Fobije i strahovi - opća tema

[jelich]

mene je strah kronično ljubaznih ljudi i ljudi koji su stalno dobre volje, mislim si ko zna šta krije taj osmjeh ili to ljubazno ponašanje, mislim si, moraš imat neki ispušni ventil ili nekad reći nekoga što ga ide, imam osjećaj da kad mi se neko stalno smije i ljubazan je, da u mislima mi oće glavu razbit, nevolim glumce i fejkere ni u kojem smislu, eventualno na kazališnim daskama, volim da se odma kaže čovjeku šta ga ide, da su otvorene karte a ne cici mici a u mislima me oćeš zaklat

[The Maystor]

babarogac kaže:

usamljeni dočeci novih godina u srednjoj??

ne mogu vjerovat da te nitko nije pozvao?

U kakvom sjebanom društvu živiš???

Mi smo na novogodišnje zabave zvali sve sreda, pa i one odbačene... to

su bila nesebična i nezaboravna okupljanja.

Srednja mi bila dosta teško razdoblje kroz radni tjedan onako....zafrkancije, ali i provociranja no nisam to često zamjerao. Ali vikendom ono drugi se zabavljaju, a ja onako, usamljen, i nakon srednje, logično, teže mi bilo nač posao, pa volontiranja gore dole, skužim da povremeno bi vam sve sutljiviji i introvertiraniji.

[babarogac]

imaš dobru sličicu. I ja sam htio stavit aboridžina, no sam se sjetio da oni

znaju uroke bacati, pa sam odustao.(strah)


A postoje ti tablete, koje te dignu na prvu, daju ti energije i sl. pa kad odskočiš

poslije je lakše(letiš i laprdaš i veseo s)i. Naravno uz liječnika. Moja stara ih

konzumira, pa vidim da imaju UČINKA.

Inače, okolina može imati itekakav utjecaj(pomoći i odmoći)

[sunčani cvijet]

descender kaže:

Kako se vezati na tematatiku koja iziskuje "rad na sebi", pronaći sebi svojstven model, mehaniku "rada na sebi".. i pritom, ne misliti "o tome".. o čemu, na čemu - ili kako se god već, "radi na sebi" - radi?

Dat cu konkretan primjer. Strah me visine. Trebam promijeniti zarulju. Ako se fokusiram na strah i razmisljam i tomu vrlo vjerojatno da je ne budem promjenila. Ako mislim samo o tomu kako trebam promjeniti zarulju i to mi je fiksacija onda cu je vrlo vjerojatno promjeniti. To su tako neki detalji. Eto nadam se da si razumio.

[Joshua]

kikakm kaže:

Watson bi te rado neetički sredio, baš kao i malenog Alberta

Ajme jadan Albert! Zamišljam da me bace u bazen sa malim bjelim. Pojel bi me garant!

[The Maystor]

Eh da, al kad bi se barem moglo one negativne strane iz okoline preskoćiti {da ono lośe zaista kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe}

[mik-mik]

The Maystor kaže:

Eh da, al kad bi se barem moglo one negativne strane iz okoline preskoćiti {da ono lośe zaista kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe}

to se može s vježbanjem a i kada osjetiš na vlastitoj koži koliko te takve negativnosti oštećuju, napraviš prirodnu samozaštitu od takvih negativnosti

[drumforce]

Ja sam sad u kasnim 20-ima razvio strah od grmljavine (najčešće je to ljeti jel) i često imam noćne more kako me munja ubija ili pak spaljuje krov kuće dok spavam pa izgorim ili se ugušim na smrt od dima. Sve to je još pojačano hiperakuzijom, ne volim iznenadne glasne zvukove za koje ne znam kad će nastupiti.

Mislim, strah nije toliko banalan dok pročitaš koliko ljudi u svijetu godišnje umre od udara groma, tj. munje. I još deset puta više ih preživi ali sa trajnim oštećenjima srca ili živčanog sustava. Ljeta su sve toplija i oluje su sve opasnije, pa mi to dođe kao neka opasna lutrija / nebeski ruski rulet u kojem imaš šanse umrijet ni kriv ni dužan. That is what makes it scary, I guess.

[kikakm]

josuha kaže:

Ajme jadan Albert! Zamišljam da me bace u bazen sa malim bjelim. Pojel bi me garant!

