Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[chokopralina]

Zašto želiš čačkati po tome i ponovno proživljavati?

Osobno, cilj mi je bio što manje se takvih stvari sjećati i proživljavati nanovo.


Sumnjam da će ti pomoći rekonstrukcija s drugačijim ishodom. Jer ti znaš kakav je ishod bio.

[samasam]

Ja sam isto bila zlostavljana fizički, psihički kroz cijelo djetinstvo od svoga oca.
Ne možete ni zamisliti što mi je htio napraviti.
Mrzim to što je radio, ali ne njega osobno.
Kad je bio na samrti, otišla sam mu u posjet i prije nego sam ušla u prostoriju
čvrsto sam odlučila da neću pokazati nijednu emociju pred njim - odlučila sam
biti jaka. U jednom trenutku je primio moju ruku i izustio jasno: "oprosti".
Neznam dali ste ikada doživjeli da vam odjednom poteče rijeka suza niz obraze a da vam se nije promijenio izraz lica - koja bol, nakon toga jecaj (željela sam da vrištim).
I ja sam njemu htjela reći da i on meni oprosti, ali nisam stigla (ubrzo je umro).
Moja sestra ga je njegovala nekoliko dana i pričala mi je da je i njoj pružao ruku, a ona se pravila da ga ne primjećije, nikada mu nije mogla oprostiti.
Dugo je nosila ljutnju u sebi, patila je i to je meni bilo očito.

U djetinstvu sam bila tri puta s. zlostavljana, nikada o tome nisam nikome govorila.
Jedno od tih je počinio moj brat, on je danas alkoholičar-izgubljeni slučaj, svi se u obitelji pitaju zašto je on posto takav, a ja jedina znam i nesmijem ništa reći (zauvjek ću to držati u sebi). Njega izjeda krivnja i zato je tako destruktivan prema sebi.
Kad se sjetim nekog trenutka tog događaja, onda u isti tren preusmjerim misli na nešto drugo i to mi uvijek uspijeva.
Teško mi je uopće i govoriti o tome i lakše mi je kad je ovako potisnuto.

Dugo sam u vezi, a doživljaj intimnosti je moja druga tajna. On nezna za moju prvu tajnu, onu o s. zlostavljanju.
Ponekada plaćem u trenutnu intimnosti - on misli da uzdišem; nekada kada osjećam laganu emocionalnu bol (koja nije vezana uz zlostavljanje) kažem svom partneru da bude grub (što on nikada nije u toj mjeri) kao da želim da mi grubim seksom izbriše tugu-uvijek poslije toga plačem, on to nikada ne primijeti jer ja dobro glumim; puno puta želim samo da on završi svoje što mi on nekada ne dopušta i hoće da prvo ja završim - dobar je ljubavnik pa mu to vise puta i uspijeva.
Trudim se koliko god mogu da ono iz prošlosti ne utječe puno na moj život.
Samo želim zaboraviti.

[anagora25]

pozdrav svima
još jedna sa ocem alkoholičarem. ignoriranje,zapostavljanje,kritiziranje,osuda,titr anje iliti hodanje po jajima da se nervozan tatica ne povrijedi (nisam godinama smjela otvoriti prozor ako glavni general nije to odobrio) ....
mama pokušavala zaštititi.no osuđujem ju.bila je kukakvica.kaže da nije imala kamo. htjela je da sestra i ja imamo prosječno normalno djetinjstvo (sa materijalne strane, jer ga ona nije imala).
nije bilo fizičkog zlostavljanja ali psihičkog je....njegov pokušaj ubojstva i moj poziv i odlazak s njim na hitnu,neću zaboraviti.i posjete bolnici za rehab.
sa 17 već sam jako željela maknuti se. mama mu je titrala svaki dan,,svaku željicu mu ispunjavala,dok ju je gazio svojim egom. bila mu je sluškinja bez pogovora cijeli život,i još je. nije smjela reć ništa,ako bi i rekla ,satrao bi ju da je psihički propala...i skršena je već godinama....čudim se kako nije završila na tabletama nekim za živce....
tako i ja nisam smjela ništa reći,toliko sam željela,kad i jesam bila je svađa , ali najgore je prošla poslije opet moja mama sa svađama gorim od svakodnevnih,tako da me je preklinjala samo da šutim....a ja sam se bunila svako malo....zašto ne mogu ovo,zašto ne smijem ono,,,,svi moji prijatelji izlaze van itd...
kad sam se prvi put makla sa 21. teret mi je pao sa leđa....mogla sam čašu sa vodom ostaviti di hoću u stanu,usisavati kad želim,primati goste,a ne osluškivati bravu na vratima....
poniženje od strane društva svi znate,i daljne rodbine...svi šute ali znaju...i seru po mojoj mami...a ona i dalje šuti i njemu i svima....kako joj to uspijeva?

