Dijete rastavljenih roditelja i posljedice

[okolo]

Posljedice nakon rastave, možda je bolje da su roditelji po svaku cijenu skupa.....
Muška dijeca žale mamu, averzija na muški rod?
Ženska dijeca u pubertetu agresivna na majku, nedostatak povjerenja u muški rod?



Molim vaša iskustva, savjete idr.....

[mali buco]

mislim da je ova tema trebala ić pod rastave? ispravite me ako griješim...
ja sam dijete rastavljenih roditelja, i posljedice su nažalost ostale! ne u smislu neke traume il slično, nego u smislu toga da ti se život promjeni za 180 stupnjeva (u pravilu na lošije), a na to ne možeš nikako utjecati... uđu ti u život novi ljudi (tatina nova žena koja me otvoreno mrzi, pa tata i ja imamo loš odnos, jer se on papak nije mogao njoj navrijeme suprotstavit i odjebat je; mamim novi muž koji iako ima svijetle trenutke, je jako teška osoba; ponižavajuće neisplaćivanje alimentacije i općenito raspad uže i šire obitelji...)
rastava se ne tiče samo roditelja i djece, već narušava odnose djece s bakom, djedom, tetama...

što se mene tiče, sad, 15 godina nakon rastave , mislim da bi i za mene i moje starce bilo bolje da su ostali u braku, a mislim da ponekad, u trenucima slabosti, i oni to misle, jer se u drugom braku nisu baš usrećili...
što se mene tiče, ja vjerujem u ljubav, u brak baš i ne, ali smeta me što će mi apsolutni svi bitni događaji u obiteljskom životu (obiteljska okupljanja, vjenčanja, slavlja) bit određena time ko smije doć, a ko ne...

[isazg]

Dijete sam rastavljenih roditelja. Moji su se roditelji rastali kada sam imala samo godinu dana, tako da se i ne sjećam vremena dok sam živjela s ocem i majkom. Nakon rastave nisam imala kontakta s ocem, vjerojatno zato jer se moj otac oženio odmah sa ženom koja je bila uzrok rastave, i dobio drugo dijete. Sa svojim polubratom sam bila bliska (nažalost, poginuo je).
Druga žena mog oca je sjajna osoba, inzistirala je na našim susretima, nakon što sam i sama postala roditelj, prihvatila je moju djecu kao svoje unuke i oni ju vole kao da im je druga baka.
Ne znam jesu li mi ostale kakve "traume" iz djetinjstva zbog toga. Sjećam se da sam bila zavidna prijateljicama koje su imale obitelj kada su išli na izlete i slično, ali moja obitelj su bili moja majka i baka i djed od kojih sam imala uvijek ljubav i podršku.
Prvobitnu povrijeđenost koju je osjećala nakon rastave moja je majka vremenom prevladala, sada ima normalne kontakte s mojim ocem i njegovom ženom.
Ne mogu reći da su prijateljice, ali uljudno razgovaraju, pitaju jedna za drugu, pozdravljaju se, sretnu se na nekim dječjim rođendanima i slično.
Mislim da moji roditelji nisu mogli održati brak (bez obzira na drugu ženu) jer su potpuno različiti i vrlo su se mladi vjenčali.

Oprostite na dugom postu, previše sam se raspisala, ali ovo je jedan primjer da i rastava može biti bez većih posljedica.

[tadukepa]

.......moji su se rastali kad sam imala sedam godina, imam traume kao i svako djete rastavljenih roditelja, falio mi je tata, mislim da sam izrasla u vrlo nesigurnu osobu radi toga, makar bolje i to nego živjeti s "luđakom"

[Ice Tea™]

Moji su se roditelji rastali još dok sam bila mala. Kakav mi je otac bio i što je sve radio, ponosna sam na mamu što ga je ostavila i što nije ostala u takvom braku. Ne mogu reći da imam neke velike traume zbog toga. Bila sam, kao i svako dijete u takvoj situaciji, ponekad ljubomorna na prijateljice koje su imale "kompletnu" obitelj, ali sam ljubavi dobivala od drugih članova obitelji i nikad mi je nije falilo. I ja sam prva koja ću reći da se iz lošeg braka treba izaći, a ne u njemu ostajati "zbog djece" jer se time djeci radi samo medvjeđa usluga.