Ne rješavaju se sve fobije postepenim direktnim izlaganjem objektu ili živom biću (ako se radi o nečemu opipljivom/vidljivom...). Npr. u tvojem slučaju s morskim psom, tokom psihoterapije, krenulo bi se s razgovorom prvo, davanjem utvrđenih realnih podataka, pa pokazivanje stvarnih, znanstvenih fotografija ili filmova s morskim psima, itd. Holivudski filmovi (kako to obično biva, nažalost) nerealistično prikazuju i izvrću stvarnost samo kako bi proizveli neki zastrašujući efekt među populacijom, naravno, sve u svrhu zarade.
Obrnuta situacija

[dire Dawn]

descender kaže:

Kako se vezati na tematatiku koja iziskuje "rad na sebi", pronaći sebi svojstven model, mehaniku "rada na sebi".. i pritom, ne misliti "o tome".. o čemu, na čemu - ili kako se god već, "radi na sebi" - radi?

Fasten your seat-belts kids, this is gonna be a long ride

Ne možeš.
I iz osobnog iskustva nema tog "rada na sebi" koji bi ti u trenutcima iracionalnog straha rekao "daj se schillaj, ustvari ti nije ništa". Kak mi nije ništa, pa sve mi je!! I onda voziš dalje, nadajući se da će ti sutra biti "malo manje sve".
Kvaka 22 stvarno jest u tome da ukoliko ne razmišljaš i analiziraš, utoliko nećeš ni pronaći "rješenje" i "ključ oporavka". No također postoji i još jedna mala caka, a to je ono kad si svjestan da pizdiš bez veze, ali tvoje tijelo reagira po vlastitom nahođenju i sluša podsvijest dok sasvim zanemaruje svijest.
Tu se (valjda) možeš malo trenirat da svijest bude sve glasnija i glasnija, no što to iziskuje? Nove napadaje panike, a tko si to može/želi svjesno priuštit? Mene osobno nikad nisu hvatali u društvu drugih ljudi, znači ovu gore tezu bih mogla istražiti samo na način da to radim kad sam sama, a plot twist je u tome da imam fobiju od toga da budem sama .

Uostalom, kad svjesno izvučeš neki podatak koji ideš analizirati možeš izazvati neočekivanu podsvjesnu reakciju - kao kad slušaš neku staru pjesmu i osjetiš nostalgiju za nekim periodo ili te miris nečega "vrati u djetinjstvo". Možda nisi očekivao da ćeš se osjećati nostalgično kad si pustio "Tek je 12 sati" od ET-a, ali evo sad slušaš trash dance devedesetih dok ždereš sladoled i krivo ti je što izgledaš kao da si pojela sve kolačiće .
Karikiram.

Na kraju krajeva, terapija izlaganjem je izvediva samo kod ograničenog broja fobija. Baš ona di te baš baš natjeraju da diraš pauka/zmiju/psa. Moja fobija no2 je fobija od povraćanja. Terapija izlaganjem bi bila... I koji normalan doktor bi tako nešto odlučio provest? Jer nije da je zdravo i bez posljedica na tijelo.

Ukratko, ljudi sa "manje popularnim" ili "specifičnim" fobijama su basically fucked. Il se nauči nosit s tim, bori se protiv toga ili sjedi i trpi. Jer ti si ustvari jedini koji tu nešto i može. Utješna činjenica ti može biti to da si toliko ultra spešl, jer osim toga nema ništa utješno u prolaženju kroz takve fobije .

Ja sam jednu svoju riješila "terapijom izlaganjem" iliti kak bi se po naški reklo - počela sam radit. Nije bilo jel mogu bit sama ili ne, nije bilo ništa. Radi jer moraš, budi tu jer moraš, guraj guraj guraj. I trebalo mi je gro vremena da budem bolje, išla sam malim koracima koji su u tim trenutcima "hoda prema naprijed" gotovo pa neprimjetni. Osim što kad se osvrneš nakon xy vremena skužiš da postoji razlika i to velika. Fakat velika.

