Odrasla djeca alkoholičara (ACoA) - virtualna grupa podrške

[bazinga minga]

vilenjačica kaže:

joooj...pričate o riječima padanja u depru....
što mislite kad ste u dom stanju mjesecima, bez da i dana prestanete plakat...i ponovno dijagnoza povrtane jake depresije...nikako se maknut

vikend plakanja? ja plačem od 6 mj prošle godine...i jel mi lakše...nije


kad si pred zidom ....kad se najdrža i najbolja osoba u tvom životu pretvorila u tvog vlasitog oca...totalni kolaps sistema.

Meni je žao kad to pročitam. Kako to misliš da nemaš nikog drugog? Prijatelji, ljubav?

[askorbinska]

bazinga minga kako da budem sigurna? Imam osjećaj da je svekru najveći problem upravo ona. Jednom sam ga čula kako je svojoj kćeri potiho govorio da dođe, da je baka sama....Zovemo je baka otkad imam dijete.

Bojim se svekru iskazati sumnju jer su primitivni i boga pitaj kao bi reagirao.

Čak mislim da je moj suprug kužio, ali ga je bilo sram. U braku smo bili nepunih 5 godina kad je umro.

[bazinga minga]

December Poem kaže:

@bazinga minga

Slažem se s tvojom mantrom i mislim da je to jedino normalno i najzdravije što možeš zaključiti.
Svaki pokušaj razgovora s njima završi upravo ovako kako si opisala - jalovo.

Ali nešto mi nije baš jasno. Eto kažeš da si imala svoje ispušne ventile i da si naučila potisnuti ružne stvari. I ima nas puno s takvim sličnim ventilima, naučiš preživjeti, ostati koliko-toliko normalan i vidjeti ono dobro oko sebe. Kako sama kažeš, u banani si taj dan, a za dva dana ustaješ i ideš dalje.
Nije mi jasno što misliš pod time što si vilenjačici rekla da treba zaboraviti, ako si negdje u svojim prvim postovima napisala da sve to držiš predugo u sebi i da bi mogla napisati knjigu koliko te toga zakopanog još uvijek muči?

Možda sam se krivo izrazila, mislila sam prije da to treba potisnuti. Zaboraviti ne možeš nikada, ali potisnuti, gurnuti te misli u stranu možeš ako se dovoljno trudiš. Meni zapravo najviše treba ovako nešto, grupa kao ova. Gdje možeš slobodno pričati o tome, tj. pisati. Ja i dalje nikome o tome ne pričam, izvježbana sam, a to je taj moment koji trebam, to pražnjenje, priča....

[vilenjačica]

bazinga minga kaže:

Meni je žao kad to pročitam. Kako to misliš da nemaš nikog drugog? Prijatelji, ljubav?

nikoga više nemam. baš nikoga. kad imaš bpd...ljudi to ne mogu podnjet. to je teško...razumijem ih.
sad sam pale sam na svijetu...i borim se rukama i nogama....svaki dan već dva tjedna smišljam što ću nakon posla...najčešće se nakljukam tabletama samo da pespavam dan jer ne mogu izdržat...ili odem na hitnu psihijatriju..ili odem kod velečasnog...samo da bih pričala sa nekim da nisam sama.

ne želim ni jednom ljudskom biću da dođe do stanja u kojem sam ja. nikad nikome ne želim ovu patnju ni najgorem neprijatelju ne bih ovo poželjela nikada.

a bpd...i sad opet jaka depresija...sve pozadina ista...roditelji i djetinjstvo..i ključna osoba moj otac u svemu tome.

danas mislim da ću na psihijatriju opet...nije mi dobro.

[December Poem]

askorbinska kaže:

bazinga minga kako da budem sigurna? Imam osjećaj da je svekru najveći problem upravo ona. Jednom sam ga čula kako je svojoj kćeri potiho govorio da dođe, da je baka sama....Zovemo je baka otkad imam dijete.

Bojim se svekru iskazati sumnju jer su primitivni i boga pitaj kao bi reagirao.

Čak mislim da je moj suprug kužio, ali ga je bilo sram. U braku smo bili nepunih 5 godina kad je umro.