[LazyFox]

Rastava mojih nije ostavila nikakvih posljedica ni na mene niti na brata(barem ih ne vidim zasada), ali mislim da je to cisto zato sto smo oboje vec bili van srednje kad se sve skupa odigralo. Moji su se stvarno trudili olaksati nam i danas imam super odnos sa oboje, kao i sa maminim deckom.

[Morticia Addams]

Moji su rastavljeni od moje 8. godine, al' obzirom da su normalni ljudi i dan danas su veliki prijatelji, kod rastave nije bilo nikakvih problema i trauma, sve su se ljudski dogovorili, a otac se uvijek izuzetno brinuo o nama, ne samo materijalno, već u smislu da nas je uistinu odgajao. Provodile smo s njim puno vremena, odlazio je u školu, na informacije, roditeljske sastanke, sve veće troškove našeg odrastanja je on snosio, plus redovita mjesečna alimentacija, koja nije, koliko ja znam, nikad kasnila ni dana, vodio nas je svugdje, na ljetovanja, zimovanja, imale smo svoju sobu u njegovom stanu, provodile tamo vikende, školske praznike, često smo i svi četvero, zajedno, odlazili na izlete, ručkove, večere, dolazio je kod nas doma kad je htio, nije bilo točno određenih dana kad je smio ili ne vidjeti nas, moja mama je ostala u odličnim odnosima s njegovom familijom, kao i on s njezinom...
Zahvalna sam im na svemu, što su mene i sestru poštedjeli odrastanja uz dvoje nesretnih ljudi, a što su nam istovremeno pružili svu ljubav ovog svijeta.
Ne mogu zamisliti ovu situaciju koju je netko naveo, da bih na dan svog vjenčanja morala razmišljati koga smijem, a koga ne pozvati.
Meni su bili svi, i rodbina sa tatine i rodbina s mamine strane, svi smo se dobro zajebavali i uživali, a starci su mi plesali k'o ludi. Jedno s drugim.

Sve u svemu, upravo zbog njih vjerujem u ljubav i brak, jer vidim da je sve moguće kad su ljudi normalni i kad ima ljubavi. Prave ljubavi, poštovanja i prijateljstva.
Puno manje bih vjerovala i u brak i u ljubav da sam ih gledala kako iz godine u godinu postaju sve ogorčeniji, sve nesretniji i sve se više mrze.

[mali buco]

Morticia Addams kaže:

Moji su rastavljeni od moje 8. godine, al' obzirom da su normalni ljudi i dan danas su veliki prijatelji, kod rastave nije bilo nikakvih problema i trauma, sve su se ljudski dogovorili, a otac se uvijek izuzetno brinuo o nama, ne samo materijalno, već u smislu da nas je uistinu odgajao. Provodile smo s njim puno vremena, odlazio je u školu, na informacije, roditeljske sastanke, sve veće troškove našeg odrastanja je on snosio, plus redovita mjesečna alimentacija, koja nije, koliko ja znam, nikad kasnila ni dana, vodio nas je svugdje, na ljetovanja, zimovanja, imale smo svoju sobu u njegovom stanu, provodile tamo vikende, školske praznike, često smo i svi četvero, zajedno, odlazili na izlete, ručkove, večere, dolazio je kod nas doma kad je htio, nije bilo točno određenih dana kad je smio ili ne vidjeti nas, moja mama je ostala u odličnim odnosima s njegovom familijom, kao i on s njezinom...
Zahvalna sam im na svemu, što su mene i sestru poštedjeli odrastanja uz dvoje nesretnih ljudi, a što su nam istovremeno pružili svu ljubav ovog svijeta.
Ne mogu zamisliti ovu situaciju koju je netko naveo, da bih na dan svog vjenčanja morala razmišljati koga smijem, a koga ne pozvati.
Meni su bili svi, i rodbina sa tatine i rodbina s mamine strane, svi smo se dobro zajebavali i uživali, a starci su mi plesali k'o ludi. Jedno s drugim.
Sve u svemu, upravo zbog njih vjerujem u ljubav i brak, jer vidim da je sve moguće kad su ljudi normalni i kad ima ljubavi. Prave ljubavi, poštovanja i prijateljstva.
Puno manje bih vjerovala i u brak i u ljubav da sam ih gledala kako iz godine u godinu postaju sve ogorčeniji, sve nesretniji i sve se više mrze.