Probala sam svašta, ništa nije ustvari upalilo jer ti za pravi oporavak treba i motivacija, a motivacija je najčešće boljitak. S obzirom da se napredak vidi tek nakon par kilometara, ljudi već nakon prvog (ako ne i prije) odustanu. Isto kao sa vježbanjem. Ne, nećeš u mjesec dana skinut 20 kila niti ćeš se riješiti fobije koju imaš od djetinjstva.

Postoji tu i određen broj zajeba s kojima se nosiš i kad si u nekoj fazi mirovanja fobije, a to su potencijalni triggeri odnosno situacije u kojima se još uvijek nisi navikao da te "nije strah".
Kad prolaziš fazu oporavka svakodnevne situacije se događaju svakodnevno i onda si dobro na poslu i doma i u trgovini i u bircu ili na marsu, di god već jesi (skoro) svaki dan. E al kad odeš na more u vikendicu di si zadnji put bio loše, da, može te triggat na anksioznost i nelagodu. I onda nikako, ali baš nikako, ne smiješ "potonut" i vratiti se starim obrascima izbjegavanja fobičnih situacija (ajmo se ne lagat da to svi ne radimo). Ak možeš biti dobro na poslu i doma i u trgovini i u bircu i na marsu, možeš i u vikendici.
Otprilike kad ti takve situacije, ali i one nove i totalno nepoznate, ne bude automatski strah - e onda si fakat prešao dobru kilometražu i moš si dat pet ili šta te već veseli .

Prošle godine sam prošla mnogo "prvih" situacija i poneke stare koje nisam godinama i neopisivo mi je drago kad na priliku za nešto reagiram "primjerenom reakcijom", a ne samo i isključivo strahom. Primjerena reakcija može u nekim situacijama biti i strah, ali nije strah primjeren za svaku ikad situaciju koja postoji. Biti vođen strahom me fakat sranje i kad gledam tih 5 godina, doslovan zatvor u kojeg sam sebe smjestiš.
Al fakat bude fino kad izađeš

[kikakm]

dire Dawn kaže:

.... imam fobiju od toga da budem sama .

Pojasni detaljnije?

dire Dawn kaže:

Na kraju krajeva, terapija izlaganjem je izvediva samo kod ograničenog broja fobija. Baš ona di te baš baš natjeraju da diraš pauka/zmiju/psa. Moja fobija no2 je fobija od povraćanja. Terapija izlaganjem bi bila... I koji normalan doktor bi tako nešto odlučio provest? Jer nije da je zdravo i bez posljedica na tijelo.

Slično onome što sam Josuhi napisala. Dakle, u slučaju povraćanja, nećeš se na osobnom modelu s tim suočavati. Iako, prema želji pacijenta i njegovoj vlastitoj spremnošću za suočavanje s fobijom, i to je moguće. Osobno, s obzirom da sam brojne fobije uspješno riješila, znam da je to moguće.

dire Dawn kaže:

...za pravi oporavak treba i motivacija, a motivacija je najčešće boljitak. S obzirom da se napredak vidi tek nakon par kilometara, ljudi već nakon prvog (ako ne i prije) odustanu....

Istina. Motivacija je ujedno i znatno snižena kod osoba s psihičkim oboljenjima, tako da i njeno jačanje je problematika sama po sebi.

dire Dawn kaže:

Ak možeš biti dobro na poslu i doma i u trgovini i u bircu i na marsu, možeš i u vikendici.

U ovakvim situacijama jedna od metoda koja pomaže je da se uhvatiš u tom trenutku, dok on ne prijeđe u ekstremno stanje panike. Kad se uhvatiš, dopustiš strahu i svim osjećajima, fizičkim reakcijama da te full preplave. I u tome svemu, promatraš sebe i s vremenom sve više i više znaš kako se (bar djelomično) nositi sa svime i smanjiti negativne posljedice.

Nego, što se tiče fobija i strahova, problematika može ići mnogo dalje. Moguće je da okrenu u suprotan ekstrem. Mogu biti dio druge problematike (što je i često slučaj) npr. patološko stanje kad osobi fobije/strahovi postanu kao dodatak životu kako bi osjetili da su živi tj. bez kojeg ne bi mogli poimati sebe kao odvojeni entitet. Osoba ne želi imati fobije/strahove, ali ujedno i bez njih ne može.

