Poruke podrške i samopouzdanja

[Death-of-Art]

Raspberry Swirl kaže:

ma nije stvar u objektivnosti; čovjek vrlo lako može registrirat što sam loše radi i što ne valja s njim. jedini je problem u tome koliku snagu ima da se suoči s tim i da si to prizna. to je u biti ono što je najteže. ne tolerirat vlastite greške i mane koje, naglašavam, možeš mjenjat (a teoretski možeš gotovo sve). i kad zbilja znaš što ne valja i što nije u redu, i ako znaš i želiš djelovati progresivno, upravo ćeš se truditi mjenjat sebe na bolje. za boljitak sebe i drugih. to je ono što se naziva rad na sebi i što je ljudima na ljestvici prioriteta dosta nisko.
a sto se konketno tvog slucaja tiče, naravno da nije u redu da sudiš kako neko krivicu zapravo ne treba snosit samo zato što se našao u sličnoj situaciji ko i ti koja si u biti bila nedužna. sve ovisi koliko si se spremna logično ponašati i nositi s vlastitim traumama. al dobro, ovo je sad manje više offtopic, odnosno, nećemo više o tebi

ah... ja se već ponadala da ćemo ispuniti 666 stranica o meni.... a nikad ništa od toga...

gle. slažem se s tobom.
sve ti ok kažeš ok. i moj stav je isti.

ali ja i dalje smatram da nevoljeti sebe ne implicira nužno nemogućnost da voliš druge.

[Raspberry Swirl]

pa ok. da rezimiramo, ti onda to u biti želiš potvrdit iz vlastitog iskustva? jer u biti nisi ni jedan argument dala da potvrdiš svoj stav osim vlastitog konkretnog primjera po kojem onda ispada da ne voliš sebe :/

[Death-of-Art]

Raspberry Swirl kaže:

pa ok. da rezimiramo, ti onda to u biti želiš potvrdit iz vlastitog iskustva? jer u biti nisi ni jedan argument dala da potvrdiš svoj stav osim vlastitog konkretnog primjera po kojem onda ispada da ne voliš sebe :/

pa eto. moj konkretan primjer.
mogu za sebe reći da nemam dovoljnu dozu poštivanja vlastitog života što dokazujem svojim autodestruktivnim ponašanjem.
smatram se prečesto ne manje vrijednom već bezvrijednom.
makar mi se uz to odmah nameću misli tipa:
"svi dijelimo...isti zrak...isto tlo...svi krvarimo... svi gladujemo..svi dišemo..na kraju svi mi umiremo..po čemu je netko manje..po čemu više vrijedan kad imamo jednakog udijela u istom Izvoru svega stvorenoga..."
pa opet... nakon svega...teško je baciti sa sebe okove... kojima si sputan... i koji te sprečavaju da se jednog dana pogledaš u ogledalo i kažeš sebi:
"ti si moja mala beba."
ali ne ide...
razumiješ?...

a iz toga svega slijedi ovo... ne mogu reći da sam slijepa i gluha pa ne čujem i ne vidim ljude oko sebe...
često me ljudi grle i maze, govore mi kako sam im slatka...
prečesto mi govore da sam luda ako ne vidim koliko im značim i koliko sam im puta pomogla.
ja to čujem...a ne mogu doživjeti potpuno.. u smislu.. ne mogu sebi to ugravirati u stalno raspoloženje da i ja zbilja osjetim da vrijedim njima.
meni moja djela nikad nisu dovoljna.
a unatoč tome dovoljan mi je samo jedan iskreni smješak ili topla gesta od strane mog sugovornika da mi cijeli dan bude ispunjen.


kao što rekoh... ne osjećam dovoljnu dozu ljubavi prema sebi...
a to me ne sprečava da iskreno volim veliku većinu ljudi s kojima se intenzivno družim.
niti me sprečava da učinim sve za njih.

razumiješ li sad...o čemu sam pričala..kad sam rekla..da mržnja prema sebi ne implicira nužno mržnju prema drugima?
čovjek može sebe smatrati bijednim i mizernim...
a druge držati kao kap vode na dlanu.
zašto ne bi mogao?....
razumiješ li?.....

[Raspberry Swirl]

razumijem. al mi nimalo nije jasno kako može jedan događaj i jedna trauma toliko negativno utjecat na tebe. da stvar bude još gora, nešto za što još znaš da nisi nimalo kriva, kako si rekla. ili možda to i nije u pitanju koliko recimo isti problemi koji muče baby doll koja je i otvorila ovu temu. to sad više i nije bitno niti mislim da bi se trebala dalje objašnjavat. preostaje mi jedino da vjerujem tvojem iskustvu i osjećanju.

ugl, po meni je glavna poanta rasprave na ovu temu ta da treba radit na vlastitiom samopouzdanju odnosno trudit se i radit na tome da budemo najbolje što možemo bit od čovjeka i ne gine nam pregršt ljubavi prema sebi a ni prema drugima. jer sreća i zadovoljstvo sobom sigurno neće doći sami od sebe.

[baby doll]

eternis kaže:

Jedan od mogućih putova:Samopouzdanje dobijaš kad odustaneš od pozicije objekta i razmišljanja o tome kakav si odraz u tuđim očima. Usmjeri se na sebe i svoje čiste životne snage.Imaš u sebi upravo onoliko koliko ti treba,ni manje ni više...
Probaj ne disati.Pa onda osvijesti žudnju tvog vlastitog tijela koje želi instinktivno živjeti.U toj snazi krije se rješenje.Samopouzdanje je samo riječ,konstrukt uma koji nas uvijek vara i krade...Voli bližnje,ali ti si ipak najvažnija.Nema tu kompromisa.

Ovo je istina... Navikla sam se gledati tuđim očima i uspoređivati s drugima. Tu se uvijek može naći nešto što taj netko ima bolje, a ja to onda gledam kao moj katastrofalni nedostatak i tako svaki put opet iznova pokušavam biti netko drugi da budem takva. To me ubija jer samu sebe usput izgubim. Grozno!

[katarina32]

Odlična tema baš mi je pomogla..


što se tiče samopouzdanja mislim da je to malo duži put...često pomogne i psihijatar...ponekad pomogne da se čovjek pokaže onakav kakav zapravo jeste (bez obzira što ga ljudi oko njega gledaju kao "ludog")...to je meni pomoglo, iako su me neko vrijeme ljudi čudno gledali mene je to oslobodilo jer mi je većina života prošla iza neke glume i skrivanja samog sebe..nema nekog instant rješenja...treba naučiti brzo prelaziti (i zaboravljati) situacije u kojima se nisi iskazao i shvaćat ih kao neku vrstu škole..