Zadaćnice - spojeno

[Sves]

Ok, evo neki tijek misli, napisan u prvom licu. Za nagradu očekujem poneku etiketu šireg US zbora.

Volim sebe.
Dovoljno da sam svjestan da bi me izrečena laž nagrdila, istaknula demona gotovo jednako kao što se crna mrlja ističe na bijelom zidu. Ne, ne zato jer sam nevin, niti svet, niti zato jer sam savršeno netaknut, neuprljan i nevin poput svježe ofarbanog bijelog zida.

Baš suprotno, znam da je bjelina mog životnog zida umrljana crnilom, crnilom koje se počelo primati prvim zemaljskim udahom, znam da je savršenstvo mit, znam da sam čovjek.

Smješkam se, prigušeno, ali ponosno, svjestan da pokušavam zbrojiti, potiho još jednom u sebi, sve te crne mrlje. Sve crne mrlje, za koje znam, za koje iskreno želim da sazna i ona.
Ona, koju svaki čas iščekujem da mi se pridruži, koja prihvaća moja mrlje lakoćom koja me zaprepastila. Koja me, jednako tako, upozorava na svoj prošaran zid, kao na zamke koje skupa trebamo izbjegavati.


Mrzio sam sebe.
Dovoljno da nisam bio svjestan da je moja ideja savršenstva ne samo nemoguća, već i totalno pogrešna. Crnilo nije postajalo, stajao sam nad svakom crnom točkom, u mraku, pokušavajući je prekriti, makar da sebe na kratko uvjerim da je dan, podne pod sunčanim nebom.

Sjedio sam nervozno, čekajući je da se konačno pojavi, zbrajajući njene crne točke, s idejom da ih možda mogu prefarbati. Ma mogu ja to, gotovo sam siguran.

Pa već ju dovoljno poznajem da znam što traži, dovoljno da znam svaki odgovor prije nego postavi pitanje. Promijenit će se, ja ću ju promijeniti, jer znam način, imam recept koji je već isproban.

Voli me, uspjet ću, pa kako i ne bi, svjesna je da sam ja upravo onaj kojeg traži.

Dobro, imam i ja pokoju manu, no radim na tome, ispravit ću to prije nego uopće primijeti.

[Tomislav B]

Travarica babe Marije

Kakvo je to ljeto, a da se ne bude barem 2 tjedna na moru?
Toga ljeta, imao sam love za povratnu kartu za bus, mršavi budžet za sendviče i eventualno, limenke sardina.
No, gdje odsjesti? Svim mojim prijateljima i znancima koji su imali kakvu nekretninu na moru, kreveti su bili puni. Uvalili im se razni prijatelji i rodbina, izmolili ih za smještaj.
Slobodnog smještaja naprosto nije bilo!
Ipak, u Vodicama je bila jedna stara baba Marija. Neki daleki rod moje mame.
Kod Marije sam sa familijom ljetovao dva puta kada sam išao u vrtić, pa ju je mama namolila da primi „malog“- to jest mene od preko 3 banke, na nekoliko dana...

U Marijinom kvartu, zvao se Blata, zgrade su sve redom bile luksuzne i nove, bijele zgradurine sa apartmanima od 5 zvjezdica, okružene mesinganim ogradama, sa gipsanim lavovima na kapiji, žardinjerama s palmama, urednim poštucanim tratinama sa prskalicama, roštiljem i malim bazenom u dvorištu.
Marijina kuća je, kao i njena vlasnica, bila totalni kontrast- ostatak iz neke druge epohe.
Prizemnica od betona, kamena i starih crijepova, okružena velikom vrtom punim voćki.
No kuća je bila napuklih zidova i škura, a vrt je bio zarastao u korov kroz koji su se šuljale čančare, pun guštera i komaraca.
Sama Marija je bila metuzalemski stara krupna baba koja je pamtila Franju Josipa. Nagluha, komunicirala je vičući. Odavno udovica, luda od starosti i samoće, kikotala se bez razloga i na arhaičnoj čakavštini pričala narodne mudrolije i naglas pjevala dijelove zaboravljenih pjesama kakve ni Ljubo Stipišić Delmata nije zapisao. Željela je pričati sa mnom o tome kakve su Vodice bile kada je bila mlada. Pokazivala mi je stare pljesnjive albume sa fotkama.
Crno bijele slike nekih mršavih ljudi odjevenih u strogu odjeću sa šeširima i fesovima kako ukočeno sjede po stolcima ispod duda ili na rivi ispred barki na jedra.
I slike njenog pokojnog Jure, u uniformi sa zvijezdom na kapi. Jure je nekog davnog kolovoza sa momcima iz mista otišao u brda da sa ćuke puca na Talijane.
Kao u magli, iz djetinjstva sam se sjećao mrkog starca podbuhlog podbratka, koji bi svake većeri na dvorište iznio "tandžaru" i uz rakiju i smokve je rastavio, sastavio, pa dugo podmazivao na stolu na verandi... Susjedi bi ga tada izbjegavali.

