Zadaćnice - spojeno

[AMedvjedić]

Mala je bila nemoguća.

Tukla se, svađala. Za vrijeme odmora, za vrijeme sata. Bila je sitna, ali divlja. Kad bi učiteljica dreknula na nju, stajala bi pokajnički, ali se vidjelo da kipi. Branila se, da ona nije ta koja počinje.

Provodila je vrijeme u kazni u kutu, barem kao svaki dečko iz razreda. Osim onih dobrih, naravno.

A onda su učiteljici utrpali bolesnu Luciju u razred. Branila se koliko je mogla, ali nije išlo. Stara Kovačićka je uvjerljivo govorila o svom sportskom razredu, u koji jadna Lucija, sa svojom skraćenom nogom, nikako ne spada. I svaki dan joj je sve teže.

I tako je Lucija stigla u A razred.

Učiteljica ju je posjela u prvu klupu, da je vidi. I da Lucija bolje vidi, jer, naravno, i s vidom je imala problema. Sad je trebalo naći nekoga, tko će s njom sjediti.

Na sreću, Mala tog dana nije napravila nikakvu pogrešku. Tako nije ispalo da je dodijeljena Luciji po kazni.

„Bit ćeš još dobra i pokazati, da si dobra prijateljica. Pomoći joj, gdje treba.“

Mala je kimnula. Zadatak. Dobro.

Lucija se milo osmjehnula učiteljici. I čim se ova odmaknula, okrenula se Maloj: „Ako me budeš slušala, bit će sve u redu“ rekla je hladno. Mala je pomislila kako se Lucija loše izražava.

Bilo je – nevjerovatno! Nije se mogla požaliti nikome, jer je izgledalo kao da... kao da ne želi pomoći nekome u nevolji. A ionako je nitko nije slušao, jer je bila zločesta.

A dani su postali dugi. Vrlo dugi.

Svaki zadatak, svaka zadaća bila je povod da Lucija otima Maloj. Kitila se njezinim zadaćama, uzimala njezin pribor, a kad bi trebala odgovarati – okrenula bi se Maloj i rekla „Ne udaraj me! Molim vas, učiteljice gospođo, ona me udara pod stolom!“ Ispitivanje bi prestalo, a Mala bi završila u kutu.

Zahtijevala bi da je Mala prati kući. Jer joj je teško hodati. A onda bi Mala morala nositi njezinu torbu – jer joj je teško, a ona je bolesna. Zatim bi tražila da Mala ostane kod nje da se igraju – što je posebno ljutilo Lucijinu mamu. Mrko je gledala tu nadutu klinku u svom vrtu.

I jednom joj je konačno rekla:“Ja vidim da ti misliš da si bolja od Lucije, jer je ona bolesna. Mogu ti reći da nisi. Ona mi je rekla kako se ponašaš prema njoj, kako joj uzimaš zadaću i stvari. Trgaš teke. Sram te bilo. Mogla sam to već sve reći učiteljici, ali nisam. Ali ako te još jednom vidim da se dođeš ovamo igrati, tužit ću te učiteljici. I razgovarati s tvojom mamom. Kako te ona to odgaja?! Ostavi Luciju na miru!“

Mala je zaprepašteno stajala, otvorenih usta.

„Zatvori usta, izgledaš k'o budala!“ rekla je pobjedonosno Lucijna mama, zatvarajući vrata.

[Meadow]

Za ovaj krug, izabrala sam teme:

Moja najbolja godina

Kako smo nedavno ušli u novu godinu, moglo bi biti dobro vrijeme za prisjećanje svih minulih godina.

Koja vam je bila najbolja, i zašto?

Pod tim "najbolja" - može doći svašta: najbolja jer ste doživjeli neobična iskustva, iznenađujuća životna iskustva, bol i razočarenje, putovanja u daleke krajeve, sklapanje novih prijateljstava, neplanirane avanture... dakle, bilo što što je vama osobno bilo posebno, pomalo neočekivano te upečatljivo, što vam je cijelu tu godinu učinilo posebnom?


Ako do sada niste imali takva iskustva, što priželjkujete?

Čarolija glazbe

Kako nas je nedavno napustila jedna glazbena legenda, iskoristit ćemo trenutak i razmisliti o glazbi, ali s jednog dubljeg aspekta.

Glazbi, ne u smislu pukog pjevušenja trenutačnih aktualnih hitova, već glazbi kao vidu - umjetnosti. Glazbi kao poeziji, lirici, metafori, pjesničkim slikama, rimi, pouci.... Onome što glazbeni uradak jest, a ne samo ono što nam se čini na prvu.

Pritom možete razmisliti koji autori i pjesme u vama pobuđuju upravo taj osjećaj glazbene čarolije? Možete pisati o opusu najdražeg autora, ili pak o nekoj pjesmi koja vas se posebno dojmila.

Teme su otvorene do nedjelje navečer, 7. veljače.

[CuthbertAllgood]

Prolog - Space oddity

Eh, život... Nešto lakše je onima koji misle da imaju apsolutne istine. Oni znaju kako. Pritom je svejedno koji je izvor tih „istina“, bio to radikalni pristup religiji, znanosti ili nekoj drugoj ideologiji. Oni imaju svoje odgovore i ustrajni su u tome da ne izlaze iz kutije i da čak odbijaju vidjeti da su u kutiji jer bi svaki izlazak mogao značiti da će se kutija urušiti, a onda ne ostaje ništa. Nema veze da su zidovi papirnati, boravak u ideološkoj kutiji pruža sličan dojam sigurnosti i utjehe kao boravak u svom domu kad se navečer zaključaju vanjska vrata. Sve nesigurnosti i strahote svijeta ostaju vani. No što s onima koji nemaju apsolutnih istina? Oni su stalno izloženi poput maslačka na livadi. Stvaraju krhke i privremene mentalne privide sigurnosti dok ih najmanja sitnica ne suoči s istinom. Slično kao i oni prvi samo sa promjenjivijim, tanjim, poroznijim i još slabijim kutijama.

And I'm floating around my tin can
Far above the Moon
Planet Earth is blue
And there's nothing I can do.


Prvi dio – Mr Sandman

Teško je biti sam. Bar meni je. Nekako ne znam biti sam. Stara poslovica kaže da je bolje biti sam nego slabo kumpanjan, ali dok sam sam, samo želim biti kumpanjan. Ne osjećam se potpuno, ne osjećam se realizirano, i što je najgore, ne osjećam se dobro sam sa sobom. Što je najgore, ta nekakva želja i potreba da se promijeni stanje se valjda čovjeku vidi na licu ili u govoru i to mu otežava težnju da prestane biti sam jer ga čini manje zanimljivim ostalima. Nemogući trokut. No uskoro će naići ona prava, mora naići i onda će sve biti dobro. Samo da napokon naiđe.

Sandman, I'm so alone
Don't have nobody to call my own
Please turn on your magic beam
Mr. Sandman, bring me a dream


Drugi dio – Za tebe

Upoznao sam je i život je dobio smisao. Kao najbolja droga, kao najzanimljivija knjiga, kao kontinuirani orgazam, kao blago pijanstvo, kao antigravitacijski suspenzer... Život je lijep. Sve radim s lakoćom no ni na što ne obraćam pažnju. Mislim samo na nju, želim samo biti s njom, kraj nje, u njoj, sve drugo je samo trošenje praznog hoda. To je ono pravo, sad imam sve. Ovo će biti kratki odlomak, jer jurim k njoj.

Kad srce radi bim-a-bam
Sve drugo je manje vazno
Svaka fontana srece premala za mene


Treći dio – Something

Ispunjen sam. Život je kompletan i ima smisao, napokon se čini da ima smisao. Zaljubljenost te lupi kao automobilska nesreća, ali kad prođe ako ostane ljubav, čvrsta, topla, ispunjujuća. Iskustvo boravka na ovom tužnom svijetu odmah izgleda smislenije. Što čovjek može važnije reći o sebi doli da je sposoban voljeti i biti voljen? Hoće li biti zauvijek? Samo budala može tvrditi da hoće. Možda neće, no ako i ne bude, vrijedno je. Zauvijek ću ovo cijeniti, to se nadam da mogu reći.

You're asking me will my love grow
I don't know, I don't know
You stick around and it may show
I don't know, I don't know


Četvrti dio – Mrlje

Kad sam se zaljubio u nju, bio sam tužan i sam i zaljubio sma se u projekciju, ne u osobu. Nisam je poznavao, nisam joj znao ni vrline ni mane, zaljubio sam se u ono što sam želio da bude i što se činilo da bi moglo biti. S vremenom sam je upoznao i pritom spoznao i njezine brojne vrline i rijetke mane. Bila mi je divna i uz takve vrline bilo ju je lako voljeti. Nešto niže niz rijeku vremena mane se više nisu činile baš tako male i beznačajne. Ima ih i tu su, vidim ih kao što ona vidi moje. No naučio sam se na te mane i volim je usprkos njima. Netko je rekao da treba voljeti zbog mana jer da je zbog vrlina to previše lako, ne znam baš za to, ali voljeti uz mane, to mislim da mogu. Iako, nekad vidim samo njih i trebam se prisjećati vrlina. Najradije bih se svega ostavio i odmaknuo se. Nastojim to ne učiniti jer znam da bi mi previše toga falilo, ali da je uvijek lako, nije. Život...

Kada te vrijeđaju neke teške rijeci
od strane osobe do koje ti je stalo
i kada se u tebi nakupi mnogo
na izgled sitnih i glupih poniženja
Na trenutak staneš da razmisliš malo
pa odeš bez ikakva upozorenja

Peti dio – Kuća pored mora

Nije išlo, morao sam si to priznati, a to mi je bilo najteže. No sad sam to konačno učinio i već mi je lakše. Osjećam se kao kad sam čekao operaciju slijepog crijeva: najprije sam se dugo-dugo nadao da sam samo nešto krivo pojeo i pokvario želudac, onda sam se jako-jako bojao predstojećeg zahvata, no na kraju, nakon osam sati bolnog previjanja na bolničkom krevetu hitne medicinske pomoći, samo sam želio da me raspore, izvade upaljeni crvuljak i skrpaju kako bih se napokon mogao početi oporavljati. Tako je bilo i ovdje i sad sam u operacijskoj sali. Znam da će biti teško, znam da smo oboje puno uložili u ovaj odnos i dali, valjda, sve od sebe da uspije. No očito to sve nije bilo dovoljno. Moram se sabrati i pokušati ublažiti pad. Ima još svjetova poput ovog. Strašan je taj korak u ništa, gubitak radio-veze s kontrolnim tornjem. Valjda će biti dobro.

Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove

Šesti dio – Mr Sandman

Teško je biti sam...

Sandman, I'm so alone
Don't have nobody to call my own
Please turn on your magic beam
Mr. Sandman, bring me a dream


Epilog – All along to watchtower

Nema apsolutnih istina, nema pravih načina, nema čvrstih kutija. Nekad nešto može izgledati kao odgovor na pitanje svih pitanja, no ako i je odgovor u tom djeliću vremena i prostora u nekom drugom može biti potpuno beznačajan i nerazumljiv. 42. I što nam onda preostaje? Pokušaj i pogreška, pokušaj i pogreška, pokušaj i pogreška... Iz kutije u kutiju, nekad čvršće i stabilnije, nekad poroznije i kratkotrajne. Možda bi trebalo prestati skakati iz kutije u kutiju, naći neki drugi način jer ovo izgleda prokleto repetitivno. Možda. No kakve god kutije bile, ako nemamo njih, imamo li išta? Možda najbolje nastaviti tako kao ide pa makar bilo i "pomalo" u krug?

There must be some kind of way out of here
- Said the joker to the thief -
There's too much confusion, I can't get no relief.

[FeetF1]

Pritom možete razmisliti koji autori i pjesme u vama pobuđuju upravo taj osjećaj glazbene čarolije? Možete pisati o opusu najdražeg autora, ili pak o nekoj pjesmi koja vas se posebno dojmila.

Pjesme uvijek nastaju iz nečeg dubokog proživljenog.

Kad se John razvodio od prve supruge Cynthie, njihov sinčić Julian je imao negdje oko 4-5 godina. (Ime je dobio po Lennonovoj majci, Juliji).
Paul ih je došao posjetiti - i na um su mu pale riječi kao da se obraća Julianu: Hey, Jude... (Promijenio je 'Julian' u 'Jude' zbog ritma u pjesmi.)
Ukratko, pjesmu je napisao kao utjehu za Juliana: bit će sve okej, vidjet ćeš...

Hey Jude

Lyrics

Majstor tekstopisac kakav je, Paul riječi sklada ovako:...

...You have found her, now go and get her...
Remember to let her into your heart
Then you can start to make it better.

E, sad - ja se pitam - da li je tu riječ o ženi (...you have found her, now go out and get her, let her into your heart...) -
ili o pjesmi? (...you have found her, now go out and get her, let her into your heart...)

Nemoguće je jednoznačno odgovoriti - dakle, to istodobno može biti pjesma o ženi - kao i pjesma o pjesmi.

[Meadow]

Opet imamo zanimljive teme, ovog puta by Cuthbert i Feet:

CuthbertAllgood kaže:

Predlažem temu:

Peep show

Jeste li ikada poželjeli zaviriti kroz tuđu ključanicu? Možda ste nekad i zavrili?

Je li to bilo tajno, ili je druga strana znala da virite?

Možda niste ništa ni htjeli nego vas je nekto bez da vas išta pita izložio nečemu što vas se bazično ne tiče? Susjedi u zgradi ili šatoru u kampu su slučajno ili namjerno bili indiskretni? Frendova cura je prebacivala nogu sa noge u minjaku trudeći se da bude previše eksplicitno i da to vidite?

Jeste li bili voajeri namjerno ili slučajno i je li bilo ugodno ili neugodno? Ispričajte nam.

Cuthbert je u ovom slučaju, namjerno ili posve slučajno, odlučio biti pomalo provokativan; imate li u sebi i voajersku stranu koju upražnjavate, voljeli biste upražnjavati ili ste se sasvim slučajno zatekli u toj situaciji?

FeetF1 kaže:

Ako može, predložio bih temu:

Ničija/i sam - i to je tako

https://slobodni.org/2013/07/31/nicija-si-i-to-je-tako/

To je stih iz pjesme Nicka Cavea (u hr prijevodu) Nobody's Baby Now.

Možete pisati o ostavljanju, usamljenosti, rezignaciji, nadanjima, osjećajima, maštanjima... i pitati se - zar baš mora biti tako?

Sretno!

Pjesme su uvijek dobro polazište inspiracije, pa neka bude tako i u ovom slučaju. Tema daje određenu širinu ekspresije, gdje je naglasak na introspekciji i vlastitim mislima zbog nepovoljne ljubavne situacije, kraha ili općenito solo statusa.










Teme su otvorene do nedjelje navečer, 27. ožujka.

[plavi-safir]

Nicija sam


Uvjek je bilo tako..kao da je nebo poredalo sazvijezdje koje prati da li koracam sama..
Vrlo sam rano izgubila svijet koji sam tek trebala prozivjeti..s smrcu oca kao da je umrla i dusa moje majke..
Zivot u paralelnim svemirima..
Dok su trajale njene tuge topljene alkoholom tabletama i musksrcima,moj djeciji svijet samoce se radjao..
Smisljala bih u glavi pjesmice..o zivotu sreci nesrecj ..nekoj dalekoj zemlji..andjelima i nebu..
Pjevala bih svom potoku..livadi..kokama..kamencicima..
Vrlo sam tesko sklapala prijateljstva..i cesto sam se izolirala..
I onda je dosla prva ljubav -knjiga..
Godinama sam s njom ljubovala..ona me odgajla usmjeravala stitila i cinila me djevojcicim sanjarem..
Moja izvorna samoca u kojoj sam postajala bas vuk samotnjsk trajala je od 15g do 25g..
Deset godina oaze mira..moj svjet i kutak raja..sarene marame..plavi zidovi nebeske zavhese..
Mirisi ruzina ulja i kava na ponjavi..
Govorili su mi:Safiru,super ti je ovdje..ko da smo u nekom spa il kod psihologa..
Ljudi su ulazili u moju samocu puniti svoje ispraznjene duse,ojadjena srca krpati i ici u nove pibjede..
Jednog sam se dana i odrekla..biti Nicija..
Postavsi necija otkrila sam da je od izvorne samice tuznija samo samoca kraj nekoga..biti uz njega a biti najusamljeniji covjek svjeta..
Tako sam opet postala Nicija..
Sve dok jedno malo bice ispod mog srca lupkajuci nogicom ili rukicom nije reklo:vise nisi sama..jer ti si moja mama zauvjek..ti si zauvjek netko moj <3

[CuthbertAllgood]

Vežite se, polijećemo

Ljudima se u životu dogode čudne i nevjerojatne stvari. I takvih ima i iz domene pozitivnih i iz domene negativnih. No ovako čudne su, vjerujem, ipak dosta rijetke. Štoviše, ovu priču ni ne volim pričati ljudima jer toliko zvuči izmišljeno da se već na početku sugovornici počnu smijati misleći da pričam vic prikriven u lovačku priču. No kako god, na zamolbu frendice, ovo ću napisati pa nek' doživi svatko kako hoće.

Tog dana smo sjedili, kao i obično, u njezinom minimalistički namještenom dnevnom boravku. Ništa fancy, uglavnom IKEA: uza zid velika Expedit polica s nešto knjiga i nešto memorabilija, u sredini jednostavni niski stolić, oko njega maleni dvosjed nalik na stražnje sjedalo nekog starog auta i dvije Poang fotelje na kojima smo mi razvaljeni pili crni čaj. Osim toga u prostoriji je bilo još samo par sitnijih ormarića nalik na noćne, na jednom od njih lijepa Tiffany lampa, a pod nogama na svježe lakiranom parketu nam je bio šareni turski ćilim koji je baš obogaćivao prostor. Nakon nepoznato izdašnog protoka vremena provedenog, kao i uvijek, raspravljajući o ničemu i sjajno se zabavljajući, vidno se uozbiljila i započela svoj monolog.

„Možemo se nešto dogovoriti? Sad ćeš me lijepo poslušati što imam za reći i nećeš me prekidati, ok? Mi se ne znamo tako dugo, no vrlo smo brzo skužili da smo se vrlo brzo skužili. Kasnije smo taj dojam samo podebljavali i sad smo već dobri frendovi iako se znamo puno kraće nego sa nekim drugim frendovima koje puno duže znamo. Valjda zbog svih tih brojnih sličnosti koje su nevidljive no značajnije od razlika. Pa tako ja sva kinetička, vječito u pokretu i potrazi za istim, uživam u tome da se osjećam dobro u svom tijelu, bildam dupe, obožavam svoj kameno-ravni trbuh... U javnosti pak izgledam povučeno i pomalo promatrački. Ti pak sav ovako lajav i glasan, fizički potpuno zapušten i nepažljiv prema sebi i pasionirani ljubitelj fotelja. No oboje volimo ljude i smijeh, beskrajne zajebancije o seksu, sitne stvari koje život čine ljepšim i slično. Nismo neozbiljni, no skoro svi misle da jesmo. Mi smo poput dva potpuno različita leptira koja obilaze isto cvijeće i vole isti nektar.

Uglavnom, inhibirana nisam, bar sam manje nego ti i iako je skroz jasno da smo mi sjajan materijal za prijatelje, a ne za ljubavnike, da su okolnosti drugačije, već bih se bila potrudila da se pojebemo. Ako ništa drugo jer sam fizička ličnost pa bih ti i tako voljela pokazati da mi se sviđa tvoj um i naši umovi zajedno. Sigurna sam da misliš slično i da si već i sam došao do istog zaključka pa ti ovo govorim samo da znaš da znam da jesi. He, he, he. No stvari su takve kave jesu i tu se ne može ni ne treba ništa mijenjati, a nije ni neka šteta jer smo ionako mi ionako materijal za frendove. Razumijevajući stanje stvari, odlučila sam napraviti nešto što nikom neće smetati, a mislim da ćemo oboje uživati. Jel može? Ok, sjajno. Kao što me do sada nisi prekidao, nemoj ni od sada, lijepo tu sjedni i uživaj kao da gledaš film u avionskoj stolici.“ Prošla je kroz vrata prema spavaćoj sobi i ostavila me samog uz zvuke večernjeg radijskog programa.

