Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Glazba

Glazba Rock around the clock
Podforumi: Play liste, Stvaranje glazbe, Zabavna glazba, Gitaristički kutak

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.11.2017., 17:45   #41
Svaki tjedan - album jedan: Jonathan Wilson - Fanfare(2013.)



Heaven and earth collide
May the spirit’s guide be the one I navigate tonight
Well I’m just another hardened set of eyes
Looking for a miracle
Never the twain shall meet
Not even Jesus and al-Salam upon the street
So now violence and intolerance
Disappear as energy
Completely alone I remember the story
We all see the thunderbolt
We all feel the glory
It moves underneath us
The river - the blood of our heart
It’s been there from the
Start…
Strangers and old friends arrive
Cecil Taylor’s on the White House lawn tonight
Still now hope it travels wide
Uncertain times
Listen for the miracle…

Nakon kriticarski hvaljenog i komercijalno uspjesnog albuma "Gentle Spirit", objavljenog 2011., americki kantautor (singer/songwriter), producent i multi-instrumentalist Jonathan Wilson uspio je snimiti jos jedno odlicno djelo. Album "Fanfare", objavljen 2013., ne ubraja se u onu kategoriju albuma koji vas zabljesnu vec na prvo slusanje, vec je vise u kategoriji albuma koji polako rastu i obuzimaju vas. Ipak, treba upozoriti: isto tako prijem albuma "Fanfare" ne dopusta gotovo nikakvu sredinu; uglavnom - ili ce vam se dopasti ili cete ga odmah odbaciti. Jonathan Wilson je rodjen 70-ih godina proslog stoljeca (1974.) ali njegov danasnji, suvremeni glazbeni interes ostao je u tim godinama, dakle kalifornijskoj glazbi s kraja 60-ih i prve polovine 70-ih godina. Uzori i inspiracija su neskriveni i u rasponu su od (west-coast folka) "CSN&Y" i Neila Younga (vrijeme "Déjà vu" albuma) do (soft-rocka) Grahama Nasha, Davida Crosbyja i Jacksona Brownea. Wilson je tijekom zivota skupio dosta analognih uredjaja i opreme koju je ugradio u svoj studio te je obnovio zamrli glazbeni zivot u nekada kultnom (hippie) Laurel Canyonu. Glazba na albumu "Fanfare" ipak nije retro/arhaicna (ovo nije album-posveta post "Summer of Love" vremenu), vec je moderna, zanimljiva, topla i - vjerodostojna. Atmosferom pomalo podsjeca i na "Smile" Briana "Beach Boys" Wilsona, pa cak i na Springsteenov "The Wild, The Innocent…" a gitaristicki negdje izmedju J.J. Calea i Ryana Adamsa. Na albumu je suradjivao odlican cast (poput Grahama Nasha i Davida Crosbyja, koji su dodali izvrsne, njezne, “ljetne”, snolike vokalne harmonije) ali je vecinu stvari odsvirao sam Wilson (gitare, bas, orgulje, harmonika, udaraljke, melotron…) i samo tri pjesme su “supotpisane” (jedna je od Roya Harpera!). Sve je opusteno, relaksirano i bez nervoze. Od trinaest pjesama na albumu, sedam ih traje preko 6 minuta! ali nisu dosadne. Mozda su mogle biti skracene (pogotovo neki solo na gitari ili saksofonu, kojeg svira Clarence Clemons!) ali onda bi se izgubio duh i sloboda jednog davnog vremena. Meni su favoriti uvodna "alanparsonovska" "Fanfare", Youngovska "Illumination", psihodelicna "Dear Friend" te "Cecil Taylor"… I omot albuma, Michelangelova freska iz Sikstinska kapele, "Stvaranje Adama/covjeka", primjereno je simbolican; Wilson "posudjuje od starih majstora/Tvoraca" da bi stvorio novo… Album “Fanfare” zahtijeva strpljenje i pazljivo slusanje.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2017., 02:47   #42
Vrlo zanimljiv odabir. Sad sam se sjetio da sam oba njegova albuma poslušao pred koju godinu i da bi im se trebao vratiti.

Premda kasnim i premda se trudim uvažiti tuđe argumente, moram reći da se nipošto ne slažem s tvojom prosudbom Forever Changes. Album je to koji je kao gotovo nijedan drugi ulovio angst napaćenog umjetnika i čovjeka, izdvojenog od konteksta svog vremena i prostora. Pa kao što je prelijevajući cover u skladu s naslovom albuma, takva je i glazba - prelijevajuća, tečna i bez iznimke sugestivna. Ako je Revolver ulovio grozničavu pozitivnu energiju, ego sredine šezdesetih, Forever Changes njegovo je tamno naličje, njegov id, raspadajući ideal same biti ružičastog i krhkog hipijevskog sna, i tegobni nagovještaj sotonske provale nasilja Mansonove klike i kolektivnog lošeg tripa Altamonta.

Temeljni stejtment (ne mogu naći duhu hrvatskog bolji i sukladniji prijevod) je stih: "The news today will be the movies for tomorrow" iz prokleto dobre A House Is Not a Motel, a to je tek vrh ovog ledenog i dubokog brijega.
Rijetko kad čovjek osjeća takvu mazohističku zadovoljštinu u vlastitoj nemoći kao kad sluša ovu ploču, rijetko kad toliko uživa u svojoj osamljenosti, baš kao i Arthur Lee dok je s visina artističke ingenioznosti sažalno promatrao sjaj i bijedu Kalifornije tog vremena.

Album za sva vremena i meni uz Astral Weeks, Revolver, Bringing It All Back Home i još jedno ili dva remek-djela apsolutni vrhunac glazbe 60-ih.
FassGoHard is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.11.2017., 19:46   #43
Svaki tjedan - album jedan: Cockney Rebel - The Psychomodo (1975.) (



"Hark to Roualt's white insanity
Clowns in drag concealing vanity
This is hardly Paradise
We're still in search of petty scorn

Images so dead, in mourning
Clap and cheer the man performing
This is hardly Paradise
We're still in search of petty scorn

Couch my disease in chintz-covered kisses
Glazed calico cloth, my costume this is
Come to Pablo Fanque is in Indigo
We'll show you pastel shades of rhyme

It's okay to laugh in harmony
See the white-faced Auguste's army
Come to Pablo Fanque is in Indigo
We'll show you pastel shades of rhyme

Take a letter Ophelia, write
'Sorry Desdemona', bright
Peeking through the Nimbus covers
We see the twisted tale of Man"...