ja sam navela to...
svaka čast tvojim starcima, al meni i mnogim mojim frendovima i poznanicima koji imaju rastavljene starce (a i moja mama je dijete rastavljenih roditelja) ova tvoja priča zvuči totalno bajkovito, da ne velim utopijski
niš, budi sretna kaj je kod tebe to tak išlo, jerbo se to dešava u 1 promil slučajeva

[shtefy]

Moji se nisu rastali. Iako sam milion puta molila mamu neka ga napusti.








Meni su traume ostale od života sa roditeljima koji su ostali u totalno sjebanom braku...

[Morticia Addams]

mali buco kaže:

ja sam navela to...
svaka čast tvojim starcima, al meni i mnogim mojim frendovima i poznanicima koji imaju rastavljene starce (a i moja mama je dijete rastavljenih roditelja) ova tvoja priča zvuči totalno bajkovito, da ne velim utopijski
niš, budi sretna kaj je kod tebe to tak išlo, jerbo se to dešava u 1 promil slučajeva

A ne znam, meni to nije bajka, to je moj život i moj realitet, a utopijski nije nikako nego je ljudski. Jer da jest utopijski ne bi tako bilo zadnjih 20 godina kod nas. Utopija je nešto što nije i ne može zaživjeti i potrajati.
I da, jesam, sretna sam.
A ti misliš da bi tebi bilo bolje u životu da su ti starci ostali u nesretnom braku?

[otimacica]

Morticia Addams kaže:

A ne znam, meni to nije bajka, to je moj život i moj realitet, a utopijski nije nikako nego je ljudski. Jer da jest utopijski ne bi tako bilo zadnjih 20 godina kod nas. Utopija je nešto što nije i ne može zaživjeti i potrajati.
I da, jesam, sretna sam.
A ti misliš da bi tebi bilo bolje u životu da su ti starci ostali u nesretnom braku?

drago mi je zbog tebe ali nažalost su to rijetki primjeri, puno je više onih što preko rođene djece rješavaju svoje frustracije oko propalih brakova (= života). tvoji su roditelji pokazali da su im djeca na prvom mjestu i svaka im čast

[Morticia Addams]

otimacica kaže:

drago mi je zbog tebe ali nažalost su to rijetki primjeri, puno je više onih što preko rođene djece rješavaju svoje frustracije oko propalih brakova (= života). tvoji su roditelji pokazali da su im djeca na prvom mjestu i svaka im čast

Slažem se, ali ne misliš li da su takvi ljudi loši roditelji bili oni u braku ili ne bili? Možda bi još i veću štetu učinili djeci da su, kao takvi, sitničavi, egoistični, ogorčeni i uz partnera kojeg ne vole, ostali u braku.

[mali buco]

@morticia
da, tenks, znam kaj je utopija , pisala sam diplomski o njoj...
ali, ta tvoja "utopija", tj život i realitet je nešto što 95% djece rastavljenih roditelja nije i neće doživjet!
vjeruj mi, tvoja priča je iznimka koja potvrđuje pravilo!
a kaj se tiče mojih staraca, bila sam presretna kaj su se odlučili rastati, al s obzirom da je ta rastava donijela gomilu problema i komplikacija koje su tebi teško zamislive (jer, vidim, nije ti se dogodila nijedna), 100 puta sam poželila da se nisu rastali, a mislim, da oni mogu vratit vrijeme, razmislili bi ne dvaput, nego 10 puta!
nama je njihova rastava poremetila odnose u široj obitelji i to se nažalost nikad neće popravit.
ja se samo nadam da kad ću imat svoju obitelj, da ću malo bolje vuć neke poteze!

