Zašto Bog dopušta patnje?

[- nya -]

Patnja je vatra u kojoj gori sve sto nije od Njega.
Sve nase lazno, egoisticno, sve sto ionako treba umrijeti.
Sve sto nije od Svjesnosti stvoreno.
Jer sve ostalo umire, cak i mi, iako je to tesko za prihvatiti.
I to gori dok joj ne shvatimo pravu bit i ne pristanemo izgorjeti s/u njoj.

[martin007]

alfabet321 kaže:

Po tome što slobodna volja ne postoji, reinkarnacija je izmišljotina, a duhovna evolucija je floskula.

prvo dvoje da da ! ali jedina prava evolucija koja se desila je duhovna ?! to kaj je mozda spora nekome a neko nije savladao ni ovo - to je druga velika prica .

[yakuzza]

martin007 kaže:

prvo dvoje da da ! ali jedina prava evolucija koja se desila je duhovna ?! to kaj je mozda spora nekome a neko nije savladao ni ovo - to je druga velika prica .

"Duhovna evolucija" zove se involucija svesti ili duhovni napredak na unutarnjim stepenima (svetovima/sferama) - dok je sama evolucija nužno povezana sa napretkom formi i svesti sve do nivoa čoveka (kamen, metal, biljka, crv... sve do čoveka).
U stadijumu čoveka počinje reinkarnacija (jer su tela mentalno-suptilno-grubo potpuno razvijena) i u procesu reinkarnacije kada se se svest sve više okreće "ka unutra" odnosno oslobađa mnogih sadržaja uma koje se talože ili obmotavaju u vidu impresija - to onda nazivamo duhovni napredak (involucija ili Staza/Put).

Čovek ima slobodnu volju, da je nema, o ne bi mogao odstupati od opštih principa koji važe u kosmosu, dakle, bio bi usklađen sa voljom Stvaraoca, u isti mah njegov potencijalni razvoj bio bi mnogo sporiji. Ovako je ljudski razvoj blokiran u duhovnom smislu, iako postoje tendencije razvoja u nekih specifičnostima, ali ne i u generalnom smislu (razvoja duhovnosti).

[martin007]

mislim da to sve i nije opce tak komplicirano !? evolucija ili osvijescivanje ide kad postoji dinamika svijesti i druge mogucnosti za skidanje obrana i blokada i u principu zadano je kao mogucnost od pocetka zivota neke osobe ? dakle jednostavno koncipirane osobe ni nemaju mogucnost znacajnijeg osvijescivanja ali uglavnom jednostavno (na svoj nacin ) uzivaju u zivotu ??

[japjapjap]

imaju sve mogucnosti kao i svi drugi.
volja je sve.

[yakuzza]

martin007 kaže:

mislim da to sve i nije opce tak komplicirano !? evolucija ili osvijescivanje ide kad postoji dinamika svijesti i druge mogucnosti za skidanje obrana i blokada i u principu zadano je kao mogucnost od pocetka zivota neke osobe ? dakle jednostavno koncipirane osobe ni nemaju mogucnost znacajnijeg osvijescivanja ali uglavnom jednostavno (na svoj nacin ) uzivaju u zivotu ??

To nije uopšte komplikovano, već je fundamentalna činjenica.

Evolucija traje za pojam vremena eonima, dakle, beskonačno dugo vreme - od nastanka prve materije u kosmosu sve do forme koja je završnica evolucije (čovek - jer samo svest u formi čoveka je u stanju da se samospozna).

Tako da jedan život je samo delić postojanja i razvoja upojedine svesti duše.

Svaka kap (ta individualna svest duše koja se poistovećuje sa formama) teži da ispolji svoju pravu beskonačlnu prirodu - u tom smislu napreduje iz nižih u više forme sve do forme čoveka. Dakle, čovek je forma njegova manifestacija vodi poreklo od nakupljenih impresija evolucije - to je bar jesno - ail takođe njegov razvoj vodi ka odbacivanju svekolikih impresija ograničenosti (Oslobođenje, Prosvetljenje).