Priča o britanskoj glam-rock grupi "Cockney Rebel" zapravo je priča o njihovom vođi i utemeljitelju Steveju Harleyu.
Rano je obolio od dječje paralize, pa je većinu mladenaštva proveo po bolnicama. Nakon srednje škola okušava se kao novinar ali ubrzo seli u London i traži se u glazbenim vodama te 1973. osniva (prilično demokratski) bend "Cockney Rebel" i gotovo odmah potpisuje ugovor s producentskom kućom EMI. Godine 1973. objavljuju album prvijenac "The Human Menagerie", koji se – unatoč odličnim kritikama - nije prodavao u značajnijim količinama ali je - uz sve ostalo - imao jednu doista fenomenalnu (depresivnu, gotičku) pjesmu, "Sebastian" (tek je singl "Judy Teen", objavljen prije drugog albuma, bio veliki hit na britanskom Top 5). I nije to neobičan slučaj da publika ne prepozna izuzetno djelo: album je imao "ono nešto": stav, drskost i aroganciju (kao i svi mladi i nadobudni, slave i uspjeha gladni glazbenici), te neobične, bogato orkestrirane pjesme (Andrew Powell), dekadentnog, kabaretskog štiha (vodvilj, music hall, circus, varijete...) i lirike koje naizgled ne govori ništa ozbiljno niti važno. Steve Harley je i tako uvijek više isporučivao začudne, sarkastične i rafinirane lirske motive/slike. Album je na prvo slušanje posve zbunjujući (WTF efekt!) i to je vjerojatno razlog komercijalnog neuspjeha jer su mnogi odmah odustajali – premda je to zapravo bio jedan od dva-tri ponajbolja albuma 1973. godine i jedan od najvećih debitantskih albuma epohe. "Cockney Rebel" je grupa koja je željela objediniti (Harleyeve) artističke pretenzije u glazbenom pop-izričaju (bez solo gitare ali zato s fenomenalnom električnom violinom Jean-Paula Crockera). Utjecaji su ipak bili očiti; kako David Bowie tako i Bryan Ferry (“Roxy Music”)(zbog teatralnosti, dramatizacije i kompromisa izmedju komercijalnosti i umjetnosti) ali im je glazba bila teško opisiva; Harley je ipak bio načitan, promišljen i uvrnuti Englez koji se nije dao ukalupiti u postojeće glazbene kategorije. Ponudili su stil koji je posuđivao od svih po malo ali su zvučali posve različito od drugih! Teško ga se moglo smatrati “rockerom” ali uvijek će ostati u glazbenom Panteonu zbog svoje kratke ali izuzetno zanimljive i vazne uloge u rock’n’rollu 70-ih godina (relevantne godine su od 1973-1976.). Dakle, počeo je u progresivno doba “Yesa” (“Yessongs” 1973.) a zavrsio u punk doba “Ramonesa” (1976.). Pjesme su mu bile previše razigrane i pop da bi se mogle okarakterizirati kao “progresivne” (tada je to bio dominirajući glazbeni trend) a istovremeno i isuviše kompleksne da bi se svrstale u “pop”. Enigmatičan album od početka do kraja i album kojeg se mora preslušati.
Godine 1974. objavljuju drugi album "The Psychomodo" i on je očiti napredak kako u razvoju grupe tako i glazbene vizije Steveja Harleya. (Davor Gobac je ime svoga benda uzeo baš od naslova tog albuma, i dodao mu "Pop", ali izgleda da on i ja nismo slušali isti album jer njegov "Psihomodo Pop" nema nikakve veze sa glazbom Steveja Harleya a pogotovo albumom "The Psychomodo".) Album je histeričan, paranoičan, teatarski, košmarni cirkus a glazbenom slikom dominiraju električna violina, klavijature i, naravno, Harleyev falseto glas (sa cockney akcentom). Istovremeno i nadrealno i elegantno ali svakako prekrasno orkestrirano djelo (opet Andrew Powell) s dugačkim i kompleksnim instrumentalnim pasažima. Album je nešto komercijalniji od “Menagerie” a Harley bez veceg napora isporučuje ploču punu ultra pamtljivih melodija od kojih bi svaka mogla – i trebala – biti ogledni primjerak singla glam-ere za sva vremena. I dok je na prvijencu Harley uglavnom predstavljao sebe i svoj bend, na ovom albumu Harley se pretvara da šalje poruke. Lirika na albumu još je uvrnutija i odbija ikakve ozbiljnije interpretacije. Svojim brojnim i teško dokučivim i opskurnim referencama o tadašnjoj (pop, rock) kulturi još od vremena beatnika, sa zajedljivim humorom a iznad svega toga mračnim i dekadentnim ugođajem, "Psychomodo je neobično djelo svog razdoblja. Svaka pojedina pjesma je odlična. Uvodna “Sweet Dreams” je malo kaotična ali odično nagovještava i služi kao zagrijavanje za ono što slijedi. “Psychomodo” je ključna pjesma albuma – veličanstvena pjesma zasnovana na nizu škripavo repetitivnoj gitari i violinskom riffu a iznad svega lebdi prvoklasna, silazna vokalna Harleyeva melodija. "Psychomodo", naravno, asocira na "Quasimodo" pa ne čudi što se ispod naizgled vesele pjesme krije mračna metafora o fizički devastiranom vlastitom stanju. Slijedi (možda) druga najbolja pjesma albuma, “Mr. Soft”, sumorna i šašava music-hall pjesma kojom se Harley ironično pozabavio Britancima (poput “Kinksa”) i sadrži “sarkastičan” orguljaški solo sa citatom iz can-can plesa. Lirika ja slabija od onoga sto je pisao Ray Davies, ali je pjesma bolja od onoga sto su "Kinksi" tada objavljivali. Klevetnička, anti rock-star pjesma “Singular Band” je nježna, suptilna i jazzy i sadrži odličnu bubnjarsku dionicu i nepredvidljivu vokalnu melodiju. A stranu ploče završava 7-minutna pjesma “Ritz” koja je natrpana svim mogućim tada aktualnim terminima, motivima, imenima i referencama i ima mračnu, zasićenu melodiju i puna je dekadentne atmosfere. Zatim slijedi još jedna epska, 8-minutna pjesma “Cavaliers”. Ona ubrzo ostaje bez glazbene ideje (malo je monotona) ali je lirski i dalje na najvišem nivou. “Bed in the Corner” je lažno sentimentalna pjesma a “Sling It!” sadrži nevjerojatan, ludi violinski solo. Album završava romantična i umirujuća balada “Tumbling Down” s gotovo nerazgovijetnim stihovima (dok ne čujete ironični “Oh Dear, what have they done to the blues?”). Himnična pjesma koja vapi za zajedničkim pjevanjem.
(Odlaze na uspješnu turneju ali se, "zbog unutrašnjih neslaganja" raspadaju. Dakle, nakon samo dva albuma.
Ipak 1975., s drugom postavom i imenom ("Steve Harley and the Cockney Rebel"), Harley snima treći album "Best Years of Our Lives", kojeg neki smatraju jednom od ponajboljih ploča sredine 70-ih godina. (Pretjerano, mislim.) Meni je, naravno, najbolji drugi album, "The Psychomodo" ali oba albuma - “The Human Menagerie” i “The Psychomodo”, puna radosti ali i gorkog sarkazma, ostaju zapisani kao dva najekstravagantnija i najprovokativnija albuma 70-ih godina.

Zadnje uređivanje KingCrimson : 17.11.2017. at 22:06.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.11.2017., 00:27   #44
Svaki tjedan - album jedan: Bruce Springsteen - Nebraska (1982.)



...Well I got a job and tried to put my money away
But I got debts that no honest man can pay
So I drew what I had from the Central Trust
And I bought us two tickets on that Coast City bus

Everything dies baby that's a fact
But maybe everything that dies someday comes back
Put your makeup on fix your hair up pretty and meet me tonight in Atlantic City…


Ako su James Taylor, Carole King i Carly Simon učinili malo tijekom 70-ih godina na umjetničkoj emancipaciji autora (singer-songwritera), ipak su učinili puno da ih se približi publici. Nova generacija autora bila je više svjesna problema i ugođaja svoje ere. Jedan od novih autora bio je i Bruce “The Boss” Springsteen koji je vremenom postao pojam za “epski”. Poslije Boba Dylana a prije “Ramonesa, Springsteen je bio jedan od malobrojnih glazbenika sposobnih pretočiti osjećaje (i duh) kompletne generacije u pjesme (i zvuk). Springsteen je jedan od najvećih svih vremena. Springsteen je iskovao model singer-songwritera 80-ih godina, premostivši jaz starih blues majstora 30-ih, crnih pjevača 40-ih, rockera 50-ih, folk–singera 60-ih i punka 70-ih. Na puno načina Springsteen je bio pravi nasljednik Woodyja Guthrieja (Bob Dylan nikada nije bio populist i nikada nije želio biti Prorok svoje generacije). Springsteen je oduvijek pjevao o snovima i strahovima običnog, bijelog Amerikanca i zato je on oduvijek zapravo bio lokalni američki proizvod (koji je, naravno, uspješno prodan ostatku svijeta). Springsteen se zapravo morao pojaviti kao glasnogovornik prosječne bijele publike (više) srednje klase). Springsteen je bio i nasljednik bluesa, premda u vrijeme kada su ga Crnci (tamnoputi, rekli bi politički korektno) napustili zarad dance glazbe. Tijekom godina, Springsteen je izrastao u elokventnog glasnogovornika američke bijele srednje klase i “plavih ovratnika”. Njegove deklamacije kombinirale su populističku demagogiju, patriotsku strast i proročanske vizije u kojima su se Amerikanci znali prepoznati. Otuđeni entuzijazam ranih radova mutirao je u nostalgično glorificiranje prošlosti a na kraju u rezignaciju, tugu i frustracije. Svu svoju energiju Springsteen je prenio na divlje i žestoke koncerte koji su postali kolektivna žrtvena ceremonija kojom se pretače ogoljeni, surovi život u umjetničku formu. Šaptao ili vrištao, Springsteen je postao glas milijuna Amerikanaca koji nikada nisu ostvarili “američki san”. Springsteen uvijek pjeva o malim ljudima (gubitnicima) iz perspektive kao da su oni epski junaci. A publici je jako prihvatljiva ta slatka šarena laž. Njegove pjesma postajale su himne potopljene nacije. Na žalost, Springsteen nikada zapravo nije bio iskreni “buntovnik” već je više bio konformist koji se obraća ljudima koji imaju stabilan (ne nužno sretan) život a umorni su od njega. A konformizam i stabilnost u rocku nisu poželjne osobine. Springsteen zapravo i nije u potrazi za nečim novim. Njegova glazba nije posebno inovativna (ubacivanje saksofona – Clarence Clemons - u big band orkestar "E Street Band" ponekad je iritantno, ponekad izvrsno ali nije inovativno nakon 1973. i jazz-rock revolucije) jer je uvijek bila podređena njegovim poetskim vizijama. I zato je doprinos pratećeg "E Street Banda" "Bossovim" vizijama od krucijalnog značaja ali oni su zapravo uvijek ostali samo – prateći bend. Za razliku od Dylanovog "The Banda". Suptilnost nikada nije bila Bossova kategorija, on je sve morao raditi glasno, grandiozno, pompozno. Njegov image je uvijek sa gitarom, znojave majice, prljave i poderne jeans jakne, mini-Rambo mišići. Njegova snaga (kao i kod Dylana) zapravo leži u njegovoj lirici, glasu i općenito atmosferi njegovih ploča. Boss bez glasa je ništa.
Peti Springsteenov album, dvostruki "The River" (1980.) sažeo je sve; ep(os), patos i eros, populističku liriku, wall of sound Phila Spectora, catchy refrene, hard-rock riffove, boogie ritmove, akustične balade… I zato je iznenađenje glazbenog svijeta bilo ogromno kada je 1982. objavio (šesti) album "Nebraska", album pun tuge, pesimizma i žaljenja. (Crno-bijeli omot je bio sasvim primjeren albumu). Bilo je to doba dešperatne Reaganove Amerike i bio je to prvi album kojim je očito tražio predah od napornih turneja, žestokih koncerata, ogromnog komercijalnog uspjeha (i njegova tereta), vlastitih (ne samo umjetničkih) preokupacija i frustracija te ogromnih očekivanja a nastao je od demo pjesama snimljenih samo uz akustičnu/električnu gitaru, usnu harmoniku i vokal. (Kasnije su malo-malo slijedili ugođajno slični ali bitno slabiji albumi, npr. "The Ghost of Tom Joad" ili "Devils & Dust" ali oni više nisu bila takva iznenađenja.) Na albumu se nalazi 10 pjesma snimljenih 4-kanalnom tehnikom i na prvo slušanje je totalno dosadan. Album treba slušati “u komadu” i u kasnijim večernjim satima a tada se počnu pojavljivati skriveni detalji, melodijske linije, suptilne lirske nijanse… malo albuma ima ovakav ugođaj. Istina, melodije su jednostavne i nedostaje im raznolikosti i uzbuđenja ali sve to je nadomješteno emocionalnom snagom i škrtom ljepotom melodija koje su zapravo bogatije nego što se čini. Bruce pjeva iskreno o usamljenim luzerima i očajnim situacijama koje nemaju sretan završetak. Pjesme su depresivne, pesimistične i mračne ali Boss ima osjećaj za priču i pjeva bez sentimentalnosti. Album započinje impresivnom istoimenom pjesmom "Nebraska” iz perspektive serijskog ubojice Charlieja Starkweathera i zaključkom da ponekad jednostavno nema pravih odgovora na ono što se dogodilo. Slijedi evokativna "Atlantic City", jedna od Bossovih najboljih pjesama ikada i pjesma koja sadrži daleko najbolju melodiju na albumu, dok "Mansion on the Hill" ima odličnu liriku i zaraznu melodiju. Umorstvo i smrt opet su centralne teme (naravno, uz nezaobilaznu fetišizaciju auta/vožnje) nešto življe "Johnny 99" dok je lirski genijalna "Highway Patrolman" nezaboravna i emocionalna storija o dvojici braće na različitim stranama (s poučnim stihovima "a man who turns his back on his family, well he just 'aint no good"). "State Trooper" je efektna unatoč (ili baš zato) svoje jednostavnosti – opaki i repetitivni 4-notni riff - čiji ritam je savršeno utjelovio usamljeni ugođaj kasno-noćne vožnje. I odličan i efektan urlik na kraju! "Used Cars" je ultra škrta autobiografska balada a najviše optimstična je "Open All Night" sa stihovima "Hey Mr. DJ, won't you hear my last prayer, hey-ho rock 'n' roll deliver me from nowhere." "My Father’s House" je čak i za ovakav album isuviše tmurna pjesma i možda najniža točka cijeloga albuma (poznato je da je Boss imao izuzetno težak i kompliciran odnos s ocem). Album završava, naravno, optimističnom pjesmom "Reason to Believe". Za ovakav folk trubadur pristup trebalo je puno hrabrosti a "Nebraska" je album koji vremenom raste i buja. Ako mu date priliku.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.11.2017., 16:39   #45
Mislim da se na jednoj pjesmi čak čuje lagano škripanje stolice na kojoj je valjda sjedio dok je snimao album.
Inače Street Trooper je pjesma koja mi izaziva jezu. Baš bi bila odlična kao pozadina nekog filma gdje negativac u sumrak kolje sve redom.

