Imati jedno ili više djece?

[Ani O]

frupy kaže:

I ja. A tek sam rodila.

Oduvijek sam ih htjela troje, ali iskreno, previse me strah sada.
Godine. teske trudnoce...

Ali opet, ako ne pokusamo jos jednom, mislim da cu zauvijek zaliti.

i mene muce godine, plus ne bi volila veliku razliku medju godinama na kraju. a sto se djeljenja tice, i krevetic smo dali i masu odjece/obuce. zaustavila sam se tek na auto-sjedalici. e da i klimava kolica jos imamo...

[v3eka]

pa daaaa... i ja se bojim da ću sa 40 i kusur godina ovako sama sebe po glavi i reći: a gdje mi je pamet bila?!
Dobro, ja sam temu bez previše razmišljanja otvorila ( Admin ju je prebacio na pravo mjesto, Faaaaala Admin ) i evo, sada malo čitam postove od prve stranice pa nadalje...
Ima tu i mama i tata koji su sebi postavljali isto pitanje...Zanima me što je na kraju ispalo od toga svega ali imama dobrih 100 stranica za pročitati pa se baš veselim!
Iskreno, ja sam, odnosno moji osjećaji i ta moja želja za drugom bebom, su me iznenadili Ignorirala sam ih maksimalno moguće ali sinoć sam se zatekla kako na Nušklau gledam cijene kolica npr...
A koliko sam i ja i mm bili odlučni kako nećemo imati više od jednog djeteta govori i činjenica da sam apsolutno sve što mi više nije koristilo sina, i ono što je on prerastao proslijedila, dakle sve...
I ovu jesen preslagujem sinov ormar, spremam ljetnu robu, vadim zimsku i po navici odvajam sve što je on prerastao za svoju prijateljicu koja ima sina od 3 godine, kao i do sada međutim, ovaj puta sam uistinu "vagala" proslijediti ili ne te dvije velike vrećice robe?! I sigurno su stajale u hodniku barem tjedan dana prije nego sam ih ipak proslijedila....

[katjes]

Kako to izgleda kad se dvoumiš i lomiš nad "ići na treće"? Da li u startu imate veće auto i dovoljno kvadrata? Ili su ta pitanja ostavljena po strani (lakoćemo). Kod odluke "ići na drugo?" to nisu bitni faktori jer druga AS stane u svaki auto a i 2 djece mogu dijeliti sobu. Treće je već puuno teže ugurati u život. imho.
Ja sam i dalje nabrušena protiv bebača i male djece. Super je imat velku razumnu curu

[frupy]

katjes kaže:

Kako to izgleda kad se dvoumiš i lomiš nad "ići na treće"? Da li u startu imate veće auto i dovoljno kvadrata? Ili su ta pitanja ostavljena po strani (lakoćemo). Kod odluke "ići na drugo?" to nisu bitni faktori jer druga AS stane u svaki auto a i 2 djece mogu dijeliti sobu. Treće je već puuno teže ugurati u život. imho.
Ja sam i dalje nabrušena protiv bebača i male djece. Super je imat velku razumnu curu

Trenutno smo u procesu trazenja vise kvadrata.
A u auto nam ionako stanu 3 sjedalice.

Je, super je imati veliko razumno dijete, ali neprocjenjivo je uz njega imati I jednu malu slatku bebu.

[Ani O]

katjes kaže:

Kako to izgleda kad se dvoumiš i lomiš nad "ići na treće"? Da li u startu imate veće auto i dovoljno kvadrata? Ili su ta pitanja ostavljena po strani (lakoćemo). Kod odluke "ići na drugo?" to nisu bitni faktori jer druga AS stane u svaki auto a i 2 djece mogu dijeliti sobu. Treće je već puuno teže ugurati u život. imho.
Ja sam i dalje nabrušena protiv bebača i male djece. Super je imat velku razumnu curu

kvadrata ima, novi auto ionako planiramo kupit dogodine, pa se i to da ukalkulirat. meni je prije uvijek bilo u glavi; trece dijete samo kad budemo imali kucu, jos jedan auto i nekoga da pomaze u kuci (tipa cistacica). lagano smo na putu da te uvjete ispunimo, pa cemo vidit. ne bi isli na jos jedno dijete da nemamo uvjeta, pogotovo sad kad znamo koliko i sto ovo dvoje kostaju i trebaju.
je, lakse je kad imas (donekle) razumno celjade ispred sebe, ali oni tako brzo rastu...i ucas se bebac pretvori u "nesto vise/vece"

[malalana]

nuklea500 kaže:

Zar vi stvarno u svojoj okolini imate toliko divnih primjera odnosa braće i sestara?

