Gađenje prema hrani

[AmorOmniaVincit]

Budući da se pokazala potreba za ovakvom temom pa je malo dignuta iz mrtvih, molim vas da pripazite na datume postanja da se ne dogodi da odgovarate forumašu koji se možda nije ulogirao na forum u posljednjih 10 godina.

Almost Rosey

e, ovako...
ne znam da li je ovo problem za ovaj pdf, ali da pokušam.
dakle, visok sam cca 177 cm, težina cca 50 kg.
užasno sam premršav i vama je vjerojatno to jasno prema visini i težini koju sam naveo.

u čemu je problem?

do svoje 12te, 13te godine (dok nisam ušao u pubertet) bio sam normalne građe. kada sam ušao u pubertet, počeo sam naglo rasti, a kilaža je uvijek ostajala ista. jeo sam normalno, imao sam čak i dosta međuobroka.

prije par godina, pao sam u depresije i nisam imao volje ni za hranom. jeo sam tek toliko da preživim. kada sam se izvukao iz depresije, počeo sam ponovo jesti normalno. prije godinu dana dijagnosticiran mi je GERB (ugl. gastritis) i uklonjena su mi dva polipa iz jednjaka. imam visoku kiselinu i žgaravice, te stoga ne smijem jesti prezačinjenu hranu.

e, sada... prije nekih mjesec dana počeo sam osjećati gađenje prema hrani. dakle, hrana mi postaje odbojna.

ima dana kada ništa ne pojedem, cijeli dan pijem multivitaminske sokove, tipa cappy, juice, itd.

ima dana kada pojedem samo sendvič ili jednu bananu.

ponekad sam toliko gladan, željan neke hrane, kao recimo, npr. pizze.
i onda si naručim istu, pojedem jednu krišku i sve mi se zgadi. poželim ju baciti. tjera me na povraćanje (nisam bulimičan, dakle - nikada nisam namjerno povratio ono što sam pojeo).

kao i neki dan, bio sam željan špageta. sestra ih pripravila za ručak i od tolike želje za špagetama, ja sam jedva pojeo jedan tanjur, doslovno na silu.

inače, pod čestim sam stresom zbog faxa, imam nervozu želuca. ne znam da li je to povezano s tim.

stvarno imam želju dobiti na kilaži, ali hranu ne mogu smisliti. možda sam previše izbirljiv

ako netko ima slično iskustvo, neka se javi. sve manji je izbor hrane koju jedem, bojim se da na kraju prestanem jesti.

nisam niti vegetarijanac (dakle, meso mogu pojesti), niti sam bulimičar. nego, jednostavno, imam osjećaj gađenja prema hrani.

hvala svima na savjetima!

[google1]

Jel pušiš? Ja se ostavljam lagano i jedem duplo više nego prije, iako nemam problema s kilažom, idealna je više-manje.

A što se tiče mogućih rješenja, ne znam s kim živiš, ali probajte u kući uvesti neki red, dakle ako ste u mogućnosti zajedno svi za isti stol u isto vrijeme, svaki dan. Dakle, ako je ručak, nisi gladan, svejedno ideš za stol i sjediš dok svi ne pojedu i pojedeš koliko možeš. Večera ista stvar. Lakše ćeš sigurno pojesti, kad ne jedeš sam, što ćeš raditi, nećeš blejati okolo.

[Herp]

Ja otkad znam za sebe imam gađenje prema nekim vrstama hrane, najizraženije prema karfiolu i kelju. Kad stavim u usta nešto od toga i krenem gutati, doslovce mi dođe na povraćanje.
Jednom mi je jedna psihologinja rekla da je to zato što sam htjela kazniti svoju majku kad sam bila mala.
(Mala = mlađa od godine dana, još dok jedeš one kašice, redovito sam pljuvala kašice od kelja i karfiola).

Nisam baš pomogla s ovim postom, ha?

Za utjehu, razumijem te, ja isto kad sam pod stresom ne mogu jesti ili jedem tek toliko da nekako izguram dan. Srećom, to nije prečesto, ali svejedno mi smeta, jer mi je dovoljan doslovce dan neregularne prehrane da izgubim dvije kile. A to mi ide na živce. Pa se trudim što više jesti kerefeke koje zbilja volim, (a čija nutritivna vrijednost je otprilike ravna nuli al dobro ), nakupujem si nekih slatkiša i čipsa, pa nekih umaka, pa finih narezaka tipa pršut i onda to jedem par dana dok se ne stabiliziram.

