Opsesivno-kompulzivni poremećaj - opća tema

[aviatrix]

precizna kaže:

Meni je ocd kao neduhovita igrica - stalno prelazim na sljedeći "level". Svaki gori od prijethodnog. Što hoću reći je, da se ne radujete kada se odreknete jednoga, jer nemanje kompulzija nije rješenje problema. Tu je fantazista u pravu, jer tjeskoba ostaje, a dok je tjeskobe, nama će ocd biti prisutan.

Ja sam se isto rješila kompulzija i to tako da sam se doslovno zainatila. Neću provjeravat štednjak 750 puta pa makar se zapalio, seronja. Neću. Dosta mi je više. Koliko sam puta zaključala vrata stana i to u žurbi negdje, pa ostajala stajat na pragu vratiju i onako jadno, nesigurno zaključila da bih trebala ipak još jednom provjerit jesam li pogasila sve na štednjaku, jer su me možda "oči prevarile" prvi put. I tako nekoliko puta za redom.

Ali opsesije, e to je tlaka.
Ovo s levelima si super rekla. Rješiš se jedne opsesije, dođe druga, upgradeana verzija onog prvog. Stvarno kao da je malo inteligentno zlo u pitanju. Kad ga poraziš prvi put, dođe još jači.

Meni je relativno novo otkriće i rocd (relationship ocd) koji me uhvati s vremena na vrijeme. Dragi i ja smo se udaljili kroz zadnjih pola godine te upali u rutinu i to je rezultiralo stresom s moje strane i javljanjem rocd-a. Počela sam misliti da ga ne volim i da ne želim biti s njim, a istovremeno, pomisao na to da nismo više skupa mi uopće nije imala smisla, dapače, užasno me pogađala.

To je takva borba sa samim sobom, gdje ti ne znaš dal si s nekim iz navike te ljubavi nema ili je to jednostavno samo faza gdje više nisi onako "head over heels" zaljubljen, pa je sve skupa malo suptilnije izraženo. Užas. I nekako mi sve to nije imalo smisla. Ma otkud sad taj osjećaj i te emocije? Pa još krajem prošle godine sam patila za njim jer je na 3 dana otputovao daleko i totalno smo falili jedno drugom i jedva smo dočekali vidjet se opet, a sad, odjednom, ja ne osjećam ništa? wtf??
I pričala sam s ljudima i plakala im, pričala sam čak i s njim, te ga užasno rastužila jer ni on nije shvaćao o čemu se radi, ali je pretpostavljao da ću ga ostaviti.

I doslovno sam išla to guglat. "how do you know you don't love someone." (eto kad si očajan i kad sve ostalo otpadne.. haha) Uglavnom, naletila sam na strani OCD forum gdje je neka žena u detalje, u detaaaalje čovječe, opisala istu situaciju, iste emocije prema svojem mužu. Nevjerojatno. I onda sam se malo smirila jer sam konačno skužila zašto mi ni jedna odluka u vezi s problemom nije imala smisla. I skužila da je u pitanju rocd. To me sredilo na nekih tjedan dana, ali sam pod naletom ponovnog stresa opet pala pod utjecaj i opet strahujem od toga. Malo sam mirna, znam da ga volim, ali to instant zamijeni neka negativna misao i totalno prevlada. Baš sam tužna.

[afra]

precizna drago mi je vidjeti da ide na bolje, da ne mora uvijek biti isto.
I kod mene ima pomaka, svele su se radnje na minimum a s mislima živim na drukčiji način u zadnje vrijeme.
Ne borim se više kao prije, ne dam da mi okupiraju cijeli dan, jer onda propadam. Ništa ne radim kvalitetno a samo vrtim neke misli.
Recimo ja sam se vratila nakon dosta godina opet na fakultet i imam jako puno za učiti, kad se koncentriram i budem za knjigom, misli jako brzo nestanu.
Pa kad imam pauze ili se opet malo opustim, a misli opet dođu, uzmem svoje pse i izađem van.
A ako ne mogu ništa od toga, recimo nisam doma pa me uhvati neka misao, pokušavam se smiriti i mislim koncentrirano na nešto sasvim deseto, i opet bude lakše.

