost
-suha usta
-potreba ići na zahod
-osjećaj slabosti.
Iskustvo može biti tako neugodno i intenzivno da bolesnik često misli da proživljava akutni srčani udar. Neke osobe osjećaju reakcije svog tijela tako izraženima, ekstremnima i van kontrole da imaju osjećaj da su tek promatrači cijele situacije.
Iako ne opisuju nešto poput "van tjelesnog" iskustava, oni opisuju osjećaj kao da su postali izdvojeni od onoga što događa - kao da je cijela situacija postala previše nestvarna. Ova pojava se odnosi na pojam "depersonalizacije". Iako ova pojava može izgledati kao rasterećenje i olakšanje od paničnog napadaja- pojava depersonalizacije čini je u biti još gorom.

Druga je grupa bolesnika, koja izgleda, doživljava napade panike iz čistog mira, spontano. To se često može pripisati osjećaju opće tjeskobe- koja je karakterizirana neprestanim ponavljanjem simptoma koji u paničnom napadu doživljavaju svoj vrhunac. Ali napadaji panike mogu se javiti i sasvim iz čistog mira. Kad se tako nešto dogodi, javlja se strah od ponovnog proživljavanja takvog napadaja u istoj situaciji, što može uroditi razvijanjem fobije i opće tjeskobe. Kao što je to često slučaj, tjeskoba počinje hraniti samu sebe i stvar se začarani krug.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Neke su fobije češće od drugih. Čak do 10% ljudi osjeti fobiju zbog letenja, odlaska zubaru, ili prizora krvi godišnje. Takve reakcije se opisuju kao jednostavne fobije. Socijalne fobije su rjeđe, 25/1000 osoba će ih iskusiti tijekom godine. Agorafobiju će imati 30/1000 ljudi, a češća je kod žena otprilike za duplo. Napadi panike nastupit će kod 10-30/1000 ljudi tijekom godine, otprilike dva puta češće kod žena.

Što mogu učini da pomognem sebi?
Relaksacija
Prvi korak rješavanja fobija i panike je razbijanje začaranog kruga. Učenje tehnika relaksacije može biti jako korisno.
Desenzitacija
Probajte u svojoj mašti zamisliti situaciju u kojoj se stvara tjeskoba, i odredite kolika je ta stupanj tjeskobe. Zatim, probajte smanjiti anksioznost u toj situaciji koristeći se metodama relaksacije. Ovaj način nije jednostavan, jer zahtjeva upornost,, volju i mnogo vježbanja. Mnogim ljudima će biti potrebna i stručna pomoć ili savjet.

Ponekad samo-pomoć i psihoterapija neće biti dovoljni pa će biti potrebno da liječnik opće prakse ili psihijatar propišu lijekove, najčešće sedative, trankvilizatore za kraće vrijeme.

[Vilko]

Opsesivno-kompulzivna neuroza (prisilna neuroza)

Definicija
Prisilnu neurozu oblikuje posebna organizacija karaktera (prisilni karakter) i ponavljajuće prisilne misli i radnje, koje se doživljavaju kao nametnute, a kojima se bolesnik ne može suprotstaviti.
Bolest se počinje razvijati već u djetinjstvu, ali se najčešće javlja između 20 i 30 godine života

U osnovi prisilne neuroze leži prisilni karakter oboljelog kojeg karakteriziraju samokontrola i pre-skrupuloznost, sumnjičavost, rigidnost i perfekcionizam u obavljanju poslova i ponašanja, emocionalna hladnoća i distanciranost, sumnjičavost, manjak maštovitosti, smisla za rizik, pa i manjak kreativnosti.

Kako nastaje ovaj poremećaj?
Prema mišljenjima psihoanalitičara, tijekom života, kada treba realizirati vlastite seksualne poticaje, osoba sa problemima u psihofizičkom razvoju i fiksacijama iz analno-sadističkog stupnja zapada u konfliktne situacije iz kojih se rađa strah. Da bi neutralizira takav strah, osoba počinje s regresivnim ponašanjem. Strah se konačno, psihičkim mehanizmima pretvara u prisilne simptome.

Možda čudno zvuči-ali tek nas nekolicina ima potpunu kontrolu nad vlastitim mislima.
Većina ljudi je doživjela iskustvo kad zna da je nešto napravila - zaključala vrata od kuće, zatvorila plin-ali ipak nakon toga dvoje da li su to zaista napravili. Nekada, može biti potrebno da se iznova provjeri ono za što znate da ste napravili, da bi ste mogli dalje nastaviti dan i početi misliti o nečem drugom.

Kad se zna koliko često osobe s poremećajem tjeskobe i depresije gube kontrolu nad svojim negativnim mislima- nije toliko čudo da mogu postojati stanja kad se gubi kontrola nad nekim drugim misaonim sadržajima.

Mnogi od nas imaju svoje male rituale, često s razlogom da rutina pomogne u sprječavanju zaboravljivosti. Ali ponekad poprime svoj poseban tijek- uvijek zaključavanje vrata na poseban način, ili serviranje hrane na poseban način. Za neke ljude, ovakvi rituali mogu izmaći kontroli i njihovim životima ovlada stalna briga o malim stvarima i potreba za izvođenjem beskrajnih ritualnih radnji.

Koji su simptomi?
Najčešći prisilni poticaji povezani s provjeravanjem i brojenjem: oni stalno provjeravaju ono što čine, ili pak broje i računaju do iscrpljenja ili dok ne zadovolje "magični broj puta".
Korisno je odvojeno promatrati opsesivne i kompulzivne poremećaje. Kod opsesije simptomi uključuju napadne i ometajuće

-riječi
-ideje
-neodlučnosti
-prizore
-sumnje.

Osoba prepoznaje da oblik ovakvih misli dolazi iz njenog vlastitog uma, i želi ih spriječiti- ali nije u mogućnosti. Opsesije mogu biti vrlo ružne naravi-seksualne, nasilne, bogohulne- i u sukobu s moralnim standardima bolesne osobe.

Kompulzije su često radnje koje rezultiraju kao posljedica postojanja opsesije, i jedan od rijetkih načina kojima osoba može reagirati na svoje misli.

Neuspjeh u formiranju kompulzija često dovodi do teške tjeskobe ili panike- dok življenje prema ritualima često dovodi do depresije. Mnoge osobe s ovim problemima žive dugo godina bez traženja pomoći. Vrste kompulzija koje osobe iskuse jesu:

-ritualne radnje- izvođenje radnji po posebnom redoslijedu ili u ponavljanom broju puta
-čišćenje
-provjeravanje već završenih i obavljenih radnji
-uređivanje i slaganje npr. namještaja na poseban način.

Kompulzije mogu poprimiti mnoge oblike, a gore nabrojeni primjeri pokazuju samo najčešće oblike.

Koliko je čest poremećaj?
Tijekom jedne godine 2/1000 osoba će imati epizode opsesivno-kompulzivnog poremećaja- tijekom životnog vijeka 2-3/100 osoba će se susresti s ovim poremećajem.


Kako možemo pomoći sami sebi?
Ovaj poremećaj ima izvorište u mislima, a te misli često izazivaju tjeskobu, stoga su upravo misli mjesto gdje treba početi s potragom za problemima.
Pratiti svoje misli i prakticirati opuštanje može biti dobar put ka obračunavaju s opsesijama i kompulzijama. Razvijanje tehnika opuštanja, i identificiranja kad se i u kojim situacijama javljaju problematične misli i kako su one jake- može biti dobar početak "desenzibilizacije".

