|
Registrirani korisnik
Registracija: Dec 2009.
Lokacija: Zagreb
Postova: 500
|
MOJ ŽIVOT S KAMEROM - I DIO
Rođen sam sam u srcu Zagreba, prije više od 60 godina. Odrastao sam u blizini stare "Džamije", u kojoj je u to vrijeme bio smješten Muzej Revolucije, u prostranom stanu na prvom katu četverokatnice sagrađene tridesetih godina prošlog stoljeća, s klasičnim grijanjem plinom, strujom i telefonom, čije je posjedovanje u ono doba predstavljao ogroman luksuz. Telefonske linije sprovodile su se u to vrijeme nadzemnim "zračnim" putem, bilo je premalo parica u zastarjelim centralama pa su mnogi imali dvojnike. Mi nismo, tako da linija nikada nije bila mrtva, što se drugima često događalo u vremenu u kojem su svoj telefon rabili njihovi lajavi dvojnici. Od ostalih rijetkih električnih naprava, osim starog, crnog bakelitnog Siemensovog telefona, koji je stajao na počasnom mjestu u ujakovoj sobi, posjedovali smo dva stara radioaparata s magičnim okom za precizno podešavanje signala, od kojih je onaj mamin bio marke Gretz, peglu, fen, termofor i nekakvu smiješnu napravu za pečenje kolača, s visokom kupolom od vatrostalnog stakla. Ujak je posjedovao i električni aparat za brijanje, dok je tata više preferirao klasični obred guljenja žiletima. O kupnji televizora nismo ni razmišljali pa sam na "Mendu i Slavicu" često znao odlaziti prijatelju i susjedu Dadeku, s kojim sam pohađao isti razred osnovnoj školi u Križanićevoj ulici, koja je u drugoj polovini šezdesetih preseljena u Laginjinu ulicu.
Moja prva, mutna sjećanja, dopiru u kasne pedesete i početak šezdesetih godina, kada su odlasci u kina, kazališta i na druge priredbe bili vrlo rijetki, a pohođenje malobrojnih restauranta ogroman luksuz. U tim uvjetima najveća zabava moje bake bila je gledanje kroz prozor, uz često opsežno komentiranje poznatih i nepoznatih prolaznika. Očito se osjećala trajno uskraćenom za kakvo kućno dvorište i plot, uz koji bi blebetala s drugim babama.
Moja mama je uz spomenar iz djetinjstva posjedovala i brižno čuvala nekoliko lijepih, tematski posloženih albuma s fotografijama. Jedan od njih je obuhvaćao predratne fotografije sa starim članovima obitelji, od kojih mnogi više nisu bili na ovome svijetu, drugi njezino djetinjstvo i mladost, treći, najkičastiji, crveni, u obliku licitarskog srca, bio je posvećen njenoj ljibavnoj epizodi s mojim tatom, a četvrti samo meni. U njega je pomno ulagala rijetke fotografije s početka mojeg života, na čije bi poleđine, starim nalivperom Pelikan, prethodno uredno napisala mjesto i datum i još poneku opasku. Bile su to mahom minijaturne, nevješto snimljene, starinske crno bijele fotkice, s bijelim, nazubljenim rubovima, često kontaktno napravljene direktno s roll filmova. Pa ipak, za mene su te sličice predstavljale cijeli jedan drugi, tajanstveni svijet. Često sam molio mamu da "gledamo slike" i potom uživao u njenim pričama o nastanku svake od njih, o ljudima i prigodama što su na njima bili zaleđeni u dijeličku vremena. Već u to najranije doba poželio sam i ja na taj način aktivno bilježiti svoje uspomene. Maštao sam o tome kako ću kada porastem fotografirati za svoju dušu sve što poželim i što mi se prohtije.
Mama je posjedovala stari, predratni fotoaparatić na mijeh, "prestižne" marke Ikonta. Sklopljen, bio je veličine današnjih najmanjih džepnih kompakata, jer je koristio već tada arhaični roll film formata "4 x 6" (centimetara), koji se proizvodio do početka sedamdesetih godina i bio napravljen po identičnom konceptu kao i veći roll filmovi formata "6 x 9" (takozvani 120 i 220), koji se sve rjeđe ipak mogu nabaviti još i danas. Ti filmovi su bili u zeleno bijelim kutijama, omotani debelim mat crnim papirom, a kalemovi na koje su bili namotani izrađeni od drva, s bakelitnim ili aluminijskim kružnim rubnicima. Fotokemika, čiju sam upadljivu svijetleću reklamu s likom fotografa oblikovanog raznobojnim, savinutim neonskim svijetlećim cijevima često i rado promatrao kao svog istinskog idola, osovljenu visoko na krovu jedne od zgrada na sjevernoj strani tadašnjeg Trga Republike, proizvodila je u to vrijeme, koliko se sjećam po licenci Duponta, vrlo kvalitetne i cijenjene crno bijele filmove, bogate srebrom, relativno mekog kontrasta, ali vrlo suptilno izdiferencirane skale sivih tonova, osjetljivosti 17 i 21 DIN, odnosno 40 i 100 ASA (današnji ISO 40 i 100).
