Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[outoftheblue]

Dakle gubitak voljene osobe nema pomoći- tu je , a nema je.

[Astrice]

A kod mene je drugi problem. Ne bi rekla da mi je otac bio voljena osoba jer zlostavljao me je pošto je bio alkos.

[lone rider]

Pozdrav, iskreno razumijevanje i sućut svima koji su nekog izgubili.
Meni je stari umro kad sam imao šest godina i znam kako su takva iskustva teška, zatim mi je djed pretrpio moždani udar, ali nasreću nije zbog toga ostao nepokretan, ali mi je baka doživjela moždani i bila četiri dana u komi i potpuno oduzeta živjela sa mnom, polupokretnim djedom i starom u stanu punih jedanaest godina, tako da vjeruj mi znam kako te stvari mogu bit sjebane.

Ma koliko ti ljudi pokušavali i željeli pomoći, ne mogu tu ništa značajno učiniti, ali mogu biti uz tebe i razumjeti te i pokazati ti da se na njih možeš osloniti kad god poželiš. Upravo zbog toga ja volim pružati ljudima koji su mi dragi osjećaj da se u mene mogu pouzdati, da u meni mogu imati nekoga kome mogu reći sve i potpuno mi vjerovati, zato što sam i sam to često trebao i to mi je često falilo. Zato tih nekoliko vrlo posebnih prijatelja koje imam pokušavam zadržati koliko je god to moguće, paziti (što nije osobito teško) da ih ne iznevjerim ako me trebaju i pružiti im tu nekakvu sigurnost koliko mogu.

Evo raspisao se ja malo ali došlo mi je kad sam vidio post.

[lone rider]

girlnextdoor kaže:

ja sam uvjek mislila da ako mi umre tata da ću umrijeti..umro je 98¨ , meni i mami na rukama..na rukama..ja sam zvala hitnu, nemam pojima kako..ja sam obavjestila ljude što se desilo..ja se nesječam pola stvari koje sam odradila..rekla..znam samo da nisam se isplakala , jer sam se brinula za mamu..znam da sam sve to odradila kao robot..i znam da još uvjek se osječam nekako..neznam..uglavnom, treba plakati..treba proživjeti sve što osječaš, sve drugo je nezdravo..ja nemogu o tome još pričati, a da mi ne krenu suze...morala sam biti čvrsta zbog mame, i sad je puno teže..

I ja sam napravio takvu "grešku" (mislim nije greška ali psihički te sjebe) što nisam plakao kad mi je stari umro. Nisam iz inata i bilo mi je jako teško ko klincu to podnijeti, ali sam izdržao. Da nisam imam nekako osjećaj da ne bih stvorio sav moj unutarnji svijet koji sam si stvorio i koji me na neki način obogaćuje kao osobu. Ako možeš, plači. Dobro je to izbacit iz sebe. Ja nisam nakon starog plakao ni zbog bake, ni zbog djeda, ali sam zato (a tad su mi i baka i djed još bili živi) isplakao valjda svu tekućinu koja je u meni postojala, kad sam skužio da ta cura o kojoj povremeno pišem ne može bit sa mnom. To se valjda sve nakupilo kaj sam godinama susprezao, problemi na poslu i još konačno nađem osobu koju istinski volim i cijenim svim srcem i ona ne može bit sa mnom. Pa kak ne bi čovjek puko.
Da ne pišem opet romane, uglavnom plači ako možeš, isplači se, pričaj s nekim kome vjeruješ, te stvari se moraju odradit, piši tu na forumu o tome ak ti je teško. Bilo što samo nemoj držat u sebi, jer ćeš kad tad puknut a to je vjeruj mi jedno od najpotresnijih iskustava u životu.
Drži se i ti i svi koje nekaj muči.

[maraleo]

Kako preživjeti gubitak voljene osobe? Mislim, da jednostavno treba i dalje voljeti tu osobu i ne pokušavati zaboraviti, jer puno ljudi napravi upravo tu pogrešku.

