Depresija - opća tema

[Almost Rosey]

Psihijatar =/= psihoterapeut.

Po hiljaditi put.

[Siasia]

Bluzara stari kaže:

Ne znam što bi to značilo da su psihijatri negdje sposobniji dok su na drugom mjestu nesposobni ?!
Istina, na Rebru ima odličnih stručnjaka ali ne svi naravno, kao ni u Vrapču ili Jankomiru, ili u Svetom Petru u šumi...

Psihijatri govore kada imaju što suvislo za reći, u nekim slučajevima šute ali dakako da govore kada sam razgovor ima određeni učinak na bolesnika.
To najviše ovisi o pristupu pacijenta, ako ovaj lupa ''zbrda zdola'' onda nema smisla.

Različit je pristup bolesniku ako ovaj otprilike zna što mu je i vidi alternativu koja bi nekako pomogla u liječenju ili, ako dođe bolesnik i nema blage veze s mozgom da je uopće bolestan.
Naravno da će se psihijatar različito postaviti.
Često je ključ ozdravljenja suradnja bolesnika i liječnika.

alo ne citas dobro,moj tata nije zadovoljan radom moje lom,a ona mi je drzala 1 tjednopsiho razgovor u dobroj namjeri,i sad kad je vidio da mi je sve gore krivi psihijatre,jer mi mijenjaju lijekove,i rado bi me poslao kod filakovića,al on sada radi kao dekan,a lijecio mi je i staru i starog,i jebiga sad ove tu zenskare svaki put drugi lijek daju a nijedan ne pomaze i sredio je nekak prek veze da idem na rebro a ja bi isla i u vrapce na onaj vrag za spavanje...

[Splićankaa]

Martian7 kaže:

Psihoterapija kod liječnika opće medicine? To mi malo čudno zvuči, osim ako je dotični/a prošla edukaciju za psihoterapiju.

Ma nije psihoterapija..
Nego ode u doktorice izjada joj se.
A doktorica joj pripisuje lijekove kad god ona zove.. bez ikakvog plana.
Ja joj govorim da ode u psihića, ona kaze da njoj to ne treba, da je osjecajna i da je to tako i da je njoj psihic rekao da ce ona cijeli zivot biti takva
Ja kad joj kazen da cu ic u doktorice popricati- onda na to se strese..
Šta me dovodi do zaključka da nije depra u pitanju nego mozda još neki poremećaj ona ima??

Inace ploča se preokrenula kad san ja upala u depricu bila, udebljala san se i zalijepila joj trisku i dala do znanja da se ne vrti cijeli svijet oko nje da nije ona jedina depresivna i da kakva je to mater koja dite nikad ni ne upita kako je, dite koje je imalo crne misli.
+ nekad ona priča sama sa sobon, ja mislin da to bas nije normalno. al dobro.
ono isprid mene ja sidin za istin stolom. onda ja poludin jer neznan kako da normalno odreagiran. u sobu otic i pravit se da se to ne dogadja ne mogu.

+ jednom je tila iskocit kroz prozor isprid mene pa ju je pok.otac sprijecio
+ nekad je skroz normalna i pazljiva al nekad samo kvoca, histerizira i nabija mi osjecaj krivnje i sta god ja napravin: nije tako nego ovako. aj nekad me i pohvali al jbt. nervira me sta joj se sve vrti oko nje .
neznan stvarno...

iskrivljena mi je slika i nikako da sliku o svojoj obitelji stavim unutar nekih okvira.
uzasno mi je tesko nositi se s time .
ja san depru rijesila radom, radom, radom. kad radim osjecan se korisno..
ugl i prakticiram zahvalnost... lijekove nisan niti cu.
znan da je put bez lijekova tezi ali istrpit cu.

[mariaanamaria]

Splićankaa kaže:

ja san depru rijesila radom, radom, radom. kad radim osjecan se korisno..
ugl i prakticiram zahvalnost... lijekove nisan niti cu.
znan da je put bez lijekova tezi ali istrpit cu.