[fruitloops]

Bok ljudi pozdrav svima. Sretno samo naprijed u ignoriranju OKP i cilj je blizi nego mislite!!!!!

[maliskandal]

fruitloops kaže:

Lijek za tjeskobu : ako si sam doma i osjecas da se prikrada sjedni i osjeti tu tjeskobu osjeti je cijelim bicem i onda onda trazi jos ali ne traziti u strahu nego zahtjevaj samouvjereno i znajuci da ti nemoze nista da je samo osjecaj i onda nakon nekog vremena kada trazis vise i vise i istrazis do kojeg stupnja moze doci ona se povlaci ,ako je ides izbjegavati i bjezati radis si lose suprostavi se tjeskobi trazi jos i kada shvatis da nemoze nista i kada mozak shvati da nemoze nista i da je tu bez razloga a ne zato sto prijeti opasnost ona odlazi.

ovo potpisujem u cijelosti. TO JE UPRAVO TO

[maliskandal]

čitala sam sad malo postove prijašnje i pročitala nešto čeg sam se uhvatila ko pijan plota. da se okp uz anksioznost može razviti i u depresiju. to me naravno sad uplašilo da sam zabrijla i počela misliti da sam depresivna. nisam ni povučen tip, ni pretjerano lijena, normalno obavljam svoje zadatke, samo mi je više muka što mi se taj OKP uvijek veže za te opsesivne misli što me najviše plaši. to je ludnica,depresija,šizofrenija i slično. onda kreće sjedim i krenu slike šta ako ja sad u ovom trenutku poludim i nešto napravim, šta ako sam u depresiji na temelju tog što sam pročitala 3 posta da su ljudi napisali da su depresivi. da nije tužno bilo bi smiješno.

[fruitloops]

maliskandal kaže:

čitala sam sad malo postove prijašnje i pročitala nešto čeg sam se uhvatila ko pijan plota. da se okp uz anksioznost može razviti i u depresiju. to me naravno sad uplašilo da sam zabrijla i počela misliti da sam depresivna. nisam ni povučen tip, ni pretjerano lijena, normalno obavljam svoje zadatke, samo mi je više muka što mi se taj OKP uvijek veže za te opsesivne misli što me najviše plaši. to je ludnica,depresija,šizofrenija i slično. onda kreće sjedim i krenu slike šta ako ja sad u ovom trenutku poludim i nešto napravim, šta ako sam u depresiji na temelju tog što sam pročitala 3 posta da su ljudi napisali da su depresivi. da nije tužno bilo bi smiješno.

OKP

[maliskandal]

fruitloops kaže:

OKP

ma znam ja da je to okp, samo mi koji to imamo ovdje će razumjeti ljudi cijelo vrijeme sunjamo, jel to okp šta ako je posrijedi neka teža duševna bolest, pa šta ako u naletu tog okp-a napravim to i to. najveći problem je da nevjerujemo sami sebi kad nas ovo obuzme pa onda kreće cijeli sadržaj u našim glavama, ali to je tako to mora prihavatiti se i okp u takvi situacijama slabi. što manje pridajemo važnosti simptomima, mislima i kompulzijama to okp osjeća da nam nije zanimljiv i ublažava se iako je to ponekad dosta teško tako posložiti u svojoj glavi. hvala fruitloops što si napisao okp ipak me utješi da neko ko prolazi kroz slične probleme razumije o kojem se poremečaju radi. ljudi držite se proći će i ovo jednom

[fruitloops]

Ja sam mislio da sam lud - shizofrenicar znam da ruzno zvuci da tako etikiram ljude , ali tako mi je stanje u glavi - shizofrenija, lud si , kraj svijeta zasto bi lagao sebi ili ikome. Nemam nista protiv shizofrenicara naprotiv zao mi je ljudi i divim se kada uspjevaju zivjeti normalno i produktivno.

Onda mislim da imam neki drugi psihički poremecaj, pa da imam upalu slijepog crijeva , pa da čelavim , pa sta ti ja znam sta sve je to OKP uz malo hipohondra , ali vecinom OKP.

