Suočavanje s traumom

[duhovnjakinja]

Traume su nešto što mnogo ljudi ima, u manjem ili većem opsegu.

"Osoba može da se ne sjeća šta se zapravo dogodilo, a emocije doživljene tokom trauma mogu biti ponovo ispoljene, a da ta osoba ne razumije zašto (vidi potisnuto sjećanje)."

Ovo je uzrok koji sprječava svjesnost, sjećanje i distancu - emocionalno doživljavanje.

Molim vas za iskustva s liječenjem traume.
Shvaćam da je bitan rad s terapeutom, no on ti ne može pomoći ako sam sebi ne pomogneš, da ne govorimo o financijskom aspektu problema ili pak nalaženju adekvatnog što je češće veći problem od samog novca.

Svjesnost je veliki dio rješenja, no može doći do blokade upravo zbog svijesnosti kao i u slučaju podsvjesne inhibicije.

Ići ću u doktora kojem vjerujem, nastojim doći do povjerenja u sebe. Period čekanja na pregled je, usput rečeno, ogroman okidač, jer znaš dobro zašto točno ideš i ima da se s tim nosiš iako ne možeš ili pak da što uspješnije potisneš dotad što je kontraproduktivno.
Uz to, postojanje određene psihičke traume izaziva mi fizičku bol.

Apsolutno sve što je podsjetnik može biti okidač.
"Nakon traumatičnog iskustva osoba može ponovo doživjeti traumu – psihičku i(li) fizičku, zbog čega se moraju izbjegavati podsjetnici na traumu, koji se nazivaju okidači, jer to može biti neugodno, pa čak i bolno" - Žele li ovime reći da je pospremanje traume potrebno, po mogućnosti na stručan način?

Radi li se doista o suočavanju s traumom ili o nošenju s njom na način da ju se pospremi uz pomoć doktora?

Postoje mnogi duhovni principi koji upravo u odblokiravanju straha i sjećanja nude oslobođenje od lošeg iskustva. Isprobala sam i djeluje na mini traume koje se dešavaju u sadašnjosti ili su se desile u prošlosti, a ima se dovoljna distanca.

Na punokrvnu traumu duhovnost ne nudi lijek.

Kako se bliži razgovor s doktorom često razmišljam što ću i kako ću i najviše me bilo strah pričati o objektivnim događajima, mislila sam da će mi biti lakše to negirati i pričati o svom doživljaju i na taj način se iščupavati iz toga.
No onda sam počela ponovno proživljavati doživljaj bola i sad je taj bolni dio potpuno van sebe, mada svjesno želim raditi na tom.

To je sve zapravo moje prvo pitanje, a drugo se odnosi na psihofarmake. Upravo spomenuta trauma me dovela do psihofarmaka, no s vremenom sam uzmogla funkcionirati bez njih. I ne želim ih stoga uzimati. Nemam ništa protiv njih ukoliko dođe do jasnog simptoma depresije, tjeskobe ili psihoze - lijekovi su upereni na saniranje tih triju stanja.
Nisam za preventivna uzimanja.
Znam da doktori su pak tome skloni i imaju viziju liječenja potpomognutu lijekovima koji im se na temelju iskustva učine dobrima. Tipa neki antidepresivi su pokazali dobru učinkovitost za PTSP. Meni je odgovarao jedan antidepresiv koji meni osobno paše i stoga bih jedino njega uzela ako potonem u depresiju. Nisam tip koji vjeruje doktoru u potpunosti, da se predajem em u priču em u bilo koju farmakologiju koja se njemu UČINI dobrom. Stoga ću mu to i reći, a on će predložiti svoju verziju, a ja nemam dovoljno energije da još i na te dileme gubim pa se nadam da mi netko može pomoći oko toga.

Usput, doktor mi paše jer nije tipa "lako ćemo", niti pak plače skupa s tobom, ne smatra se čudotvorcem. Kako pronaći optimizam u vezi nečeg tako dubokog poput traume (bez antidepresiva, čisto ljudski)? Mnogo hvala.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Na punokrvnu traumu duhovnost ne nudi lijek.

Nudi. U šamanizmu, na traumu se gleda ovako: u trenutku traume, od tebe se odcijepi dio duše. Taj dio ti je "ukraden". Riječ je o metafori, no u liječenju se koriste vizualni i drugi simboli. Recimo, taj dio duše predočava se kao vrijedan predmet, životinja ili osoba. Nalazi se u podzemnom svijetu (prošlost), a ulaz u pozemni svijet čuvaju zastrašujuća bića (naši mehanizmi obrane). Šaman se spušta dolje, bori se sa klijentovim demonima, vraća ukradenu dušu i predaje je klijentu koji je tada mora pripojiti ostatku duše (integrirati traumatsko iskustvo u ostatak osobnosti). Da bi obavio svoj dio posla, šaman ulazi u stanje transa (empatizira s pacijentom).