[mali buco]

e da, i moji se nisu rastali zato kaj su se mlatili il štatijaznam, nego radi debilnog neslaganja karaktera il kak je to danas već moderno riješit!
oni i danas pate zbog toga, al nikad to ne bi priznali! ja to znam, jer sam to zaključila iz onoga što su mi pričali godinama poslije...
a da su ostali u braku, on možda ne bi bio supersretan, al ja stvarno ni ne znam za neke tak jako idilične brakove...

[dr.bitch]

Evo ovako, ja se sada momentalno nalazim pred rastavom. Ima već više od godinu dana kako ne živimo zajedno, a uskoro ćemo to i formalno riješiti. Ima dana i noći kada sam se preispitivala da li sam dobro postupila što sam se odlučila na taj čin (ja sam ta koja je zbog niza njegovih kikseva, zatražila rastavu, ali to i nije bitno za ovu priču). Imamo curku od devet godina, i jedino me u cijeloj toj priči muči kako ona doživljava tu traumu, i kako će se to odraziti na daljni tijek njenog života. Trudim se u svakom pogledu da joj apsolutno ništa ne nedostaje, a i odnos nje i njenog tate je puno bolji sada nego prije, jer kada se sada vide kvalitetnije provode zajedničko vrijeme za razliku od prije. No mene ipak s vremena na vrijeme pere taj osjećaj krivnje i pitam se često jesam li sebična osoba. Da li sam trebala žrtvovati svoju sreću i ostati s nekim koga sam zbog njegovih postupaka odavno prestala voljeti, samo da bi moje dijete odrastalo uz oba roditelja? Da li zaista treba glumiti radi djece?
Na ovaj sam se čin odlučila gledajući cijeli život moju majku i oca, koji većinu vremena nisu živjeli zajedno jer je on radio takav posao u drugim gradovima, a kada su i bili zajedno vječito su se svađali. I dan danas su dva stranca koji se jedva podnose. Često sam željela da se rastanu i da svatko od njih počne živjeti normalno.
I za kraj da kažem da se meni barem za sada čini da je moja mala čisto ok, da joj ne nedostaje ljubavi. U školi nije popustila, prošlu godinu je prošla s 5,0 i svim mogućim pohvalama i to onda kada je bilo zapravo najgore. I sada nastavlja tako...a što me čeka, i što će biti, vrijeme će pokazati.

[Macak07]

dr.bitch kaže:

Evo ovako, ja se sada momentalno nalazim pred rastavom. Ima već više od godinu dana kako ne živimo zajedno, a uskoro ćemo to i formalno riješiti. Ima dana i noći kada sam se preispitivala da li sam dobro postupila što sam se odlučila na taj čin (ja sam ta koja je zbog niza njegovih kikseva, zatražila rastavu, ali to i nije bitno za ovu priču)..

Sada je kasno, trebala si u braku o tome misliti.

dr.bitch kaže:

Imamo curku od devet godina, i jedino me u cijeloj toj priči muči kako ona doživljava tu traumu, i kako će se to odraziti na daljni tijek njenog života. Trudim se u svakom pogledu da joj apsolutno ništa ne nedostaje, a i odnos nje i njenog tate je puno bolji sada nego prije, jer kada se sada vide kvalitetnije provode zajedničko vrijeme za razliku od prije..

Prije ste se svadali i dijete zapostavljali, koliko god se trudila nemozes tatu nadomjestiti i uvijek bude falio.

dr.bitch kaže:

No mene ipak s vremena na vrijeme pere taj osjećaj krivnje i pitam se često jesam li sebična osoba. Da li sam trebala žrtvovati svoju sreću i ostati s nekim koga sam zbog njegovih postupaka odavno prestala voljeti, samo da bi moje dijete odrastalo uz oba roditelja? Da li zaista treba glumiti radi djece? .

