Poremećaji iz spektra autizma - opća tema

[palottina]

_Altanta_ kaže:

Ego, ispričavam se na neznanju



U vezi čega? Ove prve rečenice Istina bog, nisam znala za ovaj poremećaj sve do sad.

Niti ja dok ga nisu dijagnosticirali prije par mjeseci mom sinu.

[DarthFlake]

Your Aspie score: 119
Your neurotypical (non-autistic) score: 76

zapravo htjela sam izignorirati jos taj jedan test..al sam se donekle prepoznala u onom kaj je Ego napisal..
pa reko - pa nije valjda...
a izgleda da nisam daleko

[_Altanta_]

palottina kaže:

Niti ja dok ga nisu dijagnosticirali prije par mjeseci mom sinu.

I kako se nosiš s tim? Nadam se da nije toliko loše... Mislim, da li su ljudi s tim sindromom svijesni da ga imaju, tj. da li im je to normalno, ne opterećuju se s tim ili?

[Ego]

palottina kaže:

Kao sto sam vec rekla ja imam sina sa AS.Ima deset godina.Kad citam ono sto si napisao kao da si ga upoznao pa ga sad nekom opisujes.Dakle ja nisam doktor ali sve to sto govoris o sebi moj sin ima tako da...neznam...I on ima problem sto ne prepoznaje lica ljudi (ne uvijek)...Nema prijatelja jer nije uopce zainteresiran za ono sto i drugi klinci pa je uvijek sam,inteligencija mu je iznad prosjeka(napravio vise testova),cita non stop sta god uzme u ruku,ne razumije osjecaje drugih ljudi ako mu se ne objasni i im asvoje rituale,stereotipije koje ga traju po par mjeseci pa ga prodju cim nadje nesto novo...

Ja zapravo nikad nisam imao neke posebne rituale... Istina, ne volim prečesto mijenjati ambijent u kojem se osjećam "doma" i znam patiti od perfekcionizma, ali to najčešće uspijem usmijeriti na konstruktivan način.

Što se osjećaja drugih tiće, iako neverbalne znakove baš ne volim, zapravo se mogu vrlo lako "uživiti" u nečiju ulogu, osjetiti kako se netko osjećao u nekoj situaciji... Zato su mi ljudi dosta često dolazili s nekim svojim problemima.
Zato me i psihologija uvijek zanimala iako mi nikad nije bila struka.

Što se tvog sina tiće... jako je važno da prihvati da nije bolestan ni "lud" nego samo drugačiji od drugih. U nekim stvarima zakinut, u nekim stvarima bolji od drugih.
Uz tvoju podršku i vlastitu volju za radom na sebi, može odrasti u sretnog i ispunjenog izvanredno funkcionalnog čovjeka.

Pies... što se tiće prijatelja... jedna vrlo zanimljiva pojava je da se takvi "neobični" ljudi međusobno najčešće izvrsno kuže, često među sobom nalaze dobre prijatelje, potencijalne partnere i sl. Samo treba naučiti prepoznavati ljude koji su dovoljno "čudni" da ti pašu.

[Ego]

DarthFlake kaže:

Your Aspie score: 119
Your neurotypical (non-autistic) score: 76

zapravo htjela sam izignorirati jos taj jedan test..al sam se donekle prepoznala u onom kaj je Ego napisal..
pa reko - pa nije valjda...
a izgleda da nisam daleko

E... ti si naša

[palottina]

Ego kaže:

Ja zapravo nikad nisam imao neke posebne rituale... Istina, ne volim prečesto mijenjati ambijent u kojem se osjećam "doma" i znam patiti od perfekcionizma, ali to najčešće uspijem usmijeriti na konstruktivan način.

Što se osjećaja drugih tiće, iako neverbalne znakove baš ne volim, zapravo se mogu vrlo lako "uživiti" u nečiju ulogu, osjetiti kako se netko osjećao u nekoj situaciji... Zato su mi ljudi dosta često dolazili s nekim svojim problemima.
Zato me i psihologija uvijek zanimala iako mi nikad nije bila struka.

Što se tvog sina tiće... jako je važno da prihvati da nije bolestan ni "lud" nego samo drugačiji od drugih. U nekim stvarima zakinut, u nekim stvarima bolji od drugih.
Uz tvoju podršku i vlastitu volju za radom na sebi, može odrasti u sretnog i ispunjenog izvanredno funkcionalnog čovjeka.