[sunčani cvijet]

Misljenja sam da je strah u odredenoj kolicini cak i dobar. Potruditi se shvatiti gdje je granica makar to nije jednostavno. Jednostavno selektirati gdje je potreban i onda biti oprezniji a ako je nepotreban shvatiti da je nepotreban ili izdrzati. Sta drugo...

[dire Dawn]

kikakm kaže:

Pojasni detaljnije?

S pojašnjavanjem imam problema ili ljudi pak imaju problem sa mogućnosti shvaćanja, procesiuiranja nečega što zvuči toliko... Izmišljeno? Ne znam, no kako god okreneš, šanse da ćeš me krivo shvatit su poveće, a samim time ja gubim želju objašnjavat. Okej . Sad sam se ispucala

Fobija od toga da budem sama ikad igdje. Ni u vlastitoj kući, ni na 3 minute, ni po danu, nikad. Naravno, nisam bila u mogućnosti otići sama do trgovine, a u ponekim danima mi ni sam izlazak iz kuće u dvorište nije bio baš najugodnija radnja.
Uz dodatke da u najgorem periodu nisam mogla spavat sama i još svašta nešto, ali tu stajem.
Nisam mogla postojati, a da kraj mene ne postoji neka druga (odrasla) osoba ili bih inače imala napadaj(e) panike koji bi trajali dok netko ne dođe. Again, makar se radilo o tri minute.

Slično onome što sam Josuhi napisala. Dakle, u slučaju povraćanja, nećeš se na osobnom modelu s tim suočavati. Iako, prema želji pacijenta i njegovoj vlastitoj spremnošću za suočavanje s fobijom, i to je moguće. Osobno, s obzirom da sam brojne fobije uspješno riješila, znam da je to moguće.

Meni se gadi kad drugi ljudi povraćaju, ali mislim da se to gadi svima. Ne dobijem napadaj panike od toga, evenutalno bi mi bilo muka da me netko tjera to gledat.
Otkad imam tu fobiju (all my life manje više ) povraćala sam više puta i ne, nije pomoglo. Činjenica da sam čin povraćanja ustvari olakša mučninu i da ti kasnije bude bolje ne pomaže; činjenica da nisam umrla niti jednom od tih nekoliko puta također ne pomaže; činjenica da nakon samog povraćanja prva misao mi bude "ovo i nije sad baš tako traumatično" također ne pomaže jer se strah builda s vremenom koje prođe između dvije viroze.
I ne, ne znam što ću kad budem trudna i da, jako me živcira kad me ljudi to pitaju .

Istina. Motivacija je ujedno i znatno snižena kod osoba s psihičkim oboljenjima, tako da i njeno jačanje je problematika sama po sebi.

Snižena je zato što depresija i anksioznost uzimaju svoj danak. Makar ne radio ništa posebno, ukoliko si napet tijelo ti je cijelo vrijeme u nekom "fight" modeu i naravno da ćeš biti iscrpljen, a tada nemaš snage za išta drugo osim postojati. Bar je meni tak bilo, neću pričat u ime svih ikad

U ovakvim situacijama jedna od metoda koja pomaže je da se uhvatiš u tom trenutku, dok on ne prijeđe u ekstremno stanje panike. Kad se uhvatiš, dopustiš strahu i svim osjećajima, fizičkim reakcijama da te full preplave. I u tome svemu, promatraš sebe i s vremenom sve više i više znaš kako se (bar djelomično) nositi sa svime i smanjiti negativne posljedice.

Don't get me wrong, ali ovo je takva hrpa gluposti koje mi toliko jako idu nakurac da ti to ne mogu napisat. Prepusti se napadaju panike. Ma jel?
Znam da nisam nešto posebno ultraspešl i znam da nisam jedina koja ovu metodu ne može (i ne želi) primjeniti, a to je prvo što se gura na tolikom broju tema. Em se prezentira kao nešto lagano, em kao nešto što univerzalno pomaže svima ikad, a oboje je netočno ustvari.

Prepustiti se bi značilo prihvatiti činjenicu da će se desit ono čega se bojiš u tom trenutku, right? Meni je glavni strah kod napadaja panike smrt. Prepustiti se pomisli da je just fine tu sad umrijet bi za mene ostavilo posljedice u vidu toga da je jut fine tu sad umrijet i kad nemam napadaj panike.
Općenito sam rijetko kad bila suicidalna, no da sam si na "ti" sa idejom da u random trenutku prestanem postojati svojevoljno vrlo vjerojatno bih bar nekad to i pokušala. Jer je just fine, ne?