Moji roditelji sa svojim bracom i sestrama skoro uopće ne pričaju, ja svog brata volim, ali sam više puta poželjela da umre, a i danas je on moja najveća bol, no on je jako bolestan pa nisam relevantan primjer.

Ovo je pitanje na mjestu. Mislim da se treba zamisliti nad time.

Moj svekar je četvrto dijete i ne trpe si nitko od njih. Nitko. Sa sestrom se i tuži na sudu.
MM koji je divan čovjek, koji nikada ne ide u konflikte sa nikime, koji je pokušavao sa sestrom imati neki normalni odnos, izjavila je da je bolje da se nikada nije niti rodio. Čuju se jednog godišnje, nategnuto.

Od moga prijatelja brat živi svega par kuća dalje, ne dolaze jedno drugome, žene su im posvađane, pa su automatski i oni posvađani, ne pričaju godinama.

Moj tata nije u dobrim odnosima sa svojim bratom, imali su konflikte, isto su bile neke svadje između moje mame i žene od strica, a i mamina svekrva je tu imala prste.

Ima ih još, ali da tu stanem.

Jedini svijetli primjerak je moj brat i ja, no to ne bi funkcioniralo da JA nisam ta koja taj odnos drži jer njegova žena je loše nastrojena na mene i huška brata protiv mene.

Tako da, ljudi si zamisle kako imanje brata i sestre mora biti nešto pozitivno, i je, dok su djeca mala pa se druže, a onda odrastu i sve krene krivo..

[katjes]

frupy kaže:

Je, super je imati veliko razumno dijete, ali neprocjenjivo je uz njega imati I jednu malu slatku bebu.

Uh, u tome i je "problem": što mi bebe nisu slatke nego se naježim kad se sjetim kakve bebe znaju biti meni je to rano roditeljstvo bilo noćna mora. I ne mogu zaboraviti sve "ono ružno" šta ljudi obično brzo zaborave.

[frupy]

katjes kaže:

Uh, u tome i je "problem": što mi bebe nisu slatke nego se naježim kad se sjetim kakve bebe znaju biti meni je to rano roditeljstvo bilo noćna mora. I ne mogu zaboraviti sve "ono ružno" šta ljudi obično brzo zaborave.

Mislim da oni koji se najeze na bebe i kojima je rano roditeljstvo nocna mora nemaju pojma sto ih tek ceka kad te bebe odrastu i dodju u pubertet.
Za desetak godina nostalgicno ces se sjecati nocnih budjenja zbog hranjenja, katjes

[Tomgold]

malalana kaže:

Ovo je pitanje na mjestu. Mislim da se treba zamisliti nad time.

Moj svekar je četvrto dijete i ne trpe si nitko od njih. Nitko. Sa sestrom se i tuži na sudu.
MM koji je divan čovjek, koji nikada ne ide u konflikte sa nikime, koji je pokušavao sa sestrom imati neki normalni odnos, izjavila je da je bolje da se nikada nije niti rodio. Čuju se jednog godišnje, nategnuto.

Od moga prijatelja brat živi svega par kuća dalje, ne dolaze jedno drugome, žene su im posvađane, pa su automatski i oni posvađani, ne pričaju godinama.

Moj tata nije u dobrim odnosima sa svojim bratom, imali su konflikte, isto su bile neke svadje između moje mame i žene od strica, a i mamina svekrva je tu imala prste.

Ima ih još, ali da tu stanem.

Jedini svijetli primjerak je moj brat i ja, no to ne bi funkcioniralo da JA nisam ta koja taj odnos drži jer njegova žena je loše nastrojena na mene i huška brata protiv mene.

