Zadaćnice - spojeno

[Ludica]

Život piše čudne priče. Neke tužne, neke sretne. Pronalazimo se i gubimo u njima svakodnevno. Ponekad smo glavni glumci, ponekad sporedni, a ponekad samo statisti. Nemoćni da učinimo bilo što po pitanju radnje iako bi željeli. Koju ulogu ćemo dobiti u konkretnoj situaciji je nemoguće znati unaprijed.

Svi mi volimo biti glavni glumci. Tko ne voli biti u centru pažnje? Priznajmo sami sebi, ipak smo samo ljudi. Volimo da nas drugi vole. Ako nas drugi vole, onda imamo razloga voljeti i sami sebe. Bar bi trebali. I tako kroz život igramo uloge, trudimo se ispuniti što bolje ono što je očekivano od nas.

Pitamo li se ikada čini li nas sve to skupa sretnima? Jesu li to zapravo one uloge koje želimo igrati? Ili smo se jednostavno našli u njima i preuzeli ih, a da ne znamo ni gdje, ni kako, ni zašto se to dogodilo? Ali svejedno ih i dalje igramo. Izmijenimo ih nekoliko kroz dan, dok ne dođemo do onog trenutka da legnemo u krevet pred san.

Kakvu ulogu onda igramo? Jesmo li to stvarni mi? Ili sve te uloge kroz dan čine nas onime što jesmo? Tko je ona osoba koja ogoljela od svih očekivanja i zahtjeva drugih leži u krevetu? Je li sretna? Tužna? Umorna? Razočarana? Uzbuđena? Zadovoljna sa životom?

Zapitamo li se ikad tko su ljudi koje svakodnevno srećemo? O njima stvaramo razne pretpostavke na prvi dojam. Odjeća, frizura, držanje… i eto, ugurali smo nekoga u kalup, a da toga nismo ni svjesni. Vjerojatno i svi drugi čine isto sa nama, pa ne vidim razlog zašto i mi ne bi činili isto, zar ne? Teško je razbiti iluzije koje drugi o nama imaju. Iako se često čini da poznajemo nekoga u dušu, sve skrivene kutke njihovih srca. Znamo li ih uistinu? Ili znamo samo ono što oni žele da mi znamo?

Koliko puta ste odglumili smiješak pred drugima? Zatomili svoje tuge? Poželjeli da sve nestane, a ipak samouvjereno koračali ulicom? Nemojte nikad pretpostavljati tko je ona osoba koju susrećete nasmiješenu svako jutro na putu do posla. Ili tko je onaj starac koji s borom na čelu šeće psa svako jutro. Ili onaj tako samouvjereni mladić u odijelu koji naručuje kavu u istom kafiću kao i vi. Nemojte. Sve su to uloge koje igramo.

Priznajem sama sebi da ponekad razmišljam o tome tko sam. Što želim, čemu se divim, što žudim, što bih željela jednog dana biti. Jednom ću to sve biti ja. Jednog dana ću biti ona vesela, samouvjerena, snažna, a opet nježna i suosjećajna osoba koju drugi vide. Još ju s vremena na vrijeme izgubim iz vidokruga. Nestane pod teretom života.

Nikad nisam nikome rekla i neću nikad priznati da ja još uvijek nisam ta osoba. Ali ću biti.

[Meadow]

Teme novog ciklusa dolaze nam od Nurije Monfort i Doriana Graya:

Dorian.Gray kaže:

Predlažem temu:

Zabranjena ljubav

(Ne, nema veze sa lošom sapunicom. )

Sviđala Vam se je (i to jako) osoba koja je bila sve samo ne prikladna?
Premlada, prestara, preblisko rodbinski povezana, oženjena/udana, problematična...
Kako je to bilo?

Ili možda obrnuto, vi ste se sviđali nekome tko je patio, a niste bili prigladan izbor. A kako je to bilo?

Neprikladne osobe, krivi izbori, pogrešan trenutak, kriva percepcija... ako ste doživjeli nešto od navedenog i našli se u situaciji da je posrijedi ljubav za koju ste odmah znali da nije pravi izbor za vas..... podijelite svoje iskustvo.

Nuria Monfort kaže:

Moja tema bila bi:

Tramvaj zvan čežnja

Kako se poprilično često vozim tramvajima, u naletima dosade dok čekam svoju stanicu počela sam u većoj mjeri nego ranije primjećivati detalje na drugim ljudima koji se voze sa mnom. Često mi glavom prođu misli o tome
kamo idu ti ljudi,
kako se zovu,
tko ih čeka,
idu li u školu, na faks, ili pak na posao,
jesu li (ne)sretno zaljubljeni, ili pak (ne)sretno slobodni,
zbog čije im se poruke usta razvuku u osmijeh dok tipkaju po mobitelu,
što čitaju i čitaju li uopće,
vole li umjetnost,
stvaraju li možda nešto vlastitim rukama,
kako izgledaju ujutro u pidžami dok žurno piju kavu prije odlaska iz stana/kuće,
koja im je najdraža uspomena iz djetinjstva,
koju pjesmu više ne slušaju jer ih previše podsjeća na nekog posebnog,
imaju li nekog posebnog,
jesu li oni nekome posebni,
kako su izgledali prije 10 godina,
kako će izgledati za 10 godina,
jesu li sretni ili ne...

Trenutno ste u tramvaju. Ponedjeljak je. 7:30 h je. Gužva je. Stojite u nekom kutku (nadajući se da neće naletjeti kontrola?) i odjednom ste zamijetili neku osobu. Zadržali pogled na njoj dulje nego što biste to inače učinili. Kako izgleda ta osoba? Tko je ona? Ispričajte njezinu priču onako kako ona zvuči u vašim glavama.

Nadam se da već nije bila tema slična ovoj i da će u vama pobuditi inspiraciju.

Promatrate li ljude negdje u prolazu (u ovom slučaju, tramvaju) i zamišljate li njihove životne priče?
Ispričajte nam jednu od njih.









Teme su otvorene do nedjelje navečer, 25. svibnja.