Poznajem je, vjerujem joj, ako kaže da neće raditi ništa što bi mi smetalo ili prouzročilo problem, onda je to tako pa sam bio miran. No znajući njen slobodan duh i zanimljivu maštu, bio sam više nego znatiželjan za vidjeti što će se dogoditi. Vratila se je nepunih desetak minuta kasnije noseću u ruci jednostavnu platnenu torbu (poput onih koje neki nose za kupovanje namirnica) bež boje, a na sebi ništa. Samo one krpene šlapice za vucaranje po stanu. Sjela je ponovno u Poang preko puta mene, no malo ga približila. Bili smo jedno metar udaljeni i da smo oboje ispružili noge, prsti bi nam se dodirnuli na sredini. No nije ispružila noge već ih prekrstila na fotelji i koljena lagano oslonila na drvene rukohvate. Nije joj bilo neugodno. Pretpostavljam da se osjećala prirodno nagom kao nudisti na plaži. Gledala me onim svojim analitičkim pogledom sa zamrznutim blagim osmjehom, no nije izgledala nimalo napeto. Slobodno sam spustio pogled i skenirao joj grudi, trbuh, međunožje... Sigurno nije očekivala da se pravim da je odjevena i buljim joj samo u oči. Maleni detalj: za razliku od kose koja joj je uobičajeno uhvaćena u običan rep, donja frizura joj je bila vidno dotjerana. Neki dijelovi glatko izbrijani (ili što već, žene su poznati mazohisti), neki uredno trimani, a na prijelazima ravne crte.

Iz platnene torbe je izvadila nekakvo ulje, valjda losion za tijelo i počela se mazati kao da smo na plaži. Onako nehajano, ali pazeći da posvuda nanese željeni sloj. Kad je mazala grudi, vidno je promijenila pristup i pazila da to bude senzualno. I njoj i meni. Završavajući mazanje nogu, zadržala se među njima i tamo ostala. Nakon par minuta nježnog maženja, odložila je plastiku s losionom na pod, ponovno zavukla ruku u torbu i izvukla kuglice. One ben-wa, dvije na kratkoj špagici. Malo se poigravala s njima izvana, par puta ih uronila pa vratila te nakon samo par minuta odložila na tlo kod losiona. Potom je izvukla oveći vibrator boje kože. Onaj realističnog tipa: glavić crvenije boje, žilice i tako to.

Ja sam, sukladno dogovoru gledao u miru. Teško sam disao i sigurno su mi oči bile izbuljene, ali nisam se micao nit išta. Zaboravio sam na čaj. Njoj je pak, nakon malo draškanja izvana, položaj sjedenja očito postao neadekvatan pa je nogama čučnula na fotelju s zdjelicom blago isturenom prema van i gornjim dijelom leđa se naslonjenima na naslon. Kad je uskoro nestao i vidio se samo kraj, okrenula je prekidač pa je do mene otprilike istodobno sligli zvuk zujanja i zvuk mumljanja. Bez prekida s radnjama je ponovno sjela, ali ovaj put više naprijed i jako nagnutih leđa te stopalima na rubu sjedišta. Tek sam tada uočio, fakat ne znak kako tek tada, ali da, tek tada, da joj susjedni otvor prekriva veliki cirkon. I u detaljima je pazila na moj ukus i očito još iz sobe došla „opremljena“.

Stvar se sad ubrzo zahuktala. Teško je disala i bila vrlo energična i ne previše nježna prema sebi te me pritom često gledala izravno u oči. Ne kao na pornićima, neka sasvim druga dimenzija. Kad se već vidjelo da se približava vrhuncu, obujmila je prstima cirkon, izvadila plug te ga zamijenila s dva prsta lijeve ruke. Desnom je navodila vibrator sve do konačnog vriska. Kad je i posljednja igračka završila na podu, ona se umorno skljokala u fotelju i rekla mi je polušaptom: „Odi mi u kuhinju po pivu i sebi Southern, ne pije mi se više čaj.“

Čim sam te večeri došao doma, ispričao sam dragom što se zbilo, no nije mi odmah povjerovao. No kad napokon je, pod dojmom mentalnih slika smo se nekoliko puta uvjerili da je život lijep.

[FeetF1]

Budući da pisanje na vlastitu temu (Ničiji/a) ne bi bilo fer, natipkat ću par riječi o Peep showu/voajerizmu.

Moram priznati da nemam tih poriva, to jest da skrivećki promatram parove u ljubavnom zanosu - znači, ne posjećujem 'fukodrome', ne skrivam se u
žbunju, nemam dalekozor niti virim kroz prozore ili ključanice.
Ali, dakako, kao i svaki pripadnik muškog roda, volim gledati. Jer, naime, što ima ljepšeg od dvonožnih ženskih stvorenja...?
To i nije ništa neobično - samo što ja imam točno određeni fokus.
I dok ostali pripadnici masculinum roda mjerkaju poprsja, guzice, ili face, zjenica mog oka fokusira se na ženske nogice - točnije rečeno - stopala i obuću.
Nije da ne primijetim i ostatak ženske figure - škicnem ja i to, ali najradije spustim pogled dolje i slinim na ono što vidim.
Jedna od prednosti takve aktivnosti je da objekt mog promatranja ne može skužiti što virkam - svaka će promatrana osoba imati dojam da gledam u pod,
pločnik, zemlju...dok ja pasem oči na donjim ženskim ekstremitetima.
Kakva poslastica kad u vlaku zamjetim curu - vožnja je duga i očito joj je dosadno pa krati vrijeme čitanjem knjige - a tenisice je izula i preda mnom
se pruža lijepi pogled na njene zelene čarape... Pa kad s vremena na vrijeme promijeni položaj svojih nogica..
Ili, sjednem u kafić i dvije curke piju kavu. Jedna je okrenuta leđim - što drugim riječima znači da su njezina stopala okrenuta prema meni.
Pa kad napola izuje svoje balerinke i prekriži nogice na gležnjevima...
Ili da spomenem medicinske sestre i doktorice u sexy crnim hulahopkama i klompama?
Jasno da su mi najomiljenija godišnja doba proljeće i ljeto, kad je na nogicama lagana obuća...
Djevojke u sexy obući volim!

[Almost Rosey]

O ničijoj lisici

- U tvom sam gradu, volio bih te vidjeti.

Poruka je istovremeno zavibrirala na uređaju i u mojoj utrobi. Očistila sam sa sebe tragove proljetnog krečenja usred kojeg me zatekao, nanijela malo kreča na ljubičaste podočnjake i otišla na mjesto s kojeg je sve počelo - onako čudno i nespretno, s nevoljkim svjedokom u liku onog mladog konobara - u kafić na početku ulice sugestivna imena. Da završi gdje je i počelo, tako je jedino pošteno.

Pozdravila sam ga s rukama u džepovima.

- Jučer sam ti poštom poslala tvoje knjige i stripove – rekla sam kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da je najlakše odvojiti moje od njegovoga, njegovo od našega. Kao da je to nešto što se, eto, mora, bez puno pitanja, kao kada zatvoriš oči mrtvacu, da ti ne bi izgledao živ, iako znaš da više nije.

Pričali smo nad tom kavom, ne sjećam se više do u detalj o čemu smo pričali. Vjerojatno nešto banalno. On je imao cijelo vrijeme jednak izraz na licu, a ja sam u jednom trenutku osjetila kako mi se nos nekontrolirano nabire, obrve mršte a usta krive u zgađenu grimasu.

- Ogorčena sam - provalilo je iz mene - ogorčena sam i ljuta; ti si došao vidjeti da sam dobro, ne zbog mene, nego da bi opravdao sebe i svinjariju koju si izveo, došao si po iskupljenje. Jer, ako sam ja dobro, ako nema kolateralnih žrtava ili ako nisu jako velike, onda nisi zajebao, jelda? Zajebao si. A ja nisam nadležna za prodaju indulgencija, za to se snađi sam.

Kasnije je, sjećam se, uzeo tu riječ - ogorčena – i napravio mali duhoviti strip o tome. Humor je ozbiljan posao, sad mi je jasnija ta njegova rečenica.

Pitala sam ga na koncu je li mi donio ono što sam u posljednjem telefonskom razgovoru tražila da mi pošalje poštom; kaže, jest, u autu je.

Za Božić sam mu poklonila lisicu. Ne znam otkud je uopće krenulo to, kako me počeo zvati Lijo, Lisice - vjerojatno je posrijedi bilo nešto što sam rekla a što me na trenutak učinilo zanimljivom.
Bilo je vjerojatno nekakvog šaljivog govora o psima i mačkama, a ja, naime, nisam nijedno i oboje sam istovremeno – dakle, lisica. Prava kitsune s mnogo repova i mnogo oblika, moćna vještičja životinja, divlja i vjerna ljubavnica. Što je mudrija, kažu, to kitsune ima više repova. Zato valjda djecu odvraćaju od kave - "nemoj, narast će ti rep" - da ne bi prerano sazreli slušajući odrasle razgovore nad šalicama kave. Lisica je to koja klizi iz oblika u oblik, s mjesta na mjesto, lisica koja ne pripada nikome, lisica kojoj se u jednom trenutku, ipak, može učiniti da vidi nečiju kosu u raslinju slične boje. Savršenog je to smisla imalo u momentu. I ostala sam (mu) - lisica.
Poklonila sam mu, dakle, smiješnu anatomski nepreciznu malu liju od samta, končanih očiju i baršunastih šapa. Da mu, dok me nema, spava na krevetu. Kitsune, koja danju u poljima lovi miševe, noću se svome ljubavniku vjerno uvlači u postelju. Poklonila sam mu liju da ga podsjeća na mene. Smijem se sad vlastitoj naivnosti – ako ga je krpena lutka trebala podsjećati na živu osobu, bolje bi bilo da se nikada nismo ni sreli.

Ipak, dok je ležala na njegovu krevetu, Lisica je bila ničija. Prekrivena važnijim stvarima, gurnuta u kut, odložena, premještena, bačena. I dalje simpatična i draga, ali ništa više od toga. I koliko god bilo kukavički i sitničavo tražiti od nekoga da vrati poklonjenu stvar, u tom je trenutku imalo savršenog smisla. Osloboditi ga njezine ionako neželjene prisutnosti. Uostalom, kada dovodi nekoga doma po prvi put, odraslom je muškarcu, pretpostavljam, nezgodno objašnjavati neke tamo ničije lisice...
Sresti se s lijom, usvojiti je iznova, značilo je staviti sve na svoje mjesto, točno kako treba biti.