tu i tamo pričam s njim telefonski par min,dovoljno...odnos kao prema nekom susjedu,ono površno,pročavrljaš i svako svojim putem,,,,tako i treba bit....ponekad se ga ne sjetim da uopče i postoji po nekoliko dana....
na kraju ima još on dijagnoza...

zavidim nekad ljudima sa normalnim roditeljima,tješim se da je barem netko imao i ima lijepe odnose i uspomene,podršku, i nema sram teret i brigu

[Splićankaa]

anagora25 kaže:

zavidim nekad ljudima sa normalnim roditeljima,tješim se da je barem netko imao i ima lijepe odnose i uspomene,podršku, i nema sram teret i brigu

Stara, razumijem te i prepoznala san i ja svoju majku u tvojem tekstu..
Nego- ono sto na nas ostave posljedice jest da ova tvoja rečenica..

Ti mozda mislis da je nekima bolje- ali u svakoj obitelji ima svačega..

Nisu bitni drugi, ti vrime nemoš vratiti.
Baziraj se na sebe i da se oslobodis krivnje.
Sada je red na tebi da od sada pa ubuduce priustis sebi sve sto zasluzujes...
I ja san se isto osjecala nekad ko g*vno na kiši kad bi promislila kakva sve iskustva iman al onda san skuzila ma jebe mi se.
Pa JA SAN ja.... to san ja. pa nisan ja odgovorna za tudje postupke...... cega se sramis, ispred koga?
nemas se ti sta sramiti sto su te zanemarivali ..
imas traumu..
ali ti si jedna snazna osoba koja je pojela šaku svega, i sad glavu gori osvijesti to sto si dozivljavala kao proslost..

[anagora25]

Hvala Splićanka! Ostala obitelj ne poštuje moju mamu jer ga nije davno ostavila ,nju to dodatno boli...ali to ide tako... Kad se me cijenis,ne cijene te ni drugi. Zao mi ju je,a opet nisam ju tražila takvu žrtvu,naprotiv,kad sam imala 14 tražila sam da ga ostavi.
No ona se mora boriti tu sama i izboriti se za sebe.

[Splićankaa]

anagora25 kaže:

Hvala Splićanka! Ostala obitelj ne poštuje moju mamu jer ga nije davno ostavila ,nju to dodatno boli...ali to ide tako... Kad se me cijenis,ne cijene te ni drugi. Zao mi ju je,a opet nisam ju tražila takvu žrtvu,naprotiv,kad sam imala 14 tražila sam da ga ostavi.
No ona se mora boriti tu sama i izboriti se za sebe.

Ista stvar. bas to. ako nes sam sebe cijenit nece te nitko drugi.

kod mene je sad situacija da je otac umro... i zamisli ti tek koji je njoj film u glavi.. sad kad ima skoro 60godina..
nitko ju vise nece. sigurno usamljena.......

ja se osjecan nekako sugavo sto je ispred mene cijeli zivot. a ona ga je potratila.
al nisam ja kriva. nista ostane mi jedino skoncentrirat se na sadasnjost potaknit nju da se malo sredjiva da se bolje osjeca i to je to.
što je najgore ja san liberalna, da ona i nadje nekog novog lika wooow.
al nać će mos mislit- ona je hardcore katolkinja... i amen.
joj kako se ljudi sjebu s tim nekim pravilima koja nametnu sebi

[anagora25]

Pravilima i od straha sto ce reći okolina. Uputila sam ju psihologu, zaista mislim da ce joj biti bolje nakon par mjeseci. Kad mi se žali na njega, teško mi je ju saslušati jer mi se neda iznova slušati isti princip zlostavljanja 20. God. Nemogu jednostavno. Treba joj netko neutralan i stručan. Mislim da joj desetak god govorim za terapiju. I konačno je krenula. Prestrasno koliko si netko može sam sebi izabrati najlošije