Oprostite šta ovako upadam..
Ja sam gospodična Borderline (dakako depresija je tu jako često..i sad)
Ali ja je se ne mogu riješiti nikako.
Ima tko drugih savjeta?
Osim - posao i vježbanje.
Nezainteresirana sam za sve, ne da mi se ništa, željela bi nešto ali opet šta? Jer me ne zanima ništa.
Kreativno pametno dijete je odraslo i ova grozna bolest joj je oduzela tu kreativu. Šta će sada mlada osoba napraviti?
Šta može?
Ništa.
Odgovor je uvijek "ne" a pitanja se ne mogu ni izbrojati..
Kako si skratiti ove šugave dane na ovoj planeti? I ujedno se malo odmaknuti od te depresije. Kako? Kako?

[Splićankaa]

mariaanamaria kaže:

Oprostite šta ovako upadam..
Ja sam gospodična Borderline (dakako depresija je tu jako često..i sad)
Ali ja je se ne mogu riješiti nikako.
Ima tko drugih savjeta?
Osim - posao i vježbanje.
Nezainteresirana sam za sve, ne da mi se ništa, željela bi nešto ali opet šta? Jer me ne zanima ništa.
Kreativno pametno dijete je odraslo i ova grozna bolest joj je oduzela tu kreativu. Šta će sada mlada osoba napraviti?
Šta može?
Ništa.
Odgovor je uvijek "ne" a pitanja se ne mogu ni izbrojati..
Kako si skratiti ove šugave dane na ovoj planeti? I ujedno se malo odmaknuti od te depresije. Kako? Kako?

Šta te točno zanima, slikanje, nakit, pisanje pjesama?
Znam curu koja ima shizofreniju i ima originalne slike, slikarica je...
A osobno pišen super tekstove kada sam loše volje i tad san bas inspirativna...

Meni je dota pomoglo otkako san počela sama sebi govoriti na čemu san sve zahvalna..
I počela sebi davat komplimente.. i pohvalit samu sebe

[mariaanamaria]

Splićankaa kaže:

Šta te točno zanima, slikanje, nakit, pisanje pjesama?
Znam curu koja ima shizofreniju i ima originalne slike, slikarica je...
A osobno pišen super tekstove kada sam loše volje i tad san bas inspirativna...

Meni je dota pomoglo otkako san počela sama sebi govoriti na čemu san sve zahvalna..
I počela sebi davat komplimente.. i pohvalit samu sebe

Ja ne mogu kratko odgovoriti
Dakle, od djetinjstva me zanimalo slikarstvo. I bila sam jako dobra. Govorili su mi "Ti ćeš biti slikarica kada odrasteš." I ja sam se tako slatko smijala na to jer sam vjerovala..jer sam bila dijete.
A kada sam malo odrasla, nisam više imala previše vremena za slikanje. I moj talent je propao. Sada se mogu pohvaliti da ne znam crtati. Tako da ništa od toga.

Zanimao me film i sve vezano uz film - scenariji itd.. ali od trenutka kada sam taj hobi pokušala pretvoriti u karijeru i odustala (po običaju) od tada me to jako slabo zanima. Filmove ne mogu pratiti..ništa, ništa..

Radila sam u Photoshopu ali ga više ne otvaram. Nemam dovoljno znanja. Pokušala sam naučiti još nešto ali sam shvatila da mi to neće ostati u glavi.
I nemam ideja..prazna sam. A za to mi trebaju i ideje..

Pisanje.. Prestala sam pisati prije cca 2 godine. Do tad je bilo čak ok. Nedavno sam pokušala opet i osjećala sam se kao najveći kreten. Ne znam jednu smislenu rečenicu složiti! Pa me počnu živcirati riječi koje koristim, tipa - ne (konstantno).

Jedini hobi koji je tu cijelo vrijeme je fotografiranje. Ali ljudi mi se ne daju slikati, po svojoj kući i okolo sam već sve poslikala 500 puta.

Tu i tamo radim montažu nekih videa...