Hodali smo preko parkirališta; komentirao je usputno nedavno uvedenu naknadu za parkiranje. Uzvratila sam, djetinje okrutno, kako ovim cestama više ionako neće voziti. Zašutio je. Stigli smo do auta, otvorio je prtljažnik i predao mi šareni plastični paket. Kao da je otmičar a ja sam upravo platila otkupninu, zavirila sam u vrećicu. Uputila sam mu posljednji pogled, slegnuo je ramenima. Sasvim očekivano, ostao je seronja do kraja. Okrenula sam se na peti i bez pozdrava, bez osvrtanja, otišla, sa svojom lijom u vrećici, stazom prema parku. Kontrolirajući ritam koraka, udisaja i treptaja, znajući da će za minutu ili dvije proći pored mene autom i odvesti se u smjeru sjeverozapada.

Danas, ravno godinu dana nakon susreta u tom kafiću neobična imena u ulici paralelnoj s rijekom, ispisujem ove rečenice i gledam preko zaslona u svoju lisicu. Već godinu dana, od momenta kada je iznova postala moja, ona ima svoje mjesto na polici s knjigama. Priče čuvaju nju i ona čuva priče. I još samo zubato martovsko sunce podsjeća da je minula čitava godina od momenta kada je krpena ljepotica napokon prestala biti ničija.

A ja? Ja sam...svoja. Pitate me jesam li u međuvremenu pripitomljena? Nisam. Čekam, valjda, da mi naraste još nekoliko repova.

---

*Nijedna lija nije povrijeđena za potrebe pisanja ove crtice.
**Svaka slčnost stvarnih i zamišljenih lisica posve je slučajna.

[ex anais]

Poslala sam mu facebook request nakon deset godina. Pogledala malo profil, iz čiste znatiželje. Ima djevojku, nakon deset godina. Simpatičnu, jednostavnu, nasmijanu, sve ono što ja nisam (bila). Nije prihvatio zahtjev pa sam ga povukla. Možda je ona ljubomorna, a možda je, baš on koji je imao specifičan hobi općenja s duhovima prošlosti, odlučio zatvoriti vrata jednom od njih. Nisam ga voljela, točno onoliko puta koliko sam mu rekla "Volim te". Onako, za dobro jutro, laku noć, kad sam trebala čuti "I ja tebe" i onda mirnije zaspati. Znao je to. Ta napisao je pjesmu o tome. O mom "čas jesnom, čas niječnom" odgovoru na "Voliš li me" koji ipak nikad nisam izgovarala, bile su to nedoumice koje je uhvatio u letu, intuitivno. Jer nekako uvijek znamo kad smo nevoljeni, kad smo ničiji. Znao je da nisam htjela njega na tom mjestu, a opet, nisam htjela da to mjesto bude prazno. Znao je s riječima, a ja sam oduvijek slaba na ljude koji barataju riječima vještije od mene. Bilo je to i svojevrsno natjecanje. Zbog njega sam naučila pisati dovoljno dobro da me više ne bude stid javnog izlaganja.

Zapravo sam se pitala je li još uvijek ničiji s obzirom da su mu pjesme sve turobnije ili barem jednako turobne kao onda, kad me volio, na svoj turoban način. Ili je ipak izbjegao iz besmisla i našao nekog kome je lakše pisati.
Ironično je to, što je on u kojeg sam najmanje bila zaljubljena, najviše obogatio moj život. Bio je izuzetan čovjek izuzetnog ukusa kojeg je prenio na mene. Slao mi je cd-ove s poručicama i smajlićima ispisanim zelenim markerom, o kiši koja ne prestaje da pada, o onoj kiši o kojoj je pisao Marko Tomaš godinama kasnije, o tužnim utorcima i četvrtcima, o Cohenu i Arsenu, o gljivama i zečevima. Bilo je utješno zamotati se u njegovu pažnju i slušati "Nemoj poći sad" i vjerovati da se s količinom toplih i nježnih riječi smanjuje doza ničijosti. Voljeli smo se preko knjiga i glazbe, kao dragi prijatelji. Nije me naučio voljeti, "samo" me naučio pisati. Tako sam postala svoja. Tako sam ostala ničija.

Nadam se da je nečiji, s njom. Da je njegova "Olivera". Ja sam, eto, ostala ničija i zavoljela tu svoju kožu, voleći one apsolutno pogrešne, iz apsolutno pogrešnih razloga. Nitko mi više nije pisao pjesme o ježevima čije disanje možeš čuti noću, i o "Pet prijatelja", i svim čudnim nazivima knjiga koje smo čitali kad smo bili kilometrima udaljeni, zajedno, u krevetima, i nitko više nije zavolio "ono dijete u meni" (nije prestalo, da znaš ). Naučio me kako izgleda biti voljena. Zato sam sa zebnjom nepogrješivo detektirala sve one ničijosti kasnije, onaj bezdanski osjećaj kad netko gleda kroz tebe i kad sve ono što jesi nikad neće biti dovoljno. Ja sam na kraju naučila pisati, ali on me volio i dok sam bila mala smiješna amaterka. Neki to ne mogu. Mnogi to ne mogu.
Naučila sam da je ničijost u sitnicama, baš kao i ljubav.
I da nikad više ne želim biti ničija u dvoje. To je uvreda samoći.

[Marreti]

Nekada sam znala pisati, ili sam bar mislila da znam, dobivala sam petice iz sastavaka i uvijek su se čitali pred razredom, kao primjer drugima. Danas više ne znam pisati, ili barem mislim da ne znam, jer toliko toga bih htjela reći, a nema tih riječi i rečenica koje na ovom papiru mogu dočarati vrtlog mojih misli i osjećaja.

Oprosti.

Znam, prvo što se pitaš kad si vidio ovo pismo, tko sam ja i što želim, zašto pokušavam unijeti nemir u tvoj savršeni život. Znam da ćeš me kasnije prepoznati. Voljela bih ti dati odgovore, da se razumijemo i ja ih sama tražim, ali ih nema. Ne znam zašto sam se prije neki dan probudila tako depresivna i nakon toliko vremena počela razmišljati o tebi. Kako sebično, znam, nije me bilo godinama i onda si dam za pravo samo tako uletjeti u tvoju mirnu oazu.

Oprosti.

Jednom mi je jedna bliska osoba, koja te kratko poznavala, ali očito je za to kratko vrijeme vidjela i shvatila sve ono što ja godinama dok si bio pokraj mene nisam, rekla, nemoj izgubit osobu kao sto je on, predobar je, bit će ti žao. A sve što sam ja uspjela je bilo da te izgubim i sada plaćam cijenu svoje nezrelosti. Nisam nikad posebno vjerovala u karmu, niti razmišljala o tome, ali evo sada dok mi se srce steže, dok žalim za svim našim trenucima, dok mi se niz lice slijevaju potoci suza, mislim da je to karma. Mislim da mi se sve vraća. Možda si me prokleo tih dana i rekao: Nadam se da će ti se sve vratiti, nadam se da ćeš osjetiti bol koju ja sad osjećam, nadam se da ćeš me jednom trebati kao što ja tebe trebam sad, a ti me ni ne vidiš. Možda si mi poželio sve to, a nisi znao da kad sve to dođe do mene, tebi više neće značiti ništa, ti ćeš imati svoj savršeni život. Ako si me prokleo, ako si mi poželio sve isto što si i ti osjećao, neka si, zaslužila sam to.

Opraštam ti.

Prošli su mjeseci otkad se nismo vidjeli. Znaš, nekad pomislim kako je tužno kad izgubimo u životu osobe koje su nam nekada bile jako bliske. Onako odjednom, slučajno, nemarno i žao ti bude, al ne može se tu ništa, jednostavno nismo mi više oni isti ljudi kao prije i vrijeme se ne može vratiti. I možda je dobro da se nismo vidjeli, ti imaš svoj savršeni život, a ja plutam beznadna na pučini otvorenog mora, izgubljena, ostavljena, polomljena. Noćas bih htjela skinuti ovaj teret sa svoje duše, htjela bih si oprostiti za sve krive izbore, htjela bih si oprostit što sam te izgubila, ali ne mogu, zato probaj ti.

Oprosti.

Bio si pokraj mene, bio si za mene, sjećam se kao da je jučer bilo, ma i zvijezde s neba bi mi skinuo da sam samo rekla, a ja nisam vidjela, ja sam sreću tražila u drugima. Koliko je teško moralo biti gledati nekog koga voliš u zagrljaju drugog, a ja sam ti još dolazila i tražila utjehu u tvome naručju kad me on po stoti put iznevjerio i slagao i prevario, ali sam se opet vraćala istom mangupu, jer sam bila slijepa pored svojih zdravih očiju i nisam vidjela tebe, koji si brisao suze i liječio rane.

Oprosti.

Dosta je trenutaka u mom životu koje bih htjela vratiti, ponovno proživjeti, osjetiti, ali da imam priliku negdje se vratiti, to bi bio ti, to bi bilo ono naše vrijeme. Dok smo sjedili satima na klupici i na dekici i gledali film u onoj poluraspadnutoj sobi na tvom krevetu na kat, sa najljepšim pogledom kroz prozor i pili ono jeftino bljutavo vino i jeli čoksu od banane i trčali i smijali se i zezali i cijeli svijet je bio naš. I mogao je ostati naš, zajedno smo mogli svašta, ali ja nisam znala, ono što sad znam.

Oprosti.

Kažu da nijedna osoba u našem životu nije slučajna. Možda smo se slučajno upoznali, možda smo se slučajno i rastali, život je takav. Možda je moja greška, više nije ni važno, sad je svatko na svojoj strani mosta, ti si s one strane gdje sija sunce i raste najljepše cvijeće, ja sam s ove, gdje pljušte kiše i sijevaju munje, povratka nema. I bolje da nema, ne trebaš nekog poput mene u svom savršenom životu, ja sam uvijek odlazila, nisam znala ostati, nisam znala prepoznati, ja ću uvijek tragati i gubiti i padati i plakati. Možda su neke osobe u našem životu slučajne, prolazne, nevažne, ali ti nisi. Ti si osoba koja je zauvijek obilježila moj život. Mnogi ljudi su prošli kroz njega, mnogi ljudi će proći, neke sam pustila a nisam trebala, neke sam čuvala, a nisam trebala, mnogima sam dala srce na pladnju, a oni su ga razbili u stotine komadića, nekima sam pustila da se igraju s mojim osjećajima, s nekima sam se ja poigrala, neke sam povrijedila, neke sam razveselila... Ali ti si najposebnija osoba s kojom sam imala prilike provesti jedan mali dio svog života. Žao mi je što nisam poslušala savjet one osobe s početka priče, žao mi je što sam te izgubila. Znam da nemaš savršeni život, ali ga zaslužuješ, zaslužuješ samo najbolje, zaslužuješ najbolje prijatelje, najiskreniju ljubav, najglasniji smijeh, najluđe snove, s glavom među oblacima (znaš što želim reći) Znam da si mi oprostio, nadam se da će doći dan kad ću sama sebi moći reći

Opraštam si.