[Gorštak]

Život je poput putovanja u tramvaju. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u tramvaj, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji... Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s tramvaja i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje nakolonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u tramvaj će ući druge osobe koje će nam biti vrlo važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u tramvaju za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s tramvaja ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas bacaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u tramvaju biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možda 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s tramvaja. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću vrlo tužan kad budem morao sići zauvijek s tramvaja. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Vrlo će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u tramvaj nisu imali. To će me silno radovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje. Trudimo se i nastojmo da imamo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo pri silasku s tramvaja ostaviti prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

[Flissiicoo]

Ustala sam prije svih. Ponedjeljak. Tri ujutro, možda minuta kasnije. U kupaonskom zrcalu opet promatram to strašno, izdeprimirano lice. Vakula u dnevniku prije šest sati; dakle, očekujte sunčanih plus 15 u kratkim rukavima, već rano ujutro u svim kopnenim predjelima. Deset sati kasnije vani lije ko iz kabla.
Danas imam ispit iz tjelesnog, preskačemo kozlić. Isuse, ona babetina će me rušit jer ne mogu dovoljno raširit noge. Pa kaj s onom matišom, kaj je onaj pi, alfa, beta, kazeta. Izludit ću. Niš, košara na glavu i put pod noge.
Jer kišobrani su za curice, a kabanice za papke. Ljudi vani su tako pokisli, kao da kiša pada. Život je tako kratak, a oni kao da su primorani biti ovdje i odraditi to čudo ko po nekom defaultu. Baš sick. A ja sam sretna. Jer osjećam tu kaplju kiše koja stapajući se sa mnom ostaje živjeti tu do smaka svijeta. Jer mogu pomoći ljudima kojima je sad teško, makar jednom riječju ohrabrenja. Makar pogledom koji isijava iz mene gdje god ga uperim. Sretna sam jer imam obitelj koja me voli i koja mi pruža uvjete za bolji život. A pretpostavljam da će upravo u ovom trenutku netko umrijeti.
Nastat će bol, tuga, žalost. Dva, dvadeset ili tisuću pedeset kilometara od mene.
Razmišljam tako dok čekam šesticu iz smjera Sopota, i zbistrim se gledajući stariju ženu kako preskače lokvu vode savršeno kao kozlić. Napeta sam i u iščekivanju. Ulazim u prepun tramvaj zvan čežnja. U njemu čeznem za pogledima prezašećerenih slatkiša koje bih rado kušala prije nego me jedan od njih ukroti i nježno poput pahulje podastre na svoj dlan. Spazih prezasićen bronhi, ali o tome ću uskoro. U školi savršeno širim noge i bivah nagrađena gromoglasnim aplauzom. Još jednom sam sebi dokazala da mogu sve kad to zaista i želim. Introvert sam, stoga ne idem s "frendovima" na kavu.
Doma me čeka klasičan ručak. Njoki u umaku, u obliku špagetnih kolačića. Mama je zapovjednica u vojsci, ali ima nježne ruke. Dovoljno mi je da pogledam Tree Hill i onda se bacam na Avril. Like a virgin.
Bit ću aranžerka cvijeća.
Želim se bogato udati, ali neću brzati, nek bar bude zgodan. Da vidim kaj ima novog na fejsu.. Ah, ova kuja Milica se opet svađa s Mirjanom iz 4a zbog glupog štreberčića Želimira. Mah. That`s life. Kiša je stala. A nakon kiše uvijek dolazi sunce. Sunce mami ljude van. I gledam ja tako masu sa sunčanim cvikama, sve je propupalo, većina njih lijeno gura kolica i zaziva tu zraku da im se zabije u kožu, jer postojeća nijansa već dosađuje, prilično poput ove priče.
Dolazim na forum.hr i počinjem piskarati. Sada smišljam priču koja će probuditi inspiraciju u drugima, dobru ili lošu. Prezasićen bronhi kojeg sam spomenula forumaš je čiji je uperen pogled poput pištolja teksaškog rendžera na zalutalu metu, danas, ponedjeljak oko pola 8 ujutro u prednjim kolima šestice, točno na prvoj crvenoj sjedalici s lijeve strane, potaknuo ovu inspiraciju. Iako, prilično loše je to odradio, ali ajde, bar je pokušao. A samo sam ga spazila na tren, i pomislila kako bi bilo prekrasno odmotati jedan bronhi i požudno ga strpati u usta. Nosila sam dres s brojem 69 (prvi sat je bio taj famozni tjelesni) i natpisom Monfort Nuria. Po tome je prepoznao moje ime i seksualnu fantaziju. Da, ja sam Monfort. Nuria Monfort. Život teče u krug...

[Doll Fetish]

Dragi profesore B.

Poslušala sam vaš savjet. "Plavuše su klasika, ali crvenokose su prava stvar".
Potražite jednu novopečenu crvenokosu u gimnaziji.

Razveselilo me kada ste mi odgovorili na sms. Volim se dopisivati s vama. Imam osjećaj da smo vršnjaci, ne osjećam nikakvu razliku u godinama među nama. Volimo iste bendove, slušamo istu glazbu. Ja u bendu sviram bass, vi ste u srednjoj bili vokal. Napisala sam vam "mogu vas zamisliti kako pjevate, imate tako seksi glas". Povukli ste se nakon toga.

Nemojte se povlačiti. Volim kad mi se javite prvi. Drago mi je što vam se svidjela moja slika. Drago mi je što sam vam "če-če".

Sva sam uzbuđena dok ovo pišem, zato i pišem gluposti. Gledam vas pod svakim velikim odmorom. Kožnjak vam tako dobro stoji. Više mi se sviđalo kad ste imali dužu kosu, no i sad ste zgodni.

Kažu mi drugi razredi da ste rekli da vam je najdraža knjiga Faust... pogodite tko je odmah nakon škole otišao u knjižnicu posuditi Fausta.
Pročitala sam ga u 3 dana. Pročitat ću ga i opet. Rekli ste da je bolji na izvorniku. Nažalost ne znam toliko dobro njemački, ali i ovako sam uživala.

Veselim se svakoj novoj poruci od vas. Čak se veselim svakom danu u školi jer znam da ću vas vidjeti.
Osjećam nemir u trbuhu i sva se sprtljam i unervozim kad vas vidim i kad vidim da mi je stigla vaša poruka.

Ne znam što da vam više napišem, a lektira se neće pročitati sama od sebe.

Pusa,
M.

[The Poet]

Volim Vas, od prvog slova naseg,
Kad dadoste mi nadu, radost srcu mom.
Svakim danom volim Vas sve vise i vise,
I ne mogu da se protivim tom.

Volim Vas, od prvog dana naseg,
Kad ste upoznavali me sa zivotom Vasim tim.
Kad nisam imao hrabrosti da Vam proizborim,
Da sapatom priznam da volim Vas srcem svim.

Volim Vas i kad me ignoriraste,
Kad izbaciste me iz zivota Vaseg tog.
Kad Vas moja ljubav uznemirise,
Sto volim Vas vise od zivota svog.

Volim Vas iako mi to zabraniste,
Mozda to Vas vrijedja pa se razocaraste mnom.
Al' ja ne zelim vidjet ljutnju na Vasem licu,
Pa Vas volim potajno, kriomice u srcu svom.

Volim Vas i kad nestajem iz zivota Vaseg,
Kada brisem svaki trag postojanja mog.
Ne, nisam Vas zaboravio, prepustam Vas sreci,
Jer volim Vas iz srca svog.

Volim Vas iako Vi ne razumijete zasto,
Kako netko poput mene Vas voljet moze srcem svim.
Volim Vas i to nije krivica ni Vasa ni moja,
To se sudbina poigrala sa srcem mojim.

