Kad odrasteš kod roditelja koji te ne vole...

[lucija]

disclamer: dragi ucesnici u diskusiji, skrecem pozornost na datum pokretanja teme, te vas molim da procitate, ako ne citav, onda barem nasumicne dijelove topica prije no sto krenete odgovarati na pitanje od prije par godina. dodajem i link na cesto spominjanu i trazenju knjigu "Otrovni roditelji", Susan Forward. putnica

Dragi moji forumaši od kad sam se rodila imam problema s roditeljima.

Bila sam plačljivo i osjetljivo dijete i moja je majka odlučila da sam «bezobrazna» i da se neće baviti mnome (u čemu ju je podržao i otac), pa me je ostavljala u kolicima na dvorištu da plačem i tome slično. Brigu su preuzeli djed i baka, koji su živjeli s nama. Oni su bili ok (iako dosta rezervirani da ne ulaze u konflikt s mojima), ali sam ja dobijala po glavi za svaki rat između njih; moje pernice, olovke i odjeća bili su ratište – otac bi mi radije uskratio neku potrebnu stvar, nego dozvolio baki da mi kupi nešto u vremenu kad su oni imali konflikt, ili kad su imali konflikt sa mnom. Skrivanje stvari, konspiracije, nestašice.. bili su moja svakidašnjica.

Kad se rodila moja seka, ona je postala «mamina i tatina» i ja sam stalno bila uspoređivana s njom na svoju štetu (normalno da dvomjesečna beba ne razbija čaše i ne pokida hlačice... ali njima je to bio prilično valjan argument...) i odbacivana. Bila sam u par navrata kod liječnika zbog psihosomatskih problema s disanjem (gušenje) i liječnici su govorili (vidjela sam to u medicinskim kartonima) da je riječ o ljubomori na mlađe dijete itd. Imala sam pet godina. Roditelji nisu ništa učinili. Bila sam jako mala (osam godina) kad sam shvatila da mi nitko ne može pomoć i da mi je bolje da se pobrinem za sebe, pa su gušenja prestala.

O zapostavljanjima i zlostavljanima raznih vrsta mi se ne da pisat – da ne oduljim ovaj post preko svake mjere. Pogledajte popis, izuzmite seksualno zlostavljanje i sve će vam biti jasno... nažalost... Uglavnom, bilo je prestrašno i roditelji nisu tajili da očekuju od mene da se udaljim iz kuće kad odrastem. Kao maloj, otac mi je to pričao u formi alegorije o ptićima koji izlete iz gnijezda i više nikad ne dođu pogledat svoje roditelje. Ja sam na to plakala, a on bi otišao i ostavio me u suzama.

U srednjoj su stvari bile grozne; tata je govorio da sam delikventna i luda i poslao me k psihologu; ja sam s radošću otišla jer sam vjerovala da mi žena može pomoć. Porazgovarale smo i rekla je da je sa mnom sve u redu, ali da misli da moji roditelji imaju ozbiljnjih problema i da neka dođu sa mnom idući put. Upozorila me na mogućnost nasilja ako im to kažem i neka to umotam u fini celofan; ja sam to probala i dobila premlaćivanje. Ni prvi ni zadnji put. Otac je rekao da neće njemu neka ženturača zabadat nos u život... I to je bilo to.

Ne znam da li da idem u detalje, je li uopće bitno; poanta je da sam otišla od kuće ko oparena čim sam završila srednju školu i krenula na fax. Nešto su me kao financirali (nisu mi pomogli da nađem stan, nisu se raspitali za dom, dali su mi 1000 kn i stavili na bus i na dušu rođacima), ali kad sam nakon dva mjeseca dobila stipendiju 500 kn, smatrali su da imam dovoljno za život (100 dem bio mi je samo stan), pa sam radila i studirala itd. U nekim periodima su mi se toliko smučili da nisam ni razgovarala s njima.

Kad sam se jednom rasplakala ocu da nemam za jaknu (ispiti, bila sam bolesna i nisam mogla raditi...) i da mi je zima, predložio mi je da prekinem studij jer sam očito "psihički labilna" što mu je bila izlika za svako odbijanje moje želje ili potrebe. (A nisam labilna, majkemi). Nisu imali puno love, ali seka je tada, kao srednjoškolka, imala par večenjih haljina, putovala je svuda okolo, tata joj je davao npr. za kazete (što meni nikad nije), imala je poneke kreatorske stvari itd.