Za početak, počnite s predočavanjem situacija gdje ne iskazujete kompulzivno ponašanje. Ocijenite stupanj tjeskobe koji osjećate i pokušajte se suočiti s njima tehnikama relaksacije i opuštanja. Nastavite vježbati dok vaša tjeskoba nije pod kontrolom kad se zamišljate da ne izvodite kompulzivne radnje.

Sljedeći korak je sve to ponoviti u stvarnoj situaciji-možda izvodeći svoj ritual jedanput manje, ili pričekati 30 sekundi dok se ne manifestira kompulzivna radnja. Opet pokušajte s tehnikama opuštanje da bi se lakše suočili s tjeskobom. Za mnoge osobe, ovako postupni napredak omogućuje na kraju potpuno prevladavanje problema.

Prije nego sami pokušate ovakav program obrate se psihijatru za savjet ili za korisnu priručnu literatu koja će vam olakšati vaše napore u borbi protiv vašeg problema.

Ako se pokaže da niste sposobni sami se nositi s problemom i da ne možete sami sebi pomoći, jedan ste od mnogih- i ne ostaje mnogo mogućnosti ni profesionalcima da vam pomognu.

Kakva profesionalna pomoć je na raspolaganju?
U posljednji 10 godina, prognoze osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem znatno se poboljšala.

Postoje dva glavna pristupa liječenja ovog poremećaja, često se koriste u kombinaciji. Prva metoda je kognitivna bihevioristička terapija (gore navedene vježbe i postupci su uzeti iz ovog pristupa liječenju). Neki će ipak morati potražiti pomoć profesionalca, psihijatra, za potporu, savijte i ohrabrenje. Oni bi također mogli zatrebati liječenje tjeskobe i depresije koji se mogu javiti kad se opsesivni poremećaj ne uspije izliječiti.

Drugi je pristup uzimanje lijekova, često u obliku jednog od antidepresiva koji djeluje na kemijske reakcije u našem mozgu, ovdje na spoj serotonin. Vjeruje se da ovaj spoj, tzv. neurotransmiter može imati ulogu u opsesivnim poremećajima, kompulzijama, kao u i u depresiji.

[Vilko]

nastavak slijedi subota, 19/07/03

molim za korespodenciju druga TEMA!

[Vilko]

Entomofobija-strah od kukaca


Definicija
Entomofobija je naziv za strah od kukaca. U ovaj poremećaj spadaju akarofobija – strah od grinja i arahnofobija – strah od paukova.
Većina je ljudi oprezna, ako ne i u strahu kad su u pitanju kukci (ili bolje reći artropodi).
To može biti :
- razuman strah temeljen na znanju ili iskustvu (pčele, ose, obadi, komarci)
- nerazumna, ali kulturološki objašnjiva odvratnost (žohari, muhe)
- neutemeljen strah zbog nedovoljne informiranosti (skakavci, bogomoljke, cvrčci)

Prava fobija od kukaca, s druge strane, karakterizirana je slijedećim kriterijima:
- trajni iracionalni strah i prisilna želja za izbjegavanjem kukaca, grinja, pauka ili sličnih fobičnih objekata
- značajan stres usprkos priznanju osobe da je strah pretjeran i nerazuman
- strah od kukaca nije posljedica drugog mentalnog poremećaja kao što je shizofrenija ili opsesivno-kompulzivni poremećaj

Entomofobiju treba razlikovati od parazitarnih halucinacija i iluzija, a isto tako od shizofrenije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja. To je ponekad teško čak i iskusnom psihijatru. Ponekad je objekt fobije strah od infestacije kukcima, tj. osoba se boji da će se zaraziti parazitima, a ne parazita samih. Ovo stanje se razlikuje od parazitarne halucinacije po tome što u tom stanju osoba proživljava simptome kao da stvarno ima parazite.
Strah od prodora kukaca/onečišćenja može uzrokovati nastanak rituala čišćenja i steriliziranja sličnih onima koji se javljaju kod opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Ovaj sidrom je samo vrh sante leda kod kojeg je tipično ponašanje izbjegavanja kukaca i rijetko se pomoć traži ili je potrebna.

Povijest
Iako su se fobije odavno zabilježene, malo je vjerojatno da su kukci bili fobijski objekti u prošlosti. U higijenskim urbaniziranim zapadnim društvima mnogi ljudi imaju vrlo malo osobnog iskustva s kukcima, osim s muhama, žoharima i komarcima. Takva urbana područja nisu ni mentalno ni fizički pripremljena na susret s kukcima kao što je to seoska zajednica.

Psihopatologija
Nije nerazumno pretpostaviti kako su opasnost i dosada koju su kukci predstavljali stoljećima uzrokovali duboko usađeni strah od kukaca u većini društava. Ugrizi i ubodi ljudi i domaćih životinja ne potiču samo toksične i alergijske reakcije već su i putovi prijenosa potencijalno fatalnih bolesti. Tek su nedavno bolesti poput žute groznice i kuge stavljene po kontrolu. Druge kao malarija još uvijek su značajan problem. Gotovo Jungovski strah od kukaca može se stoga racionalizirati kod svih nas čak i u obliku naučenog pretjerivanja. Neki autori smatraju kako je to prije rezultat tipičnog ponašanja u obitelji nego posljedica ponavljanih trauma jer većina entomofoba nema mnogo stvarnih susreta s kukcima kojih se boje.
Takvo objašnjenje može biti podloga za neklinički kraj fobijskog spektra nego temelj za spomenute kriterije.
U ovim kliničkim slučajevima, kao i kod drugih fobija, najvjerojatniji je uzrok premještanje anksioznosti na vanjski fokus koji se može izbjeći. Izbor kukaca kao fobijskog objekta može biti slučajan, simboličan ili savršeno logičan.
Simbolički kukci često predstavljaju prljavštinu i onečišćenje. Ponekad se interpretiraju kao simbol seksualne penetracije koja se ne može iskorijeniti.
Logičan izbor kukca kao fobijskog objekta opisao je Kolansky 1960: u slučaju infantilne neuroze i entomofobije kod jedne djevojčice simptomi su nastali kad joj je rečeno da je njena sestra s upalom pluća umrla zbog Ťbubeť.
Savory je 1964. ponudi još jedno objašnjenje. On smatra kako je strah od kukaca rezultat njihovih brzih pokreta koji na mrežnici oka imaju jednaku sliku pokreta kao kod padanja. Zbog toga se otpušta adrenalin i raste mišićni tonus te zbog toga mozak na kukce reagira stresom.

Liječenje i prognoza
Uloga entomologa, znanstvenika koji se bavi kukcima, je otkloniti pogrešna uvjerenja koja pogoršavaju fobiju. Edukacija je tu najvažniji element, npr. objasniti neškodljivost bogomoljki. Potrebno je prikazati kukce u pozitivom svjetlu i otkloniti strahove koji mogu biti preneseni od roditelja. Zoološki vrtovi i muzeji mogu imati važnu edukacijsku ulogu. Iznimno su korisne i izložbe živih kukaca gdje osoblje izvadi kukce, drži ih u rukama i pruža mogućnost posjetiteljima da ih diraju i maze.
Specijalističko liječenje je ponekad potrebno ako fobija znatno remeti normalno funkcioniranje osobe, a oblik terapije ovisi o terapeutu. Metode uključuju različite oblike psihoterapije, desenzitizaciju (smanjenje osjetljivosti kroz učestale kontakte s kukcima), grupnu terapiju, lijekove (anksiolitici), modeliranje, regresiju pomoću hipnoze itd., a moguća je i kombinacija terapija.
Za kronične fobije je prognoza dobra ako se može riješiti temeljni konflikt. Ako je konflikt dubok i fobija je simboličkog karaktera prognoza je lošija. Ako su prisutni i opsesivno-kompulzivni elementi kao što je čišćenje prognoza je još slabija.

