Bitka na Neretvi

[colibri]

branac kaže:

ljudi, trebam pomoc.. evo,ko bi rekao al pisem maturalni rad bas o ovoj temi.. trenutno sam u fazi prikupljanja literature, pa jel ima tko od vas kakav prijedlog..? preporuka dobre knjige il nes..?

evo ti pisac Bitka na neretvi Nikica Kalogijera Vladimir kraus Rajteric.Ako ne idi da vidis www.priceminister.com

[tekonako]

Evo ti objektivno:

Početkom 1943. godine nemački generali su počeli, po Hitlerovom ličnom naređenju, sa sprovođenjem plana "Vajs" za uništenje partizanskih jedinica. Pritisnuti daleko nadmoćnijim neprijateljem, partizani, sa Vrhovnim štabom i 4.500 ranjenika i tifusara, našli su se opkoljeni u dolini Neretve. Ostao je samo jedan most na čijoj drugoj strani su čekale jake neprijateljske snage, pripremajući se za masakr ranjenih boraca i bespomoćnog naroda. Tito je naredio da se sruši most. Iznenađeni neprijatelj je prebacio svoje snage na drugu stranu predviđajući da će partizani pokušati samoubilački proboj obruča. Ali, u toku samo jedne noći partizani su izgradili provizorni most pored srušenog i prebacili se na drugu stranu izigravši neprijatelja.


Bitka na Neretvi je cjelovečerji igrani Film, trajanje: 163'

Vidi sa Veljkom Bulajićem

[Tomislav B]

Uvijek sam mislio da je taj brilijantni taktički potez rušenja mosta u stvari bio neki zajeb, krivo shvaćena zapovijed ili možda samovolja kakvog komandira,(ili Yul Brynnera ), ili kriva procjena, pa kad su uvidjeli da su se zeznuli, navrat nanos su noću skrpali ponton i organizirali prelazak. Poslužila ih je luda sreća i sve je prošlo super, pa je to poslije proglašeno brilijantno smišljenim potezom. Kako nema nikoga više koj je stvarno bio tamo, ko zna kako je to stvarno bilo...

[vedrand]

Nije bas konstruktivan prilog diskusiji o desavanjima na Neretvi, ali

Ima dobar vic, ali prije nego sto ga ispricam, za one koji ne znaju, kratak uvod.

Cuveni most na Neretvi, koji naravno i dan danas stoji onako srusen, uz popratni (i propali) muzej, se nalazi u blizini malog mjesta koje se zove Jablanica. Svako ko ide, recimo iz Sarajeva prema Dalmaciji, prodje tuda. E bas na tom mjestu, uz cestu se razvila 'industrija' pecenih janjaca, koji su naravno jako ukusni. Tu je ljeti uglavnom guzva staju svi i lokalni i stranci. Elem vic...

"Prelaze partizani Neretvu i dolazi neko drugu Titu i kaze, druze nemamo vise hrane ostalo nam je samo par sendvica. Kaze Tito, ma nema veze, podijeli sendvice ranjenicima, a mi idemo kod Gojka na janjetinu"

[Manaslu11]

Kako mi rekoše mještani, most koji danas stoji u Jablanici nije «original». Original je davno odnijela rijeka, a ovaj današnji srušio je Yul Brynner…

[odbojkašcro]

Tomislav B kaže:

Uvijek sam mislio da je taj brilijantni taktički potez rušenja mosta u stvari bio neki zajeb, krivo shvaćena zapovijed ili možda samovolja kakvog komandira,(ili Yul Brynnera ), ili kriva procjena, pa kad su uvidjeli da su se zeznuli, navrat nanos su noću skrpali ponton i organizirali prelazak. Poslužila ih je luda sreća i sve je prošlo super, pa je to poslije proglašeno brilijantno smišljenim potezom. Kako nema nikoga više koj je stvarno bio tamo, ko zna kako je to stvarno bilo...