Pies... što se tiće prijatelja... jedna vrlo zanimljiva pojava je da se takvi "neobični" ljudi međusobno najčešće izvrsno kuže, često među sobom nalaze dobre prijatelje, potencijalne partnere i sl. Samo treba naučiti prepoznavati ljude koji su dovoljno "čudni" da ti pašu.

Istina samo ih treba naci!!! Ja trazim,gledam,posmatram ali nema ih nigdje...

[palottina]

_Altanta_ kaže:

I kako se nosiš s tim? Nadam se da nije toliko loše... Mislim, da li su ljudi s tim sindromom svijesni da ga imaju, tj. da li im je to normalno, ne opterećuju se s tim ili?

Neznam ima deset godina,ne zna dijagnozu jer mu je za sad nismo rekli ali mislim da zna i osjeca da je drugaciji od drugih...

[boba_jagoda]

Ja sam se "samodijagnozirala" prije oko godinu i po.
Isto tako - faze totalne zaokupljenosti odredenim stvarima - obicno tehnika i zivotinje (bas totalna opsjednutost - znas sve u detalje) i srecom - obozavala sam ucenje.
Do jako kasne dobi - vrsta emocionalnog kretena - jednostavno ne "citas" ljude na nacin kako to drugi rade i naravno ne gledas u lica jer ih ne razumijes. Samopostovanje nula.
Srecom moja opsjednutost je moja profesija, a emocionalni dio se vremenom nauci (iako dosta kasnije nego sto je to uobicajeno).

[palottina]

boba_jagoda kaže:

Ja sam se "samodijagnozirala" prije oko godinu i po.
Isto tako - faze totalne zaokupljenosti odredenim stvarima - obicno tehnika i zivotinje (bas totalna opsjednutost - znas sve u detalje) i srecom - obozavala sam ucenje.
Do jako kasne dobi - vrsta emocionalnog kretena - jednostavno ne "citas" ljude na nacin kako to drugi rade i naravno ne gledas u lica jer ih ne razumijes. Samopostovanje nula.
Srecom moja opsjednutost je moja profesija, a emocionalni dio se vremenom nauci (iako dosta kasnije nego sto je to uobicajeno).

Koloko imas godina?

[boba_jagoda]

palottina kaže:

Koloko imas godina?

26, zasto?

[palottina]

boba_jagoda kaže:

26, zasto?

Zato sto razmisljam kakav ce moj sin biti kad odraste,a obzirom da je jos mali,a najteze godine tek trebaju doci jako mi je bitno znati kako se ponasati kasnije.Dok je jos mali i radi terapije ide rado psihologu,neuropsihijatru lako je ali kasnije kad to ne bude vise htjeo?Sta onda radit? Jako su mi bitna osobna iskustva i osjecaji osoba koji su se sa tim nosili od najranijih godina pa do danas.
Ako jos nesto zelis napisati bilo bi mi drago.
Hvala

[boba_jagoda]

palottina kaže:

Zato sto razmisljam kakav ce moj sin biti kad odraste,a obzirom da je jos mali,a najteze godine tek trebaju doci jako mi je bitno znati kako se ponasati kasnije.Dok je jos mali i radi terapije ide rado psihologu,neuropsihijatru lako je ali kasnije kad to ne bude vise htjeo?Sta onda radit? Jako su mi bitna osobna iskustva i osjecaji osoba koji su se sa tim nosili od najranijih godina pa do danas.
Ako jos nesto zelis napisati bilo bi mi drago.
Hvala

Evo, iskreno, ja sam sretna sto me kao djete nitko nije vodao psiholozima i sl. i
bas mi je drago sto su me ostavili na miru.
Ja sam imala svoje zanimacije, u osnovnoj skoli mi je bilo odlicno (zanimacije ti se poklope sa zanimacijama par druge djece i super) - super odlican ucenik (jedino bi mi u knjizicu uvijek posali "trebala bi se vise druziti sa vrsnjacima", "trebala bi vise pomagati ..." - ma jel - zasto da se "druzim" ako mi se ne "druzi" ).
Srednja je bila malo stresnija, ali nek se javi osoba kojoj period od 14-te do 18-te godine nije stresan (tu sad malo ne kuzis u cemu je fora u izlascima i "druzenjima" ali prezivi se).
Upisala faks koji obozavam, zavrsila ga, odmah dobila posao, sad sam vani na postdiplomskom.