Nebraska mi je njegov najdraži album.
__________________
The two most important days in your life are the day you are born and the day you find out why.
Winter Snake is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2017., 13:45   #46
Suh, oskudan i maestralan album te uz Born to Run vjerojatno najbolji njegov, a meni osobno najdraži.
Paradoksalno, to je i album kojem se ne vraćam često jer najbolje stvari su nerijetko vrlo teške.

Premda album nema mnogo direktnih veza s naslovnom saveznom državom, gledajući fotografije visokih prerija zapadne Nebraske, shvatite da takvom (fascinantnom) pejzažu savršeno odgovara ovakva glazba, a ova je ploča jedan od razloga zašto mi je Nebraska jedan od prioritetnih toponima za posjet (po svoj prilici u nekom drugom životu).
FassGoHard is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2017., 18:02   #47
Svaki tjedan – album jedan: Steamhammer - Steamhammer/Reflection (1969.)



Well I been so many times
You know I could allow
I kept you on beside me baby
But now you're gone yourself
You know I'm a loser
I'm a loser on what I do
Before I looked you were behind me
Oh but now I find I lost you too

Well I'm wrapped up in my sorrows
I can't unlock the door
Just can't get the picture
You won't be around here no more
You know I'm a loser
I'm a loser on what I do
Before I looked you were behind me
Oh but now I find I lost you too...

"Steamhammer" je osnovan krajem 1968. u Worthingu (Sussex) a činili su ga: Martin Quittenton (gitara), Kieran White (vokal, gitara, harmonika), Martin Pugh (gitara), Steve Davy (bas) i Michael Rushton (bubnjevi). Svi oni već su imali glazbenog iskustva, svirajući ili u folk ili u ritam i blues grupama. (Pugh i Quittenton su svirali na samostalnom prvijencu Roda Stewarta a Quittenton je sa Stewartom i supotpisao globalni hit "Maggie May" i svirao na njoj mandolinu!). Godine 1968. na turneju po V. Britaniji dolazi slavni američki bluzer Freddie King a "Steamhammer" mu je prateći sastav. Odmah potom, godine 1969., potpisuju ugovor s producentskom kućom CBS za snimanje albuma. Istoimeni album "Steamhammer" (znan i kao “Reflection”) bio je odlična mješavina klasičnog bluesa (u duhu B.B. Kinga i Eddieja Boyda) i hrabrijeg, modernijeg iščitavanja zadane blueserske forme u njihovim, originalnim pjesmama. Svih 9 pjesama su bluesy, u rasponu od čistog bluesa do blues-rocka srednjeg tempa. Naravno, kada govorimo o bluesu onda ne govorimo o melodiji i zadanoj formi već je stav, atmosfera i osjećaj ono što je bitno. A tu su "Steamhammer" bili snažni sa svojom inventivnošću (brojni glazbeni pasaži kakvi baš nisu bili tipični za kasne 60-te godine). Snažna i uvjerljiva ritam sekcija koja prati samouvjerenog i pouzdanog pjevača Kierana Whitea (moćni bariton) i gitariste Martina Pugha i Martina Quittentona (odlični riffovi i fina, tečna, čista i emocionalna sola odsvirana sa hrabrošću). Album otvara dvodijelna instrumentalna tužbalica “Water” a drugi dio te kompozicije i završava album. “Even the Clock” sadrži zanimljivi gitarski dvoboj ali i sumorni solo na flauti (čime nužno asocira na "Jethro Tull"). "Down the Highway" je građena na uvrnutom tri-notnom riffu koji se ponavlja nakon svakog stiha, "On the Road" je kratka folkerska akustična balada sa čudnim psihodeličnim (San Francisco zvuk) tonovima električne solo gitare. Obrada Boydove "24 Hours" možda nije posebno inspirativna ali je svakako atmosferična zbog vještog prožimanja gitare i harmonike. Gotovo rockerska "She Is the Fire" počinje kratkim puhačkim uvodom kao kontrast Kieranovom zloslutnom vokalu i pomalo jezivom wah-wah ritmu u pozadini da bi glavni riff kasnije eksplodirao. A sve to uz psihodelični gitaristički duel.
Kako je britanski blues-boom bio na svom vrhuncu (Cream, kao ultimativna blues-rock grupa trajala je od 1966-1968. i snimila samo tri albuma, ali tu su bili Taste, The Yardbirds, Led Zeppelin, Ten Years After, Fleetwood Mac, Chicken Shack, John Mayall, Jeff Beck, Keef Hartley, Savoy Brown, Bakerloo...), album je prošao gotovo neopaženo (samo su rijetki, zagriženi fanovi širili legendu o jednom od zakašnjelih, ali i ponajboljih blues-rock albuma s kraja desetljeća). Naravno, album se nije prodavao ali "Steamhammer" je postao jednom od vodećih atrakcija open-air koncerata u (Zapadnoj) Njemačkoj, pogotovo jer su bili sposobni improvizirati na pozornici (impresivni Pughovi gitarski riffovi i osjećajna harmonika Kierana Whitea). Na albumu se nalazi njihova pjesma "Junior's Wailing" koju je kasnije, kao boogie, obradio "Status Quo" i koja je "Quou" postala jedan od važnijih koncertnih favorita. U ljeto 1969. bend napuštaju Quittenton i Rushton a umjesto njih dolaze Steve Jollife (saksofon, flauta) i Mick Bradley (bubnjevi). Time se bitno mijenja glazbena slika benda: Jolliffe je u bend unio preciznije, melodičnije aranžmane i utjecaje jazza, jazz-rocka i progresivnog rocka, šireći granice tradicionalne blues forme bez ikakvih glazbenih i tehničkih trikova - samo su crpili iz svoje glazbene krativnosti i imaginacije.
Godine 1969., za CBS, snimaju drugi album, jednostavno nazvan "MK ii", koji se uglavnom sastojao od originalnih pjesama. Najbolje pjesme su "Supposed to be Free", "Turn Around", "Passing Through" te "Windmill" i "Autumn Song". Bend je postao popularniji na Starom kontinentu (Njemačka, Benelux, Skandinavija) nego u rodnoj Engleskoj!
Steve Jolliffe napušta bend 1970. (odlazi na kratko u "Tangerine Dream" - album “Cyclon") a ostatak benda za producentsku kuću B&C snima album, "Mountains". Na albumu se nalazi jedini cover/obrada, "Riding on the L&N" slavnog jazz vibrafonista Lionela Hamptona i sedam njihovih, originalnih pjesama. "Riding…", bazično jednostavna blues pjesma, imrovizacijama je razvučena na gotovo 10 odličnih minuta a započinje moćnom bas dionicom Stevea Davyja – standardna blues-rock svirka/pjevanje, tada slijedi kratki Pughov solo, pa opet preuzma bas sa funky ritmom u pozadini, poliritmičnim udaraljkama, bubnjevi postaju glasniji, solo na gitari, harmonika… itd. Toliko odličnih stvari se događa u naizgled generičkoj pjesmi. Spori fade-out polako prelazi u pjesmu "Hold That Train". A cijeli taj jam je zapravo bio snimljen uživo! Otvarajuća pjesma albuma "I Wouldn’t Have Thought" ima izvrstan gitarski solo (Pugh) i odlično korištenje blues klišeja. Dvije ponajbolje pjesme su "Levinia", zgodna folkerska balada s neobičnom promjenom ritma, pomalo "Ten Years After" ugođajem i smirujućim akustičarskim gitarskim solom; te istoimena pjesma "Mountains" s minimalističkim gitarskim istočnjačkim zvukom i odličnom vokalnom harmonijom. "Leader of the Ring" opet sadrži zanimljivu strukturu i duet akustičnih gitara. "Mountains" nije širio nove horizonte ali je bio jako profesionalan uradak. Kvartet (White, Pugh, Davy i Bradley) bili su izvrsno uigran i ravnopravan bend koji je istovremeno ponudio odlične blues pjesme ali i dosta zdravog rock'n'rolla pa je tek tim albumom "Steamhammer" postao bend zanimljiv i rock publici!
Godine 1970. bend napuštaju White i Davy, pa Pugh i Bradley angažiraju Louisa Cennama (bas), bivšeg originalnog člana hvaljene grupe "Renaissance" te uz pomoć session glazbenika i pjevača Gartha Watt-Roya 1971. godine snimaju posljednji album "Speech" koji je objavljen samo u Njemačkoj (na kraut-rock etiketi Bacillus) i koji je proglašen - razočaravajućim i "kaotičnim". Paradoksalno, kritičari nisu bili skloni napuštanju blues-rock matrice zarad psihodelično-progresivnog artsy eksperimentiranja. Mislim, nepošteno jer (mi) je i to odlična ploča; nešto "teža" "mračnija" ("Penumbra" se sastoji od 5 “stavaka” i zauzima cijelu A stranu ploče a započinje 4-minutim “atmosferičnim” progresivnim uvodom na basu s gudalom, dok se ne priključi ritam kojem se pridoda Pughov izvrstan ali kratki gitarski solo... itd.) i uglavnom (naravno) instrumentalnija ali ipak još uvijek intrigantna, pogotovo za bend koji se na svakom albumu razlikovao, razvijao i mijenjao - a da je ostao uvijek prepoznatljiv i svoj. "Telegram" počinje moćnom bluesy melodijom koja je monotona a niti vokal nije bolji. Album završava “For Against” koja počinje kao zanimljivi funky jam s Pughovim jazziranjem ali ubrzo postane zamorna zbog predugačke, nezanimljive i nadasve nepotrebne bubnjarske solaže. Možda naprosto više nisu imali materijala u studiju…
Godine 1972. bend je objavio da više ne postoje. I tako je već bilo vrijeme punka. Svi albumi izdani su i na CD-ima te reizdani (i na njemačkoj etiketi Bacillus).
(Mick Bradley je 1972. godine umro od leukemije. Kieran White je snimio solo album "Open Door" a Martin Pugh, Louis Cennamo i pjevač Keith Relf (bivši član "Yardbirdsa" i "Renaissancea") su osnovali kratkoživuću hard-rock supergrupu "Armageddon.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.12.2017., 15:16   #48
Svaki tjedan – album jedan: Cocteau Twins – Treasure (1984.)