Nikad ti u ruke neće dospjeti ovo pismo, ne toliko jer sam kukavica, nego više jer ovaj put mislim na tebe a ne na sebe, jer sam te povrijedila, za jedan život dovoljno, dvaput bi bilo previše, a povrijedila bih te opet, jer sam sitna duša, uvijek svačija, a opet ničija i ne znam ostati i odletim i od onog koji mi popravi krila. Voljela bih jedino da te sretnem, jedan dan, u sumrak, onako slučajno, iza nekog ugla male ulice, da te zagrlim, da ti čujem glas i udahnem miris i poželim sreću za kraj.
Bit ću i dalje puno puta nečija, možda i svačija, ali jednom sam bila tvoja i stoga srcem ostajem ničija.

Za najbolju osobu koju sam izgubila...
I prijatelj i ljubavnik i brat...

[Tomislav B]

RADODAJKA I PAPAK

Te večeri na maturalcu, išli smo krišom promatrati kako se jebu Anka „Radodajka“ i Mario „Papak“.
Njihova hotelska soba bila je u prizemlju, ali je baš tamo, sa stražnje strane hotela, tlo bilo malo ulegnuto, pa je njihov prozor bio u visini oko polovice prvog kata. Ispod prozora je bilo ukrasno raslinje- nekakvo ukrasno nisko drveće i cvijeće, gusto posađeno.
Ja, Tomislav zvan „Beštija“, Zvone zvan „Zvijer“ i Matko zvan „Razbijač“ prvo smo se napili i napušili i onda smo se prikrali stražnjoj sobi hotela.
Prigušeno se kikočući, provukli smo se kroz grmlje i mukom se uspeli po nekom lovoru do razine njihovog osvjetljenog prozora.
Anka je bila najveća kurva u srednjoj školi.
Govorkalo se da je sa svojih 16 godina već prošla sve što jedna žena može proći, sa muškarcima, ženama, crncima i bijelcima, udvoje, utroje, učetvoro... Tako se pričalo.
Svi dečki su masturbirali maštajući o njenom crnokosom tijelu zaobljenom na pravim mjestima, nalik tijelu porno- zvijezde.
Anka se jebala sa svima, ali nije ona htjela imati posla s nama, pravim dečkima.
Ona se družila samo sa onima koji su imali para i bili "cool", sa muzičarima i umjetnicima.
Cijelo je ljeto između 2. i 3. razreda ona provela na turneji sa jednim poznatom terasa- bendom. Svirali su od Crikvenice sve do Herceg Novog.
Toga ljeta, preko nje je projahala cijela obala, tako se govorkalo na velikom odmoru po školskim WC-ima uz cigaretu.
Na početku 3. razreda, na čuđenje sviju, počela se družiti sa Marijem. Nakon nekoliko dana, bili su u vezi.
Mario je također bio dečko iz kvarta– plahi, žgoljavi momčić, uvijek tih, nije pušio ni pio niti išao na tekme kao mi i bio je prava štreberčina, zato smo ga i prozvali "Papak".
Samo je učio, čitao, odlično prolazio na ispitima, bio dosadan u društvu i svi smo znali da je lijepoj Anki on samo predah nakon njenog ludog ljeta sa muzičarima i da će ta veza brzo pući.
Jer svi smo vrlo dobro znali da su njeni apetiti nezajažljivi, a on, onakav jadan kakav je bio, nije joj mogao udovoljavati.
Kružile su glasine da Anka, porijeklom Slavonka, u nedostatku pravog kurca koristi ne dildače, nego domaće kobasice i da je, otkako je u vezi sa Marijem, kroz njenu pičku prošla tona mljevenog mesa i crvenih papričica.
I tako, pijani i znatiželjni, uhvatili smo se za prozor njihove sobe i promatrali unutra i čekali hoće li biti seksa ili što li će se desiti.
Mario je, kao pravi papak ili štreberčina, čitao neku knjižurinu, a Anka je malo listala neki „Cosmo“, pa se šetala do kupaonice, pa do maloga rešoa na kojem je bila posuda i provjeravala da li voda kipi. Oboje su bili odjeveni.
Kada god bi prošla pored Maria, sagla se pa bi se njih dvoje cmoknuli, nešto bi si rekli i gledali bi se duboko u oči.
Kada je voda zavrila, ulila je čaj u šalice i donijela mu malu tacnu sa šalicom. Opet su se cmoknuli i nešto su gugutali.
Tada su počeli u čaj sipati šećer i miješati i još nešto pričati.
Ništa se nije dešavalo. Već smo se 10 minuta držali za prozor i pozicija počela biti nepodnošljiva.
Anka i Mario nisu se jebali, činilo se da niti neće.
„Papku“ se ne može dići“, šapnuo je Zvone. Ja i Matko smo umalo pukli od smjeha. Da, u tome je bila stvar. Od toliko štrebanja i čitanja tih knjižurina i od neodlaženja na tekme, pivu i šoru, Mariju kurac mora da je zakržljao.
Anci „Radodajci“ mora da je već bilo dosta izigravanja čvrste veze i da je vapila za nečim stvarno čvrstim i dugačkim.
Tada je krenula prema malom frižideru, a mi smo se pogledali.
Znali smo da će izvući neku oveću kobasicu, skinuti gaćice, gurnuti kobasicu u svoju pičkicu i zadovoljavati se pred njim. A možda se tada, pri pogledu na kulen ili kulenovu seku ili kobasicu od mesa crne turopoljske svinje, ovlaženu njenim sokovima i Mariju digne njegova pileća mini- hrenovka, pa mu Anka, kada se dobro zadovolji dimljenim mesom i začinima, dozvoli da je i on pojebe.
Anka je prišla frižideru i otvorila ga... i izvukla limun. Stavila je limun na dasku i počela ga rezati na kriške.
Razočaranje nas je preplavilo.
„A u kurac!“ začu se krik i glasno trganje raslinja i glasan pad na tlo, nakon čega je uslijedilo zavijanje. Matko se više nije mogao držati za prozor pa je pao na tlo. Anka i Mario su gledali prema prozoru držeći šalice čaja u rukama. Nisu nas vidjeli iz osvjetljene sobe, ali naša zabava bila je gotova.
Navrat nanos smo skočili dolje, onako sav pripit zateturao sam pri doskoku, pokupili smo Matka koji je stenjao jer je očito išćašio gležanj, pa smo gadno psujući pojurili kroz ukrasno bilje vukući Matka, dok se iza nas otvarao prozor hotelske sobe.

Prošlo je otad preko 20 godina.

Nas trojica, ja, Tomislav „Beštija“, Zvone „Zvijer“ i Matko „Razbijač“ smo i dalje pravi, žestoki kvartovski dečki.
Svi mi još živimo u istom kvartu, u istim stanovima kao i u srednjoj školi. Još sa starcima. Anka „Radodajka“ i Mario „Papak“ su se oženili i žive u svojoj novoj kućerini na tri kata i ogromnim dvorištem i bazenom.
Dok nakon kladionice sjedimo u birtiji na tko zna kojoj cugi, katkad vidimo Marija kako prolazi ulicom. U stvari, ne vidimo njega, nego njegov novi Audi.
On je vlasnik firme koja proizvodi komponente za električne automobile, tako neki kurac, a ona se bacila u umjetničke vode, pa je svjetski poznata slikarica.
Prolazi on u svom pederskom autu, razvozi nekog od svoja tri sina u privatne škole ili ide na sastanak sa nekim glavonjom iz Amerike, Njemačke ili Engleske. Ili ide na neki od svojih pederskih hobija, šta ti ja znam, teretana, tenis, pilates, kurac- palac.
Mora da si je sav važan... a ni ne zna što mu žena dotle radi.
Još je Anka radodajka, još se ta jebe okolo, sa svojim trenerom Yoge i sa manekenima i sa crncima...
Tako se govorka, priča se, to svi znaju.
Sa svima, ali opet ne sa pravim muškarcima.
Gledamo se kroz svoje podočnjake, preko svojih muških trbušina koje napinju izlizane džempere koje su nam oprale mame, preko napola popijenih čašica konjaka i listića sportske prognoze i vrtimo i kimamo glavama.

[AMedvjedić]

Ima tu jedna tema... "nedostaje mi... „ pa ljudi svašta pišu.
Kako im fali miris i govor i dodiri i poljupci. I kako im fali smijeh i kako im fali zajednička tišina.
I nitko – od njih svih – još ne zna, kako je kad ti fali – sve.
Kad prođe dosta vremena, da se više i ne sjećaš točno svakog detalja, ali sve ti fali.
I što si imao. I što nisi. I što si želio.
Sve ti fali ...

Za sada sam samo svoja.
Stvaram male igrokaze sa sobom.
Svoje kulise i svoje uobičajenosti.
Kažem si – bolje je tako. Nikome ne smeta ... to... i ono...
Tako se tješim.
Ponekad se, iz mraka, pojavi želja da nekome smeta. Da zbog nekoga promijenim – ne znam, mjesto te lampe. Ili da zajedno kupimo drugu, uz koju se bolje čita.
Ma, eto...

[Wayfaring S]

Još jedan glupi članak o tome što svaka žena mora učiniti do ente godine svog života, još jedna nabrajalica. Ovaj je bio o tome što svaka žena mora učiniti sama. Onako, kao sama sa sobom. Još jedan glupi članak koji je otvorila uvjerena da zna baš sve što su nadrobili unutra samo da popune taj prazni dio ekrana i ubace još jednu reklamu. Bila je sigurna da zna baš sve boldane točke. Ionako je u tim člancima bilo dovoljno pročitati samo boldano, ostatak je tu tek da izgleda kao da je netko zaista napisao neki članak. Ne samo da je bila sigurna da zna što su nadrobili, bila je još sigurnija da je baš sve to sama već i odradila, ako ne i tri put. Točka jedan: putovanje. Check. Točka dva: živi sama. Check. Sad mora doći i nešto o seksu, pomislila je. I došlo. Svaka žena barem jednom u životu mora kupiti vibrator i mora se dovesti do orgazma bez diranja klitorisa. Glupost. Jebena glupost. Zar nisu pročitali onaj članak o tome da je vaginalni orgazam mit? Što fali diranju klitorisa? Pa većina žena ni tako ne uspije. Od svega što su mogli ono su ovo smislili? Zašto komplicirati nešto što sasvim solidno funkcionira? Glup članak, pomislila je i odskrolala dalje.