A sad još jedan dodatan problem - bilo je ovako:
Napravila sam video u trajanju 4 minute (radila sam ga tjedan dana) i bila sam prezadovoljna. Pokazala sam ga frendici koja ga je ugasila na pola i rekla da sam bolesna. Druga je dobro shvatila video i obje smo plakale nad njim. Moj dečko je rekao da on to neće gledati.
Dakle, ja napokon nešto napravim i nikakvih priznanja, pohvala..ničega. Ma i kritike bi rado primila da budu racionalne. Nije valjda sve tako loše šta radim da ne mogu dobiti pohvalu? Ili je?
Sama se ne hvalim...nikada...
Jednostavno ne mogu. Kao da time kršim neko pravilo.

[Splićankaa]

mariaanamaria kaže:

Dakle, ja napokon nešto napravim i nikakvih priznanja, pohvala..ničega. Ma i kritike bi rado primila da budu racionalne. Nije valjda sve tako loše šta radim da ne mogu dobiti pohvalu? Ili je?
Sama se ne hvalim...nikada...
Jednostavno ne mogu. Kao da time kršim neko pravilo.

Ma ja san sebi počela dilit komplimente i prečudno u početku a onda bude super..

pa kad počneš sama sebi davat komplimente i reč sama sebi: Bravo vidiš da možeš!!!

onda ce ti postat skroz nebitno sta drugi misle i dal im se svidja ili ne...
jesu te tvoji kritizirali??
jel imaš osjecaj da nisi ispunila nečija očekivanja?

[mariaanamaria]

Splićankaa kaže:

Ma ja san sebi počela dilit komplimente i prečudno u početku a onda bude super..

pa kad počneš sama sebi davat komplimente i reč sama sebi: Bravo vidiš da možeš!!!

onda ce ti postat skroz nebitno sta drugi misle i dal im se svidja ili ne...
jesu te tvoji kritizirali??
jel imaš osjecaj da nisi ispunila nečija očekivanja?

Poanta je da ja cijeli svoj život mislim da ne mogu. To je i razlog zašto čitavo vrijeme odustajem od svega.
Misliš li na kritiziranje na moje radove ili općenito?
Radove nitko ni ne gleda a kada gleda, kao da ne gleda. A općenito, nekada da a nekada su to suptilne kritike. Ono - ne kritiziram te ali ako čitaš među redovima ovo ti je velika kritika.
Ne da imam osjećaj da nisam ispunila nečija očekivanja nego stvarno nisam. Ja sam nitko i ništa. I to nije samo pesimizam nego realnost.

[ellizabeta]

sad sam na faxu. imam nekoliko prijateljica sa strane. loše s uklapam u društvo. od malena sam bila sa strane i odbačena (sve je krenilo zbog obitelji). cilu osnovnu i srednju sam bila odbačena. na kraj drugog srednje sam skužila neke stvari i zašto je to tako, ali od onda ima pomaka ali ne dovoljno da mogu reć da imam normalan društveni život. i dalje patim sama. pada zbog tog u depresiju i kad se sitim cilo svog djetinjstva i srednje onda mi je posebno teško. i to što bi htila nastavit dalje nemogu jer mi se staro vraća, baca u depresiju i ponovo izaziva u meni osjećaje nepripadanja duštvu, bezvrijednosti. jeli ntko imao slične probleme. savjet?

[Splićankaa]

ellizabeta kaže:

sad sam na faxu. imam nekoliko prijateljica sa strane. loše s uklapam u društvo. od malena sam bila sa strane i odbačena (sve je krenilo zbog obitelji). cilu osnovnu i srednju sam bila odbačena. na kraj drugog srednje sam skužila neke stvari i zašto je to tako, ali od onda ima pomaka ali ne dovoljno da mogu reć da imam normalan društveni život. i dalje patim sama. pada zbog tog u depresiju i kad se sitim cilo svog djetinjstva i srednje onda mi je posebno teško. i to što bi htila nastavit dalje nemogu jer mi se staro vraća, baca u depresiju i ponovo izaziva u meni osjećaje nepripadanja duštvu, bezvrijednosti. jeli ntko imao slične probleme. savjet?

Jesi inace povucenija?
Po čemu si se osjećala odbačenom, po čemu odskačeš???