Prepustiti se negativnim mislima bi također značilo da u punoj snazi prisilne, nasilne misli preplave cijelog tebe i ti samo postojiš dok ti se u glavi vrti horor scenarij od toga kako ubijaš xy osobu do toga kako imaš napadaje panike u zatvoru zbog klaustrofobije.

Ukoliko se uspijem dovoljno odvojiti od prisilnih misli da me njihova tema ne dira, a paralelno na dnevnoj bazi dopuštam razvoj scenarija do u detalj... Malo se to svađa, ne?
Prisilne misli djeluju na način da kad ti nešto postane "oh well, who cares" nastane neka nova misao koja će te uzdrmat. I tak se vrtiš i vrtiš i vrtiš. Ukoliko pri napadaju panike dopustiš prisilnim mislima da te preplave scenariji postaju toliko ogavni i grozni da garantiram sav ostali "rad na sebi" pada u vodu. Jer si sam sebi u tom trenutku poremećeno smeće.

Prepustiti se bi također značilo prihvatiti činjenicu da imaš dojam da se odvajaš od realnosti i ne, koliko god ti bio svjestan da to nije tako, u trenutku napadaja panike to itekako je tako i nijedna realna i suvisla misao ne može pobiti grozomoran osjećaj da ludiš i da je to to, da je samo pitanje vremena kad ćeš se do kraja "odvojit".


Kad to skombiniraš sa činjenicom da je smrt just fine, da su prisilne misli do u detalj isplanirana ubojstva, a ti se miriš sa činjenicom da upravo postaješ "luđak" - kad točno napadaj panike prestaje?

[kikakm]

dire Dawn kaže:

Nisam mogla postojati, a da kraj mene ne postoji neka druga (odrasla) osoba ili bih inače imala napadaj(e) panike koji bi trajali dok netko ne dođe.

Problematika doživljavanja, bolje rečeno, vjerovanja u vlastiti identitet, odvojenost selfa od okoline. Ovisi (kao i sve) o obiteljskoj situaciji tj. odnosu roditelja i čitave obitelji prema djetetu. Da bi se kasnije razilo dijete u neku izgrađenu, samostalnu, osobu potrebno je da u djetinjstvu dobije ono nužno, poput kvalitetne privrženosti, neodbacivanja od strane roditelja, prihvaćanje mana djeteta, dozvoljavanje djetetu da samo istražuje svijet, prihvaćanje djetetovih stavova i osobnosti...Ako roditelji iskazuju pretjeranu brigu za dijete, strahove, potrebu za kontrolom njegova života, to dijete ima velike šanse da razvije djelomični identitet ili da ga uopće ne razvije, već da stvori lažan identitet koji bi odgovarao onome što okolina očekuje od njega. Prisilne misli mogu nastati zbog unutarnje težnje za samostalnošću, za smanjenjem ikakve ovisnosti o drugim osobama. A to je nemoguće postići ako ti je od djetinjstva bilo onemogućeno da, ovisno o razvojnim fazama djeteta, se razvija i tvoj identitet. Tipičan primjer je kod osoba s BPDom. Kod osoba shizoidnog tipa i onih s shizofrenijom taj nedostatak iz djetinjstva u kasnijom dobi dolazi u obliku gdje osoba zbog nedefiniranog identiteta, stvaranjem lažnog, dolazi do psihotičnih stanja, ispunjenih deluzijama. I takve osobe se mogu full povući od ostvarenja bilo kakvih društvenih kontakata. A povlačenje u vlastiti svijet za sobom dalje vuče povećanu šansu za psihoze, gdje se osoba može osjećati kao da ne postoji, kao da nije živa. Percepcija vlastitog fizičkog tijela može isto biti skroz izmijenjena.
Zato je važno za opsesije, prisilne misli, koje su OKP promatrati uz druge simptome, jer se najčešće krije još psihičkih sranja ispod svega. Kod onih koji imaju OKP u komorbiditetu s npr. anksioznošću je puno lakše i brže postići kvalitetniji uspjeh, negoli kod onih koji imaju komorbiditet OKPa s nekim od poremećaja ličnosti. I kroničnom depresijom.

