Karlov kutak za literarni trenutak

[K@rlo]

Dakle, ovo mjesto sam zamislio kao klub pisane riječi, da ne kažem poezije, proze, raznovrsnih sastavaka, izražaj svih oblika mašte i promišljanja u dokolici ove naše stvarnosti.

Tko god želi da ga se (pro)čita , ovo je pravo mjesto. Poželjni su i komentari, naravno, ali bi bilo dobro da su u granicama ukusa i dobre volje, kao što je zamišljen i ovaj topic.

U to ime, svima srdačna dobrodošlica, pa da krenemo. Možda nas otkriju neki slučajni ili namjerni lurkeri, lovci na dobra štiva, pa postanemo slavniji od Sulejmana?


Mala napomena, u mom potpisu ( za one malobrojne koji ne znaju ) je link na moju knjigu. Tko je željan ljubavne priče i dobrog seksa, klikajte.
Može se čak i kupiti.

A tko će prvi sa nekim uradkom, nego ja?

Evo jednog:

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.

Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine.

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i tromo skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.

- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.

Čuh u daljini vlak.

Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.

Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.

[Crnjača]

K@rlo kaže:

Dakle, ovo mjesto sam zamislio kao klub pisane riječi, da ne kažem poezije, proze, raznovrsnih sastavaka, izražaj svih oblika mašte i promišljanja u dokolici ove naše stvarnosti.

Tko god želi da ga se (pro)čita , ovo je pravo mjesto. Poželjni su i komentari, naravno, ali bi bilo dobro da su u granicama ukusa i dobre volje, kao što je zamišljen i ovaj topic.

U to ime, svima srdačna dobrodošlica, pa da krenemo. Možda nas otkriju neki slučajni ili namjerni lurkeri, lovci na dobra štiva, pa postanemo slavniji od Sulejmana?


Mala napomena, u mom potpisu ( za one malobrojne koji ne znaju ) je link na moju knjigu. Tko je željan ljubavne priče i dobrog seksa, klikajte.
Može se čak i kupiti.

A tko će prvi sa nekim uradkom, nego ja?

Evo jednog:

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.

Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine.

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i tromo skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.

- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.

Čuh u daljini vlak.

Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.

Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.

Divna priča, slatko-gorka

[Crnjača]

Zakasnjela tuga

Jutros, u zoru,
Kisa je ljubila moje obraze.
Tisucu kapi stopilo se
sa suzama neisplakanim.
Srce pocrnjelo od tuge
U vrelini jutra lomi se.

O, kako suplje zvuci smijeh lude
sto na obali rijeke gleda
Je li to Sunce zaslo
ili Mjesec izasao.

Praznina.
Andjeo na stupu srama.
Vjesala stezu
njezni djevojacki vrat.

Krik zamire u daljini
I prozdire ga tisina.
Smrt likuje nad plamenom
upaljenih svijeca
i kao porez skuplja
krhotine ranjenih srdaca.
Srce crno od tuge
vise nikada nece voljeti...

[K@rlo]

Crnjača kaže:

Divna priča, slatko-gorka

Pridruži se i ti sa svojim pričama, imaš ih jako inspirativnih

edith: već si

[Crnjača]

K@rlo kaže:

Pridruži se i ti sa svojim pričama, imaš ih jako inspirativnih

edith: već si

Da, jesam
Nešto meni jako posebno

[Sibarida]

Sviđa mi se, Karlo, imaš novu čitateljicu. Nakon što dovršim Orwella. Crna, također. Da se i ja pridružim sa sličnom temom:

Znaš kako je prokleto kad se tisuće atoma tuge svakodnevno sudaraju u onom istom posebnom mjestu koje ne možeš anatomski locirati, ali pretpostavljaš da je blizu srca; sudaraju se i odbijaju, opet, iznova, ponovo, nanovo. A onda u kasne noćne sate obavijene tišinom i istinom u vinu koje svaki put uspijeva provocirati olfaktorno osjetilo na neki novi način, iznenade i spoje se u strijelu što plovi utrobom kao najbolniji nalet adrenalina. Onog omraženog trenutka kad Glandula adrenalis proradi u tu svrhu, primijetim da su komadići slučajno razbijene čaše na podu tako zastrašujuće slični onome što me čeka kroz koju sekundu. Nadam se da ću se uspjeti pokupiti s poda. I pomislim, ponadam se čak, da će svaka alveola u meni popucati i prekinuti predugi niz večeri koje se nadopunjavaju poput alkica nepoderivog lanca dužeg od Kineskog zida i nesavladivijeg od Gordijskog čvora. Ali ne pukne. Nijedna. Nikad. Bilo bi prelako tako, a osjećaji vole komplicirati. Samo me nevidljive ruke nostalgije stežu oko vrata, sastavljaju i rastavljaju emocije poput slagalice, ponekad ih krivo poslože i zbune me, a onda opet vrate na pravo mjesto, ako ono uopće postoji. Sumnjam.