Ako ti dijete nema ozbiljnijih problema i funkcionira u skoli, ostavi ga na miru, nek se bavi svojim zanimacijama. Sve ce to sjest na mjesto. Mislim da je bolje da ga se ne opterecuje kojekakvim dijagnozama .

[Ego]

palottina kaže:

Zato sto razmisljam kakav ce moj sin biti kad odraste,a obzirom da je jos mali,a najteze godine tek trebaju doci jako mi je bitno znati kako se ponasati kasnije.Dok je jos mali i radi terapije ide rado psihologu,neuropsihijatru lako je ali kasnije kad to ne bude vise htjeo?Sta onda radit? Jako su mi bitna osobna iskustva i osjecaji osoba koji su se sa tim nosili od najranijih godina pa do danas.
Ako jos nesto zelis napisati bilo bi mi drago.
Hvala

Čuj... iz mog iskustva, najvažnije je da se on upozna sam sa sobom, skuži gdje je jači od ostalih, a gdje šteka i prihvati samoga sebe kao takvoga.

Ja sam se dosta dugo pokušavao "promijeniti", biti kao drugi, raditi iste stvari kao drugi na isti način kao drugi... Naravno, to je ispadalo tragikomično. Znao bi izači na neki tulum, i ponašati se kao ostali, da bi bio ismijan jer čitavu noć ne bi progovorio rijeći.
Negdje sredinom srednje škole se zapravo u meni nešto prelomilo. Jednostavno sam odlučio biti ono što je priroda odlučila da budem, i biti u tome najbolji što mogu.

Sad sam eto, skoro 22 godine, živim praktički samostalno, studiram, održavam stabilnu vezu, imam prijatelje koji me prihvačaju i poštuju upravo takvog kakav jesam, radim stvari koje volim i dobar sam u tome... U glavnom, sretan sam upravo kakav jesam, i svoju različitost smatram darom, ne hendikepom.

[Ego]

boba_jagoda kaže:

Evo, iskreno, ja sam sretna sto me kao djete nitko nije vodao psiholozima i sl. i
bas mi je drago sto su me ostavili na miru.
Ja sam imala svoje zanimacije, u osnovnoj skoli mi je bilo odlicno (zanimacije ti se poklope sa zanimacijama par druge djece i super) - super odlican ucenik (jedino bi mi u knjizicu uvijek posali "trebala bi se vise druziti sa vrsnjacima", "trebala bi vise pomagati ..." - ma jel - zasto da se "druzim" ako mi se ne "druzi" ).
Srednja je bila malo stresnija, ali nek se javi osoba kojoj period od 14-te do 18-te godine nije stresan (tu sad malo ne kuzis u cemu je fora u izlascima i "druzenjima" ali prezivi se).
Upisala faks koji obozavam, zavrsila ga, odmah dobila posao, sad sam vani na postdiplomskom.

Ako ti dijete nema ozbiljnijih problema i funkcionira u skoli, ostavi ga na miru, nek se bavi svojim zanimacijama. Sve ce to sjest na mjesto. Mislim da je bolje da ga se ne opterecuje kojekakvim dijagnozama .

E... prestigla si me

Meni u knjižici od 1-5 razreda piše "uzorno se odnosi prema starijima, ali dolazi u konflikt s vršnjacima".

Mene su baš u osnovnoj ubile one glupe norme i besmislena pravila. Jednostavno nisam htio učiti stvari koje mi nisu imale smisla, pitao sam više pitanja nego sam dobivao odgovora i sl. Uvijek sam znao DALEKO više od svojih vršnjaka... dok su oni bili na zeki i potočiću, ja sam bio na teoriji atomskih orbitala i sl., ali sam uvijek prolazio osrednje jer nisam htio učiti j... zeku i potočić

Kasnije sam srećom upao u vrlo liberalnu srednju školu, u kojoj se nitko nije uzrujavao oko toga kako radim stvari, sve dok ih radim kako treba. Bio sam najbolji učenik generacije, i to debelo.