Evo što o tome kaže Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske:
Da, ima i krupnih nesklada, pa i ozvaničenih legendi koje ne odgovaraju istini. Takav jedan slučaj, dužan sam da kažem, vezan je i za prikaze dela glavne bitke u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, dakle u razdoblju koje je prethodilo Sutjesci. Reč je o rušenju mosta na Neretvi što se veliča kao »genijalna varka« po zamisli vrhovnog komandanta. Uveren sam da Tito nije mogao ni pomišljati da tada krene na drugu obalu Neretve. On je, u stvari, nameravao da se probija napred, prema Gornjem Vakufu. Na kraju krajeva, cela ta stvar logički je apsurdna: ko je tada, u tadašnjim ratnim uslovima, uz tako oskudne tehničko-inženjerske snage mogao izvesti operaciju takve delikatnosti: da miniranjem sruši most a da njegov kostur ostane u položaju pogodnom za prebacivanje ljudi i opreme preko plahovite reke takoreći usred zime? Stručnjaka koji bi mogli da pripreme i izvedu takvu pirotehničku operaciju sigurno nismo imali u to vreme. Jedina namera je, nema sumnje, bila da se most potpuno onesposobi. Siguran sam, u svakom slučaju, da nije bila u pitanju neka promišljena »varka«. Ali tu, izgleda, deluje logika nekontrolisane nesamokritičnosti. Jer, kad su takva tumačenja uzela maha kao omamljiva legenda, ona više nisu mogla biti obuzdana, pa nije isključeno da su i oni koji su legendu lansirali i doterivali počeli iskreno verovati da ona odgovara istorijskoj istini. Uzgred rečeno, vrhovni komandant pre donošenja odluke o rušenju mosta nije mogao znati raspored i namere četničkih jedinica niti je, što je najvažnije, raspolagao informacijom koja je bila bitna: nemačka ofanziva se tu, na obali Neretve u stvari završavala, što je za nas, naravno, bilo povoljno. Posleratnim uvidima u nemačka ratna dokumenta utvrđeno je, naime, da Nemci nisu planirali prelazak Neretve. Bili su smislili da nas potisnu do nje, valjda računajući da će ostali deo posla obaviti jake četničke grupacije.

[verudez]

Tako je, operacija Weiss je bila vremenski ograničena akcija češljanja terena. Most je srušen...bezveze. Uskoro će izaći i knjiga sa svjedočanstvom iz prve ruke.

[kuhinja]

Evo sta sam na ovu temu nas na ovom povijesnom portalu.Ima jos dosta zanimljivih povijesnih opisa bitaka nevezanih samo za Hrvatsku.

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska...eiss-uvod.html

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska...n-weiss-i.html

http://povijest.net/sadrzaj/lenta/20...a-neretvi.html

Istina da se pokusalo pisat kroz cinjenice , al postoji mala doza velicanja partizanske borbe. U svakom slucaju nisu se stidili priznanja velikih gubitaka protiv crne legije na kupresu ,a isto na kraju mozete naci ukupne podatke o broju poginulih. Vidjet cete da je brojka poginulih Njiemaca smijesna u usporedbi sa ostalim.

Neke stvari nazalost nisu spomenete , a dale bi malo drugacije svjetlo na cijeli ovaj dogadaj.

U svakom slucaju jako zanimljivo

[skinny45]

Objektivno;