Za tadašnje pojmove, filmovi su bili relativno skupi, kao i sam proces njihovog razvijanjan i izrade fotografija u fotografskim radnjama pa su kupovani samo za bilježenje rijetkih i važnih prigoda te često mjesecima ostajali zarobljeni u fotoaparatima, dok se ne ispucaju do kraja. Samo rijetki znalci upuštali su se u krajnje neizvjesnu avanturu snimanja, a amateri, koji su sami razvijali filmove i izrađivali fotografije, mogli su se nabrojati na prste. Zato su javna mjesta često bila vrlo dobro "pokrivena" službrnim fotografima i uličnim profesionalcima, koji su besramno nametljivo nudili svoje usluge, primjerice na glavnoj maksimirskoj šetnici i na jugozapadnom dijelu Tomislavovog trga, u blizini Glavnog kolodvora, gdje se najduže u gradu održala "foto" Meri.
Zanimljivo je da je "foto" Meri, navodno, bila gotovo slijepa te je uspijevala razaznavati tek mutne obrise i siluete, no usprkos tome hrabro je snimala nebrojene likove i grupe putnika i namjernika te dokonih zagrepčana željnih uspomene na neki lijepi, sunčani dan, sa Starčevićevim domom ili slavnim konjičkim spomenikom prvom hrvatskom kralju, u nadahnutoj umjetničkoj interpretaciji Roberta Frangeša Mihanovića i monumentalnim Umjetničkim paviljonom, skladno okruženim drvoredima stoljetnih platana, u pozadini. Šuškalo se da je ta još uvijek prikladno i ukusno odjevena, ljubazno nasmješena, atraktivna plavuša, srednjih godina, u vrijeme II. Svjetskog rata bila zaručena i živjela s momkom koji je u svojstvu pričuvnog domobranskog časnika često boravio na terenu. Prigodom jednog njegovog iznenadnog povratka kući, zatekao je lijepu Meri u postelji s nekim njemačkim časnikom. Uzavrijela mu junačka hrvatska krv te se namah mašio samokresa. Nijemac je ostao ležati u postelji u lokvi krvi, na mjestu usmrćen, dok je Meri preživjela direktni pogodak u glavu, ali joj je kao trajna posljedica zaostao gotovo potpuni gubitak vida. Njenog ljubomorka, poduzetni Nijemci streljali su, lege artis, već sljedećeg jutra, po žurnom postupku, dok je poluslijepa Meri svoju ljubavnu romansu s narodnim neprijateljem ispaštala tijekom ostatka svog dugog života.
Čovjek za koga se zlosretna Meri poslije udala, odlučio je pokrenuti fotografski bussines te ju koristiti kao foto egzekutora, odnosno, kao još uvijek donekle privlačni, cjelodnevni živi mamac za njihove foto mušterije. Nakon ekspresne obuke, Meri je stalno radno mjesto dobila na pločniku. Rano ujutro njen suprug bi na radiju poslušao prognozu vremena za taj dan te nakon provjere stvarnog stanja kratkim, znalačkim pogledom kroz prozor u nebo, pažljivo namjestio ekspoziciju na starom, isluženom Merinom fotoaparatu, uz što manji otvor zaslona, kako bi se ostvarila što veća oštrina po dubini pa je junakinji naše priče preostalo samo nasumično, iskustveno kadriranje, uz grubu procjenu udaljenosti od objekta u prvom planu te potom pažljivo škljocanja i prematanja filma. Po cijele dane,doslovno od zore do sumraka, šetkala je uboga Meri Tomislavcem, u krugu od svega nekoliko metara, svesrdno i ljupko nagovarajući bezbrojne siluete prolaznika na ovjekovječivanje u njenoj majstorskoj izvedbi.
Nastavak slijedi...
__________________
- Ernest Hemingway to Irving Penn: ?"Your photos are really good. What camera do you use?"?*
- Irving Penn to Ernest Hemingway: ?"Your novels are excellent. What typewriter do you use?"?
* D3; 20/2.8D; AF-s 35/1.8G; 35-70/2.8D; AF-s 50/1.8G; 50/1.8D; Af-s 70-200/4.0G VR; SB400
Zadnje uređivanje ferdinandmax : 23.09.2016. at 12:37.
|
Linearni mod