Tako da, ljudi si zamisle kako imanje brata i sestre mora biti nešto pozitivno, i je, dok su djeca mala pa se druže, a onda odrastu i sve krene krivo..

Ovakvih primjera ima dosta.

Iako nisam roditelj,još,malo me kopka broj djece.Mislim da je 1 dijete ipak "premalo" u smilsu prevelika pažnje,strepnje nad njime,a nekad čak i izobilja. Vjerujem da je dvoje nešto optimalno.

Sam sam,najstariji,u obitelji s četvero djece i gledano danas,općenito,ne mogu reći da živimo u nekome izobiljju.Naravno ne gladujemo,imamo dosta...al opet nekad ti dođe više želja za nečim nezdravim i ostalim,a pošto sam "najodrasliji" i općenito imam dosta veliku savjest oko potrošnje znam kako stvari stoje....


a što se tiče više djece i neko ponašanje,mislim da što je veći broj više je šanse za različite osobine,imam primjer u obitelji gdje,bez obzira na relatvno malu razliku isto tako je bilo (i ostalo) odvajanje oni ljudi koji si više pašu...

osobno,i sam živim s osobama u koje nemam neko povjerenje i jedva čekam malo stati na noge i proći...al to je već,za neku drugu temu...

[v3eka]

malalana kaže:

Ovo je pitanje na mjestu. Mislim da se treba zamisliti nad time.

Jedini svijetli primjerak je moj brat i ja, no to ne bi funkcioniralo da JA nisam ta koja taj odnos drži jer njegova žena je loše nastrojena na mene i huška brata protiv mene.

Tako da, ljudi si zamisle kako imanje brata i sestre mora biti nešto pozitivno, i je, dok su djeca mala pa se druže, a onda odrastu i sve krene krivo..

Bravo malalana, slažem se u potpunosti...
i mogu se apsolutno pronaći u ovom tvom opisu odnosa između tebe i tvog brata! Moj brat je stariji od mene 7 god. i to je za mene bila uvijek ogroooomna razlika! Plus toga moji roditelji su uvijek tu razliku naglašavali a ono što me uvijek užasno smetalo jest činjenica da su još više naglašavali da je on "muško" a ja žensko! Moj brat je za mene uvijek bio i ostao veliki autoritet! Ja sam odselila 700 km daleko od svoga rodnog mjesta odmah poslije srednje škole, imam osjećaj da se brat i ja nismo imali kada zbližiti U djetinjstvu, ja sam njemu bila veliko smetalo, u mom pubertetu on je taj svoj dani mu autoritet jako iskazivao na meni! I mislim da sam se tada zarekla sebi nikada ni u ludilu neću imati drugo dijete...

[malalana]

Tomgold kaže:

Ovakvih primjera ima dosta.

Tom, ljudi kada razmišljaju o tome da im dijete ima nekoga, automatski razmišljaju da će se to dvoje slagati i da će si biti podrška kada odrastu. To je normalno i ljudsko razmišljanje. Pozitivno. Statistika oko mene govori totalno suprotno, dapače, prije će im pomoći susjed i najbolji prijatelj nego rod, a kamoli brat ili sestra.

Isto tako ako pričamo o razmaženosti. Mi živimo u siromašnoj zemlji i da taman netko hoće razmaziti dijete stvarno ne znam čime bi to i napravio. Nije baš da ljudi imaju novce na bacanje.

Ja vam mogu reći da su mene i brata roditelji učili da si budemo dobri, i brat je uvijek bio uz mene, uvijek. Mi smo dvoje bili k'o prst i nokat.
Udala sam se, moj muž obožava mog brata. Dalje su odnosi štimali.
Buraz se oženio, odnosi više ne štimaju.
Odjednom on se mjenja prema meni. Šogorica je negativno nastrojena prema meni, a da žena ima nekog razloga, nema.
Da li se ja mogu osloniti u budućnosti na svog brata? sumnjam. Mogu se jedino osloniti na svoju familiju i na moga muža.

Moj MM je nesretan jer njega sestra ne prihvaća. Nema tog razgovora i komunikacije da oni dvoje uspostave normalni odnos.

