krizanteme.org

[Porto]

hvala svima koji su postali svoje price!

[darin]

...reopening the subject.

d.

[Kalista]

Pušim žurno kao da ljubim neke tople usne dok ih sjena svjeća po dimu iscrtava. Noć se još brže ruši nad crvenim mjesecom nekih drugih svjetova. Stojim, ponosna, elegantna, u crnini, čekam, po ko zna koji put, čekam neprozirnu maglu jutra, jer znam, ogrnut' ću se njenom bjelinom i uploviti u svjetove koji mame, obojene čudesnim bojama nepoznatog. On je tamo, slutim njegovu blizinu, njegov dah, njegovu šutnju kojom mi sve govori. Poznato u nepoznatom, skriveno u otkrivenom. Tek korak me dijeli, blizu sam, osjećam...
Magla je nestala, savršenstvo u nesavršenom pronađoh.

[bogeyman]

Ispod oka sam bacio pogled na odvratno mu lice. Sick deviant. Što god pokušao, nikako ga se ne mogu riješiti, pokvarenjak mi se uvijek nacrta na repu. Kad bih barem… Koliko ih je ono izašlo, šest? …sedam? Jebiga, nisam ni ja u formi. Nisam se naspavao, to je. Vidio bi on Boga svoga da sam ja svjež i odmoran.
Odlučim prekinuti šutnju i pogledam ga u oči:
- Meni oba asa, tebi ultim.
- Ma Boga ti, nisi ti ni lud!
Pogled na dvije četvorke u rukama na lice mi je izmamio osmijeh.


* * *


Izađem vani, napunim nosnice i pluća hladnim zrakom i naslonim se na zid.
Kažu da ti Bog nikad ne zatvara vrata a da na otvori prozor. Samo što je meni prozor bio na drugom katu a ja sam se dočekao na lice; i bio je uzak pa sam se sav izgrebao izvlačeći.


* * *


Odjednom se namrštila i lice joj je poprimilo izraz kakav nikad prije nisam vidio. Gledao sam je s mješavinom straha i znatiželje.
Što će sada? Ma neće valjda…
Namrštila se još više trenutak prije no što je počela plakati.
Kakav čudan plač. Tko plače tako? Ja ne. Moji doma ne plaču tako.
Stajala je preda mnom i plakala, a ja sam stajao i gledao je. Možda sam trebao nešto reći ili napraviti, a ja sam samo nijemo stajao razmišljajući kako je to neko čudno biće o kojem ja ne znam ama baš ništa.

[-Watashi!i!i!i-]

Zovem se Jim Dalewood i sve sto ovdje ispovjedam je istina i samo istina.
Nisam uvjek ovako zivio. Nekad sam sa svojim starim i mudrim uciteljem Watashijem the fightermonkom radio kao cuvar u jednoj divnoj birtijici u nekom selu, kako god da se zvalo. Sve je bilo u redu dok jednog dana nisu dosla tri cudaka. Jedan je bio totalni shminkeraj, oblacio se u neke prirodnjacke krpe i lose oponasao engleski naglasak dok je pushio lulu, drugi je bio simpaticni seljacic s toljagom u ruci a treci je bio visok oko 2 metra i izgledao je kao da je umro prije 2 tjedna. Dosli su do mene i preklinjali me da im treba pomoc jednog hrabrog i snaznog ratnika kao sto sam ja. Watashi mi je lijepo govorio da im se ne pridruzujem ali ja sam bio oran za putovanja i pustolovine. Rad u birtiji sa fiksnom placom i stalnim izvorom pive mi vise nije bio dovoljan, ja sam htio da ratujemo kao sto smo ratovali nekad. Zato sam im rekao da sam spreman za sve sto je pred njima. Watashi i ja smo uzeli bolovanje u birtiji i otisli s njima do knjiznice raspraviti o honorarnom trazenju nevracene literature. Osobno ne citam mnogo jer ne vjerujem da u knjigama covjek moze nauciti ista korisno ali za dobrobit knjiznice sam uvjek spreman raditi, posebno ako se dobro placa.
Tada se je jos sve cinilo u redu, svi su prema meni i Watashiju dotad bili pristojni. Problemi su poceli kad smo stali u obliznjoj crkvi opremiti se materjalom protiv demona, zombija i drugih bolestina koje setaju sumama Ravenlofta. Probao sam biti inovativan jer kad sam cuo cjenu jedne flase sa svetom vodom, probao sam upitati jel bi bilo jeftinije da donesemo svoju vlastitu vodu ali sam naisao na podsmjeh svih, osim mog starog ucitelja Watashija koji ih je mrzio jer su se podsmjehivali i svemu sto je on rekao, a ponekad su se cak ponasali kao da ga uopce nema s nama. Toliko je na njih bio bjesan da me je nekoliko puta probao nagovoriti da ih sve pobijem, ali cista srca kakvog jesam, odlucio sam da je zivot najvazniji.
Ni u mocvarama gdje smo trazili babu sa zakasninom nije bilo puno bolje, sve do jednog trenutka kad je iz trulog drveta izasla neka cudna zivotinja prepuna pipaca. Ja se u prvoj sekundi nisam snasao, pa je zivotinja dohvatila tri moja suputnika i sve se cinilo kao izgubljeni slucaj dok ja nisam izvadio mac i napao na centar zivotinje u deblu od drveta. U par rezova zivotinja je posustala i sve je bilo gotovo. Cjelo moje junastvo je svima povisilo nivo postovanja prema meni. Tada sam rekao da tu jos ima puno posla, pa sam se bacio na ozbiljan rad. Porazgovarao s babom, otisao u sumu, pobio copor vukova, spasio babinu unuku, dobio nazad izgubljenu knjigu, vratio ju u knjiznicu i dobro zaradio. Watashi je isto pomogao malo ali uglavnom sam ja vodio njih cetvoricu u sigurnu pobjedu i tako zaradio ovaj zlatnik kojim nam kupujem pice.
Eto, to je prica kako sam dosao do ovdje, a sad mi daj pusu dusho *slap* au, prevrtljiva mala, jeli, ehehe, znam ja takve, sad trcis al vratices se ti ne zvao se ja Jim Dalewood. Konobar, jos jednu pivu za mene i mog ucitelja Watashija. Kako to mislis da pored mene nema nikoga? Daj dvije prolkete pive ili cu ti odrezati tri od sest vitalnih udova. Joj, ta danasnja posluga, sve ce ih jednog dana zamjeniti golemima, pazite sto vam kazem... prokleti tibetanski konobari i njihovi tupi pogledi... oprostite ucitelju, ali sto vi to gledate na toj vasoj "portabilnoj televiziji"? Uuu, pomicni aktoviiii... vidish ti prave umjetnosti...