Znaš da se smijemo, a nismo sretni, što ne mijenja činjenicu da je smiješno. Ličimo na kipove s arhajskih osmijesima - bit ćeš moj Kouros, a ja tvoja Kora. Kako bi bilo lako da smo bronca ili glina; ti bi bio Prometej, a ja stijena; bez brige, bila bih nježna cijelu vječnost na koju smo osuđeni. Čak bih pristala biti Sizif, ako bi ti bio kamen. Ne bi mi bilo mrsko postati Euridika, kad bi ti bio Orfej, no nemoj se okretati, molim te. Ali ne možemo. I nećemo. Samo smo dvije polovice Platonovih androgina razdvojene prokletim kilometrima i stotinama sati, u krivom vremenu, na krivim mjestima, s krivim osjećajima. Proklete bile paralele i meridijani, prokleti bili dani i sati. I sekunde, one znaju trajati predugo.

Znaš... Timbar tonova koji ulaze u uho ubija crnilom. Svaki si početak notnog sustava, ključ si koji otključava svako polje predviđeno bilježenju osjećaja akordima, bez tebe nema glazbe. Ti si glazba. Ti si ton koji škaklja Cortija; teško te prevodi, daleko si kompleksniji od običnog titraja. Zabavljaš sva moja osjetila, često zbunjuješ, trenutno nedostaješ - svakom živčanom završetku koji posjedujem.

Znaš da je boca pri kraju, a omotač dima cigarete toliko gust da bih ga mogla parati tugom, ne treba mi nož, ona je oštrija. Oštar je i vjetar, zanimljivo je kako može odnijeti krovove i drveće, ali osjećaje ne može, nije moguće da su toliko teški. Nije ni kiša tupa, ona također zna zarezati, još bolje ispire, ali uvijek krive stvari.

Znaš, znam da znaš. Znala sam i ja prije nego što je počelo, znam to kad traje, a znat ću i kada će završavati, doduše, nisam sigurna hoće li ikada.

[Crnjača]

Sibarida, skoro fizicki osjecam ovaj tekst. Svaku rijec, svaku emociju

[rovac]

Zanimljivo i vrlo dobro , samo imam malu "zamjerku" .
@ K@rlo ,pročitah da prodaješ svoja djela i mislim da bi za tebe bilo učinkovitije kad bi malo više obratio pozornost na gramatiku .
Primjetio sam da koristiš riječ osmjeh umjesto osmijeh i u rečenici :
- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman.
mislim da bi trebalo pisati : -reče mi djevojka koja poslužuje- jer se tada radnja događa u istom glagolskom vremenu .

Nadam se da mi nećeš ništa zamjeriti i da ćeš ovaj post shvatiti kao dobronamjerni savjet .


btw Da ne ispadne da samo kudim nastojat ću nešto konstruktivno postati kad uhvatim trenutak inspiracije .

[K@rlo]

rovada kaže:

Zanimljivo i vrlo dobro , samo imam malu "zamjerku" .
@ K@rlo ,pročitah da prodaješ svoja djela i mislim da bi za tebe bilo učinkovitije kad bi malo više obratio pozornost na gramatiku .
Primjetio sam da koristiš riječ osmjeh umjesto osmijeh i u rečenici :
- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman.
mislim da bi trebalo pisati : -reče mi djevojka koja poslužuje- jer se tada radnja događa u istom glagolskom vremenu .

Nadam se da mi nećeš ništa zamjeriti i da ćeš ovaj post shvatiti kao dobronamjerni savjet .

Slažem se da nisam dobro gramatički potkovan. Negdje u mojim tekstovima, posebice u knjizi i sa namjerom.