[AmorOmniaVincit]

google1 kaže:

Jel pušiš? Ja se ostavljam lagano i jedem duplo više nego prije, iako nemam problema s kilažom, idealna je više-manje.

A što se tiče mogućih rješenja, ne znam s kim živiš, ali probajte u kući uvesti neki red, dakle ako ste u mogućnosti zajedno svi za isti stol u isto vrijeme, svaki dan. Dakle, ako je ručak, nisi gladan, svejedno ideš za stol i sjediš dok svi ne pojedu i pojedeš koliko možeš. Večera ista stvar. Lakše ćeš sigurno pojesti, kad ne jedeš sam, što ćeš raditi, nećeš blejati okolo.

dobro pa si me podsjetio. da, pušač sam. to su mi i drugi rekli, da prestanem s pušenjem.

ali, to je najviše do 5 cigara na dan (prije je to bilo puno više, prije 3, 4 godine). živim na selu, imamo domaćinstvo, držimo stoku, dakle, mesa k'o u priči, od šunkica, kobasica, kulena i svega. možda sam se prezasitio svega toga, a opet, što drugo jesti?

mislio sam pokušati biti vegetarijanac, pa su mi starci rekli da izmišljam, da sam iovako premršav i da bih trebao jesti mesa da se udebljam.

i da, još si dobro ovo rekao. veliki mi je užitak recimo jesti sa osobama koji su veliki gurmani. uživaju u hrani, jedu polako. ja to nekako više s nogu nabrzinu pojedem, eto toliko da mi nije loše.

svejedno, ne znam od čega bih se mogao onako fino i pošteni najesti...

[AmorOmniaVincit]

Herp kaže:

Ja otkad znam za sebe imam gađenje prema nekim vrstama hrane, najizraženije prema karfiolu i kelju. Kad stavim u usta nešto od toga i krenem gutati, doslovce mi dođe na povraćanje.
Jednom mi je jedna psihologinja rekla da je to zato što sam htjela kazniti svoju majku kad sam bila mala.
(Mala = mlađa od godine dana, još dok jedeš one kašice, redovito sam pljuvala kašice od kelja i karfiola).

Nisam baš pomogla s ovim postom, ha?

Za utjehu, razumijem te, ja isto kad sam pod stresom ne mogu jesti ili jedem tek toliko da nekako izguram dan. Srećom, to nije prečesto, ali svejedno mi smeta, jer mi je dovoljan doslovce dan neregularne prehrane da izgubim dvije kile. A to mi ide na živce. Pa se trudim što više jesti kerefeke koje zbilja volim, (a čija nutritivna vrijednost je otprilike ravna nuli al dobro ), nakupujem si nekih slatkiša i čipsa, pa nekih umaka, pa finih narezaka tipa pršut i onda to jedem par dana dok se ne stabiliziram.

kelj

mogu pojesti tone palačinki sa nutellom to uvijek. a čokoladu da ne spominjem. koliko čokolade pojedem, čudi me što nemam 150 kg.

[google1]

Inače primjećujem inflaciju ovakvih tema u zadnje vrijeme. Ne mogu učiti, ne mogu jesti, ne mogu.. što da radim?

Pa di ste na psihologiju došli, pa ne može tebi ni papa, ni dida, ni mama, ni psihič, ni fratar pomoći, jedina pomoć je da primiš knjigu i učiš ili da uzmeš žlicu i jedeš. Dakle da, TI to moraš, ne može nitko umjesto tebe. Ili se odi prikopčat u bolnicu na špricu pa se tako hraniš.

Sad što možeš učiniti da si to olakšaš, kažem napravi si neki red, u skladu sa svojim obvezama i jelo ti mora uvijek biti na prvom mjestu. Tako su mene moji odgajali, posao je posao i faks i škola i društvo i prijatelji i zabava, al kad je vrijeme za jesti, pozdravljaš i ostavljaš sve i to je to.

Ja znam ljude koji ne jedu po pola dana, muče sami sebe, meni je to nejasno. Šta si mazohist il?

Ili kažem, probaj jesti u društvu da ti bude malo lakše. Ako si na poslu, s ljudima na poslu, ako si na faksu, s ljudima faksa u kantinu, ako si doma, sa ukućanima zajedno za stol. I to je to.


I da probaj kuhati sam. Dakle nemoj da ti drugi kuhaju, kuhaj sam ono što baš tad želiš i kako želiš i ja mislim da bi ti onda trebalo biti lakše jesti.