Marijin mačak Kokolo se stalno muvao uokolo.
Kokolo se negdje se ozlijedio, otkinulo mu se uho, pa se stalno ćohao i s vremenom si je doslovce ogulio pola glave. Sa tom glavom iz koje je konstantno kapao gnoj i sukrvica, a jedno oko mu je gledalo ukrivo, sličio je na čudovište iz filma „The Thing“, ali se i dalje ponašao kao normalan mačak i želio se umiljavati oko mojih nogu.
Marija bi mu raznježeno govorila: „Kokolo, Kokolo, moj Kokolo!“

***
Cijeli dan sam provodio vani, samo da ne boravim sa ludom babom, njenim napola shvatljivim pričama i čudovištem bez pola glave koje bi, dok sam sjedio, iznenada iskočilo na moje krilo da se mazi.
Izlazio bih rano ujutro, a vraćao se kasno navečer, da se svalim na ležaj u memljivoj sobi sa pljesnjivim madracem. Ta soba bila je vruća kao pećnica, a puna komaraca, velikih stonoga i macaklina koji su se skrivali iza napola istrunulih papirnatih tapeta.
Ponekada bi me spopala perverzna zamisao o tome kako stara babetina u gluho doba noći otključava vrata moje sobe sa rezervnim „klučom“ pa mi se uvlači u krevet jer ju je zasvrbila 90- godišnja pizda.
Budio sam se u znoju strave.
Jedva sam čekao da dođe zora, pa da odem van.
Cijele dane, bauljao sam po plaži i po Vodicama sa torbom na leđima.
A love nisam imao. Vječno mi je krulilo u želucu. Opržilo me sunce, izgledao sam kao Arapin, a ono nekoliko majica koje sam stalno nosio se skrutilo od znoja, impregniralo solju, tako da mi se činilo da nosim oklop. Kupanje, besciljno bauljanje i žvakanje jedinog specijaliteta koji sam si mogao priuštiti- kruha i parizera. Još plivanja i sjedenje na zidiću i ispijanje pive iz limenki.
Tako su mi prolazili dani.
Kada bi prošla neka zgodna cura, a u Vodicama ljeti stalno prolazi neka zgodna cura, viknuo bih joj nešto između dva gutljaja pive. „Hej, djes' mala! Alo, curo!“
Nijedna se nije okrenula, ali nije me bilo briga, jer bio sam više nego svjestan na što ličim u otrcanoj majici sa „Žujom“ u ruci. No, bilo mi je dobro.
Jer, bio sam na moru, džaba! I to na takvoj prestižnoj ljetnoj destinaciji kao što su Vodice!
Samo što sam malo previše trošio moj siromašni budžet na limenke...