Ako je potrebno i krv se daje za dijecu a kamoli sreca koju sama krojis.

dr.bitch kaže:

Na ovaj sam se čin odlučila gledajući cijeli život moju majku i oca, koji većinu vremena nisu živjeli zajedno jer je on radio takav posao u drugim gradovima, a kada su i bili zajedno vječito su se svađali. I dan danas su dva stranca koji se jedva podnose. Često sam željela da se rastanu i da svatko od njih počne živjeti normalno. .

..... jako los primjer, trebas znati bolje.

dr.bitch kaže:

I za kraj da kažem da se meni barem za sada čini da je moja mala čisto ok, da joj ne nedostaje ljubavi. U školi nije popustila, prošlu godinu je prošla s 5,0 i svim mogućim pohvalama i to onda kada je bilo zapravo najgore. I sada nastavlja tako...a što me čeka, i što će biti, vrijeme će pokazati.

Cekaj kada dode pubertet.

[nicole76]

shtefy kaže:

Meni su traume ostale od života sa roditeljima koji su ostali u totalno sjebanom braku...

To je i moja priča. Moji su se rastali kad sam ja imala 16 god i to im je najbolja odluka koju su ikad donijeli. Otada sam se preporodila, ali teško da se godine zajedničkog života u svađi nisu odrazili na moju psihu

[nicole76]

dr.bitch kaže:

No mene ipak s vremena na vrijeme pere taj osjećaj krivnje i pitam se često jesam li sebična osoba. Da li sam trebala žrtvovati svoju sreću i ostati s nekim koga sam zbog njegovih postupaka odavno prestala voljeti, samo da bi moje dijete odrastalo uz oba roditelja? Da li zaista treba glumiti radi djece?

Nisi sebična osoba i dobro si postupila. Govorim kao dijete rastavljenih roditelja.
Za dijete je svakako bolje da živi kvalitetno s jednim roditeljem nego u lošem braku. Dijete će i dalje imati oba roditelja koja ga vole i brinu se za njega, samo što ti roditelji neće živjeti skupa. Nikako ne treba glumatati radi djece! Djeca i te kako osjete nezadovoljstvo roditelja u lošem braku, i to svakako ostavi više posljedica nego civilizirani razvod.

[Morticia Addams]

nicole76 kaže:

Nisi sebična osoba i dobro si postupila. Govorim kao dijete rastavljenih roditelja.
Za dijete je svakako bolje da živi kvalitetno s jednim roditeljem nego u lošem braku. Dijete će i dalje imati oba roditelja koja ga vole i brinu se za njega, samo što ti roditelji neće živjeti skupa. Nikako ne treba glumatati radi djece! Djeca i te kako osjete nezadovoljstvo roditelja u lošem braku, i to svakako ostavi više posljedica nego civilizirani razvod.

Potpisujem. Također kao dijete rastavljenih roditelja.
Klinci kuže, osjećaju hladnoću i gorčinu koja se proteže kroz loš brak.

[otimacica]

Morticia Addams kaže:

Slažem se, ali ne misliš li da su takvi ljudi loši roditelji bili oni u braku ili ne bili? Možda bi još i veću štetu učinili djeci da su, kao takvi, sitničavi, egoistični, ogorčeni i uz partnera kojeg ne vole, ostali u braku.

Mislim da su takvi ljudi loši roditelji jer su dobrom roditelju djeca na prvom mjestu bez obzira bio on u braku ili ne, ostavljen, rastavljen, sastavljen ili nešto deseto. A to da li bi djeci bilo gore da roditelji ostanu zajedno, mislim da ne bi iako ovisi od slučaja do slučaja. U svojoj okolini imam slučaj djece rastavljenih roditelja i to je užas što ta djeca prolaze, mama brani kontakte s tatom a tatu su neki dan zvali iz škole da dođe na razgovor jer je dijete izjavilo da ne viđa tatu zato što je mama rekla da joj on ne treba.
Nekim ljudima bih zakonom zabranila imati djecu