Završna faza Četvrte ofenzive, poznata i kao bitka za ranjenike. Nakon što su u prvoj fazi ofenzive, u januaru 1943, napadnuti od strane znatno nadmoćnijeg neprijatelja ( četiri njemačke i tri talijanske divizije, dvije ustaške brigade i četnici, o čijoj snazi nešto kasnije), Vrhovni štab i glavnina snaga NOB bili su prinuđeni napustiti veliku slobodnu teritoriju u Zapadnoj Bosni tzv. Bihaćku republiku i uputiti se prema jugoistoku, s namjerom da pređu rijeku Neretvu i probiju se u Hercegovinu, a zatim preko Drine dalje u Sandžak i Crnu Goru. Prva prepreka na tom putu bio je gradić Prozor. Tito naređuje napad na utvrđeni grad ( legendarna rečenica : " Prozor noćas mora pasti " ) koji brani talijanska divizija " Murđe ". Prvi partizanski napad ne uspijeva, ali već iduće noći ( 18. februara 1943. ) jedinice NOB, uz podršku artiljerije, ulaze u grad, uništivši veći dio divizije "Murđe" i zarobivši velike količine ratnog materijala. Odmah nakon ovog uspjeha, partizani oslobađaju Ramu, Jablanicu i Drežnicu, forsirajući tok rijeke Neretve od Jablanice pa sve do deset kilometara ispred Mostara. Napad na Konjic ne uspijeva jer talijanskim i ustaškim snagama koje brane grad stiže u pomoć 5000 četnika pod komandom kapetana Voje Lukačevića. Ovo je trenutak da se za kratko osvrnemo na četničku ulogu u Četvrtoj ofanzivi, s obzirom da će ona, kako ćemo vidjeti, biti od ključnog značaja za dalji tok bitke na Neretvi.
Krajem 1942. Draža Mihailović donosi bolesno ambiciozan plan da sa svojim snagama očisti od partizana kompletno zaleđe jadranske obale, kako bi njegovi četnici mogli prvi dočekati saveznike u slučaju njihovog eventualnog iskrcavanja na Balkan. U tu svrhu izdaje direktivu broj 1. kojom određuje snage za ovu akciju: 2000 četnika pod komandom majora Slavka Bjelajca, 2000 pod komandom popa Đujića, 3000 pod komandom majora Petra Baćovića, 3000 pod komandom pukovnika Baje Stanišića i 3000 pod komandom kapetana Bore Mitranovića, te rezervu od oko 5000 crnogorskih četnika pod komandom Pavla Đurišića. Pravilno cijeneći da ovako obimnu operaciju neće moći izvesti bez pomoći okupatora, a znajući za njihove pripreme za Četvrtu ofanzivu, Mihailović se, kao i bezbroj puta dotada, odlučuje na kolaboraciju. U tu svrhu angažira svog delegata i višestruko provjerenog talijanskog prijatelja, vojvodu Dobrosava Jevđevića, da kod Talijana izdejstvuje oružje, hranu i transport za četnike. Osim ishrane i naoružanja, Talijani četnicima daju i prevoz, pa tako prebacuju snage Baje Stanišića vozom od Crne Gore do Mostara, dok četnike Petra Baćovića prevoze svojim brodovima od Metkovića do Splita, a zatim vlakom do Knina, na polazne položaje.
Mihailović, koji se tada nalazio u Lipovu kod Kolašina, specijalno za ovu akciju osniva istureno odjeljenje Vrhovne komande sa sjedištem u Kalinoviku, a za komandanta postavlja majora Zaharija Ostojića, kao rukovodioca svim operacijama na terenu. Tako su se četnici ponovo našli ujedinjeni sa okupatorom protiv zajedničkog neprijatelja, snaga NOP, istina sa različitim krajnjim ciljevima. Tako je i moglo doći do toga da Vojislav Lukačević, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata, spašava Talijane u Konjicu.
Pošto se većina partizanskih snaga, izbjeglog naroda i ranjenika našla na desnoj obali Neretve u Jablanici, Tito pravi neočekivan manevar: naređuje rušenje svih mostova preko Neretve i tako naizgled odustaje od glavnog cilja-prelaska rijeke. To mu omogućava da dio snaga baci nazad prema Prozoru, gdje Njemačka 717. divizija napada na glavnu partizansku bolnicu u Šćitu. Nakon višednevnih teških borbi (često prsa u prsa), Nijemci su najzad odbačeni prema Gornjem Vakufu i bolnica se izvlači. Smatrajući da Tito rušeći mostove na Neretvi želi da se probija natrag na sjever, Nijemci prestaju sa frontalnim napadima i ukopavaju se kako bi spriječili proboj. To daje vremena partizanskim inženjercima da, po Titovoj naredbi, preko srušenog mosta u Jablanici improvizuju novi. U noći 4/5. marta 1943. partizanske snage se prebacuju na lijevu obalu i razbijaju četničku prethodnicu. Narod i ranjenici takođe prelaze, ali ništa još nije gotovo. Glavni dio cijele bitke, obračun sa četnicima, tek predstoji.
Vidjevši svoju šansu da partizane konačno uništi u džepu Neretve, Mihailović naređuje svojim komandantima Lukačeviću, Raduloviću i Stanišiću da svoje snage prebace na lijevu obalu Neretve i, zajedno sa Baćovićevim četnicima tek pristiglim iz Knina, spriječe proboj partizana. Međutim, partizani u nezadrživom jurišu nanose četnicima seriju teških poraza, zauzevši Čičevo i Glavatičevo, dva važna četnička uporišta.
Primivši od Ostojića izvještaj o ovako nepovoljnom razvoju situacije, Mihailović naređuje hitan pokret Đurišićeve rezerve iz Crne Gore prema Hercegovini. Želeći da lično preuzme komandu na terenu, Mihailović iz Lipova kreće sa Đurišićevom kolonom (u talijanskim kamionima) preko Pljevalja, Metaljke, Čajniča, Zupčića kod Goražda, Ustikoline i Foče u Kalinovik kod Ostojića. Međutim, silovit prodor partizana pimorava ga da, samo dva dana nakon dolaska, napusti Kalinovik i sa ostacima svojih razbijenih jedinica bježi nazad prema Drini. Stiže kod Talijana u Foču i naređuje svojim četnicima da zajedno sa talijanskom divizijom " Taurinense " forsiraju Drinu od Broda do Ustikoline i tako pokušaju spriječiti prodor partizana u Crnu Goru. Ovaj plan doživljava potpun neuspijeh jer partizani razbijaju četničko-talijanski front na Drini i ulaze u Crnu Goru. Među četnicima nastaje dotad neviđeno rasulo. Mihailović se vraća u Lipovo sredinom aprila i, shvativši da se neće moći odbraniti od nadiranja glavnine partizanskih snaga, donosi odluku da se vrati u Srbiju. Tako se, početkom maja 1943, četnička Vrhovna komanda, zajedno sa ostacima snaga koji su se uspjeli prikupiti nakon poraza na Neretvi i Drini, povlači u Srbiju, a partizanski Vrhovni štab sa glavninom snaga stiže u Crnu Goru. Time je završena Četvrta ofenziva.
Jedna od najdalekosežnijih posljedica bitke na Neretvi bio je upravo četnički katasrofalni poraz i povlačenje Mihailovića u Srbiju. Ovaj poraz pokazao je svu inferiornost četnika u odnosu na partizane i svakako je ubrzao odluku saveznika da se odreknu Mihailovića. Bitka na Neretvi značila je i početak kraja Mihailovićeve organizacije, jer se utjecaj Mihailovića i snaga njegovih trupa izvan Srbije praktički svela na minimum.

