Strah

[hideous]

Pozdrav ljudi,
htio sam malo da pisem ovdje o svom stanju trenutnom koji me drzi protekle 2 godine pa da procitam i vase misljenje.

U biti osjecam strah i zabrinutost, imam 28 godina nemam posao,mislim da je to najveci razlog ali i ovako kad vidim da me cekaju obaveze i odgovornosti tipa biti roditelj,osnovati porodicu,zenit se. Nikako ne mogu da se pomirim s tim. Jednsotavno volim taj neki svoj mir,uvijek sam to volio i takav bio, prilicno anti social i fino mi je ali stalno sam zabrinut.
To je doslo do te mjere da ni djevojci vise od briga ne mogu da pridjem pa da se upoznamo. Jucer sam dosao u situaciju cak gdje mi se jasno djevojka udvarala,fin osjecaj stvarno,prije bih je rado upoznao, prisoa prvi, gledao da je odvedem u krevet i slicno sada vise ne, nije mi do toga, stalno brige neke, i sebi govorim da imam bitnije stvari na kojima moram da poradim, i da mi nije do cura.

Ok,vjerovatno svi mi imamo strahove manje vise kroz zivot s kojima se suocavamo pa bi mi mnogi vjerovatno rekli da je to normalno nesto.
Mislim da moj proizilazi od toga sto nemam posao ali nije problem naci posao vec samopouzdanje. Mislim da posao treba znati i sacuvati i istrajati u njemu do 65-e godine. Znam da to ne mora biti samo jedan posao kroz zivot,bice ih mozda vise,raznih itd.

Kao da mi je sve u biti jasno samo nemam petlju napraviti taj prvi iskorak.

Imate li vi slicne tegobe?

[radical change]

Tvoj problem je što kao čovjek od 28 godina nisi sebi osigurao egzistenciju i strah te života. Bez rasta i perspektive propadamo a naročito ukoliko o sebi krenemo razmišljati na negativan način.
Lijek je da zasučeš rukave i pronađeš bilo kakav posao, tako ćeš skrenuti misli od gluposti i iracionalnih strahova. I lijek je da priđeš djevojci ako te ista zanima, budeš društveniji i slažeš kockicu po kockicu svog života.

Ti ne moraš ništa ako ne želiš, niti se oženiti, niti imati djecu, zbog toga nisi manje vrijedan jer si to ti, ti tako želiš i tebi tako paše. Ne dopusti da te drugi definiraju kao što bi trebao biti.
Inače to imati djecu, oženiti se je promljenjiva kategorija, kad naiđe prava onda promjeniš i stav prema tome..uglavnom da, ponekad i ne..
Stoga, malo šetat od firme do firme i tražit bilo kakav posao za početak..

[Happyning]

Čekanje samo stvara trpljenje i produžavanje patnje.
Tužno svoj život stavljati u "on hold" mod.
Trgni, pokreni se.. ili ćeš nesvjesno postati gljiva.

[Lady Mona]

Slažem se, u podsvjesti shvaćaš da nemaš sigurnu egzistenciju i bojiš se zapravo da nećeš imati što pružiti i toj curi što jer su ti tako nametnuli. I od tud taj strah.
Mada ja mislim da nije sve u materijalizmu. Kad bi imao podršku možda bi lakše i posao tražio, imao više samopouzdanja, ali ako ti misliš da je bolje naći posao, onda prvo potraži posao.. Dobro su te savjetovali

[just sonia]

Ovaj strah je opravdan. Smatram da ga vecina mladih u RH ima. Kako postati samostalan kada nema posla, kako se brinuti za obitelj kada se ne mozemo brinuti za sebe...Preostaje nam se nadati da cemo moci makar konobaritit, cistit (nemojte mislit da omalovazavam ovo zanimanje) unatoc tome sto smo zavrsili faks ili put pod noge za van..Sretno ti bilo u svladavanju straha i zelim ti pronalazak posla što prije.

[kokicha]

Posao je nešto što treba pronaći, raditi, odraditi da bi jednostavno preživio (jedino ako ne dobiješ na lotu, odeš živjeti pustinjačkim životom).

Oženiti se i imati djecu ne moraš imati sad, idućih 10-20 godina, nikada. Ako osjetiš u sebi želju, potrebu za obitelji, uvijek je možeš zasnovati.

[alexamona]

hideous kaže:

Pozdrav ljudi,
htio sam malo da pisem ovdje o svom stanju trenutnom koji me drzi protekle 2 godine pa da procitam i vase misljenje.