[AmorOmniaVincit]

google1 kaže:

Inače primjećujem inflaciju ovakvih tema u zadnje vrijeme. Ne mogu učiti, ne mogu jesti, ne mogu.. što da radim?

Pa di ste na psihologiju došli, pa ne može tebi ni papa, ni dida, ni mama, ni psihič, ni fratar pomoći, jedina pomoć je da primiš knjigu i učiš ili da uzmeš žlicu i jedeš. Dakle da, TI to moraš, ne može nitko umjesto tebe. Ili se odi prikopčat u bolnicu na špricu pa se tako hraniš.

Sad što možeš učiniti da si to olakšaš, kažem napravi si neki red, u skladu sa svojim obvezama i jelo ti mora uvijek biti na prvom mjestu. Tako su mene moji odgajali, posao je posao i faks i škola i društvo i prijatelji i zabava, al kad je vrijeme za jesti, pozdravljaš i ostavljaš sve i to je to.

Ja znam ljude koji ne jedu po pola dana, muče sami sebe, meni je to nejasno. Šta si mazohist il?

Ili kažem, probaj jesti u društvu da ti bude malo lakše. Ako si na poslu, s ljudima na poslu, ako si na faksu, s ljudima faksa u kantinu, ako si doma, sa ukućanima zajedno za stol. I to je to.


I da probaj kuhati sam. Dakle nemoj da ti drugi kuhaju, kuhaj sam ono što baš tad želiš i kako želiš i ja mislim da bi ti onda trebalo biti lakše jesti.

ovo je izvrsna zamisao...
sad, samo kad bih znao kuhati...

by the way, hvala na savjetima.

[google1]

AmorOmniaVincit kaže:

ovo je izvrsna zamisao...
sad, samo kad bih znao kuhati...

by the way, hvala na savjetima.

Pa ne znam ni ja nešto ekstra, al znam da mi je veći gušt isprobavati i pojesti ono što sam probam nego ono što mi drugi stave na stol. Ono pet puta će ti ispasti loše, šesti će ti biti bolje nego što će ti itko drugi skuhati, jer ćeš pogoditi koliko slano, koliko skuhano, kako zapečeno, koliko čega.

Ja npr. volim jako ljuto, a to nitko ne voli, pa kad netko drugi kuha stalno moram jesti meni bljutavu hranu, a ostali viču da im je prejako. Jebiga.. a kad si sam složim, davim se

[AmorOmniaVincit]

google1 kaže:

Pa ne znam ni ja nešto ekstra, al znam da mi je veći gušt isprobavati i pojesti ono što sam probam nego ono što mi drugi stave na stol. Ono pet puta će ti ispasti loše, šesti će ti biti bolje nego što će ti itko drugi skuhati, jer ćeš pogoditi koliko slano, koliko skuhano, kako zapečeno, koliko čega.

Ja npr. volim jako ljuto, a to nitko ne voli, pa kad netko drugi kuha stalno moram jesti meni bljutavu hranu, a ostali viču da im je prejako. Jebiga.. a kad si sam složim, davim se

to mi je poznato. ja inače ne volim preslano i preljuto, a i ne smijem zbog GERB-a.

sestra i stari presole hranu i onda ni ne jedem, jer imam dojam da su more ostavili bez zrna soli.

inače, volim si napraviti pommes-frites, sa ajvarom ili kečapom, ćepave uz to i crveni lik.... neka je začinjeno, ali je predobro! njam!

[dire Dawn]

[QUOTE=google1;24662877]Pa di ste na psihologiju došli, pa ne može tebi ni papa, ni dida, ni mama, ni psihič, ni fratar pomoći, jedina pomoć je da primiš knjigu i učiš ili da uzmeš žlicu i jedeš. Dakle da, TI to moraš, ne može nitko umjesto tebe. Ili se odi prikopčat u bolnicu na špricu pa se tako hraniš.[/QOUTE]

jesi ti ikad imo takvih problema?? jel znaš kolika je to muka??
kao da anoreksičarki kažeš 'jedi' ili bulimičarki 'prestani povračati'! možda u teoriji zvuči lako, ali nije! nikako nije

Ja znam ljude koji ne jedu po pola dana, muče sami sebe, meni je to nejasno. Šta si mazohist il?

ne, nas više boli kad jedemo nego kad ne jedemo! znači, nismo mazohisti sve dok ne pojedemo nešto..