Kod nas takvih šamana baš i nema. Oni koji se deklariraju kao šamani, zapravo su bliži nekakvim bioenergetičarima, pa ti tu ne mogu pomoći. Međutim, suvremeni psihoterapijski procesi svojom strukturom podsjećaju na to putovanje u podzemni svijet na koje se ti upravo spremaš. Pritom ti mogu pomoći oni koji su to već prošli, a njihova su iskustva kodificirana u raznim mitskim pričama. Perzefona, Psiha, Inana... svi ti i mnogi drugi mitovi bave se upravo razrješavanjem traumatskih iskustava, tako da bi ti možda bilo dobro da ih (ponovno) pročitaš.

[Svjetlosni]

"Nema osvjescivanja bez boli"
C.G. Jung

[Leteća]

Svjetlosni kaže:

"Nema osvjescivanja bez boli"
C.G. Jung

Istina. Samo se terapijski pravci u tome razlikuju - neki "skidaju flaster" odrješitim i brzim pokretom, neki milimetar po milimetar.

[duhovnjakinja]

Svjetlosni kaže:

"Nema osvjescivanja bez boli"
C.G. Jung

Bravo... I kako je Jung dodao, pola rješenja problema je dobro postavljena dijagnoza.

I pritom ne mislim na doktorov posao. Njegov jedini posao je da ti obaviš njegov posao.

Leteća kaže:

Istina. Samo se terapijski pravci u tome razlikuju - neki "skidaju flaster" odrješitim i brzim pokretom, neki milimetar po milimetar.

Nije to do pravaca, sve je do doktora. Prave osobe u pravo vrijeme, a najviše do tebe.

Nismo na duhovnosti, no velika razlika između osobe koja intenzivno teži uzdizanju i prosječne je u toj želji za osvješćivanjem. Ti "naručuješ" što želiš, ako nisi u stanju naručiti ne možeš ni dobiti. Svakom bi preporučila da u kojoj god fazi bio skupi snage reći doktoru želim to i to, napola sam mrtav ali želim u tom i tom pravcu, druge nema.

Jednom sam se skoro upropastila pod palicom doktora, on je smatrao da napokon imam "dobar film" u glavi. I prekinuli smo rad.

I zapravo ne mislim da je on loš ili nešto, već da tako funkcioniraju, jer svaki "normalan " čovjek ima svoj film. Furanje filma koji ne želiš, ali ti se u lablilnom stanju učini dobar je ustvari najveći problem i razlog zašto se neki doktori boje svog poziva.
Trebalo bi postići odgovor na pitanje što osobu raduje, a treba doći do onog dijela prije traume.

To je moguće postići samo prolaskom kroz traumu.

U Finskoj su izliječili shizofreničare suočavanjem s traumom, pola ih se izliječilo, pola ubilo. Nije lak psihijatrijski posao, i pacijent mora mnogo ustrajati da sam sebi pomogne jer nitko neće ubaciti čip zdravlja.

Baš to, Svjetlosni, to je bit izliječenja, bol, sposobnost da se otrpi bol i da se ne dramatizira oko nje i promatra bez suđenja kako je to grozno.
Nije lako postići, ali se može.
Svijest o tome da boli i da neće prestati tek tako, ali da dramom nećeš ništa postići, biti racionalan i dok si "lud" je velik izazov.

[cinderella92]

Ponekad moraš naučiti živjeti s nečim...psihć ti može dat tablete da ti ublaži neke osjećaje (ne da zaboraviš), no nakon tog se moraš potruditi i bit spremna na spoznaju da ne postoji čarobni štapić. Morat ćeš odlučiti hoćeš li se zamarati nečim ili živjeti s tim..nije laka odluka, svakodnevna borba, no..dan po dan, neće uvijek biti lako..no bit će bolje nego na početku.. sretno.

[radical change]

Potiskivanje traume iz svjesnog u podsvjesno način je zaštite našeg ega. Naravno pri tome se stvori obrambeni mehanizam, dakle sve što podsjeća na traumu odnosno podsvjesno aktivira negativne emocije, strah i sl. biva u startu izbjegavano. Time osoba zapravo bježi od asocijacija na traumu. Ukoliko je trauma vezano recimo uz sexualnost osoba će recimo imati averziju prema bliskosti i sexualnom odnosu.