Nisu ni oni imali idealne živote, ali su bili hladni i okrutni na svoje moje molbe. Pokušavala sam biti dobra, ne pričati, pričati, pisati pisma; točno se vidjelo kako uživaju u mojoj slabosti.

Sad radim, neovisna sam, daleko od njih, u zadnjih par godina bila sam nekoliko puta doma i skoro svaki put je bilo grozno.

Iako imam sretan život, dobar posao, dečka kojeg volim i koji je super, frendove, jako često osjećam prazninu u sebi, kao da dijete u meni vapi za roditeljskim zagrljajem; ja nikad od roditelja nisam čula nijednu lijepu o sebi.

U nekim trenutcima (osobito sad, nepunih dva tjedna nakon povratka iz njihove kuće u moj grad) to postaje neizdrživo. Od svega na svijetu najviše bih voljela doživjeti jedan jedini roditeljski zagrljaj, lijepu riječ, toplinu i povjerenje. Jer se to NIKAD NIKAD nije dogodilo. Majka me jednom zagrlila – i to kad je bila neka svađa u obitelji, pa je srala da će se ubit i skočila mi je za vrat u nekoj histeriji i ja sam je odgurnula.

Kad čitam sve postove vas koji ste brižni i topli roditelji strašno se rastužim i poželim na trenutak biti u poziciji vaše djece... iako sam već velika i odrasla cura. Na pozadini onog što osjećam u sebi sve, baš sve (osim dečka i njegovog zagrljaja ) mi je glupo, površno, nebitno i želim se sklupčati i otprilike umrijeti. Ne mogu plakati; samo mislim na to koliko mi je potrebno da imam osjećaj da su me starci voljeli i da im je bitno što se sa mnom zbiva...

Eto, to sam željela podijeliti s vama...

[Tinchi]

Luce, ja se nemrem načuditi, al ti si ispala super persona...

Ljudi s ovakvim pričama obično završe.. hm.. svakako.

Stvarno si strong

Ne znam što bih rekla na to, eto možda samo da si me natjerala da malo otvorim oči i oprostim starcima neke muhe jer realno gledano nisu uopće toliko loši prema meni.

[lucija]

Tinchi kaže:
Luce, ja se nemrem načuditi, al ti si ispala super persona...

Ljudi s ovakvim pričama obično završe.. hm.. svakako.

Stvarno si strong

Ne znam što bih rekla na to, eto možda samo da si me natjerala da malo otvorim oči i oprostim starcima neke muhe jer realno gledano nisu uopće toliko loši prema meni.

Tnx... valjda sam strong, nemam pojma, al znaš kako bih voljela da nisam... da sam nježna curka... bez pretjeranog životnog iskustva u preranoj životnoj dobi...

Po mojem su mišljenju svi roditelji koji vole djecu, to im pokazuju i uvažavaju djetetove riječi pa makar iz pedesete... dobri.

Ja bih svojima sve oprostila da mi sad dođu s isprikom i shvaćanjem. Which is SF, znam

[Tinchi]

Ako smijem pitati - bila si neplanirana, jelda?

Ja bi većini ljudi zabranila da prerano imaju djecu jer ovakve priče su česte ko vrag..

Da, strong si... pogotovo jer bi im imala snage oprostiti

A to prerano iskustvo.. koliko god ponekad bilo žalosno - uglavnom te može obogatiti. Barem ja tako gledam.

[lucija]

Tinchi kaže:
Ako smijem pitati - bila si neplanirana, jelda?

Ja bi većini ljudi zabranila da prerano imaju djecu jer ovakve priče su česte ko vrag..

Da, strong si... pogotovo jer bi im imala snage oprostiti

A to prerano iskustvo.. koliko god ponekad bilo žalosno - uglavnom te može obogatiti. Barem ja tako gledam.