Ostali slučajevi nisu ništa drugačiji, najčešće se braća obavezno pokefaju oko imovine. Roditelje pri tome stavljaju u jednu nezavidnu poziciju.

Ljudi odrastu, imaju tamo neke druge ljude oko sebe, koji im diktiraju odnose.

[malalana]

v3eka kaže:

Bravo malalana, slažem se u potpunosti...
i mogu se apsolutno pronaći u ovom tvom opisu odnosa između tebe i tvog brata! Moj brat je stariji od mene 7 god. i to je za mene bila uvijek ogroooomna razlika! Plus toga moji roditelji su uvijek tu razliku naglašavali a ono što me uvijek užasno smetalo jest činjenica da su još više naglašavali da je on "muško" a ja žensko! Moj brat je za mene uvijek bio i ostao veliki autoritet! Ja sam odselila 700 km daleko od svoga rodnog mjesta odmah poslije srednje škole, imam osjećaj da se brat i ja nismo imali kada zbližiti U djetinjstvu, ja sam njemu bila veliko smetalo, u mom pubertetu on je taj svoj dani mu autoritet jako iskazivao na meni! I mislim da sam se tada zarekla sebi nikada ni u ludilu neću imati drugo dijete...

Roditelji tu nesvjesno griješe gdje jedno dijete uspoređuju sa onim drugim, čak to rade nesvjesno/nenamjerno. Onda je tu i okolina i mentalitet gdje se muško dijete više vrednuje nego žensko. Nešto tipa, to je naše priroda i društvo nek se rodi dijete ,ali neka bude muško.

Čak se ide toliko daleko gdje se smatra da muško dijete mora dobiti više nego žensko, pa i tu rade razlike davajući do znanja da je žensko dijete manje vrijedno i ne zaslužuje nish. To braća itekako vide, već se javlja gnjev i rivalstvo, neslaganje.

Imam sreće da roditelji kod mene i brata nisu radili razlike, moji starci su u mirovini, žele neku slogu. Jako su ljuti zašto si brat i ja nismo dobri kao nekada.
Ljudski odnosi su vrlo kompleksni.

[v3eka]

Ne zamjeram svojim starcima ama baš ništa vjerujem da su činili sve u najboljoj namjeri i ono što su najbolje znali! I dan danas su uvijek tu za nas, mada smo sad svaki sa svojom obitelji!
Brata cijenim i poštujem, jako puno mi je pomogao i mogu reći da me je jednim dijelom i odškolovao kada su roditelji završili u mirovini!
Nadala sam se "nadograditi" odnos preko njegove supruge kada smo obje postale majke , međutim to s nije dogodilo...duga priča!
Uglavnom, ja sam ta koja se zarekla sebi i svijetu skupa sa mm "samo jedno dijete" i sada nakon 4 godine od poroda ( 13 h ), komplicirane trudnoće, uputnice za amniocintezu, grozomornog perioda dojenja, nesavanja od cca sigurno godinu dana, neprihvaćanja vrtića uopće... ja sada sve više i više želim drugu bebu....

[malalana]

v3eka kaže:

... ja sada sve više i više želim drugu bebu....

Mislim da kada se razmišlja o imanju više djece, treba kretati u smjeru što to znači isključivo za roditelja. Da li je to želja za odgojem, gledanje kako to dijete napreduje, veselje djetetovim postignućima. Po mom mišljenju to su sasvim razumne želje.

Svaki smjer gdje roditelj odlučuje imati više djece kako bi ta djeca imala nekoga, kako bi si ta djeca bila podrška u budućnosti,kako bi svi sjedili za blagdanskim stolom, kako bi bili kao oni iz reklame za coca colu i nutelu, neka zaborave. Lutrija je da će se ta sloga dogoditi.

To pišem iz nekakvog kuta gledanja moje mame, koja sada pod stare dane teže proživljava neke stvari jer je imala viziju.
Život je ionako jedan veliki splet okolnosti. Tako to ja gledam.

[Tomgold]

malalana kaže:

Tom, ljudi kada razmišljaju o tome da im dijete ima nekoga, automatski razmišljaju da će se to dvoje slagati i da će si biti podrška kada odrastu. To je normalno i ljudsko razmišljanje. Pozitivno. Statistika oko mene govori totalno suprotno, dapače, prije će im pomoći susjed i najbolji prijatelj nego rod, a kamoli brat ili sestra.