Život nije taj kojeg je čovek u stanju da intelektualno dokuči jer je život neograničeno ispoljavanje celina postojanja (iako je sam život iluzoran a postojanje stvarno) a intelekt je jako nemušt i ograničen, stoga mudrost življenja stoji u doslednosti i jednostavnosti ispoljavanja kroz razvijanje vrlina ili prirodnih čovekovih osobina kroz duhovni razvoj ili Involuciju svesti (sve veće ispoljavanje njegove božanske prirode), a sobzirom da se nalazimo na ovoj planeti taj proces je nužno obuhvaćen kroz patnju koja ne traje u jednoj inkarnaciji, a kroz patnju i sve veća samospoznaja.

Onaj koji je istinski srećan on je i jednostavan u isti mah, i on je daleko od neosvešćenosti - naprotiv. Uživanje u životu je uživanje u postojanju, ne nužno isključivo u nekakvom pojmu "životnog konformizma" ili hedonističkih nastrojenosti jer su one uvertira sve dubljoj patnji ukoliko ne postoji tragalački poriv za istinskom čovekovom prirodom ("to što volim da činim za sebe, to me zadovoljava i ja uživam").

[fionna]

Da malo oživimo temu.

Pročitala sam dobar dio teme, ali ne nađoh konkretan odgovor na ono što me zanima.
Shvaćam da je patnja nužan dio dualnosti- jer samo kroz dualnost se i sama stvarnost ostvaruje. Sve je to jasno teoretski, pa čak i kroz prizmu života velike većine nas ( bar na ovim prostorima). Svaki pad, svaka bol je samo prilika da duhovno evoluiramo i približimo se istinskom sebstvu ( tu istinu zaista sve više prepoznajem u vlastitom životu). Otkaz, besparica, prekidi i razvodi, bolesti, depresije, pa čak i smrti voljenih osoba ( nastavi niz...) mi se uklapaju u takvu sliku i mogu vidjeti na koji način rastemo kroz takva iskustva, koliko god ponekad bilo teško.

E sad... ono što mi ostaje nejasno su slučajevi patnje koju ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Davno sam gledala dokumentarac o Crvenim Kmerima i užasima koje su činili nad tamošnjim stanovništvom. Jedna od slika koja mi se osobito zgadila bio je način na koji su ubijali bebe i malu djecu. Uzeli bi ih za noge, okrenuli naglavce i maljem im razbijali glavu do smrti- i to sve pred očima njihovih majki ( koje je nakon toga i osobno čekala neka vrsta okrutnog mučenja). Nažalost, povijest je puna ovakvih primjera.

Ovakvi slučajevi mi se teško uklapaju u gore opisani shemu "duhovne ekspanzije", odnosno, nije mi jasno što bi ljudi koji su kroz takvu torturu prošli, iz toga naučili? Vjerojatno postoji šira slika čiju smislenost ja iz pozicije svoga uma doseći ne mogu, a vjerojatno ni ne moram. No ne mogu se prestati pitati koja je svrha strahovite boli u kontekstu ovog našeg ljudskog iskustva, tj. postoji li način da se takvi slučajevi opišu tako da ga mi kao ljudska bića s ograničenim razumom možemo shvatiti i koristiti to tumačenje u svrhu naše (ovozemaljske) duhovne ekspanzije?

[TC_TerrorCore]

Meni osobno nije jasna ta ideja duhovne ekspanzije..

Ekspanzije prema čemu? I zašto?
Jednostavno mi nije jasno čemu mi to toliko težimo da su potrebne teške patnje da bi se ostvarilo?

Kako neka benevolentna viša sila, energija, Bog, štogod, može osmisliti sistem u kojemu mi jadni mali ljudi i naše jadne male duše moramo prolaziti kroz kojekakve patnje i izazove da bi dostigli "nešto" što ni sami ne znamo što je?

S jedne strane mi je potpuno jasno da čovjeku trebao neki smisao, i da ga pronalazi u toj ideji da sve negativno što prolazi kroz život vodi nečemu dobrom, ali s druge strane ne vidim u čemu je to utemeljeno...