Mislim da nisam bila neplanirana, ali mislim da je majka planirala bebu kakva bi pasala njezinim potrebama; da ne plače, da je ne budi, da nije nježna i tako to.

A otac je htio muško



pa sam bila razočarenje...

Baš sam tužna... čak mi je glupo da se ovak prosipam po Forumu al nekak ne mogu zdurat te odvratne feelinge, ma koliko pričala i dečku i frendovima o tome. Tko to nije prošao... sretan je.

[emnasut462]

lucija kaže:

Mislim da nisam bila neplanirana, ali mislim da je majka planirala bebu kakva bi pasala njezinim potrebama; da ne plače, da je ne budi, da nije nježna i tako to.A otac je htio muško pa sam bila razočarenje...
Baš sam tužna... čak mi je glupo da se ovak prosipam po Forumu al nekak ne mogu zdurat te odvratne feelinge, ma koliko pričala i dečku i frendovima o tome. Tko to nije prošao... sretan je.

Ne biti tuzna...imala si najbolju skolu kakva majka ne smijes postati i kakvog muza ne smijes birati....nadam se da ces biti brizna i topla majka.
potrudi se da ti djecu nikad ne vide takvi roditelji i potrudi se da djetetu objasnis kakvo smece su zapravo bili djed i baka

[xantippa]

emnasut462 kaže:

Ne biti tuzna...imala si najbolju skolu kakva majka ne smijes postati i kakvog muza ne smijes birati....nadam se da ces biti brizna i topla majka.
potrudi se da ti djecu nikad ne vide takvi roditelji i potrudi se da djetetu objasnis kakvo smece su zapravo bili djed i baka

Ja bih još dodala da na tvom mjestu uopće više nikada ne bih komunicirala s njima. Ovako ih imaš napola. A onako nikako pa nećeš puno ni razmišljati o njima

[ja_sanja]

emnasut462 kaže:

potrudi se da ti djecu nikad ne vide takvi roditelji i potrudi se da djetetu objasnis kakvo smece su zapravo bili djed i baka

Užas!
jel to ovako govore zastupnici teorije o doživotnoj potrebi za roditeljima i bezuvjetne ljubavi?

strašno.

baba i deda su neko od koga naša deca potiču. Ukoliko se ophode prema našem detetu onako kako treba, zašto bismo ih deci uskraćivali?

kakve veze ima naš odnos s roditeljima sa odnosom baba i deda s unucima?
zar se deca ne mogu držati izvan toga? (ili im se objasniti - ja sa babom i dedom imam takav i takav odnos, a to ne znači da i tvoj odnos s njima mora biti takav)

Eto zašto mene niko ne kapira na onoj temi o potrebi za mamama.
Svet se gleda crno-belo.

I ne shvata se glavno što tamo govorim - roditelji su pre svega ljudi, pa tek onda roditelji. Dete to ne može shvatiti, ali bi odrastao čovek trebalo da shvati.

Porodične tragedije se često nasleđuju iz generacije u generaciju, ali ih je moguće preseći, i razrešiti to sa sobom, svojim roditeljima, i svojom decom.
Izaći iz vrtloga.

nesrećni roditelji najčešće stvaraju nesrećnu decu.

Moja majka nikada nije podigla ruku na mene, ali je bila strašno posesivna, preterano brižna, punih usta bezuslovne ljubavi i veličanstvenosti majčinstva. I kraj svih tih velikih reči - ljubav, žrtva, briga, pažnja, ljubav, žrtva, briga, pažnja - nikada nije bila srećna.
To te pritiska dok si dete, dok ne sazriš.

Onda naučiš da umesto kao na roditelje koji su ti nešto dužni na njih gledaš kao na ljude. Shvatiš uzroke toga kakvi su.

Moja je baka prema meni bila najdivnija moguća baka.

A moja majka je celu tu priču o bezuslovnoj ljubavi izgradila na onome što joj je nedostajalo - baka ju je, naime, maltretirala kao malu, tukla je za svaku sitnicu, lomila drške od metli na njenim leđima.

Ja zbog toga trebam mrziti baku koja je prema meni bila sjajna?