[Splićankaa]

anagora25 kaže:

Pravilima i od straha sto ce reći okolina. Uputila sam ju psihologu, zaista mislim da ce joj biti bolje nakon par mjeseci. Kad mi se žali na njega, teško mi je ju saslušati jer mi se neda iznova slušati isti princip zlostavljanja 20. God. Nemogu jednostavno. Treba joj netko neutralan i stručan. Mislim da joj desetak god govorim za terapiju. I konačno je krenula. Prestrasno koliko si netko može sam sebi izabrati najlošije

super da je krenula

ima i ona fora da ne gledamo ljude koji su patili kao zrtve, niti sami sebe, nego da gledamo snagu i ono pozitivno u tim ljudima..
pokusaj i to

[anagora25]

Da,pokušat cu. I ja sam perfekcionista.umjesto da uživam optetecujem se sitnicama.

[Splićankaa]

anagora25 kaže:

Da,pokušat cu. I ja sam perfekcionista.umjesto da uživam optetecujem se sitnicama.

Stara skoncentriraj se na sebe..
imas onu zensku na youtubu Divna Milovanović .. odlicna videa snima o radu na sebi...

sebe stavi na prvo mjesto.
ti ne mozes nju mijenjati niti si ODGOVORNA za njene odluke ili NEodlučivanje........

stavi se u svoje cipele i gledaj sebe, i ne nije to sebično, nego zasluzujes brinuti o sebi...

kad zivis tako sa osobom koja se nije zauzela za sebe, hoces-neces preuzmes obrazac ponasanja..
ono bude ti krivo, pored čemera i jada.
al mene je to dovelo doslovno do dna...
u srednjoj sam radila poslić i brinula o izgledu pod brinula o izgledu (otusirat se, nasminkat, uskocit u cistu odjecu, kosa uvijek čista... letim energična vanka.. parfem.. osmijeh... -- iako i tada nisan imala bas razloga za veselje al u cemu je bilo fora- ja tada se nisan OPTEREĆIVALA nego zabijala glavu u pijesak i vani je bila moja druga obitelj moje drustvo...

e sad to je moralo iz mene izać kad tad.. i kad je otac umro .. stara koja je oduvijek depresivna mos misliti sto je to bilo..
i ja san tada umjesto da i dalje gledan na sebe i radim preko student servisa jel...
ja san upala u neku tjeskobu koja me strasno kocila.. i depresiju.. kako cemo nas dvije propast.. prestala sam se sminkati.. vodit racuna o higijeni.. robu kupovat.. a znas kako se roba raspadne.. spala na par komada robe i opce nisan vidila problem...
ono skroz san se srozala kako spihički tako i fizicki- a sve iz razloga sto san sama sebi bila na zadnjem mistu i osjecala sam se krivom .. ma katastrofa.

hocu reci ne smis sebe zanemariti jer depresija dolazi na mala vrata i obuzima te..
kod mene je to otislo toliko daleko da san razmisljala 3-4 puta dnevno o suicid.
al bome evo sad san se oporavila.
odnosno od trenutka kada sam rekla sebi da san odgovorna iskljucivo za SVOJE postupke i da se necu nervirati od tada sam ja smirena..
obnovila garderobu, opet se sminkan, unormalila bioritam ima tjedan dana to je jos u procesu.. prehranu regulirala.. tako da ; D
gledaj ti sebe , ako si ti super sama sa sobon to je najvaznije
ja od suosjecanja s majkon nisan dobila nis korisno samo san i ja postala zapustena i zrtva, umjesto da san i dalje koncentrirana bila na sebe jer jedino sebe i mogu mjenjati.

[Ailour]

Nevjerojatno mi je za pročitati koliko sličnih priča ima...koliko uopće takvih priča i roditelja postoji...