Empirijski sigurna možeš biti jedino ako je na prepad uhvatiš s bocom.
Oni sami ti to nikad neće priznati jer vjerojatno ni sebi nisu priznali, a o "sramoti obiteljske tajne" već sam pisala.
Ali iskreno, ako ti već sad ovako sumnjaš, 99% je sigurno da si u pravu.
Ja ne bih dijete ostavljala s njom ako imam drugog izbora.

[bazinga minga]

askorbinska kaže:

bazinga minga kako da budem sigurna? Imam osjećaj da je svekru najveći problem upravo ona. Jednom sam ga čula kako je svojoj kćeri potiho govorio da dođe, da je baka sama....Zovemo je baka otkad imam dijete.

Bojim se svekru iskazati sumnju jer su primitivni i boga pitaj kao bi reagirao.

Čak mislim da je moj suprug kužio, ali ga je bilo sram. U braku smo bili nepunih 5 godina kad je umro.

Samo kad bi živjela s njom i vidjela kakva je u trijeznom, kakva u stanju pijanstva, tek tada bi mogla biti potpuno sigurna. Samo kad s njima živiš, tek tada znaš. Susjedi, prijatelji i ostali mogu naslućivati, ali nikada ne mogu znati koliko je to intenzivno (osim ako baš pada na pod od pijanstva).
A tvoj suprug nije kužio, nego je znao, i normalno da ga je bilo sram. Moj brat šogorici nije priznao da mama pije, sve dok nije bili već desetak godina u braku, i kad je ona bila već teška cirotičarka. Ovoj je to bio šok naravno, i onda je rekla da su joj mnoge situacije bile sumnjive i da joj je sada sve jasno.

[December Poem]

bazinga minga kaže:

Možda sam se krivo izrazila, mislila sam prije da to treba potisnuti. Zaboraviti ne možeš nikada, ali potisnuti, gurnuti te misli u stranu možeš ako se dovoljno trudiš. Meni zapravo najviše treba ovako nešto, grupa kao ova. Gdje možeš slobodno pričati o tome, tj. pisati. Ja i dalje nikome o tome ne pričam, izvježbana sam, a to je taj moment koji trebam, to pražnjenje, priča....

Ok, kužim
Zapravo se potpuno slažem s tobom i jako mi je drago imati ovdje perspektivu nekog tko je malo stariji od mene i tko se uspijeva nositi s tim mislima.
Potisnuti, da, u smislu da nećeš konstantno o tome razmišljati i pričati, ne svaki dan, i nećeš dati da ti to upravlja životom.
I ako sam nekom pomogla otvaranjem ove teme, super.

Ja sama sam dosta o tome pričala s ljudima, to je bio moj način prkošenja svojima. Kao, ako ne čuvam tu njihovu tajnu, znači da se borim protiv njih i protiv posljedica u mojoj glavi.
(Nemojte me krivo shvatiti, ne trubim to svima uokolo, već bližim prijateljima )

[askorbinska]

Jedno vrijeme sam čak razmišljala o tome da uletim na taj dan kad znam da svekar nije doma, npr. u 9 navečer da se uvjerim. Ma kad se razmislim sigurna sam da pije. Svekar je tim svojim dugačkim danom znao doći doma na večeru, valjda samo da provede sat-dva s njom i vraćao se na posao.

Nakon svega što se desilo skužila sam i da ne pije nikakve sedative jer ih ne smije kombinirati s cugom, naravno.

Dijete mi ide u vrtić. Ponekad ga oni uzmu na 3-4 sata. Uglavnom je i dida s njima. Ne volim kad dida ostavi baku samu sa djetetom jer se jednostavno bojim.

vilenjačice žao mi je što se tako osjećaš, mora postojati drugi izlaz i drugo rješenje. Imam 34 godine, ako si u Zg možemo koji put otići na kavu ako želiš.

[Pringles]

Dragi/drage forumaši/forumašice,

za sve nedoumice vezane uz alkoholizam općenito imamo temu Alkoholizam - opća tema i bilo bi dobro da svoja pitanja i komentare koji nisu vezani uz ovu usku temu postavljate tamo, a da ova tema ostane isključivo grupa podrške odraslim osobama koje su odrastale uz roditelje alkoholičare.

Zahvaljujem.

[vilenjačica]

i ja sam se nadala od 6 mj prošle godine da ima drugi izlaz i drugo rješenje...nema očito


nije bitno

ja sam u rijeci nažalost...hvala od srca na ponudi

[The Ambadassor]

Zanimljiva tema, počinjem shvaćati malo dublje neke korelacije... I'd like to share my story.