Entomološki aspekt
Medicinski fakulteti rijetko imaju u programu ikakve entomološke informacije pa je potrebna dodatna edukacija liječnika kako bi svojim pacijentima znali ukazati na bezopasnost svrčaka i bogomoljki. Temeljni entomološki tekstovi i savjetovanje s entomolozima potrebni su za otklanjanje temeljnih zabluda o kukcima koje pridonose fobiji.
Potrebno je naglasiti kako jedino kukci koji se hrane krvlju (komarci, muhe, krpelji) aktivno progone čovjeka. Mnogo češći fobijski objekti kao što su pauci i pčele nikad ne grizu ili bodu osim ako su u klopci ili ozbiljno ugroženi. Prva grupa je obično povezana sa siromaštvom, lošom higijenom i sanitacijom, a druga, koja za čovjeka ima i određene koristi, češće uzrokuje fobije.

[Vilko]

Bigorexia

Prevelika zaokupljenost razvojem mišića može uzrokovati poremećaj slike tijela sličan anoreksiji. Bigoreksija (muskularna dismorfija) danas pogađa stotine tisuća muškaraca. Nekim je muškarcima izgradnja mišićne mase toliko važna da zbog boravka u teretani propuštaju važne događaje, nastavljaju trenirati čak i ako su bolesni, imaju mišićne bolove ili slomljene kosti, ponekad čak i gube posao jer ne žele poremetiti raspored tjelesne aktivnosti.
Zanimljivo je kako isti ti muškarci nisu zaljubljeni u svoje tijelo. usprkos dobro izgrađenim mišićima, ne pokazuju ih i izbjegavaju situacije kada trebaju izlagati svoja tijela.
Termin muskularna dismorfija skovan je 1997 kako bi se opisao novi oblik poremećaja slike tijela. Poremećaj se još naziva reverzna anoreksija ili bigoreksija. S jedne strane, bigoreksija je oblik opsesivno kompulzivnog poremećaja, prisilne neuroze, a s druge strane posljedica medijskog pritiska na muškarce. Mediji forsiraju idealnu sliku mišićavog muškarca, isto kao sto forsiraju mršavu ženu kao ideal ženske ljepote već niz godina.
Glavno obilježje osoba koje boluju od bogoreksije jest da njihovi mišići za njih nikad nisu dovoljno izgrađeni, bez obzira koliko se trudili. Ovo je stanje opisano uglavnom kod muškaraca iako i neke žene koje se bave body buildingom pokazuju iste simptome.
većina muškaraca s bigoreksijom su dizači utega, sto naravno ne znaci da je većina dizača utega bigoreksicna. Normalni dizači utega kažu kako dnevno provedu 40-ak minuta razmišljajući o izgradnji mišićne mase, dok bigoreksicari provedu 5 ili vise sati dnevno u razmišljanju kako im tijelo nije dovoljno razvijeno.
Povećanjem broja teretana i osoba koje ih pohađaju povećava svijest o nesavršenosti tijela većine muškaraca i pridonosi nastanku ovog poremećaja.

Tipična obilježja bigoreksije:
- provjeravanje u ogledalu. Bigoreksicni muškarci se dnevno provjeravaju u ogledalu bar 12 puta.
- društveni i radni događaji: važni društveni događaji poput rođendana, sastanaka s prijateljima, poslovnih sastanaka itd. se zaboravljaju ili preskaču jer prekidaju raspored treninga
- prehrana: provode vrlo striktne dijetalne rezime. Bigoreksicna će osoba rijetko jesti u restoranu ili kod drugih osoba jer tu ne može kontrolirati sto je sve stavljeno u hranu. Ovi muškarci češće razvijaju i poremećaje prehrane, kao npr. bulimiju.
- uspoređivanje: bigoreksicne osobe neprestano uspoređuju građu svog tijela s građom drugih osoba. Njihova percepcija je pritom uvijek iskrivljena. čak i ako promatraju jednako istrenirane osobe, uvijek će sebe smatrati slabijima.
- lijekovi: uporaba steroidnih anabolika cesta je među bigoreksicarima. Muškarci nastavljaju uzimati steroide usprkos nuspojavama kao sto je izražena agresivnost, akne, povećanje grudi, impotencija, gubitak kose i smanjenje testisa
- mast: osobe s bigoreksijom tipično su vise zabrinute za postotak tjelesne masti nego za prekomjernu tjelesnu masu

Psihološki čimbenici
Za razliku od mnogih body buildera koji uživaju u prilikama kada mogu pokazivati svoje tijelo u javnosti, bigoreksicari to ne vole. Mnogi će se radije skrivati u to vrijeme nego trpiti sramotu zbog "nelijepog tijela". Istraživanje koje su proveli Pope i suradnici 2000. godine pokazuje kako je jedan bigoreksicar izbjegavao seksualne odnose sa suprugom ako bi to zahtijevalo potrošnju energije koju je namjeravao uložiti u trening.
Tipično muškarci s bigoreksijom imaju nisko samopouzdanje. Istraživanje provedeno od Olivardia i suradnika iz 2000 godine pokazuje kako je 29% muškaraca s bigoreksijom imalo anksiozne poremećaje, a 59% neki od oblika poremećaja raspoloženja.

Liječenje
Trenutno još nema rezultata istraživanja koja od metoda liječenja je kod ovog poremećaja najuspješnija. Najveći terapijski problem jest sto ove osobe ne smatraju da su bolesne, odnosno ne uviđaju da imaju problem, bas kao i anoreksicari. Stoga je i suradnja s liječnikom slaba. Mišićna dismorfija, iskrivljena slika o vlastitim mišićima, djelomično je odgovor na osjećaje depresije i nedostatka samopouzdanja pa ove osobe liječenje cesto doživljavaju kao priznavanje poraza.
Kombinacijom edukacijskih i psihoterapeutskih metoda liječenja postižu se vrlo dobri rezultati. Kognitivno-bihevioralne tehnike naglasak stavljaju na prepoznavanje i mijenjanje uzoraka i oblikovanje realnih očekivanja od vježbanja.

Novo područje
Bigoreksija, reverzna anoreksija, odnosno muskularna dismorfija, je još uvijek kontroverzan pojam, iako je opisana još 1993. pa je zasad teško očekivati da će liječnik postaviti ovu dijagnozu kod osoba s navedenim simptomima.

[Vilko]

Poremećaji raspoloženja

Manija i manično-depresivna psihoza (bipolarni poremećaj)

Definicija manije
Manija je endogena psihoza, rjeđe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje.

Definicija manično-depresivne psihoze (bipolarnog poremećaja)
Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije. Spada u teške endogene psihoze. Smjenjivanje faza je neodređeno pa dolazi do kraćih maničnih i dugih depresivnih razdoblja, ili obrnuto. Ne oštećuje bolesnikovu ličnost, a između napada bolesnik izgleda zdrav. Nešto je češća kod debljih osoba. Klinička slika ovisi o fazi u kojoj se bolest nalazi, maničnoj ili depresivnoj.

Svijet bi bio jako dosadno mjesto kad bi svačije raspoloženje bilo uvijek isto, ni veselo ni tužno. Naše je raspoloženje rijetko potpuno stabilno - male stvari mogu nas uveseliti, ili iznervirati i rastužiti. Neke su osobe svjesne pravilnih uzoraka kod promjena svog raspoloženja. Za neke, proljeće je razdoblje poboljšanog raspoloženja kako se vrijeme počinje popravljati, a zima je razdoblje slabijeg raspoloženja kako noći postaju sve duže, a dani sve kraći. Neke žene mogu primijetiti promjene u svom raspoloženju ovisno o različitim fazama menstrualnog ciklusa. Kod ovih raspoloženja, nije problem u ponavljajući obrascima raspoloženja, već je problem u stupnju povišenog ili sniženog osnovnog raspoloženja i kasnije posljedice odluka ili postupaka koji mogu biti učinjeni u vrlo viskom raspoloženu (manija) ili pogoršanom raspoloženju (depresija).

