Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 15.04.2007., 23:22   #41
Kako preživjeti gubitak voljene osobe

Quote:
Astrice kaže: Pogledaj post
@ Lone Rider u pravu si i smatram da i ja nosim tu dio krivice jer sam to dopustila,a suprotstavljanje me je samo koštalo živaca. Meni ovo nekako izgleda kao stockholmski sindrom jer on za mene baš nije bio voljena osoba. Nadam se da ću biti dovoljno jaka da kroz psihoterapiju i ostalo to sredim.
Malo ja zachatavam. Sorry.

Naravno da osjećaš krivicu zato što smatraš da si mu to dopustila, ali stvar je u tome da moraš shvatit da ako si i mogla tu nešto učinit, nisi vjerojatno zbog sasvim objektivnih razloga kao što su strah, neprihvaćanje činjenice da ti radi nešto loše, spomenula si i Stockholmski sindrom. Samo o tome razmisli. Što je to u biti? Podsvjesno zavaravanje samog sebe i stvaranje neke vrste mentalnog iskrivljenog ogledala u kojem za to što ti se događa nađeš opravdanje zato da bi ti bilo lakše i da ne moraš podnositi stvarno stanje stvari. Ali to je normalna reakcija obrambenog mehanizma. Mislim da dio osjećaja grižnje savjesti dolazi i od tuda što čovjek sam po sebi teško podnosi situacije u kojima ne vlada svojim životom, a kad se ta osnovna ljudska prava još tako grubo narušavaju, pa još i od strane nekoga tko bi nam morao biti najbliži, to stvara gadne frustracije.
Mali savjet, ako ti pomogne, meni je. Nakupljeni bijes i frustracije, možeš donekle izbacit fizičkim činom. Namjerno govorim činom a ne aktivnošću. Možeš ti recimo prat prozore do smrti, ništa ti neće pomoć u ovome o čemu ti govorim. Možda će zvučat smiješno, ali ako misliš da ti može pomoć, pokušaj. Naprosto uzmi neki stari madrac ili nešto slično, postavit ga negdje, pa letvu ili još bolje baseball palicu u ruke i udri. Psuj, viči, steraj ga u sve kurce i pičke koji ti padnu na pamet i namlati gada. Možda ti bude lakše. Ja sam zbog sličnih razloga (kad mi je umro stari) počeo trenirat u teretani i mogu ti reć da mi je to bio jako dobar ispušni ventil. Nije me u to vrijeme zanimala nikakva snaga, fizički izgled i slično, (tek kasnije me to uhvatilo, ali sad već godinama radim te stvari samo za gušt i baš me briga za ostalo) nego sam došao tamo, zgrabio prvi uteg koji sam vidio i divljao s vježbama bez reda, i pravila, samo da izbacim nakupljeni bijes. Nakon toga, uvijek sam se osjećao potpuno ispražnjeno, mirno i jako ugodno.
Ma mislim, reć će ti doktori sve. Valjda znaju što rade, ali eto tek toliko, malo, palo mi na pamet.

Drži se.
p.s. moj prvi smajlić u 211 - tom postu. A šta ćemo kad samo mudrujem okolo.
__________________
Lone rider rides alone!
lone rider is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.04.2007., 19:54   #42
U biti čini mi se to kao okidač. A ovo sa udaranjem ne znam da li ću moći pošteno udariti. A vikanje hmm sa četvrt štitnjače vidjet ću.
Astrice is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.04.2007., 23:02   #43
Ja sam se pravila da ne umire i da će biti dobro. To je najgluplje što možete učiniti. Nije mi mogao niti reći ono što osjeća. Užas.
funnygirl33 is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.04.2007., 23:07   #44
Quote:
funnygirl33 kaže: Pogledaj post
Ja sam se pravila da ne umire i da će biti dobro. To je najgluplje što možete učiniti. Nije mi mogao niti reći ono što osjeća. Užas.
Potpuno te razumijem...
Ja nisam imala vremena praviti se,najbolji prijatelj mi je poginuo u prometnoj prije tri godine.
Vidjela sam ga sat i pol prije kobnog događaja.
Svaka ti čast što donekle normalno funkcioniraš,ja se iz depresije poslije toga nisam izvukla i sumnjam da ću se ikad izvući.
Nemogu ni jebeni dan preživiti bez
Ti si jaka osoba,i svaka ti čast.
Bitno je prihvatiti stvarnost onakvu kakva je.
Somebody_to_love is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 15:58   #45
Kako preboljeti smrt voljene osobe?