Da jedan čovjek napravi nešto u stilu "prođi kroz ovaj labirint gdje će te sve moguće mučiti emotivno, fizički i psihički, i na kraju dobiješ "nešto super"", svi bi ga prozvali psihopatom i sadistom bez imalo morala.

Kada to napravi Bog, viša sila, štagod, onda je ok jer eto?


Jel to stvar religije? Vjeruju li ljudi da je patnja opravdana jer vodi nekakvom spasnju kao što je rečeno u većini religijskih tekstova?
Ako je tako, prema religijskom poimanju, Bog je apsolutno svemoćan i izvor apsolutno svega. Zašto bi jedan takav entitet uopće napravio nekakve nesavršene ljude i priuštio im muku da dostignu neko savršenstvo?

Zašto nije odmah napravio savršene ljude? Zašto je uopće napravio ljude? Još bolje, zašto uopće postoji život bilokojeg oblika? Ili najbolje - zašto postoji postojanje?

Da Bogu ne bi bilo dosadno? Da bi ga se štovalo? Da bi sa svog trona gledao nas male mrave kak nam ništa nije jasno i pokušavamo mu udovoljiti a ni ne znamo sa sigurnošću postoji li i što želi?

Da, puno toga mi nije jasno. I ne znam vjerujem li u Boga uopće. I ako vjerujem, ne znam mrzim li ga.

[Čupiks]

TC_TerrorCore kaže:

Ekspanzije prema čemu? I zašto?

Na temelju mog skromnog znanja o duhovnim učenjima, vjerujem da bi neke duhovne tradicije odgovorile na ova pitanja ovako: "ekspanzija" postoji samo iz perspektive nas kao ljudskih bića.
Promatrano s "više" razine, ne postoji nešto tako kao proces zvan "duhovni napredak", jer je Bog čista svijest, ona se ne mijenja, već jednostavno JEST, i kao takva nema od čega početi i prema čemu se gibati. Osjećaj gibanja, napretka ( i nazatka) jest samo ljudska interpretacija onoga što nam se "događa".

TC_TerrorCore kaže:

Jednostavno mi nije jasno čemu mi to toliko težimo da su potrebne teške patnje da bi se ostvarilo?

Budizam kaže da je vezanost izvor sve patnje. Tu vezanost proizvodi Ego- on je sjedište svih naših uvjerenja, načela, uloga ( nečija majka, nečiji sin, policajac, učiteljica, forumaš...) koje nosimo kroz život. Često nas uvjerenja kojima su nas naučili i koje smo na razne načine pokupili kroz život udaljuju od našeg istinskog sebstva ( Boga) koji se kroz ljudsko iskustvo prikazuje u obliku čiste ljubavi i radosti.

Kažu da je taj proces vraćanja sebi ( tj. duhovne ekspanzije) često bolan jer moramo zaboraviti, "rastopiti" sva kriva načela i uvjerenja kako bi došli do Boga u sebi ( "bezvrijedan sam, nemoćan, bolji/ lošiji od drugih, bit ću sretan tek kad se zaposlim/ udam/ kupim novi auto" itd.). Bolno je jer je glavna osobina ega sigurnost- to je onaj glasić koji nam govori da je to "opasno, mogli bi se osramotiti, nešto bi moglo poći po krivu, bla bla bla..." svaki put kad odlučimo izaći iz zone komfora. Svaki izlazak iz zone komfora je prema tome bolan/ neugodan jer nakon nadilaženja tog obrambenog mehanizma ega (straha!!) mi "ekspandiramo"- učimo, mijenjamo se nabolje, postajemo više MI.

TC_TerrorCore kaže:

Kako neka benevolentna viša sila, energija, Bog, štogod, može osmisliti sistem u kojemu mi jadni mali ljudi i naše jadne male duše moramo prolaziti kroz kojekakve patnje i izazove da bi dostigli "nešto" što ni sami ne znamo što je?

