Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[Lozimka]

Hvala!
Malo sam se izgubila kod pojmova "pervazivno" i "perzistirajuće". Ako ovo drugo znači "stalno prisutno" onda je to točno. Njemu je dio svakodnevice pogledati nešto na Historyu o II. svj. ratu.
Ali ok. Shvatila sam bit. Netko je fan sapunica, a netko voli povijest.
Iako, on ne prati povijest onako općenito nego samo dijelove vezane za ratovanja, diktatore, i sl.

[Almost Rosey]

Lozimka kaže:

Hvala!
Malo sam se izgubila kod pojmova "pervazivno" i "perzistirajuće". Ako ovo drugo znači "stalno prisutno" onda je to točno. Njemu je dio svakodnevice pogledati nešto na Historyu o II. svj. ratu.
Ali ok. Shvatila sam bit. Netko je fan sapunica, a netko voli povijest.
Iako, on ne prati povijest onako općenito nego samo dijelove vezane za ratovanja, diktatore, i sl.

A gle, to može biti stvar ličnosti i ukusa. Ako misliš da čovjek ima problem, možeš ga pokušat navesti da potraži pomoć.

Da, perzistirajuće znači često prisutno, a pervazivno je jasno vidljivo, istaknuto. To sam ja malo zabrazdila u terminologiju

[Lozimka]

Almost Rosey kaže:

A gle, to može biti stvar ličnosti i ukusa. Ako misliš da čovjek ima problem, možeš ga pokušat navesti da potraži pomoć.

Da, perzistirajuće znači često prisutno, a pervazivno je jasno vidljivo, istaknuto. To sam ja malo zabrazdila u terminologiju

Ne, u redu je. Volim naučiti nove riječi. Hvala!

[depresivan]

Preveliki pritisak koji obično završi velikim razočarenjem (posebno u poslu), nezadovoljstvo postignutim rezultatima i ogromna samokritičnost. Ne mogu se niti koncentrirati na obične radne zadatke. Mislim da imam problema s anksioznošću.

Pored svega toga teško ostvarujem kontakte s curama, obično imam strah od
stupanja u ozbiljni kontakt (vezu).

Ponekad me prisustvo među ljudima čini nesigurnim, nervoznim pa se na kraju povlačim u sebe jer se tako najbolje osjećam.

Stalno se brinem o svojoj budućnosti iako nemam prave razloge za to.

[Altec777]

Nemoj si unaprijed radit scenarije u glavi jer je to kao začarani krug i znam ponešto o tome.Pusti to dok je još vrijeme.

[Ostro na prvu]

Mogu li ja
U zadnej vrijeme kao da mi naglo lupi srce pa se smiri i sve je u normali.To se desava nekoliko puta na dan.EKG uredu.Stres?
Puna sam u sebi imam osjecaj da sam kao tampirana bomba koja samo treba da pukne.Smetaju mi roditelji,sve mi smeta na svijetu,smetam sama sebi.....
Sve me ljuti,nervira,samo se svadjam ako imam prilike,jednostavno kao da to nisam ja.Teska narav ili neki poremecaj?

[Anna Karenjina]

Lijepi pozdrav svima.

Trudit ću se ne duljiti previše jer smatram da za time nema potrebe. Dakle,nakon silne potrage po raznoraznim portalima, ja i dalje ne znam što mi je i kako si pomoći. Ima jedna pjesma od Riblje Čorbe, kaže "osećam se ko poslednje govno", pa eto, tako se ja osjećam. Već dugo. Toliko dugo da ne znam kad sam zadnji put bila istinski sretna.

Kako bih možda bolje približila situaciju i neko moje stanje svijesti reći ću nekoliko stvari koje predmnijevam da su biti uzrok svemu ovome. Prije svega, seksualno sam zlostavljano dijete, od strane bratića, nevinost sam izgubila u 7 razredu OŠ, odnosno s 13 godina. Na zidu njegove sobe, dok mu je žena bila u bolnici i rađala mu dijete. Nisam to nikome rekla. Idemo dalje.

U međuvremenu sam oboljela od anoreksije koju sam službeno vukla pune 4 godine. Službeno. Ali na to ću se vratiti. U trećem razredu SŠ me xy ulovio u haustoru, ugurao u auto i odvezao u šumu gdje me silovao. Kažem silovao jer ja to nisam htjela i jer mi se gadio i on i ja sama sebi nakon toga, ali zapravo se nisam bunila, kao u nekom lošem filmu je izvadio pištolj i rekao da će me ševiti. Nisam se opirala, nisam vrištala. Ništa. Šutila sam, plakala i čekala da završi. Otišla doma, otuširala se, plakala i nastavila živjeti sa životom. Nikome nisam rekla.
Par mjeseci nakon, popila sam kutiju tableta za spavanje i naprosto zaspala. Našli me, odvezli u bolnicu, ispumpali mi želudac, blabla, psiholog, policija itd, ništa nisam rekla, ispalo da me opalio pubertet, ujeo vuk magare. Idemo dalje.