Što se psihologa tiće... bilo bi lijepo da mi je netko svojevremeno objasnio kako funkcionirati... Recimo, mozak mi apsolutno ne kuži apstrakcije. Zato mi je bilo skoro pa nemoguće učiti matematiku po sistemu koji je kod većine palio. Zbog toga sam se gadno napatio sa zbrajanjem i oduzimanjem, dok nisam razvio svoj sistem vizualizacije i grupacije brojeva. Da mi je netko odmah pokazao da se i tako može računati, život bi mi bio mnogo lakši.

[cp.tar]

Ego kaže:

Inače, što se mene tiće...

Nikad nije bilo sporno da sam totalni frik, "malo na svoje brdo tkan" kako Crimson veli.

Jedna od neugodnijih stvari u vezi bivanja u mojoj koži je to što od kad znam za sebe imam velikih problema s prepoznavanjem ljudskih lica. Nije mi se jednom dogodilo da dvaput upoznam istu osobu, ili prozujim pokraj nekoga koga sam trebao prepoznati i po mogućnosti pozdraviti.

Kopajući po netu, našao sam da se urođeni face blindnes često povezuje s aspergerovim sindromom. Daljnjim prekopavanjem našao sam da ta moja frikovitost u mnogo toga odgovara simptomima AS.

Kao klinac imao sam velikih problema u sporazumjevanju s vršnjacima. Niti sam ja kužio njih, niti su oni kužili mene. Mogao sam se satima družiti s lego kockicama, ili na užas svojih, tehničkim napravama svih vrsta, dok su mi one klasične dječije igre bile jednostavno naporne. Nije mo bilo gorega nego kad bi mi netko rekao "odi se igrati s drugom djecom"...
Preferirao sam se držati starijih ljudi, često sam djelovao verbalno i intelektualno iznad svojih vršnjaka.

Osnovna škola mi je bila dosta teško razdoblje, jer se nerazumjevanje vršnjaka produbilo, te sam doživio dosta maltretiranja.
Iako sam bio iznadprosječne inteligencije, bio sam tek vrlo dobar učenik jer sam jednostavno odbijao učiti stvari koje mi nisu imale smisla. Imao sam problema s matematikom. Računanje mi jednostavno nikada nije išlo dok nisam razvio svoj sustav vizualizacije brojeva, nakon čega sam pak prešišao svoje vršnjake. U čitanju sam bio brz, ali nikad ne bi čitao riječ po riječ, tako da nikad nisam bio tečan u čitanju na glas.
S druge strane, predmete koji su me zanimali tipa kemija ili biologija nikad nisam trebao ni učiti.

Uvijek sam se neugodno osjećao u gužvama i općenito situacijama visoke podraženosti (buka, previše svjetala, previše pokreta...), zbog čega sam preferirao vrijeme provoditi u uskom krugu najboljih prijatelja. Potrebna mi je određena kolićina mira i tišine kako bi "napunio baterije".

Također, razmišljam na onaj "vizualni" način o kojem se dosta piše. Za mene shvatiti nešto znači stvoriti sliku, vizualizaciju toga. Kad programiram "vidim" shemu izvođenja programa, kad sam učio voziti, nisam mogao baratati prometnim pravilima dok nisam sve one dozvoljene i zabranjene smijerove, prednosti prolaska i sl. u glavi pretvorio u sliku. Čak i brojeve telefona, pinove i sl. pamtim po rasporedu tipki na tipkovnici.

S druge strane, ne nedostaje mi osjećajnosti, izrazito sam empatičan, unatoč kreativnim "napadajima" koji dolaze i prolaze, ne gubim brzo zanimaciju za stvari, imam više-manje normalan život, dobre prijatelje, stabilnu vezu...

Sad, kako nazvati tu moju frikovitost... to bum ostavio drugima

Prekrasno.

Na testu imam nešto "normalniji" rezultat od tebe, ali sve osim matematike se poklapa...