Od mojih trauma je prošlo nekoliko godina. Toliko toga ima da uopće ne znam kako bih krenula to opisivati i formirati u neku smislenu cjelinu. Jer trebali bi mi dani i dani pisanja, a to opet ne bi bilo ni trećina onoga što je ostavilo neizbrisiv trag.
Nasreću, dobrog dijela svog djetinjstva se ne sjećam osim nekih trajnih slika događaja koje su ostale urezane. Bojim se i razmišljati o tome ne bih li se previše toga sjetila.
Jučer sam se, čitajući neke postove ovdje, prisjetila kako je žena koja me rodila svakodnevno znala udariti nogom u guzicu našeg samojeda jer je eto stajao pred vratima i bio dosadan na terasi....toliko jako da me i sada zaboli. Nije stala ni na mačkama. Kad smo bili jako mali, imali smo piliće koje je šlaufom zalijevala i luđački se smijala dok su se malci davili u vodi. Jednog koji je preživio je dignula u zrak i veselo urliknula kako najjači preživljavaju. Kada je narastao, prerezala mu je grkljan u kupaoni. Uz pjesmu i smijeh.

Tako nekako je to izgledalo i na nama. Otac je bio poduzetnik, vječito odsutan. Majka je bila domaćica bez ijednog mjeseca radnog staža. "Tata služi da nosi novac u kuću.", govorila je često. "Daj peneze, gladna su ti dica." Uvijek smo imali svega osim ljubavi i topline. Vodila nas je na plac da biramo vrsne drvene kuhače za novu turu batina. Kada bi joj gospodin pružio set kuhači, odgovorila bi mu uz njen poznati smiješak: "Ah, te su zadnji put brzo pukle....nećemo valjda svaki dan nove kupovati, ha dičica moja?"
Ne sjećam se da smo mi djeca radili neke probleme kojima bismo zaslužili tu torturu. Kad bi popucalo sve što se iz kuhinje popucati dalo, poslala bi nas u vrt da si sami odaberemo šibe s kojima će nas istući. Brat i ja smo mislili kako smo ju nadmudrili i uzeli smo tanke duge šibe umjesto onih jučerašnjih debelih koje su toliko boljele. Ne moram ni govoriti koliko je to peklo i boljelo. Kada bismo se suprotstavili, lovila bi nas i udarala snažno tankom šibom po golim nogama dok je grizla jezik i smijala se. Krvavi podlljevi bili su tu još danima. Do idućih. Otac većinom nije ništa znao. A kad je bio doma, imao je i on svoje poznate epizode. Opravdavao ju je time da je imala teško djetinjstvo.

Tukla nas je sve dok nismo bili dovoljno veliki da joj se suprotstavimo. Onda je prešla na verbalno. Ja sam bila luda kurva, propalica, brat je bio drogeraš, luđak.
Počeli smo se protiviti. Od sedme godine sam brojala dane kada ću završiti srednju školu i otići. Međutim, bježala sam u par navrata. Otac bi me uvijek vratio u tu kuću. Majku nije bilo niti briga gdje sam, samo bi s vrata rekla: "Kurva se vratila...."
Nekoliko puta sam pokušala suicid. Dva puta predoziranje. Čudim se kako danas nemam neke posljedice na unutarnjim organima od tolike količine. Na psihijatriji sam bila sveukupno preko godinu dana u kraćim i dužim intervalima. Kada nas je oboje (mene i brata) potrpala po bolnicama, rekla je da je to zato da se zaštiti od nas.
Sanjala sam o tome da sam se rodila u štali, na nekoj slami i da nemam ništa, a imam mamu koja me voli. Koliko sam ja nju tada voljela i željela da me voli, toliko me ona odbacivala.
Znale smo se posvađati zbog gluposti. Tipa, preglasno bih pustila vodu u kuhinji. Kazna je "marš van, ajmo ajmo hodaj draga na balkon", smiješkom popraćeno. Stajala bih tako u kratkoj majčici na minusu nekad 5 min, nekad preko sat vremena...ovisi kako je bila raspoložena i da li je bila neka njena serija. Drugi dan, kao da ništa nije bilo. Nekada se ljutila danima i nikada mi nije rekla "oprosti". Nikada. Uvijek sam se ja ispričavala, što god bilo. Mimoilazile bismo se u hodniku, a ja bi (željna njene ljubavi i dodira) ispružila lagano ruku da je dotaknem. Zatvorila bih oči dok su suze šikljale, a ona bi nonšalantno prošla dalje.
Pisala sam joj pjesme, uglazbljivala, pjevala joj to uz suze ("poslušaj me mama, imam nešto za tebe"), molila sam ju da me voli. Što sa ju više molila i plakala, ona se više smijala.
Kada mi je napokon došlo iz guzice u glavu, molila sam oca da ode na stan sa mnom. Bila sam prvi srednje. On je shvaćao kakva je situacija ali se bojao ostaviti ju jer "što će susjedi reći" i "proći će to, strpi se". Nikada nije volio biti doma. Uvijek je kartao u obližnjim birtijama. Ona ga je uvijek tjerala od doma jer je on tu da donosi novac, a ne da tu boravi. Spavao je sa mnom u sobi kada bi bio doma...ili na pomoćnom krevetu u garaži.