oko 25.000 boraca i ranjenika
5 divizija
oko 4500 poginolih i ranjenih
7.banijska divizija je kod gornjeg vakufa imala 800 poginulih i isto toliko ranjenih
tu se borila i 1. dalmatinska koja je imala velike gubitke i u napadu na Prozor
4.crnogorska bitka kod vilica guvna
2.dalmatinska prva presla neretvu,njena grom desetina savladala cetnicke straze na suprotnoj obali kod cuvenog mosta
most su prvo presla dva bataljona 2.dalmatinske pa citava 2.proleterska i onda druga dva bataljona 2.dalmatinske
nakon prelaska neretve slijede borbe sa cetnicima
na prenju oko glavaticeva i na kraju konacan obracun kod kalinovnika...
9.dalmatinska divizija je rasformirana a njena 3.brigada je pridodata 7.banijskoj diviziji sve do V.ofanzive gdje ce i ova brigada biti privremeno rasformirana...
Lakši ranjenici su radili nosila za svoje drugove dok su ležali u šumi.

Crvena Armija u Jugoslaviji

Odnosi Jugoslavije i Crvene Armije su vrlo bolna rana na telu KPJ.
Kao revolucionarna, dogmaticka i staljinisticka partija (do 1948 ) nikada nisu mogli da prebole fakat da se CA na teritoriji Jugoslavije ponasala kao na neprijateljskoj teritoriji.

Sporazum o dolasku CA na teritoriju je donet u Moskvi izmedju Joki Brokija i druga Staljina.
Joki je 21.09.1944 zbrisao sa Visa konspirativno ( kao dobar djak Kominterne ) za Krajovu/Rumunija pa odatle dalje za SSSR. Pratili su ga Ivan Milutinovic, Mitar Bakic i ruski gen Kornjejev. Samo Joki i ruski gen su. otisli dalje za Moskvu. Dogovoreno je da CA pomogne NOV da zauzme Srbiju/Beograd i onda da napusti teritoriju Jugoslavije. Takodje je obecana pomoc u oruzju i opremi za 12 pesadiskih divizija i 2 vazduhoplovne divizije. Od sopstvenih snaga obecao je Staljin jedan tenkovski korpus za Beogradsku operaciju i ostale snage po potrebi.
Bez pomoci 4. Korpusa imala bi NOV prilicno problema sa zauzimanjem Beograda 1944.
U Beogradskoj operaciji delovali su 4. Gardiski meh Korpus, 73, Gardiska Divizija, 236. streljacka div, 3 artiljeriske brigade, 16 pukova artiljerije, protivavionska divizija i tri samostalna protivavionska puka.
U Jugoslaviji su manje ili vise bile angazovane CA trupe 2. i 3. Ukrajinskog fronta.
2.Ukrajinski front => 46. Armija sa 37. 31. 10. Korpusom
3. Ukrajinski front => 57. Armija sa 64. 68. 64 Korpusom
4. Gardiski mehanizovani korpus ( Beogradska operacija )
17. Vazduhoplovna Armija.
5. Vazduhoplovna Armija.