Ni moja majka je ne mrzi - ali je neko ko ono što nije uspeo dobiti od majke pokušava dobiti od dece, a to ne ide.(i ja joj kažem da to ne ide)

A baka?
zašto je bila takva prema majci?

Ima priča i iza toga.

A prababa?
Zašto je bila takva?

da, i iza toga ima priča.

I tako u nedogled, dok neko ne preseče. Ja sam u svojoj porodici to presekla.
Odrekla se fraza i šablona vezanih za uloge. Blablabla majke moraju to i to, blablablabla deca moraju to i to.
ne.
Treblo bi biti Čovek.
I naučiti u drugima oko sebe videti ono što je ljudsko, ne gledati ih kroz uloge. Uloge se mogu menjati, a Čovek bi trebalo da bude ono nepromenjivo u nama.
Only that matters.

(Stalno tupim svojoj majci: Hoćeš da učiniš nešto za mene? Onda učini nešto za sebe. Nauči da se raduješ sebi.Ti biraš da li ćeš biti srećna.
I nadam se da će joj jednom to prodreti do svesti.)

[Brazda]

ja_sanja kaže:

...!
jel to ovako govore zastupnici teorije o doživotnoj potrebi za roditeljima i bezuvjetne ljubavi?
strašno.

baba i deda su neko od koga naša deca potiču. Ukoliko se ophode prema našem detetu onako kako treba, zašto bismo ih deci uskraćivali?

kakve veze ima naš odnos s roditeljima sa odnosom baba i deda s unucima?
zar se deca ne mogu držati izvan toga?
...

Nije strašno, uopće. Baš zato što od njih naša djeca potiču, ako se ne ponašaju dobro prema nama zašto bi im davali drugu priliku preko naše djece. Moja majka je slična tvojoj, samo što me znala i istući. Danas kad o tome pričamo kaže da joj je žao, ja u to ne vjerujem. Zašto? jer uvijek završava s onim vidjet ćeš sa svojom djecom, misliš da ih nikad nećeš udariti. Ja sam tebe odgajala kako sam znala, ti ćeš svoju, a ja ću gledati, a onda ću ti reči što ne radiš dobro, ne pred djetetom, na samo, ali ću ti reči:.... to se tako ne radi, već ovako. Vidiš, ja još nemam ni dečka a ona već drobi da će mi se miješati u odgoj, eto zato moja djeca neće imati kontakta s njom. Osim minimum, minimuma, a kako sada stvari stoje to će biti izvedivo i iz praktičnih razloga. I još nešto: roditellj koji je loš roditelj, loša je osoba a netko tko je loša osoba ne može biti ni dobar djed/baka. Ja ne želim da sve ono što ću učit svoju djecu, baka pokvari preko vikenda. I njezin stav prema djeci i životu, odgoj na tipično žensko tipično muško, šiba, uvrede, ne vjerujem da su takvi roditelji drugačiji. Ako jesu, onda je zato da pokažu kako su unuci dobri i da su oni dobri a da su s nama morali biti takvi kakvi smo bili jer drugačije nije išlo radi nas samih.

[ja_sanja]

najlakše je nekog okarakterisati kao lošu osobu.
Nije tačno da loš roditelj mora biti loša osoba.

Znam jednog divnog čoveka, koji je uvek svima pomagao, ali je svoje dete urpopastio jer mu je dozvolio da bude gazda u kući.
On je loš roditelj - da li je loš čovek?

Ljudi se menjaju.
teško, ali je moguće.

Drugo.
naša deca nikada neće biti u istom odnosu s našim roditeljima u kome smo bili mi.
Iz prostog razloga - što oni imaju i nas kao protivtežu.

Moje dete ima maksimalnu slobodu, ali je ne zloupotrebljava.
I mislim da je to posledica druženja s mojom majkom.
Kad ode kod moje mame, zna se kad je koji obrok, kad se šta radi (tajming, tajming ), šta kako mora i šta kako treba, šta sme a šta ne sme...

...moje dete zna da ceni slobodu, jer zna kako izgleda druga strana;
..a s druge strane moja mama ne stvara kod nje nikakve fobije svojim šablonima - jer ona zna da ne mora biti tako.

Zna da kad ide u kupovinu s babom može tražiti kule i gradove, jer baba spiskava celu penziju na nju.