Dvije ili tri večeri nakon toga istuširala se i obukla spavaćicu. Zapravo je to bila lagana pamučna majica duljine do koljena. To je otkrila tek nedavno i sviđalo joj se. Kao netko tko je većinu života proveo spavajući u gaćicama i potkošulji, prelazak na spavaćice bez donjeg rublja je bio nešto novo. Nešto što je istovremeno bilo udobno, poznato, a opet novo i pomalo uzbudljivo. Koliko pamučna majica, produljena, već može biti uzbudljiva. Ugasila je svjetlo, provukla se pored stalka za veš i legla na krevet. Uzela mobitel u ruke i nazvala, kao što uvijek nazove.
Idemo spavati?
Ajmo pavat'.
Laku noć, pusa.
Laku noć, pusa.

Spustila je mobitel, flight mode on i shvatila da je to jedna od onih večeri. Jedna od onih večeri koje se dogode možda jednom u dva mjeseca. Krenula je rukama direktno prema klitorisu, nije joj trebala predigra nakon što je osjetila stezanje vaginalnih mišića pri samoj pomisli na ono što slijedi, no ovaj puta je nešto bilo drugačije. Gurnula je srednji prst taman do onog naboranog dijela. Čitala je ranije da je to the mjesto, ali kad god bi nešto pokušala – ništa, nada, niente. Ovaj puta je bilo nešto. Pomicala je prst tim naboranim dijelom, lagano pritiskala, gurkala, stiskala. Pasalo joj je. Je li zaista sve u glavi? Nije htjela dodirnuti klitoris. Tako su napisali. Mora doći do orgazma bez diranja klitorisa. Najbolje od svega, nije joj ni trebalo da ga dira. Ovo je bilo dobro. Ne, ovo je bilo jako dobro. Toliko dobro da je postalo naporno za ruku. Nije htjela prestati, ali ovako nije išlo dalje. Ruka će uskoro početi boljeti, a nije bila netko tko uživa u boli ili neugodi. Kvragu, zašto nikad nije kupila vibrator! Sad bi joj tako dobro došao! Nastavila je pomicati prst, pa pokušala lijevom rukom. Bilo je dobro, ali zamorno. Treba joj vibrator. Kvragu. Nikad nije kupila vibrator. Treba joj! Možda može uzeti nešto. Digla se iz kreveta i otišla u kuhinju, otvorila ladicu i uzela… Može, poslužiti će.
Vratila se u krevet. Lubrikant nije bio potreban. Mislila je da će biti bolje. Bilo je OK, no ne i bolje, uspjela je uhvatiti još pokoji trenutak s pomagalom, no nije to bilo to. Odložila je pomagalo i završila prstima na klitorisu. Završila je nekontroliranim trzajima i zaspala s blagim osmijehom na usnama.

Sutradan, dok je prala suđe nakon ručka, samo se blago osmjehnula.

[Meadow]

Ribbons Undone i Ex anais su nam zadale nove teme:

Ribbons Undone kaže:

Ostani noćas sa mnom

Kome ste uputili te riječi? Od koga ste ih čuli?

Je li ta rečenica bila upućena s bolesničkog kreveta ili s ležaljke na balkonu s pogledom na noćni horizont?

Koga ste, i koje to noći, htjeli, trebali...? Prijatelja, ljubavnicu, CD, bocu alkohola, srodnu dušu, stranca, roditelja, knjigu, kućnog ljubimca, pipničara, brata, cigaretu, Mjesec...?

Pada noć - topla?, kišna?, zimska? - i čuju se riječi "ostani noćas sa mnom".

To je molba, tužaljka, zapovijed, vapaj... upućen komu, čemu? Od koga?


Davaj priču, znam da imaš!

ex anais kaže:

Vrijeme je da se upoznamo

...onakvi kakvi stvarno jesmo, pjeva Damir Avdić u jednoj svojoj pjesmi.

Kad ste zadnji ili prvi put nekom dopustili da vas zaista upozna?

Ili kad ste nekog zaista upoznali? U svom ogoljelom najgorem ili najboljem izdanju. Bez zadrške i onih finih slojeva pretvaranja koje imamo u svakodnevnim susretima pa i odnosima.

To može biti jedan događaj kada ste nekoga upoznali ili dopustili da vas netko uistinu upozna ili cijeli jedan odnos, jedna priča.

Možda slučajno povjeravanje na kolodvoru u tri u noći nekom prosjaku koji nema pametnijeg posla.

Možda vas je zatekao neki događaj pa ste prvi put zaista upoznali sebe.

Možda vam se nije svidjelo ili vam se jako svidjelo upoznavanje nekog.


Pišite.

Smatram kako su uvodnici odlično elaborirani, te nije potrebno ništa dodavati s moje strane.













Teme su otvorene do nedjelje navečer, 22. svibnja.

[plavi-safir]

Tuga moja dovela me tu..neke stare sjenke iz proslosti izasle su iz sjene..pune case i prazne kartice Normabela,bile su put poplocen prema paklu..
Danas cu to uraditi..danas je taj dan..
Obrisat cu proslost..tebe i djete oslobodit cu da imate ljepsu buducnost...
Ona nece dozivjeti moju sudbinu,da raste uz nestabilnu psihicki majku..a ti ces naci zenu koja se ne unistava..
Cekao me je zeleni most i duboka Kupa..
Moje su oči samo to vidjele..
Moje su misli sve nestale..
Napisala sam oprostajno pismo..kunem ti se,ne sjećam se ni rječi..
Kad sam vec bila na izlazu da krenem prema Kupi..pred vratima dosli su moji bivsi kolege s Hitne..
"Gospodjo,zao mi je ali mi vas moramo odvesti na psihijatriju"..
Dok me " Luka"vozio prema tom mjestu,tek tada sam shvatila: presla sam rub a nisam uspjela pasti..
Evo me visim na niti,tko li ju gore drzi?
Zasto nisam mogla prijeci na tu drugu stranu?
Boze,kako ce tebi javiti?
Sto ako jos budes za volanom,boze,kako ces imati snage doći..?Razmisljala sam..
Pred kraj moje anamneze,dosao si..
Gledala sam tebe,uvjek jakog i hrabrog,kako se treses kao prut i places poput djeteta..
Samo sam gledala u svoje ruke...
Nisam imala vise snage da gledam prema tebi..u mojoj glavi:"samo nek mi daju pidjamu,nek me utope lijekovima da ovu noć zaboravim"
Moj prazni pogled u bolnickom krevetu i tvoje suzne oči..
Samo sam htjela da odes,jer me poceo boljeti moj cin,odluka da vlastiti zivot zavrsim u dnu rjeke..
"Boze,sto si to ucinila?
Kako bih ja zivio bez tebe?
Sto bih rekao nasoj kceri..znas li sto bi bilo da si uspjela?
Niti ja niti ona se nikad ne bi oporavili"
"Nastavili bi zivjeti,morali biste.."odgovorila sam mu..
" Kakav bi to zivot bio?Nije to zivot draga..
Nemoj to nikad vise ni pomisliti..
Ostani s nama,naci cemo izlaz..rjesenje
Samo nemoj to opet uciniti..i nemoj vise nikad kriti da nisi dobro"
"Znam da sam pogrjesila..sada sam ovdje,ns mjestu od kojeg sam cjeli zivot bjezala...toliko sam bjezala od sudbine svoje mame,a sada sam na odjelu gdje se ona lijeci"..
Zaplakala sam,plakali smo i grlili se...
Morao s otici...u zidove samoce,vlastiti zatvor misli i pitanja:zasto je to ucinila? Tonući u san odzvanjale su mi njegove rječi " Ne ostavljaj me,ostani..."


"Te noci kad noci ne budu igrale sjene i kad voda tko zna koji put razbije se od stjene
I kad sve sto je nekad bilo vazno vise ne bude,
I kad te neke grube ruke iz sna probude
Te noci kad meleci navrate po mene
Da me opet vrate u bjele pelene..
Kada jednom budem ja ko snjeg ptica bjela,ne reci nikom da si me srela a kamo li voljela
Kada jednom dusa moja odleti od tjela,ne reci nikom da si me žedna preko vode prevela"
Dino Merlin

[SuputnikZivotni]

Puhao je vani povjetarac, žena je otišla u šetnju, a ja sam gledao van. Gledao sam kroz prozor krošnje drveća prateći putanju povjetarca i u misli mi naiđe događaj koji me spojio sa sadašnjom ženom! Jednom sam u pustinji sudjelovao u eksperimentu. Bilo je nekakvo znanstveno eksperimentalno istraživanje zapravo, ali ja nisam bio znanstvenik i nije me zanimalo previše što su istraživali i oko čega eksperimentirali, već sam bio dio ekipe koja gotovo ništa nije radila. Pitao sam se zašto su me uzeli uopće!?
Lagani povjetarac je dizao pustinjsku prašinu, a mene su pozvali u neku improviziranu kućicu. Gledao sam okolo gdje su našli te pruti, ali ništa nisam vidio. Svejedno, sad idem tamo. Po prirodi sam bio samotnjak, malo sam ljudi uopće upoznao, pa sam se pitao tko me treba. Ušao sam unutra i ispred mene su bile dvije žene. Pustinja je učinila svoje, kao i na svakome, pa nisam uspio razabrati onu jednostavnost koju žene imaju.
Stao sam ispred njih i šutio kao nekakav vojnik koji je pred odlaskom u nekakav besmisleni sukob. Ali nisam bio vojnik. Prošla je tako minuta i lagano me počela hvatati neugoda. Jedna je valjda to primijetila.

xxxx : Dobar dan! Moje ime je Monika, a ovo je Anastazia. Pozvali smo Vas da Vas obavijestimo da smanjujemo osoblje.
Ja : Dobar dan! Znači, ja sam izabran da me se vrati?
Monika : Sve ćete saznati na vrijeme.. toliko.