Tada sam shvatio da mogu uštedjeti tako da umjesto pive iz limenki kupljenim u mini- marketu, natežem neku travaricu koju sam pronašao u Marijinoj ostavi pod policama u kartonskoj kutiji opletenom paučinom. Boce su bile ispod izdanja časopisa „Start“ iz kasnih 70-ih.
Već sutradan, nakon plivanja, sjedio sam na zidiću, jeo najjeftinije sendviče i otpijao tu rakiještinu u kojoj su se močile neke neidentificirane travuljine iz prošlog stoljeća.
Odjednom su mi se počele priviđati stvari.
Čudno je to bilo, kao da sam gledao dvostruku ekspoziciju filma. Bio sam svjestan da su posvuda po toj plaži ljudi, zgodne djevojke, a da iz beach barova trešte cajke i house muzika... a istovremeno, činilo mi se da je gluha tišina i da nema nikoga.
Vidio sam, doslovce sam vidio, bujno bilje kako vidljivo raste, prava džungla je konstantno rasla po konstrukcijama beach barova. Uz neki ugodan rahli zvuk, raslinje je gutalo kafiće, bršljeni, čempresi, agave, hrastići i cvijeće nevjerojatno šarenih boja su narasli, a između njih su trčali golemi tirkizni zelembaći, veliki kao prase.
Vidio sam brnistru kako raste u moru ispred „Plave plaže“, tamo ispred „Hookah bara“, pravi gustiš brnistre odmah pod površinom, žuti cvjetovi izbijaju iz mora, a pored grmova podvodne brnistre polako i elegantno su plivale goleme lignje boje cvjetova bugenvilija, a nekako fosforescentne, sjajile su. Pitao sam ljude- „Vidite li ovo? Vidite li ljubičastu lignju od 50 metara?“
Ljudi su se odmicali od mene.
A drugoga jutra, rano u zoru, učinilo bi mi se da vidim kričavo obojane drvene barke kako pristižu sa pučine.
Barke na vesla. Veslale su žene u nekim čudnim odorama, a na barkama su bili tovari u kićenim ormama koji su njakali i koze i ovnovi i ovce koje su meketale.
Samo sam buljio. I otpijao travaricu babe Marije. Dani su prolazili i stapali se u suncu, moru i čudesnim slikama, a navečer su me žderali komarci u memljivoj sobi, pa bih jedva čekao da se pojavi svjetlost zore da odem iz te ruševne kuće u kojoj sam besplatno odsjedao.
Rano bih ustao i iz ostave uzeo još jednu bocu travarice da me krijepi tog dana, i otišao da sa izlaskom sunca gledam pučinu i sa prvim gutljajem rakije gledam čudnovate barke kako pristižu i džunglu kako počinje rasti i čudnovate životinje kako se počinju pojavljivati. Postalo mi je to normalno.

Jednoga jutra, jako gladan, zatekao sam se kako čupam prilipke sa klizavog kamenja u plićaku plaže između odbačenih limenki Red Bulla.
Nakon što sam sažvakao komadiće sirovog, ljigavog trpkog mesa, nagnuo sam bocu... i shvatio da je prazna.
Kutija u Marijinoj ostavi bila je prazna.
Pogledao sam mobitel i datum je pokazivao da sam na moru MJESEC I POL DANA!
Što se to dogodilo? Gdje je vrijeme otišlo?
Moji džepovi bili su prazni , jer otišao je i sav predviđeni budžet za dnevnih četvrt kruha i 20 deka parizera. Vratio sam se u Zagreb.
Ali hej, bio sam besplatno na moru mjesec i pol!!!

Te jeseni Marija je postala posve senilna i strpali su je u starački dom u Srimi. Njenu kuću sa svim starim komodama i albumima sa fotkama iz 19. stoljeća su srušili bageri, skupa sa vrtom i voćkama. Na mjestu stare kuće, nikla je bijela apartmanska zgrada na 3 kata, a oko nje parkiralište, tratina i palme u žardinjerama, sve skupa okruženo mesinganom ogradom.
Nikada nisam saznao što je bilo u toj njenoj travarici.

[Meadow]

Sves i Tomislav B su nam smislili teme za novi ciklus:

Sves kaže:

Tema nek bude:

Počeci.

Volite li početke odnosa, čiste i još neopterećene, ili vam idu na jednu stvar i najradije biste ih preskočili.
Kako pristupate odnosu?

Opišite jedan početak, koji vam je bio drag, ili posebno delikatan, ili kojeg ste posebno zajebali.

Što su za vas počeci, kakav utjecaj imaju na vas?
Modelira li vas svaki novi početak uvijek - ispočetka , ili pak svemu tome pristupate s dozom distance?