Koji su simptomi?
Važno je razlučiti tri elementa ovog poremećaja:
-depresivni simptomi
-manični simptomi
-ciklusi ova dva raspoloženja.

Simptomi depresije su opisani u tekstu o depresiji.

Simptomi manije mogu uključivati:
-ushićenost
-razdražljivost
-izmjenjivanje stadija ushićenosti i razdražljivosti - i nazad i to vrlo brzo
-hiperaktivnost
-slaba koncentracija i lako rušenje koncentracije
-slabije i nikakvo spavanje
-prejedanje
-povećanje seksualne želje
-brzo preskakanje s teme na temu tijekom konverzacije - otežavajući osobi koja ga sluša da ga prati
-brzo govorenje, što otežava razumijevanje riječi koje izgovara
-grandiozne ideje

Osim toga postoje i ciklusi u kojima se mogu ponavljati. To se može prezentirati u nekoliko različitih oblika:

-miješani obrazac. Moguće je da osoba pati od brojnih maničnih simptoma, a da u isto vrijeme pati i od teških depresivnih misli. Ovo je pogotovo često ako osoba osjeća i zna što joj se događa i kroz što prolazi.
-ciklički obrazac. Simptomi manije mogu biti praćeni simptomima depresije prema gotovo pravilnom uzorku. Ove izmjene raspoloženja mogu se događati u periodu od jednog dana pa do jednog mjeseca. Rjeđi slučaj je da neki ljudi iskuse samo razdoblja depresije ili manije, ali unutar pravilnih ponavljajućih uzoraka.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Oko 1% opće populacije će razviti bipolaran poremećaj za vrijeme svog života. Ako imate krvne srodnike koji boluju od bipolarnih poremećaja, tada je prilika za razvijanje bolesti veća - oko 12% ljudi čiji brat ili sestra pate od bipolarnog poremećaja razviti će istu bolest.

Što mogu napraviti za samo-pomoć?

Pratite svoje raspoloženje
S bilo kojim poremećajem koji se ponavlja u ciklusima, pola bitke u svladavanju bolesti predstavlja praćenje gdje ste u ciklusu u bilo koje vrijeme. Da bi uhvatilo u koštac s bipolarnim poremećajem, ponekad je potrebno misliti o tom poremećaju kao što bi mislili astmatičar o astmi ili dijabetičar o dijabetesu. Oni trebaju poduzimati dnevna praćenja dišnog kapaciteta ili razine šećera, i onda planirati što će te dalje raditi i kako se ponašati tog dana.
Slično, s bipolarnim poremećajem, možete prati vaše raspoloženje i misli. To vam pomaže da uočite promjene u raspoloženju koje se mogu javiti prije relapsa bolesti. Još je moguće da dođe do relapsa bolesti, ali sada to možete planirati.

Imati nekoga kome vjerujete tko će pratiti vaše raspoloženje
Važno je imati povjerljivog prijatelja ili njegovatelja. Možete utvrditi mali dogovor; svaki put kad oni uoče relaps (vraćanje bolesti), oni će vas na to i upozoriti, nakon čega oboje možete poduzeti prave korake prema nastupajućem recidivu. To bi moglo značiti uzimanje nekoliko slobodnih dana za odmor, preispitivanje da li ste u zadnje vrijeme previše toga preuzeli na sebe i odteretiti se, ili posjetiti psihijatra.

Kakva profesionalna pomoć postoji?
Za osobe kod kojih promjene raspoloženja jako variraju i ne mogu se uspješno regulirati tehnikama praćenja raspoloženja i misli, stručnjak, psihijatar će propisati lijek- litij. On ima svojstva stabiliziranja promjena raspoloženja, ali je vrlo važno održavanje pravilne razine lijeka u krvi. Previše lijeka može biti otrovno, dok preniske doze neće imati nikakvog utjecaja na promjene raspoloženja. Iz tih razloga, osobe liječene litijem, moraju redovito posjećivati zdravstvene institucije i provjeravati razine lijeka u krvi.

[Vilko]

Poremećaji raspoloženja


Depresija

Definicija
Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.

Svi ponekad padnemo nisko i osjećamo se jadno. Stanje je tako često među ljudima da ga neki smatraju ekvivalentom prehlade zbog svoje učestalosti.
Ali za neke osobe, niska razina raspoloženja može biti mnogo ozbiljniji problem. Može paralizirati osobu u svakodnevnim životnim aktivnostima, može im se činiti da nema nikakve nade, nikakvog smisla nastojati dalje u životu.

Koji su simptomi?
Kao i kod mnogih drugih mentalnih poremećaja postoje brojni simptomi; ali ipak je vrlo rijetko da se svi mogući simptomi pojave kod jedne osobe. Kao što bi i očekivali, simptomi depresije uključuju opći osjećaj jada, a uz to postoje slijedeći simptomi:
-promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
-poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
-opće usporavanje misaonog rijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
-osjećaj tjeskobe
-manjak energije
-nesposobnost uživanja u stvarima
-manjak koncentracije
-osjećaj zaboravljivosti
-negativne misli o budućnosti
-osjećaj krivice
-okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
-osjećaj beznađa
-preokupiranost bolestima
-gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
-smanjena želja za seksom.

Ovo je tek ogoljen prikaz stanja. Ipak, potrebno je upamtiti da depresija nije apsolutno stanje, tj. ne radi se o tome da li ste depresivni ili ne. Postoji postupno pogoršanje od lakših stanja, do pune kliničke slike opisane ranije u tekstu. Čak ni tada, neće se pojaviti svi simptomi. Također je važno pamtiti da je depresija stanje koje se da liječiti, a ako poduzmete prave korake, takvo stanje može se i izbjeći.

Koliko je česta?
Svi ponekad patimo od stanja koja imaju neke odlike depresije. Broj muškaraca kod kojih će se razviti i biti dijagnosticirana depresija tijekom života iznosi 7% do 12% od ukupne muške populacije. Kod žena je taj broj nešto veći i iznosi od 20% do 25%. Postoje mnoge teorije i pokušaji objašnjenja zašto je ta brojka tako značajno viša kod žena. Incidencija post-natalne depresije svakako je jedan od faktora koji doprinosi ovom visokom broju.
Druge teorije uključuju ženin položaj u današnjem društvu, i teškoće na koje nailaze u ostvarivanju svojih životnih ciljeva. Uz to, možda su žene jednostavno iskrenije prema svojim osjećajima nego što je to slučaj kod muškaraca - i stoga je depresiju kod žena lakše otkriti.

Što mogu učiniti da pomognem sam sebi?
Patite svoje misli i osjećaje. To je početak suočavanja s problemom. To će vam naposljetku omogućiti razvijanje vještine uočavanja epizoda depresije prije nego bude kasno. Korištenje tehnike praćenja misli, može vam omogućiti da odlučite koje vaše misli su odraz pravog stanja oko vas - a koje su misli najvjerojatnije nerealne i stvorene tijekom padanja osnovnog raspoloženja i razvijanja epizode depresije.