Naime, otac ex alkoholičar (otprilike cijelo moje djetinjstvo), majka bila u ratu, a još k tome i ne može smislit djecu (sad da, kad sam odrastao). Inače, otac nikad nije bio nasilan, ali je (i dalje) teški živac, izbiva 95% vremena iz kuće (sad svi živimo odvojeno), a vidim da sad želi ostvarit komunikaciju koju nikad nije prije uspio/znao/mogao/htio uspostavit.

Vidi se da mu je žao, da mu to sad fali, ali ja nisam sposoban osjećat takvu bliskost s njim nakon toliko godina (imam 25, predodžbe radi) - razgovaramo po 5 min dnevno, i to uvijek iste gluposti koje me samo živciraju. Ja mu se ne mogu otvorit iako vidim da mu je stalo. I ne pada mi napamet da glumim lažne osjećaje.

Inače, probao je jednom dić ruku na majku. Nije dobro završilo, po njega.
Znam da je nju jako smetalo šta radi, ali s vremenom se jednostavno pomirila s tim, promjenit ga nikad nismo mogli, i iako je slušao, i mislim da mu je bilo stalo, kad mu se kaže koliko griješi i što radi, nikad nije uspjelo i odustali smo. Vjerojatno kao što sam pročitao u jednom od postova - prespava kao mamurluk, i sutra ko da ništa nije bilo, a ja se istrošio dobrano.

Inače, uvijek sam bio povučeniji tip, miran u društvu, više slušam nego meljem, do kraja srednje nisam imao samopouzdanja, i sad tek nekako vidim zašto sam ispao tako čudna biljka na kraju krajeva, jer nikad to nisam percipirao kao direktan problem niti uzrok, vjerojatno zato jer sam se pomirio da je to jednostavno tako, i da će tako i bit. Sad i ja malo zavidim onima koji su živjeli i odrastali normalno, doduše tko zna šta bi tada bilo.

Možda nebih bio zainteresiran za psihologiju, sociologiju i filozofiju, i vjerojatno se nebih izgradio u ovako snažnu ličnost. Po onoj staroj, "što te ne ubije te osnaži", svaki puta kad padnemo, dignemo se jači, jer se prilagodimo, jer naučimo, jer nam se psiha očeliči.

U neku ruku, zavidim im često. A s druge strane, ipak sam mišljenja da i nismo zakinuti - već da smo skoro nadareni. Rijetko tko nas razumije, da, i ponekad se znam osjećat usamljeno. Ali zato znam da je u meni, povodom toga, nastalo nešto prekrasno i vrijedno, i to mi nitko ne može otuđiti. Koliko god se može reć da sam "zasebni nutcase", vrlo sam zahvalan na putu kojim sam kročio.

[PittaVata]

Super da se lagano javlja sve više ljudi.

Idem leći, loše mi je, grče mi se mišići od nedostatka magnezija. Čujemo se

[December Poem]

The Ambadassor kaže:

Zanimljiva tema, počinjem shvaćati malo dublje neke korelacije... I'd like to share my story.

Pozdrav muškom članu
Što se tiče ovog tvog zadnjeg odjeljka, u potpunosti shvaćam. Mislim da je to sve dio našeg prihvaćanja samih sebe, toga da smo 'čudne biljke' i jbg, idemo dalje usprkos tome. Naučiš prepoznati neke snage koji si dobio/usvojio/bio prisiljen razviti. Osjećaš se ponekad kao da znaš nešto što drugi ne znaju, istodobno se osjećajući i opterećen i nadaren... Teško je objasniti.
Međutim, pazi kome to govoriš jer može ispasti kao da se postavljaš iznad drugih, iako ti to nije namjera.

A zavist je prejaka riječ, ali upotrebljavamo je u nedostatku bolje. Normalno da 'zavidim' nekome tko ne zna kako je to kad ti otac redovito prijeti da će ti zavrnuti vratom. Ali ne zavidiš na onaj neki zločesti način, već nekako promatraš i priželjkuješ, pitaš se kako bi to bilo.

[The Ambadassor]

Potpisujem od riječi do riječi. Ajme, zar sam jedini muški na topicu? O.O

Slažem se sa tom teorijom "cursed with awesome", mogu podjeliti par citata:
- "The emotions of those who are thought to be beautiful are always full of sorrow."
- "The ones in actual combat are never percieved as being tainted."