Kakvi su vaši počeci?

Tomislav B kaže:

Evo, moja tema je:

Medena klopka

Tema zadaćnioce bi bila o situaciji kada ste bili poput pčele koja oduševljena slijeće na sladak, mirišljavi cvijet.
Bili ste primamljeni nekime ili nečime, bili ste oduševljeni, sve je izgledalo sjajno i slatko.

Ali avaj!

Iza slatke vanjštine pojavila se neugodna ili ružna realnost osobe ili situacije.

Vi ste tada uvidjeli da to nešto nije ono što biste htjeli, ali bilo je kasno jer ste bili upecani. Bili ste poput pčele što je zagnjurila u mirisan cvijet, a ispalo je da je cvijet ljepljiva klopka kamuflirane biljke - mesožderke!

Tema može biti obrađena s ljubavne strane.

Može to biti traumatična tema kada vas je kada ste bili mali neki striček primamio u haustor obećavajući vam čokoladu.

Ili je možda riječ o poslu, koji je izgledao kao posao snova , ali kada ste potpisali ugovor, ispostavilo se da ste samoga sebe prodali u roblje?

(A u krajnjoj liniji, ako ne možete nešto smisliti, napišite priču o pčelarstvu. )

Je li na kraju balade vaš med bio - sladak ili pak gorak?
Kakva ste vi pčela?











Ovaj ciklus zadaćnica traje do nedjelje navečer, 12. listopada.

[Jazavac-K]

Bilo je to ljeta prošlog, pa malo prije. Vručina usred četveroljetke prije nego sam postao muškarac. Hormoni su lagano divljali tijelom uz redovito pražnjenje s mislima u tijelu profesorica. Privlačnosti kod školskih kolegica nije bilo, djelovale su mi poput još paperjem obraslih pilića, nedoraslih mojem seksualnom promišljanju. Ljeto sam mrzio. Moje misli su s vremenom postajale sve profinjenije, a s ljetnom pauzom hlapilo je sjećanje na pripijene suknje i grudi s katedre. Sjećanje na intelektualni pogled ispod naočala, prožet pohotom koji je razbijao svaku stanicu moga tijela, pogled koji sam želio samo za sebe.

Bio je to prvi dan, drugog tjedna prvog ljetnog mjeseca, sjećanje ne blijedi kao da je bilo jučer. Vračajući se iz grada, oblizivao sam sladoled novog okusa koji je Naser pripremio za ovo ljeto, zaobilazeći susjedinu mačku koja je kasapila nekog miša na proste faktore, ugledao sam nju. Boginju s balkona u ljetnoj haljini, sa pogledom koji topi zaleđenog piceka brže nego mikrovalna. Pogledala me i kratko zadržala pogled. Toliko sam se napalio da mi je procurilo po hlačama. Usred sveopće napaljenosti zaboravio sam na Naserov sladoled, koji se počeo topiti na suncu i cijelog me zakapao.

Došavši kući legao sam u krevet, a glavu mi je toliko zaokupila misao o onome što sam vidio, da nisam mogao zaspati. Intenzivno sam razmišljao dal je onaj miš kojeg je kasapila mačka, zapravo mišica Lora koja je pobjegla školskoj kolegici Petri iz ulaza B. Nadao sam se da jest, jer je uvijek bila kuja i nema sise. S mislima na raskasapljen mišicu Loru usnuo sam sretan.

Ujutro rano probudila me majka, još onako nervoznog, jer dobili smo goste. Još krmeljav navlačim na sebe neku staru majicu i kroz prozor vidim kolegicu Petru kako plače na cesti. To je bila njezina mišica, dan je dobro počeo, prošlo mi je kroz glavu. S osmijehom na licu ulazim u dnevnu sobu, kad tamo boginja s balkona, s naglašenim grudima u pripijenoj suknji, gleda me kroz crvene naočale i topi piceke. U priči saznajem da je to mamina kolegica iz škole koja je došla na odmor. Da bi priča bila potpuna, ona je učiteljica zemljopisa iz Donje Varoši, što mi je totalno izludilo misli, jer nisam imao pojma gdje je Donja Varoš.