[LittleDragonfly]

Od našeg prvog kontakta na fejsu kad sam prihvatila tvoj zahtjev, iako te ne poznajem uživo pa mi je 30-ak zajedničkih prijatelja bio dovoljan razlog da napravim iznimku, vidjela sam da ću s tobom doživjeti svašta neobično u svom životu. Počeo si s jednom neobičnom pričom o bojazni da ćeš izgubiti dragu osobu, saslušala sam te i tako je krenulo naše upoznavanje. Ispričala sam ti svoju životnu priču u kratkim crtama, tad nisi mogao shvatiti da se takve stvari događaju živim ljudima oko nas i to je u tebi pokrenulo val empatije, nakon kojih je uslijedila simpatija. Virtualno si me upoznao sa svojom obitelji, divnom ženom i prekrasnom dječicom, što je meni kao majci bilo divno jer tvoja ljubav prema njima i briga za njihovu sreću isijavala je iz svakog tvojeg slova.

No tvoja pristunost u mojem inboxu, tvoje praćenje mojih aktivnosti, tvoja pitanja, počela su me polako smetati, iritirati, gušiti, htio si mi se sve više približiti i vidjela sam da su te počele hvatati emocije. U tom trenu, alarm za uzbunu zvonio je na najjače. Kako da te maknem, odgurnem, a da te ne povrijedim jer nisi mi rekao nijednu krivu riječ? Duboko sam udahnula i rekla ti koliko me smeta da si stalno tu, da ovo ne vodi na dobro. Rekla sam ti otvoreno što mislim o brakovima, zauzetima i da to nije moj đir. Nema puno stvari u životu koje sam postavila kao zid, ali zadiranje u tuđu vezu je jedna od njih. Možeš biti najbolji na svijetu i mogu te beskrajno voljeti, ali dok u tvojem životu postoji druga osoba, ja ne postojim niti želim postojati u tvojoj blizini kao nešto više od prijatelja. Drag i dječački nevin kakav jesi, prihvatio si moje objašnjenje s olakšanjem i shvatio da moraš podrezati krila koja su te skoro odvela na neki krivi put. Predložio si da pokušamo održati prijateljstvo na razini na kojoj treba biti, malo si smanjio komunikaciju i bilo mi je lakše. No, knedla u grlu je ostala.

Prošlo je puno vremena, bezbroj puta sam ludila jer mi je išla na živce svaka tvoja poruka u kojoj pričaš nešto za što trenutno nemam vremena, bezbroj puta mi je išlo na živce što brineš dal sam sretno stigla kući od nekud, ali tvoja nevina bratska briga i ponašanje prema meni u kojem si pokazivao samo poštovanje, podršku, suosjećanje i davao samo dobrotu, izazivali su u meni grižnju savjesti što se ljutim na tebe. A nisam bila ljuta na tebe, bila sam ljuta na sebe, smetali su mi svi i koji su mi htjeli pomoći i oni koji su mi bili teret. Svaki put kad sam bila ljuta, samoj sebi sam rekla da moram prihvatiti tebe takvog kakav jesi sa svim tvojim manama i vrlinama jer si osoba koja zna samo za dobro, a takve ljude želim u svom životu. Malo po malo, nestala je moja srdžba, počela sam primjećivati da prema svima imam puno više mira i strpljenja i da puno lakše prihvaćam ljude sa svim njihovim različitostima. Naučila sam prihvatiti pomoć, naučila sam prihvatiti podršku.

Danas, jedan si od najboljih prijatelja koje imam, netko s kim dijelim tugu i sreću, netko tko će tebe utješiti kad te nešto muči, naša djeca se zajedno igraju i s tvojom ženom veselo razgovaram. Nas dvoje nikada nijednom riječju nismo prešli dozvoljenu granicu, ali ja svaki dan nosim kamen na srcu jer znam da me voliš drugačije.
Znam da sam tvoja zabranjena ljubav, vidim da sam u tvojim mislima kud god hodaš i što god da radiš. Tvoj cijeli dan, od jutra kad ustaneš i poželiš mi dobro jutro, kroz dan, do navečer, tvoje misli uvijek su sa mnom. Nikad to nisi rekao, ali svako tvoje slovo zrači ljubavlju, svaki tvoj pogled je ispunjen čežnjom koja mi para srce i nosim te kao kamen u svom životu jer znam da ti naše prijateljstvo znači beskrajno mnogo. Znam da misliš da nemam pojma što osjećaš jer ti to ne govorim, ne pokazujem da ti vidim srce i dušu i da znam sve što prolaziš i neću ti to reći jer znam da bi patio jer ne možeš sakriti niti prestati osjećati to što nosiš u svom srcu. Često mi kažeš da sam Sunce koje ti daje osmijeh i snagu u životu. Tko sam ja da ti ugasim to Sunce?
Nadam se da ću jednog dana naučiti kako prihvatiti ljubav koju znam da postoji, a ne želim ju kao takvu....nadam se da će se kamen pretvoriti u latice cvijeća koje će umjesto da tište moje srce, titrat u njemu u nekom drugom osjećaju. Ne želim biti tvoja "zabranjena ljubav".


EDIT : Disklejmer za madam V.: ne poznaš čovjeka o kom je ovo pisano, čisto da ne bi bilo zabune.

[Meadow]

Pobjednici ovog tjedna, Little Dragonfly i The Poet, smislili su nam nove teme:

LittleDragonfly kaže:

Imam ovakvu ideju za temu:

Nek naslov bude

"Da sam...."

Vjerojatno se svi sjećate one pjesmice iz osnovne "Da sam ja učiteljica", e pa pišite što bi vi da ste Predsjednik, balerina, poznati pjevač.....dakle neka osoba koja bi vam dala moć da napravite nešto što trenutno ne možete.

Ili...da sam... zgodan, visok, crn....što mislite da bi bilo drugačije u vašem životu?

Ili da sam ... tvoj dečko, muž, ljubavnik /djevojka, žena, ljubavnica...ima li netko s kim imate samo prijateljski odnos, a maštate o nečem više, sanjate li o tome da ste partneri što bi sve napravili za nju/njega, kako bi provodili vrijeme?

Eto, tema je prilično opširna i nadam se da bude puno lijepih zadaćnica

Tko biste htjeli biti i što biste htjeli promijeniti da postoji mogućnost da budete netko drugi? Ako imate neostvarene želje i maštanja, te se često pitate "what if", probajte verbalizirati svoje čežnje: što bi bilo drugačije da možete biti netko/nešto i kakav bi vaš život onda izgledao?

The Poet kaže:

[I]
Uspio se spremit, pa novu temu postat,
al' na kraju sve ce samo na tome ostat:


Volim te, pa cu da te mijenjam


.. uvod ...