Jel stojiš financijski loše? Privlače li te opće noćni izlasci?? Imaš neke interese nešto što ti je baš interesantno...

[ellizabeta]

od kad znam za sebe imala sam problema u obitelji i zbog toga sam pomalo čudna. prvi moj kotakt sa svitom započeo je loše, imali smo velikih financijskih problema u obitelji i tu su u pitanju bile još neke stvari. to je bilo još u dobi od 5, 6 godina druga dica su mi se rugla, bila sam na prvom mistu drugačija od njih šta sam bila u staroj robi i oni su svi bili opušteni i veselia ja nsm takva bila. vrime je prolazio ja sam bila odbačena, niko me nije od vršnjaka volio počela sam svu dicu mrzit. to se počelo dešavat na mojoj ulici. moja obitelj je smatrana jadnom i također sa prijezirom gledan od okoline, jer živim u manjem mistu di svako svakog zna. tu odbojnost prema vršnjacima sam ponila i u OŠ. tamo sam sa svima više manje dolazila u sukob i tamo su me gledali svi ka jadnicu i zbob robe i zbog drugih stvari i tako se ponašali prema meni. bila bi nekakd toliko nesritna sam da sam se još očajnički pokušala u klopit u društva ali samo bi se osramotila. to mi je sve nabilo teški kompleks manje vrijednosti kojeg se ni dan danas nemogu riješit i sputava me u drušvu. u mojoj ulici gdje je to odbacivanje i počelo, gdje je bilo najgore. našala se ipak neka skupina dice koja bi me prihvatila kad nebi bilo onih "glavnih", ali i u toj situaciji sam bila na razini ispod drugih. u tojskupini pronašla sam prijateljicu s kojom sam postala jako dobra, a i išle smo u isti razred u osnovnoj. postale samo ko prst i nokat, stvarno sam bila predobra s njom. i onda me u šestom osnovne odjebala (valjda zato šta je njena mater smatrala da nsm dovoljno dobro društvo za nju). i onda sam propala. potpuno se povukla u sebe, našla sam si jednu curu u razredu i s njom se družila jer i ona nije imala nikog, i nije mi bila baš draga. posala sam prepovučena iako po prirodi nsm takva. onda pred karaj osnovne škole jako sam počela patiti zbog fizičkog izgleda (iako niije bilo razloga za to), bila sam uvjerena da sam ružno čudovište. u prvom srednje ka da nsm postojala. užasno sam bila netadovolja sobom, družila sam se s jednom klapicom di sam bila "najnevažniji član". prihvatili su me ali me nisu poštovali. onda sam u drugom srednje prominila školu (ne zbog društva nego nekih svojih idea). tamo sam doživila potpuno neprihvaćanje i zlostavljanje. bilo mi je jako teško. svaki dan sam plakala ko kišna godila. išla sam redovito do psihologa, olakša mi je situaciju ali nije puno pomoga. i na kraj drugog srednje sam doživila prekretnicu u svoj toj muci. shvatila sam jednu banalnu stvar da sam jednako vrijedna ka i svi drugi ljudi, prije toga nisam sam osjećala čovikom. iako sam i do onda imala neke prije sa strane, odonda je moj duštveni život izvan škole krenio na bolje, našla sam društvo u kojem sam bila normalno prihvaćena. sve sam počela drugačije gledat. do je mojdrutveni život u školi do kraja srednje ostao loš i pun tuge. sad imam neke prijatelje s kojima se družim i ok su mi, na faxu je ekipa cila nekako nezaintersirana za drženje jer su se i drugi žalili na to. tamo opet nemam nikog ali ne patim pretjerano zbog tog. najveći mi je problem šta se taj osjećaj manje vrijednosti vraća osobito kad sam u nekom problemo i opet mi kvari društveni žitot. i problem mi je šta je ovo nekoliko prijateljica s kojim ase družim nezainteresirano za izlaženje navečer a mani to jako fali.

[LordEdmund]

ellizabeta kaže:

i problem mi je šta je ovo nekoliko prijateljica s kojim ase družim nezainteresirano za izlaženje navečer a mani to jako fali.