[DarthFlake]

Ego kaže:

E... ti si naša

ma nisam previse..al ima me

inace da podjelim
isto osnovna skola pakao..krajnje neuklopljenja...nisam se osjecala glupo al iz nekog razloga sam bila medju najgorima u razredu. Al me jednostavno nije zanimalo - isto nisam vidjela smisla u ucenju zeke i potocica.
Opce se nisam druzila previse s vrsnjacima. Uglavnom ni ja njih ni oni mene nisu razumjeli. Ja sam za njih bila u najmanju ruku cudna.
Ono sto je mene zanimalo (tehnicki, kompjuteri, likovni, fizika, kemija, biologija) nisam imala neku podrsku da se "razvijam" na tim podrucjima iz vrlo trivijalnih razloga uglavnom npr. nisam mogla ici na informatiku jer sam imala 2 iz matematike.
Oduvijek mi je islo na zivce pridrzavanje pravila i bas uvijek ja moram sve preispitivati i raditi na svoj nacin i sl. Pa recimo isla na popravni iz povijesti jer mi je bilo glupo sto moram imati savrseno uredno ispisane 4 biljeznice kad i ovak i onak ucim iz knjige. I ja tjeram svoje - nedam se

Roditeljima sam samo bila prezahtjevno i lijeno dijete - whatever
Oni opce nisu znali kaj bi samnom pa su za sve imali isto objasnjenje - ona je lijena - treba se manje "igrati", a vise uciti. Naravno da takva nekakva prislila nije opce urodila plodom.

No meni je recimo u pubertetu puklo i nekako sam shvatila sebe i nekako si objasnila da nema smisla pokusavati biti kao drugi kad ocito izgleda nisam.
I od onda tjeram po svom i super mi je jer sam shvatila da ne moram biti kao drugi i blah blah blah..

Al isto ovo kaj je Ego rekao - voljela bih da mi je netko objasnio kaj mi se to dogadja u glavi. Da ak me zaokupi nesto drugo pa ne stignem napraviti svoje obaveze to nije zato kaj sam lijena i sl. Da se naucim nositi s tim i iskoristiti to u svoju korist.
No upravo suprotno non stop sam dobivala povrtanu informaciju od okoline da sam samo lijena i da samo trebam poceti raditi na necem drugom, a ne se "igrati" s necim vec. Sto te naravno lupi ravno po samopostovanju
Pa recimo disleksia - meni nitko nije rekao da ja to imam (blazi oblik al imam) - a namucila sam se na hrvatskom i drugim jezicima - tek kad sam dosla na faks i pocela uciti o disleksiji - upalila mi se zaruljica - pa sam im se sjetila malo mamice

Inace dobro prepoznajem lica - tak da tu nisam bas aspie. Vizualni tip apsolutno.
Ali potpuno funkcioniram u fazama. I kad me nesto uhvati - drugih stvari nema u mom zivotu. Jest da se trudim koliko toliko funkcionirati istovremeno i na drugim podrucjima - to bas i nije sasvim uspjesno.
Faza skole i ucenja me jos nije uhvatila pa se tu najvise i mucim
Ostali aspekti
prijatelji - slabo - pogotovo zato kaj sam odrasla bez previse socijalnih kontakata pa sam si malo nespretna na tom podrucju. Kad me uhvati neka faza - ljudi uglavnom ne shvacaju zasto se ja vise ne javljam, zasto necu ici van s njima i sl. Pogotovo kaj nisam odrasla u neko tipicno zensko bice kaj se bavi 90% vremena tracevima i kozmetikom i ostalim stvarim kaj se ocekuje od jedne "normalne" zenske osobe, nego nekim cudnim i "ne zenskim stvarima"
Al ima ih ponesto koji su me prihvatili takvu cudnu pa smo si ok. A i nekad ja popustim i ponasam se "normalno"
ljubav - slabo u zadnje vrijeme. On je uvijek tvrdio da je samo pitanje vremena kad ce faza njega proci i onda cu jednostavno odmagliti. Pa izgleda da ima tu nesto istine
Al mislim da tu nemam nekih problema. Osim opet onih standardnih - cudna sam. Pa tko se ne uplasi taj je moj
posao - sasvim ok jer radim (barem trenutno) ono sto volim, a i nadam se u buducnosti cu isto tako. Mislim drugacije ni nemrem. A nema smisla ici protiv sebe jel.