Alo ljudi.

Ovak:

Tata mi je umro od raka jednjaka prije 2 mjeseca. To je za mene bio šok, a toga još ni nisam svjesna. Stalno očekujem kako će se javit na telefon, ili me nazvati. Kad idem posjetiti starce, očekujem kako ću na ulasku u stan vidjeti onaj isti prizor tate na kauću s hadnom žujo dok gleda telku uz rijeći: di si kćeri!?
I svaki se dan pitam zakaj je morao otić. Bio je izuzetan čovjek, i imao je jako težak život. Sve što buraz, stara i ja imamo, sve je sam izgradio, a krenuo je od ničeg, sa samo nepunih 15 godina. I kako onda može biti pošteno da umre od tog odvratnog raka?
I kad ga se sjetim, a to je svako malo, razmišljam o njemu kakav je bio prije bolesti, i onda navru one ružne slike njega jadnog, zamišljenog, mršavog, gladnog i žednog zbog te bolesti.

Nemogu se toga osjećaja osloboditi.
Znam da Vas ima koji isto ili bar slićno prožiljavate, javite se na moju temu, da si međusobno pomognemo.
Anna_maca is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:09   #46
meni je mama umrla od raka prije dvije godine,i znam kako ti je,nikad nije isto,al moras dalje...
prihvatis da ce ti uvijek faliti,ali razmislis da li bi tata zelio da tugujes ili nastavis sa svojim zivotom.
i moras biti sretna da uz tebe postoji jos ljudi koji te vole i koji ce ti pokusati nadomjestiti ocevu ljubav.
anna_maria is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:12   #47
Quote:
Ana-1308 kaže: Pogledaj post
...a toga još ni nisam svjesna.... I kako onda može biti pošteno da umre od tog odvratnog raka?
I kad ga se sjetim, a to je svako malo, razmišljam o njemu kakav je bio prije bolesti, i onda navru one ružne slike njega jadnog, zamišljenog, mršavog, gladnog i žednog zbog te bolesti.

Nemogu se toga osjećaja osloboditi.
Znam da Vas ima koji isto ili bar slićno prožiljavate, javite se na moju temu, da si međusobno pomognemo.
Ne proživljavam ništa slično.
Ali jesam, kad mi je nona umirala.
Smrt je poraz, ne možeš je pobijediti.
Gledala sam je iz dana u dan kako odlazi.
Smrt se polako ali sigurno uvlačila.
Znali smo da je pitanje dana, sata, trenutka.
I da nema pomoći.
A opet su mi na pamet padale misli kao "pa moglo bi se još ovo učiniti".
Ali ništa se nije moglo.
Stoga smatram da je smrt drage osobe poraz nad porazom.
Neobično sam bila mirna i sabrana kad se to dogodilo.
I mislim da to nikad nisam isplakala, da je to još uvijek negdje u meni.
Samoobrana?
Ali nije dobro.
Sve treba izbacit i isplakat, ali ja to jednostavno ne mogu.

Gledaj fotografije svog oca dok je bio onakav kakvim ga se želiš sjećati.
One druge će slike vremenom izblijediti.
__________________
:)
colour is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:16   #48
Quote:
anna_maria kaže: Pogledaj post
...i koji ce ti pokusati nadomjestiti ocevu ljubav.
Mogu pokušat, ali neće uspjet.
A nije ni neophodno.
Imamo samo jednu baš takvu osobu u životu.
I dokle god je nas bit će i nje u našim srcima i duši.
I svugdje oko nas.
__________________
:)
colour is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:23   #49
Sve treba izbacit i isplakat, ali ja to jednostavno ne mogu.

Gledaj fotografije svog oca dok je bio onakav kakvim ga se želiš sjećati.
One druge će slike vremenom izblijediti.[/QUOTE]

Ja sam na sprovodu svoga tate bila mirna, pustila sam suzu dvije. To čući u meni, a sve me strah šta će biti kad izađe.

