Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[pavaogc]

Dodao bi još i to više kao neku teoriju, kako su djeca (i kao odrasli) možda u nekoj vrsti podsvjesnog sukoba pa imaju potrebu da ponove greške svojih roditelja tijekom novog odnosa, kako bi bili sigurniji u partnera, jer gledano evolucijski, ako su ljudi živjeli u klanovima nekakvim možda je to rezultat toga, da tako partner želi svom potomku eventualno stvoriti ozračje u kojemu partner neće biti neprijatelj njegovim/njezinim roditeljima, kako bi se potomstvu omogućila veća šansa za preživljavanje.

[khari]

Evo baš čitam ove novije postove, vidim , ima nas dosta koji smo odrastali u ne baš lijepim uvjetima za život. I sad, dok pišem ovo, a ti dragi moj čitatelju to čitaš, posvuda po svijetu se istovremeno neki novi klinci zgražaju ponašanjem svojih nesposobnih i nezrelih roditelja, drhte od straha, možda poput mene zamišljeno i odsutno,bez treptaja promatraju neku svijetlu točku tamo u daljini i maštaju o nekom normalnom djetinjstvu. Vremenu o kojem škole i pjesme govore samo u hvalospjevima, bezbrižnom i razigranom periodu , ma najljepšem periodu u jednom ljudskom životu!!! To , nažalost, mnogi nemaju. Mnoga današnja dijeca rađaju djecu. Roditelji postaju oni koji niti sebe još nisu doveli u barem donekle neki red, varaju supružnika, piju, puše,drogiraju se, izlaze noću, zabavljaju se dok im djeca "oboljevaju" i kasnije "puknu". I tko ispašta na kraju??? ... mi, djeca kojoj se nije pružila prilika!!!
... i ode sve k vragu, dragi čitaoče, tko će meni -njima, nadoknaditi izgubljeno,izlječiti uzdrmanu nutrinu, ranjeno srce?? Ja još danas, a odrastao sam , imam potrebe govoriti o ovome . Zakinuli su me za normalno odrastanje. Na meni je da se borim i izborim za bolju budućnost. Ali, da su me ranili , jesu i to mi je jako krivo!! Velika nepravda!! No, znam, život te ne mazi, ne ostavlja ti puno prostora da se sažaljevaš previše, nije vrijeme za kukanje zbog onog što je bilo u prošlosti, kad te već sutra čakaju izazovi s kojima moraš izaći na kraj. Borba, Život je borba!!! Iz dana u dan. Pozdrav. Khari.

[Alas]

Moje djetinjstvo je proteklo ovako: stari koji se derao i derao, mama koja nije ništa poduzela do moje 13 godine kad su se rastali, a do tada je bilo i više nego dosta da mi sjebe psihu.
Mali grad u kojem svatko gleda na to što susjedi misle o njemu, ja nisam bila takva i često dobila batina od starog zbog toga.
+ seksualno zlostavljanje i silovanje (od strane susjeda) za koje nisam nikom nikad rekla osim 1 frendici koja je sad pokojna.

Dovoljno materijala za kasnije traume?

[nitko&ništa]

Uf, rijetko sam na forumu al kad čitam ove priče od chokopraline, E65A3 i ostalih forumaša… imam potrebu nekako reagirat. Stvarno mi je žao što ste morali proć kroz to mrcvarenje i suosjećam s vama jer je u biti to i moja priča.

Vidim da neki forumaši vele da ih je takvo djetinjstvo ojačalo, al ja to ne mogu reć za sebe… za mene je to bilo obično SRANJE, nesreća… od koje se tek sad polako oporavljam. Sjebalo me je emotivno, narušilo mi integritet, formiralo mi nekakvu ličnost sa xy obrambenih mehanizama, uništilo mi dio života, uzrokovalo užasnu usamljenost, depresiju… ako i jesam „jači“ čovjek sad, nisam ZBOG tog već UNATOČ tom sranju.