[palottina]

boba_jagoda kaže:

Evo, iskreno, ja sam sretna sto me kao djete nitko nije vodao psiholozima i sl. i
bas mi je drago sto su me ostavili na miru.
Ja sam imala svoje zanimacije, u osnovnoj skoli mi je bilo odlicno (zanimacije ti se poklope sa zanimacijama par druge djece i super) - super odlican ucenik (jedino bi mi u knjizicu uvijek posali "trebala bi se vise druziti sa vrsnjacima", "trebala bi vise pomagati ..." - ma jel - zasto da se "druzim" ako mi se ne "druzi" ).
Srednja je bila malo stresnija, ali nek se javi osoba kojoj period od 14-te do 18-te godine nije stresan (tu sad malo ne kuzis u cemu je fora u izlascima i "druzenjima" ali prezivi se).
Upisala faks koji obozavam, zavrsila ga, odmah dobila posao, sad sam vani na postdiplomskom.

Ako ti dijete nema ozbiljnijih problema i funkcionira u skoli, ostavi ga na miru, nek se bavi svojim zanimacijama. Sve ce to sjest na mjesto. Mislim da je bolje da ga se ne opterecuje kojekakvim dijagnozama .

Problem je u tome sto ima velikih problema u skoli ali ne zato sto ne uci ili na zna gradivo naprotiv zna sve na pamet i bolje od drugih i matematiku (sad ide u cetvrti razred) ali od kad je krenuo u skolu dakle od prvog razreda ne zeli pisati.Nista osim ispita ako ga je volja!!!Da pojasnim naucio ja pisati to se zna,jako je spor jer nema prakse zato sto nikad ne pise ali jednostavno sjedi svaki dan po pet sati na nastavi ne uzimajuci olovku ni biljeznicu u ruke!! Tako vec cetiri godine.On jednostavno cita knjigu za vrijeme nastave dali skolsku ili neku drugu dok mu je ne uzmu ali kad ga se pita da odgovori na pitanja sto rade bez problema.Gradivo je vec naucio u septembru,znao je sve unaprijed i povijest,zemljopis...tako da tamo sjedi jer mora i ponavlja gradivo koje vec zna dok ga drugi uce.Kod psihologa ide iz tih razloga da mu se pomogne da pocne raditi iako smatram da od toga nema nikakve koristi.Poceo je prije godinu dana i terapiju na computeru tj.pise na comp. jer na biljeznicama nema nista.Inace osobe sa As imaju te probleme pa im se olaksava skola sa takvim radom.
Hvala

[atlantis]

Neurodiversity version
Thank you for filling out this questionnaire.

Your Aspie score: 79
Your neurotypical (non-autistic) score: 129
You are more neurotypical than Aspie

moze li mi netko objasniti ovo
ja sam sebi normalna, a drugima?

[misery-]

stvarno nisam očekivala ovakav rezultat

Your Aspie score: 129
Your neurotypical (non-autistic) score: 33
You are very likely an Aspie

meni se Palottinin sin uopće ne čini problematičan - dapače. pretpostavljam da ima puno posla s njim, al budi sretna što će npr. ko tinejdžer vjerojatno radit puno manje gluposti od ostalih. veliki plus je i što mu je dijagnosticirano - znači, i profesori će morat imat više razumijevanja, informirat se o poremećaju (makar ja ovo stvarno ne doživljavam kao poremećaj - i to nema veze s tim što bi ga se i meni možda moglo dijagnosticirat)..

mene su recimo starci stalno odvlačili od knjiga [i sakrivali mi ih čak] koje bih najrađe bila čitala 24/7 i poticali me da se družim s vršnjacima - i to me zapravo, da tako kažem, sjebalo. imala sam cijeli niz bezuspješnih pokušaja druženja s vršnjacima - nit su se oni meni sviđali nit ja njima (s izuzetkom osnovne, tu sam nekim čudom čak bila i popularna ) i samo sam zbog toga bezveze bila depresivna i plakala ko blesava. kad sad na to gledam, poželim da su mi dijagnosticirali 'poremećaj' i jednostavno me pustili na miru

makar mislim da nemam Aspie, al ko klinka sam bila bliže tome.