A što se tiče osmjeh ili osmijeh, oboje je gramatički ispravno.
Skloniji sam opciji osmjeh (kratko e=je, dugo e =ije).

btw Da ne ispadne da samo kudim nastojat ću nešto konstruktivno postati kad uhvatim trenutak inspiracije .

Samo daj.

[K@rlo]

@Sibarida.....skidam kapu (svoju, ne tvoju ),
zaista znaš dojmljivo potaknuti fragmente osjećaja
nadam se da će biti još tvojih pričica

za Crnu znam da će ih biti

[Sibarida]

Crnjača kaže:

Sibarida, skoro fizicki osjecam ovaj tekst. Svaku rijec, svaku emociju

Uh. To je zbog osobe kojoj je posvećen.

K@arlo, hvala, ako si je već skinuo, mogu li je posuditi?

Hoću, barem ću se potruditi.

[K@rlo]

Doletjela si odnekud iz vreline kolovoškog popodneva i skupila krila na crvenoj ruži ispred mog prozora, ruži koju sam posadio da bih njen miris i ljepotu svijetu darivao.

I evo tebe, leptirice nježnih krila na laticama moje ruže i pitanja ti u očima slutim…strah, što li?

Evo…ne mičem se, neću ni pokret učiniti, samo nemoj pobjeći, pusti da uživam u tvojoj ljepoti a ti uživaj u mirisu moje ruže.

A ja ću tebi pričati…hm…o čemu?

Evo pada mi na pamet recimo, o jednom mangupu, J'etaisÉCRIVAIN mu je nadimak, neznaš ga naravno, koji se igra slovima i slaže prekrasne nijanse, poput blještavih boja tvojih krila i čitajuć ga, za čas poletiš beskrajem, poput tebe kad onako lako prhneš, uz lahor i nestaneš u smiraju dana.

A teško je poslije tog mangupa pisati i nešto smisleno reći o ….o čemu?

Imaš ti kakvu ideju? A što bi htjela čuti?

Evo pročitat ću ti što je J'etaisÉCRIVAIN napisao, može?
…………………………………………………………………………………………..
Što kažeš, a? Mangup je on, već sam ti rekao, ma kad bi ti znala…

Hej, hej … ne boj se leptirice, nemoj bježati, zašto si tako plaha?
Plašiš se mog glasa? Glasan sam?
Dobro, evo ako želiš, šaputat ću. Može?

A šapnut ću ti da sam imao i ja jednu leptiricu, ti ju neznaš naravno, lijepu i plahu poput tebe, očiju boje lavande i usana kao mak crvenih, ruku raširenih hrleći u moj zagrljaj, njoj najdražem mjestu, kako mi je često znala reći. I voljela je moj glas…

Sakrila se u mojim mislima i u poljima žita, u vjetru ravnice i zalasku sunca, iza krika galeba i svježine valova, u stihu pjesme i duginih boja, u bisernoj mjesečini i zanosnom jutru, u kapi proljetne kiše i snazi ljetne oluje, iza starog đerma i žice tamburice, u hladu borova i svjetlosti lampe na trgu, u haljini od tila i svog prekrasnog profila, iza nemirne kovrče i zlatnog privjeska, iza toplog daha poljupca i drhtaja tijela, u grčevitom stisku i slatkom kriku orgazma, u laticama ruže sa koje me sada gledaš… …

Ma što ja to tebi pričam…i još ti šapućem?

Osjećam da me razumiješ, valjda, neznam, ti leptirice šarenih krila, stoga ne zamjeri i nemoj se zaletati na svjetlost lampe, ostani uz miris moje ruže.

I ne, nemoj me ništa pitati…
I ja ti više neću ništa reći…

Pusti da uživamo zajedno, s mirisom ruže... ...

[hausfrau]

K@rlo kaže:

Poželjni su i komentari, naravno, ali bi bilo dobro da su u granicama ukusa i dobre volje, kao što je zamišljen i ovaj topic.

Ne znam hoćeš li ovo smatrati u granicama dobrog ukusa, ali je dobronamjerno i iskreno, a u svrhu pomoći ostvarenja napretka i razvoja literarnog ti stvaralaštva.