Vojna pomoć je bila VELIKA:
Kao primjer par cifara;
96515 pušaka, 20528 pištolja, 68423 automata/mitraljeza, 3364 minobacača, 170 protivavionskih topova, 895 artiljerijskih oružja itd.
Tadasnja vrednost pomoci je bila otprilike 400 Miliona $.
Kao uporedjenje celokupna UNRR-ina pomoc u hrani i odeci je bila oko 400 Miliona $ !!!
Delovanje CA po Srbiji najbolje opisuju sledeci zalosni brojevi koji poticu iz KPJ statistike :
CA je izvrsila na teritoriji Jugoslavije 1219 silovanja, 359 pokusaj, 111 silovanja sa ubistvom, 248 silovanja i pokusaja ubistva i 1204 pljacke sa fizickom povredom.
Ko je 1944 dosao u dodir sa CA nece to nikada zaboraviti.
Nadam se da ce bar sada neko da nadje vremena da napravi studiju o divljanju CA u Srbiji/Beogradu 1944 ...
Postojo jedna knjizica od H. van Bergh " Genosse Feind " koja se moze naci u dobrim bibliotekama ...Ako se dobro secam napisana je i " Bela Knjiga " o divljanju CA na teritoriji Jugoslavije u vreme sukoba sa Staljinom.


CA je takodje sav ratni plen koji je NOV zarobila pod pretnjom oruzja OTELA i odnela sa sobom.
Utisak CA se osijecao dugo godina u NOV/JA/JNA jer je veliki broj oficira školovan u ruskim vojnim akademijama.
( 17 generala JA je školovano u SSSR od 1945 - 1948 ).
CA je takodjer dala veći broj instruktora koji su do 1948 obučavali JA u organizaciji i taktici ...
OZNA je do 1948 najveći dio svojih kadrova školovala na NKVD akademijama u SSSR.

by Kirbi 71/72 @ 2003-09-16

Ulazak Crvene armije na tlo Srbije pokušali su iskoristiti i pojedini četnički komandanti i u posljednjem trenutku spasiti se od onoga što ih je čekalo zbog trogodišnje saradnje sa okupatorom, jer su upravo u tim oktobarskim danima preživljavali odlučujuće poraze od partizana po zapadnoj i centralnoj Srbiji.
Prvi je sa Sovjetima u kontakt došao potpukovnik Dragutin Keserović, komandant Rasinsko-topličke grupe četničkih korpusa i do tada jedan od najvjernijih njemačkih saradnika u Srbiji. On se sa jedinicama Crvene armije 14.oktobra 1944.teatralno ušetao u oslobođeni Kruševac, što je četnička propaganda u emigraciji godinama kasnije koristila u vlastite svrhe, ali redovno izostavljajući ono što se zatim desilo. Naime, nakon Titovog protesta kod sovjetske komande zbog ovoga, Sovjeti su počeli razoružavati četničke formacije i predavati ih partizanima, a sam Keserović se jedva spasao i sa nešto preostalog ljudstva pobjegao prema Kraljevu.
I komandant 4. grupe jurišnih korpusa major Dragoslav Račić je pokušao stupiti u kontakt sa Sovjetima, ali poučen Keserovićevim iskustvom, brzo je od toga odustao.
Istovremeno se u saradnju sa sovjetskim trupama uključio i komandant 2. ravnogorskog korpusa kapetan Predrag Raković, kod Čačka, ali nakon Titovog protesta proveo se slično kao i Keserović.
Tako je propao i posljednji pokušaj četničkih komandanata da budu spaseni od strane stranih saveznika i tako se operu od saradnje sa okupatorima i kvislinzima svih boja i oblika.
by Edin Čengić @ 2003-09-16