Završila školu, odselila se na faks, živim sama već dugo, faks završila,radim u dobroj firmi svaki dan od 8 do 16 i na još jednom poslu od 17 do 22. Vikendom slobodna. Patim od nesanice. Kronično. Imam poremećaj u prehrani i dalje. Dani izgladnjivanja sada se izmjenjuju s danima prejedanja.

Kažu mi da sam jako lijepa, kažu mi da sam zgodna i pametna, u pravilu sam uvijek vedra i nasmijana, do te mjere da mi ljudi često komentiraju kako mi je sasvim sigurno sve lako u životu. Imam tu neku masku, već toliko dugo da sam se na nju navikla. Ali sam zapravo tako jebeno tužna. Baš tužna. A ne plačem. Uopće. Nikad. Samo sam bezvoljna, sama i tužna. Toliko, da me fizički boli. I ne znam više što da radim. Mrzim sama sebe više od ičega. Gadim se sama sebi. Hoće li taj osjećaj ikad proći?

[annamelanie]

Ostro na prvu kaže:

Mogu li ja
U zadnej vrijeme kao da mi naglo lupi srce pa se smiri i sve je u normali.To se desava nekoliko puta na dan.EKG uredu.Stres?
Puna sam u sebi imam osjecaj da sam kao tampirana bomba koja samo treba da pukne.Smetaju mi roditelji,sve mi smeta na svijetu,smetam sama sebi.....
Sve me ljuti,nervira,samo se svadjam ako imam prilike,jednostavno kao da to nisam ja.Teska narav ili neki poremecaj?

moze bit da si anksiozna. odi kod dr opce prakse i reci joj sve to,poslat ce te na neke testove,a ako si ih vec obavila i sve je fizićki u redu, trazi uputnicu za psihijatra. osim ako si adolescent ili u PMS-u...onda će proć s godinama ili ćak danima

[Ostro na prvu]

annamelanie kaže:

moze bit da si anksiozna. odi kod dr opce prakse i reci joj sve to,poslat ce te na neke testove,a ako si ih vec obavila i sve je fizićki u redu, trazi uputnicu za psihijatra. osim ako si adolescent ili u PMS-u...onda će proć s godinama ili ćak danima

isam luda da idem kod psihijatra,

[Pringles]

Ostro na prvu kaže:

isam luda da idem kod psihijatra,

Nema problema, na forumu su svi pravi stručnjaci pa ti na temelju tvog posta mogu sasvim pouzdano dijagnosticirati u čemu je problem. Čemu ići liječniku koji se za to specijalizirao?

[Opća opasnost]

Ostro na prvu kaže:

isam luda da idem kod psihijatra,

Dobar dio forumasa koji ovdje pisu su isli ili idu psihijatru. Lijepo od tebe sto im dajes do znanja da su svi oni ludi.

[shae]

dakle...

ukratko. Puno loših događanja u zadnjih 2,3 godine, puno borbe da se izvučem iz sranja, a svaki put kad se iz jednog iskopam i kazem super, mogu, dođe novo.

U početku je bilo izdržat ću, bit će bolje.

Sad... Nije bolje. Gore je jer sam shvatila da u mojoj glavi vise nije dobro.

Proživjela sam nakoliko traumatskih događaja za redom (smrt osobe koja me odgojila, prekid prve prave veze, financijska nesigurnost, stresan posao, požar) u relativno kratkom razdoblju , nemam obitelj na koju se mogu osloniti. Užasno se osjećam kao pale sam na svijetu.

Uspjela sam se izboriti da prezivim doslovno s nule, cijelo vrijeme sam si govorila izdrzi sad, bit ce bolje, bit ce bolje....

Samo sto mi novi problemi nailaze stalno a ja sam umorna, vidim da se pustam. Postalo mi je svejedno. U početku sam imala samo razdoblja kad sam bila uplašena i potištena, sad mi je to svaki dan. Mijenjam raspolozenja u sekundi, plačem zbog svake sitnice, stalno sam iscrpljena, stalno se bojim. Vrtim scenarije u glavi, što ako izgubim posao, što ako ne budem imala gdje zivjeti, što ako zauvijek ostanem sama....

Nedavno su me počeli hvatati napadaji panike. Toliko se osjećam zarobljeno u zivotu koji živim da... Ne znam bas objasniti... Počnem razmišljati sto me sve pogađa, vidim se gdje sam, počnem hodati po stanu, najradije bih udarala glavom u zid, teško mi je disati, počnem plakati, najradije bih umrla u tom trenu.

Nije mi opcija samoubojstvo, ja stvarno želim živjeti, samo ne ovako kako sad živim, a ne vidim izlaz.

Svako jutro idem na posao koji mrzim, ne mogu datiotkaz jer tek onda sam u govnima, vratim se doma, popijem kavu s frendovima istusiram se, skuham si i idem spavati. Ne mogu se opustiti ni malo, užasno sam nesretna.

Uz to sve ide i osjećaj krivnje i nezahvalnosti jer barem imam posao i krov nad glavom i što jesti i gdje spavati, ali zar je to sve?

Ne vidim smisla. Bojim se. Bojim se buducnosti, svega, konstantno mi je muka uopće živjeti.