"Get off the car
Kick his chain
Kick his pride, get him soaked, hit, run
Lift up your toes
In my mouth
And we can make love
And we can go

And we can go
We're covered by the sacred fire
When you come to me, you come to broke

Get off the car
Kick his chain
Kick his pride, get him soaked, hit, run
Lift up your toes in my mouth
And we can make love
And we can go

And we can go
We're covered by the sacred fire
When you come to me, you come to broke..."

Škotski bend "Cocteau Twins", nazvan po jednoj opskurnoj ranoj pjesmi svojih sunarodnjaka "Simple Mindsa" (koji su se u ranoj fazi zvali "Johnny and the Self-Abusers"), osnovan je 1979. a činili su ga gitarist Robin Guthrie, pjevačica Elizabeth Fraser i basist Will Heggie. Basist Heggie odlazi već nakon prvoga albuma "Garlands" (1982.) (usput, jako podcijenjenog albuma, vrlo dobar debi na kojem se čuju utjecaji od "Siouxsie" do "Joy Division" i "Cure" i kojeg treba preslušati nakon što se presluša “klasična faza” a ne kronološkim edom) pa drugi album “Head Over Heels" (1983. ) snimaju bez basista, dok im se za treći (primjereno nazvan) album "Treasure" (1984.) pridružuje basist Simon Raymonde koji daje značajan doprinos (aranžer, tekstopisac i producent) u konačnoj slici "Cocteau Twinsa". Eksperimentalni, snoliki, eterični i elegantni art rock i dream-pop "Cocteau Twinsa" oslanja se ne samo na uzvišene vokalne melodije Elizabeth Fraser (operetni kontra-alt), jedne od najutjecajnijih i najvažnijih pjevačica ne samo 80-ih godina, već i na gotovo onirički bogate slojeve gitarskih i klavijaturskih linija (oboje potpisuje Robin Guthrie!). Vokali (ne samo ženski) vladaju na prvome albumu "Garlands" a ne gitara. Blistavi filigranski rad albuma "Head Over Heels" mješavina je pjevanja nebeskih visina, srednjoistočnjačkih psalama, veličanstvenih spirituala, madrigala, vibrantnih arija, zvonkih gitara i neo-klasičarskih klavijatura. "Head Over Heels" je zapravo fundamentalni post-gothic (post "Siouxsie") rock album. Dolazak basista i klavijaturista Raymondea, zajedno s puno svjesnijim i autoritarnijim pristupom Liz Fraser (glas kao instrument, na tragu eksperimenata Joan LaBarbare i Meredith Monk) kompletirali su čistu magiju, gotovo srednjevjekovne duhovnosti, na albumu "Treasure". Artistički zenit ta dva albuma ("Head Over Heels" i "Treasure") bio je i početak manirističkih i manje zanimljivih (ali ne loših) albuma koji su slijedili ("The Moon and the Melodies", "Four-Calendar Cafe", "Milk and Kisses"), uz izuzetak albuma "Heaven or Las Vegas" (1990.), kojim su se vratili originalnim radovima ali u nešto relaksiranijem ugođaju i bez eksperimentiranja. Gitarist Robin Guthrie, gradeći na zasadama klasične glazbe, folk glazbe i britanskog Novoga vala, stvorio je jedinstveni način sviranja gitare i kreirao radikalno novu zvučnu teksturu. Uvijek je više preferirao neobično fraziranje i polifoniju (zvuči kao “mlađi brat” Roberta Frippa) a sve “hookse” je ostavljao Liz Fraser. I pjevačica Elizabeth Fraser, razvijajući sve poznate tehnike pjevanja, kreirala je jedinstven, gotovo nezamisliv način reproduciranja vokalnih zvukova, koji su u isto vrijeme i posve nerazumljivi ali i anđeoske ljepote. (Slike su važnije od lirskog sadržaja.) Bez sumnje, njihova suradnja proizvela je jednu od najoriginalnijih i najindividualnijih glazbi (ne samo) 80-ih godina. U isto vrijeme, glazba im je bila prijemčiva jer nije bilo potrebno nikakvo prethodno intelektulno pripremanje i tumačenje. Bila je revolucionarna i avangardna ali isto tako i duboko tradicionalna u svojoj percepciji. Utjecali su na bezbroj novih bendova ("Slowdive", "Mahogany", "Love Spirals Downwards"…) Ako im se može naći zamjerka, onda je to da su 14 godina svirali gotovo istu vrstu glazbe. Ali to je prihvatljiva cijena ako se istovremeno želi biti i eksperimentalan i artsy ali i komercijalan jer su ipak pronašli savršenu ravnotežu između jedinstvene artističke vizije i komercijalne prihvatljivosti. Oni su savršeni primjer benda koji živi u svom, hermetički dobro zapečaćenom, glazbenom svemiru.
Treći album “Treasure” snimljen je 1984. za slavnu britansku nezavisnu etiketu 4AD (vlasnika Ive Watts-Russella) za koju su snimali "Dead Can Dance", "Bauhaus", "Throwing Muses", "This Mortal Coil", "Birthday Party"… i na njemu se nalazi 10 pjesama. Sve pjesme naslovljene su osobnim imenima a većina potječe iz grčke mitologije ali niti pjesme, niti glazba niti koncept – ako ga je ikada i bilo – nema nikakve veze s grčkom mitologijom. Novi basist (Raymonde) je došao i trio Twinsi su sada kompletni. Zvučno, na albumu se ne čuje puno basa ali niti gitara koje su duboko zakopane u miksu – "Treasure" je u punom smislu riječi Fraseričin album. Ona je glavna zvijezda i na ovome albumu je više nego ikada prije istraživala raspon svoga glasa (na zasadama Billie Holliday i Edith Piaf!) uz puno nadosnimavanja pa ponekad imate osjećaj kao da istovremeno pjevaju tri Liz Fraser od kojih dvije npr. pjevaju anđeoske vokale a treća grublji vokal. Na albumu ima puno različitih atmosfera, od sretno nebeskih do mračnih i uznemirujućih ali album ipak nije raznovrstan. Od nebeske radosti do tihe religioznosti, od himni do ludila i očaja sve je filtrirano kroz istu vrstu glazbene filozofije. Instrumentalno, ima dosta akustičarskih ritmova a sintetički bubnjevi nisu tako iritantni (kako već u synth-popu znaju biti). Prva pjesma "Ivo", elegantna i bizarna, posvećena je Ivi Watts-Russellu iz 4AD, jednom od bendovskih kreativnih oslonaca a na kraju ima ludi Robinov gitarski solo… Album je oličenje eterične ljepote i snage.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.12.2017., 21:26   #49
Što god da kazem "wont do justice" ovom remek-djelu.....tako da, sto se mene tice, ovakva glazba se slusa osjećajima, a ne razumom, da se nespretno slikovito izrazim.....

Kapa dolje na osvrtu......
kvart99 is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.12.2017., 14:21   #50
Svaki tjedan – album jedan: Dire Straits – Dire Straits (1978.)