Kolaboracija

Bukvalno prevedeno znači samo "saradnja", ali se ovim terminom uglavnom označavala saradnja sa okupatorom. Za vrijeme 2. svjetskog rata u Jugoslaviji su brojne ličnosti u većoj ili manjoj mjeri, stalno ili povremeno, sarađivali sa okupatorom. Kolaboracionisti su bili ustaše u tzv. NDH, Nedićeva vlada narodnog spasa u Srbiji sa svojim vojnim formacijama ( Srpska državna straža i Srpska granična straža, Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus, četnici Koste Pećanca i "legalizovani" četnici Draže Mihailovića ), u Sloveniji general Leo Rupnik sa svojim domobranima ( "Bela garda" ) i "Plava garda" majora Novaka, kao i neke manje vojne formacije kao što su Muslimanska milicija u Bosni i Sandžaku i balisti na Kosovu.
U pogledu kolaboracije najinteresantniji je slučaj četnika Draže Mihailovića, pa ćemo im posvetiti malo više prostora. Nominalno odani zapadnim saveznicima, skoro pune tri godine bili su u svjetskoj javnosti predstavljani kao borci protiv okupatora. U isto vrijeme međutim, skoro svi četnički komandanti sarađivali su sa okupatorom. Četnička saradnja sa okupatorom nije bila rezultat nikakvih dugoročnih zajedničkih ciljeva, već isključivo sredstvo kojim će obezbjediti vojnu i materijalnu podršku okupatora za borbu protiv partizana, s jedne, i izbjeći uznemiravanja od strane okupatorskih jedinica dok ne završe sa partizanima, s druge strane. Četnička kolaboracija sa okupatorom bila je u različitim oblicima, ovisno o vremenu i prilikama, pa je tako:
-u Srbiji 1941. neki četnički komandanti su se po Mihailovićevom naređenju "legalizovali" kod Nijemaca i postali dio Nedićevih trupa;
-četnici u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori bili su pod direktnom komandom talijanskog okupatora kao MVAC ( Militia volontaria anticomunista= Dobrovoljačka antikomunistička milicija ), naoružavani su , hranjeni i plaćani od Talijana;
-tokom 1942. gotovo svi četnički komandanti u Bosni sklopili su pismene sporazume sa ustaškom državom o nenapadanju i suradnji, pa time posredno i sa Nijemcima;
-nakon kapitulacije Italije većina četničkih jedinica u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori stupila je u suradnju sa Nijemcima;
-u jesen 1943. najvažniji četnički komandanti u Srbiji ( Lukačević, Kalabić, Simić-"Drška", Keserović ) sklopili su pismene sporazume sa njemačkim okupatorom. Neovisno o ovim sporazumima, neformalna kolaboracija četnika i Nijemaca u Srbiji nije ni prestajala.
Sam Draža Mihailović se dobro čuvao da se ne kompromitira u narodu i pred saveznicima ličnim kontaktima sa okupatorom. Ipak, on se lično sastao sa njemačkim predstavnicima u selu Divci 12/13. novembra 1941. i ponudio im svoje usluge u borbi protiv partizana, ali su ga Nijemci odbili. U periodu 1943.-1944. nekoliko se puta lično sastao i sa Rudolfom Šterkerom, predstavnikom specijalnog njemačkog izaslanika za Jugoistok Hermana Nojbahera. Takođe, na osnovu dokumenata, priznanja pojedinih četničkih, talijanskih, njemačkih i ustaških komandanata, kao i djelimičnog priznanja samog Mihailovića, on je znao za široku kolaboraciju svojih komandanata sa okupatorom, ali je nije pokušavao spriječiti već je u potpunosti odobravao, ako je nije i sam naredio. Činio je to jer je znao da samo uz pomoć okupatora može pobijediti svoje najveće i jedine prave neprijatelje-partizane. Jasno je da bez okupatorske pomoći, uzevši u obzir slabu opremljenost, loše rukovođenje od strane komandanata počev od samog Mihailovića, nikakav borbeni moral i odsustvo bilo kakvog političkog vođstva, četnici nikada ne bi dočekali ni 1945. godinu.

[skinny45]

verudez kaže:

Tako je, operacija Weiss je bila vremenski ograničena akcija češljanja terena. Most je srušen...bezveze. Uskoro će izaći i knjiga sa svjedočanstvom iz prve ruke.

ovo je glupost.
rušenje most je natralo švabe da se ukopaju a ne jurišaju na partizane.
cista takticka domisljatost.

[odbojkašcro]

skinny45 kaže:

ovo je glupost.
rušenje most je natralo švabe da se ukopaju a ne jurišaju na partizane.
cista takticka domisljatost.

Ipak je više vjerujem onom što kaže Koča Popović.

[demon]

Priča o razbijenim Nijemcima kod Gornjeg Vakufa je više mit nego istina.

Mislim da sam kod Vladimira Velebita pročitao da su Nijemci doduše bili odbačeni, ali da nisu doživjeli strašan poraz. Njemački zapovjednik je povukao svoje trupe 10-ak kilometara unazad da ih pregrupira, ali nije se radilo o nikakvom bijegu Švaba nego tek o urednom povlačenju.

Njemački zapovjednik je podcijenio snagu partizana pa je morao malo promijeniti planove te se stoga povukao.

Iz ovoga se razvila legenda da su Švabe gadno potučene i da su se u neredu povukli sve do pred Bugojno.

[kuhinja]

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi partizani su pretrpjeli gubitke od oko 10.000 poginulih, nestalih i ranjenih te oko 2.000 zarobljenih vojnika.