dire Dawn kaže:

Otkad imam tu fobiju (all my life manje više ) povraćala sam više puta i ne, nije pomoglo. Činjenica da sam čin povraćanja ustvari olakša mučninu i da ti kasnije bude bolje ne pomaže; činjenica da nisam umrla niti jednom od tih nekoliko puta također ne pomaže; činjenica da nakon samog povraćanja prva misao mi bude "ovo i nije sad baš tako traumatično" također ne pomaže jer se strah builda s vremenom koje prođe između dvije viroze.

Ima li to ikakve veze s doživljavanjem vlastitog fizičkog izgleda? Jesam nešto krivo skužila, ali čini mi se da si negdje spomenula da uporno mršaviš i ne možeš ili ne želiš jesti?

dire Dawn kaže:

I ne, ne znam što ću kad budem trudna i da, jako me živcira kad me ljudi to pitaju .

Ma pusti ljude, nek pitaju, pričaju...to je normalno od strane njih, ali isto tako ti imaš pravo uljudno im reći da prestanu s stalnim pitanjima.
Nadam se da nisi proživljavala opsesivne misli koje se kod nekih žena javljaju kod postporođajne depresije, PRIJE trudnoće.

dire Dawn kaže:

Prepusti se napadaju panike. Ma jel?
...Em se prezentira kao nešto lagano, em kao nešto što univerzalno pomaže svima ikad, a oboje je netočno ustvari.
Prepustiti se bi značilo prihvatiti činjenicu da će se desit ono čega se bojiš u tom trenutku, right? Meni je glavni strah kod napadaja panike smrt.

Da, prepuštanje, ali ne baš tako kako si shvatila. To ide postepeno, uz psihoterapiju i praćenje od strane psihoterapeuta. U KBT ima tih metoda, npr. sve razvikaniji, ali i uspješan mindfulness. Psihodinamske metode su, osobno mi, puno preciznije i dublje. Idu za srži problema.
U podlozi paničnih je strah za gubitkom vlastite kontrole, a gubitak ikakve kontrole nad sobom, što vodi u konačni u strah od smrti jer je smrt konačna. Nakon nje ne postojimo, nema više vlastitog identiteta. Strah od smrti je u jednoj mjeri normalan i nužan za preživljavanje, npr. kad te napadne tigar. U slučaju paničnih napada, ne postoji cjeloviti, izgrađeni identitet, pa svaššta može postati prijetnja postojanju sebe.

dire Dawn kaže:

Prepustiti se negativnim mislima bi također značilo da u punoj snazi prisilne, nasilne misli preplave cijelog tebe i ti samo postojiš dok ti se u glavi vrti horor scenarij od toga kako ubijaš xy osobu do toga kako imaš napadaje panike u zatvoru zbog klaustrofobije.

Pa može i još dalje o toga....već vidiš kako u zatvoru održavaš doživotnu kaznu, do vlastite smrti ti se vrte misli kako si zapravo poremećeni ubojica, čisto zlo, da nisi ljudsko biće. Pa razmišljaš da li da se ubiješ u ćeliji ili da li ćeš skroz poludjeti i završiti u vječno vegetativno katatoničnom stanju ili da prihvatiš da će ti jedina komunikacija biti cimeri svih mogućih dijagnoza (pogotovo iz spektra poremećaja ličnosti, ASPD, NPD...), s kojima empatiziraš, ali ne bi smio jer društvo to definira kao nenormalno, pa onda još više misliš da si neljudsko biće.....onda kad se malo ekstremne opsesije smanje nastupe one malo manje, pa razmišljaš da li ćeš u zatvoru bar moći čitati knjige ili ćeš i toga biti lišen....blabla...i najgore od svega u toj maloj sobici, doživotno osuđen, razmišljaš o onome što si učinio, a što zapravo nikada nisi ni želio, ni namjeravao jer baš suprotno, ne možeš zamisliti život u kojem postojiš bez prisustva tih određenih živih bića prema kojima su se razvile prisilne misli.... uf, opsesivne misli su užas i eto čim se sjetiš, kao što i ti veliš, trigerira se i krene ponovo pokretanje toka misli. Nijedan strah u životu ti nakon toga ne predstavlja problem. Da ti netko uperi pištolj u glavu dok si u tom stanju, ne bi te diralo. Da te netko pokušava silovati u tom stanju, ne bi te diralo.
Uglavnom, ne bih nikome željela da ikada doživi užas opsesivnih, prisilnih misli tog tipa i onog stanja prave depresije. I nadam se da će čim prije ta neuroznanost, medicina, genetika...napredovati da to i sve ostale psihičke i fizičke boleštine potpuno nestanu.