Ja sam otišla po završetku srednje, baš kao što sam cijelo djetinjstvo planirala. S njima ne ostvarujem apsolutno nikakav kontakt.
Međutim, da ne bi sve bilo divno, udala sam se za svoju majku u muškom obliku. Ganjala sam ljubav od pogrešnog čovjeka. Naša kćer nikada nije vidjela da smo se on i ja zagrlili. On je govorio da sam prekomplicirana i luda. A ja sam samo sanjala ljubav. Kada sam i od njega doživjela sličnu sudbinu kao od roditelja, počela sam se preispitivati....pa dobro, šta je sa mnom? Tražim li zaista previše?
Uzela sam malu i otišla od njega.

U novoj sam vezi (kroz par dana krećemo u zajednički život) s osobom koju sam sanjala cijeli svoj život, od čijeg zagrljaja duša treperi. Kada sam tužna ne glumi da me ne vidi. Iako, rijetko sam sada tužna. Živim punim plućima ali - !
Jedino, nakon svega toga proživljenog, još ne shvaćam potpuno svjesno da imam njega i nju, moje dvije najveće sreće. Da imam nešto svijetlo pored sebe i nešto što me drži na životu svojom ljubavlju i poštovanjem. Zaboravim kako izgledaju i zaboravim neke naše trenutke kada nisam uz njih, npr. kad odem na posao. Više ne pamtim kao prije. Više od polovice svog djetinjstva sam zaboravila (što nije niti loše), ali problem je što zaboravljam i sadašnjost.

Uvijek sam si govorila da nikad neću biti poput moje majke i to sam ostvarila.
Zašto zaboravljam i zašto sam sumnjičava prema onima koji me bezuvjetno vole? Zašto ih više ne doživljavam?
Ne idem na terapije i slično jer nemam volje ponavljati i kopati cijelu priču iz početka. Trudim se zaboraviti.
S kćerkom (4) imam predivnu komunikaciju i shvaćam koliko je jednostavno biti roditelj i voljeti.
Danas....burno reagiram na nepravdu i laži. Odmah osjetim kad mi netko maže oči. Napunila sam se samopouzdanjem i ne dopuštam nikome da mi kvari sreću. Izbjegavam ljude koji mi kradu energiju i okružujem se srećom i smijehom. Puno se smijem, ali na trenutke se i slomim kada me prođu sjećanja i majka se sa svojim smiješkom pojavi u snu.

Eto, ja sam si malo dušu olakšala. Iako, sjedim tu pred laptopom na poslu i kao da ne pišem o sebi nego kao da prepričavam neki film a ja sam samo pisac.

[Yamas]

Ailour kaže:

Nevjerojatno mi je za pročitati koliko sličnih priča ima...koliko uopće takvih priča i roditelja postoji...

Ajme draga, iskreno mi je zao sto si sve to morala prozivjeti

Neki ljudi zbilja ne zasluzuju biti roditelji...

Opravdavao ju je time da je imala teško djetinjstvo.

Po meni je u ovom boldanom uzrok svemu tome. Nije da ju opravdavam, ali tko zna sto je sve ona prozivjela kao dijete, pa se nije ni znala drugacije ponasati.

Tebi svaka cast, mogla si se i ti nastaviti tako ponasati prema vlastitom djetetu, ali nisi. Imas razvijenu svijest sto je jako vazno kako bi covjek mogao koliko-toliko normalno nastaviti sa zivotom. Takve se stvari ponavljaju iz generacije u generaciju, a ti si bila ta koja je odlucila i uspjela prekinuti takav niz.

Bravo! Zelim ti svu srecu.

[Ailour]

[QUOTE=Yamas;53850706]Takve se stvari ponavljaju iz generacije u generaciju, a ti si bila ta koja je odlucila i uspjela prekinuti takav niz.