Nijemci su izgubili 514 poginulih, 1214 ranjenih i 158 nestalih vojnika. Domobrani i ustaše su pretrpjeli gubitke od 126 poginulih, 258 ranjenih i 218 nestalih. Poznati talijanski gubici su iznosili 1.605 poginulih, 983 zarobljenih, a 259 regimenta div. "Murge" bila je u potpunosti uništena (nepoznati gubici). Četnički gubici procjenjuju se na 2.000 – 3.000 ljudi. Total osovinskih gubitaka iznosi 6.500-7.500 ljudi.

Ovo su podaci o ukupnim gubitcima.Tako da prica o razbijenim njemcima kod Vakufa ne drzi vodu.
Al opet bilo kako bilo , cilj je postignut.Bolnica spasena , njemci zaustavljeni.

Nego tu imamo jedan detalj o kojem bi volio malo vise saznat.

7ss i 369 vrazja div nisu sudjelovale u zavrsnim borbama na Neretvi. Razlog je sta im Talijani nisu dali dozvolu za prolazak punih 5 dana kod Mostara.S obzirom da su to vjerovatno bile 2 najbolje "njemacke" postrojbe na ovim prostorima ishod bitke ne neretvi bi zasigurno bio bitno drukciji.

Dali postoje neke indicije,da se u tom sprecavanju prolaska tih divizija kroz Talijansku zonu, odigravalo nesto iza kulisa. Nesto kao ameri poslali svoje mafijase da nagovore talijane

[sunshinestar]

Napokon da pokažu i film na HRT-u

[Ringo10]

Što se tiče bilo čega u vezi 2. svjetskog rata, u Hrvatskoj se ne može i još dugo neće biti moguće normalno razgovarati i raspravljati bez ekstremne ideološke ostrašćenosti.
Takozvane desnica i ljevica u Hrvatskoj su toliko radikalno ukopani u svoje crno-bijele projekcije toga rata i svega što se njega tiče na ovim prostorima pa čak i šire, da je skoro nemoguće objaviti bilo kakvo mišljenje, analizu i stav a da te zapjenjeni ideloški protivnici verbalno ili medijski ne linčuju i proglase za komunjaru, ustašu, četnika, udbaša, ubojicu i sve u tom stilu.
Treba proći još vremena pa da bude moguće normalno i objektivno povijesno valorizirati i 1. a posebno 2. svjetski rat, obje Jugoslavije, NDH-aziju, NOP, partizane, Tita, Pavelića, MAčeka, ustaše, četnike i sve moguće vojske koje su djelovale na ovim prostorima, razne bitke i ofenzive, događanja na kraju rata isve ostalo, uzevši u obzir povijesne okolnosti i situacije u kojoj su se nalazili svaki od aktera tih događanja.
Velika većina Hrvata je još uvijek zarobljena u svojim ideološkim crno-bijelim pogledima, uvjetovanim najčešće obiteljskim ili zavičajnim opredjeljenjima ili traumama, i to se neće uskoro promijeniti. ZAto je najbolje javno slijediti formalno međunarodno prihvaćeni stav o svemu, a svako za sebe neka misli šta hoće. I najbolje bi bilo staviti privremeni moratorij na te rasprave kad bi bilo moguće, jer imamo mnogo važnijih problema.
Dakako, to je neostvarljivo, i svađe i prepucavanja će se nastaviti i dalje, pa ćemo i dalje bespotrebno i besmisleno trošiti energiju na to.

[Zoran Oštrić]

Zoncolan01 kaže:

slažem se s tobom, mitovi i bajke kojima još netko i vjeruje.

Nazvati Koču Popovića "četnikom" diskvalificira autora za bilo kakav ozbiljan razgovor. To je bila ustaška terminologija u prvoj godini rata, izjednačavanje četnika i partizana. Ovakve se osude samo coppy/paste okolo po netu, bez imalo razumijevanja. (Kao što se može naći i četnička propaganda, da su partizani zapravo bili saveznici ustaša u nastojanju da pobiju što veći broj Srba.)

svima onima zarobljenima mitovima o pobjedi i humanosti partizana, obavezno pročiatai nekada zabranjanu knjigu britanskoga vojnoga izaslanika http://www.znaci.net/00001/5.htm bojovna planina.

