Bipolarni poremećaj (BAP; manična depresija)

[Emilam]

Pozdrav svima!!
Moj suprug ima bipolarni poremecaj. Odbija da se lijeci. Smatra da je potpuno zdrav sa malim oscilacijama u raspolozenjju. Znao je za dijagnozu prije nego smo se upoznali. Naravno krio mi je nekoliko godina dok mu otac nije preminuo. Otac mu je bio oslonac i kočnica. Od tad sav teret pada na mene, pokušavala sam mu i nekoliko navrata pomoci, isli na psihijatriju ali sve recepte i dijagnozu je bacio kroz prozor auta u povratku kuci. Imamo dvoje djece, sto je jos gore imam cerku iz prvog braka koja je sad na studijima u drugom gradu i zajednickog sina od 15. Krivim sebe sto sam se uopste upustila u vezu s njim. Osjecam se jako glupo i neodgovorno. Imala sam vec dijete i zbog nje sam trebala boje pazit. Nije mi na kraj pameti bilo da je psihicki bolestan. Krivim se sto sam dovela u ovakvu situaciju ne samo sebe nego i djecu. Manicne epizode se javljaju otprilike jednom godisnje po par mjesece. Trenutno je špic. Vidim kako to psihicki utice na djecu. Cerka mi je nervozna, stalno trese nogom, grize usta, cesto je nervozna da se s njom ne moze pricat. (jednom je cak istukao, zvala sam policiju). Sin je jako povucen i hoda po kuci kao po jajima, introvertan. Ne znam sta da radim. Nisam samo ja u pitanju, u pitanju su zivoti i zdravlje moje djece. Da li ih ikako mogu zastititi od dalje stete. Ne znam koliko cu jos epizoda moci izdrzati, jer ja se trudim da budem mirna i na leksaurinima sam dok to traje da ne bi dosipala ulje na vatru, al sta da dajem djeci
Ponavljam muž odbija bilo kakvu vrstu lijecenja. Kad je u normali i zapocnem temu o terapiji on kategorički odbija. Prije dvije godina sam mu dala ultimatum ili terapija ili razvod, nije se desilo ni jedno ni drugo. Prosle godine smo se umalo razveli, u spicu je otisao uvrijeđen od kuce i bili smo razdvojeni tri mjeseca. Pošto je veliki manipulator uspio se vratiti i nastavili smo gdje smo stali. Opet sve iz pocetka. Prilicno sam mirna i povucena osoba i mogu dosta toga izdrzati ali sve me je vise strah jer sam svjesna situacije u kojoj se nalazimo moja djeca i ja. Njemu ne mogu pomoci ako sam sebi nece da pomogne. Kad je u normali onda se manicni mjeseci zaborave kao da nista nije bilo, ali ja ne zaboravljam, ne volim ga vise niti ga postujem. Gadi mi se i zaista imam nagon na povracanje od njega. Sta raditi, dal je kukavicku ostaviti ga kao bolesni osobu ili i dalje se patiti do kraja zivota???

[Moment torzije]

Pitanje bi bilo da li ga je kukavicki ostaviti u procesu liječenja, ali ako se on ne želi liječiti ovo već postaje pitanje zdravog razuma.
Pazi da vas nebi gledali u novinama u crnoj kronici.
Onda će već biti kasno.

[Beljki]

to nije netipicno za bipolar. Ne vidim kakve su opcije sem rastave. Sa pozicije nekoga tko je odrastao uz psihicki nestabilnog i nelijecenog (samo sto nisu bile povremene epizode vec stalno) ako si u mogucnosti i ako klinci to zele maknite se cim prije. Sa time da, ukoliko je ponasanje takvo da je to moguce ocekivat pripremis teren za moguce manipulacije, prijetnje, osvete il sto bilo.

[Azz]

Prošla sam kroz slično, skoro pa isto...ali...

