Ufff... Nekako ne znam kako sam ovdje dospjela.. Valjda jer vise ne znam sta da radim sa sobom i kako da promjenim sve ovo sta se desava u mojoj glavi... Ne znam ni kako sve to da objasnim... A nemam gdje drugdje na cilom netu slicnu temu pa otvaram novu.
Jednostavna rijec za sve to je... Bojim se! Bojim se svega, od malih stvari kao sto je odlazak u ducan ili bilo gdje biti sama (ako sam u hrpi ljudi sama, odma me uvati strah da me svi gledaju,svi oni vide sve moje mane i da sam sama protiv svih njih) ili da cu pasti ispit na faksu i razocarati cijeli svijet do velikih kao sto je smrt (moja ili bliznjih) ili bube... Da, bube... Imam fobiju od buba i zato mrzim biti u prirodi, sama doma (a zapravo se tamo jedino dobro i sigurno osjecam - doma, u svojoj sobi, sa svojim deckom
), bilo gdje gdje bi mogle biti bube! Ako vidim jednu, gotovo, odma si zamislim da ih ima jos stotinu... I svaka od njih je prijetnja meni sto je besmisleno! Cak ih ne mogu niti ubiti jer me strah da ce se izmaknuti mom pokusaju i napasti me, sto je apsurdno, ali tako se nekako kotacici u mojoj glavi posloze i ne mogu protiv njih.
Ali mozda najveci razlog zasto ovo pisem je ono kako se upravo sad osjecam... Jutros je moj decko otisao na put. Zivimo skupa i nisam navikla da smo odvojeni, idemo na isti faks, sve radimo skupa... Ali jutros je otisao na put sa dva prijatelja... Istina, otisli su sa dva auta (ne pitajte, ne znam ni sama zasto) tako da je on u jednom, a ova dvojica u drugom... I u cemu je problem? Ja od sinoc placem, grcim se, danas cijelo jutro otkako me poljubio i otisao ja povracam i tresem se, cekam da mi se javi... I je, zvao me prije 5minuta, sve je super, smije se sa ekipom onim natpisima u novinama kako je 11.11. propast svijeta... Ali ne mogu, cijelo vrijeme se bojim da cu cuti da je imao nesrecu, da se nesto dogodilo, da cu ga izgubiti i da mu nisam dovoljno rekla koliko ga volim (a ponavljala sam mu cijelu noc i dokazujem mu svaki dan)!
I da je bar to jedino: neki dan mi je brat otisao u grad sa ekipom, vani... Ja sam bila sa svojima u gradu i kad sam dosla doma sam ga zvala da vidim je li u redu. Mobitel mu je bio iskljucen pa sam mu zvala cimera koji je rekao da nije doma, da ne zna di je... Umrla sam od straha, plakala, dragi me smirivao da garant spava na kaucu pa da zato cimer kaze da nije doma (skupa su u sobi inace)... I na kraju je bilo tako...
A da ne pricam o tome kako se konstantno bojim da cu dobiti neku bolest! Tako sam kao tinejderica imala fazu sa vlaznim maramicama da sam non stop brisala ruke jer su" bile prljave". To sam rijesila tako da me mama nije pustala iz vida i nije mi dala da to radim. Oprala bi ruke prije jela i nakon nuzde ili ako su stvarno prljave. Cak je i mojoj razrednici rekla da pazi na mene da to ne radim jer bi ja kad bi dosla u skolu, kako nema mame ribala ruke maramicama. Bilo je dosta neugodno sve to, ali proslo me. Faza maramice zavrsena, ali se zato sad konstantno bojim da cu dobiti neku bolest. Pa recimo, ako se napijem iz tude case, bojim se je li imao mononukleozu ili nesto drugo tako prijenosno, ako se porezem negdi, a ne znam kako, bojim se jesam li se tako zarazila necime... A zamislite sta je onda kad me nesto zaboli??? UZAS!
Ne znam sta da radim vise... Dosta mi je ove moje paranoje i toga da se bojim zivjeti i da kocim svih pa i decka, bojim se da ce mu jednom prekipjeti i stvarno cu ga izgubiti... Dosta mi je da uvijek vidim razloge i gledam kako ce se nesto lose desiti meni, mom decku, mami, bratu... Pa cak i kad mi se sestra rodila, ja sam se bojala da nece dozivjeti niti godinu dana, a kamoli odrasti!!!
Uvijek me svi prikazuju kao dosta hladnu osobu jer ne zelim da me neko stvarno upozna, ali oni koji me poznaju, znaju da se uvik brinem za svih i sve, da sve bude savrseno, da svi budu dobro... Ne dao bog da mi se neko ne javi na mobitel, odma dignem uzbunu sto je i di je... A kad smo kog boga... Ja sam inace agnostik... I vjerujem da ako mislim lose i da ce biti lose, losom energijom to cu i dozvati (ko u onom dokumentarcu The secret, ako ko zna). I trudim se biti pozitivna i misliti pozitivno, ali to je tako tesko. I onda se strah samo pojaca...
Ne znam, ne znam vise sta da radim. Dosta mi je da se bojim buba, dosta mi je da se bojim da ne izgubim sve oko sebe, da sjedim placem, povracam, razmisljam, cekam da mi se drage osobe jave kako bi se smirila, a i onda nadem nesto drugo sta bi im se moglo dogoditi...
Recite da sam luda, nekako se vec bojim da jesam i da mi hitno treba razgovor s nekim, a ne samo s deckom i mamom (koji su mi najbolji prijatelji, a mama usto radi u bolnici)... Samo, molim vas, recite mi sta da napravim po tom pitanju... Ja vise ne znam.... Samo znam da mi je dosta i da zelim zivjeti... Ne prezivljavati...
Razgranati mod