Pa neki bi odgovorili da ne postoji nešto tako kao onaj tamo Bog i ovdje neki Ja. Sve je Bog, sve sam Ja, sve je JEDNO. Bog ( ilitiga ja, ti, moj fikus u dnevnom boravku, susjedin pas i sve što postoji- ukratko jedna svijest ) je "odlučio" iz apsolutne svijesti "stvoriti" individualnu svijest ( sve ono što npr. ti vidiš, osjećaš, promišljaš kao ljudsko biće zvano Terror Core). Pri tome si ti oličenje dualnosti po sebi- istodobno si apsolutna svijest, beskraj ( Bog) i individualna svijest, konačnost ( TerrorCore). Cijeli svemir postoji na principima dualnosti- apsolutne svijesti nema bez individualne, muškog nema bez ženskog, radosti nema bez patnje. Prema tome, nema nikoga na koga bi mogao prebaciti odgovornost za svoju patnju, sve je ovo tvoje ( naše) maslo.

TC_TerrorCore kaže:

Zašto bi jedan takav entitet uopće napravio nekakve nesavršene ljude i priuštio im muku da dostignu neko savršenstvo?

Iz Božje perspektive, život je zamišljen kao igra- da nema izazova, boli, problema, život bi bio ravna crta- zapravo bi vječno bili u stanju ekstatične sreće, radosti, ljubavi i beskrajnog znanja. Zamisli neku video igru, npr. Super Mario- na što bi to ličilo ako ne bi bilo onih biljaka što te hoće pojesti, provalija koje moraš preskakati, novčića i gljiva koje možeš sakupljati. Da nema toga, Super Mario bi blaženo i sretno(? ) skakutao beskrajem ničega. Zabavno je upravo zato što postoje prepreke!

Ako se život promotri na taj način, tada sve nedaće i boli postaju prikriveni blagoslovi. Jer i život jest ( tako kažu) zamišljen kao izraz Boga, odnosno, prepoznavanja ekstatične sreće, radosti, ljubavi i beskrajnog znanja u svemu oko nas. To je SVE što u životu moramo raditi. Ali, čak ni to ne moramo, ništa se zapravo ne mora. Ako ćemo promatrati život kao patnju, zlo, niz nedaća i tragedija, slobodno možemo- jer ipak smo mi Bog, možemo radit što nam se sprdne.

Kao što je Buda rekao, bol je nužan dio ljudskog iskustva, ali je patnja proizvoljna. Na nama je da izaberemo. ( U tom slučaju: patnja= " jadan ja; zašto uvijek baš meni; ovo je znak da sam nesposoban i glup; čemu ovo sudbo kleta itd."; radost= "iako boli, znam da ću ovime nešto naučiti; kada si na dnu, jedino možeš gore; jedna se vrata zatvore, troja se otvore."
Ili kao što je neko pametan rekao: GO WITH THE FLOW ( nemoj se boriti sa strujom rijeke, već idi niz njen tok).

Ono što i mene kopka su upravo ekstremni primjeri patnje opisani u postu gore. Možda je patnja put ka većoj radosti, ali tko bi si priuštio ipak toliku količinu patnje? Čini se kao prevelika cijena.

TC_TerrorCore kaže:

Ili najbolje - zašto postoji postojanje?

Pitanje svih pitanja! Možda zato da bi postojalo nepostojanje.

[Templarski red]

Prvo mi je jako lijepo vidjeti kad netko izdvoji vremena i napiše više od dvije rečenice kako bi nekome odgovorio. U tome se ujedno i predstavi kroz neka svoja razmišljanja, a uspije čitav post jasno artikulirati kako gramatički, tako i misaono.

Nadovezati ću se kada nađem vremena.
Još jednom... Bravo!

[LLSkylights]

TC_TerrorCore kaže:

Meni osobno nije jasna ta ideja duhovne ekspanzije..
Ekspanzije prema čemu? I zašto?
Jednostavno mi nije jasno čemu mi to toliko težimo da su potrebne teške patnje da bi se ostvarilo?
Kako neka benevolentna viša sila, energija, Bog, štogod, može osmisliti sistem u kojemu mi jadni mali ljudi i naše jadne male duše moramo prolaziti kroz kojekakve patnje i izazove da bi dostigli "nešto" što ni sami ne znamo što je?
...
Da, puno toga mi nije jasno. I ne znam vjerujem li u Boga uopće. I ako vjerujem, ne znam mrzim li ga.