A kad je kući, onda se preračunava za svaki zahtev:"Ako bi mi ti davala svakoga dana po deset dinara za džeparac, ja bih onda za toliko dana mogla skupiti za to i to".

Mislim da je to za dete dobro.

[Tinchi]

Ajme sad sam malo razmislila..

Davno mi mama pričala da je moj tata baš htio prvo curicu i da je bio presretan kad sam se rodila.

Volimo se i koljemo najviše na svijetu. Tata i ja. Svašta si kažemo Nekad bude i problem.

Al nekako.. ne znam... ispadne dobro.... Uvijek.

Danas je po prvi valjda put svađa prerasla u razgovor a ne u zaljupljivanje vratima.

Imaš malko sebične roditelje... Jedino ti preostaje biti totalna suprotnost prema svom bebaču...

Moji starci su imali oboje koma situacije doma... Prema meni se trude biti dobri. No nekad puknu i postanu nemogući. Ali to je valjda ostalo iz njihovih kuća pa nekad izađe van. Ali trude se, to je bitno. Tako i ti, trudi se da tvoja buduća minijatura ima super mamu Daj joj sve što tvoji tebi nisu.

Luce, imamo svi doma većih ili manjih problema, to je valjda normalno... Ti samo piši ako imaš potrebu forum za to i služi

[mihael]

Imam dvije kčeri(jedna se zove Lucija) imam i dobrih i loših dana ,ali nebi nikad dozvolio da djeca ispaštaju radi toga.Kako god bilo želim da pamte sretno i lijepo djetinjstvo ,roditelje i bake i djede koji ih vole .Mislim da uspijevamo u tome.A cure su ko i sva djeca ,živa ,razigrana,ponekad nepromišljena...Moj komentar je samo da trebamo biti ponosni da su takva djeca jer su sva djeca takva i ne treba ih kažnjavati za svaku glupost.Kraće rečeno:kad ima ljubavi sve je lako.

[bigblue2010]

Lucija, neke stvari o tvom odnosu s roditeljima su se dale naslutiti iz tvojih ranijih postova, ali ovo sto pises je gore nego sto sam mislila.

Iskreno, ne mogu si ni zamisliti kako ti je, jer je za mene ljubav mojih roditelja normalna kao disanje.

To ti sad nitko vise ne moze nadoknaditi. Ali ti si postala dobra i cvrsta osoba, a to je najvaznije. Ako osjecas potrebu za psihologom, nemoj se sramiti.

Uskoro ces imati svoju obitelj i bit ces svojoj djeci sve ono sto su tvoji roditelji trebali biti tebi, i to ce te ispunjavati. Tako da ce tvoja tuga pomalo blijediti i postat ces emocionalno kompletna osoba. I taman kada se to desi, tvoji roditelji ce biti toliko stari i nemocni, da ce ti se objesiti oko vrata i traziti da im das ljubav koju oni tebi nisu dali. Pripremi se na to i znaj unaprijed da li ces ih odbiti ili prihvatiti.

I nemoj se zacuditi ako ce tvoji roditelji htjeti biti dobri baka i djed tvojoj djeci. Jer na taj nacin ce ponovno pokusati dati ti do znanja da je problem bio u tebi, a ne u njima, jer je sigurno da im savjest nije cista.

Najgore je proslo. Nemoj gledati natrag. Stisni zube i uzmi sto imas, nemoj zaliti za onim sto nisi imala.

Ja vjerujem da te oni vole, jer je prakticki nemoguce da roditelj ne voli svoje dijete, ali tvoji roditelji nisu bili u stanju izaci na kraj sa svojim problemima, nego su tebe pretvorili u poligon za izivljavanje svojih frustracija. Ako se stvrno lose osjecas, strucna pomoc bi ti nesto znacila u smislu da poslozis osjecaje i racionaliziras ih, mozda bi ti bilo lakse. A mozda bi uspjela shvatiti zasto su se ponasali tako kako jesu i mozda bi uvidjela da ih nije pokretala neljubav prema tebi, nego nesto sto s tobom i nije imalo puno veze.
Ako i ne mozes oprostiti, razumijevanje bi ti mozda pomoglo.