Nisam ja sad nesretna. al najmanje stvari u svakodnevnom životu me sjete na njega. I onda se sjetim da ga nema, a to mi je nezamislivo. Nešto steže u prsima
Anna_maca is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:33   #50
Moj otac je umro 1994.a kao da je jučer bilo.Taj osjećaj ljubavi prema ocu ostat će ti zauvijek.Vjeruj mi jer znam!Problem je jedino u tome što i bol ostaje!
ddarkok. is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:35   #51
Quote:
Ana-1308 kaže: Pogledaj post

Ja sam na sprovodu svoga tate bila mirna, pustila sam suzu dvije. To čući u meni, a sve me strah šta će biti kad izađe.

Nisam ja sad nesretna. al najmanje stvari u svakodnevnom životu me sjete na njega. I onda se sjetim da ga nema, a to mi je nezamislivo. Nešto steže u prsima
Upravo sam ti to pokušavala reći.
Ja sam bila mirna, staložena cijelo vrijeme.
U 3,15 u noći su mi javili, kad je telefon zazvonio, znala sam što je.
Mirno sam se obukla i izašla van, kao da idem ne znam gdje.
Jedini napadi plača bili su kad su dolazili ljudi bliski meni i mojoj noni
i davali saučešće.
Kao da su to bili jedini trenuci svjesnosti događanja.

I da, ono što nikako nisam mogla...
Nikako se nisam javljala na telefon danima.
Mislim da sam se bojala izreći to.

Pa ne mogu reć ni da sam se osjećala nesretnom.
Ne znam kako i zašto.

A užasno mi nedostajala.
I sada je tako.
Bile smo jako bliske.

I ja cijelo vrijeme mislim da je to negdje u meni.
Ispočetka sam se bojala što će biti kad izađe, ali sada više ne.
Nemam objašnjenje.
__________________
:)
colour is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 16:36   #52
Grozno mi je bilo i pročitati tvoj post, odgovore nisam niti čitala. Mogu ti dati savjet koji je meni pomogao - delete! Pamti sliku njega kakav je bio prije bolesti, kako ti se smije, sve lijepo čega se možeš sjetiti. Ostale misli jednostavno briši i nemoj "ići u tom pravcu". Meni je to jedini način da ne poludim.
funnygirl33 is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 19:33   #53
Prvo, moja sućut i drži se

Meni je, kad sam imala 13 godina umro bratić od 5,5 godina. A zadnji put kad sam ga vidjela nešto sam se, dječji, ljutila na njega i svađala s njim.
I inače sam znala biti ljubomorna na njega (isto dječja glupost); pa samim time i bezobrazna.

Njegova smrt je jedna od stvari koja me najviše pogodila u životu, a nisam mogla plakati na pokopu. Samo neka tupost.

Moraš pustiti vremenu da čini svoje i razmišljati i prisjećati se samo lijepih stvari.

Teško je, ali probaj.
howyesno is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 22:28   #54
neznam kako bi ja podnijela da mi je netko od roditelja sad umro....
meni je tata umro prije 18 godina... dok sam imala samo 3 mjeseca...naravno nikad ga nisam upoznala , ...tako da sam to lako podnijela,....
iako čisto sumnjam da bi sada u ovom razdoblju to mogla podnijeti....
bond007 is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 22:39   #55
Smrt je odvratna, ali shvatiš da je ljudski život jako, jako vrijedan. Meni je prije nekoliko godina umro djed od raka, mama jako davno (isto od raka) i shvaćam kroz što prolaziš. Imaš pravo biti ljuta i ogorčena zato što ti je prokleta boleština uzela roditelja. Bitno je da, usprkos tome, nastaviš sa svojim obvezama i odgovornostima u životu. Istina je da rutina, polako, ali sigurno, liječi rane. Mogu ti reći da ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim svoga djeda, da se ne sjetim kakav je čovjek bio. Kad krenem razmišljati o njemu, sjetim se da sam tvrdoglavost, upornost, ali i humanost naslijedila od njega. I nekako mi je lakše, jer znam da su, ako ništa drugo, te njegove osobine dio mene. Još uvijek malo boli, ali svakim danom taj osjećaj biva sve više zamijenjen osjećajem ponosa što sam izdanak takvog divnog čovjeka.