[Ego]

DarthFlake kaže:

ma nisam previse..al ima me

inace da podjelim
isto osnovna skola pakao..krajnje neuklopljenja...nisam se osjecala glupo al iz nekog razloga sam bila medju najgorima u razredu. Al me jednostavno nije zanimalo - isto nisam vidjela smisla u ucenju zeke i potocica.
Opce se nisam druzila previse s vrsnjacima. Uglavnom ni ja njih ni oni mene nisu razumjeli. Ja sam za njih bila u najmanju ruku cudna.
Ono sto je mene zanimalo (tehnicki, kompjuteri, likovni, fizika, kemija, biologija) nisam imala neku podrsku da se "razvijam" na tim podrucjima iz vrlo trivijalnih razloga uglavnom npr. nisam mogla ici na informatiku jer sam imala 2 iz matematike.
Oduvijek mi je islo na zivce pridrzavanje pravila i bas uvijek ja moram sve preispitivati i raditi na svoj nacin i sl. Pa recimo isla na popravni iz povijesti jer mi je bilo glupo sto moram imati savrseno uredno ispisane 4 biljeznice kad i ovak i onak ucim iz knjige. I ja tjeram svoje - nedam se

Roditeljima sam samo bila prezahtjevno i lijeno dijete - whatever
Oni opce nisu znali kaj bi samnom pa su za sve imali isto objasnjenje - ona je lijena - treba se manje "igrati", a vise uciti. Naravno da takva nekakva prislila nije opce urodila plodom.

No meni je recimo u pubertetu puklo i nekako sam shvatila sebe i nekako si objasnila da nema smisla pokusavati biti kao drugi kad ocito izgleda nisam.
I od onda tjeram po svom i super mi je jer sam shvatila da ne moram biti kao drugi i blah blah blah..

Al isto ovo kaj je Ego rekao - voljela bih da mi je netko objasnio kaj mi se to dogadja u glavi. Da ak me zaokupi nesto drugo pa ne stignem napraviti svoje obaveze to nije zato kaj sam lijena i sl. Da se naucim nositi s tim i iskoristiti to u svoju korist.
No upravo suprotno non stop sam dobivala povrtanu informaciju od okoline da sam samo lijena i da samo trebam poceti raditi na necem drugom, a ne se "igrati" s necim vec. Sto te naravno lupi ravno po samopostovanju
Pa recimo disleksia - meni nitko nije rekao da ja to imam (blazi oblik al imam) - a namucila sam se na hrvatskom i drugim jezicima - tek kad sam dosla na faks i pocela uciti o disleksiji - upalila mi se zaruljica - pa sam im se sjetila malo mamice

Inace dobro prepoznajem lica - tak da tu nisam bas aspie. Vizualni tip apsolutno.
Ali potpuno funkcioniram u fazama. I kad me nesto uhvati - drugih stvari nema u mom zivotu. Jest da se trudim koliko toliko funkcionirati istovremeno i na drugim podrucjima - to bas i nije sasvim uspjesno.
Faza skole i ucenja me jos nije uhvatila pa se tu najvise i mucim
Ostali aspekti
prijatelji - slabo - pogotovo zato kaj sam odrasla bez previse socijalnih kontakata pa sam si malo nespretna na tom podrucju. Kad me uhvati neka faza - ljudi uglavnom ne shvacaju zasto se ja vise ne javljam, zasto necu ici van s njima i sl. Pogotovo kaj nisam odrasla u neko tipicno zensko bice kaj se bavi 90% vremena tracevima i kozmetikom i ostalim stvarim kaj se ocekuje od jedne "normalne" zenske osobe, nego nekim cudnim i "ne zenskim stvarima"
Al ima ih ponesto koji su me prihvatili takvu cudnu pa smo si ok. A i nekad ja popustim i ponasam se "normalno"
ljubav - slabo u zadnje vrijeme. On je uvijek tvrdio da je samo pitanje vremena kad ce faza njega proci i onda cu jednostavno odmagliti. Pa izgleda da ima tu nesto istine
Al mislim da tu nemam nekih problema. Osim opet onih standardnih - cudna sam. Pa tko se ne uplasi taj je moj
posao - sasvim ok jer radim (barem trenutno) ono sto volim, a i nadam se u buducnosti cu isto tako. Mislim drugacije ni nemrem. A nema smisla ici protiv sebe jel.

E... pa ti si praktički prepisala kaj sam napisao tamo malo više .

Lijepo da nas ima

Jel' se i ti onak... "zgasiš" kad je previše ljudi u društvu (previše=više od 3 ), ili je previše bučno?