Nakon kratke kave majka mi je rekla da popodne ona i otac idu na neko druženje, a da će mene čuvati Melita, boginja demonskog pogleda. Kako sam u trenutku problijedio, boginja me obgrlila i kazala da se ne sramim, jer ima podosta iskustva sa takvima kao ja. Šapnula mi je na uho da uđem na zadnji ulaz te laganim poljupcem u obraz razbila svu tremu.

Čekao sam podne da roditelji odu sa zamišljenim pogledom na susjedni balkon, vrteći misli od jučer sretan jer je mačka raskasapila tog miša. Petra je na balkonu nepomično sjedila, razmišljajući o istoj stvari, vjerojatno s drukčijom pogledam na već prije spomenuti razvoj događaja. Rekao sam majci da odoh po sladoled, jer živci mi nisu dali mira, a onaj jučerašnji mi se rastopio. Naser radi zaista izvrsne sladolede, često proizvodi nove okuse i ovo mu je već četvrti u 24 godine koliko je tu.

Taman je već prošlo podne i bilo je vrijeme da posjetim boginju senzualnih užitaka, koja je moje pohotne misli vratila na pravi put. Stražnja vrata bila su otvorena, a svetica prvog reda seksualnih igara, čuvši moje korake pozove me u dnevnu sobu. Sjedila je na trosjedu u crnoj pripijenoj potkošulji, čvrstih bradavica u kratkoj suknji koja je isticala njezina bedra, koja su bez srama pokazivala put. Rekla mi je da sjednem na kauč nasuprot nje, i tada bez riječi podigla suknju. Sobu je prožeo miris žuda kojim je isijavala, njezina vagina obrasla crnim dlakama bila je potpuno vlažna i ispuštala tekućinu bluda. Tada sam ustao sa kauča kao da me lavovi gone, sa pogledom u njezinu vaginu, počeo mahnito lizati sladoled od Nasera da mi se opet ne otopi, pobjegao kući i postao peder.

[Gorštak]

Upoznali smo se na dječjem igralištu. Promatrao sam svu tu slatku dječicu kako se fino igraju, i prstima prebirao po čokoladicama brenda Mars u džepu.

Onda mi je prišla Ona. Pitala me da li čekam dijete i ja sam sramežljivo rekao da ne i da mi je to od pive. Ona se nasmijala, a imala je ravno tri zuba u glavi, gornja, i pitala me što radim na dječjem igralištu. Razmišljao sam trenutak što bih rekao, a onda sam se samo digao i otišao.

Šteta, moglo nam je biti super skupa.

[Ludica]

Medena klopka. To si bio ti.

Ponekad me obuzmu misli pa razmišljam kako i zašto. Iako, to više nema smisla jer nas nema.
Zapravo, bolje bi bilo za reći da nas nikad nije ni bilo.

Što reći o nama? Odakle početi?
Svidjela mi se tvoja energija na prvu. Rijetko tko je ima. Sviđalo mi se što sam i sama radi toga napravila par stvari koje vjerojatno sama ne bih nikad. Na neki način bio si poticaj. Inspiracija.

Kao što i svaka priča počinje, počelo je divno, kao u nekoj dječjoj priči, pomalo nevino i nespretno. Nakon toliko vremena bilo je lijepo samo nekog držati za ruku, bez tog presinga da moramo odmah i nešto više. Svidjelo mi se to. Pomisao da me netko želi samo kraj sebe, držati za ruku, češkati.... Nisam bila sigurna što nam noć nosi, ali zapanjilo me što si ostao džentlemen do kraja. Velika većina bi pokušala iskoristiti situaciju. Nije da to nisam već doživjela. Nažalost. Ili možda ipak nasreću. Obično vele da je nemoguće cijeniti što je dobro ako ne znamo što je loše.

Ono što sam osjećala bilo je dobro. Pustimo sve priče o neprekidnim leptirićima u trbuhu. Bilo je tu leptirića, ne mogu reći da nije. Ali jedan drugi osjećaj je mene više prožimao. Mogla bih reći da je to mir. Ili spokoj, tako nekako. Osjećaj zaštićenosti od svega dok ležim u tvom naručju. To nisam nikad imala do sada.