Neka neko drugi, kome vjerujete, prati vaše raspoloženje
Nećete uvijek moći uočiti nastupanje depresije. Ali vama najbliži, često će biti u mogućnosti prepoznati rane znakove. Biti sposoban pričati s njima o ovom problemu je vjerojatno najbolja strategija koju možete imati u borbi protiv depresije.
Jako je važno da prođete kroz dogovorene zadaće određivanja i analiziranja problema, čak iako ne osjećate da vam pada razina raspoloženja. Možete biti iznenađeni rezultatima. Vrste zadaća kojih se vi i članovi obitelji ili prijatelj možete pridržavati su: "inventura" misli i osjećaja, prijavljivanja svakog događaja koji može zabrinuti članove familije ili prijatelja.

Kakva pomoć postoji?
Jako je korisno popričati s nekim koji je prošao kroz iste probleme i koji ih je uspješno riješio. Uho koje sluša, često je depresivnim ljudima najbolja pomoć. U našoj zemlji, u većim gradovima, postoje dežurni telefoni koji pružaju psihološku ispomoć.

Kakva profesionalna pomoć postoji?
Prva osoba s kojom valja popričati je vaš obiteljski liječnik. Po potrebi on će vas uputiti na nadležnu psihijatrijsku ustanovu u sklopu opće bolnice ili na privatnu psihijatrijsku kliniku.

Za neke ljude neće biti dovoljna takva terapija. Danas postoje brojni anti-depresivni lijekovi (antidepresivi) koje psihijatri mogu propisati, i koji se mogu davati u kombinaciji s kognitivnom terapijom.

[Vilko]

Suicidalna ponašanja!




Problem samoubojstva kod mladeži



Prema najnovijim podacima, svako dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Samoubojstvo (suicid) odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok.
Suicidalno ponašanje rezultat je složenog međudjelovanja psihijatrijskih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Mnogo je više suicidalnih pokušaja i naznaka nego ih se uistinu obavi. Jedna epidemiološka studija je pokazala da se na svaka 23 pokušaja stvarno obavi jedno samoubojstvo. Međutim, važno je pozorno pratiti one koji to pokušavaju. 10% od onih koji pokušaju samoubojstvo, uspjet će u nekom drugom pokušaju.
Samoubojstvo ima snažan učinak na obitelj, školu i zajednicu te osobe.

Društvene promjene koje uzrokuju porast samoubojstava mladeži
Društvene promjene koje mogu biti povezane s porastom samoubojstava mladeži uključuju povećan broj dječjih depresija, slabljenje stabilnosti obitelji te povećana dostupnost vatrenom oružju.
Suicidalno ponašanje je često povezano s depresijom. Međutim, depresija sam za sebe je rijetko dovoljna. Drugi poremećaji kao što su poremećaj pozornosti i hiperaktivnost, bolesti ovisnosti ili različiti strahovi povećavaju rizik od samoubojstva. Stresni događaji mogu također djelovati kao okidač, osobito kod impulzivnih pojedinaca. Djevojke su sklonije pokušajima samoubojstva, dok dječaci češće uistinu naprave samoubojstvo.

Rizični čimbenici
Rizični čimbenici za samoubojstvo uključuju:
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi, npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom
- društvena izolacija - osoba nema društvenu alternativu niti vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva
- ovisnost o drogama ili alkoholu: droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Dodatno, pojedinci svoju depresiju liječe velikim količinama droge ili alkohola.
- Izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu
- Vatreno oružje u kući, osobito ukoliko je napunjeno

Tipovi samoubilački nastrojene mladeži
Prema određenim istraživanjima, dva su tipa samoubilački nastrojene mladeži. Prva grupa boluje od dugotrajne depresije ili Anorexie nervose. Kod njih je samoubojstvo obično planirano i promišljeno.
Drugi tip čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem. Kod ovih su osoba česti poremećaji pozornosti i ne moraju biti deprimirani. Često izražavaju impulzivno agresivno ponašanje prema drugim osobama.
Adolescenti često pokrivaju samoubilački raspoloženog prijatelja. Smatraju se vezani tajnom ili osjećaju kako odraslima nije vjerovati. Ovo može odgoditi neophodno liječenje. Ukoliko prijatelj uistinu napravi samoubojstvo, ovi koji su ga "pokrivali" osjećaju ogromni teret krivnje i propusta.

Važno je ukazati tinejdžerima i djeci na potrebu prijavljivanja samoubilačkih izjava. Idealno bi bilo saslušati tu osobu s razumijevanjem, a nakon toga potražiti pomoć starijih.

Znakovi upozorenja:
- razgovor o samoubojstvu
- preokupiranost smrću i umiranjem
- znakovi depresije
- promjene ponašanja
- poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova
- poteškoće sa snom i spavanjem
- poduzimanje pretjeranih rizika
- povećana upotreba droga
- gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti

Rizični faktori
- prijašnji pokušaji samoubojstva/trenutne samoubilačke misli
- konzumacija droge ili alkohola
- pristup vatrenom oružju
- stresne situacije

Poduzimanje akcije
Roditelji mogu poduzeti tri koraka:
- pronaći pomoć svom djetetu (psihijatar)
- podržati svoje dijete (slušati ga, izbjegavati pretjerane kritike, ostati u vezi s njim)
- informirati se

Prijatelji tinejdžeri mogu poduzeti slijedeća tri koraka:
- shvatiti ozbiljno prijateljeve namjere
- ohrabriti prijatelja da potraži profesionalnu pomoć, otpratiti ga, ako treba
- razgovarati o tome s odraslom osobom od povjerenja. Ne treba biti sam u pomaganju prijatelju

Intervencija
Intervencija može imati više oblika i sve ih treba koristiti.
Prevencija uključuje edukaciju učenika i zajednice te upozoravanje na opasnosti suicidalnih namjera. Intervencija nad suicidalnim učenikom uključuje zaštitu i pomoć. Naknadna prevencija uključuje stanja kad je već nastupilo samoubojstvo, a žele se spriječiti nova. U svim je slučajevima potrebno unaprijed imati plan akcije.
Prevencija često uključuje edukaciju, što se može raditi u razredu, a provodi je zdravstveno osoblje, psiholog ili defektolog. Edukacija treba uključivati rizične faktore koji pojedince čine sklonim samoubojstvu. I drugi oblici intervencija su potrebni, npr. smanjenje uporabe droga i alkohola. Potrebno je roditeljima ukazati na potrebu svakodnevne dobre komunikacije s djetetom. Jedna od takvih akcija jest "Tjedan isključene televizije" koji podrazumijeva slušanje članova obitelji, a ne televizije. Roditelji trebaju biti informirani o rizicima neosiguranog vatrenog oružja u kući. I programi savjetovanja koje provode sami tinejdžeri (tzv. peer edukacija ili medijacija) mogu biti vrlo učinkoviti, no svakako je potrebno naglasiti važnost razgovora sa starijim osobama. Psihijatre i psihologe treba uključiti u rad škole tako da učenici vide da su te osobe pristupačne.
Intervencija kod suicidalnog učenika: neke škole imaju pravilo izbacivanja nasilnih učenika, osobito ovisnika. Treba svakako imati na umu da su oni pod povećanim rizikom za samoubojstvo. Ukoliko netko stvarno bude izbačen iz škole, nastavničko osoblje bi trebalo intervenirati kod roditelja da što prije potraže psihijatrijsku ili psihološku pomoć. Potrebno je:
1. Smiriti trenutnu kriznu situaciju. Suicidalnog učenika ne treba ostaviti samog niti minutu. Svakako treba provjeriti ima li u sebe ikakve potencijalno opasne predmete ili lijekove. Ukoliko ih ima, treba ga mirno nagovoriti da ih preda. Nikako se ne bi trebalo upuštati u fizički okršaj da bi se uzeli ti predmeti. Potrebno je zatražiti pomoć psihologa ili psihijatra.
2. Psiholog ili psihijatar treba razgovarati s učenikom i procijeniti rizik od samoubojstva
3. ukoliko učenik ima određene opasne predmete, to je visoko rizična situacija. Nastavno osoblje bi trebalo nazvati policiju, hitnu pomoć i roditelje. Osoblje škole bi trebalo biti smireno i pokušati uvjeriti učenika da preda te predmete.
4. Ukoliko učenik nema nikakve opasne predmete, ali izgleda da je pod velikim rizikom za samoubojstvo, ta je situacija također vrlo ozbiljna. Razgovor s njim/njom može otkriti i razloge, npr. uznemirenost zbog fizičkog ili seksualnog zlostavljanja pa treba pozvati socijalnu službu. Ukoliko nema znakova zlostavljanja ili zanemarivanja, nastavnici trebaju pozvati roditelje da preuzmu učenika. Trebaju potpuno opisati situaciju i ohrabriti roditelje da potraže stručnu pomoć.