Emilam kaže:

Prije dvije godina sam mu dala ultimatum ili terapija ili razvod, nije se desilo ni jedno ni drugo.

ja sam otišla.

kad je po tko zna koji put odbio nastaviti s terapijom, ja sam napunila kutije sa stvarima, spakirala torbe, ukrcala dijete u auto i to jutro mu na izlazu iz Zagreba (kad sam bila sigurna da me ne može stić) poslala sms "na putu sam za Split". dugo sam mu govorila da će se to dogoditi, bila sam spremna čekati ga, čekati da odradi terapiju, no stvari su se otele kontroli nakon rođenja djeteta kad je on vidio da u svojim agresivnim trenutcima više ne dopire do mene. onda je krenuo na dijete. nisam ga ubila samo zato jer je dijete bilo tu. ali je to bio kraj.

danas, on je i dalje u zg, nažalost, nije ni dalje u mogućnosti ostvariti dugotrajnije veze. ja sam u drugoj vezi već nekoliko godina s čovjekom koji ne može biti bolji, dijete i ja smo prošli kroz psihoterapiju (kod mene je bilo gadnije - panick attack, depresija), mogu reći da smo se izvukli.

s njim imam korektan odnos zbog djeteta, želim mu svako dobro. dijete je samo jednom bilo kod njega na par dana i nakon toga više nije željelo ići. kaže "tata se ponaša čudno, mene je strah toga". nakon toga smo se, svo troje, usuglasili da se viđaju kad on dođe u naš grad.

[Oilvera]

Dobro, ženo, da ja tebe pitam:
koliko malo ti cijeniš sebe? Svoj život? Svoje pravo na život? Pravo na život tvoje djece? Ne pitam te koliko puno, nego koliko malo? Kao zrno riže? Zrno graška? ili možda mrvicu više, kao zrno graha?
Razumijem dilemu u kojoj se nalaziš, i sama sam bila u paklenom krugu godinama, ali kad staneš pred zrcalo i pitaš sam sebe koliko MALO cijeniš jedino što uistinu imaš - SEBE, tada te čak i bude sram gledati samom sebi u oči.
Ostaviti nekoga u procesu liječenja možda bi bilo nehumano, kad bi taj netko zapravo bio u procesu liječenja i kad bi taj netko zapravo pokazao volju i silnu želju da ozdravi. Ali taman i da želi na liječenje, vaš je brak mrtav, ti piješ tablete da bi se mogla nositi s njim koji ih ne pije. Apsurdno, zar ne?
Prošla si razvod, znaš iz prve ruke koja je to drama, znam i ja. Moj se bivši muž fizički iskaljivao na meni, imao fazu kad me lupao kao vreću, bez milosti. I onda otišli na bračno savjetovanje, udario me nije nikad više, ali sve to skupa nije dovoljno da spasi brak jednom kad je uništen.
Dakle, kupi stvari i tutanj. Vrlo jednostavno. Imaš pravo na život.
Ako vjeruješ u Boga, razmisli o ovom: u trenutku polaganja računa jedino što će te Bog pitati je što si učinila s jedinim što ti je zapravo dao - s tvojim životom. Ne koliko si trpila za druge, ne koliko si spuštala glavu za druge, nego što si učinila s jedinim što ti je zapravo dano. Sve ostalo su iluzije.
Kako dalje, kamo dalje? Sin ide u školu.... Ima škola u svakom selu. Posao... Ima i posla u svakom selu. Postoji svijet i izvan granica države, postoji i nekakva Kanada, i nekakva Njemačka, i nekakva Irska, sve to postoji. Postoje i ljudi koji se smiju, ljudi koji su prošli svoj pakao i sretni su da su živi i zdravi. Postoji tisuću izlaza, ali ni jedan nije dovoljno dobar onome koji ne želi izaći, zar ne?

[Emilam]

Hvala svima po tisuću puta na podršci. Ovo mi je trebalo, pošto sam s godinama postala labilna na momente mi prođe kroz glavu da umišljam tesku situaciju.

[Emilam]

Oilvera kaže:

Dobro, ženo, da ja tebe pitam:
koliko malo ti cijeniš sebe? Svoj život? Svoje pravo na život? Pravo na život tvoje djece? Ne pitam te koliko puno, nego koliko malo? Kao zrno riže? Zrno graška? ili možda mrvicu više, kao zrno graha?
Razumijem dilemu u kojoj se nalaziš, i sama sam bila u paklenom krugu godinama, ali kad staneš pred zrcalo i pitaš sam sebe koliko MALO cijeniš jedino što uistinu imaš - SEBE, tada te čak i bude sram gledati samom sebi u oči.
Ostaviti nekoga u procesu liječenja možda bi bilo nehumano, kad bi taj netko zapravo bio u procesu liječenja i kad bi taj netko zapravo pokazao volju i silnu želju da ozdravi. Ali taman i da želi na liječenje, vaš je brak mrtav, ti piješ tablete da bi se mogla nositi s njim koji ih ne pije. Apsurdno, zar ne?
Prošla si razvod, znaš iz prve ruke koja je to drama, znam i ja. Moj se bivši muž fizički iskaljivao na meni, imao fazu kad me lupao kao vreću, bez milosti. I onda otišli na bračno savjetovanje, udario me nije nikad više, ali sve to skupa nije dovoljno da spasi brak jednom kad je uništen.
Dakle, kupi stvari i tutanj. Vrlo jednostavno. Imaš pravo na život.
Ako vjeruješ u Boga, razmisli o ovom: u trenutku polaganja računa jedino što će te Bog pitati je što si učinila s jedinim što ti je zapravo dao - s tvojim životom. Ne koliko si trpila za druge, ne koliko si spuštala glavu za druge, nego što si učinila s jedinim što ti je zapravo dano. Sve ostalo su iluzije.
Kako dalje, kamo dalje? Sin ide u školu.... Ima škola u svakom selu. Posao... Ima i posla u svakom selu. Postoji svijet i izvan granica države, postoji i nekakva Kanada, i nekakva Njemačka, i nekakva Irska, sve to postoji. Postoje i ljudi koji se smiju, ljudi koji su prošli svoj pakao i sretni su da su živi i zdravi. Postoji tisuću izlaza, ali ni jedan nije dovoljno dobar onome koji ne želi izaći, zar ne?

Ne, cijenim se kao zrno maka i tako se osjecam. Samopouzdanje na nuli. Ne preostaje mi nista do skupiti snage i već ovog tjedna pokupiti se sa sinom. Ogroman strah imam pred onim sto me ceka ali otvolili ste mi oči i zato do neba vam hvala

[Emilam]

[QUOTE=bipolar007;53053509]Slučajno sam našao ovaj post, od prije nekoliko godina.
Ja sam uzeo ecstasy možda 5-6 puta u životu i dobio bipolarni poremećaj sa 18 godina. Sada mi je 30 a moja glupost iz mladosti upropastila mi je život.



I moj muž je u mladosti progutao komad hašiša i od tad je sve krenulo a imao je i genetske predispozicije. Život s njim je pravi urnebes, upravo se spremam s djecom da ga ostavim i sve sto smo gradili 16 godina. Valja spasavat što se spasit da

[jednokratna nika]

bipolar007 kaže:

Slučajno sam našao ovaj post, od prije nekoliko godina.
Ja sam uzeo ecstasy možda 5-6 puta u životu i dobio bipolarni poremećaj sa 18 godina. Sada mi je 30 a moja glupost iz mladosti upropastila mi je život.

da al kolko je ljudi koji su ga probali i vise puta pa nisu dobili bipolar. mislim da se bezveze krivis za to i da ti to nije uzrok.

[Martian7]

jednokratna nika kaže:

da al kolko je ljudi koji su ga probali i vise puta pa nisu dobili bipolar. mislim da se bezveze krivis za to i da ti to nije uzrok.

Nije uzrok, ali je moglo poslužiti kao okidač, ako postoji predispozicija za psihičku bolest. Neki jedanput zapale joint, pa završe u psihozi. Neki drugi puše travu godinama, pa se ne razbole.

Najvažnije je ne odbijati se liječiti. Uz redovito uzimanje propisanih lijekova, kontrole kod psihijatra i psihoterapiju može se prilično normalno živjeti.

[jednokratna nika]

Martian7 kaže:

Nije uzrok, ali je moglo poslužiti kao okidač, ako postoji predispozicija za psihičku bolest. Neki jedanput zapale joint, pa završe u psihozi. Neki drugi puše travu godinama, pa se ne razbole.

ma meni je samo zao kad se ljudi krive za tak nes a zapravo je losa genetika. mislim, moglo je bit okidac, nije moralo bit, mogo se celo vreme pazit pa bi nes drugo okinulo... (recimo otac od frendice je vidio neku nesrecu, i odonda nije isti. al nemres o tom mislit, treba zivit, lecit se, i ic nekak dalje s tim, ne? )

[File not Found]

Martian7 kaže:

Nije uzrok, ali je moglo poslužiti kao okidač, ako postoji predispozicija za psihičku bolest. Neki jedanput zapale joint, pa završe u psihozi. Neki drugi puše travu godinama, pa se ne razbole.

Najvažnije je ne odbijati se liječiti. Uz redovito uzimanje propisanih lijekova, kontrole kod psihijatra i psihoterapiju može se prilično normalno živjeti.

Ne treba uzeti ni travu ni ectasy, dovoljno je doći na forum da se razboliš,
ali da ectasy je gadan, pogotovo kad ti prodaju smeće da imaš napadaj
paranoje i onda ostaneš pomalo išokiran i prazan za cijeli život.