Rješenje problema je u radu sa psihoterapeutom. Kroz psihoterapiju se polagano ulazi u strahove i anksioznosti i tijekom vremena se dolazi do uzroka problema. Rad na tome je dosta zahtjevan i bolan. Obzirom da se bol nastoji izbjeći jer je neugodna proces teče polako i ponajprije ovisi o psihičkim kapacitetima osobe. Nekome treba nekoliko mjesecia nekome nekoliko godina. Osoba treba biti dovoljna jaka i spremna da se suoči sa problemom. To je proces koji traži vrijeme i predan rad na sebi, upoznavanje vlastitih ograničenja, preskakanje istih, spremnost da se izrazi ljutnja i da se konačno prihvati i oprosti jer je oprost (sebi i drugima) zapravo sredstvo kojim razgrađujemo traumu.

[duhovnjakinja]

cinderella92 kaže:

Ponekad moraš naučiti živjeti s nečim...psihć ti može dat tablete da ti ublaži neke osjećaje (ne da zaboraviš), no nakon tog se moraš potruditi i bit spremna na spoznaju da ne postoji čarobni štapić. Morat ćeš odlučiti hoćeš li se zamarati nečim ili živjeti s tim..nije laka odluka, svakodnevna borba, no..dan po dan, neće uvijek biti lako..no bit će bolje nego na početku.. sretno.

Nisam na psihoterapiji od proljeća, a od ljeta ništa sam free od tableta.

Idem preko državnog osiguranja na one desetominutne odsad, privatne psihoterapije mi imaju učinak ko tablete, ništa spektakularno više kao da se izbrbljaš ili ako se baš radi, da te on podigne i što ja znam. Ovaj doktor se bavi izričito supportom u klinici, znači kratko i jasno, i to i želim i sad sam u ovoj fazi o kojoj govoriš. No poljuljavaju me dobronamjerni savjeti o plaćenoj terapiji i koliko para, toliko muzike...

radical change kaže:

Potiskivanje traume iz svjesnog u podsvjesno način je zaštite našeg ega. Naravno pri tome se stvori obrambeni mehanizam, dakle sve što podsjeća na traumu odnosno podsvjesno aktivira negativne emocije, strah i sl. biva u startu izbjegavano. Time osoba zapravo bježi od asocijacija na traumu. Ukoliko je trauma vezano recimo uz sexualnost osoba će recimo imati averziju prema bliskosti i sexualnom odnosu.

Rješenje problema je u radu sa psihoterapeutom. Kroz psihoterapiju se polagano ulazi u strahove i anksioznosti i tijekom vremena se dolazi do uzroka problema.

Kroz prijašnja iskustva sam naučila biti sama sebi doktor.
I sad je isplivao uzrok. Ono najdublje i najbolnije.
Ne znam koliko je to pozitivno... Nije baš mala boljka... Ne znam baš što me čeka s doktorom kad mu to istresem.
Seksualnost je preživjela nekako, samo što je nošenje s emocijama otežano.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Nisam na psihoterapiji od proljeća, a od ljeta ništa sam free od tableta.

Idem preko državnog osiguranja na one desetominutne odsad, privatne psihoterapije mi imaju učinak ko tablete, ništa spektakularno više kao da se izbrbljaš ili ako se baš radi, da te on podigne i što ja znam. Ovaj doktor se bavi izričito supportom u klinici, znači kratko i jasno, i to i želim i sad sam u ovoj fazi o kojoj govoriš. No poljuljavaju me dobronamjerni savjeti o plaćenoj terapiji i koliko para, toliko muzike...



Kroz prijašnja iskustva sam naučila biti sama sebi doktor.
I sad je isplivao uzrok. Ono najdublje i najbolnije.
Ne znam koliko je to pozitivno... Nije baš mala boljka... Ne znam baš što me čeka s doktorom kad mu to istresem.
Seksualnost je preživjela nekako, samo što je nošenje s emocijama otežano.

Ako je to ono na što mislim... liječnik kojeg viđaš deset minuta na tjedan možda i nije idealna osoba s kojom bi trebala razgovarati o tome. Ne dobiješ li reakciju kakvoj se nadaš (suosjećanje) to bi ti moglo jako teško pasti.

[duhovnjakinja]

Razumijem o čemu govoriš.

Ima taj jedan dio mene koji želi pažnju i plaši se odbijanja, no ustvari svjesno ne želim pažnju, samo da me shvati ozbiljno.

Ponekad ako dobijem pažnju koju nisam tražila bude mi abnormalno teško i slomim se.

Ne želim se vezivat za doktora. Već ga znam. Želim support.

Imala sam masu problema i onda bi išla u različitih. On smatra da izlječenje bolesti u Hr ne postoji. Što nije ugodno čuti, ali je po meni realno. Uopće ne želim te fraze o liječenju, mislim da je na meni sve, kako već imam iskustva s tim.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Razumijem o čemu govoriš.

