Moram priznati kako sam zbilja ražalošćen vidjevši kako ipak neće biti
udijeljenja mudrost nama koji je ovdje na Filozofiji ljubimo
Quote:
Davor000 kaže:
Ne vidim što je loše sa "second-hand" posredovanjem? Valjda je bolji second-hand izvor koji poznaje čovjeka, nego netko tko se unaprijed klanja navedenim autorima.
I gore sam naveo neke originalne citate ("first-hand"?), ali, prema mojim očekivanjima, nitko nije imao hrabrosti racionalizirati njihove gluposti.
|
Second-hand posredovanja mogu biti sasvim u redu, pod uvjetom da se biva
upoznat s građom o kojoj se raspravlja. Tako npr. jedan od najboljih uvoda u
Derridinu misao proizlazi iz pera Christophera Norrisa, literarnog kritičara i
filozofa uvelike upoznatog kako s analitičkom, tako i s kontinentalnom
tradicijom, koji korak po korak vrlo kritički rekonstruira Derridin intelektualni put
i njegova nadovezivanja i dekonstruktivistička sučeljavanja s Platonom,
Kantom, Hegelom, Rousseauom, Nietzscheom, Husserlom, Heideggerom, de
Saussureom, Habermasom, Foucaultom, Freudom i psihoanalizom općenitije
itd., uz izvrsno ukazivanje na načine kojim je analitička filozofija do sada
Derridu sustavno zaobilazila (npr. kad već pričamo o šarlatanstvu, vrlo je lijepo
dokumentiran slučaj Searlovog upornog pogrešnog iščitavanja i ismijavanja
Derride) te na koji bi način mogla profitirati od određenih postavki koje je
svojim teoretskim izvatcima otvorio (v. Christopher Norris, npr. djela "Derrida",
"Deconstruction", "Understanding the legacy"). No naravno, da bi se takvo ša
moglo učiniti, mora se podosta toga i poznavati.
Nije ni zgorega napomenuti da Derrida ima preko 60 napisanih djela. Lacan ima
kojih 20 objavljenjih seminara, od kojih svaki u prosjeku ima 300 stranica, dok
njegovi Ecrits (hrv. Spisi), kompilacija raznoraznih radova objavljena 1966.
broji kojih 900 stranica. Radi se o plodotvornim autorima koji posjeduju svoje
rane, srednje i kasne faze, ša će reći kako se njihova usmjerenja kroz karijeru
mijenjaju, a čija se misaona zdanja još i dan-danas nisu do kraja istražila,
bivajući kao takva ostavljena budućnosti da donese uviđajniji sud (pogotovo
istinito u slučaju Lacana). Nehvatanju u koštac pridonosi i stereotipiziranje
proizašlo iz amaterskih, traljavih, kvazi-kritičkih metoda prosudbe svojstvenih
tebi i tebi sličnima. One bi se mogle najjednostavnije opisati sljedećim
načinom: a) izvlačenje nekolicine izvornih citata van šireg teoretskog okvira
bez samoga razumijevanja toga okvira, b) diskreditiranjem tog citata svojim
"ogromnim" znanjem (koje neizbježno slovi za "napad" posredstvom mišljenje
nekog petog izvora čije kompetencije i poznavanje propitivane građe vrlo
upitno nadilaze one pripadne nekompetentnoj osobi ša se na njih poziva) te,
na kraju, c) izvlačenja zaključka kako je autor U POTPUNOSTI šarlatan te se
njime ne valja baviti, jer jedino ša je autor ikada napisao leži u srži toga
citata, a diskreditiranjem citata, diskreditirali smo za sve vijeke i njega samog.
Postavljeno u formalniji okvir, stvar bi izgledala ovako:
1. Autor je rekao X;
2. X je krajnja glupost;
3. X-om je iscrpljeno sve ša je autor rekao, ergo autora moramo odbaciti.
Ovdje treba primijetiti da je skoro pa i nebitno je li dotični, dekontekstualizirani
X zbilja promašen ili ipak predstavlja opravdanu kritiku. Tome je tako jer se
kreće od postavke (3), čime se pokazuje krajnja naivnost proizašla iz
nepoznavanja autora koje se kritizira. Tako u ovome slučaju ispada da
najvažnije ša je Lacan ikad rekao stoji za povezivanje torusa s neurotskim
subjektom, Baudrillardovo najveće intelektualno postignuće slovi za korištenje
metafora euklidske i neeuklidske geometrije u analizi demokracije, dok se u
slučaju Althussera i Derride vrlo sigurno zna da su prevaranti ša su unatoč
tome ipak uspjeli obmanuli desetke filozofa vrhunskog kalibra koji nakon
osvještenih kritičkih propitivanja elemenata njihovih zdanja ne samo da ih nisu
odbacili, već su se na njih nadovezali razrađujući njihove određene postavke.