Praćenje: potrebno je dokumentirati sve poduzete akcije. Nakon situacije se može sastati krizni tim i proći kroz cijelu priču još jednom da se ustanove obrasci ponašanja za slijedeći put. Prijateljima učenika treba dati određene informacije o događaju. Treba odrediti praćenje roditelja i studenta da bi se utvrdilo je li potražena pomoć. Svakako učeniku treba pokazati da se škola za njega i dalje brine.
Kasna prevencija: pokušaj ili izvršeno samoubojstvo uvijek ostavlja snažan trag na osoblje škole i druge učenike. Postoje izvještaji o "zarazi" koja rezultira s naknadnim samoubojstvima. Osobito bliski prijatelji mrtvog učenika godinama mogu imati poteškoće. Jedna je studija utvrdila povećanje značajnih depresija i posttraumatskog stresnog poremećaja 1.5 - 3 godine nakon samoubojstva prijatelja. Javljaju se i "nakupine" samoubojstva mladih. Neki smatraju kako je to zbog medijskog senzacionalizma ili idealiziranja preminule osobe.
Škola bi trebala imati plan za nošenje s ovakvom situacijom. Treba informirati svo osoblje, a nastavnici sve učenike. Važno je da svi učenici čuju istu priču. Potrebno je postaviti savjetnike za osoblje i učenike kojima je to potrebno. Učenicima koji izgledaju najpogođeniji s viješću treba obavijestiti roditelje i poduzeti mjere opreza i savjetovanja. Važno je kontrolirati govorkanja. Određena osoba treba komunicirati s medijima. Odbijanje razgovora s medijima znači uklanja je mogućnosti da se utječe na informaciju koju će oni ionako objaviti. Svakako treba upozoriti novinare da senzacionalizam može imati vrlo opasne posljedice za eventualna dodatna samoubojstva. Mediji bi trebali izbjegavati senzacionalistička ponavljanja i izostaviti detalje o tome kako je, gdje, kad i čime obavljeno samoubojstvo. Ne bi trebalo veličati umrlu osobu.

Što se može reći učeniku sa samoubilačkim namjerama i niskim samopoštovanjem?
- Treba ga aktivno slušati. Naučiti ga vještinama rješavanja problema.
- Ohrabrivati pozitivno razmišljanje. Umjesto da kaže da nešto ne može napraviti, treba reći da će pokušati.
- Pomoći napisati učeniku popis njegovih dobrih kvaliteta
- Dati učeniku priliku za uspjeh. Pohvaliti ga kad god je moguće.
- Pomoći studentu da napiše korak-po-korak plan za postizanje njegovih ciljeva
- Razgovarati s obitelji kako bi oni bolje razumjeli kako se učenik osjeća
- Treba vježbati upornost i povjerljivost
- Pomaganje drugima pomaže podizanju samopoštovanja
- Uključiti učenika u pozitivne aktivnosti u školi i zajednici
- Ukoliko je prikladno, uključiti učenika u vjerske aktivnosti
- Može se s učenikom napraviti ugovor prema kojem se nagrađuju pozitivna ponašanja i nova znanja

[Vilko]

Poremećaj ličnosti

Odakle početi? Znamo i sami koliko je čovjek zamršena pojava. I sama definicija ličnosti jako je složena. Neki stručnjaci smatraju npr. da je besmisleno davati šture definicije nečeg tako kompliciranog i dinamičnog kao što je ljudska ličnost. Osim toga, psiholozi i psihijatri iz te skupine predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati krate definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.

"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini" - Allport.

"Ličnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog" - Bronfenbrenner.

"Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji (...) Ličnost se odnosi na cjelokupno ponašanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kože" - Cattel.

"Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini" - Eysencek.

"... ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini" - Hilgard.

"... relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život" - Sullivan.

I da ne duljimo. Nadam se da ste stekli uvid u zamršena tumačenja nečeg svakodnevnog i opće prisutnog; ljudske ličnosti. Nećemo se zamarati problemima znanstvene nomenklature, problemima s kojima se susreću psiholozi u proučavanju prirode ličnosti i sl.

Dalje ćemo spomenuti poremećaje ličnosti i njihovu osnovnu podjelu. No, prije toga pokušat ćemo ukratko sažeti sve gore citirane definicije ličnosti. Prema tome, ličnost bi bila skupina karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije svake osobe.

Kad smo otprilike definirali ličnost, sada možemo nešto reći i o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti
Poremećaj ličnosti prisutan je kad su crte ličnosti neprilagodljive i kad nisu fleksibilne, uzrokujući tako ozbiljne poteškoće na socijalnom i poslovnom planu ili subjektivne poteškoće.

Kako prepoznati poremećaj ličnosti?
Osobe s poremećajem ličnosti imaju poteškoća na poslu, što se očituje viškom aktivnosti, "ubijanjem" od rada ili upravo suprotno, kada osoba radi daleko ispod svojih mogućnosti. Osim na poslovnom planu poteškoće kod ovakvih osoba javljaju se i na društvenom planu. One teško sklapaju nova poznanstva, a teško zadržavaju stare odnose. Osobe koje se druže s njima teško ih podnose i često im "idu na živce" svojim nerazumljivim postupcima. Općenito, bolesnici s poremećajima u ličnosti teško podnose stres bilo kakve prirode.

Podjelu poremećaja ličnosti koju ćemo navesti izvedena je iz "Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje", 4. izdanje (DSM-IV) (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition).

U DSM-IV opisano je 10 različitih oblika poremećaja ličnosti. Zbog međusobnih sličnosti u crtama ličnosti, njih 10 podijeljeno je u 3 veće skupine. Skupinu A sačinjava čudna ili ekscentrična grupa; skupinu B čini dramatična, emocionalna i nepostojana grupa; skupinu C čini tjeskobna i ustrašena grupa.

Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije).

Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza.
Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i opsesivno-kompulzivne ličnosti.
Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivno-agresivnih bolesnika.

[Vilko]

Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja

U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti.

Shizoidni poremećaj ličnosti

Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi, prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu zatražiti stručnu pomoć.

Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena simptoma.

Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često biježe iz zdravstvenih ustanova.

Kao početno liječenje preporuča se individualna psihoterapija. Najbolja metoda liječenja bila bi grupna terapija ako je oboljela osoba može podnijeti.

Paranoidni poremećaj ličnosti

Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama, što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih prema njima samima.

simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti. Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada. Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem 4 spomenuta simptoma.

Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko sami traže pomoć i liječenje. Ipak, ako zatraže liječenje, individualna psihoterapija je jedini način da se počne. Povremeno mogu podnositi i grupne terapije. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u stadijima uznemirenosti bolesnika.