Isto tako ako pričamo o razmaženosti. Mi živimo u siromašnoj zemlji i da taman netko hoće razmaziti dijete stvarno ne znam čime bi to i napravio. Nije baš da ljudi imaju novce na bacanje.

Ja vam mogu reći da su mene i brata roditelji učili da si budemo dobri, i brat je uvijek bio uz mene, uvijek. Mi smo dvoje bili k'o prst i nokat.
Udala sam se, moj muž obožava mog brata. Dalje su odnosi štimali.
Buraz se oženio, odnosi više ne štimaju.
Odjednom on se mjenja prema meni. Šogorica je negativno nastrojena prema meni, a da žena ima nekog razloga, nema.
Da li se ja mogu osloniti u budućnosti na svog brata? sumnjam. Mogu se jedino osloniti na svoju familiju i na moga muža.

Moj MM je nesretan jer njega sestra ne prihvaća. Nema tog razgovora i komunikacije da oni dvoje uspostave normalni odnos.

Ostali slučajevi nisu ništa drugačiji, najčešće se braća obavezno pokefaju oko imovine. Roditelje pri tome stavljaju u jednu nezavidnu poziciju.

Ljudi odrastu, imaju tamo neke druge ljude oko sebe, koji im diktiraju odnose.

Moram priznati da mi to nije neki glavni cilj.Više neka "podjela " ljubavi i svega ostaloga. Kad imaš jedno dijete,i ono,nažalost,može biti takvo da iskoristi to pa onda te zafrkava s faksom i ostalo,a ti želiš nešto da on postigne i sl. dok kad imaš više,nekako se pomiriš s time i vjeruješ da će drugi nešto više napraviti.

Za skoro svakog roditelja uspjeh i sreća djeteta je najveće nešto....




uh,bojim se da ovo što gledam nije tako....vjerujem da je tanka granica između ljubavi i crnčenja za djecu,ali vidim primjera i primjera gdje roditelji crnče da budu u rangu s nekom upper class...



Vjerujem da ljudi jednostavno podsvjesno su takvi i gaze sve pred sobom za neko ostvarenje pa čak i najbliže,teško je to za razumijeti,ali...to je čak ,donekle,i normalno-roditelji su ti koji trebaju odigrati neku pravdu 8mislim na imovinu)-nažalost kod mojih roditelja to nije bio primjer...

omjer je bio nekih 1:10,na njihovu žalost....

a što se tiče odgoja djece,ono što najviše ne želim je odgoj kakav je imla moja majka,da je odgajana kao žensko u nekom starom društvu (iako bojim se dai ma takvih slučajeva i danas) da je brat taj koji je gazda (poslije oca) svega da on svime gospodari,njemu sve pripada.....od toga odnosa i odgoja i se povraća...iako sam muško.

[Suncana 007]

Oko mene ima svakakvim primjera braća i sestara, al onih idealnih nema

[malalana]

Tomgold kaže:

Moram priznati da mi to nije neki glavni cilj.Više neka "podjela " ljubavi i svega ostaloga. Kad imaš jedno dijete,i ono,nažalost,može biti takvo da iskoristi to pa onda te zafrkava s faksom i ostalo,a ti želiš nešto da on postigne i sl. dok kad imaš više,nekako se pomiriš s time i vjeruješ da će drugi nešto više napraviti.

Mislim da nema veze sa brojem djece. Očekivanja roditelja su jedno, a koliko će djeca postići je nekaj drugo.
meni se više čini da bi zafrkavala djeca ona koja imaju više izbora u životu. Starci su imućniji, pa djeci nije žurba osamostaliti se, završiti školovanje. Onaj koji nema izbora, vidi kakva je doma situacija, primi se posla.

Tomgold kaže:

Za skoro svakog roditelja uspjeh i sreća djeteta je najveće nešto....

Istina.

Tomgold kaže:

uh,bojim se da ovo što gledam nije tako....vjerujem da je tanka granica između ljubavi i crnčenja za djecu,ali vidim primjera i primjera gdje roditelji crnče da budu u rangu s nekom upper class...