Ima taj jedan dio mene koji želi pažnju i plaši se odbijanja, no ustvari svjesno ne želim pažnju, samo da me shvati ozbiljno.

Ponekad ako dobijem pažnju koju nisam tražila bude mi abnormalno teško i slomim se.

Ne želim se vezivat za doktora. Već ga znam. Želim support.

Imala sam masu problema i onda bi išla u različitih. On smatra da izlječenje bolesti u Hr ne postoji. Što nije ugodno čuti, ali je po meni realno. Uopće ne želim te fraze o liječenju, mislim da je na meni sve, kako već imam iskustva s tim.

Ovdje možeš dobiti pažnje koliko ti je god volja. Čak i razumijevanja, ako pišeš na svojoj temi ili specijaliziranim temama potpore. Vjeruj mi, to pomaže.

Ja sam isto sam svoj liječnik, no ovdje sam pisala (a i dalje pišem) o traumama raznih vrsta. I imala sam samo jedno negativno iskustvo sa drugim forumašima, ali to je vrlo brzo izglađeno.

Tako da... daj šansu forumu. Ozbiljno. Ne moraš sve istresti odjednom, možeš i malo pomalo. Recimo, napiši koliko si godina imala. Ako želiš, naravno.

[Fantasist]

duhovnjakinja kaže:

....

Postoje mnogi duhovni principi koji upravo u odblokiravanju straha i sjećanja nude oslobođenje od lošeg iskustva. Isprobala sam i djeluje na mini traume koje se dešavaju u sadašnjosti ili su se desile u prošlosti, a ima se dovoljna distanca.

Na punokrvnu traumu duhovnost ne nudi lijek.

..

Tko što, je uzrok trauma, ljudi ili ovakav svijet, pretpostavljam ?

[duhovnjakinja]

Fantasist kaže:

Tko što, je uzrok trauma, ljudi ili ovakav svijet, pretpostavljam ?

Ti misliš na uzrok dijagnoze? Dijagnoza nije problem.

Nego trauma koju sam si njome navukla.

I koju mogu reći samo doktoru.

Trauma pogađa na određena mjesta i paralizira. Dijagnoza je samo broj, ima ljudi s istim dijagnozama i na groblju i potpuno funkcionalnih. Traume iz djetinjstva dovode do dijagnoze najčešće uz sklonost istoj.

Tema je trauma koju već privučeš s dijagnozom ili čisto pretjeranom osjetljivošću.

Nešto čije mi postojanje dovodi do "pomračenja", za što sama dijagnoza nije zaslužna...

Draga Leteća, znam, jasno mi je, i meni pomaže... Otkad sam shvatila što me boli. Kad sam bježala od nečeg nepoznatog što me boli, onda je i forum i sve bilo neprijateljsko.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Ti misliš na uzrok dijagnoze? Dijagnoza nije problem.

Nego trauma koju sam si njome navukla.

Jesi li baš sigurna da si "dijagnozom navukla traumu"? Da nije možda netko iskoristio tvoju ranjivost?

[martin007]

Moram vas razočarat stvarno suočavanje s traumom uglavom ne daje očekivane rezultate i napredak ono da , s vremenom ojačaš . ali to sve skupa traje u 3pm , prođee ti život ( najbolje godine ) na kauču i trkeljaži dok drugi uživaju non stop , ničim izazvani
Pravo je pitanje ???!! Zašto se nekima dešava ono a nekima ovo i di je tu pravda i pravednost -po bilo kom obrascu

[Leteća]

martin007 kaže:

di je tu pravda i pravednost -po bilo kom obrascu

U bajkama. Eventualno u starim filmovima.

[duhovnjakinja]

Leteća kaže:

Jesi li baš sigurna da si "dijagnozom navukla traumu"? Da nije možda netko iskoristio tvoju ranjivost?

Dijagnozom.

I vjerovala sam da je sve normalno i da sam ja normalnija no ikad.

A onda su uslijedili problemi i tek nakon dugo sam svjesna traume.

Doktoru su "tlaka" dijagnoze tj ljudi i familije što očekuju čudesa i potpuno izlječenje ja se nadam da mu tzv. potpuna pacijentova svjesnost svog stanja će mu dati elana. Dobrodušan je i pametan no jako izmasiran i nema namjere baviti se projekcijama. Dok neki to vole.

[martin007]

Leteća kaže:

U bajkama. Eventualno u starim filmovima.

Gle pa ti si dobro :klap:

[duhovnjakinja]

Svi smo mi dobro... Samo nam se nekad čini da nas prate...

[martin007]

duhovnjakinja kaže:

Svi smo mi dobro... Samo nam se nekad čini da nas prate...

Menni se ne čini , mene stvarno prate