U takvom djetinjstvu stvarno nema niš dobrog… kad roditelji koji bi te trebali štititi od svijeta i vanjskih neprilika zapravo postanu najgori neprijatelji, a nemoćni klinci u nedostatku izbora moraju povjerovati da ih oni zapravo vole kad ih ovi premlaćuju ili psihički slamaju. Nisam siguran da postoji veće zlo od ovog.

Čitao sam u nekoj knjizi (čini mi se da se zove „Cry anger“) kako su radili eksperiment nad mladuncima majmuna tako što su jednu skupinu mladunaca hranile biološke majke, a drugoj skupini su stavili lutke majmunica sa ugrađenim bočicama mlijeka. Prva skupina je dakle imala i emotivnu komponenetu i nježnost, dok druga je bila čisto mehanički hranjena. U odrasloj dobi druga skupina majmuna uopće nije mogla imati seksualne odnose… i to samo zbog nedostatka emotivne veze u djetinstvu. Dakle tako „mala“ stvar u djetinjstvu izazvala je kasnije veliko oštećenje u odrasloj dobi.

Ono što sam shvatio „radeći“ na sebi je da tko se želi osloboditi ograničenja djetinjstva teško da to može učiniti samo s jakom voljom i intelektom, emocije su te koje trebaju biti prorađene i razriješene, a najviše tuga i bijes.

[afra]

Definitivno tako duboko negativni odnosi utječu kasnije tokom života na našu ličnost, nismo roboti i neke stvari se ne mogu otresti koje su trajale duži niz godina tek tako.
Recimo, kako sam ja preko 20 godina živjela otkad se sjećam za sebe u okruženju gdje sam se stalno morala opravdavati za svaku sitnicu koju sam uradila, dokazivati, boriti za ikakva prava u obiteljskom domu, a u isto vrijeme gledati svađe, cijelo djetinjstvo znajući da otac ima druge žene a meni drži moralne prodike itekakve itd... izrasla sam u osobu koja danas jako brani svoje stavove. Ponekad i žešće nego bi to trebala neka normalna osoba, užasno me pogađaju razna nemoralna ponašanja koja sam gledala dok sam bila mala, nemam više uopće prag tolerancije za takve stvari, a konstantno u društvu - bilo faks, posao... imam osjećaj unaprijed bez da je itko što rekao da sam na "tapeti", da ću uvijek ja ispasti glavni krivac za nešto(iako u realnosti to gotovo nikad nije tako otkad sam odrasla osoba).
Ali taj moj karakter(ima toga još ali da ne davim dugim postom) je definitivno posljedica mog odrastanja u obitelji i okruženju kakvo je bilo.
Čak mi je bilo normalno par puta u životu lupiti svog psa kad je nešto pogriješio, ne jako, ali opet mi je to bilo prvo palo napamet i mogla sam radije reći ne ili riješiti situaciju onako kako rješavam danas(bez fizičkog kažnjavanja). I tad sam skužila da sam i to naučila od doma, da mi je to prva reakcija a da to ne želim postati(na vrijeme sam shvatila da to ne smijem više nikad ponoviti).
Tako da neke stvari se mogu promijeniti, kao ovo što sam ja uradila sa psima čim sam shvatila što radim, ali karakter mi je kakav je(većinom jako obrambeni prema cijelom svijetu) upravo zbog svega što nosim u sebi...

[magic potion]

Neki dan sam naletjela na takvu jednu monstruoznu izjavu, na jednoj temi sličnog karaktera ("Kad odrasteš kod roditelja koji te ne vole") da mi jednostavno ne ide u glavu, koliki bolesnik dotična osoba mora biti, da uopće stvori takve ideje u glavi.

Djevojčici je majka, mrtva hladna rekla: Ti si uvijek bila drugačija, nisi bila kao druga djeca, pa smo se otac i ja dogovorili da ti slomimo duh, da bi ti bilo kasnije dobro u životu!!!