Shizotipalni poremećaj osobnosti

Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni psihotične epizode.
Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja.

Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost, neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova.

Grupna terapija je metoda liječenje za ove bolesnike, i prema rezultatima provedenih istraživanja, daje bolje rezultate od individualne psihoterapije. Ipak, neki bolesnici ne mogu tolerirati grupnu terapiju.

[Vilko]

Poremećaj ličnosti skupina B

Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične, emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja ličnosti.

Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti
česti su i poremećaji raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj.


Histrionski poremećaj ličnosti

Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled.

Prisutan je sveobuhvatni način ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako isticanje važnosti nekih veza i poznanstva.

Uz ove glavne simptome poremećaja ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam.

U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno antidepresivi.


Narstistički poremećaj ličnosti

Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti u svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom nego sadržajem.

Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji počinje u mlađem odraslom dobu.

Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih. Nije redak ni arogantni nastup.

Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine, pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije.

U liječenju se koristi individualna i grupna psihoterapija.


Antisocijalni poremećaj ličnosti

Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih.
Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje.
Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje.
Ovo stanje smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan već u adolescenciji.
Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti.
Istraživanja u SAD-u pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja.
Pozadina nastanka ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja.
Antisocijalno ponašanje može nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis).

Liječenje je potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se grupna terapija.
Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može poboljšati lijekovima.


˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti

Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih odnosa i raspoloženja.
Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u ranoj odrasloj dobi.
Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju.

Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu.

U terapiji se koristi psihodinamski pristup, ali i lijekovi.

[Vilko]

Poremećaji osobnosti i psihopatija


Neki stručnjaci s područja mentalnog zdravlja općenito su nezadovoljni pojmom da nečija osobnost može biti izmijenjena.
Drugi pak prihvaćaju postojanje poremećaja osobnosti - ali nisu sigurni da bi se medicinska struka trebala time baviti.

Problem osobnosti

Za većinu ostali mentalnih poremećaja postoje testovi koji pružaju jasne kriterije za dijagnozu tih stanja - međutim ne postoje testovi za poremećaje osobnosti. Često, dijagnoza ovog poremećaja predstavlja mišljenje nekolicine psihijatara ili psihologa koji su proveli dosta vremena u razgovoru s bolesnicima i njihovim obiteljima. Ipak, zaključci stručnjaka su standardizirani postavljenim kriterijima - u Europi se to naziva Međunarodna Klasifikacija Bolesti (MKB) ili the International Classification of Disease (ICD).

Koji su simptomi bolesti?

Ako uzmete nekoliko crta ličnosti, kao što su:
1. strogost
2. samopouzdanje
3. osjećajnost
4. ljubomora
5. nepovjerenje
6. impulzivnost
7. traženje pažnje
8. ovisnost
9. svadljivost
10. agresivnost
11. suosjećajnost

Nije teško sjetiti se suprotnosti ovih pojmova. Pitajte sebe - kad povučem liniju između dva suprotstavljena pojma, gdje bi smjestio sebe? Koristeći samo ovaj skraćeni i pojednostavljen test dobili bi smo toliko različitih rezultata koliko postoji ljudi. Koji bi uzorak testa predstavljao poremećaj osobnosti?

Odgovor na to pitanje dolazi u dva dijela. Prvi dio odgovora odnosi se na ponašanje -mnogi se ne bi složili da je to sastavni dio nečije ličnosti. Međutim, nije teško zamisliti osobu koja zna da je preosjetljiva i zbog toga mnogo radi da ne bi jako reagirala kad se osjeti povrijeđenim. To nas dovodi do drugog dijela odgovora - iznutra.
Netko s poremećajem osobnosti će iskazivati obrasce ponašanja koji uzrokuju više problema nego što ih rješava - ako ne za njih, onda za njihovu okolinu. Ovakav način razmišljanja bit će rezultat duboko usađenog uvjerenja - postupati na način na koji oni gledaju svijet. Njihovo uvjerenje u takvom pogledu na svijet je toliko snažno da će bilo koji dokaz koji bi ukazivao na suprotno biti odbačen.
Takve osobe mogu biti svjesne problema koji pogađaju osobe u njihovoj okolini, ali oni nisu u mogućnosti povezati nastanak tih problema sa svojim ponašanjem. Ako su pogođeni negativnim posljedicama često će pokušati naći izlaz iz te situacije- ali pošto rješenja problema baziraju na svom pogledu na svijet, koji nije ispravan, i pokušaji ispravljanja situacije ili samo nošenje s njom urodit će s još novih problema.
Takvi pogledi na svijet mogu biti tako integrirani u nečiju ličnost da oni nisu svjesni njih, niti su svjesni njihove uloge koje oni igraju u teškim situacijama u kojima se mogu naći.
Večina nas nije stalno svjesna svojih principa i svjetonazora - oni češće tvore podlogu iz koje mi crpimo svoje odluke i prosudbe. Oni predstavljaju osobne zakone prema kojima donosimo vlastite odluke.

Klasifikacija ličnosti
Postoji nekoliko različitih sustava klasificiranja poremećaja osobnosti, ali sljedeće su (općenito govoreći) najčešće u upotrebi.
Prvo, postoje ličnosti koje posjeduju crte ličnosti koje su u odnosu s nekim drugim mentalnom poremećajem - nisu još dostupni dijagnozi kao takvi, ili se nalaze u ranim stadijima. Oni uključuju:
-tjeskobu
-opsesivno-kompulzivna crta ličnosti
-paranoidna
-depresivna
-hipertimička (ili manična)
-ciklička (bipolarni poremećaji)
-shizoidna.

Ovo nisu nužno osobe koje će naposljetku razviti tjeskobu ili depresiju, itd. Oni jednostavno imaju crte ličnosti i iz toga, rezultirajuće ponašanje koje je povezano sa stanjem koje nas zabrinjava.

Osoba s poremećajem ličnosti tipa kompulzivno-opsesivno, iskazivat će jaku nesposobnost prilagođavanja novim rutinama i imat će nagon za perfekcionizmom i oko za detalje pa će rijetko završavati svoje zadaće na vrijeme, ako ih uopće i završe. To znači da kvalitete koje se najčešće jako cijene - pouzdan rad i održavanje visokog standarda - može uzrokovati "paraliziranje" takve osobe u obavljanju poslova. Za te je osobe odbijanje kritika jednostavno i lako - govoreći da ih nitko ne razumije i nitko ne priznaje važnost izvođenja nekog posla.

Osim ovog, postoje i neke kontroverznije klasifikacije poremećaja osobnosti:
-antisocijalna
-borderline (granični slučaj)
-narcistička
-pasivno-agresivna
-ovisna.

Uz postojeću ne-egzaktnu prirodu dijagnosticiranja poremećaja osobnosti, nije ni čudno da postoje neslaganja oko toga koji obrasci svjetonazora ili ponašanja čine antisocijalni poremećaj ličnosti. Ipak, četri se karakteristike ponavljaju:
-nemogućnost ostvarivanja intimnih veza
-impulzivnost
-manjak osjećaja krivice
-ne-učenje iz neugodnog iskustva.
Anti-socijalan poremećaj ličnosti je dijagnoza koja se najčešće, iako ne jedina, povezuje s psihopatijom.

