Vjecno sama.. ili s njim?

[green dalia]

kozmetika kaže:

Prije 20 godina bila sam u vrlo sličnoj situaciji, uključujući zatvorenu ladicu. Samo nije baš bilo dejting sajtova, ali simpatičnog dečka koji mi se zapravo nije sviđao upoznala sam na drugi, jednako nevažan način. Strašno sam se mučila mislima sličnima tvojima i odabrala sam otvoriti ladicu. To je, zaista, izravno ili neizravno, značilo potpunu promjenu mog života i ljudi oko mene. Iz mog kruga izašlo je puno ljudi, a ušlo još više. S roditeljima sam imala nekoliko godina jako loše odnose, danas su divni i slažemo se bolje nego ikada prije. Uspješna sam u poslu i jako zadovoljna u privatnom životu. Out sam u svim aspektima života.

Bi li mi bilo drugačije, ali opet dobro da sam odabrala put a.? Ne mogu to znati, naravno. Ali znam da mi je u trenutku kad sam odlučila da neću ići ustaljenim putem samo zato jer me strah nekako se sve u životu otvorilo. Ne, nisam odmah pronašla ljubav svog života, ali sam pronašla sebe, sigurnost, snagu da se izborim za odnose, posao o kakvom u shemi a. nisam niti sanjala, samostalan život...

Ovo pišem jer mislim da je važno da pročitaš da ne možeš pobjeći od sebe. Bit ćeš žena i majka i zaljubiti se preko glave u najneprikladnijem mogućem trenutku u najneprikladniju moguću osobu. Ili nećeš, ali ćeš se čitav život pitati kako je to provoditi vrijeme s nekim s kim ti 4 sata preleti i želiš barem još toliko. S nekim s kim seks može biti tehnički loš, ali tebi predobar jer samo želiš gledati i dirati i ljubiti drugo tijelo

Evo, ja ću ti odgovoriti: jebeno je dobro

Usudi se

Bok
Lijepo je procitati tvoju pricu... Dosta je tuzna, a opet ohrabrujuca..


Koliko puta si dozivjela da ljudi iskazuju gađenje, šok, prezir i zbunjenosti. Ili recimo naglu uznemirenost. Koliko je tesko ignorirati ljude?


Outala si se 90ih vidim.. jako hrabro.. Danas je nesto jednostavnije, ali meni opet djeluje nemoguce.. Stvarno bi se htjela osudit...

[kozmetika]

Ljudi su skloni osuđivati i prezirati nešto kao koncept, ali kad je riječ o tome da zaista poznaju osobu koja je homeseksualna ili na neki drugi način drugačija, to ipak nije ista stvar. Jer to je, kako da objasnim, nije više riječ o nečem tamo dalekom, o nekim poremećenim individuama kojima na čelu piše da su gay. Nego je riječ o osobi koju poznaju, s kojom su se družili, smijali, koja je dio njihovih života. Ja ne mogu reći da sam doživjela puno prezira, osuda ili gnušanja. Jednostavno, neki ljudi nikada nisu mogli prihvatiti moj način života pa smo se udaljili, ali s više njih sam izgubila kontakt zato što je jednostavno moj život postao drugačiji. Između ostalog sam se i preselila pa je i u tome stvar. Da sam ostala u mjestu u kojem sam odrasla, vjerujem da bih se još uvijek družila s većinom ljudi s kojom sam se družila i tada. Ne znam kako da to kažem, a da ne ispadne da se hvališem , ali mislim da je važno da to čuješ: ja sam vrlo cijenjen (po više kriterija) član društva, imam puno prijatelja i kolega koji me prihvaćaju i vole i dobre odnose s obitelji. Za sve se to trebalo potruditi, ali ja ne mislim da je moja priča tužna. Meni je tužnije ne dozvoliti si da uživaš u životu samo zato jer to zahtijeva trenutke nelagode, straha i nesigurnosti. Jer ono što dobiješ uz to su ushit, sreća, zadovoljstvo, sampouzdanje, intenzivne emocije, osjećaj moći...

Samo, za to zaista moraš biti spremna napustiti svoju ugodnu malu čahuricu koja te sve više stišće i izboriti se za sebe.

[kozmetika]

Ljudi su skloni osuđivati i prezirati nešto kao koncept, ali kad je riječ o tome da zaista poznaju osobu koja je homeseksualna ili na neki drugi način drugačija, to ipak nije ista stvar. Jer to je, kako da objasnim, nije više riječ o nečem tamo dalekom, o nekim poremećenim individuama kojima na čelu piše da su gay. Nego je riječ o osobi koju poznaju, s kojom su se družili, smijali, koja je dio njihovih života. Ja ne mogu reći da sam doživjela puno prezira, osuda ili gnušanja. Jednostavno, neki ljudi nikada nisu mogli prihvatiti moj način života pa smo se udaljili, ali s više njih sam izgubila kontakt zato što je jednostavno moj život postao drugačiji. Između ostalog sam se i preselila pa je i u tome stvar. Da sam ostala u mjestu u kojem sam odrasla, vjerujem da bih se još uvijek družila s većinom ljudi s kojom sam se družila i tada. Ne znam kako da to kažem, a da ne ispadne da se hvališem , ali mislim da je važno da to čuješ: ja sam vrlo cijenjen (po više kriterija) član društva, imam puno prijatelja i kolega koji me prihvaćaju i vole i dobre odnose s obitelji. Za sve se to trebalo potruditi, ali ja ne mislim da je moja priča tužna. Meni je tužnije ne dozvoliti si da uživaš u životu samo zato jer to zahtijeva trenutke nelagode, straha i nesigurnosti. Jer ono što dobiješ uz to su ushit, sreća, zadovoljstvo, sampouzdanje, intenzivne emocije, osjećaj moći...