U zraku proljece, na grani cvijece,
Vidi sto je lijepa, to zanemarit se nece.
Kuju sad se planovi, rade nove faze,
I njoj prve poruke od mene dolaze.
Na ljubav joj se kunem, al' tu necu stati,
Zelim je za sebe, da je svojom mogu zvati.


... zaplet ...

Prosli vec su dani, zima jesen jase,
A ona se ne mijenja kako meni pase.
Zar ne zna da je volim, o glave li joj lude,
Zasto se ne promjeni da mi bolje bude.
Kad joj se u ljubav kleo, podrazumijevalo se znati,
Da volim je kakvu zelim da bude, kad ce da to shvati.


... vrhunac ...

Leteci tanjuri, porculan po podu,
Dijele sad se samari, onako u hodu.
Kakve li zablude, pusemo na hladno,
Naivne li ljubavi, zajebo se gadno.
Nit to ljubav bila, nit su neki snovi,
Odlazite od mene, prokleti lopovi.


... rasplet ...

Nit rijeci vise, nit slova se ne pisu,
Nit me zanima kako njezini sad disu.
Nek makne mi se s ociju, da dvolicna fasada,
I ona meni ce da kaze, kako pala je na gada.
Ljubav ne postoji, to zablude su samo,
A nit srodne duse, odavno vec znamo.


... kraj ...

U zraku ljeto, turisti sad na plazi,
Vidi one male, ima ono sto se trazi.
Dvije - tri tequile i krvava Mary,
Pocnem da je muvam, ona meni "Daj ne seri".
Jos pokoji wheskey i na ljubav smo se kleli,
Nas'o srodnu dusu a i ona tako veli.

Poet nam je zadao temu u svom, već prepoznatljivom, lirskom izričaju.
Ukoliko ste htjeli mijenjati nekoga da biste dosegli ideal savršenog partnera, što je neslavno završilo, podijelite s nama. Može i u lirskom tonu.












Ovaj krug zadaćnica traje do
nedjelje navečer, 8. lipnja.

[plavi-safir]

Da sam muškarac..
Ionako nosim takvu dušu nesvakidašnju i kontra zensku,..nemogu neznam sa ženama i vječno s njima ratujem neke bitke vodim,stanem na stranu mukarca i budim zgrazanje..
Neznam,mozda nisam dovoljno dama..ili zenstvena..mozdaje i sve poteklo od majke i trauma uz nju..toliko puta sam slusala one cecine pjesme u kojima bas to i kaze "....sad shvatim njene rječi.sto nisam muško rodila?"

Godine 2009 sam suludo povjerovala da će mojoj bebi sudbina biti naklonjenija i šaptala sam mojem čudu nebeskom u trbuhu kako će nositi šilterice,igrati nogomet i mozda vidziti neki ludi auto lude boje,mozda će osvojiti najljepsu zenu u nekome gradu i donositi ponosnoj mami diplome iz sportskih aktivnosti ili će vjesto svirati gitaru i zavoditi mlade curice..
Nasmijao se negdje gore onaj rogati crveni i ja sam ipak dobila djevojčicu..
neka je ona meni ziva i zdrava,ali je mozda odgajam pomalo "muški"
Mozda ću joj govoriti ono sto sam sebi..
Moras biti kučka,samo tako ćes opstati,.
Moras biti kao muškarac...reagirati mozgom i imati muda ,a ne srce njezno kao salveta u restoranu i krhko kao čačkalica koju jedan potez prelomi..
Moras bitio hrabra,osamari udari..
Kad kazu ne reci da,kad kazu da ti reci ne..

I tako zivim ja..kazu da sam kao don Quiote protiv vjetrenjača uvjek idem sumanuto...
Žene me zaobulaze u sirokom luku,i neće samnom da kavenisu..ai zato ja nadoknadim sjedeći s čašom piva u kafiću s frendovima i pričajući o fimu,glazbi,sexu ,drustvu,politici,dogadjajima..
Da se opet rodim, bila bi muskarac..
ženama bi pkazala da ssmiju jos biti dame..i da nečija srca se osvajaju na polako a ne na juriš..
Da se jos cjene stare vrijednosti,da je zena postojana, dostojanstvena ali samostalna ,nesvakidasnja i da je ustvari dijamant bez kojeg svjet ne bi imao sjaj..

[The Maystor]

Da sam vlasnik vinograda

Da sam vlasnik vinograda, rujanski dani bi mi bili najljepši dani u godini.To zrelo grožđe koje bi zajedno brali bi nosilo sa sobom prekrasne priče.Ti bi šetala bosa po vinogradu, a osmijeh bi ti sjajio kao sunce.

Predvečer, kad bi drugi berači otišli, uz zalaz sunca bi slušali cvrkut ptica.
A kad bi otišli do vinskog podruma, i prolazili kroz one bačve, osjetila bi srećom ispunjenu radost.
Ja bi donio tepih, ti bi donijela jastuke, i zobali bi, groz po grozd, to zeleno grožđe.
Upalili bi laganu glazbu, koju bi pred jutro stišali kako bi čuli pjesmu ptica, osjetili miris jutarnje rose, šetali bi bosi vinogradom i trčali, trčali bi velikim vinogradom, i preskakali kolce.

A poslije bi zajedno otišli na sastanak s poslovnim partnerima, pozvali ih na martinjsku feštu, potpisali nove sporazume o trgovini.
Nakon posla bi legli na travu, i opet bi gledali i zobali to grožđe, ja bi donio češalj i češljao ti vlasi dok zobaš to grožđe.

Nitko nam ne bi smetao, uživali bi na zraku, i gledali kako je lijepo osjetiti sreću, a svaki grozd je poput jedne prekrasne slagalice koju slažemo zajednički.

[LittleDragonfly]