[-Watashi!i!i!i-]

Rodijo se mali zmaj

Sanjao sam cudan san. Sanjao sam da se rodio mali zmaj. Bio je toliko malen da mi je stao na dlan i simpaticno me gledao svojim zlocestim namrstenim okicama. Bio je i vrlo jak. Bio je toliko jak da je pri rodjenju izasao iz ljuske jajeta za koju su ljudi mislili da je pileca, al je bila tolko tvrda da ju nisu mogli razbiti kako bi ispekli jaje na oko, kajganu, omlet, biskvit za kolace, palacinke, sve je to mali zmaj volio jesti. Jeo je puno jer je puno trosio, sto na svoju nevjerojatnu snagu, a sto na snop vatre koji je mogao ispuhati iz nosa.

Zmaj je radio za dvije strane, nebo i zemlju. Nebo bi ga slalo u avanture kroz koje bi pomagao svjetu da postane bolje mjesto, dok bi mu zemlja ukazivala na oklope, carobne napitke i druge stvari koje bi mu olaksale nebeske zadatke.

Imao je zmaj i svoju zmajolinu koja je zivjela u visokom tornju. U pocetku joj je namrsteno svirao i pjevao serenade sa dalekog joj tla, dok mu jednog dana zemlja nije dala krila kako bi lakse mogao donjeti veliki dijamant sa carobne planine koji je nebu trebao da obogati jedno umiruce selo. Nakon sto je pomogao nebu, brzo je poletio do vrha tornja u kojem je bila mala zmajolina. Dok bi mali zmaj bio sa svojom zmajolinom, vise nebi izgledao onako zlocesto i ljuto nego bi imao svoj zbunjeno-veseli pogled koji bi raznjezio i najljuce veprove.

Jednom ga je nebo poslalo da razbije vrazja vrata u rusevinama starog grada, ali je zmaj bio preslab za tako nesto. Mislio je da to nece moci rjesiti, ali mu je zemlja rekla da postoji jedna stvar koja je dovoljno tvrda da razbije ta vrata. Bila je to ljuska iz koje se je rodio. Brzo se vratio u kuhinju u kojoj se je rodio i navukao je komad ljuske na glavu. Bio je jako simpatican sa tom ljuskom ali i strasno jak. Mogao je probiti bilo koji zid s kojim se je susreo i time je povremeno znao zadiviti svoju zmajolinu.

Sto je vise nebeskih zadataka vrsio, to je bio jaci i mocniji. Jednog dana je doslo vrjeme i zemlja mu je rekla da postoji oklop kojim moze pobjedit svakog neprijatelja na ovom svjetu. Taj crno-zuti oklop, pomalo je podsjecao na biljarsku kuglu sa siljkom na kacigi. Mali zmaj je u tom oklopu bio malo pognut ali je isto tako bio toliko tezak da bi me zabolila ruka i stisnula se uz zemlju kad bi on stao na nju.

Bas se vratio sa svojim novim oklopom do tornja ali je tamo saznao jednu strasnu vjest. Oteli su mu njegovu zmajolinu. Otimac je bio veliki kiklop iz uklete pecine. Mali zmaj je u ocaju pitao nebo, zemlju i sebe sto da ucini. Postavio je triput pitanje ali je dobio samo jedan odgovor... i krenuo prema pecini.

U pecini je doletio do kiklopa i ogromnom brzinom letio kroz njega, ostavljajuci zmajolike rupe od kojih je kiklop postajao sve slabiji dok se nije pocelo ciniti da ce pasti.

U tom trenutku sam se probudio pa nisam siguran sto se dalje dogodilo, no pretpostavljam da su zmaj i zmajolina zivili dugo i sretno. Zasluzio je to mali zmaj, nakon tolko vremena sto je radio za druge, bilo bi mu i vrijeme da malo s tim prekine i pocne zivjeti za sebe