dire Dawn kaže:

Prepustiti se bi također značilo prihvatiti činjenicu da imaš dojam da se odvajaš od realnosti i ne, koliko god ti bio svjestan da to nije tako, u trenutku napadaja panike to itekako je tako i nijedna realna i suvisla misao ne može pobiti grozomoran osjećaj da ludiš i da je to to, da je samo pitanje vremena kad ćeš se do kraja "odvojit".

Da, derealizacija/depersonalizacija i disocijacija od svojeg selfa su problem kod toga, zato se stvari riješavaju kroz dugi niz psihoterapija, vođenih od strane zaista stručnih osoba. Čak mislim da je prednost ako se psihoterapeut suočavao s istom ili sličnom problematikom osobno u ranijem životu, pa kasnije uspješno riješio probleme. Nije bezveze da psihoterapeuti u procesu školovanja prolaze iscrpne vlastite samoanalize i psihoterapije.

[The Maystor]

Strah me da ce ekstremna nostalgija kod mene biti sve ucestalija. Svjestan sam i da to vodi prema depresiji {hladnoca u srcu}

[The Maystor]

Evo recimo danasnji dan, povratak starih dtrahova, nekontrolirana kolicina uglavnom losijih dojmova, i totalno je onako mi teze ostvariti bolje ideje, teze mi je odbaciti lose i ucvrstiti ono dobro

[The Maystor]

Povremeno zasicenje zivotom upucuje me na to da jednostavno vidim da nema smisla ulagat velik trud u forsiranim nacinima za prestanak nekih strahova, tako da eto, mozda cak i da, mozda cak i prihvacam cinjenicu da se nekih strahova necu uopce rijesit, ne zelim se prenaivnom pozitivom tjesiti i stvarati neke prenepotrebne iluzije. Neka bude kako bude, nek mi zamjere ili ne zamjere, mozda bi uskoro bude apsolutno svjedno.Rodis se, skolujes, radis nesto, cekas, pa ne cekas, pa gore dole, bilokad, bilogdje mogu nestat, mogu zauvijek zatvorit usi i oci

[The Maystor]

Odbacivanje cak i prihvacam kao realnost , odlasci, rastanci sta se moze, takvi su valjda putevi, neugodna iznenadjenja su sve rjedja jer i dalje su neugodna, ali vise nisu iznenadjujuca.

Tu i tamo se desi kakvo ugodno iznenadjenje, ali me strah da opet udjem u preveliku pozitivu jer nakon toga realna negativa djeluje puno negativnije.

[plavi-safir]

Imam dugo godina jednu fobiju,koju drugi ljudi teško shvaćaju,osim muža koji je skužio i razumije..
Naime,imam fobiju od telefonskih razgovora..
Ne volim ih i izbjegavam.
Nemam problema pričati s ljudima oči u oči,ali kada me netko zove na mob, često se dešava da žurim u mobitel,a da se ne javim.
Dlanovi mi se uznike,postanem nemirna i nervozna..
Imala sam jedno jako ružno nasilno iskustvo s jednom osobom u prošlosti koje se kasnije dodatno manifestiralo kroz konstantno uznemiravanje telefonski..
I otada sam primjetila da je krenuo taj moj strah od javljanja na telefon..
Ne znam,možda je netko imao sličan strah/fobiju.. Ako da,na koji način ste se izborili protiv toga?
Da li ima neko rješenje ili makar način da se umanji taj strah?

[The Maystor]

Ja obozavam telefonske razgovore, cak i suvise previse sto i nije dobro bas.

Ma, sve je to relativno, ja sam introvert, pa se telefonski ekstravercujem