Naravno da se ne treba postavljat sa bilokakvom arogancijom prema drugima, niti to pričat svakome. Ali isto kao što nas rijetko tko razumije, tako i rijetko kome to možemo i reći. Ali je tu u nama, i grije nas. Naravno, i mi smo samo ljudska bića, ali nismo ni manje od toga.

We meet again, December .

[JaSamKlon]

Kao što vidite po mom nicku, klonirala sam se da bi ovdje pisala. Nije mi ugodno pisati pod mojim nickom iako, ruku na srce, i nisam nešto aktivna na forum.hr-u ali nema veze, ovako mi je lakše.

Imam 30 godina, u braku sam i imam jedno dijete. Moj otac je alkoholičar cijeli moj život. Čitala sam zadnje upise od Decembar i svrstavam se u "buntovno dijete"
Ovdje ne želim pisati o tome kako mi je bilo odrastati uz takvog oca (jer svi mi ovdje to znamo) niti želim opisivati scene, strahove i sve loše stvari kroz koje smo prolazili moja majka, moj brat i ja.
Ovdje sam jer se želim otarasiti svih trauma, nesigurnosti, uplitanja i utjecaja na moj život.

Ipak, da bi stvar bila jasnija, napisati cu nekoliko stvari: moj otac nije tip alkoholičara koji se vucara po klupicama ispred dućana i klošari već je poprilično uspješan poslovan čovjek. Sve loše stvari uzrokovane alkoholizmom kompenzirao je kroz financijsko blagostanje u kojem smo živjeli. Jedini plus koji ja tom čovjeku mogu dati je taj da mi materijalno nikad ništa nije falilo.

Moja majka je divna žena, blage naravi koja trpi njegov alkoholizam, naglu narav i sve što uz to ide. Moj brat je plahog karaktera, iako vrlo društven, koji je, po mom saznanju i sam sklon alkoholu i ostalim porocima. Kad sam vec klon, želim biti iskrena, priznat ću kako sam i sama u jednom periodu svog života bila sklona alkoholu. Znate ono kad izlazite vikendima pa popijete koju, pa se izlasci zalome i tjedno, pa tako nastavite..hvala Bogu shvatila sam na vrijeme i poradila na sebi. Sad popijem nekoliko pica svega par puta godišnje, kad su neke prilike, kao sav normalan svijet.

Trenutna situacija: ne pričam s ocem već godinu dana. Nit se čujemo, nit se vidimo. Osječam se odlično. Kao da napokon imam unutarnji mir. Sama donosim odluke. Sama se nosim sa posljedicama. Najvažnije od svega, ne grči mi se više želudac jer ga moram vidjeti, ne grči mi se više želudac jer vidim njegovo ime na ekranu mobitela. Živim svoj život. Napokon.

Cijeli sam život ljuta na njega. Bijesna. Od kako ne pričamo, mislila sam da će ljutnja splasnuti ali nije. U stvari, što vrijeme više odmiče ja sam sve bijesnija i ustrajnija u odluci da ga ne želim u svom životu, u životu svog djeteta. Dosta mi je njegovog omalovažavanja, kritika, pijanih ispada, njegovog stava, njegovog negiranja ovisnosti. On sad navodno ne pije; znalo se to desit već, kad zagusti kao prestane, al svaki put do sada bi se opet propio tako da to što sad ne pije meni ne znači ništa i ne vjerujem u to.

Čini mi se da sam tek sad, kako nismo u kontaktu, shvatila koliko sam oštečena i koliko toga sam propustila zbog njega i njegove sebičnosti i odluke da je alkohol broj 1 u njegovom životu.

Imam pitanje za vas: kako se nositi s odlukom da ne želite biti u kontaktu s alkoholičarem u obitelji dok ostatak obitelji očekuje da "izgladite" stvari? Inače, kod nas je vrijedilo pravilo pravi se da se ništa nije desilo da stari ne poludi opet Meni je to dozlogrdilo, i neću više tako. Desilo se, povrijedio me, milijun puta i neću mu olakšati tako da se pravim da se nije desilo. Ne želim.

Zanima me odgovor na ovo pitanje ne samo teoretski već i u praksi: kako se viđati s ostatkom obitelji a ne viđati njega, ako svi žive u istom kućanstvu? Jasno mi je da majku i brata ne mogu izvlačiti iz kuće da dođu kod nas svaki put, ne bi bilo fer prema njima, oni nisu krivi.