QUOTE]

For the record, imam još dvije sestre (stariju i mlađu) kojima takav život odgovara (sličnu su torturu prolazile) i još uvijek žive s njom. Brat i ja smo kidnuli prvom prilikom, svak svojim putem.
Meni taj dio nije jasan

A to da je imala teško djetinjstvo.....to nije opravdanje za takve bolesne postupke. Tek sad kad imam svoje dijete shvaćam koliko je s djecom jednostavno komunicirati i ne vidim mjesta za grube riječi i batine. Jednostavno ne vidim gdje to pripada i kojim postupkom bi moja malena to zaslužila.

[Ailour]

Postao mi je običaj reagirati na roditelje koji odjebavaju svoju djecu, tipa kad hodaju po shopping centru, a dječica vrište i plaču.
Nekoliko puta sam stala pred njih i rekla im da zagrle svoje dijete, da ih to dijete treba. Nakon prvotnog šoka svi, ali SVI kojima sam to ili slično rekla, su mi razjareno odvratili kratak odgovor/pitanje: "Ali kako? Vidite li kako se ponaša?"

Jedna majka je odgovorila da ne može jer već drži drugo dijete na rukama. Druga majka je rekla da ju dvogodišnja kćerkica živcira. Jesu li oni retardirani?

Čisto mi dođe da vrištim od boli i plačem...odmah me stegne u grlu i suzdržavam se da ne odem pred njih i kažem im šta ih ide. Veselim se da će me to dijete možda pamtiti i potvrditi si da je normalno da bude ljubljeno i voljeno.

[Yamas]

Ailour kaže:

For the record, imam još dvije sestre (stariju i mlađu) kojima takav život odgovara (sličnu su torturu prolazile) i još uvijek žive s njom. Brat i ja smo kidnuli prvom prilikom, svak svojim putem.
Meni taj dio nije jasan

Ni meni to nije jasno, ali njihov život i njihova odluka.

A to da je imala teško djetinjstvo.....to nije opravdanje za takve bolesne postupke. Tek sad kad imam svoje dijete shvaćam koliko je s djecom jednostavno komunicirati i ne vidim mjesta za grube riječi i batine. Jednostavno ne vidim gdje to pripada i kojim postupkom bi moja malena to zaslužila.

Naravno da nije opravdanje. Ali možeš li barem malo razumjeti da netko tko nikada nije osjetio ljubav, ne zna je niti dati. Netko tko nikada nije dobio zagrljaj, ne zna ga niti pružiti. Netko tko nikada nije dobio toplu riječ, ne zna je ni izgovoriti. To je jednostavno tako.

[Death-of-Art]

Imam i ja neke traume, ali ne da mi se razmišljati o tome. Nebitno je.

[Ailour]

Yamas kaže:

Ni meni to nije jasno, ali njihov život i njihova odluka.



Naravno da nije opravdanje. Ali možeš li barem malo razumjeti da netko tko nikada nije osjetio ljubav, ne zna je niti dati. Netko tko nikada nije dobio zagrljaj, ne zna ga niti pružiti. Netko tko nikada nije dobio toplu riječ, ne zna je ni izgovoriti. To je jednostavno tako.

Žao mi je, to nikada neću razumjeti. Nisam ni ja imala ništa od navedenog, pa se svejedno vodim prema osjećajima a ne postupam kao robot. Pogotovo ne prema svome djetetu. Dati ljubav nije nikakva nauka. Svatko je može dati ako mu je stalo. To je ključno i jednostavno je tako

Moja majka je željela, znači ŽELJELA četvero djece jer ona, kako oduvijek govori, obožava djecu :klap:

[Yamas]

Ailour kaže:

Žao mi je, to nikada neću razumjeti. Nisam ni ja imala ništa od navedenog, pa se svejedno vodim prema osjećajima a ne postupam kao robot. Pogotovo ne prema svome djetetu. Dati ljubav nije nikakva nauka. Svatko je može dati ako mu je stalo. To je ključno i jednostavno je tako

Moja majka je željela, znači ŽELJELA četvero djece jer ona, kako oduvijek govori, obožava djecu :klap:

Ne slažem se s ovim boldanim. A što ako je ne zna dati?