Bilo je to davno, prije punih 7 godina, upoznali smo se na netu, počeli pričat, otišli na kavu na kojoj smo proveli cijelo popodne, vrijeme je proletjelo, a mi smo se osjećali kao da se odavno znamo.
Kavu smo završili zaključkom da se želimo bolje upoznati i družiti kao prijatelji.
Dani su prolazili u pivama, razgovorima, jedno drugom smo kuhali, vozili se biciklom, slušali glazbu, gledali filmove i neprestano nalazili nove teme za raspravu.
Svakim danom osjećala sam mu se sve bliskijom. U to vrijeme, bila sam prilično usamljeno i neshvaćeno stvorenje i došao mi je kao Sunce koje je ogrijalo moj život. Falio mi je netko, strašno, bolno mi je falio dodir, zagrljaj, toplina. Nismo imali običaj pozdravljat se fizičkim dodirom, no nakon nekog vremena zamolila sam ga za zagrljaj kao pozdrav, objasnivši mu da mi je taj prijateljski ljudski dodir jako potreban. Nije bio navikao na tako nešto, no odlučio je probati. Zagrlio bi me svaki put kad bi se pozdravljali. Vidla sam da mu to nije jednostavno i da mu je zagrljaj predstavljao preintiman kontakt, no meni je neizmjerno trebao i nadala sam se da će se nakon nekog vremena priviknuti i bila mu zahvalna na svakom zagrljaju koji mi je preko svoje volje nesebično udijelio.
Vrijeme je prolazilo i uhvatila sam se kako sve više razmišljam o njemu, u meni se počela javljat želja da ga poljubim, da se stisnem uz njega i mazim ga. Zaljubila sam se, jako.
Prvo sam pokušala takve misli izbit iz glave jer jasno smo definirali naš odnos kao prijateljski, ali nije išlo. Zaključila sam da ne mogu više to držati u sebi i provela dane i noći razmišljajući o tome kako da mu to kažem. Bojala sam se da ne izgubim prijateljstvo koje imamo ako njegova reakcija na moje emocije bude negativna.
Kad više nisam mogla podnijeti mučenje, pozvala sam ga k sebi i priznala mu da sam se zaljubila. Bio je iznenađen mojim izljevom emocija, ali mi je jasno odgovorio da on ne osjeća isto za mene i da me gleda samo kao prijateljicu. Progutala sam knedlu, zahvalila mu na iskrenosti i zamolila ga da i dalje ostanemo prijatelji. Obećala sam mu da više neću spominjati svoje emocije i da ću naći načina da se nosim s njima. Nadala sam se da ću moći, no gadno sam se prevarila. Tek tad su krenule neprospavane noći, smišljala sam načine kako da ga otvorim prema sebi, kako da u njemu probudim emocije koje nisu postojale.
Toliko smo se dobro razumjeli, toliko vremena zajedno provodili, voljeli toliko istih stvari..
Pokazivao je brigu za mene, vidla sam da uživa u mojem društvu, ali nisam mogla prihvatiti da me nimalo ne voli, da ne želi ništa više.
Nikad nije razgovarao o emocijama, osjećala sam da je blokiran po tom pitanju i puštala sam da to drži za sebe, ali htjela sam naći načina da ga odblokiram da se prestane bojat svega, da me pusti bliže sebi…napravila bi sve da promijenim njegov odnos prema meni jer sam ga zavoljela toliko da je boljelo. Mogla sam zamislit bezbrojne situacije u životu u kojima bi mogla biti s njim, bio je osoba kakvu sam cijeli život tražila, iznimno sam ga cijenila zbog svega što je prošao u životu, zbog njegovih stavova i načina razmišljanja i samo jedna stvar je bila koju sam htjela mijenjat na njemu. Htjela sam promijenit to što me gledao samo kao prijateljicu, htjela sam da me voli. Htjela sam ga ljubit i spavat u njegovom zagrljaj, probudit se kraj njega svako jutro.
Nakon mjesec dana mučenja priznala sam sebi da ga ne mogu promijenit i odustala od svih pokušaja, rekla sam mu da mi je preteško i da se moram maknut od njega. Sreli smo se opet, za par mjeseci kad sam prestala plakati i sanjariti o njemu. Prihvatila sam da me nikad neće voljeti na način na koji sam ja zavoljela njega, ali nikad ga nisam zaboravila.
Godine su prolazile i svako malo, nešto bi me podsjetilo na nepreboljenu ljubav, srce bi mi uvijek brže zakucalo kad bi ga slučajno srela u gradu i uvijek bi shvatila da se moje emocije prema njemu nisu promijenile, možda su malo s vremenom izblijedile, ali bile su tu negdje, spremljene na sigurno duboko u mom srcu.





…sedam godina kasnije…

"Zaslijepljena noćnim smrtonosnim svjetlima,
Posljednji krug, pružam svoju ruku.
Čekala sam te 100 godina na crno-bijelim ulicama,
Došao si, zviždeći…."


Ulična svjetla proviruju kroz prozor i zora se polako budi, ležim kraj njega, slušam ritam njegovog disanja i gledam mirno lice. Još uvijek ne vjerujem da ovo nije samo san. Toliko sam čeznula za njim i nisam vjerovala da će se ikad nešto u njemu promijeniti, niti sam ikad više spominjala svoje osjećaje. Često me nešto podsjetilo na njega, čežnja je ostala, nedosanjan san, nikad završena priča, neuzvraćena ljubav…

Nisam mogla naslutiti da se u njemu kroz ove godine promijenilo sve, sve ono što sam htjela mijenjati. No, sve što sam toliko voljela na njemu ostalo je isto, čak postalo ljepše…i opet smo se našli na istom putu, u istim istraživanjima, istim spoznajama, opet smo otkrili da smo toliko slični iako smo koračali razdvojeno.

I sad ležim pored njega i smješkam se ozarena srećom i opijena ljubavlju koju mi je odjednom odlučio dati. Nakon beskonačno mnogo izgovorenih riječi, sad razgovaramo pogledom, šapućemo usnama i usklađujemo dodirom. Ne trebaju nam riječi, razumijemo se, osjećamo jedno drugo onako kako se nisam usudila ni sanjati. Dijelimo sreću i čuvamo jedno drugo.

Glava mi je prepuna pitanja: kako? kada? zašto? No šutim i slušam odgovore koje mi daje zagrljajima jer potpuno je nebitno kako i kada i zašto, bitno je da smo TU i SADA i ZAJEDNO. Bitno je da jedno drugo držimo za ruku na svakom idućem koraku i da su nam srca otvorena i da kucaju istom vibracijom.

Voljela bi da potraje, da ćemo daleko koračati zajedno, no ne razmišljam o tome, jednostavno uživam, sretna sam i beskrajno zahvalna da je tu kraj mene, uspavan mojim poljupcima i miran u mom naručju.

[Hopery]

U zadnje vrijeme odlutam u prošlost,
Pa se pitam gdje smo bili, a gdje smo sad.

Gdje je onaj stari sjaj, u očima tvojim?
Gdje je onaj osjećaj da uz tebe, ničeg se ne bojim?

Gdje je tvoja suncem okupana kosa?
Gdje je osmijeh koji liječi sve?
Gdje je stisak ruke za koji sam mislila da nikad popustiti neće?
Gdje su naši dani ljubavi i sreće?

Gdje si sakrio svu dobrotu svoju sad?
Zašto jedino što vidim u tebi sad je tuga i jad?

Nevrijeme i oluja već se dugo sprema,
I vidim, da našoj ljubavi više spasa nema.

Ipak, pokušat ću spasiti stvar...

U tvoje, sada bezlične smeđe oči,
Dodajem nijansu plave.

Kosu ti jednim potezom kista produžim,
I dodam joj starog sjaja.

Bore gumicom lagano brišem,
Dok tvoje nove misli počinjem da pišem.

Nakon nekoliko sati rada i truda,
Više se ne činiš tako loš - gle čuda!

Nakon divljenja silnoj ljepoti,
Ostavljam olovke, kistove i boje,
Sada znam, ovo djelo je samo moje.