Prije par godina umro mi je brat, bilo je teško, ali bila sam još dijete, pa sam to nekako prihvatila, preživjela uz pomoć sestre i roditelja. Nekoliko godina nakon njega umrla mi je i majka (od raka), gledala sam sve njezine patnje, istaživala, tražila nove metode lječenja...., nastojala što više to zadržati za sebe, što manje i majku i oca "opterećivati" spoznajom da znam sve o bolesti, nisam htjela vjerovati da nema pomoći, a znala sam. Uz fakultet, predavanja, ispite i stalna putovanja dala sam sve od sebe, zadnje atome snage. To je bilo vrijeme kada sam se jednostavno osjećala kao robot, sve sam radila kao na traci i jedino tako uspjevala držati sve stvari u rukama. U isto vrijeme nisam imala snage priznati roditeljima da znam sve što se događa, nisam htjela da majka još više pati znajući da ja znam da joj se bliži kraj. Kada smo bili zajedno funkcionirali smo kao normalna, vesela i zdrava obitelj. Bolest i smrt se nisu spominjali, ništa se posebno nije radilo u tim trenucima, jednostavno smo živjeli normalno kao da se ništa ne događa (nikakve pripreme za smrt) i sada bih ponovno tako napravila. Sestra je tada taman krenula na fakultet, privikavala se na novu sredinu, ljude, običaje, sve ono što sam ja prošla par godina prije nje. I nisam joj rekla sve što znam o bolesti. Možda sam trebala, možda sam pogriješila, ali čini mi se da bih ponovno ponovila istu pogrešku, ako je to i bila pogreška. Svu bol, svu tugu, sve obveze sam preuzela na sebe, i bilo je teško, ponekad je vodilo i do ludila, ali uspjela sam i sretna sam što sam njoj pomogla da to prebrodi na pravi način.
Poslije majke mi je umrla tetka, nije bolovala niti mjesec dana, i čim je završila u bolnici znala sam da joj pomoći nema (rak). Sudbina je htjela da iza nje ostane curica od 8 godina kojoj je trebalo osigurati dom, obitelj... pomoći joj da sve to preživi, i opet sam sve to preuzela na sebe. Sada sam sretna što uspjevam u tome.
Poslije tetke umrla je i baka, danas je zabolilo, sutra je više nije bilo. Sada se još uvijek tješim da nije patila i pronalazim utjehu u tome što je ona ipak bila starija žena i prirodno je da ona ode prije nego netko mlađi.
Poslije bake je umro i stric, nema sada niti mjesec dana.
Imam još ispit do kraja na fakultetu, spremam diplomski i nadam se da ću sve to uspjeti izgurati nekako, moram, zbog sebe.
Godine života sam dala onima koje volim i sada kad vidim da su oni sređeni, da su sretni, mislim da je došlo vrijeme i na mene. Pa imam tek 25 godina.

Na pogrebima nikada nisam plakala, obavještavala sam ljude, dočekivala ih, tješila one koji su da budem iskrena trebali tješiti mene.
Smatram da sam čvrsta osoba, vjerujem da se sve to dogodilo s nekim razlogom, ali isto tako ponekad osjetim onu ljutnju i gorčinu jer što se sve to mora događati baš meni, čime to zaslužujem.

A snagu za sve to progurati, preživjeti i nastaviti živjeti pronalazim u svome ocu. Osobi toliko jedinstvenoj i nezamjenjivoj. Jednostavno nemam riječi kojima mogu opisati svu ljubav i hrabrost tog čovjeka.

p.s. nemojte zamjeriti na ovako dugom postu, ali htjedoh ispričati svoju priču, možda nekome pomogne

[spocky]

Maraleo divim ti se, svaka ti ćast. ne znam koliko ljudi postoji da bi s nosili s takvom situacijom na takav način.
meni je majka umrla kad sam imala 6, jedan deda ima rak, drugi je pretrpio moždani. doma se brinem za brata i sestru jer staroga kao da nema. ali više nebrem tak, izluđuje me sve to skupa.
da barem imam tolko snage kao ti.

[Ivanøv]

maraleo kaže:

vjerujem da se sve to dogodilo s nekim razlogom

tko ti zamjeriti moze?Pomaze

Mislim da je Lone rider u pravu. Sto se prije suocis sa svojim strahom, kakav god da bio, lakse ces nastaviti sa zivotom. I naravno, tuga i bol nikada ne prodju ali izblijediti hoce.
Zadnje tri godine su mi donijele smrt tri bliskih osoba. Moja odluka je bila zanemariti tugu, jad i suze i nastaviti dalje sa zivotom. Do dana danasnjeg ne pricam o tim dogadjajima. Pogresna odluka, bar u mom slucaju. U zadnjih par mjeseci, moja obrambena kula se rusi, polako ali sigurno. U zadnje vrijeme usred posla pocnem plakati ili me nekada uhvati tuga iz koje se ne znam trgnuti sto mi koci i posao i faks jer tada nista ne cujem, ne vidim. Cak ni glazba, moja najveca ljubav, ne pomaze.
Bas kao i ljubav, bol, kada se dijeli postaje ljepsa.