Pa radi se o duhovnom razvoju. Ta nam se tema stalno ponavlja jer si ju još nismo riješili u dovoljnoj mjeri. Ali i odgovori nam se cijelo vrijeme nude i stalno ponavljaju. Zato jer su situacije teške i nemamo izravan uvid u uzroke.
Odgovori, tumačenja, su uvijek isti. - Pomno smo isplanirali naš život i iskušenja koja nas čekaju prije rođenja. Sve što nam se događa događa nam se zato jer smo to sami zaželjeli i isplanirali.
Zašto su situacije tako teške? Zato jer smo izuzetno moćna bića, koja svoj razvoj ne mogu temeljiti na lakim situacijama. Ugodne situacije su nam prelagane i nepoticajne. Nama su potrebni dostojni izazovi.
Ali te teške situacije nisu tu zato da patimo, nego zato da nas potaknu na pronalaženje rješenja - situacije i rješenja dostojna naše trenutne razine.
To se ne odnosi samo na naše osobne probleme u bliskoj okolini, na koje imamo izuzetno moćan utjecaj, nego možemo jako djelovati i na situacije na čitavom planetu. Sve je povezano i šire, ali naročito na vlastitom planetu.
Na kraju, zašto bi se netko tko je proživio krajnje nevolje svog bijednog života u Africi poželio vratiti na Zemlju? Zato što je takve uvjete sam poželio, i zapravo jedva čeka da se vrati da na bolji način riješi situacije s kojima se u prethodnom životu nije uspio dobro snaći, a koje smatra važnima za vlastiti razvoj. One koje je uspio riješiti ne mora ponavljati. Ne mora ponavljati lagane situacije. Potrebni su mu sve veći izazovi, zahtjevni ali s potencijalom da ih može riješiti. Tu smo zato da maksimalno iskoristimo svaku neugodnu situaciju s kojom smo se suočili. Takve su nam situacije potrebne da bismo se dalje razvijali, a već smo vrlo moćna bića.
Ako je netko iznad takvih izazova, ako su mu sve situacije prelagane, onda takav nije došao učiti na Zemlju, nego je došao kao učitelj.
Poručuju nam da u takvim situacijama prepoznamo ljubav, jer sve što postoji je ljubav i ništa što postoji ne može biti ništa drugo nego ljubav, i da se prema takvim situacijama suočimo sa svojom ljubavi. Ljubav je najjača stvaralačka sila koja postoji u svemiru. Tamo gdje je prostor ispunjen s ljubavi nema mjesta za druge vrste utjecaja.

Što se tiče pojma boga, on je predaleko da bi nam bio jasan, ali ipak su nam poručili da nam je taj pojam predstavljen kao personifikacija stvaralačke sile, da bi nam bio lakše shvatljiv. Intelektualna mašina s kojom raspolažemo nije alat s kojim bi imalo smisla ulaziti u takav problem.

[Nemruth Dagi]

Čupiks kaže:

Iz Božje perspektive, život je zamišljen kao igra- da nema izazova, boli, problema, život bi bio ravna crta- zapravo bi vječno bili u stanju ekstatične sreće, radosti, ljubavi i beskrajnog znanja. Zamisli neku video igru, npr. Super Mario- na što bi to ličilo ako ne bi bilo onih biljaka što te hoće pojesti, provalija koje moraš preskakati, novčića i gljiva koje možeš sakupljati. Da nema toga, Super Mario bi blaženo i sretno(? ) skakutao beskrajem ničega. Zabavno je upravo zato što postoje prepreke!

Ako se život promotri na taj način, tada sve nedaće i boli postaju prikriveni blagoslovi. Jer i život jest ( tako kažu) zamišljen kao izraz Boga, odnosno, prepoznavanja ekstatične sreće, radosti, ljubavi i beskrajnog znanja u svemu oko nas. To je SVE što u životu moramo raditi. Ali, čak ni to ne moramo, ništa se zapravo ne mora. Ako ćemo promatrati život kao patnju, zlo, niz nedaća i tragedija, slobodno možemo- jer ipak smo mi Bog, možemo radit što nam se sprdne.