Jel ti prijateljice izlaze sa svojom ekipom?
Ako jesu probaj pitat možeš li s njima izać.

[ellizabeta]

je samo jedna,ne izlalazi baš često i rekla me zvat sa svojim sa faxa kad bude išla. ova jedna je cila u vjeri i to je neinteresira. a treća nema još 18 i njeni su joj strogi, izađe jako rijetko. izadem ja nekad ali to je premalo (par puta godišnje, liti malo češće). kad bi taj problem rješila bilo bi sretnija. snaću se nekako za to...

[ellizabeta]

Henson kaže:

Kako se rijesiti depresije i odvratnog osjecaja da nisi dovoljno dobar, da nisi dovoljno vrijedan. Kad imas osjecaj kao da si nitko i nista? Da su drugi bolji od tebe, a ti si samo nekakav jadnik?

to i mene užasno muči....

[Martian7]

ellizabeta kaže:

to i mene užasno muči....

Meni je taj osjećaj nevrijednosti prošao skupa s depresijom. Sada sam i dalje na minimalnim dozama antidepresiva, ali sam puno bolje.

[ellizabeta]

Martian7 kaže:

Meni je taj osjećaj nevrijednosti prošao skupa s depresijom. Sada sam i dalje na minimalnim dozama antidepresiva, ali sam puno bolje.

Ja od tog osjecaja patim oduvik. Iako sam postala svijesna da nije tako i dalje me prati. Nekako imam osjecaj taj je to tesko rjesivo i da nikad ga se necu potpuno rjesit. Ali primjetilasam kad se nadem u nekom problemu (npr ne prodem ispit) da je on dosta naglaseniji. Koliko dugo si patio od tog? Bila sam cak jednom u psihijatrice i rekla mi je vidis da si lose dogdaje pobjedila, da bzvz se sad zalim i da nemam u zivotu nijedan ozbiljniji probblem. Nez jesan falila osobu. Jos sam joj navela da sam stalo nesritna i nezadovoljna. Dal da jos jednom pokusam? I kad bi pila tablete imam strah vezan za njih kad prestanem pit oce li mi se svi osjecaji vratit, kako se posli odviknit od tableta. Pokusala bi prije toga. Jer jos kad vidim nus pojave. To me sve strasi. Ti pijes zbog problema sa depresijiom?

[LordEdmund]

Ja sam taj problem "manje vrijednosti" odlučio rješiti sistemom "ponavljaj sebi da si vrijedan sve dokle ne uvjeriš sam sebe"

[ellizabeta]

LordEdmund kaže:

Ja sam taj problem "manje vrijednosti" odlučio rješiti sistemom "ponavljaj sebi da si vrijedan sve dokle ne uvjeriš sam sebe"

Fala na savjetu. Pokusat cu s tim

[Brundomendo]

Bluzara stari kaže:

Njeno depresivno raspoloženje koje može biti bolje ili lošije ne utječe na tablete niti može.
Lijekovi nisu nešto 100% stabilno od kojih očekujemo točno ono što piše u uputama.
Lijekovi bi trebali raditi svoj posao ovisno o duljini depresivnog stanja, jačini depresije, utjecajima drugih poremaćaja na osnovni poremećaj, druge bolesti, općenito fizičkog stanja, podršci okoline, mjesto življenja, posao i gomila drugih stvari koje su direktno ''krive'' zašto lijekovi mogu brže ili sporije djelovati.

Naravno da vidite promjenu u njoj posljednjih par dana kada Seroxat odrađuje svoj dio posla. Sanval služi da je uspava a ne da je drži u snu, to radi Zalasta, antipsihotik.
Lorsilan je anksiolitik, pretpostavljam protiv tjeskobe osnovno odnosno da je ''digne'' u toku dana.

Hmm, odlična kombinacija lijekova, njen psihijatar nije budala.

Realno, treba par mjeseci da se njeno stanje potpuno stabilizira odnosno da vi vidite sve manje problema.

Nego...ti si njoj podrška, i ostali u okolini. To je odličan način kako olakšati njenu depresiju.