[Winona]

nemam ti nis pametno za napisati, ali tako mi je zao.

Tako zao

[lucija]

bigblue2010 kaže:
Lucija, neke stvari o tvom odnosu s roditeljima su se dale naslutiti iz tvojih ranijih postova, ali ovo sto pises je gore nego sto sam mislila.

Iskreno, ne mogu si ni zamisliti kako ti je, jer je za mene ljubav mojih roditelja normalna kao disanje.

To ti sad nitko vise ne moze nadoknaditi. Ali ti si postala dobra i cvrsta osoba, a to je najvaznije. Ako osjecas potrebu za psihologom, nemoj se sramiti.

Uskoro ces imati svoju obitelj i bit ces svojoj djeci sve ono sto su tvoji roditelji trebali biti tebi, i to ce te ispunjavati. Tako da ce tvoja tuga pomalo blijediti i postat ces emocionalno kompletna osoba. I taman kada se to desi, tvoji roditelji ce biti toliko stari i nemocni, da ce ti se objesiti oko vrata i traziti da im das ljubav koju oni tebi nisu dali. Pripremi se na to i znaj unaprijed da li ces ih odbiti ili prihvatiti.

I nemoj se zacuditi ako ce tvoji roditelji htjeti biti dobri baka i djed tvojoj djeci. Jer na taj nacin ce ponovno pokusati dati ti do znanja da je problem bio u tebi, a ne u njima, jer je sigurno da im savjest nije cista.

Najgore je proslo. Nemoj gledati natrag. Stisni zube i uzmi sto imas, nemoj zaliti za onim sto nisi imala.

Ja vjerujem da te oni vole, jer je prakticki nemoguce da roditelj ne voli svoje dijete, ali tvoji roditelji nisu bili u stanju izaci na kraj sa svojim problemima, nego su tebe pretvorili u poligon za izivljavanje svojih frustracija. Ako se stvrno lose osjecas, strucna pomoc bi ti nesto znacila u smislu da poslozis osjecaje i racionaliziras ih, mozda bi ti bilo lakse. A mozda bi uspjela shvatiti zasto su se ponasali tako kako jesu i mozda bi uvidjela da ih nije pokretala neljubav prema tebi, nego nesto sto s tobom i nije imalo puno veze.
Ako i ne mozes oprostiti, razumijevanje bi ti mozda pomoglo.

Tnx!

Jel i drugi misle da ovakve stvari blijede kad se zasnuje vlastita obitelj? Ja jedva čekam priliku da se omajčim i iskreno se nadam da moje loše iskustvo neće imati loš utjecaj na male Lucijiće.



Što se tiče mojih roditelja kad ostare - platit ću što treba platit, al prić im da me zahaklaju svojim sranjima kojih je previše i kad su zdravi - no way.

A za unuke - mogu im prić samo u kontroliranim uvjetima, kroz staklo ili uz pomoć web- camere.

Usput, ja manje više kužim tko su oni i koji su njihovi bedovi, pa im ja već odavno ništa ne zamjeram. Ono s čime se ja borim su osjećaji koji su ostali u meni; bol, praznina, tuga, napuštenost. To odavno nema veze s ljudima s kojima ja popričam tu i tamo telefonom uz pomoć par nebitnih fraza.

Shvaćanje i praštanje pomažu da se ne ulazi u nove sukobe i očekivanja koji rađaju novim ranama, ali nemaju utjecaja na ono što se iznutra nekad davno dogodilo.... nažalost.

Jel ima još tko ovakvih iskustva?

[me_and_myself]

lucija kaže:

Jel ima još tko ovakvih iskustva?