Samo, za to zaista moraš biti spremna napustiti svoju ugodnu malu čahuricu koja te sve više stišće i izboriti se za sebe.

[yoitsme]

Nezahvalna si i sebična.
Ne,nije tako lako naći urednu osobu,pa na "Usamljenim srcima" si!
Gle,ako ti nisi sretna s njim,prekini i nemoj momka zavlačiti,ali ja imam dojam da si ti jedna od onih koja nikad nije zadovoljna.Jedan od razloga je taj što gledaš to drugi rade,uspoređuješ se s njima i baviš se time što oni misle o tebi.
Nevalja ti to.

[alphacentaury]

green dalia kaže:

Pozdrav... evo vec se neko vrijeme želim priključit ovom podforumu, pa da pocnem.

Imam 25 godina i kao što naslov govori, većinu vremena sam single.. Do 20-te godine sam imala par decki, ali sve su to bile prolazne vezice od par mjeseci. Jedan je mene ostavio, druge sam ja. Izlazila sam dosta kroz srednju školu van, ali uvijek su mi se javljali mladji decki ili eventualno vrsnjaci. Izlasci su mi bili naporni i nisu mi pruzali veselje, shvacala sam ih kao obavezu.


Upisala sam faks, odrzavala nekoliko kontakata, povremeno izasla i proletilo je 5 godina, a da se apsolutno ništa nije pokrenulo sa frajerima, ali ja nisam imala problema sa time. Samoća mi je oduvijek ustvari odgovarala, dosta sam introvertna, sklona raspravama o filmovima, prirodi... volim manje društvo, šetnje. Inace sam ok za drustvo, te nikad nisam bila bez frendova. I sad ih imam nekoliko. Mozda je i to bitno pa da napomenem da me privlace i zene i muskarci. Ovo za žene sam nedavno odlucila zakljucat u najdonju ladicu svog zivota, iako sam se 2 puta fakat bolesno zaljubila. Nikad nista nisam niti pokusavala, pretezito zbog okoline i zbog sebe.


I tako gledajuci okolo, primjetila sam kako su sve mladje cure iz obitelji, frendice, poznanice, kolegice uparene, bas sve. Ili prekinu pa brzo nesto novo zapocnu ili hodaju vec preko pola desetljeca. Planiraju svadbe, djecu, poklone, putovanja, mjesto za zivjet, a ja sama ko prst. Hocu necu nakupila sam brzo godine, doma se vec pitaju sto ne štima sa njom, a meni sve ravno i bezlicno.


I tako, vremenom me pocela prati ozbiljna nervoza i anskioznost, a pomalo i depresija. Počela sam zamisljat neki samacki, sebicni, bezlicni, bezveze potracen zivot. Obitelj i frendovi upareni sa malom djecom za stolom a ja sama samaa.. Godisnji proveden u stanu, price po obitelji o staroj curi, macke, biljke,, znato kako to ide.. Imala sam i suicidalne misli, po prvi puta u zivotu.. jer ako se nista nije dogodilo u 5 godina, tesko da ce biti nesto uskoro


Iii tako odlucila ja nesto poduzeti, pitala frendice za neke decke, sve nesto budu sredile, ali nista na kraju.. nisu pokazale interes, a nisam htjela gnjavit. I malo guglala i pogađate..dejting sajt..


Ok, bilo je malo cudno na pocetku, par dejtova, ponavljali vidanja, barem se nesto nakon 5 godina pocelo dogadat. Bila sam uporna jer sam to vidjela kao jedini izlaz. I bio je, konacno malo u kino, zagrljaj, poljupci, njeznosti, poruke, sex.. nedostajalo mi je socijalizacije sa muskarcima.. I nakon par neuspjelih pokusaja naisao je preko tih stranica jedan decko. Star kao i ja. Ja sam inace iz Zaprešića on iz Sesveta, pa vuce malo na vezu na daljinu. 4 mjeseca se vidamo... Nisam se zaljubila, niti vjerojatno budem. Ok je decko, nisam sad ocarana, brbljav je i hiperaktivan za razliku od mene, ali ima tu neceg. On zeli na duze staze, vec sam mu upoznala mamu, zeli da prespavam kod njega..


Sad sam dosla do faze da si zamišljam budućnost sa njime, razmisljam dal je stvarno danas u doba te tehnologije lako doci do muskarca, veze, potencijalnog muza, prakticki iz sobe, naravno tko nije izbirljiv. Nekako mi djeluje pre jednostavno..


Što mi preporučate? Da budem s njim? Da nastavim trazit? Da budem solo? Koji je moj problem sa muskarcima? Sto zelim postić ovime?


Napominje da ja nemam preveliku zelju za muskarcem i vezom.. ali nesto je u meni sto ne mogu jednostavno objasniti. Vjerojatno je to strah od samoće i buduce zavisti i ljubomore koju cu osjetiti prema ostalima..

preporučujem ti da si nađeš curu, jer dok tako kilaviš možeš naći samo nekog kilavca, a nakon njega ćeš imati još manje želje biti s nekim muškarcem