Ja, evo, sudim po sebi. Imam onako prilično hladnjikavu majku. Nije me nikad maltretirala, ali falilo je emocija s njene strane. Tek me muž naučio što zbilja znači voljeti. prvo ''volim te'' čula sam od njega u svojim ranim dvadesetima. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da i ja to kažem njemu. Danas to bez problema govorim ljudima koje volim, majci ne.
Njoj je vrlo vjerojatno normalno biti suzdržan i ne iskazivati emocije, pa ni prema svojoj djeci. Mislim da nije uopće svjesna da ima problem niti ima volje, želje i potrebe raditi na njemu.

Dok sam ja shvatila da je to kod mene problem i poradila na tome i riješila to. Puno su mi pomogle i neke knjige o duhovnosti.

Ja stvarno mislim da moja mama ne zna pokazati ljubav, a ne da ne želi. I ne zamjeram joj to previše, više je žalim zbog toga.

[Ailour]

Yamas kaže:

Ne slažem se s ovim boldanim. A što ako je ne zna dati?

Ja, evo, sudim po sebi. Imam onako prilično hladnjikavu majku. Nije me nikad maltretirala, ali falilo je emocija s njene strane. Tek me muž naučio što zbilja znači voljeti. prvo ''volim te'' čula sam od njega u svojim ranim dvadesetima. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da i ja to kažem njemu. Danas to bez problema govorim ljudima koje volim, majci ne.
Njoj je vrlo vjerojatno normalno biti suzdržan i ne iskazivati emocije, pa ni prema svojoj djeci. Mislim da nije uopće svjesna da ima problem niti ima volje, želje i potrebe raditi na njemu.

Dok sam ja shvatila da je to kod mene problem i poradila na tome i riješila to. Puno su mi pomogle i neke knjige o duhovnosti.

Ja stvarno mislim da moja mama ne zna pokazati ljubav, a ne da ne želi. I ne zamjeram joj to previše, više je žalim zbog toga.

Jednostavno, nije joj dovoljno stalo Kad nešto želiš, nađeš način. Kad ne želiš, nađeš izgovor

[tantrix]

Ailour kaže:

Jednostavno, nije joj dovoljno stalo Kad nešto želiš, nađeš način. Kad ne želiš, nađeš izgovor

Ne mogu se složiti sa ovom izjavom.. Roditelji koji ne pružaju ljubav prema svom djetetu to rade zato što to ne znaju ili iz straha da pokazivajući ljubav izgube dominaciju u djetetovim očima, stoga glume stroge roditelje koji odgajaju kritikama, pleskom i kaišom...