I to su roditelji? To su u prvom redu bolesni i vrlo opasni ljudi.
A takvi hodaju, očito, među nama...

[Marril]

Ja sam kao mala (oko 4/5 god) voljela mučiti životinje. Ali baš ono mučiti. Male mačiće, mace, skakavce, psiće sam tukla... Ma sve životinje koje sam mogla. A što su moji dragi roditelji učinili? Stari umjesto da mi je objasnio da to nije u redu, umjesto da mi je rekao da i oni imaju dušu i da ih boli, oni mi je s velikim ponosom pričao gadosti koje je on radio životinjama kad je bio čak i stariji od mene (eve kad je bio godina koliko ja imam sada). Psa je huškao na mačke i zečeve, volio je zračnom puškom gađati vrapce koji se veselo igraju u lokvici vode na cesti, a meni... meni je to bilo zabavno. Smiješno mi je bilo, uživala sam ih gledati kako pate.

A sada... Sada se sramim toga što sam učinila. Sramim se svojih postupaka. Želim plakati kad se sjetim kako sam jednog vlastitu kujicu zatvorila u pušnicu i tukla je, a ona jadna nije imala kamo pobjeći. I to sam učinila bez razloga.

Voljela bih nekoga moliti da mi oprosti. Voljela bih vratiti vrijeme, da ispravim te greške. Ali nema načina za to... Sada me strah povrijediti životinju jer sam svjesna koliko njih to boli. Možda čak i više nego mene, jer oni se nemaju kako izraziti.

Da sam bar drukčije odgajana, umjesto uz oca koji se smijao kad je vratima auta mački pričepio rep, pa je vrištala od boli.

Sram me što sam mu kćer.

[bumbar]

Marril kaže:

A sada... Sada se sramim toga što sam učinila. Sramim se svojih postupaka. Želim plakati kad se sjetim kako sam jednog vlastitu kujicu zatvorila u pušnicu i tukla je, a ona jadna nije imala kamo pobjeći. I to sam učinila bez razloga.

Voljela bih nekoga moliti da mi oprosti. Voljela bih vratiti vrijeme, da ispravim te greške. Ali nema načina za to... Sada me strah povrijediti životinju jer sam svjesna koliko njih to boli. Možda čak i više nego mene, jer oni se nemaju kako izraziti.

Grijehe i rane prošlosti možeš izliječit sa sadašnjosti i sa izborom koji imaš, to će ti krojit budućnost koja će na vagi tvoje kreacije pokazat debelo u plus a ono zala će se istopit u tom moru dobra. Dobro je da imaš kajanja i da si svijesna svega.

Marril kaže:

Da sam bar drukčije odgajana, umjesto uz oca koji se smijao kad je vratima auta mački pričepio rep, pa je vrištala od boli.

Roditelji utjeću na nas svojim primjerom/ponašanjem/karakterom ali i našom genetskom konstitucijom koju smo naslijedili od njih, od toga se možeš oduprijet i tim naslijednim sklonostima stat na kraj, po pročitanom vidim da si ti to uspjela. Neznam kako je bilo sa drugim stvarima u životu, prije svega u odnosu naspram tebe ako su bili slično zli ti im ne duguješ zahvalnost, jer je dužnost roditelja na prvom mjestu da podari toplinu i razumjevanje za djecu.


Ova tema je bolna za čitat kad se vidi šta su neki prošli kroz život, ja također nisam zadovoljan svojim odgojem kroz djetinjstvo i time kakvi su mi roditelji, no to nije niti sjena tegoba kakve su neki napisali, rekao bih da je to neki prosjek.

U nedostatku vremena zasad samo ovo, mnogi ovdje zaslužuju podršku i komunikaciju jer to su povjerljive i intimne stvari koje u stvarnom životu žrtve nemaju kome reći.