E Luce, srce me stegnulo kad sam procitala tvoj post. Ja sam na srecu imala "normalne" roditelje, koliko se to moze reci. Otac je bio uvijek flegmatican, mogli smo brat i ja raditi sta god on ne bi ni trepnuo, nikad nam nista nije branio, nikad nas nije tukao. Ali nedostajalo je ono pozrtvovanje... tek sad u 30-oj lagano to osjecam. Mama je pak druga prica, ona je bila dobra mama, na nacin na koji je ona to znala biti! Magic je dobro rekla, roditelji se prema djeci ponasaju uglavnom onako kako su se njihovi roditelji prema njima ponasali. To je jedan obrazac, kao sta se kaze da se iz obitelji sve kupi i uci tako i ponasanje prema djeci. Moja je mama bila uzasno hladna, takodjer kao i od Magic, nikad pohvala, nikad rijec da sam dobro nesta napravila. A bila sam izuzetno dobro dijete. Skolu sam zavrsila sa 5,0 sve skupa od pocetka osnovne do kraja srednje mislim da su mi starci bili 5 x u skoli. Ali eto nedostajale su te pohvale.Valjda su oni smatrali da je to normalno i da tako treba biti. I danas mi ponekad nedostaju . Sjecam se jedne situacije kad sam upisivala srednju. mamina radna kolegica stalno je hvalila svog sina, kao on odlican ucenik i mama meni non stop pricala o njemu, kao super sve 5 (ne znam zasto kad sam i ja to imala!). Decko je bio godinu stariji od mene i ja krenem u prvi srednje kad on samnom u razredu.... kao ponavljac! ja kad sam mami rekla, ona fire na mene, kako lazem da to nije istina jer da je ona rekla da je on sve 5.0! Nikad to necu zaboraviti. No, rekoh pohvale roditeljske nedostaju mi i danas. Znas, finila sam dva faxa, imam svoj posao privatni koji mi dobro ide, sama sam, ne ovisim o nikome, a mama me i dan danas zna prekorit zbog glupih bezveznih stvari. Nekad sam najsretnija kad je ne vidim danima i ne cujem, iako smo vezane dosta! ALi njezina mama je bila izuzetno hladna zena, a moja je majka takvo ponasanje pokupila od nje i ona ne zna drugacije! Ne krivim ju, ali eto.... ponekad i ja pustim koju suzu jer za sve ono sta sam bila dobra nisam bila pohvaljena. i mislim da ce mi u zivotu uvijek jedan segment nedostajat radi toga...ponekad osjetim prazninu u sebi...Opet kazem mama kao mama bila je izuzetna, puna razumijevanja, podrske, zastite i svega ostalog, ali na sebi neki svojstven nacin. Mozda je samo moje vidjenje odnosa majka- dijete drugacije od njezinog, ali ipak mislim da roditelj mora pohvaliti dijete za dobro ucinjena djela.

[Winona]

ako ti se da ima jedna krasna knjiga ( na cro i na engleskom) Otrovni roditelji - od S.Forward.

Napisala ju je psihologinja sa dugogodisnjim iskustvom bas na temama o kojima gore pises.

[lucija]

Winona kaže:
nemam ti nis pametno za napisati, ali tako mi je zao.

Tako zao

Hvala!!!

[lucija]

Winona kaže:
ako ti se da ima jedna krasna knjiga ( na cro i na engleskom) Otrovni roditelji - od S.Forward.

Napisala ju je psihologinja sa dugogodisnjim iskustvom bas na temama o kojima gore pises.

Obavezno ću pogledat, hvala na savjetu Winnie.

[Kikica]

teško mi je bilo čitati sve to, ali reći ću ti nešto što ti možda bar malo pomogne...
Životna priča mog tate je jako slična tvojoj, jedina razlika je da su ga znali premlatit tako da je imao polomljene kosti i jednom bio 3 dana bez svijesti. od kuće je otišao sa 16, završio 2 srednje i fax. Za prvu plaću kupio je kekse, prvi puta ih je tada jeo u životu... Dugo je bio nesretan zbog toga, pričala mi mama, a s njom je bio 7 godina prije vjenčanja...
Duša mu se ispunila kad je moja mama rodila mene, sve ono što ga je godinama tištilo i zbog čega je strašno patio, moj je tata pretvorio u bezgraničnu ljubav i nježnost prema meni i mome bratu, a danas čak i još više prema svome unuku...
Ljubav prema nama zalječila mu je te rane koje je dugo nosio u sebi...
Znam da ćeš i ti jednog dana biti predivna mama...
A mome tati jedno veliko hvala na svoj ljubavi za nas