Čudan razgovor. Cijelu minutu sam šutio da bi mi rekle nešto što su mogle i preko megafona reći nam da smanjuju osoblje. Barem sam im saznao imena! Onda sam pomislio.. pa usred pustinje smo, kako misle smanjiti osoblje!? Ono što mi je padalo na pamet nije baš bilo ugodno. Nadao sam se da su dogovorile neki helikopter koji će nas vratiti, jer kako drugačije. Otišao sam na spavanje. Buđenje sutradan, ali nisam čuo zvuk roga koji nas je budio i znao sam da sam se dosta kasno probudio. Nije bilo prvi puta, ali nakon onoga jučer, sve mi je bilo sumnjivo. Tješio sam se da je to moja mašta. Izašao sam i nikoga nije bilo. Tek moj šator u kojem sam spavao.. ja i nitko više. Što se dogodilo? Slabo sam poznavao tehnike preživljavanja, pa je ovo bilo za mene i više od šoka. Išao sam malo okolo pogledati.. nikoga nije bilo. Povjetarac se i dalje igrao sa pijeskom, ali i mojim živcima, a ja sam se osjećao kao da ne postojim! Kuda sada? Sklopio sam šator, nagurao ga u ruksak i krenuo dalje, iako nisam imao pojma kuda idem. Ako su se ovako rješavali osoblja, moram priznati, vrlo je učinkovito (i nasmijem se) .. malo crnog humora mi je trebalo. Zapravo, bilo kakvog humora. Hodao sam par sati, ali bez vode. Uviđao sam da neću daleko stići. Ovo je moj kraj.. u nekoj pustinji. To sam nekako prihvatio kao normalan tijek događaja. Netko će jednom naći moj kostur ispod svog tog pijeska pustinjskog.. ah, okanit ću se takvih misli. Pao sam nakon još 4 sata hoda. Okrenuo sam se na leđa i nebo je bilo fantastično, a moje lice nije ništa osjećalo. Zaklopio sam oči i pokušao se sjetiti lijepih događaja iz mog života.
Prvi mi došao događaj iz jednog puta u planine. Tamo sam sreo jednu ženu! Uživao sam u njenom društvu.

Ja : Khm.. dobar dan.. služi nas lijepo vrijeme (uz osmijeh na licu)! Usput, ja sam Mario!
Varijana : Dobar dan! Ja sam Varijana.. drago mi je! Dolazite često na ove susrete??
Ja : Ne baš! Koliko mislite da imamo još do vrha?
Varijana : Po karti, za 10 minuta smo gore.
Ja : (nisam imao dojam da smo imalo blizu vrha, ali ispostavilo se da je žena neobičnog imena bila u pravu) Hvala!
Varijana : (pogledala me pogledom ,,Samo to si trebao?") Nema na čemu i uzvrati osmijehom.

Na vrhu je bilo nekoliko neobičnih kućica. Otišao sam u jednu naći si mjesto, pa sam zatekao u njoj Varijanu. Samotnost učini dosta čovjeku, pa sam bio kao da nije tamo. Stavivši ruksak na krevet, došlo mi u glavu da sam neuljudan, pa sam se okrenuo..

Ja : Ispričavam se, samo nisam netko tko puno priča, a umoran sam.
Varijana : Sve u redu! I ja sam umorna i ne primjećujem puno ljudi.
Ja : (ipak me odgovor iznenadio) Ah.. u redu onda i nasmijem se!
Varijana : Želite li sutra sa mnom u promatranje ove divne prirode sa ovih visina?
Ja : (pomalo zbunjen) Želim!

Dogovor je pao, a mislio sam da će ovo biti dosadno - haha!
Počeo sam se buditi, jer me netko tresao. Glas žene koja se dere mi je dolazio do ušiju.. ,,Probudi se već jednom!".. bila je to Varijana. Šteta da prizor nije snimljen, pomislim sa smješkom!
Obukli smo se i krenuli pogledati taj vrh planine! Nisam zapravo bio još ovdje.. na vrhu. Popeli smo se na neke stepenice vani, ali nikuda nisu vodile, osim prema gore. Došli smo gore i vidjeli ispod nas predivne boje raznih šuma. Ostao sam paf.

Ja : Čudne stepenice.
Varijana : haha.. da. Zar nije divno?
Ja : I više nego divno. Zašto si ponijela ove deke?
Varijana : Da ovdje prespavamo, naravno.
Ja : Naravno. (rekla je to kao da se podrazumijevalo, a ja sav zbunjen)

Vratili smo se u kućice. Negdje predvečer me pitala hoću li sa njom na stepenice, a ja sam ipak pristao. Došli smo na vrh stepenica i rasprostrli deke. Nije mi baš bilo jasno zašto ih je prvi put uzimala, ali nije sada bilo važno. Ležali smo jedno do drugog, svak u svojoj deci, gledajući zvijezde.

Varijana : Jesi ikad bio na ovakvom mjestu?
Ja : Ne, nikad. Doista jest divno.
Varijana : Ovakvi susreti znaju biti lijepi i nova poznanstva se događaju..
Ja : (kao da sam čuo tugu u njenom glasu) Nastavljaju se.. zar ne?
Varijana : (šutjela je kratko) Da, neka od njih se nastavljaju, a neka ne.
Ja : Pretpostavljam da imate puno poznanika!?
Varijana : Da! Ali što to sve vrijedi kada ljepota svega ovoga nestane poslije!?
Ja : (očito sam bio u pravu oko tuge u glasu) Pa vrijedi, jer se poznanstva ipak nastave. To ne može biti loša stvar!?
Varijana : Da, ne može biti loša stvar! (automatski je ponovila, ali nisam osjetio da to i misli. Što se događalo?)
Ja : Zvučiš.. tužno. (nije ništa odgovorila. A i ja pričam gluposti na ovako lijepom mjestu)

4 dan, ujedno i zadnji, probudio sam se sa nekom dosadom. Otišao sam van i pridružio se Varijani za nekim stolom.

Varijana : Gdje si do sada pospanče (sa smješkom na licu)?
Ja : (tako jednostavno mi se obraćala kao da me zna i smetalo me to) Eto me! Treba se zadnji dan naspavati.. odvratim sa smješkom.
Varijana : Mogu li sa tobom iskreno pričati?
Ja : (zbunjivala me ova žena) Da, naravno.
Varijana : Bijah davno ovdje sa svojim mužem. Umro je prije par godina.. (htjedoh izraziti sućut, ali odmahnula je rukom da je pustim da priča).. bili smo na onim stepenicama. Pričali smo o zajedničkoj budućnosti, ali nije se dogodila.. i pogleda me neopisivim pogledom. Tako lijepo mjesto i sve mi se činilo mogućim, ali ostah sama. Hoćeš li ti biti moje moguće??
Ja : (malo je reći da sam bio šokiran) Ne znam što bih rekao..
Varijana : Reci da..
Ja : (nisam ni znao što to znači.. biti nečije moguće) Da!

Razmijenili smo e-adrese i obećali si da ćemo si poslati fotke koje smo ovdje slikali. Tako je i bilo! Nakon tjedan dana poslao sam joj svoje fotke, a ona meni svoje. I dalje se nisam mogao načuditi ljepoti prirode. Došlo je i njeno e-pismo u kojem mi opisuje svoje događaje sa mužem, a ja nisam znao zašto mi to piše.

kraj tog e-pisma:

.. nisam znala da nam se bliži kraj. A i da jesam, što bih mogla učiniti!? Išli smo taj dan u kupovinu. Bilo je nekakvo okupljanje i trebalo je sve popuniti, jer smo bili domaćini. Sve je bilo u redu, ali idući dan sam ga našla beživotnog. Kleknula sam pored njega, plakala i rekla njegovoj duši : Ostani noćas sa mnom! Misliš li da je tako?

Okrutnog li pitanja, pomislim.
Ja : mislim da je njegova duša uz tebe. Vjerujem da duše postoje i poslije ovozemaljskog života.
Više mi se nikada nije javila, iako sam joj poslao još e-pisama. Poštovao sam to. Pitao sam se jesam li uspio biti njezino moguće!? Zapravo je bilo i previše scenarija zašto mi nije odgovorila. Ja sam prihvatio onaj gdje nije htjela, jer je našla svoje moguće. Ali ostala mi je ta slika i rečenica u glavi : Ostani noćas sa mnom!

U toj pustinji ležeći u pijesku, to mi je bio lijep događaj. Ležao sam cijelu noć, a povjetarac me pijeskom već podosta prekrio, a ja sam osjećao kako život iz mene nestaje. Onda me nekoliko ljudi podiglo.. prepoznao sam Anastaziu među njima.. onesvijestio sam se. Probudio sam se u nekoj bolničkoj sobi. Prišla mi je Anastazia i počela se ispričavati što su me ostavili iza.. sve sam čitao sa usana, jer mi se sluh još nije vratio. Mislio sam si kako neobičan događaj. Znači, nisu me napustili, već zaboravili.. haha, ali ubrzo me smijeh podsjetio u kakvom sam stanju. Za 2 tjedna sam se vratio donekle u normalan način funkcioniranja. Opet je došla Anastazia.

Anastazia : Vidim da si bolje. Stvarno nam je žao, ali nije nam namjera bila ikoga ostaviti u pustinji.
Ja : Sve je ok. Pa živ sam, zar ne?

Za par mjeseci postali smo si dobri, da bi za godinu dana ušli u bračne vode. Toliko smo planirali svoju budućnost, da više nisam znao što je budućnost, a što sadašnjost - haha. Volio sam tu ženu i još je volim. Znao sam, voli i ona mene. Samotnjački dani su neočekivano ostali iza mene. Kako čudan ljubavni obrazac.. upoznajmo se u pustinji dok ja umirem.. hahaha!

A sad, sjedeći na tom prozoru i promatrajući povjetarac, mislio sam si kako sam sretan čovjek. Pogledao sam na sat i vidio da sam u ovim razmišljanjima barem 2 sata. Ah, vrijeme! Tek tad sam primijetio da žena spava na kauču.
Pa kad je ušla? Jesam li doista bio toliko udubljen u te svoje misli?? Kako je tako brzo zaspala?
Sjetio sam se iz nekog razloga Valerijine priče.. nisam si to htio. Otišao sam do Anastazie, kleknuo, vidio onu jednostavnost koju nisam u pustinji i rekao joj tiho : ostani noćas sa mnom u vječnosti! Kao da će to onda i biti tako! Ne znam zapravo kakva nam je budućnost i pijesak vremena je numoljiv sve dok nas ne zatrpa, ali u tom trenutku sam samo htio.. Anastazia.. ljubavi .. ostani noćas sa mnom!!