[maliskandal]

fruitloops kaže:

Ja sam mislio da sam lud - shizofrenicar znam da ruzno zvuci da tako etikiram ljude , ali tako mi je stanje u glavi - shizofrenija, lud si , kraj svijeta zasto bi lagao sebi ili ikome. Nemam nista protiv shizofrenicara naprotiv zao mi je ljudi i divim se kada uspjevaju zivjeti normalno i produktivno.

Onda mislim da imam neki drugi psihički poremecaj, pa da imam upalu slijepog crijeva , pa da čelavim , pa sta ti ja znam sta sve je to OKP uz malo hipohondra , ali vecinom OKP.

pa to i je glavni problem OKP i nas samih u glavi što smo sumnjičavi konstanto i što nas te misli mogu dovest da sebe uvjerimo u nešto što nije. ma treba to sve lagano od....t i živit svaki dan i divit se životu, jer ako mogu šizofreničari možemo i mi. kako si sad jesi bolje nego prije?

[emma 88]

maliskandal kaže:

pa to i je glavni problem OKP i nas samih u glavi što smo sumnjičavi konstanto i što nas te misli mogu dovest da sebe uvjerimo u nešto što nije. ma treba to sve lagano od....t i živit svaki dan i divit se životu, jer ako mogu šizofreničari možemo i mi. kako si sad jesi bolje nego prije?

meni kad netko kaže da nešto nije prljavo,sumnjam da li je čisto ili nije.Imam osjećaj da mi to kažu samo zato da me umire.Mada mi je mama rekla da ja to perem zato što ja mislim da je to prljavo,a ustavari nije.I da zato i pijem tablete jer krivo mislim,ali opet.Zapravo često mislim pa ako to nije drugima prljavo,ne bi trebalo biti ni meni.Ali oni ne znaju zašto bi to trebalo biti prljavo,a ja znam.Pa mislim da sam u pravu,ili možda ipak nisam.Sumnjam u istinitost svojih misli.Ali dok postoji i tračak sumnje u meni ja ću vjerovati da je prljavo.
Onda si mislim s čim se ja zamaram u životu i kaj mi to treba???
Al kad me proganjaju užasne misli.

[design_]

Ovako, oba moja roditelja su „hrčci“. Mama drži odjeću iz vremena kad je bila 20, sada joj je 50. Tata skuplja milijun sitnica koje će mu „jednom zatrebati“ od kutijica do pokidanih prekidača. Dok sam živjela sa svojima, ne mogu reći da nam je u kući bilo prljavo, ali je bilo dosta neuredno, pretrpano stvarima. Čuvale su se novine i razni reklamni materijali unazad godina dana i slično. Često bih znala pobacati neke stvari mojih roditelja što bi urodilo velikim svađama. Ne znam je li se moj problem razvio kao nekakav odgovor na navike mojih roditelja, ali tako ga sebi opravdavam. Naime, stvari koje posjedujem svodim na minimum, tako da mogu o svemu voditi računa, da znam gdje je i kakvom stanju. Dosta često ne mogu zaspati do četiri ujutro jer me brine stanje u ladicama i ormaru, je li sve složeno (iako ladice slažem svaki dan), kažem sama sebi nećeš se ustati i slagati, no uglavnom uvijek popustim jer znam da ću ostati budna cijelu noć ukoliko se ne ustanem i provjerim kakvo je stanje u ladicama i ormaru. Također, u sobi mi sve mora biti „tip-top“, na površinama, primjerice komodi ne smije biti nikakvih figurica ili kozmetičkih proizvoda. Ukoliko čitam knjigu prije spavanja, nikada je ne ostavljam na noćnom ormariću već mora na svoje mjesto u ladici. Mogla bih nabrojiti još gomilu primjera. S obzirom da živim sa cimerom koji je poprilično neuredan, ne mogu konstantno voditi računa o prostorijama koje dijelimo kao što su kupaonica i kuhinja i to me doslovce izluđuje, neopisivo. Razmišljala sam da se preselim i da pronađem stan u kojemu bih živjela sama jer bi mi to puno olakšalo stvari no to bi me puno više koštalo, tako da od toga ništa zasad. Trenutno mi je 19 godina i unazad 2-3 godine sam uočila da postaje intenzivnije i intenzivnije iako sam još kao mlađa imala neke naznake svega ovoga. Nešto malo sam prošla kroz temu i vidjela sam da ljudi napominju da im njihov problem ne smeta u svakodnevnom funkcioniranju, no meni definitivno već stvara problem. Ne mogu se skoncentrirati na učenje primjerice ukoliko ladice i ormari nisu pregledani i složeni, stan očišćen i slično.