Dakle, preporuke bi bile - smanjiti malo pretencioznost, pojačati još malo autentičnost. Za sad samo to. A možda bi to i ovako mogla reći - malo više truda, malo manje slova. Imaš kostur, osnovu i volju, sad radi i oblikuj. Nema instant zadovoljstva i lakih riječi koje teku same od sebe. Osim kad se nekad dogodi blago, onda ga zapiši odmah.

E sad, naravno da nisam neka stručna ni mjerodavna, odnosno, pojma nemam, ali tako osjećam dok čitam pa eto. Ako želite, mogu vam i ja pisati da se imate čime sprdati i da se osjećate bolje.

[Tudumsson]

hausfrau kaže:

Ne znam hoćeš li ovo smatrati u granicama dobrog ukusa, ali je dobronamjerno i iskreno, a u svrhu pomoći ostvarenja napretka i razvoja literarnog ti stvaralaštva.

Dakle, preporuke bi bile - smanjiti malo pretencioznost, pojačati još malo autentičnost. Za sad samo to. A možda bi to i ovako mogla reći - malo više truda, malo manje slova. Imaš kostur, osnovu i volju, sad radi i oblikuj. Nema instant zadovoljstva i lakih riječi koje teku same od sebe. Osim kad se nekad dogodi blago, onda ga zapiši odmah.

E sad, naravno da nisam neka stručna ni mjerodavna, odnosno, pojma nemam, ali tako osjećam dok čitam pa eto. Ako želite, mogu vam i ja pisati da se imate čime sprdati i da se osjećate bolje.

nijes se ti izpozdravjalajala snama i gle enote ope

Karlo ovoc procitat prek vikenda jebiga umorna glava baustelska, jerbo volin procitat bilo sta sam da nezaboravin svoj jezik i naucin pokoju novu ric

palac gori za ideju , znas da nevolin smajlije tomi popickasto

[hausfrau]

Tudum kaže:

nijes se ti izpozdravjalajala snama i gle enote ope

jesam ja s vama, ali me niste ni izljubili. vratila sam se po kložr

[BoleynAnne]

Kupit cu knjigu, ali samo ako moze s potpisom autora

Jako dobro napisano!

[K@rlo]

hausfrau kaže:

Dakle, preporuke bi bile - smanjiti malo pretencioznost, pojačati još malo autentičnost. Za sad samo to. A možda bi to i ovako mogla reći - malo više truda, malo manje slova. Imaš kostur, osnovu i volju, sad radi i oblikuj. Nema instant zadovoljstva i lakih riječi koje teku same od sebe. Osim kad se nekad dogodi blago, onda ga zapiši odmah.

Prihvaćam sugestije, ali mi nije jasno na što se konkretno odnosi? Na ove kratke pričice ili na roman?

Tudum kaže:

nijes se ti izpozdravjalajala snama i gle enote ope

Karlo ovoc procitat prek vikenda jebiga umorna glava baustelska, jerbo volin procitat bilo sta sam da nezaboravin svoj jezik i naucin pokoju novu ric

palac gori za ideju , znas da nevolin smajlije tomi popickasto

Samo ti čitaj, bolje nego da ralica radi

BoleynAnne kaže:

Kupit cu knjigu, ali samo ako moze s potpisom autora
Jako dobro napisano!

Za kupovinu mi se javi na mail (ispod avatara), ne na PM niti preko e-kupi (radi popusta )
a potpis se podrazumijeva

[hausfrau]

K@rlo kaže:

Prihvaćam sugestije, ali mi nije jasno na što se konkretno odnosi? Na ove kratke pričice ili na roman?

Pa ti misliš da imam vremena za romane Ja to moram u komadu sve odjednom, ne ide kod mene u parampčad.



Tudume, ćeš da te naučim nekim prostim rečenicama?

[K@rlo]

Bio je ovo dan kada su umrli ostaci koje nismo znali skupljati. Zablude su bile tečnost u tom trenu iskrivljenih istina. Možda smo mogli udahnuti bolje misli i ispisati drugačiju prošlost. Nije sada više važno, i tako nam zvijezde, čini se, nisu bile naklonjene.

Zbogom tebi i našim tragovima u smiraju ovog zimskog dana

[logoff]

ovoj temi je mjesto u pivnici
ko sto je sreca na putu k slivnici.
s ispranog prozora skriva se dan
maglovit, snjezan i sijetno turoban.
napisat cu koju kroz jutarnji san
izbrisati pogled tugom obasjan.