"You get a shiver in the dark
It's raining in the park but meantime
South of the river you stop and you hold everything
A band is blowing Dixie double four time
You feel alright when you hear that music ring

Well, now you step inside but you don't see too many faces
Coming in out of the rain to hear the jazz go down
Competition in other places
Oh, but the horns, they're blowing that sound
Way on down south, way on down south London town…

...And then the man, he steps right up to the microphone
And says at last just as the time bell rings
"Goodnight, now it's time to go home."
Then he makes it fast with one more thing,
"We are the Sultans, we are the Sultans of Swing."

Amerika je imala garaže i podrume a V. Britanija je imala pubove. Britanska renesansa sredinom 70-ih godina potekla je od glazbenika koji su svirali rhythm’n blues i rackabilly u pubovima i upravo su pubovi bili mjesta u kojima se svirala uzbudljiva glazba. Punk rock i New wave promijenili su lice glazbene industrije i, indirektno, pomogli takvim glazbenicima da izađu iz pubova. Takvu priliku sjajno su iskoristili i "Dire Straitsi". Kada su 1978. objavili istoimeni prvijenac "Dire Straits", već su onda bili čisti anakronizam. Pojavili su se odjednom i došli su iz ničega. Glazbenom scenom vladali su bendovi poput "The Clash" ("The Clash", "Give ‘Em Enough Rope"), "Sex Pistols" ("Never Mind the Bollocks Here’s the Sex Pistols"), "The Jam" ("In the City", "All Mod Cons"), Elvis Costello ("My Aim Is True", "This Year’s Model"), "Siouxsie and the Banshees" ("The Scream"), "Damned" ("Damned Damned Damned"), "Buzzcocks" ("Another Music in a Different Kitchen") a glazba "Dire Straitsa" nije imala nikakve veze s punk rockom. I kada su objavili prvijenac, već onda su bili “stari” – Mark Knopfler je imao 30 godina, što se baš i ne uklapa u image mladog, anarhičnog i buntovnog londonskog punkera. Za razliku od punk rocka, glazba im je bila više “rootsy” pub blues rock, zasnovan na glazbenoj virtuoznosti, bez anti-establishment lirike, bez DIY etike… (I bez ziherica).
"Dire Straits" nisu promijenili glazbeni obrazac, čak nisu niti stvarali sjajnu glazbu (sa čisto tehničkog gledišta) pa ipak su nevjerojatno popularni. Oni su primjer benda kojeg mnogi smatraju izuzetno dosadnim ali to ih nije spriječilo da prodaju preko 100 milijuna ploča (i prvi su izvođači čiji se CD prodao u preko milijun primjeraka). "Dire Straitsi" definitivno nisu za svakoga i savršeni su primjer izrazito oprečnih volim/mrzim bendova ovisno o stavu “ovo je savršeni rock album" ili "ovo je tako smrtno dosadno i neslušljivo"! Naizgled su neinventivni, zaglavljeni u vremenu uspješno ignorirajući svaki novi trend/žanr koji se pojavio od kasnih 70-ih godina i bili su jedan od malobrojnih bendova krajem 70-ih/početkom 80-ih godina koji su stvarali “stari, dobri” (old school) rock i održavali ga vitalnim unatoč progresivnom rocku (već na umoru), punk rocku (u zenitu) ili synth-popu (tek nadolazećem). Stvarali su pjesme zasnovane na tečnom, ugodnom zvuku gitare, "nikotinskom" soul glasu i nostalgičnom ugođaju. Izuzetno su radiofonični i glazbeno prepoznatljivi a Mark Knopfler je postao neka vrsta sredovječnog duhovnog gurua. Unatoč činjenici da baš i nema izraženi osjećaj za oštar pop senzibilitet ("Walk of Life" je izuzetak koji potvrđuje pravilo), Mark Knopfler uspješno je to nadomjestio odličnom lirikom (u rasponu od Boba Dylana, Loua Reeda do Bruce Springsteena), stvarajući istovremeno i predivne romantične stihove i zajedljive socijalne komentare ali i nezaboravne male prizore iz britanskog urbanog miljea. Uz to, Mark Knopfler prvorazredni je gitarist minimalističkg stila i s izvrsnim fingerpickingom a ljudi zaboravljaju da je njegova pojava 1978. izazvala istinski glazbeni šok. Premda to nije izazvalo revoluciju u sviranju gitare (jer je i on posuđivao, npr. od J. J. Calea ili Erica Claptona) uvijek je ostalo utjecajno i cijenjeno. Unatoč očitim utjecajima "Dire Straits" su izgradili vlastiti glazbeni identitet, čak i kada je njihov zvuk jedino efektan i u službi odlično napisanih i pamtljivih pjesama. Opći ugođaj njihovih ploča relaksirana je mješavina optimizma i pesimizma ali osnovna poruka prosječnog "Dire Straits" albuma uvijek je nada i uzdignuće a ne strah i depresija.
Osnovani su 1977. u Londonu u sastavu Mark Knopfler (solo vokal i solo gitara), David Knopfler (ritam gitara i vokali), John Illsley (bas i vokali) te Pick Withers (bubnjevi). Samo je Pick Withers imao značajnijih glazbenih iskustava jer je prije svirao na albumima progresivnih grupa “Spring” i "Magna Carta" dok su ostali imali samo iskustva sviranja po pubovima. (To “ostali” im je bila sudbina jer je uvijek bilo Mark Knopfler i oni ostali). Već sljedeće godine, relativno lako potpisuju ugovor s producentskom kućom Vertigo i 1978., objavljuju istoimeni prvijenac "Dire Straits". Album je više minimalistički i manje uglađeniji od kasnijih ostvarenja. Na albumu ima 9 pjesama a gotovo sve su gotovo identičnog, folk-blues stila, zasnovanog na generičkim melodijama. Međutim, velika većina pjesama, unatoč toj zamjerci, ipak je dovoljno pamtljiva i sa zanimljivim dodacima (zbor u "Waters of Love" ili "Setting Me Up"…) ali iznad svega na albumu je dominantna atmosfera i ugođaj. Mark Knopfler se bavi Engleskom krajem 70-ih godina, hvatajući suvremeni urbani "zeitgast" gotovo bolje nego itko drugi u to doba (zato je razumljiv animozitet tada vladajućih punkera prema njima). Oni su u odnosu na punk bili kao starija, mudrija ili čak tiša, šutljivija generacija, generacija koja nije tako bučno iskazivala svoje frustracije birajući umjesto toga tiši, suptilniji način. "Dire Straits" definitivno nije punk album ali je na određeni način gnjevniji, sarkastičniji pa čak i oštriji. Lirika je negdje između poezije radničke klase i Springsteenove filozofije, posuđujući strast i iskrenost od prvih i duh od Springsteena. Knopflerovo sviranje gitare zasnovano je više na ljepoti svakog pojedinog tona a ne na brzini premda i on to može i zna kada želi (arpeggio na završetku "Sultans of Swing" naprosto oduzima dah). Album se mora slušati jako glasno pa se bolje mogu uočiti brojni delikatni trikovi koje svira (npr. u "Six Blade Knife"). Album započinje mračnom, rockerskom "Down to the Waterline", koja ima izvrstan, mističan uvod a Knopflerov blistavi gitarski solo je doista izvanredan. Škrto aranžirana "Water of Love" relaksirana je folk blueserska pjesma s odličnom slide gitarom i još boljom tom tom bubnjarskom dionicom Picka Withersa. "Setting Me Up" ima odličan plesni ritam i odličan gitarski solo na kraju. "Six Blade Knife" ima naizgled monotoni, dosadni ritam (i odlične stihove: "Everybody got a knife it can be just what they want it to be/A needle a wife or something that you just can't see"), neodoljivu minimalističku gitaru u pozadini koja izaziva napetost… "Sultans of Swing" je ultimativni hit… "In the Gallery" ima odličan swing i osuđujuću liriku o fancy trendovima u modernoj umjetnosti. "Wild West End" nježna je evokativna i nostalgična balada koja prosto mami za zajedničkim pjevanjem…
Izrazito karakterističnim i jasnim melodijama, prekrasnom lirikom i minimalističkim gitarskim linijama koje oduzimaju dah, album ostaje vrhunac njihova djelovanja. Svjež i originalan album i danas dobro podnosi sud vremena. Pravi dragulj mainstream AOR rocka.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.12.2017., 22:40   #51
Svaki tjedan – album jedan: Iron Butterfly – In-A-Gadda-Da-Vida (1968.)