Nisam sigurna jesu li ovo gore navedeni simptomi OKP-a, no ukoliko je itko imao ili ima sličnih problema i išao je psihijatru neka mi se javi. Osobno, ne želim ići stručnjaku, ali me zanima kakva je bila terapija, možda si mogu pomoći sama.

(Također, pokušala sam jedan dio svog problema objasniti ovdje, ali nije bilo uspješno:
https://www.forum.hr/showthread.php?t=634486)

[maliskandal]

design_ kaže:

Ovako, oba moja roditelja su „hrčci“. Mama drži odjeću iz vremena kad je bila 20, sada joj je 50. Tata skuplja milijun sitnica koje će mu „jednom zatrebati“ od kutijica do pokidanih prekidača. Dok sam živjela sa svojima, ne mogu reći da nam je u kući bilo prljavo, ali je bilo dosta neuredno, pretrpano stvarima. Čuvale su se novine i razni reklamni materijali unazad godina dana i slično. Često bih znala pobacati neke stvari mojih roditelja što bi urodilo velikim svađama. Ne znam je li se moj problem razvio kao nekakav odgovor na navike mojih roditelja, ali tako ga sebi opravdavam. Naime, stvari koje posjedujem svodim na minimum, tako da mogu o svemu voditi računa, da znam gdje je i kakvom stanju. Dosta često ne mogu zaspati do četiri ujutro jer me brine stanje u ladicama i ormaru, je li sve složeno (iako ladice slažem svaki dan), kažem sama sebi nećeš se ustati i slagati, no uglavnom uvijek popustim jer znam da ću ostati budna cijelu noć ukoliko se ne ustanem i provjerim kakvo je stanje u ladicama i ormaru. Također, u sobi mi sve mora biti „tip-top“, na površinama, primjerice komodi ne smije biti nikakvih figurica ili kozmetičkih proizvoda. Ukoliko čitam knjigu prije spavanja, nikada je ne ostavljam na noćnom ormariću već mora na svoje mjesto u ladici. Mogla bih nabrojiti još gomilu primjera. S obzirom da živim sa cimerom koji je poprilično neuredan, ne mogu konstantno voditi računa o prostorijama koje dijelimo kao što su kupaonica i kuhinja i to me doslovce izluđuje, neopisivo. Razmišljala sam da se preselim i da pronađem stan u kojemu bih živjela sama jer bi mi to puno olakšalo stvari no to bi me puno više koštalo, tako da od toga ništa zasad. Trenutno mi je 19 godina i unazad 2-3 godine sam uočila da postaje intenzivnije i intenzivnije iako sam još kao mlađa imala neke naznake svega ovoga. Nešto malo sam prošla kroz temu i vidjela sam da ljudi napominju da im njihov problem ne smeta u svakodnevnom funkcioniranju, no meni definitivno već stvara problem. Ne mogu se skoncentrirati na učenje primjerice ukoliko ladice i ormari nisu pregledani i složeni, stan očišćen i slično.

Nisam sigurna jesu li ovo gore navedeni simptomi OKP-a, no ukoliko je itko imao ili ima sličnih problema i išao je psihijatru neka mi se javi. Osobno, ne želim ići stručnjaku, ali me zanima kakva je bila terapija, možda si mogu pomoći sama.