[jednokratna nika]

File not Found kaže:

Ne treba uzeti ni travu ni ectasy, dovoljno je doći na forum da se razboliš

mucek a ko je tebe rasrdil

baci ignor na ekipu koja se srdi il se banaj s par podforuma, to je isto dusu dalo za odmor.


no, ja samo velim da nema smisla sad razmisljat o ovom sbb kbb jer je sad tako kako je i treba se lijeciti, ljudima koji se lijece dati svoju punu podrsku, ako se odbijaju lijeciti, ha, onda spasavati svoj zivot. nema sad tu bas puno opcija, to je bejzikli to.

[File not Found]

jednokratna nika kaže:

mucek a ko je tebe rasrdil

baci ignor na ekipu koja se srdi il se banaj s par podforuma, to je isto dusu dalo za odmor.


no, ja samo velim da nema smisla sad razmisljat o ovom sbb kbb jer je sad tako kako je i treba se lijeciti, ljudima koji se lijece dati svoju punu podrsku, ako se odbijaju lijeciti, ha, onda spasavati svoj zivot. nema sad tu bas puno opcija, to je bejzikli to.

rasrdilo me što sam se otuširala i namirisala ali karakter ne mogu našpricati mirisom
ni namazati kremicom, pa nekim ljudima i dalje smrdim,
i onda mrzim sebe što želim da im mirišem umjesto da se ja izrigam od njihovog smrada.

eto, nije to ništa od "danas".

ma svak si može izabrati neku bolest s popisa, to je najlakše
a najteže je izabrati samo jednu bolest.

i zašto sam ja na bipolarnoj temi kad nisam bipolarna, to si nisam izabrala.

[Emilam]

Ljudi moji, kako sad da ostavim muža kad je fazi manije. Nista mu ne dopire do mozga sto mu se ne sviđa. Pripremila sam teren. Prvo sam razgovarala sa sinom koji se složio da se odselimo kod mojih roditelja. Sa kcerkom sa razgovarala, al ona je ionako oduvjek zeljela da se ova agonija prekine. Zatim sam objasnila jadnim starim roditeljima koji nisu bas najboljeg zdravlja da cemo preci kod njih, ima mjesta. Prenjela sam nase osnovne stvari tako da on ne vidi u međuvremenu da ista nedostaje. Zatim sam i njemu rekla (u kaficu) da cemo se preselit kod mojih. Njegova reakcija je bila burna izgalamio se i rekao je da nam ne dozvoljava i da mu ne mogu uzeti sina (15). Ipak sin je spakovao svoje skolske stvari i otisao kod mojih. Sad mi smeta sto oni zive blizu naseg stana (nekih 5 stotinjak metara udaljenosti). Sin je sinoc nocio kod mojih, muz nije pravio frku oko toga, jer i ne misli sad na njega.
Dakle ne prihvata tu cinjenicu da ga ostavljamo, misli da ga samo upozoravam i prijetim kao sto sam cinila do sada. Kako da presjecem da i ja odem, strah me da ce doci kod mojih roditelja i praviti scene. Strah me da ih jos vise nasikira. Kako da sve to ublazim i izvucem se?
Btw, radimo privatno zajedno, odnosno ja radim u njegovoj radnji. Ako izađem i iz radnje koju ja odrzavam na klimavim nogama, bojim se da ce propasti a stan je pod hipotekom.

[Coco_Beshamel]

Emilam, baš me rastužio tvoj post. I sama bolujem od bipolarnog poremećaja, te mogu shvatiti i tebe i tvog muža. Razumijem i zašto ti nije rekao kad ste se upoznali da ima BAP - ja imam sreće da je moj dečko prihvatio bez problema moju bolest, s tim da je razlika naspram tvog muža što sam ja dečku odmah rekla za to i ja redovno posjećujem dr i pijem terapiju. Ljudi sa BAP-om se boje da će ako kažu za to stanje ostati sami. To svakako nije u redu - započeti odnos skrivanjem i lažima, i tako mjesec, godinu ili više dok se bolest ne manifestira.
Ti si napravila sve što je u tvojoj moći. Bila si dugo uz njega, brineš za obiteljski posao. Vrijeme je da gledaš na sebe i svoju djecu, jer posljedice njegovog ponašanja već osjećate. Djeca su ti nervozna, mogu zamisliti kako je tebi kad trebaš biti podrška i njima i bolesnom mužu.
Ne osjećaj krivnju. Otiđi kod roditelja, i nemoj se osvrtati. U maničnoj fazi oboljeli još žešće ne žele liječenje, čak su i agresivni. Govorim ti ovo s pokrićem jer sam i sama imala manični ispad prije 5 dana. Sva sreća pa sam imala zrnce razuma i zatražila dečka da zove moju dr.
Kad odeš, tvoj muž možda shvati koga je izgubio i konačno pristane na liječenje. On se zapravo ne želi suočiti sa svojom dijagnozom. Ako pristane na liječenje vidi da li možeš dalje psihički izdržati da ostaneš s njim, ako ne, nemoj se izjedati osjećajem krivnje. Osim toga, svaki čovjek je sam odgovoran za svoje zdravlje, pa tako i tvoj muž. Ti si dovoljno podmetala svoja leđa. Ako ti treba podrška ili bilo što, javi mi se privatnom porukom.