[pavaogc]

bumbar kaže:

U nedostatku vremena zasad samo ovo, mnogi ovdje zaslužuju podršku i komunikaciju jer to su povjerljive i intimne stvari koje u stvarnom životu žrtve nemaju kome reći.

Ne samo u nedostatku vremena... Kada sam pročitao primjerice jednu povijest američkih Indijanaca, odnosno načine njihovog uništavanja, te metode nisu puno zaostajale za nacistima. Naredni dan sam bio u depresiji, odnosno ne baš depresiji, ali dovoljno tužan da budem nesposoban za bilo što raditi taj dan...

Zatim pročitam na netu pismo žene iz Vukovara, pa se sjetim još ovdje na ovom PDF-u neka cura koja je anonimno pisala o seksualnoj torturi koju joj čini stric, a s ocem koji ima i novu obitelj i ionako je odustan zbog posla, boji se bilo što reći, i blizu je psihijatrijskog poremećaja itd.

Hoću reći, kao zaključak, kako čitanje ovakih tema i izvještaja na hrpi, crna kronika uopće, ima i svoje negativno djelovanje pa osobe koje pokušavaju se družiti preko foruma (kojemu bi svrha prije mogla biti razmjena informacija nego uživanje u razmjeni informacija), da druženje i forum nisu isto, jer je druženje plodonosnije na više načina, a komunikacija preko neta zapravo može imati negativne efekte, i nije to lako objasniti sve, a još manje dokazati. Kako god bilo prostora da se preokrene svoj život ima, potrebno je skupiti malo hrabrosti i izići i na sunce, i na kišu, i na snijeg. Poanta bi bila, ako baš tko želi sebi dobro, da ne forsira komunikaciju i učenje na ovaj način, nego pokuša osjetiti i učiti iz situacija u kojima se osjeća zadovoljniji, birajući pažljivo iste.

[Effiecass]

Marril kaže:

A sada... Sada se sramim toga što sam učinila. Sramim se svojih postupaka. Želim plakati kad se sjetim kako sam jednog vlastitu kujicu zatvorila u pušnicu i tukla je, a ona jadna nije imala kamo pobjeći. I to sam učinila bez razloga.

Voljela bih nekoga moliti da mi oprosti. Voljela bih vratiti vrijeme, da ispravim te greške. Ali nema načina za to... Sada me strah povrijediti životinju jer sam svjesna koliko njih to boli. Možda čak i više nego mene, jer oni se nemaju kako izraziti.

Da sam bar drukčije odgajana, umjesto uz oca koji se smijao kad je vratima auta mački pričepio rep, pa je vrištala od boli.

Sram me što sam mu kćer.

kao veliki ljubitelj životinja, kojoj je pas pomogao da preživi djetinjstvo, mogu ti reći samo da je tvoja najveć snaga u tome što si shvatila da je to krivo, odmakla se od svih temelja koji su te trebali napraviti osobom koja danas nikada ne bi izgovorila ove stvari i na tome možeš biti ponosna.. znaš koliko malo ljudi to uspije? ti danas govoriš protiv takvih stvari, a trebala si bit osoba koja će svoje dijete nahuškavati na jednake radnje.. oprosti sebi, i taj pas bi ti oprostio..

[Graham]

pavaogc kaže:

Dodao bi još i to više kao neku teoriju, kako su djeca (i kao odrasli) možda u nekoj vrsti podsvjesnog sukoba pa imaju potrebu da ponove greške svojih roditelja tijekom novog odnosa,

Mislim da psiha konstatno teži samoizlječenju, pa otuda gura pojedinca u prijenos ne bi li se izlječila. Tako evolucijski napredujemo. Ako je osoba svjesna da ima problem, već je to prvi korak.

Teško se rješiti osjećaja krivice, nažalost zlostavljanje postoji, ali nikada ne može imati povoda. A kako vidim na drugoj temi, neki još misle da je batina izašla iz raja, i to mladi ljudi....