(Također, pokušala sam jedan dio svog problema objasniti ovdje, ali nije bilo uspješno:
https://www.forum.hr/showthread.php?t=634486)

više nego sigurna da je to kod tebe OKP. ti također ko što su tvoji roditelji bili hrčci imaš kompulziju davanja stvari, čišćenja sve mora imati svoj red. naravno da se kroz život s tvojim roditeljima koji su živjeli kao hrčci kod tebe manifestiralo totalno suprotno da si prepedantna. ovdje nije bitno da puno pričamo o tom što je OKP nego kako bi si mogla pomoći. Moj savjet je da svaki dan odrediš nešto od stvari što želiš baciti i da smanjješ vremenom. npr danas se odlučiš za 3 stvari i jedno vrijeme bacj 3 stvari, s vremenom probaj smanjivati stvari koje ćeš nekome dat ili baciti. na taj način i osobe koje imaju drugačije kompulzije kao što su brojanje, provjeravanje ili pranje ruku također idu na to da pokušavaju smanjiti svoju kompulziju. sretno

[precizna]

[QUOTE=design_;34102461]Ovako, oba moja roditelja su „hrčci“. Mama drži odjeću iz vremena kad je bila 20, sada joj je 50. Tata skuplja milijun sitnica koje će mu „jednom zatrebati“ od kutijica do pokidanih prekidača. Dok sam živjela sa svojima, ne mogu reći da nam je u kući bilo prljavo, ali je bilo dosta neuredno, pretrpano stvarima. Čuvale su se novine i razni reklamni materijali unazad godina dana i slično. Često bih znala pobacati neke stvari mojih roditelja što bi urodilo velikim svađama. Ne znam je li se moj problem razvio kao nekakav odgovor na navike mojih roditelja, ali tako ga sebi opravdavam. Naime, stvari koje posjedujem svodim na minimum, tako da mogu o svemu voditi računa, da znam gdje je i kakvom stanju. Dosta često ne mogu zaspati do četiri ujutro jer me brine stanje u ladicama i ormaru, je li sve složeno (iako ladice slažem svaki dan), kažem sama sebi nećeš se ustati i slagati, no uglavnom uvijek popustim jer znam da ću ostati budna cijelu noć ukoliko se ne ustanem i provjerim kakvo je stanje u ladicama i ormaru. Također, u sobi mi sve mora biti „tip-top“, na površinama, primjerice komodi ne smije biti nikakvih figurica ili kozmetičkih proizvoda. Ukoliko čitam knjigu prije spavanja, nikada je ne ostavljam na noćnom ormariću već mora na svoje mjesto u ladici. Mogla bih nabrojiti još gomilu primjera. S obzirom da živim sa cimerom koji je poprilično neuredan, ne mogu konstantno voditi računa o prostorijama koje dijelimo kao što su kupaonica i kuhinja i to me doslovce izluđuje, neopisivo. Razmišljala sam da se preselim i da pronađem stan u kojemu bih živjela sama jer bi mi to puno olakšalo stvari no to bi me puno više koštalo, tako da od toga ništa zasad. Trenutno mi je 19 godina i unazad 2-3 godine sam uočila da postaje intenzivnije i intenzivnije iako sam još kao mlađa imala neke naznake svega ovoga. Nešto malo sam prošla kroz temu i vidjela sam da ljudi napominju da im njihov problem ne smeta u svakodnevnom funkcioniranju, no meni definitivno već stvara problem. Ne mogu se skoncentrirati na učenje primjerice ukoliko ladice i ormari nisu pregledani i složeni, stan očišćen i slično.

Imala identičan problem. Jednom sam čak, kad su roditelji bili na putu "prečistila" kuću i bacila gomilu vreća, što je rezultiralo svađom koja se i danas pamti (nakon 7 godina). Pomalo sam smanjivala simptome, sada živim u svome stanu, ali vodim računa da nemam viška stvari. Kada moji dođu, često imamo nesuglasice oko toga što bih trebala nabaviti, što sam bacila, a nisam trebala. Još uvijek nisam načisto, ali ne bacam stvari i ne smetaju mi, čak je često i nered u kući. Tako da je to definitivno simptom okp-a i ako je jedini otarasi ga se što prije. meni je to bio jedan od usputnih simptoma i, kada se javio, nije mi predstavljao veliki problem koliko ovi ostali (za koje, nadam se, nećeš dozvoliti da se razviju).
Osjećaj viška, reda i preciznosti lako se prenese na ljude i misli. Kao što ti želiš posložene police, ja sam posložila ljude, izgubila mnoge prijatelje, odrekla se mnogo stvari, koje su prirodan dio života, ali meni su bile višak na mojim imaginarnim "ladicama". Gledaj da ti se to ne dogodi. Kada izađeš lijepo obučena i čista, svejedno je jesi li to uzela iz posložene ladice ili iz haotične gomile sa stola za peglanje, vjeruj mi. Ono što se primjećuje je kako zračiš - opušteno ili anksiozno.