* neki krive ostale ukućane da ih nisu zaštitili od alkoholičara u obitelji. To nije moj slučaj, majka je radila najbolje što je mogla. Sad sam odrasla i donosim odluke sama (ovo sam napisala ako se netko osvrne na moj upis kako nije fer da brata i mamu izvlaćim iz kuće da se vidimo)


Da rezimiram: ja ga ne želim u svom životu. Ta moja odluka će dosta utjecati na njegov odnos s majkom i bratom. Ustrajati u odluci ili popustiti da bi svima bilo lakše? Osim meni.

[December Poem]

Ja sam na kraju popustila jer sam morala.
Da pojasnim kratko, za vrijeme jednih ljetnih praznika prije nekih 5-6 godina branila sam majku od njegovih napada, stala sam između njih i 'dobila po sebi'. Gad me išamarao. Pokupila sam sebe i svoj jadni preostali ponos i dostojanstvo i sram zbog toga što mi se dogodilo ono za što sam se zaklela da neće i pobjegla u Zagreb. Nisam s njim pričala godinu dana, nisam mu se javljala na mobitel (bila je to divna godina ), i kad bih otišla doma vidjeti ostatak ukućana, nisam mu se obraćala. Međutim, majka i sestra su vršile pritisak na mene da se 'prestanem inatiti' kako bi njima bilo lakše.
I kao i obično, u strahu od njegovog bijesa koji bi mogao iskaliti na majci (jer on nju krivi uvijek i za sve), popustila sam i dala mu ograničeni pristup.
E da, i samo da dodam, ne vucara se ni moj po klupicama. Sebe prezentira kao itekako radišnog.

Nisam pristala na ovo pravilo o kojem govoriš "pravi se da se ništa nije desilo" (a koje mi je dobro poznato), već sam često isticala da se to sranje jest dogodilo. Iako se otac pravdao "da sam ja njega prva udarila", a mati mi rekla "nitko te nije tjerao da me braniš". (Osim što je bježala po kući.) Sestra o tom sa mnom nije htjela niti progovoriti.
Morala sam popustiti zbog njih jer one su tamo, a ja sam otišla, i one znaju u meni probuditi krivnju...

Moj savjet tebi -ne popuštaj ako stvarno, stvarno ne moraš. (Svaka situacija je drugačija.)
Nemoj mu olakšati, drži svoju stranu i radi ono što osjećaš.
Svaki moj moment s njim je nešto što moram mehanički odraditi zbog njih koje su ostale.
I totalno imam Survival Guilt

[147]

Prkvc82 kaže:

Inace imam problem sa memorijom, jako malo stvari se sjecam iz djetinjstva pa cak i iz tinejdzerskih godina. Kao da sam istreirala mozak svoj da zaboravlja.

Isto je i meni. Recimo ponekad bude svađa s roditeljima i ja sutradan imam već poteškoća sjetiti se što je točno bilo, tko je što rekao, a nekad čak i zašto smo se svađali.
Znam da je bilo svađe i sjećam se bijesa, nemoći i užasnih osjećaja, ali malo toga konkretno.

December Poem kaže:

Ne razumiju, zato sam ja pokušala na ovaj način. I ja sam osjećala tu ljubomoru, pogotovo kad sam se tek počela suočavati s ovim razmišljanjima i još dugo, dugo nakon toga. S vremenom se pomiriš s time da nisu oni krivi što su odrastali normalno

Meni bi bilo ohrabrujuće upoznati nekoga normalnog i iz normalne obitelji. Pod normalnim ne mislim samo na kućanstva bez ovisnosti jer ljudi ne moraju biti alkosi i narkomani da nanesu štetu bliskim osobama. Znate li vi ikoga da je zdrav, da nema neku vrstu patološkog odnosa sa svojom obitelji?