Ili kažem, probaj jesti u društvu da ti bude malo lakše. Ako si na poslu, s ljudima na poslu, ako si na faksu, s ljudima faksa u kantinu, ako si doma, sa ukućanima zajedno za stol. I to je to.

meni se tad bljuje još i više! nema to nikakvog efekta. pogotovo ak ti netko broji zalogaje, onda ti je još gore. jer misliš da moraš pojest više nego što možeš, sukladno tome onda možeš pojesti još manje nego što bi mogao..

I da probaj kuhati sam. Dakle nemoj da ti drugi kuhaju, kuhaj sam ono što baš tad želiš i kako želiš i ja mislim da bi ti onda trebalo biti lakše jesti.

ne pomaže! probala sam sve. jedem ono što mi se baš baš baš baš baš jede i onda mi bude jednako kao da sam pojela govno. (nikad nisam probala govno, al brijem da bi imalo efekt kao topli sendviči neki dan )



OT
znam točno kak ti je. ja imam 166 cm i 45 kg! najviše što sam u životu imala je bilo 49! i onda je krenulo sa PA i anks i eto mene lagano na 45! najgora faza je bila ovo ljeto di sam pala na 44,1 i zasrala se ko grlica da ču imat 43 što mi je draaaaastično premalo (za razliku od 44 )!

enivej! sad svaki put kad planiram iči nekuda (neki veči izlazak, putovanje) ne jedem ništa dan-dva prije, ovisi o živcima. prošlu subotu sam tokom cjelog dana pojela 2 tanjura juhe (svaki po šefarka - kak se to več zove, i pol).. i što je najbolje, bila sam puna energije, a volja za jelom nula!!

neznam kad sam zadnji put pojela nešto bez straha da če mi bit loše i bez toga da mi je bilo. neznam kad sam zadnji put pojela čokoladu a da me ništa nije bolilo ostatak dana. neznam kad sam se zadnji put napila, ma kvragu, neznam kad sam zadnji put popila nešto alkoholno. neznam kad sam zadnji put gurmanski uživala u nekoj hrani, svaki put me samo strah svakog sljedečeg zalogaja

inače, čitala sam puno o bulimiji i shvatila da bi vjerojatno bila bulimična da me nije panika od povračanja. jer imam naviku ništa ne jesti, pa se onda prežderati i proklinjati sama sebe ostatak dana (u najgorim fazama čak i ostatak tjedna)! i ne, to nema nikakve veze s kilama, Bože, pa mršava sam do bola, al eto..

več mi to sve ide na živce,

[google1]

dawn990 kaže:

jesi ti ikad imo takvih problema?? jel znaš kolika je to muka??
kao da anoreksičarki kažeš 'jedi' ili bulimičarki 'prestani povračati'! možda u teoriji zvuči lako, ali nije! nikako nije

A nego koji je lijek za anoreksičarku nego da jede?

[dire Dawn]

google1 kaže:

A nego koji je lijek za anoreksičarku nego da jede?

al ti si to napisao kao da je to nešto prosvjetljujuče što mi neznamo! nije se tako lako natjerat kao što ti misliš!

a lijek za anoreksičarku je to da prvo zavoli sebe, pa tek onda počne jest. jer i ako sredi problem sa hranjenjen, to neče (nužno) značiti da je zdrava..

[Maria Callas]

...poijes li dovoljno vode....cesto ljudi koji ne piju dovoljno vode imaju mucninu na sve....

[google1]

dawn990 kaže:

al ti si to napisao kao da je to nešto prosvjetljujuče što mi neznamo! nije se tako lako natjerat kao što ti misliš!

a lijek za anoreksičarku je to da prvo zavoli sebe, pa tek onda počne jest. jer i ako sredi problem sa hranjenjen, to neče (nužno) značiti da je zdrava..

Pa prosvjetljujuće djeluje kad komplicirate bezveze. Fino sam napisao ne može ti nitko drugi gurati žlicu u usta, ako nećeš. Moraš to sama i to je to. Isto ko ono ne mogu učiti, moram prvo zavoliti sebe. Ma daj ajde molim te, uzmi knjigu i uči, nema drugog načina.

[Herp]

google1 kaže:

Pa prosvjetljujuće djeluje kad komplicirate bezveze. Fino sam napisao ne može ti nitko drugi gurati žlicu u usta, ako nećeš. Moraš to sama i to je to. Isto ko ono ne mogu učiti, moram prvo zavoliti sebe. Ma daj ajde molim te, uzmi knjigu i uči, nema drugog načina.

Koje lupetanje

Daj se prvo malo obrazuj o anoreksiji pa onda trkeljaj.

Neuzimanje hrane kod anoreksičara je posljedica, a ne uzrok.
A bolest se ne liječi tako da joj liječiš posljedicu, znaš.