In a gadda da vida, honey
Don't you know that I'm lovin' you
In a gadda da vida, baby
Don't you know that I'll always be true
Oh, won't you come with me
And take my hand
Oh, won't you come with me
And walk this land
Please take my hand
In a gadda da vida, honey
Don't you know that I'm lovin' you
In a gadda da vida, baby
Don't you know that I'll always be true
Oh, won't you come with me
And take my hand
Oh, won't you come with me
And walk this land
Please take my hand

"Iron Butterfly" su jedva više od fusnote u povijesti rock’n’rolla, zahvaljujući svom jedinom hitu, legendarnoj 17-minutnoj pjesmi "In-A-Gadda-Da-Vida", ali to ne znači da trebaju biti zaboravljeni. U kolektivnoj memoriji ostali su upamćeni samo po toj pjesmi, koja je gotovo postala kao američka verzija "Satisfactiona". A zapravo je žalosno i gotovo tragično jer na mnoge načine "Iron Butterfly" je bio jedinstven bend premda nikada nisu iskoristili svoj trenutak i nikada nisu stekli status legendi (poput npr. "Jefferson Airplanea" ili "Love" ili "Doorsa" ili "Byrdsa" ili…). Gledano sa čisto glazbeno/zabavljačkog stajališta "Butterfly" nikada nisu snimili doista blistavo remek-djelo ali im je diskografija uvijek bila konzistentna i bez flopova. Bend je jako teško isporučivao pamtljive melodije, lirika im je bila naivna i ne pretjerano zanimljiva, nikada nisu pokazivali ni trunka glazbenog razvoja i napretka pa ipak "Iron Butterfly" su ipak nešto više od fusnote. Često se, sasvim pogrešno, kaže da su bili pioniri heavy metala. "Iron Butterfly" nikada nisu imali bitniji utjecaj na heavy metal bendove i njihov zvuk. Nisu imali ništa zajedničko s "Led Zeppelinima" ili "Black Sabbathima" – bendovima koji su inspirirali brojne generacije hard rockera i heavy metalaca. Oni su svirali drugačiji acid heavy rock i njihova glazba nikada nije navođena kao uzor niti je ponovljena. To je svakako bilo povijesno i geografski uvjetovano – produkt vremena – grupa klinaca iz Los Angelesa (23 godine!), natopljena flower powerom i hippy ideologijom odluči svirati nešto gnjevnije gitarske riffove uz izraženije, često i dominantnije zvukove orgulja (umjesto gitare). To im je dalo prepoznatljivost jer su se razlikovali od psihodeličnih beskrajnih improvizacija "Grateful Deada" ili psihodeličnog bluesa "Jefferson Airplanea". Nakon uspješnog singla "In-A-Gadda…" činilo se da ih čeka uspjeh… koji nikada nije došao. Bend se nikada nije politički profilirao (kao "Airplane"), bili su u stalnom poluraspadnutom stanju zbog stalnih promjena članova, nisu bili spremni redefinirati svoje tehničke glazbene (ne)sposobnosti a hippie ideologija je 1970. već bila zastarjela i izvan mode. (Te iste godine u V. Britaniji su Black Sabbath, Led Zeppelin i Deep Purple već snimili remek-djela hard-rocka/heavy metala, daleko bolje i važnije ploče od njihovih). Sve te činjenice utjecale su na omalovažavanje "Iron Butterfly" kao dosadnog hippie smeća iz 60-ih godina iako je bend bio daleko inventivniji i artistički uzbudljiviji nego što se misli – pružili su sasvim drugačiju matricu poimanja heavy metala od svojih suvremenika. Godine 1968. u SAD-u "Iron Butterfly" je bilo prilično veliko ime pa ne čudi što su im "Led Zeppelin" bili predgrupa! Naravno "Zeppelini" su ih na svakom koncertu naprosto rasturali i krali im show (ali i bendu "Vanilla Fudge") pa ne čudi da je "Iron Butterfly" uskoro postao irelevantan. Naravno, uz stalne promjene članova benda što se drugo i moglo očekivati. Nakon što su čuli "Zeppeline" i Carmine Appice i Tim Bogert rasformiravaju "Vanilla Fudge" i osnivaju "Cactus"…
Godine 1968. snimaju album prvijenac nazvan "Heavy" - čak i prije nego što je izmišljen pojam heavy metal - u postavi: Doug Ingle (orgulje i glavni vokal), Darryl DeLoach (vokal, tamburin), Danny Weiss (gitara), Jerry Penrod (bas) i Ron Bushy (bubnjevi). Album je mnogima zapravo njihov vrhunac a naslov albuma dovodi do zabune jer na njemu, osim čudesne "Iron Butterfly Theme" - s kraćim efektnim rafalima feedback riffova, valjajućim solo dionicama (gitarist Jerry Weiss) te pomalo jezivom koralnim pratećim vokalima više u duhu Syd Barrettovih "Pink Floyda" nego hard rocka "Led Zeppelina" – nema ništa heavy. Glavnu ulogu na albumu nema gitara već orgulje Douga Inglea a on se odmakao od blues klišeja inspiriravši se više u srednjovjekovnoj glazbi (gotički pasaži). Naravno, lirika im je izuzetno banalna. Nakon objavljivanja albuma iz benda odlaze DeLoach, Weis i Penrod a dolaze Lee Dorman (bas) i Erik Brann/Braunn (gitara) i 1968. snimaju svoj magnum opus "In-A-Gadda-Da-Vida".
Činjenica je da je album “In-A-Gadda…” većim dijelom iznenađujuće zanimljiv i prijemčiv, počevši s psihodeličnom pop pjesmom "Most Anything You Want", s izraženijim orguljama, promjenama tempa i laganim, ljetnim, pratećim vokalima. Naravno, album praktično vrišti ”kasne 60!, kasne 60!!" ali gitarski ton (17-godišnjeg!) Erika Branna te njegova međuigra s orguljašem Dougom Ingleom (koji priziva sjećanje na legendarnog Raya Manzareka) doista je zanimljiva. Pjesma je mjestimično heavy, za razliku od ostatka albuma, premda je "Iron Butterfly" oduvijek imao reputaciju jednog od prvih heavy metal bendova. "Flowers and Beads" je prilično mekana i nježna i sa svojim hippy lirikom ("I just want to make you happy, and spend my lifetime with you"), gotovo sramotno naivna premda treba priznati da je melodija pjevljiva te sadrži dobru međuigru vokala i zbora. Pjesmu je napisao i otpjevao Doug Ingle (on je i glavni autor jer je napisao pet od šest pjesama na albumu). Također, "My Mirage" nudi puno ugodniju atmosferu ali treba reći da je ta pop pjesmica već tada bila “stara”. Orgulje zvuče gotovo crkveno i isto sadrži višeglasne harmonije, "Termination" (potpisuju je Erik Brann i Lee Dorman) je kraća i ima rockerski dobar gitarski riff sa iznenađujuće zanimljivim završetkom dok je teško udarajuća "Are You Happy?" komadić lagane, ljetne psihodelije. U njoj je i nešto izraženija bubnjarska dionica. Naravno, tih pet pjesama na A strani albuma samo je zagrijavanje za naslovnu pjesmu istoimenog albuma “In-A-Gadda-Da-Vida”, jedne od najvećih i najnevjerojatnijih hit singlova ikada a koja sa svojih 17 minuta zauzima cijelu B stranu ploče. Stonerska himna acid psihodelije. Naslov je, navodno, nastao jer napušeni Doug Ingle nije mogao razgovijetno izgovoriti naslov pjesme "In the Garden of Eden". Pjesma sadrži jedan od najvećih gitarskih riffova svih vremena, heavy atmosferu, mesnati bas Leeja Dormana (zapravo najkompetentnijeg glazbenika u bendu) i uopće vibraciju koja je gotovo postala amblematski duh vrhunca acid psihodelije kasnih 60-ih godina. Psihodelični metal jam. Svaki glazbenik je imao svoj solo; Brannov gitarski solo je solidan, ali ipak ništa spektakularno, kao i 3-minutni bubnjarski solo Rona Bushyja. Nešto je zanimljivija pomalo jeziva orguljaška dionica Douga Inglea. Nagdje u sredini pjesma pomalo gubi dah (oni i tako nikada nisu bili glazbeni perfekcionisti) a pojavom malog funky jama pred kraj pjesma se vraća na početni riff i krug je zatvoren. Ukupno gledano, sama pjesma puno je zanimljivija od svojih pojedinih dijelova i briljantno je kasnije iskorištena u filmu Manhunter.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.12.2017., 11:32   #52
Svaki tjedan – album jedan: Talking Heads – Remain in Light (1980.)



Take a look at these hands
Take a look at these hands
The hand speaks
The hand of a government man
Well I'm a tumbler
Born under punches
I'm so thin

[Chorus 1]
All I want is to breathe
(I'm too thin)
Won't you breathe with me?
Find a little space
So we move in-between (in-between it!)
And keep one step ahead of yourself

[Verse 2]
Don't you miss it, don't you miss it
Some 'a you people just about missed it
Last time to make plans
Well I'm a tumbler
I'm a government man

[Chorus 2]
Never seen anything like that before
Falling bodies tumble 'cross the floor
(But I'm a tumbler)
When you get to where you wanna be
(Thank you! Thank you!)
When you get to where you wanna be
(Don't even mention it!)...