Netko je spomenuo djecu. Mene je strah imati djecu...Nisam sigurna da znam voljeti a ne bih htjela da moje dijete odrasta nevoljeno.
Trenutno sam u sretnoj vezi. Ali me strah da ne znam procijeniti dobro i da sigurno nisam u sretnoj vezi nego se opet zavaravam. Ne vjerujem sebi više i ne znam kako uspostaviti neki kriterij zdravog rasuđivanja i razlučivanja stvarnosti od "wishful thinkinga"

Osjećaji koje najčešće osjećam su sram, ogorčenost, ljutnja, bijes. Nekad dok idem doma s posla i sama sam sa svojim mislima mislim da ću eksplodirati od ogorčenosti, ljutnje, tuge i usamljenosti....

mali uvod od mene

[JaSamKlon]

December razumijem o čemu pričaš. Naravno, svaka situacija je drugačija ali svima nam teško pada (ovo je najblaži izraz koji sam mogla iskopat ). Kako se osječaš, od kad si popustila? Vidjela sam link koji si stavila. Jel te to popuštanje unazadilo? U smislu da si se, dok niste razgovarali osječala bolje, a sada kad ste opet u kontaktu si opet lošije? Ili si uspjela ići svojim putem i napravit neku branu, da te više ne dira kao prije?

147 tvoja zadnja riječi kao da sam ja pisala; kad ostanem sama sa sobom ogorčenost, ljutnja, tuga..gomila nezadovoljstva i frustracije. S druge strane, ti kažeš da ne znaš želiš li imati djecu i mislim da ih ni ne bi trebala imati ako ne želiš. Možda s vremenom promjeniš mišljenje, možda ne. Kako god bude, bit češ zadovoljna jer češ sama odabrati.
Ja imam dijete i moj brak nema veze s brakom mojih roditelja. Moj muž ne liči na mog oca ni u kom smislu. Dobro sam pazila na to (ovo zvuči smiješno, ali moji bivši dečki i moj muž - nitko od njih ne pije alkohol, muž popije čašu vina u posebnim prilikama - jednom je poslje posla otišao na pivo, JEDNOM, od kad ga poznajem i ja sam ga napala da mi neće kući dolazit pijan s posla nikad, ikad. A ne da nije bio pijan, popio je jedno pivo. A mene to jedno pivo vratilo u djevojočicu koja bi se svaki dan skamenila kad bi čula kak se otvaraju vrata od haustora jer nikad ne znaš jel stari pijan il trijezan).


U vezi mog pitanja gore postavljenog: u mom slučaju ne bojim se da bi otac nešto napravio majci ili bratu, ta vremena su prošla. Sad je stariji pa je agresivan verbalno, fizički više ne. Znam da ako nastavim ne kontaktirati sa njime, da će on stvarati pritisak na njih, oni će biti rastrgani između mene i njega to će im stvarati nervozu, pritisak i nezadovoljstvo. Majka misli da se promjenio jer zadnje vrijeme, više od 6 mj, ne pije. Mislim da ona misli da mu moram dati priliku, iako mi to direktno ne govori. Mislim da ona to očekuje od mene. Rekla sam joj, iako me nije pitala, da on sam sa sobom ne može riješit svoju ovisnost i da mora negdje na liječenje. Onda bi možda s njim i razgovarala. Službeno. Ja mu se više ne mogu smješkat, gurat pod tepih i sjedit tamo na ručku skupa s mojom obitelji. Ne mogu. Nemam želudac za to.

Ostatak obitelji mi pak otvoreno govori kako moram s njim izgladiti situaciju. Kad ih pitam zašto, svi spominju kako nam je financijski sve pružao u životu. Po mom mišljenju to je nikakav razlog; njima je to sasvim dovoljan razlog.

U mojoj glavi je stvar jasna. Ne želim ga blizu svog djeteta; ne vjerujem mu; i inače ima težak karakter, kad se tome nadoda alkohol...zločest čovjek koji oduvijek ima preveliko mišljenje o sebi a nisko o svima ostalima.

Teret mi je i okolina, točnije muževa obitelj koja NARAVNO nema pojma (svi znamo kak se to sve lijepo skriva) i onda moram izmišljati razloge zašto otac nije prisutan na obiteljskim okupljanjima. Nisam sa njima pretjerano bliska pa nemam potrebu reći im istinu.

[JaSamKlon]

Još da nešto napišem kad sam već ovdje. Moje posljedice odrastanja s alkoholičarom. Mislim da ovo nisam nikad nikome pa ni sebi rekla na glas (nadam se katarzi prek foruma ) Ja sam sumnjičava prek svih granica, konstantno mislim da mi svi lažu i nešto sakrivaju i kronično sam nesigurna u sebe, u svoje postupke a pravim se da sam totalna suprotnost - jaka u svakom pogledu. Cijeli život sam pazila što smijem reći pred ocem i sad nastavljam s tom metodom u skoro svim situacijama koje imaju i najmanju naznaku konflikta. Onda puknem, saspem što treba i ne treba i pogoršam situaciju do maximuma.