Ne znam da li ti je ovo išta pomoglo, ali bi mi bilo drago kad bi ti bilo barem malo lakše.
znashtikosam is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 22:43   #56
možda je ovako čak teže kada ti kasnije roditelj umre. moj je tata poginuo na moj 6.rođendan i baš ga se ne sjećam dobro. tužno je reći, ali navikla sam sad već bez njega.. naravno da mi je znao faliti u nekim dijelovima života i žao mi je što me neće moć pratit jednog dana na svadbi...
nedavno sam imala dva smrtna slučaja i jako me pogodilo, osjetljiva sam i na neki način tek sada shvaća.. skoro sam prije par mjeseci ostala bez mame, malo ozbiljnije gledam na sve sada.
isto kad dođem u bakinu kuću, ne mogu ući u dedinu sobu a kamo li da spavam tamo, sve ga očekujem i sjećam se da je još prošle godine bio živ a kako se jadan godinu dana patio, također raka koji je metastazirao po svuda..
i drugi je isto u mukama umro..
nije tako predugo prošlo ali nekako baš me stegne u grlu kad ih spomenem..
teško se nositi sa smrću, ti nam ljudi uvijek ostanu u uspomenama i u srcu.. s vremenom će prestat boljeti, to je nažalost sve što mogu reći.. ali treba i pričati o tome, ne zatvarati se u sebe, dobro se isplakati..
girly-girl is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 22:48   #57
I,da, sjetim se djeda, a i mame kad god sam pred nekim važnim odlukama u životu, i sjećanje na njih je ono što me tjera da budem čovjek u pravom smislu riječi, i prema sebi, i prema drugima. To je jedino dobro što se izrodi iz takvih situacija.
znashtikosam is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 23:17   #58
Svaki je rastanak tužan, posebno onaj kad nam netko tako blizak umre. Meni se nešto slično dogodilo prije dvije godine kad mi je umrla prabaka. Bio sam jako vezan uz nju i iako smo znali što dolazi i iako je već bila stara bio mi je to veliki udarac. Nekako sam pokušavao to preboljeti, ali ne uspijevam. još su mi uvijek slike njezina vedra lica u mislima i često zaplačem.
Neka ti utjeha bude činjenica da je tvoj otac bio marljiv i pošten čovjek, da se žrtvovao za svoju obitelj kako bi živjeli dostojanstveno i da je od tebe i tvoga brata napravio poštene i časne ljudi koji će ga uvijek pamtiti po onom najboljem. Vjerujem da će ga i okolina zapamtiti kao takvog. Budi hrabra i sačuvaj uspomenu na njega. Nemoj misliti na to kako je umro. Ponekad nam život namijeni veliku muku. Njemu je to namijenio na samome kraju, ali vjeruj, netko je negdje to promatrao i tu žrtvu mu uzvratio. Svi smo došli ovdje kako bismo jednom zatvorili krug i dana nam je prilika da za sobom ostavimo trag. Tvoj je otac ostavio svoju poštenu obitelj u nadi da će nositi uspomenu na njega, njegovo žrtvovanje kroz cijeli život i njegova nastojanja da vam uvijek pruži ono najbolje za vas.
demarkis is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.08.2007., 23:23   #59
Quote:
znashtikosam kaže: Pogledaj post
I,da, sjetim se djeda, a i mame kad god sam pred nekim važnim odlukama u životu....
Ovo me podsjetilo....
Kad se događa nešto važno u mom životu, uvijek odnesem cvijeće na grob moje none.

I namignem joj.
__________________
:)
colour is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.08.2007., 00:05   #60
Iskrena sućut!
Pomoli se za njegovu dušu i budi zahvalna što je bio sastav tvog života ,...ma i razgovaraj sa njim u mislima ...i moj otac je umro pa tako da te razumijem ,...ja kad odem na grob komuniciram sa njime i zahvalim se što je postojao te zamolim andjele da mu dadu što nije imao na ovome svijetu a to je spokoj i mir ...
...naravno da ostaje praznina,bol i tuga ...samo što moramo naučiti živjeti sa tim i biti zahvalni što se često sjetimo jer to znači da je bio čovijek i da je vrijedio "nešto" i da je na neki način zauvijek sa nama pa makar u sjećanju,boli,suzi,osmijehu,srcu i razgovoru

p.s isplači se kad ti se plače,....

i ja sam isto doživljavala da će doći,.... ali to je jer još nisi svjesna da ga nema , još si pod šokom,....ali vrijeme će ublažiti ali neće odnjeti tugu i bol....
__________________
Ako duboko pogledaš u moje oči, vidjet ćeš mi dušu...
i znat ćeš kakva sam i što osjećam ...
al' molim te šuti, jer to je samo tvoja spoznaja...
Antibacterial is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 11:24.