[maraleo]

Ivanov, to ti je sve normalno, vjeruj mi, jer sam i sama sve to prošla.
Netko je dobro napisao prije da u početku još nismo niti svjesni što se događa, odnosno što se dogodilo. Puno je stvari za riješiti, život ide svojim tokom i jednostavno nas te stvari zaokupe neko vrijeme, dok se sva birokracija ne riješi, dok se ormari ne isprazne, pa je nekome vrijeme ispita, nekome se poveća obujam posla i obveza... , jer život stvarno ide dalje.
Čovjek se treba suočiti s činjenicom da je nama teško i ma koliko to bilo teško za priznati, ljudi oko nas nastavljaju po starome, njima se ništa nije dogodilo.
Nakon sve te strke i zbrke nastane onako tajac, zatišje pred buru rekli bi neki. U tom razdoblju bit će da sami sa sobom rješavamo neke stvari, postajemo svjesni što se uistinu dogodilo.
Onda dođe ta bura osjećaja usamljenosti, ljutnje, zapostavljenosti, odbačenosti, samoće, bezvoljnosti...
Ma u tim je trenucima sasvim normalno da čovjek pukne, da se isplače.

Kažeš 3 godine, pa sve je to još svježe. I s godinama ti te osobe fale sve više, a dogodi se i da si ljut na sebe u nekim trenucima kada kao zaboraviš na njih. Pa sve je to za ljude.

Ja se vodim za onom gore je visoko, a dolje tvrdo. Tu si gdje jesi i treba se pomiriti s tim. A cijeli naš život, u usporedbi sa čovječanstvom, traje onoliko koliko treba da skočiš što više možeš u zrak i vratiš se na zemlju.

Zato kažem, tuga i bol zbog gubitka voljene osobe uvijek će biti prisutni, nekada manje nekada više, ali život ide dalje.

[Astrice]

A meni niko ništa da kaže.

[anavi1]

Astrice, što se tiče tvoga oca, koliko sam skužila, njega više nema.

Samo, nemoj dopustiti da te i dalje zlostavlja, prihvati da je bio takav kakav je, nemoj sebe kriviti što ne žaluješ za njim ili naprotiv što žaluješ. U takvim je situacijama stvarno teško biti pametan.

Ali, okreni se sebi i svome životu, a njega ostavi tamo gdje pripada, u prošlosti.

[lone rider]

Astrice, zlostavljanje je teška stvar, ali ne zbog činjenice da si zlostavljana nego zbog toga što to, takvo ponašanje ljudi, takav način kontakta s ljudima ostavlja psihičke posljedice koje se lako mogu odrazit na sustav vrijednosti, percepciju ljudi i života i mogu postat naučeno, projicirano ponašanje jer tako izbacuješ nakupljene frustracije. Uz to dolazi i okrivljavanje samog sebe. Ko neki ping pong meč između osjećaja sve ću vas zgazit, silovat, posrat i zapalit i osjećaja jadna ja, ja sam nitko i ništa, propalitet, tak mi i treba. Ni jedno ni drugo naravno nije dobro i treba vremena da se čovjek toga oslobodi. Mislim da je dobra stvar razgovarat o tome s ljudima kojima vjeruješ ili piši o tome na forumu ako želiš.
Žao mi je kaj ti se to dogodilo. Drži se.

[VeronikaN]

Suosjećam sa svima koji su izgubili voljene osobe.
Osobno sam ih izgubila četvero u jednoj godini.
I još se dobro sječam stanja okamenjenosti u kojem sam se našla.
Trebalo je skoro tri godine,da se vratim na normalu..

no događa se da se ljudi više nikad ne vrate u normalu, a
to je tek stravićno stanje...

[url]http://www.noviforum:net/index.php.

tema:tuga bez granice

[Astrice]

Ja sam nakon tri mjeseca od njegove smrti pala u depru ili nešto slično tome. Al ispada ko da me opsjeda njegov duh. Inače 24-og počinjem sa lječenjem na "Rebru". Inače imam dijagnozu poremećaja ličnosti. Imam osjećaj da je njegova energija još prisutna i ko da bi mi trebao egzorcista da me toga oslobodi. Inače uskoro će biti 7 mjeseci otkad je umro.

[diki]

Stik kaže:

06.09. mi je umro otac nakon sam dva mjeseca od dijagnoze raka pluca sa metastazama na jetri.
Cijeli tjek njegove bolesti nosio sam se dobro i nije bio dana u bolnici.U potpunosti sam se prepustio njezi i brizi prema njemu.Umro je doma i nisam plakao.Cijeli ritual prije i nakon pogreba prezivio sam iako psihicki i fizicki iscrpljen.Evo sad gotovo dva mjeseca nakon njegove smrti pocinje me hvatati strasna praznina i tuga sto sam ga izgubio zauvjek..kao da tek sada iz faze soka prelazim u stvarnost i postajem svjestan svega.Zar nebi trebalo biti drugacije.Da iz faze zalovanja prelazim u fazu nastavka normalnog zivljenja...Ne znam,totalno sam zbunjen...

preživjet ćeš taj gubitak.....
ne potiskuj osjećaje, svaku fazu tugovanja proživi od početka do kraja.
to što osjećaš prirodni su osjećaji, a s vremenom će ti biti lakše, nadam se.
drži se!

edit: vidim da je quotani post star pola godine, no bez obzira na to, ovo što sam napisala odnosi se na sve koji su izgubili voljenu(e) osobu(e). osjećaje koji se rode nakon gubitka voljene osobe ne treba potiskivati jer ako se potiskuju, zapnete u jednoj fazi tugovanja i po nekoliko godina i vrlo se teško vratite u normalu.....
sretno svima!