Moja priča ide ovako..
Moja majka je recimo bila jako nesigurna i histerična žena, svoju nesigurnost i strah od gubitka kompenzirala je psihotičnim napadnim ponašanjem i manipulacijom. Moj otac je pak slaba i nesigurna muška figura jak na rječima slab na djelima, mati u njemu nikad nije vidjela jakog i odgovornog muškarca niti su si pasali, gajili su klasični mazohistički odnos, on joj je namjerno proturječio i ponižavao ju kako bi na taj način pokušao glumiti dominantnog muškarca pred ženom. Njihove svađe i međusobna poniženja trale bi satima, svaki dan, 7 dana u tjednu. Mati je u meni kao sinu tražila osobine muškarca koje od oca nije mogla dobiti, a ja sam od oca nailazio na ogromnu hladnoću jer nisam bio onakav sin kakvog je želio. Osjećao sam se zbunjeno između hladnog oca od kojeg nikad nisam dobio lijepu riječ, tapšanje po rameni ili bilo kakvo priznanje bez obzira na moja postignuća, a mati mi nije mogla pružiti ljubav i pažnju jer sam se užasavao njezinog psihotičnog i manipulirajućeg karaktera. Ja sam kao djete odrastao bez roditeljske ljubavi. Socijalne fobije dobio sam jer su me kao djete roditelji znali satima ostavljati samog na nepoznatim mjestima, samog u automobilu u nepoznatom gradu, samog među nepoznatim ljudima, bezbroj puta sam bio načisto sa time da su me jednostavno napustili i da se više nikad neće vratiti, bilo je i situacija kada sam tako ostavljen dobio živčani slom. Rođenjem sestre ostao sam potpuno zanemaren, roditelji su pažnju preusmjerili na nju a ja sam se naravno kao djete počeo buniti i raditi dišpete pa mi je svaka druga riječ bila neću... sljedile su batine, moto mojih roditelja bio je da je batina iz raja izašla..i mlatili su me, kad me ne bi dohvatili šibom dohvatili bi me ponižavanjima. Lavinu najodvratnijih pogrda na račun mog izgleda, ponašanja, budućnosti bi svalili na mene, tvrdeći kako sam takav tretman zaslužio i ne zaslužujem bolje. Uspoređivali bi me sa njgorim jadnicima koji postoje, da ću u životu biti nitko i ništa, da nisam njihovo djete i da im je žao što me imaju, da bježim iz kuće jer nisam zaslužo živjeti sa njima, navečer bi me zbog jedne krive riječi izbacili van da pola noći provedem na hladnoći da se naučim pameti. Takva ponižavanja bila su savakodnevna. Svi moji uspjesi doživljavani su kao nešto što nije vrijedno velikog spomena jer ja sam crna ovca koju jedan svijetla mrlja ne može oprati. Moja potreba da zadovoljim njihove kriterije bila je ogromna, žudio bih za bilo kakvim priznanjem da nešto vrijedim.. a i ako bih dobio neku mrvicu osjećao sam se čudno, njihova nježna strana izgledala mi je tako isforsirano i neprirodno. Kao djete sam bio iznadprosječno inteligentan, bistar, radoznao, jak, zdrav, godine i godine maltretiranja od mene su učinile osobu koja nije bila u stanju otići u dućan kupiti kruh i mlijeko, plašio sam se svega, sramio sam se sebe i svega na sebi, bio sam totalna nula, bez trunke samopouzdanja, zanemaren, nevoljen, jednostavno sam se osjećao krivim što sam živ, moj život nije imao ama baš nikakvu svrhu. Teško sam se prilagođavao na nove životne situacije jer smo se učestalo selili, mjenjao sam škole, selio sa sela u grad, mjenjao kvart. Nakon početka rata pratilo nas je siromaštvo, hodao sam u razljepljenim patikama sa rupama, u izlizanoj majici i hlaćama dok su se drugi šepurili u markiranoj odjeći i naravno rugali mi se jer se nisam imao snage izboriti za sebe, bio sam užasno povučen i relativno kasno sam krenuo intenzivivnije izlaziti van i družiti se. Sate sam provodio razmišljajući o smislu mog života vagajući dal da se bacim i zauvjek završim svoj mizerni život ili ne.. Traume iz obitelji su se odrazile na moju sexualnost koja mi je naravno bila prezentirana kao nešto nenormalno i zabranjeno, sramio sam se i osjećao krivnju što sam sexualno biće i na tom putu sam odcjepio emocije od sexualnog nagona, krenuo sam u fetišistički doživljaj sexualnosti što je i karakteristično za ljude koji su prošli moj životni put.

Danas sam čovjek koji je završio zahtjevan fakultet,smatram se uspješnim, radim dva posla, sretno oženjen i mogu reći da imam relativno ispunjen život i prekrasnu suprugu pored sebe. Naravno roditelji te zeznu za cijeli život i prosto se teško rješiti negativnog tereta na leđima ali radim na tome, konstantno preispitujem sebe i nastojim se promjeniti na bolje. Sklon sam biti na klackalici pa na jednoj strani dominira egoizam i narcizam a na drugo ruku dajem drugima i preko svake mjere, sklon sam depresiji i anksioznosti, strahu od gubitka i crno-bijelom pogledu na svijet. Ljudima pristupam u rukavicama i teže me je otvoriti od švicarskog sefa, uglavnom sam vuk samotnjak. Naravno pametni znaju da si u životu nisam imao prilike izgraditi jako samopoštovanje i samopouzdanje odakle i ove negativne karakterne osobine. Bitno je da ih je čovjek svjestan i radi na sebi. Danas sam miljama daleko od onog što sam bio nekad. Mislim da sam sodta strastven u onom što radim, strast me ispunjava kao i adrenalin, obožavam motocikle, brzu vožnju, hedonist sam, volim sex, napokon sam u godinama kada imam priliku biti zadovoljan sobom i uživati u životu. Vjerujem da je sve loše što sam prošao značilo i nešto dobro, razvio sam određene vještine na temelju svog iskustva te nastojim pomoći drugima da učine sebe i svijet oko sebe boljim...
Imao sam potrebu ovo napokon izbaciti iz sebe i meni osobno to je velika stvar i korak naprijed...