Definicija psihopatije

Trajni poremećaj ličnosti, odnosno stanje koje se u ponašanju više ili manje razlikuje od prosjeka (psihopatska ličnost). Riječ je o ograničenim ličnostima, na prijelazu duševnog zdravlja i bolesti većinom bez intelektualnih poremećaja, čak intelektualno natprosječnima. Glavne su promjene na emocionalno-voljnom planu ličnosti. Prvotno se smatralo da zbog njih trpi samo okolina (agresivnost, asocijalnost, i anti-socijalnost). No kasnije je utvrđeno da neki i sami pate zbog svoje abnormalne ličnosti (depresivnost, suicidni psihopati). Nikad ne dosežu dimenzije psihotičnosti premda mogu pokazivati neke simptome ili sindrome slični pojedinim duševnim poremećajima (shizoidni, paranoidni, nestabilni, ekscentrični, depresivni, hipomanični i dr.). Psihodinamičari tumače psihopatiju slabošću "jastva" (ega), zbog čega dolazi do izražaja nekontrolirano ispoljavanje nagona, ali i slabošću "nad-ja" (super-ega), što se očituje u nemogućnosti pridržavanja moralnih normi. Nepovoljni nasljedni činitelji, kao i činitelji okoline oblikuju psihopatske ličnosti. Terapijski pokušaji gotovo da nemaju uspjeha. Definicija i značenje pojma psihopatije i nadalje se raspravljaju.

Kako je čest ovaj problem?
Iz istog razloga, teškoće dijagnosticiranja i ocjenjivanja ovog problema teško je odrediti i učestalost poremećaja.

Što mogu napravit da pomognem sebi?
Kako je pogled prema sebi veliki problem kod poremećaja osobnosti, ako se pitate "Što mogu napravit da pomognem sebi?" moguće je - kako počinjete primjećivati i određivati problem - da možda nemate poremećaj ličnosti. Ako pak osjećate da se nalazite u ciklusu ponašanja i navika kojeg ne možete razbiti, a osjećate da vam donosi loše stvari, možda je najbolje potražiti savjet kod psihologa ili psihijatra.

[Vilko]

Šizofrenija i slični poremećaji

Ponešto o shizofreniji


Malo je bolesti oko koje postoje tolike kontroverze kao što je shizofrenija. Čak se ne možemo dogovoriti niti oko njenog naziva, pa je danas neki nazivaju shizofrenija, dok drugi ustrajavaju na nazivu šizofrenija. Naziv dolazi od grčke složenice: "shizo" - cijepam + "fren" - duša, razum).

Objašnjavanje šizofrenije može početi s definicijama što sve ona nije:
-podvojena ili višestruka osobnost
-uzrokovana ponašanjem roditelja ili načinom kako je netko odgajan
-neizlječiva
-garancija da će se oboljela osoba ponašati nasilno
-garancija da će oboljela osoba boraviti u bolnici do kraja života.

Ova bolest predstavlja jako teško stanje i za oboljeloga, ali i za njegovu obitelj - međutim nada postoji. Kod oko 1 osoba koje razviju sliku shizofrenije dolazi do potpunog oporavka. U posljednjih nekoliko godina napravljen je napredak u liječenju ove bolesti - stoga, oboljeli od shizofrenije mogu većim djelom nastaviti s normalnim načinom života, što uključuje i održavanje uspostavljenih društvenih i socijalnih kontakata u obitelji, i među prijateljima.

Koji su simptomi shizofrenije?
Simptomi kod shizofrenije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne.
Pozitivni simptomi se češće javljaju u akutnim fazama ili u početnim fazama bolesti. Negativni simptomi se češće javljaju kod dugoročnog tijeka bolesti.

Pozitivni simptomi uključuju:

-halucinacije: javljaju se kad bolesnik nešto vidi, čuje, osjeća, ili miriše, a da za to ne postoji stvarni izvor podražaja. Iskustvo osjeta i doživljaja nastaje u samim osobama.

-lažna uvjerenja, obmane: često postoje dokazi koji ukazuju da se radi o obmanama, no osoba bez obzira na bilo koje logično objašnjenje i dalje vjeruje čvrsto u njih. Druge osobo doživljavaju bolesnikove obmane kao nevjerojatne za koje očito ne postoji utemeljenje u stvarnosti.

Osobe će često izvlačiti zaključke iz svojih obmana, koje će ga odvesti do drugih obmana. "Često postoje ljudi ili organizacije koje ih proganjaju i pokušavaju uhvatiti (paranoidne obmane, obmane proganjanja)".

-problemi u razmišljanju: tijek misli može postati brz dezorganizirani tijek koji premeće po mozgu, a može biti povezan i sa iznenadnim pražnjenjem uma od svih misli (blokada). Također mogu postojati i obmane u vezi samih misli: bolesnici misle da sve što razmišljaju svi oko njih jednostavno mogu ćuti, da su zamijenjeni s nekim drugim i sl.

-raspoloženje: može se brzo izmjenjivati i često je neprilagođeno situaciji.


Ostali simptomi:

Zbog svih gore spomenutih promjena nije iznenađujuće da bolesnici često postaju ekstremno preokupirani nečim, lagano se ometaju i dekoncentriraju, ili pak postaju povučeni. Različiti ljudi će iskusiti različite obrasce ponašanja - s različitim stupnjem ozbiljnosti simptoma.

Gotovo uvijek postoji nemogućnost bolesnika u shvaćanju svoje bolesti.

Kada jednom prođe akutna faza bolesti, bolesnik može stupiti u kroničnu fazu u kojoj prevladavaju tzv. negativni simptomi. Oni mogu uključivati manjak motivacije, povlačenje, izbjegavanje drugih ljudi. Često, simptomi iz akutne faze mogu ostati i duže, kroz kroničnu fazu, međutim u kroničnoj fazi nisu tako teški i jako izraženi.

Obmane i halucinacije se mogu nastaviti, ali bolesna osoba će biti u mogućnosti odvojiti takve pojave od drugih uvjerenja i svakodnevnih društvenih interakcija. Bolesnika je potrebno kontinuirano uvjeravati da su njegovi simptomi zaista plod bolesti.

Ove činjenice mogu deprimirati svakoga čiji je prijatelj ili bliski član obitelji šizofreničar. Međutim, treba napomenuti dvije važne činjenice:
-postoje različiti stupnjevi težine bolesti - neće svaka osoba s dijagnosticiranom šizofrenijom iskazivati potpunu kliničku sliku bolesti
-ova bolest se može liječiti - psihološkim tretmanima i lijekovima koji, posebno ili zajedno, mogu znatno poboljšati sliku bolesti i njen konačni ishod.
[color=red
Kako je čest ovaj poremećaj?
[/color]
Otprilike 1% ljudi će razviti sliku šizofrenije tijekom svog života. Izgleda da postoji genetska predispozicija za razvijanje bolesti. Među ljudima čiji je roditelj bolestan, ili brat ili sestra, njih 10-15% će razviti poremećaj. Kod djece čija oba roditelja imaju šizofreniju, njih 40% će razviti bolest. Stopa rizika ostaje nepromijenjena, bilo da su djecu odgajali roditelji, bilo da su djeca bila posvojena u drugu obitelj.

Muškarci su u najvećem riziku za razvijanje šizofrenije između 15 i 35 godine života, s najvećim rizikom u dvadesetim godinama. Žene imaju najveći rizik također u dvadesetim godinama života - dok je rizik kod žena manji u tim godinama nego što je to slučaj među muškarcima, nakon 20-tih godina rizik ne opada kao muškaraca, nego čak on postaje veći kod žena.

Što se događa s osobama kod kojih se razvije shizofrenija?
20-25% osoba više nikad neće razviti akutni relaps, 20-25% će imati više od jedne akutne faze, ali će biti stabilni tijekom terapije lijekovima. 40-50% će razviti dugotrajne kronične faze. Među mlađim bolesnicima na početku akutne faze postoji izraženi rizik od pokušaja samoubojstva.