Kako je vrijeme prolazilo, sve sam češće ostajala u tvom naručju. Prevazišli smo onu nespretnost s početka priče. Uživala sam u tvojim dodirima, poljupcima i pažnji. Kolike smo noći proveli goli, strastveni, divlji i nježni u isti čas. Obožavam tvoj miris. Sve one male točkice na tvojoj koži. Tvoje meke usne. Tvoje prste isprepletene s mojima.

Po prvi put u životu sam pomislila da bih se u tvom naručju mogla buditi svako jutro. Sasvim nova pomisao u mojoj glavi. Kako smo dane, tjedne povodili zajedno, vjerovala sam da i s tvoje strane postoje takvi osjećaji. Znam, niti jedno od nas nije dijete, imamo svojih tereta, mrlja i duhova prošlosti. Na kraju krajeva, tko ih nema? Bila sam spremna na njih. Bila sam upecana.

Zato je hladan tuš koji me dočekao bio još i gori. Ne znam. Neshvatljivo mi je da kraj nekoga možeš provoditi toliko vremena ne očekujući od njega da bude nešto trajno. Zabavljamo se dokle ide. Još jednom sam bila samo lutka. Usputna igračka. Netko za kratiti vrijeme dok ne naiđe ona prava.

Nekad davno su mi rekli kako ne treba vjerovati riječima, već djelima. Teškom mukom sam naučila da se iza slatkorječivosti obično kriju prazna obećanja, te da bih trebala gledati, ne ono što je rečeno, već ono što je učinjeno. Vjerovala sam da tvoja djela govore dovoljno. Sad više ne znam u što vjerovati, izgubljena sam. Zapravo, mislim da si i ti izgubljen, samo je pitanje koliko to želiš priznati samom sebi.

Nakon svega toga nisam mogla ostati. Ne zato što te više ne želim, već upravo suprotno.
Ne bih mogla podnijeti tvoj nježan dodir, poljubac ili pogled kad znam da je lažan. Iako žudim za njima. Svaki puta bi peklo sve jače, nanoseći mi dodatnu bol na ionako već slomljenom srcu. Znam da nam oboje nedostaje sve to. Samo što tebi prvenstveno nedostaje druženje kako ne bi bio sam, a meni nedostaješ ti.

Ali život ide dalje. Proći će i to, zar ne?

[MarePodKljučem]

"Ma pusti ljubav, pusti snove. Ostati čovjek valjda je najveći dar."

Sjećam se. Kao i da sam sada tamo. Sa svirkom u pozadini i prigušenim svijetlima. "Ain't no sunshine when she's gone…" Početak kao naručen.
Sjećam se svoga slomljena srca, razorenog pogleda i nekakvog lažnog osmijeha, samo da me ništa ne pitaju.
Bila sam u rasulu kada sam te upoznala, znaš. Kada me prijatelj nagovorio da dođem na neko druženje u taj kafic: „Ajde Mare, nećeš cijeli život izbjegavati svijet zbog jednog idiota prevaranta.“
Razmišljala sam hoće li svi shvatiti da sam trenutno prosuta po svim podovima svijeta.