Još je tu sukob idealizacije roditelja i onoga što rade. Nema opravdanja i točka, razumjeti da, opravdati ne.

[khari]

Kako uopće izliječiti psihu koja je bolesna, kad i danas ne živi normalnim životom????
Za onoga tko je "ranjen" i od malena psihički i emocionalno zlostavljan , teško može opstati u ovom nemilosrdnom društvu , koje baš takve "bolesne" i "sakate" marginalizira i ismijava, što je dodatno frustrirajuće za osobu koja je istraumatizirana.
Problem je u tome što danas nitko za nikoga ne mari, a ponajmanje za nas s ovakvom problematikom. Moraš raditi i živjeti kao drugi "normalni" a ustvari nesposoban za nositi samog sebe. Onda ti se čude, zašto si tako osjećajan -osjetljiv, nepouzdan i nesiguran u sebe, tjeskoban, odsutan... ma ludilo!!!!!

[khari]

...sjećam se jednom prilikom , tata je ošamario mamu tako da joj je krv na nos potekla, pala je na pod, onako pijani i teturajući od silnog alkohola , tata ju je šutao nogama, ispred garaže, a mama je doslovce cvilila poput malog cuke. Ja sam to sve promatrao kroz prozor u verandi. Samo sam plako i tresao se. Sestre nisu to mogle niti gledati. Tata me u jednom trenutku pogledao i , onako zločinački, sa krvavim očima punim agresije opet nogom udario mamu u tijelo...strah me bilo što će sa nama kad uđe u kuću. Pobjegao sam gore sobu i pravio se da spavam. Došao je kod mene kasnije i htio je da se igram s njime. Silom nasmijan , onako pijan, jedva pričajući, preskakao je jezikom, frfljao je i došao je kod mene da se igramo. Zamislite poremećenog bolesnika!!!! On bi se nakon svega igrao sa mnom. Pa kako to objasniti??? Mnogo puta sam pričao to psihijatrima kod kojih sam bio , ali oni uvijek iznova povećaju dozu i doviđenja!!! Prepušten samome sebi. . Danas smo i ja i sestre nestabilni ljudi, neurotični, osjetljivi i nesigurni u sebe. Evo barem mi donekle bude lakše kad izbacim ovo iz sebe.

[zelena maslina]

mislim da ste svi jako hrabri što želite pričati o proživljenim traumama.
ja sam se sa svojima "nosila" šuteći, iz brojih i krivih razloga. s vremenom šutiti o problemima postao je moj način "rješavanja" problema. posljedice vidim sada kada sam u situaciji gdje problem moram riješiti, a ne znam kako jer samo šutim.

[E65A3]

Marril kaže:

Ja sam kao mala (oko 4/5 god) voljela mučiti životinje. Ali baš ono mučiti. Male mačiće, mace, skakavce, psiće sam tukla... Ma sve životinje koje sam mogla.

Ja sam sam sebe. Nije bio neki žešći mazohizam, ali me svejedno opuštalo.

[Marril]

zelena maslina i E65A3, znam kako vam je.

Jednom me frendica pitala u školi da li mi je stari ikada udario mamu (jer njen jenu je ošamario, to mi je tada priznala), a ja ostala zatečena. I nakon nekoliko sekundi šutnje pravim se da je sve u redu i odgovorim da nije.

Uvijek sam takva. Kad nešto nije u redu u školi, samo kuliram i pravim se da sam u redu (iako zapravo nisam), samo se lažno smiješim.

U školi svi misle da su mi starci super jer mi ne prigovaraju za jedinice, smijem raditi što god želim (al baš što god želim i kad god želim), ali nitko ne zna kakva mi je prošlost bila. Mislim da i oni možda kuže duboko u sebi da su me zajebali, pa mi sada sve popuštaju da ispadnu dobri.