Napokon sam shvatila da nije samo trenutni stres, vec da lagano klizim.

Želim potraziti strucnu pomoc, zaista vise nemogu cekati.

Ali problem je sto svi psiholozi koje sam izguglala ili udruge naplaćuju, a ja trenutno nisam u financijskoj moguccnosti priustiti si vise od sata ili 2.

Znam da kod psihijatra mogu prek HZZO-a, ali to mi se čini radikalno. Ne zelim se kljukati ljekovima, ako bas bas ne moram, mislim da bi mi nekoliko sati razgovora sa strucnom osobom pomoglo vise od toga....

[Ostro na prvu]

Opća opasnost kaže:

Dobar dio forumasa koji ovdje pisu su isli ili idu psihijatru. Lijepo od tebe sto im dajes do znanja da su svi oni ludi.

Onda se ne razumijemo.Kod nas je psihijatar za one lude a psihologu se ide na razgovore.Dakle kod nas je kod psihijatra ide malo teze

[Pringles]

Gdje god da jesi psihijatar nije za one lude, a psiholog nije onaj kome se ide na razgovore. Osim u nečijim zabludama i pogrešnoj informiranosti.

[Free like a wind]

Koju dob strucnjaci "sluzbeno" uzimaju za pocetak te zavrsetak adolescencije? Znam da je sve individualno, zanimaju me okviri, ako kao takvi uopce postoje.

Ispricavam se ako postavljam pitanje na neprikladnom mjestu

[Ostro na prvu]

Mrs. Pringles kaže:

Gdje god da jesi psihijatar nije za one lude, a psiholog nije onaj kome se ide na razgovore. Osim u nečijim zabludama i pogrešnoj informiranosti.

Sorry ako sam te uvrijedila ali mi tako to zovemo.Dakle.....drugacija podneblja i drugaciji izrazi

[Pringles]

Ostro na prvu kaže:

Sorry ako sam te uvrijedila ali mi tako to zovemo.Dakle.....drugacija podneblja i drugaciji izrazi

Koje podneblje je u pitanju?

[Almost Rosey]

Free like a wind kaže:

Koju dob strucnjaci "sluzbeno" uzimaju za pocetak te zavrsetak adolescencije? Znam da je sve individualno, zanimaju me okviri, ako kao takvi uopce postoje.

Ispricavam se ako postavljam pitanje na neprikladnom mjestu

Najšire shvaćanje ti je, rekla bih od 10 do 19 godina. S tim da se oko 10. godine počinje pubertet, kao uvod u adolescenciju, koja se onda nastavlja i dugo nakon puberteta (pubertet označava većinom fizičke promjene).
Dobno određenje adolescencije je problematično zato što ovisi o hrpi faktora. Recimo, danas (uz ranu, srednju i kasnu) imamo i nešto što se naziva post-adolescencijom, što je, rekla bih, kulturno i socijalno uvjetovano, jer se produžava razdoblje školovanja, odgađa se stupanje u brak i reprodukcija, sve više mladih do dugo u svoe dvadesete živi s roditeljima, i sl. - sve su to "kočnice" za prijelazak iz adolescencije u odraslu dob, pa stručnjaci govore o toj post-adolescenciji kao o nekakvom "limbu", gdje se kod gotovo odrasle osobe još uvijek događaju promjene koje bismo mogli okarakterizirati kao odrastanje.

To je ono što ja znam no nemoj me uzeti za riječ i svakako to provjeri u literaturi

[Free like a wind]

Almost Rosey kaže:

Najšire shvaćanje ti je, rekla bih od 10 do 19 godina. S tim da se oko 10. godine počinje pubertet, kao uvod u adolescenciju, koja se onda nastavlja i dugo nakon puberteta (pubertet označava većinom fizičke promjene).
Dobno određenje adolescencije je problematično zato što ovisi o hrpi faktora. Recimo, danas (uz ranu, srednju i kasnu) imamo i nešto što se naziva post-adolescencijom, što je, rekla bih, kulturno i socijalno uvjetovano, jer se produžava razdoblje školovanja, odgađa se stupanje u brak i reprodukcija, sve više mladih do dugo u svoe dvadesete živi s roditeljima, i sl. - sve su to "kočnice" za prijelazak iz adolescencije u odraslu dob, pa stručnjaci govore o toj post-adolescenciji kao o nekakvom "limbu", gdje se kod gotovo odrasle osobe još uvijek događaju promjene koje bismo mogli okarakterizirati kao odrastanje.

To je ono što ja znam no nemoj me uzeti za riječ i svakako to provjeri u literaturi

Hvala

Znači li to da sve što steknemo u tom razdoblju, mislim uglavnom na obrasce ponašanja, predstavlja "temelj" za život u odrasloj dobi?

[Almost Rosey]

Free like a wind kaže:

Hvala

Znači li to da sve što steknemo u tom razdoblju, mislim uglavnom na obrasce ponašanja, predstavlja "temelj" za život u odrasloj dobi?

Uz djetinjstvo, da, rekla bih da je adolescencija razdoblje "oblikovanja" - odnosa prema sebi i drugima, moralnih vrijednosti, samopoštovanja i sl.