[anaivana]

Ja znam osobe koje se nikad nisu vratile u normalu. Što nije ok.

[diki]

anaivana kaže:

Ja znam osobe koje se nikad nisu vratile u normalu. Što nije ok.

i ja znam.
zato i kažem da treba proživjeti sav spektar emocija koje se javljaju nakon gubitka voljene osobe.

[diki]

Još bih napomenula da je bitno da se ne povlačite u sebe. Istina je da svatko tuguje na svoj način, ali opet, svi mi slično tugujemo. Bitno je ne izolirati se. Treba komunicirati sa svojim bližnjima, pričati o osjećajima i ne pretvarati se da je sve isto i da se ništa nije promijenilo.

[lone rider]

Astrice kaže:

Ja sam nakon tri mjeseca od njegove smrti pala u depru ili nešto slično tome. Al ispada ko da me opsjeda njegov duh. Inače 24-og počinjem sa lječenjem na "Rebru". Inače imam dijagnozu poremećaja ličnosti. Imam osjećaj da je njegova energija još prisutna i ko da bi mi trebao egzorcista da me toga oslobodi. Inače uskoro će biti 7 mjeseci otkad je umro.

Nadam se da će sve na kraju bit ok. Mogu pretpostavit kak ti je. Ko neki osjećaj da još uvijek vlada tobom jer mu vjerojatno nisi imala prilike, snage ni zrelosti pošteno se suprotstavit, pa ti izgleda kao da ga nikad zapravo nisi ni pobijedila u svojoj glavi. Nikad nije došlo do katarze u kojoj bi mu mogla napokon dat do znanja da s tobom više tako ne može postupat. Ali reći ću ti nešto. Sve i da si mu imala prilike suprotstavit se, ništa vjerojatno ne bi pomoglo osim ono, sjekirom utuvit u glavu, što opet sa sobom nosi problematiku posve drukčijeg tipa o čemu sad neću. Uglavnom, zapamti da ti takve osobe mogu naškodit (osim u fizičkom smislu) samo onoliko koliko mu sama dopustiš.

Drži se i iščupaj se nekako iz svega toga please!

[Astrice]

@ Lone Rider u pravu si i smatram da i ja nosim tu dio krivice jer sam to dopustila,a suprotstavljanje me je samo koštalo živaca. Meni ovo nekako izgleda kao stockholmski sindrom jer on za mene baš nije bio voljena osoba. Nadam se da ću biti dovoljno jaka da kroz psihoterapiju i ostalo to sredim.

[Ivanicapeca]

maraleo kaže:

Na pogrebima nikada nisam plakala, obavještavala sam ljude, dočekivala ih, tješila one koji su da budem iskrena trebali tješiti mene.
Smatram da sam čvrsta osoba, vjerujem da se sve to dogodilo s nekim razlogom, ali isto tako ponekad osjetim onu ljutnju i gorčinu jer što se sve to mora događati baš meni, čime to zaslužujem.

A snagu za sve to progurati, preživjeti i nastaviti živjeti pronalazim u svome ocu. Osobi toliko jedinstvenoj i nezamjenjivoj. Jednostavno nemam riječi kojima mogu opisati svu ljubav i hrabrost tog čovjeka.

Draga moja, moja patnja je ništa naspram tvoje. Ja trenutno gubim majku od glioblastoma (tumor na mozgu). U terminalnoj je fazi, potpuno nepokretna i ovisna o meni.
Jako me pogodila činjenica da je tako teško bolesna. Moja obitelj je bila gotovo savršena, nije bilo boleština, bili su skladni odnosi i onda se odjednom razboli moja mama i sve se srušilo.
Pitala sam se jako dugo zašto mami, zašto meni, zašto nama? I onda sam shvatila da vjerojatno zato što sam upravo ja dovoljno jaka da prođem kroz to.
Vjerojatno je to odgovor na tvoje pitanje...možda zato što tvoja sestra to ne bi mogla, ti si se rodila prije nje...sve je to vrlo pragmatično, netko na svijetu mora dati i takav primjer kao tvoj i kao moj. Ja trenutno živim u strahu da je ovo s mojom mamom samo prva domino kockica koja će pokrenuti lančanu reakciju, jer ako me Bog već ovoliko kušao, mogao bi i još...

Zaista ti se duboko divim i dobro je da na ovome svijetu postoje ljudi poput tebe, jer si veliki uzor i inspiracija da ustrajem u svojoj patnji...uvijek postoji netko kome je gore nego meni.