Mene zanima, kako je i zašto došlo do toga, mora biti nešto što je napravilo ''klik'' u njenoj glavi ?!
Pretpostavljam da ti znaš što je to. E taj uzrok treba skloniti, maknuti, obrisati, ne dozvoliti da dolazi u kontakt s ''tim nečim''..ili nekim.
Jer, očigledno je da žena njenih godina ima iza sebe dovoljno iskustva da zna što može očekivati u budučnosti ali nju je strah.
Nešto ju je dovelo do tog straha, nešto je to izazvalo.

I eto, lijekovi, podrška, riješiti uzroke i sve će biti normalno.

Nemoj podcijeniti moć depresije, ona se uvuče u mozak i miruje dok se svi vi opustite i zaboravite, onda krene još većom snagom nego prije. Recidivi bilo koje bolesti znaju biti puno teži za podnijeti.

Hvala vam na odgovorima. Od tada stanje izgleda ovako: Dakle, nakon prvog tjedna uzimanja terapije od 10mg seroxata, jednog i pol lorsilana od 1 mg (povecan na 2 nakon jake panike uz preporuku psihijatra) i jedne tablete zalaste od 5mg ,kako je prethodno opisano, stanje se vidno popravilo i iz dana u dan bivalo je sve bolje.. osjećaji tuge, krivice, tjeskoba, praznina, nedostatak osjećaja, nedostatak plača su se gubili kako je vrijeme odmicalo. Jutarnja panika je bila prisutna, ali isto tako, iz dana u dan stanje se i na tom polju poboljšavalo da bi prije jedno tjedan dana i to u potpunosti nestalo. Dani su bili takvi da bi ju ujutro uhvatila panika koja nije trajala duže od 15 tak minuta a ostatak dana je bio sasvim ok. U međuvremenu joj je doktorica povećala seroxat na jednu cijelu tabletu ujutro, 20mg. Stanje je stvarno bilo i više nego zadovoljavajuće. Nakon što je prošlo 3 i pol tjedna od korištenja seroxata, i u isto vrijeme početka skidanja s lorsilana u iznosu od 0,5 mg, stanje se pomalo počelo mjenjati. Naime uhvati je nekakav strah , nervoza, nemir.. opteretila se nekim stvarima i po cijele dane bi ju to mučilo. Na trenutke dobiva tremu, nervozu, tlak joj skoči… čitali smo da kod seroxata može doći do pogoršanja prije nastupanja poboljšanja, a s obzirom da ga je tek sada dovoljna koncentracija u krvi, da li je moguće da je to blago pogoršanje od toga??? također ,skoro sve od nabrojanog je navedeno i kao moguća nuspojava seroxata. ili se radi o tome da se ona jednostavno uslijed bolesti opteretila nekim stvarima i da joj je od toga malo lošije nego je bilo prije 5 dana. Uzimajući u obzir da se radi o depresiji i da je po riječima doktorice moguće da 5 dana bude super, pa recimo 2-3 malo gore itd. također znamo da su moguće apstinencijske krize nakon smanjivanja doze lorsilana, al po rijecima doktorice kod ovako malih doza uzimanja i u ovako kratko vrijeme (mjesec i pol dana) skidanje po o,5mg svakih deset dana ne stvara nikakve krize,već je to više u glavi bolesnika, zbog nesigurnosti i straha što će se dogoditi bez tih pola tabletice. Vaše mišljenje?

[Brundomendo]

Martian7 kaže:

Brundomendo, samo nastavite tako, davati joj podršku i neka pije tablete, bit će znatno bolje uskoro. Možda bi bilo dobro da krene i na psihoterapiju. Neka joj doktor opće medicine preporuči nekoga i dade uputnicu.

Hvala na odgovoru. Išla je na psihoterapiju bez preporuke doktora, privatno. Ali su joj rekli da oni ne vide razlog zbog kojeg bi nastavila s tim dok lijekovi ne počnu u potpunosti djelovati. A otišla je samo jedan put. Postavila sam novi post o stanju u kojem je sada, pa one koji možda znaju nešto više o tome što sam napisala molim da se jave hvala svima