S ponosom u očima, vješam portret iznad radnog stola,
Da svi mu se dive, djelo moje nemoći - moga bola.

...

I dobro je, dok je na papiru moje djelo samo,
Kad krenem da uživo te mjenjam, s nama je već gotovo
- to oboje znamo...

[Meadow]

Ovotjedne pobjednice, Hopery i plavi-safir, zadale su nove teme:

Hopery kaže:

Neka moja tema bude:


Posljednja misao prije nego zaspem.


O čemu većinom razmišljate prije nego zaspete? Motaju li vam se po glavi sutrašnje brige? Lijepe stvari koje su vam se taj dan dogodile? Ili neka osoba za koju se potajno nadate da ćete ju, sutra, kada se probudite, vidjeti? Poželite li pobjeći iz svoga tijela i biti netko drugi, ili ste, na kraju dana, sretni upravo zbog toga što živite život kakav živite?

Pišite o vašim razmišljanjima, unutarnjim monolozima i svemu ostalom što vam dolazi u misli u tim trenucima tik između jave i sna.

Što vam prolazi mislima prije nego utonete u san?
Maštate li? Zamišljate li slike budućih događaja za koje biste voljeli da se ostvare? Prevrćete li po mislima ono loše što se netom dogodilo?

plavi-safir kaže:

Moja tema neka bude:

Tajna ljubav...


Evo kratkih uputa...

Ponekad nas zivot iznadi emocijama koje nismo očekivali niti im dozvolili da se dese..
već smo mozda sagradili dom,obitelj,stabilizirali se u poslu..
i smatramo da smo postigli sve sto se treba postići za jedan harmoničan skladan zivot..
Onda se desi neočekivano..
desi se taj "bum"..preplavi nam srce,dušu nesto savim iznenadno i shvatimo da je na nasem obzoru neka nova zvjezda;ljubav,..ali zabranjena,tajna i mozda tesko ostvariva..


Pišite o osobi za koju va vežu emocije jače od vas samih, emocije o ljubavi koja se mora kriti jer je zabranjena,..jer ste mozda vi u braku a mozda i ta druga osoba.

Kada, iako ste zauzeti i nekome recimo zakleli se pred matičarem u dobru i zlu,svejedno tjelom i dusom pripadate novoj osobi,novoj srodnoj duši..

Tema je potaknuta mojim čitanjem priča i objava forumaša i forumašica na temama Chat za preljubnike ili tema Biti ljubavnica..

Formalno ste zavezani, a neformalno plamtite od ljubavi koja mora ostati tajna, jer niste spremni za nove preokrete u životu.
Ili plamtite od ljubavi baš zato jer je tajna?
Ako ste bili u ljubavničkoj vezi sa zauzetom osobom, ili ste vi bili zauzeta osoba koja je "pala" na nekog novog, onda je ovo tema za vas.












Ovaj krug tema je otvoren do nedjelje navečer, 22. lipnja.

[The Maystor]

Posljednja isao prije nego zaspem

Moja glavna misao prije odlaska u kraljevstvo snova je moje vrijeme.
Povremeno se zamislim i zaželim biti čvrstiji u želji da o lijepim snovima razmišljam čim više i tijekom dana.

Prije spavanja razmišljam o tome da je vrijeme koje imam moje vrijeme, te mi je zato i katkad nejasno zašto ga poprilično trošim na nepotrebno.
Navečer želim slušati samo lijepe pjesme, osjetiti emociju i želju za dobar način života.

Od snage koju su donijeli noćni lijepi snovi, ujutro ostane sjećanje još nekih dvadesetak minuta u fazi razbuđivanja, a zatim kontrolu misli preuzimaju neki drugi događaji, vrlo često i dosadni, s naglašenom uobičajnom kolotečinom koju želim mijenjati, ali mi treba poticaj za to.

Želio bih vidjeti sunce u ponoć, kako obasjava prekrasni vrt, osjetiti miris cvijeća na tom ponoćnom suncu.
Želio bih da prekrasna djevojka promatra sa mnom slapove na Plitvicama,
slušajući pjesmu ptica, i osjećajući taj miris prekrasnog života.

Život je dar, a vrijeme je dar koji nam omogućuje da život pretvorimo u ocean prekrasnih uspomena,ostvarivanju prekrasnih snova, i uljepšavanju života onih dobrih ljudi koji nas okružuju, koji nas vole zbog toga što jesmo, a ne zbog toga što bi mogli biti.

Ta misao o dobrom korištenju svoga vremena je za mene sreća koju želim
dijeliti, i želim biti prisutan u takvom svijetu, želim biti u tom vremenu, vremenu koje je previše dragocjeno da bi ga se ignoriralo i trošilo na nepotrebne stvari.

[Meadow]

The Maystor je odabrao novu temu:

The Maystor kaže:

Moze tema

Ovo je bila naša pjesma.


Dakle, pisite o pjesmama koje su obiljezile vase lijepe uspomene s vama dragim osobama, i kako se osjecate slusajuc te pjesme nakon prekida.

Koja je bila vaša pjesma, i zašto je baš ta pjesma zaslužila ponijeti epitet "vaše"? Što je u njoj bilo posebno i drugačije?

Slušate li ju i dalje, iako možda više niste s tom osobom?
Kako se osjećate pritom?





Ja biram temu:

Ljeto nam se vratilo u grad

Možete pisati o bilo čemu što vas asocira na ljeto: tople ljetne noći uz povjetarac, ludi izlasci, putovanja, ljetovanja, način života ljeti na obali... Možete opisati neko mjestašce na obali koje je za vas ostavilo poseban dojam. Ili pisati o vašem ljetovanju iz snova koje još niste imali prilike ostvariti.

Možete pisati općenito, na opisati nekoga/nešto u trećem licu, a možete se staviti u ulogu glavnog lika i pripovjedača, te opisati vlastita iskustva (imaginarna ili proživljena).

Kakav je vaš način života ljeti; što se mijenja, a što ostaje isto? Gdje provodite ljeto? Kako vam prolaze dani?

Leitmotiv je ljeto, a ostalo je vama na izbor.


Glazbena podloga:
http://www.youtube.com/watch?v=mMU66apD8Bo

Teme su otvorene do nedjelje navečer, 6. srpnja.

[Dorian.Gray]

Ljeto nam se vratilo u grad

Probudio sam se obliven smrdljivim i ljepljivim znojem. Plahta je bila smrdljiva i ljepljiva poput mene. Uvijek me to oneraspoloži, ali još nisam našao načina doskočiti tom problemu... Ako napravim propuh, prehladim se. Da i ne spominjemo da mi onda galama pijane dječurlije na parkingu otežava spavanje. Ako upalim klimu, ono malo što dopire do sobe nije bog zna što, a huči cijelu noć i baca struju pretjerano hladeći ostale prostorije. Naravno, fino sam se istuširao prije spavanja, ali sad se opet osjećam kao da sam odradio smjenu u kotlovnici parne lokomotive. No 'ajde, jutarnji tuš će sve popraviti.