Krajem 70-ih godina disco glazba bila je u naponu ali Punk rock je sve više osvajao svjetsku glazbenu scenu i bilo je neminovno da se te dvije antagonističke kulture sjedine, unatoč suprotnostima i otvorenom negiranju i neprijateljstvu jednih prema drugima. New York je bilo mjesto gdje su se one ujedinile kroz radove Blondie (koja je definirala fuziju disco hedonizma i punk estetike), Madonne (ultimativna disco/punk hibridna heroina koja je bila ekscentričnija i nihilističnija od svojih muških kolega), Pat Benatar i Cyndi Lauper (provokativnim izgledom nisu radili na emancipaciji žena već na negaciji tradicionalnih ženskih vrijednosti premda je Lauperova bila aktivni borac za prava LGBT zajednice) te "Talking Heads", najsofisticiranija fuzija punk estetike i plasne (disco) glazbe a koji su asimilirali ritam funky glazbe (iz čega je izrastao i disco) u format New wave pjesme. Tijekom 1975-1976. Punk rock i New wave su se žestoko prožimali da bi New wave kasnije počeo pokazivati veću kompleksnost (glazbeno i lirski), raznovrsnost, veću uporabu elektronike i sintisajzera, veću sklonost umjetnosti i stilu… Početkom 70-ih godina "Talking Headse" osnivaju troje studenata Škole za dizajn na Rhode Islandu: David Byrne (pjevač i gitarist), Tina Weymouth (basistica) i Chris Frantz (bubnjevi). Godine 1974. sele se u New York gdje počinju nastupati u slavnom CBGB klubu a 1976. pridružuje im se klavijaturist i gitarist Jerry Harrison (bivši član "Modern Loversa" Jonathana Richmana) i u tom sastavu, nevjerojatno, ostaju tijekom cijele karijere! "Talking Headsi" su u klubu CBGB bili kao "ružno pače” jer je klub bio poznat kao mjesto okupljanja proto-punkera i punkera poput Patti Smith, Television, Ramones, Blondie… a u toj sredini "Headsi" su izgledali i zvučali… malo drugačije (kao šmokljani!). Za razliku od navedenih sastava, koji su imali manje-više primjetne uzore, za "Headse" se to ne može tako lako definirati i zato su oni jedni od najrevolucionarnijih glazbenika kasnih 70-ih do sredine 80-ih godina kada su nanizali 6-7 izvanrednih albuma (a meni se sviđa i zadnji album "Naked" (1988.), kojeg smatram jako podcijenjenim). Uz to, njih nije zanimala samo glazba već i umjetnost (iz perspektive da glazba nije podkategorija umjetnosti).
A počeli su prilično blago, kao pomalo uvrnuti pop bend – paranoidni, post-modernistički, šašavi i visoko nervozni vokal Davida Byrnea s ultra-modernom lirikom toka svijesti, isprepletenom, moćnom, razigranom i preciznom ritam sekcijom i zaraznom, impresivnom poliritmičnom gitarskom međuigrom Byrnea i Harrisona. Korijeni su im bili R&B i funky (sinkopirani ritam) ali bez vruće seksualnosti, bučnosti i spontanosti. Prva tri albuma su izvrsna ali je glazba nadjačana Byrneovom osobnošću. Kasnije su počeli dodavati etničke elemente (zajedno s Peterom Gabrielom bili su pioniri World Beata) i bez sumnje prvi su predstavili post-modernistički zvuk kojim su utjecali na tisuće bendova (od "XTC" do "Oingo Boingo"). To je bendu dalo priliku da se odmaknu od Byrneocentričnog svijeta – Byrneov identitet je samo jedan (naravno, najvažniji ali ipak jedan) od integralnih elemenata njihova jedinstvenog zvuka. Njihov post-modernizam procvjetao je kada su upoznali Briana Enoa (isto tako, kada ih je on napustio, "Headsi" su se vratili u umjetničku regresiju, premda je sljedeći album – snimljen čak tri godine poslije - "Speaking in Tongues", paradoksalno, postao njihov komercijalno najuspješniji album!) jer im je on svojom modernističkom produkcijom dao nešto što oni nikada nisu imali – emocionalnu rezonanciju. Uz to, Eno je ukrotio, obuzdao i kanalizirao Byrneovu osobnost. Dao je humanost njihovim robotičkim ritmovima i Byrneovoj sarkastičnoj i paranoidnoj lirici. I zato su "Fear of Music" i "Remain in Light" apsolutni klasici.
Četvrti album "Talking Headsa", "Remain in Light", snimljen je 1980. u Nassauu; godinu dana poslije možda i ponajboljeg njihovog albuma "Fear of Music". Ipak, uz stalnu četvorku na albumu su lavovski doprinos dali i zvjezdani glazbenici – Brian Eno (producent i pomalo basist i klavijaturist), Adrian Belew (solo gitarist iznad Byrneovih ili Harrisonovih mogućnosti), Jon Hassell (truba, rog), Robert Palmer i Jose Rossy (udaraljke) te neponovljiva Nona Hendryx (prateći vokali). U to su vrijeme svi već bili zauzeti raznim projektima ("My Life In the Bush of Ghosts"…) pa je konačna zvučna slika albuma zapravo nastala cut-and-paste tehnikom u studiju ali to nije utjecalo na konačni zvuk benda u kojem su se svi odlično razumjeli. Kritičari su smjesta zavoljeli ovaj album s 8 pjesama, ali on se nije baš previše prodavao (single "Once in a Lifetime" je propao) – publika je bila malo iznenađena ovim novim i kompleksnim zvukovima. A možda su ih smetali stihovi “And you may find yourself in a beautiful house, with a beautiful wife/And you may ask yourself, well, how did I get here?". Prve tri pjesme ("Born Under Punches (The Heat Goes On)", "Crosseyed And Painless" i "The Great Curve") su vjerojatno najbolje i najuzbudljivije pjesme u cijeloj njihovoj diskografiji. Alegorija urbane džungle (gitarska poliritmičnost, nasnimavani vokali…) ipak je strogo kontrolirana i disciplinirana a povrh svega se nalazi Byrneovo pjevanje/vrištanje. "The Great Curve" sadrži blistavi zov i odziv između zvonke gitare i basa a iznad svega su različite vokalne melodije. A između toga čujete ludi solo Adriana Belewa. Druga strana ploče je sporija, mirnija i atmosferičnija ali to ne znači lošija. "Houses In Motion" ima odlično aranžiranu kombinaciju reggae i funk gitara. "Seen And Not Seen" je nježnija i vjerojatno najslabija pjesma na albumu (atmosferična i bez pravog hooka – previše specijalnih efekata a manjak melodije). "Listening Wind", s mantričnim pjevanjem, je jedina formalna balada na albumu a završna, jeziva "The Overload" je pomalo u pseudo-gotičkom Joy Division/industrial stilu (Enoov pulsirajući ritam na sintisajzeru).
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.12.2017., 21:43   #53
Nažalost nemam previše vremena slušati sve što postavljaš, što zbog obaveza, što jer se trudim pohvatati stvari koje su objavljene ove godine. Stoga komentiram albume koje sam usvojio.

Evo mojih ovotjednih opažanja: Remain in Light sam, bez puno okolišanja, uvijek smatrao precijenjenim albumom. Zašto? Prvo, jednostavno zato jer je pomalo prerepetitivan (bez obzira na to što to i jest poanta priče, ali ta repetitivnost ne ispunjava osnovnu estetsku zadaću svake repeticije: hipnotičnost), i drugo i pomalo tautološki rečeno, na "čisto slušateljskom" nivou ne osjećam ono uzbuđenje koje me prodrma do temelja kad zavrtim njegov prethodnik, Možda Najbolji Album Svih Vremena, veliki, nenadjebivi Fear of Music.
Doista mi je teško zamisliti da je nakon takvog monumentalnog djela ijedan umjetnik na bilo kojem polju umjetničke prakse sposoban doseći isto nivo, pa ni doći mu blizu.
To da je isti taj Remain in Light jako dobar album, a da se u isto vrijeme usuđujem reći da je precijenjen, samo govori kakva su kreativna sila bili Talking Headsi.
FassGoHard is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.12.2017., 03:15   #54
meni je RiL vjerojatno top10 album, FoM nije ni blizu tako visoko, iako i njega cijenim. RiL mi je iznad upravo zbog hipnotičnosti koja na meni savršeno funkcionira, naizgled repetitivni zvuk koji se tako fino razvija prema nadnaravnoj ekstazi, što jednoj slično repetitivnoj I Zimbri nikad nije uspjelo. s RiL su iz undergrounda uzletjeli u nedostižne visine.
__________________
vremenska kapsula
dile is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.12.2017., 08:15   #55
od samog naslova pa na dalje ... jedinstven album prebogat i ritmom i zvukom, ne samo plesnim, ples iznutra ... Mojique
malo ga je teško prihvatiti u početku dok se ne oslobodiš zbog neobičnog zvučnog zida koje je malo ispred pa malo iza pjesme ...
obnovitelj psihe, a ne psiho ubojica

doslovno ponovo rođen pod udarcima
saugaro is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.12.2017., 17:52   #56
Svaki tjedan – album jedan: Morphine – Cure For Pain (1993.)



Where is the ritual
And tell me where where is the taste
Where is the sacrifice
And tell me where where is the faith

Someday there'll be a cure for pain
That's the day I throw my drugs away
When they find a cure for pain
Where is the cave

Where the wise woman went
And tell me where
Where's all that money that I spent
I propose a toast to my self control

You see it crawling helpless on the floor
Someday there'll be a cure for pain
That's the day I throw my drugs away
When they find a cure for pain