[bipolar007]

Ovaj članak mene muči http://psychcentral.com/ask-the-ther...olar-disorder/

Samo sam ja imao blagu maniju nakon zadnjeg ecstasya, nisam ni mislio da nešto nije u redu dok nisam upao u depresiju.
Iako ima brdo članaka gdje kažu da sama droga nije uzrok bipolarnog poremećaja...uvijek se spominje droga kao okidač uz predispozicije čak i kad ti nitko u familiji nema psihičkih bolesti.
Teško je preko toga prijeći, srećom pa nisam napravio djete...u svojim depresivnim danima bio bio vjerovatno najgori otac koji možete zamisliti, nezainteresiran za bilo šta...osim kako nabaviti koji cvitić trave da se upušim i lakše zaspim.
Znam da nije pametno kombinirati lijekove s travom, ali meni nema boljeg antidepresiva.

[Mmps]

Problem s bipolarom i liječenjem je taj što je bipolar poremećaj kojeg voliš imat (well....nekad...) Mislim da će me razumjet svatko tko razumije ovu melodiju... https://www.youtube.com/watch?v=HjuewcoPRWE

[Coco_Beshamel]

Meni je manija bila prekrasna dok nisam prohodala sa sadašnjim dečkom. Sad vidim kakve posljedice izaziva i ne želim povrijediti one koje volim. U maniji imaš puno vremena na raspolaganju jer malo spavaš, boje imaju jači intenzitet, sve je prelijepo, ljudi su dobri i privlačiš ih svojom silnom pozitivom i energijom. Jest da trošiš puno novaca i imaš sumanute planove, ali koga tad briga!
Sjećam se i silnog broja ideja i misli u isto vrijeme. Evo kako je to kod mene izgledalo: (filmić na početku web stranice)

http://nepoznatizagreb.blog.hr/2010/...-novafont.html

[Mmps]

Coco_Beshamel kaže:

Meni je manija bila prekrasna dok nisam prohodala sa sadašnjim dečkom. Sad vidim kakve posljedice izaziva i ne želim povrijediti one koje volim. U maniji imaš puno vremena na raspolaganju jer malo spavaš, boje imaju jači intenzitet, sve je prelijepo, ljudi su dobri i privlačiš ih svojom silnom pozitivom i energijom. Jest da trošiš puno novaca i imaš sumanute planove, ali koga tad briga!
Sjećam se i silnog broja ideja i misli u isto vrijeme. Evo kako je to kod mene izgledalo: (filmić na početku web stranice)

http://nepoznatizagreb.blog.hr/2010/...-novafont.html

Da, sve istina, i filmić baš dobro prikazuje kako je unutar glave. Znala bi tako na večer i odjenom dan, a ja širom otvorenih očiju s mokrim ručnikom na glavi (kao to će mi pomoći) i shvatim da je novi dan a u glavi se cijelu noć odvija točno ovo.
Ali onda preko dana, treba pričati s ljudima, oni mi govore a ja samo vidim kako im se miču usta a u glavi i dalje to, a svoja bolje da ne otvaram...

Dobro mi je to opisala i K.R.Jamison:
"When you're high it's tremendous. The ideas and feelings are fast and frequent like shooting stars, and you follow them until you find better and brighter ones."

Ali s druge strane - "It took me far too long to realize that lost years and relationships cannot be recovered. That damage done to oneself and others cannot always be put right again.” K.J.R.
Valjda se zbog toga vrijedi liječiti, ako ne zbog sebe samog...

Stvarno treba vremena za to shvatit...nisam sigurna da li ja još jesam ali mi polako dolazi do mozga, šta ćeš drugo nego da se opet ubediraš...