Naravno, nakon tuša je sve bilo bolje. Obukao sam najtanje hlače koje imam, zakopčao laganu ljetnu košulju (jebo to da ne postoje fine košulje kratkih rukava, takvo glupo bontonsko pravilo su vjerojatno smislili Švedi ili eventualno uštogljeni Englezi koji nikad ni ne mrdnu izvan debelih zidova svojih škotskih dvoraca) i natočio si frišku kavu iz moke. Imao sam još dva komada mini vrhnja za kavu pa je bila još finija nego inače. Uz kavu sam preslušao par bossa nova standarda, pregledao forum i portale s vijestima te se oraspoložen uputio iz stana.

Naravno, raspoloženje je splasnulo kao da me uz pomoć smrdljive na cesti zapljusnuo Cammeo taksi u prolazu čim sam kročio na asfalt i izložio se toplotnom udaru i izravnim sunčanim zrakama koje su mi trenutno počele raditi pritisak na ćeli. "Ima li išta gore od toga, pizda mu materina kako peče," pomislih. No naravno, 30 sekundi kasnije sam shvatio da ima. Kurčevo auto je parkirano na suncu i u njemu je sada valjda već +60. Dok ga uspijem prozračiti, bit ću na pol puta do posla. A bjelančevine će mi pokušati koagulirati poput bjelanjka u ugrijanom ulju.

Naravno, opet sam falio. Radovi na obilaznici nisu završili na vrijeme, a rijeka turista se slila na nju sa svih strana pa sam se do posla vozio 30 minuta umjesto 16. Ako se psovanje i stajanje na mjestu može zvati vožnjom. Dok sam stigao do odredišta, bio sam znojan i ljepljiv kao kad sam ustao, a draga košulja je ličila na onu zgužvanu plahtu koju sam tako s guštom ostavio na krevetu. Jedva sam čekao uć' u fino rashlađeni ured.

Koji je to orgazmični osjećaj, ta fina hladnoća dugo klimatizirane prostorije. Pasala mi je kao čaša dobro rashlađene vode s ledom: nekih minutu dvije. Odmah nakon toga je, u kombinaciji s mojim sljepljenim znojem napravila tip-top uvjete za finu ljetnu prehladu. No o tome sam namjeravao brinuti sutra. Tada mi je bilo samo do ugode.

Odvažio sam se doma tek kasno popodne. Do tada su vrućine već ponešto splasnule, a bor ispod kojeg sam parkirao je konačno bacio malo sjene na moj crni auto. Kul, popodneva nisu tako strašna. Putem za doma sam se našao s frendom pa smo drmnuli radler u dubokoj borovini i gledali djevojke u ljetnim haljinama. Preznojene i vjerojatno ljepljive. No svejedno oku ugodne. Da, nastupio je bolji dio dana.

Doma je započelo provjetravanje stana (tokom dana je stan zabarikadiran kako se ne bi pregrijavao) i mog mozga. Konačno. Imam dojam da mi je baš mozak tijekom ljeta najviše zagrijan i radim na, valjda, 30% uobičajenog kapaciteta. Nije ni čudo da su godišnji preko ljeta. Nije to da bi radnici mogli ić na more, nego da ne bi bili beskorisni na poslu. Pa onda, lajna beletristike, lajna lagane glazbe, puno vode i kao to već ide. Preživljavanje tog gnjusnog dana sam proslavio Southernom sa ledom u teškoj, debeloj čaši. Smirivanje prije spavanja je, tradicionalno, došlo uz vampire i zombije. I to na slušalice jer volim filmove i serije gledati glasnije nego što bi to bilo primjereno u zgradi sa noćnom uokolnom tišinom i širom otvorenim prozorima. Predivno osvježavajuće tuširanje, još jedan Southern na balkonu i bio sam spreman za u krpe.

Legao sam u krevet i pomislio da i nije tako loše kako je počelo. I onda sam čuo prvu skupinu klinaca kako se utaborila u blizini i započela s galamom i pijenjem. Morat ću zatvorit prozor jer mi neće dat spavat. A onda će mi bit još toplije. Već sam se lagano počeo znojit, a osjećam i prvo škakljanje u grlu. Glupo ljeto, kako ga samo mrzim. Nije ni čudno da je ova zadaćnica tako loša: kako da pišem u ovakvim uvjetima kad mi mozak atrofira na razinu posjetitelja cajka klubova?

[Meadow]

Dorian nam je zadao nove teme za ovaj ciklus:

Dorian.Gray kaže:

Ajmo ovako:

Potaknut nadahnutom žalbom kolege Ambadassora koja glasi:

predlažem temu:

Spoj s moderatoricom

Muškarci oduvijek žene u poziciji moći (policajke, vojnikice, direktorice) doživljavaju vrlo zanimljivima. Ni s moderatoricama često nije drugačije.

Jeste li bili na spoju s nekom moderatoricom koja je vama hot?
Ako jeste je li kako je to bilo?
Ako niste, sigurno ste poželjeli. Navedite kamo biste ju vodili i kako bi ta romantično večer izgledala. Naravno, izostavite identitet moderatorice koja vam je napeta.


Ako ste žena i ne želite na spoj s moderatoricom, možda želite s nekim od moderatora (iako nije isto...)? Opišite nam ga.

Eto, Dorianu je forumska virtuala poslužila kao inspiracija za temu.
Ako postoji netko od moderatora tko vam je tiha patnja i s kim biste željeli na spoj, onda je ovo prava tema za vas.

Telefonski poziv

Živimo u ovo neko šenuto hiper-informacijsko vrijeme. Većina nas osim forumskih profila ima mobitel, aktivni mail, facespace, tweeter, skype, kurac-palac... Više ni u kino ni na cugu ne znamo ići bez da razmijenimo pet-šest poruka ili dva-tri poziva s osobom s kojom idemo.

Daleko je to od vremena s kraja osamdesetih kad su tek poneki imali fiksne linije, a ovo ostalo nitko. A kad je nečega previše i kad je previše dostupno, vrijednost pada.

No ipak, vjerojatno ste imali situaciju u kojoj vam je neki telefonski poziv neopisivo puno značio. I možda u neku ruku ili u nekoj mjeri i promijenio život na bolje ili na gore. Opištite nam kakav je to poziv bio i što Vam je značio.

Ako ste primili neki telefonski poziv koji vam je bio značajan (primili ste neku šokantnu ili neočekivanu vijest, ili vas je netko ugodno iznenadio, ili ste primili vijesti koje ste odavno iščekivali) i imao znatan utjecaj na vaš život, pokušajte nam dočarati.







Inače, uveli smo malu izmjenu što se tiče samog trajanja ciklusa.
Tako da će ciklus za sada trajati 4 tjedna, i rok za ove teme jest 17. kolovoza.