Prije kada bi djetetu omogućio školovanje, gdje bi kasnije dijete našlo posao i bio svoj čovjek, ispao bi dobar roditelj. Danas to nije dovoljno. Ako uz to još nisi i materijalno nadmirio dijete, ispadaš loš roditelj. Ne računa se na to da neki roditelji nemaju iste uvijete niti kapacitet. Društvo diktira neka nova pravila i vrijednosti.

Tomgold kaže:

Vjerujem da ljudi jednostavno podsvjesno su takvi i gaze sve pred sobom za neko ostvarenje pa čak i najbliže,teško je to za razumijeti,ali...to je čak ,donekle,i normalno-roditelji su ti koji trebaju odigrati neku pravdu 8mislim na imovinu)-nažalost kod mojih roditelja to nije bio primjer...
omjer je bio nekih 1:10,na njihovu žalost....

Mislim da ima roditelja koji favoriziraju jedno dijete više od onoga drugoga, koliko god takvo priznanje ne bi dobio od niti jednog roditelja.
Sada zamisli kada se dogodi nepravda i po tom pitanju gdje se jasno daje djetetu do znanja da vrijedi manje ili više od brata ili sestre. Pokazujući to na kraju krajeva i samom tom imovinom, ukoliko je i ima.

Tomgold kaže:

a što se tiče odgoja djece,ono što najviše ne želim je odgoj kakav je imla moja majka,da je odgajana kao žensko u nekom starom društvu (iako bojim se dai ma takvih slučajeva i danas) da je brat taj koji je gazda (poslije oca) svega da on svime gospodari,njemu sve pripada.....od toga odnosa i odgoja i se povraća...iako sam muško.

Slažem se. Mentalitet se nije puno promjenio.

[Tomgold]

malalana kaže:

Mislim da nema veze sa brojem djece. Očekivanja roditelja su jedno, a koliko će djeca postići je nekaj drugo.
meni se više čini da bi zafrkavala djeca ona koja imaju više izbora u životu. Starci su imućniji, pa djeci nije žurba osamostaliti se, završiti školovanje. Onaj koji nema izbora, vidi kakva je doma situacija, primi se posla.




Istina.



Prije kada bi djetetu omogućio školovanje, gdje bi kasnije dijete našlo posao i bio svoj čovjek, ispao bi dobar roditelj. Danas to nije dovoljno. Ako uz to još nisi i materijalno nadmirio dijete, ispadaš loš roditelj. Ne računa se na to da neki roditelji nemaju iste uvijete niti kapacitet. Društvo diktira neka nova pravila i vrijednosti.



Mislim da ima roditelja koji favoriziraju jedno dijete više od onoga drugoga, koliko god takvo priznanje ne bi dobio od niti jednog roditelja.
Sada zamisli kada se dogodi nepravda i po tom pitanju gdje se jasno daje djetetu do znanja da vrijedi manje ili više od brata ili sestre. Pokazujući to na kraju krajeva i samom tom imovinom, ukoliko je i ima.



Slažem se. Mentalitet se nije puno promjenio.

Istina,iako ono što sam shvatio do sada.Ljudi koji manje čak "rade" za djecu,dobivaju više poštovanja nego ovi drugi.Znam isto tako dosta primjera gdje roditelji žive svoj život,djeci nemaju za faks,nije ih briga da li ima za učiti ne mogu sami ništa napraviti,prvo sebe nahraniti pa onda drugi...i na kraju ih ta djeca više poštuju nego one koji otkidaju od svojih usta da im pruže bar neki današnji društveni minum...

slažem se da je ta letvica previsoko,ali ima primjera gdje su djeca namirena,što da je sin ostao u obiteljskoj kući,kćer isto tako se udala u isti slučaj,imaju posao,plaće kakve takve ali roditelji crneče da bi djeca od 10-15 godina imala novi iphone,ipad i sl.


nije problem u samom favoriziranju,kojega ima,a sam najbolje znam kako je to jer sam crna ovca u obitelji i jedva čekam kada ću se maknuti od te okoline....

nego u pravednosti same te imovine,kakva god bila....da jedan dobije 90% a drugi 10%,znam da se ne može dobiti točno pola,ili četvrtina ali to davanje jednome,uglavnom,je katastrofa....

da,nažalost,iako sam muško,vjerujem u jednakost ljudi,ali taj mentalitet i vjerovanje još dosta ljudi da je žensko samo za kuhinju i da ako njezin muž nije dobio svoj dio,tko ga jeb... je katastrofa...nekad nezznam dal se zbog tih nekih stvari uopće trebam ljutiti na svoju mater znajući koliko je teško nešto promijeniti.....