[design_]

precizna kaže:

Imala identičan problem. Jednom sam čak, kad su roditelji bili na putu "prečistila" kuću i bacila gomilu vreća, što je rezultiralo svađom koja se i danas pamti (nakon 7 godina). Pomalo sam smanjivala simptome, sada živim u svome stanu, ali vodim računa da nemam viška stvari. Kada moji dođu, često imamo nesuglasice oko toga što bih trebala nabaviti, što sam bacila, a nisam trebala. Još uvijek nisam načisto, ali ne bacam stvari i ne smetaju mi, čak je često i nered u kući. Tako da je to definitivno simptom okp-a i ako je jedini otarasi ga se što prije. meni je to bio jedan od usputnih simptoma i, kada se javio, nije mi predstavljao veliki problem koliko ovi ostali (za koje, nadam se, nećeš dozvoliti da se razviju).
Osjećaj viška, reda i preciznosti lako se prenese na ljude i misli. Kao što ti želiš posložene police, ja sam posložila ljude, izgubila mnoge prijatelje, odrekla se mnogo stvari, koje su prirodan dio života, ali meni su bile višak na mojim imaginarnim "ladicama". Gledaj da ti se to ne dogodi. Kada izađeš lijepo obučena i čista, svejedno je jesi li to uzela iz posložene ladice ili iz haotične gomile sa stola za peglanje, vjeruj mi. Ono što se primjećuje je kako zračiš - opušteno ili anksiozno.

Što se tiče ovoga "posložiti ljude", to sam ja već također napravila.

[Sany Enola]

FRAMASO riješi inbox,imam poruku za tebe

OT:

ja sam tek nedavno čula za ROCD...Počela sam malo sada dublje ulaziti u te teme,ali što se tiče vjerskog okp-a.

Nekako se nosim još uvijek,nedavno sam dečku sve priznala jer sam se bojala da će neka moja stanja uzrokovana tim štetititi njemu i da će se možda javiti neka sumnja da se nešto događa samnom i da će biti shvaćeno krivo..

on je odmah krenuo guglat da me bolje razumije,ali sam mu rekla da meni prepusti objašnjavanje...

ako netko ima neku dobru literaturu sa Interneta o rocd-u neka preporuči

[fruitloops]

maliskandal kaže:

pa to i je glavni problem OKP i nas samih u glavi što smo sumnjičavi konstanto i što nas te misli mogu dovest da sebe uvjerimo u nešto što nije. ma treba to sve lagano od....t i živit svaki dan i divit se životu, jer ako mogu šizofreničari možemo i mi. kako si sad jesi bolje nego prije?

bolje :1.zato sto znam da je to OCD
2. zato sto sam umanjio OCD


pozdrav!!

[fantazista]

maliskandal kaže:

ma znam ja da je to okp, samo mi koji to imamo ovdje će razumjeti ljudi cijelo vrijeme sunjamo, jel to okp šta ako je posrijedi neka teža duševna bolest, pa šta ako u naletu tog okp-a napravim to i to. najveći problem je da nevjerujemo sami sebi kad nas ovo obuzme pa onda kreće cijeli sadržaj u našim glavama, ali to je tako to mora prihavatiti se i okp u takvi situacijama slabi. što manje pridajemo važnosti simptomima, mislima i kompulzijama to okp osjeća da nam nije zanimljiv i ublažava se iako je to ponekad dosta teško tako posložiti u svojoj glavi. hvala fruitloops što si napisao okp ipak me utješi da neko ko prolazi kroz slične probleme razumije o kojem se poremečaju radi. ljudi držite se proći će i ovo jednom

Da li se ikada iti jedan OCD strah ostvario? Ne

Niti smo ubili koga, niti smo izgubili kontrolu, niti smo postali gay, niti smo postali vrag, niti smo "napravili" nesto magicno pa se dogodilo nesto lose.