Iz Božje perspektive...kako mi znamo što je bogovima u perspektivi?

Mi ne znamo gdje smo MI sami ali rado debatiramo o božjim perspektivama

Ako nema boli - život je dakle PC igrica.
Skačeš i u delirijumu si cijelo vrijeme a onda dođe prepreka pa skočiš ili rokneš koliko si dug. Shebal te život...

Badava ti pad ako nisi od njega ništa naučio ili ako te pere delirijum života pa ti je sve ružičasto. I od pada i od ružičastog treba nešto izvući.

Naravoučenje!

Lekcije te poučavaju o vlastitoj naravi; pa tko shvati, ide dalje a tko ne, ponavlja gradivo.

[TC_TerrorCore]

LLSkylights kaže:

Odgovori, tumačenja, su uvijek isti. - Pomno smo isplanirali naš život i iskušenja koja nas čekaju prije rođenja. Sve što nam se događa događa nam se zato jer smo to sami zaželjeli i isplanirali.

Sranje, to znači da čak ni smrt nije garancija da ću se maknuti iz tog odvratnog postojanja. Moram nekako nači način da (ako je tvoja ideja istinita) počinim 'next level' samoubojstvo i riješim se tog idiota (sebe) koji je odlučio da bi bilo korisno patiti na Zemlji.

Stvarno, što više razmišljam o ovome svemu tim se više živciram i želim postati nekakvo utjelovljenje kaosa koje će dokinuti postojanje (koliko god to edgy zvučalo). Fuj fuj fuj.

[Private spice]

Ne dopusta Bog patnju .

[hanna69]

Nemruth Dagi kaže:

...
Badava ti pad ako nisi od njega ništa naučio ili ako te pere delirijum života pa ti je sve ružičasto. I od pada i od ružičastog treba nešto izvući.

Naravoučenje!

Lekcije te poučavaju o vlastitoj naravi; pa tko shvati, ide dalje a tko ne, ponavlja gradivo.

Zamisli razred u kojem se uči matematika. I postaviš na ploču kompleksan problem sa nekoliko mogućih riješenja. I ništa ne objašnjavaš. Samo ideš po razredu i mlatiš kad pogriješe. A ponekad mlatneš i one s dobrim odgovorom čist da bude zabavno.

E to ti je naravoučenje u životu

[Nepoznati]

fionna kaže:

Jedna od slika koja mi se osobito zgadila bio je način na koji su ubijali bebe i malu djecu. Uzeli bi ih za noge, okrenuli naglavce i maljem im razbijali glavu do smrti- i to sve pred očima njihovih majki ( koje je nakon toga i osobno čekala neka vrsta okrutnog mučenja). Nažalost, povijest je puna ovakvih primjera.

Nažalost, ima upravo u božjoj Bibliji, knjizi gdje bi to najmanje očekivala, nešto baš slično:

"Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!"
Psalam 137, 8, 9

I ubijanje djece pred očima majki:

Mojsije viče svojim vojnicima da se iskale nad zarobljenim narodom Midjanskim:

"Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se."

Ovakvi slučajevi mi se teško uklapaju u gore opisani shemu "duhovne ekspanzije", odnosno, nije mi jasno što bi ljudi koji su kroz takvu torturu prošli, iz toga naučili?

Imamo i milijarde godina djelovanja evolucijskih mehanizama, posvuda po svemiru gdje su preživjeli oni primjerci životinja čija mladunčad nije bila rastrgana i pojedena, prije nego što se uspjela razmnožit.

Ako Bog upravlja procesima evolucije, to je jako nemilosrdan Bog, kome nasilje nije bitno, i nema suosjećanja.

[Private spice]

Nepoznati kaže:

Nažalost, ima upravo u božjoj Bibliji, knjizi gdje bi to najmanje očekivala, nešto baš slično:

"Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!"
Psalam 137, 8, 9

I ubijanje djece pred očima majki:

Mojsije viče svojim vojnicima da se iskale nad zarobljenim narodom Midjanskim:

"Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se."