Ovih osobina koje sam navela bi se zaista htjela riješit. Zato sam ovdje. Želim biti opuštena.

[December Poem]

JaSamKlon kaže:

December razumijem o čemu pričaš. Naravno, svaka situacija je drugačija ali svima nam teško pada (ovo je najblaži izraz koji sam mogla iskopat ). Kako se osječaš, od kad si popustila? Vidjela sam link koji si stavila. Jel te to popuštanje unazadilo? U smislu da si se, dok niste razgovarali osječala bolje, a sada kad ste opet u kontaktu si opet lošije? Ili si uspjela ići svojim putem i napravit neku branu, da te više ne dira kao prije?

Uh, tada me bilo unazadilo to popuštanje. Sjećam se da sam se neko vrijeme osjećala kao da sam izdala samu sebe. Ali stisla sam zube i naučila umrtviti emocije - preživjeti zagrljaj na rastanku i sl. Iskreno... Glumila sam. Stalno mi je bilo u glavi "to je čovjek koji te udario, a sad te grli". Vrtjelo mi se to u ušima kao pokvarena ploča.
Nevjerojatna je nadljudska snaga koju nekad možeš i moraš iz sebe izvući. Doista naučiš 'ne osjećati'.
A sad - ja njemu redovito dajem do znanja da ima samo ograničen pristup. On o mom životu zna samo onaj minimum koji moram i odaberem reći kad me nazove.
Napraviš branu samo takvu, da. Samo lagala bih ti kad bih rekla da je ta brana uvijek neprobojna. Imam i ja slabih trenutaka kad se prevarim - on ima neki svijetli trenutak, a ja popustim.

JaSamKlon kaže:

Ja imam dijete i moj brak nema veze s brakom mojih roditelja. Moj muž ne liči na mog oca ni u kom smislu. Dobro sam pazila na to (ovo zvuči smiješno, ali moji bivši dečki i moj muž - nitko od njih ne pije alkohol....

Ništa to ne zvuči smiješno. Još od srednje škole, kad mi se neki dečko sviđao, prvo što bih promatrala i ispitala bio je njegov odnos prema alkoholu. Ne mogu si pomoći. Doslovno pitam frendice (ako ga poznaju) koliko pije. (Iako ja u društvu pijem.)

Joj, čovječe. Rodbina mi je uvijek najjača... Jesu oni živjeli s tobom? Ne. Stoga, odjeb.

Apsolutno razumijem osjećaj kad se 'vratiš u djevojčicu'.
Apsolutno razmijem da ti se želudac grči kad moraš glumatati za stolom.
I neću ga ni ja ostavljati sa svojim djetetom ako ga budem imala.
Da ne quotam cijeli post - razumijem apsolutno sve.

JaSamKlon kaže:

Još da nešto napišem kad sam već ovdje. Moje posljedice odrastanja s alkoholičarom. Mislim da ovo nisam nikad nikome pa ni sebi rekla na glas (nadam se katarzi prek foruma ) Ja sam sumnjičava prek svih granica, konstantno mislim da mi svi lažu i nešto sakrivaju i kronično sam nesigurna u sebe, u svoje postupke a pravim se da sam totalna suprotnost - jaka u svakom pogledu. Cijeli život sam pazila što smijem reći pred ocem i sad nastavljam s tom metodom u skoro svim situacijama koje imaju i najmanju naznaku konflikta. Onda puknem, saspem što treba i ne treba i pogoršam situaciju do maximuma.
Ovih osobina koje sam navela bi se zaista htjela riješit. Zato sam ovdje. Želim biti opuštena.

To sa sumnjičavošću ti je tipično. Meni su trebale godine da shvatim da moje prijateljice nemaju skrivenih misli, već da me jednostavno vole i da žele provoditi vrijeme sa mnom. Neizmjerno sam im zahvalna na strpljenju. Na nepovjerljivosti prema muškarcima moram još raditi.
Potpis na boldano.
Živjela katarza i bolje mi je da ovaj moj emotivni striptiz ima smisla, or else.