Svi su oni zabludjele ovce naspram tebe koji si proveo dane i dane izučavajući
njihova djela da dođeš uvidu kako se radi o potpunim prevarantima, iako,
naravno, stvari postaju nešto misterioznije kad te se priupita u kojem dijelu
njihove kontekstualizirane argumentacije njihovo prevaranstvo leži. Na tvoju
žalost, itko tko je imao prilike poslušati tek nekolicinu ponešto stručnijih
uvodnih predavanja ili pročitati koji kvalitetniji pregledni tekst o bilo kojem od
navedenih autora, bit će svjestan budalaštine tvojih proglasa.
S te točke, čitava tvoja kritika biva prokazana kao tragikomičan pokušaj da ti
koji optužuješ ostale za klanjanje autoritetima i sam činiš ša kritiziraš -
klanjajući se autoritetima iz druge filozofske tradicije iza čijih se mišljenja
nekritički skrivaš kako bi sakrio nedostatak svojih vlastitih. Na nesreću, i sama
njihova mišljenja pokazuju velike natruhe neobavljene domaće zadaće, ne
govoreći s pozicije inherentnog poznavatelja onoga ša se nastoji kritizirati, već
nekog tko si uzima pravo objektivnog prosvjetitelja koji s pozicije vlastitoga
sustava nastoji kritizirati ono o čemu je tek naučuo nekolicinu stvari. Time
priložena Nagelova optužba postmodernizma kao onog ša kritizira "the
intellectual efforts of others not by engaging with them on the ground, but by
diagnosing them from a superior vantage point and charging them with
inadequate self-awareness" biva bumerang- stilom vraćena u glavu analitičke
tradicije iz koje spomenuti autori o postmodernizmu govoriti nastoje.
U povratku Derridi, da si ti ikakav filozof, sad bi nekako probao nabaviti djela
ša sam na početku spomenuo i još pokoje autorsko (barem za početak
seminalna djela poput "O gramatologiji" i "Pisanje i razlika") te se bacio u
detaljnu analizu materijala i rekonstrukciju argumentacije [u slučaju Lacana, tu
su spomenuti "Ecrits" i njegovi seminari, a kao popratnu bih literaturu
svesrdno preporučio izvrsnu seriju "Reading seminars" Richarda Feldsteina,
Brucea Finka, Maire Jaanus ša se sustavno iščitavanjem dotičnih seminara
bavi, od kojih barem upućujem na "Reading seminars I/II" (izvrsno
kontekstualiziranje Lacana) i "Reading seminar XI" ("4 temeljna pojma
psihoanalize" jedan je od najvažnijih Lacanovih seminara); općenitije, rasprave
Brucea Finka se pokazuju redovito odličnima: npr. "Lacan to the Letter:
Reading Ecrits Closely", "Lacanian subject", "A Clinical Introduction to Lacanian
Psychoanalysis: Theory and Technique", da nabrojimo tek neke].
Stoga, sad ti je valjda jasno da se ne radi o "nedostatku hrabrosti
racionaliziranja njihove gluposti", već o sasvim racionalnom izbjegavanju
gluposti trošenja vremena upadanjem u trećerazredna besplodna prepucavanja
s filozofski nenačitanim&neobrazovanim likom od kojeg osobno ovdje nisam
vidio da je proizašlo išta doli stereotipnih prikaza, a koji usto ni ne posjeduje
želju da na nedostatku spomenutog obrazovanja i načitanosti poradi. Iovako
zadnjih mjeseci imam jako malo vremena gdje mi ga sudjelovanje na forumu
samo još bespotrebno smanjuje, no kad vidim rasprave ovoga tipa, zapravo mi
je i drago da je tako, nekako počinjući shvaćati adriatica dok lamentira nad
time u ša se Filozofija pretvorila. Jedinu mi utjehu za vrijeme utrošeno
pisanjem ovoga posta predstavlja nada da će se naći bar neka osoba kojoj će
napisano poslužiti kao poticaj kretanju onkraj otužne pamflet proze prisutne u
prvome postu ovoga topica.