Imamo i milijarde godina djelovanja evolucijskih mehanizama, posvuda po svemiru gdje su preživjeli oni primjerci životinja čija mladunčad nije bila rastrgana i pojedena, prije nego što se uspjela razmnožit.

Ako Bog upravlja procesima evolucije, to je jako nemilosrdan Bog, kome nasilje nije bitno, i nema suosjećanja.

Na cistom duhovnom stupnju nema dobroga niti losega, to ovdje tako percipiramo jer smo zloupotrijebili svoju slobodu i tako pocinju patnje.

[iormas]

Private spice kaže:

Na cistom duhovnom stupnju nema dobroga niti losega, to ovdje tako percipiramo jer smo zloupotrijebili svoju slobodu i tako pocinju patnje.

No dobro bi onda bil definirat zlo..

da znamo kako ga ne upotrebit!

Ako nema loseg, sta je zlodelo?

Malo je drugacije..

prvorodjenu decu su nekad "pagani" po obicaju usmrtili svakako..

vise su poznavali ravnotezu energija nego li mi ljudi danas..

zapravo poima nema

[Nepoznati]

Private spice kaže:

Na cistom duhovnom stupnju nema dobroga niti losega, to ovdje tako percipiramo jer smo zloupotrijebili svoju slobodu i tako pocinju patnje.

Ti znaš da na "čistom duhovnom putu", smrskavanje dojenčadi o stijene nije "ni dobro ni loše"?

Slab je onda to "čisti duhovni put"....

[Alatnicar]

fionna kaže:

Da malo oživimo temu.

Pročitala sam dobar dio teme, ali ne nađoh konkretan odgovor na ono što me zanima.
Shvaćam da je patnja nužan dio dualnosti- jer samo kroz dualnost se i sama stvarnost ostvaruje. Sve je to jasno teoretski, pa čak i kroz prizmu života velike većine nas ( bar na ovim prostorima). Svaki pad, svaka bol je samo prilika da duhovno evoluiramo i približimo se istinskom sebstvu ( tu istinu zaista sve više prepoznajem u vlastitom životu). Otkaz, besparica, prekidi i razvodi, bolesti, depresije, pa čak i smrti voljenih osoba ( nastavi niz...) mi se uklapaju u takvu sliku i mogu vidjeti na koji način rastemo kroz takva iskustva, koliko god ponekad bilo teško.

E sad... ono što mi ostaje nejasno su slučajevi patnje koju ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Davno sam gledala dokumentarac o Crvenim Kmerima i užasima koje su činili nad tamošnjim stanovništvom. Jedna od slika koja mi se osobito zgadila bio je način na koji su ubijali bebe i malu djecu. Uzeli bi ih za noge, okrenuli naglavce i maljem im razbijali glavu do smrti- i to sve pred očima njihovih majki ( koje je nakon toga i osobno čekala neka vrsta okrutnog mučenja). Nažalost, povijest je puna ovakvih primjera.

Ovakvi slučajevi mi se teško uklapaju u gore opisani shemu "duhovne ekspanzije", odnosno, nije mi jasno što bi ljudi koji su kroz takvu torturu prošli, iz toga naučili? Vjerojatno postoji šira slika čiju smislenost ja iz pozicije svoga uma doseći ne mogu, a vjerojatno ni ne moram. No ne mogu se prestati pitati koja je svrha strahovite boli u kontekstu ovog našeg ljudskog iskustva, tj. postoji li način da se takvi slučajevi opišu tako da ga mi kao ljudska bića s ograničenim razumom možemo shvatiti i koristiti to tumačenje u svrhu naše (ovozemaljske) duhovne ekspanzije?

Patnja te nema što god spektakularno logički naučiti, ona je tu kao posljedica ljudskog palog stanja, u patnji se samo mogu jačati vrline.

Tko se kloni zla dobro mu je, čak i ako ga ljudi smatraju nesretnim on je sretniji od svih njih, i vrlo je sposoban preživjeti svoje nedaće.

Ne stiže ga bolest niti koja druga posljedica grijeha.

Ako upoznaš malo dobrih ljudi vidjeti ćeš da je to tako.