[malalana]

Tomgold kaže:

Istina,iako ono što sam shvatio do sada.Ljudi koji manje čak "rade" za djecu,dobivaju više poštovanja nego ovi drugi.Znam isto tako dosta primjera gdje roditelji žive svoj život,djeci nemaju za faks,nije ih briga da li ima za učiti ne mogu sami ništa napraviti,prvo sebe nahraniti pa onda drugi...i na kraju ih ta djeca više poštuju nego one koji otkidaju od svojih usta da im pruže bar neki današnji društveni minum...

Zakon nalaže da roditelj djetetu mora pružiti školovanje. Mora ga othraniti. To je sve. Naše društvo je napisalo i neka svoja pravila.
Znam ih i previše koji zamjeraju starcima što im nisu dali više. Što je nelogično jer su sami rekli da roditelji jedva imaju i za sebe.
Ima ih i onih koji zamjeraju roditeljima jer su plodove svoga rada, koja su marljivo i mukotrpno stjecali kroz život, pod stare dane potrošili na sebe. Kako se samo usuđuju, a mogli su dati njima.
Onaj koji u svemu vidi nezadovoljstvo, nikada neće pronaći svoj mir.

Tomgold kaže:

slažem se da je ta letvica previsoko,ali ima primjera gdje su djeca namirena,što da je sin ostao u obiteljskoj kući,kćer isto tako se udala u isti slučaj,imaju posao,plaće kakve takve ali roditelji crneče da bi djeca od 10-15 godina imala novi iphone,ipad i sl.

Po tome ispada da djeca, i to ona od desetak god, diktiraju roditeljima kakav bi standard voljeli imati i neka im to ostvare pod svaku cijenu. Zna se tko je roditelj, a tko je dijete.

Tomgold kaže:

nije problem u samom favoriziranju,kojega ima,a sam najbolje znam kako je to jer sam crna ovca u obitelji i jedva čekam kada ću se maknuti od te okoline....

nepravda i neprihvaćenost ljude boli, i to je normalna emocija. Ne treba kroz život koračati pitanjima zašto je netko napravio određene poteze u životu, kada se ne vide logičnima niti pravednima. Ono što možeš, okružiti se ljudima koji te prihvaćaju kakav jesi i igrati sa kartama koje imaš.

[Tomgold]

malalana kaže:

Zakon nalaže da roditelj djetetu mora pružiti školovanje. Mora ga othraniti. To je sve. Naše društvo je napisalo i neka svoja pravila.
Znam ih i previše koji zamjeraju starcima što im nisu dali više. Što je nelogično jer su sami rekli da roditelji jedva imaju i za sebe.
Ima ih i onih koji zamjeraju roditeljima jer su plodove svoga rada, koja su marljivo i mukotrpno stjecali kroz život, pod stare dane potrošili na sebe. Kako se samo usuđuju, a mogli su dati njima.
Onaj koji u svemu vidi nezadovoljstvo, nikada neće pronaći svoj mir.



Po tome ispada da djeca, i to ona od desetak god, diktiraju roditeljima kakav bi standard voljeli imati i neka im to ostvare pod svaku cijenu. Zna se tko je roditelj, a tko je dijete.



nepravda i neprihvaćenost ljude boli, i to je normalna emocija. Ne treba kroz život koračati pitanjima zašto je netko napravio određene poteze u životu, kada se ne vide logičnima niti pravednima. Ono što možeš, okružiti se ljudima koji te prihvaćaju kakav jesi i igrati sa kartama koje imaš.

Moram priznati da ne kužim ovo napisano baš.

Uglavnom,da se razumijemo,ja sam veliki pravednik i to mi je mana.