Ovo je smiješno. Zoncolan01 očito nije pročito tu knjigu, a niti nijednu drugu. Knjiga F.W. D. Deakin: "Bojovna planina" (Embattled Mountain) objavljena je u Beogradu, izdavač "Nolit", 1973., samo dvije godine nakon objavljivanja na engleskom, nije bilo nikakve zabrane. Autor piše o svojim ratnim suborcima partizanima s uvažavanjem i divljenjem. Kao i Basil Davidston, Fitzroy MacLean, Louis Hunt i William Jones, koji su objavili knjige o svojem boravku kod partizana. Deakin je bačen padobranom upravo na početak V. ofanzive (Sutjeska) i svjedočio je najžešćim borbama. U njegovim opisima ima slika krajnjeg očaja tijekom bitike, kad su partizani, zaista, ostavljali neke ranjenike, jer ih više nikako nisu mogli transportirati.

Jedan od ključnih rezultata tih Deakinovih iskustava prvih tjedana bilo je bezrezervno osvjedočenje, da četnici surađuju ne samo s okupatorom, nego i direktno sa ustašama. O njegovoj simpatiji za partizane, za Tita i druge partizanske vođe osobno nema sumnje. Deakinovi i kasniji MacLeanovi izvještaji bili su presudni, da Saveznici u Teheranu odluče napustiti Mihailovića i pružiti punu podršku NOVJ.

Zoncolan01 je taj koji je "zarobljen mitologijom", samo negativnom. Stalno ima okolo po netu frustriranih reakcija u korist onih, koje su partizani u bespoštednm ratu pobijedili. Mitovi se uvijek stvaraju, ali ostaje jedna činjenica - partizani su u ratu pobijedili.

[Zagorski Križar]

evo o samoj bitci - najobjektivnije po meni:

http://www.axishistory.com/index.php?id=7465

a ovdje je popis svih anti-partizanskih operacija vođenih na području ondašnje Hrvatske:

http://www.axishistory.com/index.php?id=7429

[Ivan Bajlo]

Zoran Oštrić kaže:

Jedan od ključnih rezultata tih Deakinovih iskustava prvih tjedana bilo je bezrezervno osvjedočenje, da četnici surađuju ne samo s okupatorom, nego i direktno sa ustašama. O njegovoj simpatiji za partizane, za Tita i druge partizanske vođe osobno nema sumnje. Deakinovi i kasniji MacLeanovi izvještaji bili su presudni, da Saveznici u Teheranu odluče napustiti Mihailovića i pružiti punu podršku NOVJ.

ti izvještaji su bili samo farsa Churchillu da prikrije činjenicu da Englezi imaju kompletu sliku stanja na Balkanu na osnovu hrpetine dekodiranih poruka
http://en.wikipedia.org/wiki/Yugoslavia_and_the_Allies

Saveznici ionako dok nisu osvojili jug Italije nisu bili u poziciji slanja pomoći u Jugu, čak i kad su imali Bari operacija Audrey je pokrenuta više entuzijazom nego nekim planom jer je Englezima važnija bile opskrba vlastitih snaga u Italiji

Zagorski Križar kaže:

a ovdje je popis svih anti-partizanskih operacija vođenih na području ondašnje Hrvatske:

http://www.axishistory.com/index.php?id=7429

ni približno, popis je par puta duži i svako malo naletim na neku novu operaciju
http://www.vojska.net/eng/world-war-...nd-operations/

Domobranstvo i UV svojim operacijama često nisu ni davale nazive već bi imale samo opisno ime "Pohod/Pothvat radi čišćenja XY", slično je bilo i kod Talijana koji su svako malo imali svoje operacije čišćenja terena bez nekog posebnog naziva iako je u njima učestvovalo po nekoliko divizija i bilo većih borbi od većine njemačkih pothvata

švabo je u biti svaki pokret svojih divizija nazivao pothvat/poduhvat tj. "unternehmen", iz tog kupusa izdvajale su se Groß operation tj. velike operacije među koje spada i Weiss

[Michael Collins]

Kopija Kosovskog mita, slavljenje vlastitog poraza

[Ivan Bajlo]

Michael Collins kaže:

Kopija Kosovskog mita, slavljenje vlastitog poraza

samo što je nakon Kosova, Srbija postala turski vazal, dok Weiss u osnovi nije riješio ništa, štoviše imao je kontra efekat jer su oslabljeni Talijani, a četnici su doživjeli poraz u ključnom trenutku par mjeseci prije kapitulacije Italije

taktički poraz, strateška pobjeda

ima dosta materijala o totalnoj apatiji talijanske 2. armije koja je samo gledala kako da izvuče divizije iz Juge i prebaci ih u Italiju, em za obranu em da ih iskoristi za razoružavanje švaba, u tu svrhu su stalno jačali četnike da njima prepuste što veći teritorij, a kad je to propalo bili su spremni napustiti čitave gradove da švabe nisu inzistirale na držanju garnizona