U biti osjecam strah i zabrinutost, imam 28 godina nemam posao,mislim da je to najveci razlog ali i ovako kad vidim da me cekaju obaveze i odgovornosti tipa biti roditelj,osnovati porodicu,zenit se. Nikako ne mogu da se pomirim s tim. Jednsotavno volim taj neki svoj mir,uvijek sam to volio i takav bio, prilicno anti social i fino mi je ali stalno sam zabrinut.
To je doslo do te mjere da ni djevojci vise od briga ne mogu da pridjem pa da se upoznamo. Jucer sam dosao u situaciju cak gdje mi se jasno djevojka udvarala,fin osjecaj stvarno,prije bih je rado upoznao, prisoa prvi, gledao da je odvedem u krevet i slicno sada vise ne, nije mi do toga, stalno brige neke, i sebi govorim da imam bitnije stvari na kojima moram da poradim, i da mi nije do cura.

Ok,vjerovatno svi mi imamo strahove manje vise kroz zivot s kojima se suocavamo pa bi mi mnogi vjerovatno rekli da je to normalno nesto.
Mislim da moj proizilazi od toga sto nemam posao ali nije problem naci posao vec samopouzdanje. Mislim da posao treba znati i sacuvati i istrajati u njemu do 65-e godine. Znam da to ne mora biti samo jedan posao kroz zivot,bice ih mozda vise,raznih itd.

Kao da mi je sve u biti jasno samo nemam petlju napraviti taj prvi iskorak.

Imate li vi slicne tegobe?

kad vidim da me cekaju obaveze i odgovornosti tipa biti roditelj,osnovati porodicu,zenit se

a di si ovo vidija? u kugli nekoj ili?


dalje, ako uistinu smatras da ti je naci posao bitniji od cura,pa radi na poslu,cemu,zasto si se preopteretija svin tin mislima odjedanput?
sta ti stvarno zelis od svog zivota?

kakav zivot TI sebi zelis?

kazes,volis taj svoj mir,pa zasto onda ne uzivas u tom svom miru?
zasto si si natovarija sva ova "moranja" u misli?

zasto se ne upitas,ok sta ja zelin? sta mene cini sritnin? i onda ides tin puten.

[old-soul80]

Ah da... kako ispuniti društvene konvencije i to još u HR. Mission impossible! Nađi nekoga pametnog za razgovor... za početak.

[Andreasas]

https://www.experto.de/wp-content/up...nternehmen.jpg

Kao da imaš konflikte, zapravo sudar suprotnih vjerovanja, vrijednosti i potreba, naučenoga, stečenog... i to te zakočilo.
Nakupilo se toga u podsvijesti i možda ti ne bi bilo loše naći nekoga tko se bavi psihoanalizom, pa za početak da otkriješ osvijestiš nesvjesne uzroke svog straha. Tvoj strah se može ako se već nije razviti u depresiju.

[Zveka T]

hideous kaže:

Pozdrav ljudi,
htio sam malo da pisem ovdje o svom stanju trenutnom koji me drzi protekle 2 godine pa da procitam i vase misljenje.

U biti osjecam strah i zabrinutost, imam 28 godina nemam posao,mislim da je to najveci razlog ali i ovako kad vidim da me cekaju obaveze i odgovornosti tipa biti roditelj,osnovati porodicu,zenit se. Nikako ne mogu da se pomirim s tim. Jednsotavno volim taj neki svoj mir,uvijek sam to volio i takav bio, prilicno anti social i fino mi je ali stalno sam zabrinut.
To je doslo do te mjere da ni djevojci vise od briga ne mogu da pridjem pa da se upoznamo. Jucer sam dosao u situaciju cak gdje mi se jasno djevojka udvarala,fin osjecaj stvarno,prije bih je rado upoznao, prisoa prvi, gledao da je odvedem u krevet i slicno sada vise ne, nije mi do toga, stalno brige neke, i sebi govorim da imam bitnije stvari na kojima moram da poradim, i da mi nije do cura.

Ok,vjerovatno svi mi imamo strahove manje vise kroz zivot s kojima se suocavamo pa bi mi mnogi vjerovatno rekli da je to normalno nesto.
Mislim da moj proizilazi od toga sto nemam posao ali nije problem naci posao vec samopouzdanje. Mislim da posao treba znati i sacuvati i istrajati u njemu do 65-e godine. Znam da to ne mora biti samo jedan posao kroz zivot,bice ih mozda vise,raznih itd.

Kao da mi je sve u biti jasno samo nemam petlju napraviti taj prvi iskorak.

Imate li vi slicne tegobe?

Ne dopusti si pasti pod utjecaj tuđih očekivanja i onoga "što bi trebao" u tim godinama. Složi si život kako ti paše.

Život je zajebancija, prekratak je da ga se toliko bojimo...