[The Ambadassor]

Došla je i ta večer...

Preselio sam na Njen podforum iako nisam imao nikakvog posla obitavati na njemu - moja ŽuDnja za Njom je bila prevelika. Marljivo sam plijenio Njenu pažnju, što pisanjem suvislih i pametnih postova, što izazivanjem Njenog bijesa manje suvislima. Redovito mi je opsjedala inbox, poklanjala mi prekrasne crvene kartone (na što sam joj slao prekrasne crvene ruže natrag) i redovito mi prijetila da će me prašiti...pardon, sprašiti ako se ne smirim.

Imao sam Njenu pozornost, bilo je vrijeme da preuzmem inicijativu. Uz slijedeći buket sam ubacio i poziv na kavu u Njenom gradu. Obećao sam da ću biti dobar dečko ali napomenuo sam da me samo Ona može ukrotiti.

Pristala je na piće i našli smo se u nekom baru kojem se ne sjećam ime. Priznajem, bio sam ošamućen i uzbuđen, i po glavi mi je bila jedino moja Nesuđena i scena koju nije pristojno eksplicitno opisivati ali dovoljno je reći da uključuje furiozno kažnjavanje moje bezobrazne pozadine raznim predmetima glatke površine obojanima u crveno.

Ušao sam u separe i automatski locirao mladu damu koju sam prepoznao po majici na LOTR. Počela mi se smješkati i podbadati me i već sam znao da će večer biti zanimljiva. Proveli smo mnoge sate u ugodnoj i strastvenoj komunikaciji, povremeno bismo se posvađali a onda bismo nakon par minuta nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Jednom prilikom sam joj usred njenog prigovaranja kako ona to više neće trpiti upao u riječ i rekao "ni ja..." i poljubio ju u njene tople, mekane i zamamne usne. Streljala me pogledom, zalijepila mi je šamar koji je odzvonio cijelim kafićem, nešto je prosiktala dok sam bio ošamućen, a onda je nakon par sekundi sjela kraj mene i strastveno me poljubila. Nisam mogao doći k sebi, iako nisam više siguran da li je od prvog ili drugog događaja.

Krenuli smo se ljubiti i ruke su divljale našim mladim tijelima, nakon čega je zgrabila *isječak cenzuriran zbog nasilnog i eksplicitnog sadržaja*.

Kako su sati prolazili, glavom mi je osim alkohola, moždanih udara i leptirića prošla pomisao da je već kasno u noć, pod gasom sam, a ne smijem na gas. Trebalo mi je prenoćište. Gledao sam ju, ali nisam znao kako da pitam nešto tako bezobrazno - smijem li prenoćiti kod nje. Na sreću, pročitala je iz mog pogleda, kao što obično žene vješto rade, što želim. Pozvala me k sebi, ali je nadodala ako budeš dobar dečko...

*Ostatak zadaćnice cenzuriran*

--

Disclaimer: Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna i opisani izlazak je kompletno fikcionalan. Što, naravno, ne znači da mora tako i ostati. Ako se dotična prepozna u ovom uratku, a vjerujem da hoće, molim da prihvati moju iskrenu ispriku (nisam siguran za što se ispričavam, ali sam siguran da želim biti naknadno kažnjen) i još iskreniji poziv na piće iako prethodno još nismo komunicirali.

[Dorian.Gray]

Is You Is Or Is You Ain't My Baby

Ima onaj vic o kokoši koja bježi pred pijetlom koji ju želi poševiti i pritom razmišlja: "Što da radim? Ako nastavim ovako bježati, možda mu dosadi ganjati me pa će umjesto mene poševiti neku drugu. Ako stanem, poševit će me, ali ostale će mi reći da sam kurva. Najbolje da se spotaknem!"

Vidio sam te danas dok sam šetao jednim starim gradićem. Dolazio si mi u susret na biciklu. Izostanak kose po vrhu glave je bio tu, škembica također, kao i nepopeglana polo majica. Pogledao si me na trenutak i mislio sam da je to trenutak kad si me prepoznao jer si se šutke blago nasmiješio, provezao se kraj mene i nastavio dalje. Sekundu kasnije sam shvatio da to ipak nisi bio ti. Jer tvoje kose bi na glavi trebalo biti još nešto manje, a i po godinama je ovaj momak ipak nešto balaviji. No u trenutku kad sam te ugledao nije bilo vremena za razmišljanje i to si te sekunde bio ti.

Obzirom da mi nisi dostupan, često sam razmišljao kako bi bilo super slučajno naletjeti na tebe. No, jebemu, slučajnošću je teško upravljati. Nekad se dogode slučajnosti za koje je vjerojatnost astronomski mala, a nekad se ne dogode one sasvim vjerojatne. Naravno, da se i dogodi to ne bi smio biti bilo kakav slučajan susret. Trebao bi biti u okolnostima u kojima bi mogli stati, nasmijati se, popričati, sjesti na cugu, pojesti sladoled, šutjeti bez nelagode i tijekom tišine se samo povremeno nasmiješiti. Sve bi to bilo kompliciranije u nekakvom dogovorenom susretu. Tada se sve usložava. Slučajan susret je po svemu bolji, osim po vjerojatnosti. A u pokušaju izigravanja zakona vjerojatnosti ću te i dalje tražiti među slučajnim prolaznicima i paziti da te prepoznam ako naiđeš. Pa tko zna, možda jednom i budeš ti.

[Meadow]

Kako Ambadassor nije imao inspiracije ovaj put, nove teme stižu nam od drugog kandidata, Doriana:

Dorian.Gray kaže:

Godisnji bez love
Svi volimo sanjariti o dalekim putovanjima, ili bar o malim putovanjima do nekog bora pokraj mora, no sto kad se ne moze? Kako nasi forumasi u besparici provode slobodno vrijeme od posla ili faksa?

Kako izgleda godišnji odmor kad su sredstva limitirana?
Može li nedostatak novca pokvariti sve, ili ste našli alternativne metode dobre zabave s malo (ili čak nimalo) novca?

Manipulacija
Svidjala vam se osoba koja vas ne bi htjela takvog/takvu kakvi jeste pa ste posegnuli za usminkavanjem.

Je li to bilo prikrivanje godina, imovinskog stanja, statusa u vezi ili neceg treceg? O kakvoj se manipulaciji radilo, je li se razotkrila i sto se onda dogodilo.

Jeste li ikada posegnuli, sukladno poznatoj "Sve je dopušteno u ljubavi i ratu", za manipulativnim metodama kako biste došli do osobe koju želite, makar je to podrazumijevalo laganje i prikrivanje istine?

Je li vam se to sve na kraju pokazalo kao pogrešno u startu, ili je druga strana ipak oprostila i nastavila odnos?









Ovaj ciklus zadaćnica otvoren je do nedjlje navečer, 14. rujna.