When they find a cure for pain
When they find a cure find a cure for pain

Tijekom kasnih 60-ih godina Boston je imao zanimljivu psihodeličnu scenu ("Ultimate Spinach", "Beacon Street Union", "Bo Grumpus", "Ford Theatre", "Ill Wind", "Earth Opera", "Flat Earth Society"…) pa je čak postojala odrednica – Bosstown Sound – koja ih je pobliže obilježavala. Iz Bostona su kasnije potekli i "The Pixies", "Galaxie 500", "Lemonheads", "The Cars", "Dresden Dolls", "Dropkick Murphys"… ali i Donna Summer, "Aerosmith", "Boston"… Boston je bio i sjedište jednog od najzanimljivijih alternativnih bendova prve polovine 90-ih godina – "Morphine". Tri odlična albuma ("Good", "Cure For Pain", "Yes") uvrstila su ih među gospodare noir atmosfere, ističući svoje sposobnosti da pretvore balade i rockerske pjesme u gotovo metafizički dijalog između slide basa i bariton/tenor saksofona. Naime, "Morphine "je jedan od zvukovno (mračan, konfuzan, grub…) i instrumentalno neuobičajenijih bendova. Ideja je bila jednostavna ali je se prije nitko nije sjetio. Po formaciji power trio ali umjesto gitare imaju saksofon! Tijekom glazbene povijesti u rocku nije bilo puno takvih bendova (na pamet mi pada talijanski bend "Zu") ali niti u jazzu (Sonny Rollins) pa je postava bas-saksofon-bubnjevi doista neuobičajena i – egzotična. Crpili su utjecaje iz bluesa i jazza, rockabillyja i New wavea i imali su naizgled nemaran odnos prema melodiji (poput suvremenika "Pixiesa"). Vođa benda je bio pjevač i basist Mark Sandman, tužni i metafizički pjesnik poput Toma Waitsa i Nicka Cavea. Poput klasičarskih glazbenika, bili su sposobni u kreiranju vlastitog, novog koncepta koji je bio jako eksperimentalan (glazba za bas i saksofon) ali u klasičnom formatu rock pjesme. Uspeli su stvoriti vlastiti obrazac a da pri tome nisu nikome pripadali. I u tome je njihova tragedija – unatoč upornim i mukotrpnim turnejama i kritičarski hvaljenim albumima te solidnoj prodaji njihovih albuma (oko 800.000!) uvijek su zapravo ostali jedva malo više od kultnog alternativnog benda.
Mark Sandman je karijeru započeo u underground bendu "Treat Her Right", koji je svirao ekscentričnu fuziju bluesa i rocka, sličnoj glazbi po kojoj su "Violent Femmes" postali slavni. Snimili su tri albuma ("Treat Her Right", "Tied To the Tracks", "What’s Good For You") a Sandman početkom 90-ih osnova "Morphine". Tada Sandman zapravo počinje svirati na dvožičanom basu i pjevati u duhu starih croonera, dok su Jerome Deupree (bubnjevi) i Dana Colley (bariton saksofon) živahno održavali strukturu pjesme. Ne samo instrumentacija već i tehnička kompozicija njihovih pjesma bila je posve drugačija i nadasve neobična. U stvari, njihove pjesme očijukale su s vrstom minimalizma, minimalizma koji je ovisio o međuigri-dijalogu basa i saksofona, dva instrumenta koja nisu komplementarna i koje je izuzetno teško spojiti. Koliko su u tome uspjeli, ostaje na vama ali to neslaganje suština je njihove glazbe i njihov zaštitni znak. Škrt ali sjajan zvuk kojim dominiraju dvožičani bas i saksofon čine jednu idealnu podlogu za njihove nepravilne pjesme. Budući da nitko prije njih nije stvarao nešto slično, bili su prisiljeni tražiti inspiraciju iz mora bluesa i jazza, gdje je nešto slično radio samo Tom Waits.
Prvi album "Good" snimljen je 1992. u postavi Mark Sandman (slide bas, vokal, gitara), Jerome Deupree (ili Tom Dube ili Billy Conway) (bubnjevi) i Dana Colley (saksofoni, triangl). Svojom čvrstom i stabilnom ritam sekcijom i svestranim saksofonistom, "Good" je minimalistički, zvukovno škrt ali intrigantan, šarmantan i prijemčiv album. Unatoč naslovu, "Good" je i prilično mračan album premda to crnilo nije prenaglašeno. Atmosfera je umjerena a u emocionalnom smislu pomalo priziva Nicka Drakea. Ipak, najbolje na albumu su melodije – vokalne melodije, bas melodije, saks riffovi i sve su jako pažljivo i brižno konstruirane. Nisu to jazz improvizacije ili nepovezani trominutni groove već su to doista žive pjesme. Naravno neke su generične (zbog blues strukture ili boogie ritma) ali su ipak jedinstvene atmosfere. Prva pjesma, "Have a Lucky Day", najmračnija je pjesma na albumu a počinje postepenim priključivanjem članova (posebno je zanimljivo lagano jazzersko bubnjanje Jeromea Deupreeja). I prilično je rockerska pjesma, s odličnom međuigrom saksofona i bubnjeva. "You Speak My Language" je fascinantna, mračna i zabavna pjesma o otuđenju. Energična, rockerska i iskrena "Test Tube/Shoot’m Down" je pod boogie utjecajima…
"Cure for Pain" je snimljen 1993. ali sada s novim bubnjarem Billyjem Conwayem. Album je to s još više impresivne atmosfere, a pjesme su u rasponu od depresivnih do optimističnih. I lirika je bolja. Album započinje kratkim i sumorim uvodom "Dawna" (0.40) a završava smrknutom posvetom "Miles Davis’ Funeral" (1.40). Između njih nalazi se 10 odličnih pjesama a gotovo sve potpisuje Mark Sandman. Zanimljive melodije, iskrena atmosfera a povrh svega lakoća izvedbe i glazbena samouvjerenost koja omogućuje da sve ne izgleda suviše artificijelno ili neiskreno odlike su albuma. "Buena" je pomalo jeziva pjesma s odličnim uvodom na slide basu i od prve sekunde Mark Sandman naznačuje da će pjesma eksplodirati u zboru ali do posljednjeg trenutka ne otkriva kako će se to dogoditi. A pjesma je i nevjerojatno funky. Da bi se razbila zvučna monotonija, na albumu se nalazi dosta zanimljivih i razbacanih saksofonskih riffova, npr. "All Wrong" ima jedan pa "A Head With Wings" itd. Možda najbolja ilustracija njihovih mogućnosti nalazi se u pjesmi "Thursday" koja je, hm, prilično grunge. "Morphine" su mračni, sumorni, depresivni, cinični i razdražljivi ali ne vrište o tome na sav glas već tiho govore o tome. Na albumu ima i par optimističnih pjesama, npr. naslovna "Cure For Pain", a "Candy" (posveta Lou Reedu?) je krasna balada s fenomenalnim i žalosnim rješenjem zbora – saksofon polako čudesno nestaje a Sandman žalosno zaključuje "Candy says she wants me with her down in Candyland" što je jedan od najemocionalnijih trenutaka u njihovom kompletnom opusu… Sa svojih ubogih 36 minuta (u vrijeme CD!) album je prekratak. Ili su oni jedni od onih rijetkih glazbenika koji znaju kada je dosta?
Treći odličan abum u nizu, "Yes", snimaju 1995. i sadrži 12 pjesama, kojih je autor, naravno, Mark Sandman (osim pjesme "The Jury" koja je potpisana kao grupni rad). Možda je to i njihov najprijemčiviji album. Band je bio spreman na međunarodni uspjeh ali "Yes", svjim mračnim, zloslutnim pjesmama, pjesmama o ljubavi i mržnji, drogama, tuzi i boli, svakako nije bio, unatoč rastućoj popularnosti, nimalo mainstream. Album je bio zloslutan. Uvodna "Honey White" je prilično pop (za "Morphine" standarde (!) i postala je jednom od njihovih ključnih pjesama: iznad niskog basa i saksofona je Sandmanov bijesni glas. Melodija se sastoji od samo par nota ali zajedno sa Sandmanovom lirikom o ugovoru s Vragom, krasno služi svrsi. Ostatak ploče je puno mirniji – "Scratch" je toliko nježna koliko je "Honey White" gruba, a stihovi su istovremeno i sumorni i zabavni ("I lost everything I had/ I’m starting over from scratch"). "All Your Way" je negdje između njihovih (gorko/slatko) krajnosti i svakako još jedna njihova izvrsna pjesma o ljubavi koja je… "I found a woman who's soft but she's also hard/ While I slept she nailed down my heart…".
"Yes" savršeno prikazuje zašto je "Morphine" bio odličan band. Ispod depresivnosti, mraka, grubih saksofona i zloslutnih vokala nalaze se pjesme pune patnje, strasti i odličnih melodija. Naravno, ne na jedno slušanje.
Nakon ovoga albuma potpisuju ugovor s većom kućom, Dreamworks, snimaju album "Like Swimming" (1997.) ali je to bio početak njihova pada. Mark Sandman je umro 1999. od srčanog udara tijekom koncerta u Rimu.
KingCrimson is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.12.2017., 00:08   #57
za Morphine i Cure for pain. Volim ovaj album, a i Morphine mi je jedan od najdražih bendova iz devedesetih, taj zvuk paše mom glazbenom senzibilitetu..."gotovo metafizički dijalog između slide basa i bariton/tenor saksofona" - lijepo je ovo rečeno, bit će da je do toga, ne znam...imaju stvarno poseban zvuk...i sposobnost da negativno i mračno (uvjetno rečeno) preobraze u pozitivno. Baš iz tog razloga ih volim. Svojevrstan su 'cure for pain' za boli koje nam život nanosi. Ona glazba koja ima moć da liječi.
nevenna is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.12.2017., 13:34   #58
Quote:
nevenna kaže: Pogledaj post
"gotovo metafizički dijalog između slide basa i bariton/tenor saksofona" - lijepo je ovo rečeno
je, lijepo rečeno. bilo bi još ljepše kada bi konačno počeo potpisivati autore od kojih preuzima citate.
__________________
Ptica bi pružila čovjeku ruku da je ima, ptica tako hoda i tako stoji.
androlog is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.12.2017., 14:32   #59
od koga je preuzet citat?
nevenna is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.12.2017., 15:13   #60
od scaruffija, kultnog muzičkog kritičara:

morphine

npr:

Tri odlična albuma ("Good", "Cure For Pain", "Yes") uvrstila su ih među gospodare noir atmosfere, ističući svoje sposobnosti da pretvore balade i rockerske pjesme u gotovo metafizički dijalog između slide basa i bariton/tenor saksofona.

Three masterpieces established them among the masters of the "noir" atmosphere. Good (1992) highlighted their ability to turn ballads and rockers into metaphysical dialogues between bass and saxophone.

Naime, "Morphine "je jedan od zvukovno (mračan, konfuzan, grub…) i instrumentalno neuobičajenijih bendova. Vođa benda je bio pjevač i basist Mark Sandman, tužni i metafizički pjesnik poput Toma Waitsa i Nicka Cavea.

I Morphine sono fra i pochi gruppi di musica rock il cui tratto distintivo e` il sound (fumoso, tenebroso, metafisico) di un sassofono. Sandman, dal canto suo, era diventato un poeta cupo e metafisico nella tradizione di Waits e Cave.

ima toga još.
znam da su i dijelovi teksta o 'godspeed you!...' također direktno preuzeti sa iste stranice. ne znam za ostale, ove sam odmah skužio.

ne bi me ovo smetalo da tekstovi nisu predstavljeni kao autorsko djelo pokretača teme. i još je riječ o moderatoru ovog podforuma.
__________________
Ptica bi pružila čovjeku ruku da je ima, ptica tako hoda i tako stoji.
androlog is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:31.