"U strahu su velike oci".

Ako smo svjesni straha, njegove iracionalnosti, onda se on nemoze pretvorit u racionalno i nesvjesno. Nemoze.

OCD trebamo tretirati kao dijete, jer su mu na toj razini strahovi i sto je najstrasnije od sve, potjecu iz tog doba.

[maliskandal]

fantazista kaže:

Da li se ikada iti jedan OCD strah ostvario? Ne

Niti smo ubili koga, niti smo izgubili kontrolu, niti smo postali gay, niti smo postali vrag, niti smo "napravili" nesto magicno pa se dogodilo nesto lose.

"U strahu su velike oci".

Ako smo svjesni straha, njegove iracionalnosti, onda se on nemoze pretvorit u racionalno i nesvjesno. Nemoze.

OCD trebamo tretirati kao dijete, jer su mu na toj razini strahovi i sto je najstrasnije od sve, potjecu iz tog doba.

slažem se kolega u potpusnosti. ja sam ko dijete od 2 godine 2 puta imala fras, ko klinka sam bila neustrašiva samo po hororima, al u nekom periodu naših života ti se strahovi kroz proživljeni šok aktiviraju i onda dolaze na naplatu. mislim da je ovdje najbitnije da svi shvatimo da NISMO bolesni, samo imamo poremećaj koji je doveo dibalansom u mozgu. al svaki poremećaj kao i tikovi se mogu ispraviti. ja ISKRENO vjerujem da se OCD može u potpunosti izliječiti samo ja još uvijek tražim način. godinu dana nisam imala niti jedan strah, ako sam mogla godinu mogu i cijeli život. znam neke osobe koje su se totalno toga otarasile. stvar je u tome samo da si nesmijemo postavljati prevelike ciljeve. cilj po cilj, rješavanje kompulzija po kompulzija, strah po strah. sinoć ležim u krevetu i krene mi gušenje, zabrijem šta ako se ugušim to mi ostalo od paničnih: kažem sebi idem da se pomolim a ako se ugušim super. naravno gušenje staje jer nisam strahu pridavala toliko pažnje. neželim se tu praviti pametna ali malo riječi ohrabrenja i vjere nije na odmet. RADITE LJUDI ONO ŠTO VOLITE I UŽIVAJTE U TOM, A NE ONO ŠTO DRUGI SMATRAJU DA BISTE TREBALI RADITI

[eryn]

bok svima nakon duljeg vremena,
nažalost nisam imala vremena pratit postove u zadnje vrijeme. ali jučer sam dobila link za jedan animirani film (tj više kraćih) s animafesta, bavi se raznim poremećajima: http://animatedminds.com/the_concept/

ka više razmišljam o filmiću o okp-u više mi je wow kako su to dobro prikazali makar simptomi nisu neki najtipičniji. isto mi je jako drago da se netko pozabavio tom tematikom i progovorio o svemu tome.


pa-pa

[precizna]

[QUOTE=eryn;34262829]

ka više razmišljam o filmiću o okp-u više mi je wow kako su to dobro prikazali makar simptomi nisu neki najtipičniji. isto mi je jako drago da se netko pozabavio tom tematikom i progovorio o svemu tome.


hvala na filmiću, eryn. skroz je ok - simptomi su vrlo tipični, ja sam godine tako izgubila - mijenjali su se objekti -tj. sadam husein. Kad pomislim da četiri godine nisam niti jednu knjigu uspjela pročitati kao ovaj tip iz filmića, a osoba sam koja čita neprestano i to mi je profesija na neki način.

inače, danas sam, na trenutak, na TLC-u uhvatila emisiju o kompulzivnim skupljačima - hrčcima. ja nisam imala taj problem, ali sam bila u sukobu sa njim jer ja bacam i, bez obzira na to, osjetila sam se strašno pošta sam shvatila da razmišljam dosta slično tim ljudima koji su prikazani kao pacijenti....
mada, u biti je to ok. nekako mi je drago da se ocd prihvaća i ne ignorira, i da je postao predmet pažnje. bez obzira što lijek leži u nama. avaj. stoput isto pišem.