[avelina]

Ostani samnom nocas....
Jer je s tobom sve tako jednostavno, sigurno, toplo
Ostani jer se bojim sto ce biti kada odes...
Pruzio si svoje ruke kad sam pala
Nasao si moja krila i vratio mi ih ljepsa i veca nego ikad
Ostani nocas, jer ti si moja stijena i moja sigurnost
Ostani, jer te zelim i trebam.
Ostani, jer sam samo s tobom sretna.
Ti si moja najdraza ljubav
Ti si nagrada svim mojim zeljama i cijelom mom zivotu
Ti si moj najljepsi osmjeh
Ti si me naucio disati, hodati, vidjeti
Dokazao si da postoji ono o cemu cijelog zivota sanjam
Tebi sam poklonila sve sto imam.
Sve svoje misli, svu svoju ljubav
Cijelu sebe.
Ne zelim nikog drugog.
Radujem se svakom dahu i svakom trenutku jer znam da postojis i da me trebas i volis.
I znam da te sudbina nije slucajno poslala
Hvala ti sto si me pronasao
Sretna sam sto cu zauvijek biti barem dio tvojeg ogromnog i toplog srca.
Jedino moje.
Ostani samnom i zagrli me.
Da osjetim tvoju ljubav i da ti dam svoju.
Moj si najljepsi san, jedina stvarnost i moje zlato.
Uz tebe sam najsretnija zena na svijetu.
Pronadi me u svakom zivotu.
Budi uvijek tu.
Radosti moja.
I ostani samnom nocas...samo budi tu...
Zagrli me i reci da sam tvoja...
Ljubavi moja i zivote moj...

[Fitcher]

Bila je to noć kakvu ne pamtim već dulje vrijeme. Iako su tjedan dana unaprijed senzacionalno najavljivali da nam dolazi "oluja stoljeća", kao i uvijek do sad sam vjerovao da prenapuhavaju i dramatiziraju kako to inače mediji znaju radit. No ta oluja je došla, i ispunila je sva očekivanja koja su punih tjedan dana najavljivali. Čak štoviše, po nekom osobnom doživljaju ih je i pretekla. Odmah u prvih pola sata su jaki naleti vjetra srušili obližnje stablo kestena koje se uspinjalo točno iznad trafostanice. Prvo se začuo tup udarac padajućeg debla. Odmah zatim žarka bijela svjetlost poput munje obasja okolinu, i onda samo sekundu kasnije cijelu ulicu instantno obavije mrak.

"Krasno. Samo mi je još to trebalo!" Pomislim trčeći do prozora. "Kao da ova noć nije dovoljno grozna i bez nestanka struje". Naime točno prije tjedan dana baš negdje u približno ovo vrijeme sad već bivša cura je prekinula samnom. Kaže da je tako bolje za oboje. Tako da je na neki ironični način ovaj nestanak struje nekako i prikladan...

Pogledavši kroz prozor u mrklom mraku se kroz obrise vidjelo srušeno deblo koje je uzrokovalo ovo zamračenje. Trafostanica je bila potpuno mrtva, jedino je tanak sloj crnog dima izlazio kroz rešetke ispod vrata kojeg je jak vjetar istog trena raznosio. Na susjednoj zgradi, na prozorima se počela pojavljivat svjetlost upaljenih svijeća, što je dalo naznačiti da do popravka neće tako brzo doći. Naposljetku kako i bi kad je vjetar iz minute u minutu bio sve jači, a i bilo je pitanje vremena kad će kiša početi padati.

Odmaknem se od prozora i pođem prema kuhinji kako bi pogledao dali imam kakvu svijeću, iako sam bio gotovo siguran da je nemam. Nakon par minuta bezupješnog traženja sam odustao i samo otišao u spavaću sobu i legao se na krevet. Zgrabim mobitel koji je ležao na krevetu i upalim ga. Na zaslonu je bila slika bivše cure. Jednostavno ga nisam do sad mogao maknuti. Sve je još uvijek sviježe. Ne želim vjerovati da je gotovo. Ne nakon tolikih silnih godina. Istina, zadnjih par mjeseci nije bilo te neke strasti, živosti, sve se pretvorilo u neku rutinu, ali voljeli smo se. Ja sam volio nju i bio sam joj vjeran, a i znam da je isto tako ona mene. No njoj to nije bilo dovoljno. S vremenom je ostajala sve dulje do kasno u noć s frendicama vani, mi smo se sve rijeđe viđali tjekom dana, a i ruku na srce ne znam ni sam kad je zadnji put bio dobar seks.

No unatoč svemu tome nije mi dalo mira. Počnem tipkat po mobitelu, tražim njezin broj i zovem. Mislio ju pitat dali je i kod nje nestala struja. No ne javlja se. Mobitel joj je zgašen. Izritirano bacim mobitel sa strane i legnem se kako bi se smirio. No izvana počnem čuti neku galamu. Pogledam kroz prozor i vidim gomilu ljudi kako se skupilo. Policija i vozilo hitne pomoći je isto bilo na cesti. Oblačim tenisice i jaknu i spuštam se dolje da pogledam o čemu je riječ. Približavam se gomili no tek kad sam se približio vidio sam da je riječ o nesreći. Još jedno drvo je bilo srušeno i ovog puta je palo na cestu.
Tek kad sam došao na samo mjesto nesreće vidim da je drvo palo na auto. Pogledam bliže i ono što sam vidio me je toliko zaprepastilo da sam na trenutak ostao bez daha. Bio je to auto moje bivše cure! Išla je do mene. Dali je htjela da se pomirimo ili mi vratit stvari koje su ostale kod nje. Koji god je bio razlog nije mi bilo bitno. Počnem se gurat kroz gomilu koja se okupila vrištajući kroz plač njezino ime. Nisam stigao ni do pola puta i zaustavili su me policajci. Pao sam na koljena, počeo jecati, ne usudivši se pogledati u auto. Podignem glavu....... i sljedećeg trenutka se probudim u svojoj sobi ležeći na krevetu. Moja cura je bila pored mene, spavala, no moj trzaj ju je probudio. Digne se u polusnu i upita dali je sve u redu.
Trebao mi je trenutak da dođem sebi. Okrenem se prema njoj i mirnim glasom joj kažem: "Samo ostani noćas samnom" te je nakon toga zagrlim...

[Leonida]

Ranije sam pisao o Leonidi, tom strašnom stvoru koji je do srži pokvario kasiopejsku civilizaciju. Kao sto je vidljivo iz ova tri linka, naivnost blagih i njeznih Kasiopejaca stajala ih je visetisućljetnog mira, napretka, a skoro i budućnosti njihove vrste.

Naknadno sam saznao da se Leonida, nakon sto se vratio iz samoprogonstva na kometi na kojoj je citao forum i kopao nos; a kojeg si je sam nametnuo nakon upropaštavanja kasiopejske civilizacije, samoproglasio carem Svetog Rimskog Carstva Hrvatske i svih hrvatskih narodnosti u cijelom svijetu i u Australiji, pa čak i Srba; a potom našao u ozbilnjim problemima ljubavno-političke prirode. Naime, naš je sveprisutni i gotovo svemogući car Leonida pronašao curu.

Dok je tako jednog dana bježao od susjede koja ga je ganjala metlom zato što je njezinim kćerima njušio stražnjice, krajičkom oka je spazio svoju sudbinu. Stajala je tamo lijepa, crvenokosa i plavooka, blijeda poput Sirela sira, dlačica na nogama tamnih poput pregorjele tave, komunistička, anarhistička, feministička i kapitalističko-patrijarhalna aktivistica; Anka Partizanka.

Leonida sta osupnut prizorom žene oko koje je zračila zlatna aura sunčeve svjetlosti što je obasja, kad ga susjeda dohvati metlom po glavi. Zakolutao je očima i srušio se posred pločnika. I dok ga je susjeda bezdušno pokušavala zatući metlom, Anka šokirana prizorom potrčala je prema užasnom prizoru premlaćivanja bespomoćnog stvora i zahvatila kružnim udarcem Leonidinu susjedu posred nosa. Susjeda se samo otresla i zamahnula metlom prema Anki koja se poput klasa žita na vjetru savila izbjegavajući udarac, a potom se uspravila i dohvatila nogom susjedu po koljenu koja se samo malkice zaljuljala.

Nesmiljena bitka između dvije žene nastavila se danima, dok je Leonida bespomoćno ležao pored ceste čekajući hitnu pomoć koja je stizala danima. Nakon što je susjeda razbacala vod interventne policije, a potom i pretukla specijalnu policiju iz Lučkog, konačni udarac ipak joj je zadala Anka. Bacajući je na pod, pritisnula je ženu laktom ispod brade dok ova nije izgubila svijest.

Leonida se probudio na intenzivnoj njezi, bez dva prednja zuba, sa šljivom ispod oka od koje je u međuvremenu Anka pokušala ispeć rakiju, nakljukan skupim analgeticima, omamljen mirisima medicinske sestre koja ga je njegovala; za koju se naknadno ispostavilo da je brat. Nakon što je šokirano pogledao medicinskog brata, ugledao je zabrinutu Anku koja je sjedila u kutu njegove bolničke sobe i čitala priručnik "Kako dignuti revoluciju; priručnik za sve revolucionare i one koji se tako osjećaju". Shvativši da se Leonida probudio, Anka je pohitala k njemu dok joj se ravna, do ramena duga kosa klatila oko glave. Na njezino pitanje: "Kako si", Leonida je samo zacvilio. Više od uzbuđenosti nego od boli koja ga je morila. Anka ga je pogladila po glavi i poljubila u čelo uz riječi: "Jadan maji, nece tebe bubati kad te teta Anka bude zbrinula"; na što je Leonida počeo zaigrano mahati Leonidinim repom*.

***

Po izlasku iz bolnice, iz koje je istjeran deset minuta nakon što se probudio iz prirodno izazvane kome, Anka je Leonidu prebacila preko ramena i odnijela svojoj kući, nemajući pojma da će dogledno vrijeme provesti s carem Svetog Rimskog Carstva Hrvatske i svih hrvatskih narodnosti u cijelom svijetu i u Australiji, pa čak i Srba. Nakon što ga je nahranila ptičjim mlijekom, potapšala ga je po leđima da se podrigne i spremila u krevet opasan bodljikavom žicom kroz koju je pušten visoki napon, kako Leonida ne bi ispao iz kreveta i teško se ozlijedio. Anka je kasnila na posao, pa se požurila obući na sebe odoru, oklop, opasati se oštrim pojasom za kojim se, s jedne strane klatio pendrek, a s druge kvalitetan laserski pištolj hrvatske proizvodnje koji je imao jednu malu grešku; pucao je prema nazad; te krenula pješice prema svom radnom mjestu u Ministarstvu Slobode gdje je radila kao gonič robova.

*Leonidin rep: Pimpek