Prije nekoliko tjedana toliko smo se posvađali da sam se samoozlijeđivala (imam neke školjke u sobi i među tim školjkama imaju neke sa šiljcima. Ja uzela te sa šiljcima i s dotičnima si pravila masnice po rukama. Dobro da se nisam još i porezala, ovako nema ožiljaka). A moja stara vidjela šta radim i samo onako sama sebi reče: "Ma vidi je šta radi"

Hvala svima na potpori i razumijevanju!

[E65A3]

Marril kaže:

zelena maslina i E65A3, znam kako vam je.

Ne, ne znaš

Ma šalim se, kužim te sto posto, kad bi to i krenuo pričati nekome 'normalnom' on te ne bi kužio, zato se ja danas ne bi ni trudio objašnjavati, jer ljudi koji to nisu prošli ne mogu shvatiti tu agoniju i slične stvari kroz koje si prošao, mogu se možda suosjećati, ali opet vjerojatno misle "pa nije to toliko strašno", bar imam takav osjećaj. I u pravu su, to nije toliko strašno možda za odraslu osobu, ali kada kao dijete proživljavaš takve stvari i apsolutno ništa ti nije jasno, ne znaš si racionalno objasniti što se događa, tko je kriv i što napraviti, e onda je teško.

[someproblems]

pratim ovaj forum i pronalazim se u tome,no nisam nigdje pročitala što mislite o emocionalnom zlostavljanju?
...ono kad vam roditelji jednom tjedno govore da će se ubiti,baciti i sl...i onda počne sam sebe udarati,pa onda leti koja stvar i tak.

...pa vam upropasti cijeli dan,a možda i onaj i iza toga...

[Marril]

Moj stari često prijeti da će se ubit, ali nikad to ne napravi. Ja ga ni ne shvaćam ozbiljno.Stalno mene okivljava što ima toliko kredita jer je meni nešto kupio ili šta ja znam, pa onda prijeti da će se ubit i meni i staroj (koja je nezaposlena) ostavit da otplaćujemo to.

Dosadio mi je više. kad god prijeti, ja samo "Ubij se onda. Mogu bit prisutna kad se to dogodi?" Zvučim hladno, jel? E, pa ne poznajete ga. Znam da to neće napraviti, ali me živcira jer stalno ponavlja jedno te isto. I to samo zato jer mene krivi za sve.

Dosta je puta u prošlosti rekao da će i mene ubit, jer on me napravio pa ima pravo da me i ubije

A to što je on bio u ratu i moguće je da ima PTSP (nikada nije bio kod doktora da potrvdi) nije moj problem jer ako već ima psihičke probleme neka se ide liječiti, a ne terorizirati ljude oko sebe.

A da ga vidite kako je fin i dobar prema svojoj mami i sestrici i nećaku, nekad zna bit tamo više nego kod kuće. I u gradu isto. Svi ga smatraju dragim i ljubaznim, ma pravo nevinašce. Nek probaju živjeti s njim.

Samo mi je drago da sam jedinica pa da nemam brata/sestru da živi poput mene.

[E65A3]

someproblems kaže:

pratim ovaj forum i pronalazim se u tome,no nisam nigdje pročitala što mislite o emocionalnom zlostavljanju?
...ono kad vam roditelji jednom tjedno govore da će se ubiti,baciti i sl...i onda počne sam sebe udarati,pa onda leti koja stvar i tak.

...pa vam upropasti cijeli dan,a možda i onaj i iza toga...

Pa to je moj mljeo svaki put kad se nalio, da će se objesiti, ali to su obični emocionalni vampiri, koji kad skuže da ih više nitko ne jebe ma što pričali, počnu s tim emocionalnim ucjenama, samo da se nahrane bilo kakvom reakcijom. Bar je to tako bilo u mom slučaju.

Uglavnom to su rastrojeni i psihički bolesni ljudi koje bi trebalo liječiti, a ne im dopustiti osnivanje nekakva obitelji i onda još nekakava prava i zaštitu unutar iste.