I da, anoreksija nije hir nego bolest.
Bolest koja ima svoju oznaku i klasificirana je među mentalne poremećaje i poremećaje ponašanje, prema WHO.

Da liječit anoreksiju hranom, majketi

[kemik]

AmorOmniaVincit kaže:

to mi je poznato. ja inače ne volim preslano i preljuto, a i ne smijem zbog GERB-a.

sestra i stari presole hranu i onda ni ne jedem, jer imam dojam da su more ostavili bez zrna soli.

inače, volim si napraviti pommes-frites, sa ajvarom ili kečapom, ćepave uz to i crveni lik.... neka je začinjeno, ali je predobro! njam!

pa, da, mislim da je u tome lijek: sam si spremaj hranu. gadi ti se ono sto ti spremaju starci i sestra, jednostavno hranu radi sam. i nemoj prodavat te spike "Ne znam kuhat", nitko od nas nije znao prije nego je poceo. Za pocetak si radi neke jednostavnije stvari, kuhano jaje, omlet, spageti sa sirom, ispeci si piletinu SAM i tak.

a drugi savjet koji ti ja mogu dati, s vrlo cudnim osobnim iskustvom s hranom, jest da se NE NAJEDAS. kazes u nekom postu da si pojeo pun tanjur spageta s necim i da ti se onda zgadilo. jednsotavno to nemoj raditi. pojedi pola tanjura, pa za 2 sata opet pola tanjura. pojedi 1 komadic pizze, pojedi jedno jaje, pojedi jednu jabuku. nemoj jest previse odjednom, ocito ti se zeludac uzasno stisnuo, a i zbog GERBa teze podnosis vece kolicine hrane.

(najiskrenije vjerujem da tvoj problem nije psiholoski, nego fizioloski )

[google1]

Herp kaže:

Koje lupetanje

Daj se prvo malo obrazuj o anoreksiji pa onda trkeljaj.

Neuzimanje hrane kod anoreksičara je posljedica, a ne uzrok.
A bolest se ne liječi tako da joj liječiš posljedicu, znaš.

I da, anoreksija nije hir nego bolest.
Bolest koja ima svoju oznaku i klasificirana je među mentalne poremećaje i poremećaje ponašanje, prema WHO.

Da liječit anoreksiju hranom, majketi

Normalno da je sve to priznato, kad trebaju i psihiči od nečeg živjeti. Problem je u tom što im se od tolkog pothranjivanja stisne želudac, pregladnjivanje čisto i onda normalno da moraju na silu jesti i povraćaju, jer je to normalna reakcija tijela. A jedino rješenje je da pretrpe to sve skupa i vrate se u normalu s kilažom.

Imaš one kampove što ti mogu pomoći, gdje ih sile da jedu točno kalorija koliko im treba dok se ne vrate u normalu. Al kažem ne može ti bog isus, a ne psihič pomoći ako sam nećeš jesti i pretrpiti to sve. Na početku je sjebano dok se ne vratiš u normalu, kasnije je samo navika.

[dire Dawn]

google1 kaže:

Normalno da je sve to priznato, kad trebaju i psihiči od nečeg živjeti. Problem je u tom što im se od tolkog pothranjivanja stisne želudac, pregladnjivanje čisto i onda normalno da moraju na silu jesti i povraćaju, jer je to normalna reakcija tijela. A jedino rješenje je da pretrpe to sve skupa i vrate se u normalu s kilažom.

Imaš one kampove što ti mogu pomoći, gdje ih sile da jedu točno kalorija koliko im treba dok se ne vrate u normalu. Al kažem ne može ti bog isus, a ne psihič pomoći ako sam nećeš jesti i pretrpiti to sve. Na početku je sjebano dok se ne vratiš u normalu, kasnije je samo navika.

je, da!! to je to, ak si anoreksična, prejedi se i bljuj pa budi bulimična!!



svaka ti čast

[n0ra]

Gađenje prema hrani....tako je započela moja depresija. Ili, nešto mi se silno jede a kad to dođe nema onaj okus na koji sam navikla.:ne zna
Ne znam da li se to isto tebi dešava ali to je bilo moje iskustvo.
Predložila bi ti b-kompleks tablete koje pojačavaju apetit i magnezij malo za opuštanje. Pozdrav!

[misti023]

a da probaš umjesto tih sokova koje piješ popit proteinski shake za podizanje mase? Mega mass ili nešto slično. Jesi probao kada to uzimati?