Da, bio si tamo. Ti, o kojemu sam godinama slušala, kojega je cijelo društvo znalo, a ja eto stjecajem okolnosti još ne. Kažu, sve je s nekim razlogom.
Mornarska majica i ona tvoja gusta crna kosa, oči pune povjerenja. Nimalo moj tip, a opet blizak do srži. Dječački osmijeh i nekakva iskrenost. Isijavala je iz tebe. Ne, nisam pobornik toga, ali da, imao si neku auru. I razmišljala sam kasnije..osjetimo, uistinu. Intuicija, što li?
Rekao si kako si trebao biti slavan nogometaš, ali te život odveo u druge vode. Rekla sam kako sam trebala osvojiti Grammy, ali nemam sluha. Oboje radije postadosmo geekovi, složili smo se. Koji povremeno pjevaju.
Simpatičan neki geek, pomislih.
Pitao si me što skrivam iza osmijeha, gledajući me u oči nekako neiskvareno i dobroćudno, neobično. Pa sam se naježila kao kakva klinka. „Ma ovaj ne može biti glumac. Ovo je neka dobrica, ima vremena još za pokvarit' se“, pomislih još uvijek istraumatizirana budaletinom iz prošlosti. Sjećam se da je netko u prolazu rekao da smo najljepši par u baru. Sjećam se da smo se smijali, kakav par, po čemu je to zaključio kada razgovaramo u krugu zajedno sa svima. Sjećam se da smo se šalili na taj račun i da sam rekla da bih ti samo slomila srce. Namignuvši kao klinka femme fatale. Ti, spustio si pogled i nasmijao se.
Zaplesao si samnom, tako šlampavo. Znaš, uopće nemaš ritma. Ali osjećala sam se sigurno, ja, nevjernica u muškarce. Sjećam se da sam te kasnije pamtila, čula sam i ti mene. A ipak svima sam rekla da neću, nikoga i ništa. Pa neka ti kažu. Tješila sam se da te više neću sresti.
Ali jesam. Znaš, onda kada je padala kiša. Kada si mi kao slučajno dotaknuo ruku u trinaestici. Ono, kada si rekao da sam se iskreno nasmijala, da ti nije promaknulo.

I eto, nekako, došli smo na red. Mi.
Nisi mi ostavljao ruže pred vratima i obarao me iznenađenjima iz romana. Nisam sa tobom imala kompliciranu filmsku priču grandiozne ljubavi. Sve za što sam živjela. Što su mi pružali neki mangupi. A ja sam nekada gledala Esmeraldu. Oprosti mi na tome.
Rekao si kako si čitav život tražio nekoga tko se smije očima. I da si me pronašao. Nisi znao uvijek što treba reći u pravom trenutku, nisi imao savršene planove naših susreta, nisi mi držao velike govore i suznih očiju govorio da me voliš. Pamtio si sve što sam rekla, čuvao moje tajne u zaključanom sefu, vozio me na biciklu dok me trbuh bolio od smijeha, dao mi najveću podršku na svijetu i jednu orhideju. Gledao si me najnježnije na staroj klupi i pričao očima.
Sjećam se, kasnila sam na autobus i trčala. Nimalo u formi, spora i smiješna, uzeo si me u naručje i trčao samnom. Svi su se u prolazu smijali. Bila sam sretna. Znaš ono, kad ti pleše srce. Sjećam se tvog osmijeha kroz prozor tog autobusa. Rekao da si tu da me podigneš, da ne dopustiš da padnem. Tako si se i ponašao. Rekao da smo tim. I tu si bio dosljedan.
Sve je patetika, da…Ali jesi.

Sjećam se i da sam nekada davno bila inteligentna djevojka. Sjećam se da si bio gospodin.
Vratio si mi vjeru u ljubav, u povjerenje. Naučio si me kako biti bolja. Bolja ja, u svemu. Zbog tebe, ili iluzije tebe, ja sam sada bolji čovjek.
Iluzija.. Činila sam svašta, vjerovala u svakoga, ali nisam toliko luda. Zar je moguće?
Naučio me život birati, naučio me prepoznati čovjeka.
Pa ja, ja sam te poznavala najbolje. Nismo mi bili jedno ljeto.

Ipak, sjećam se da si otišao jedne noći. I da se nikada više nisi vratio.
Sjela sam na našu klupu i gledala u zid. Ne razumjevši ništa. Nisi mi više čuo glas.
Sjećam se da sam te kasnije u najtežem trenutku u životu zadnjim gramom snage ipak potražila.
Sjećam se da si me gledao kao stranca.
Sjećam se da su tvoje oči bile tuđe. One smeđe oči zaklona.
Sjećam se da si rekao da te ne zanima što je bilo i zašto sam nakon toliko vremena došla, da odem.
Sjećam se da te nisam prepoznala. Moj gospodin, kavalir, čisto srce.
Nisi pitao ni zašto sam tu. Sjećam se da sam vjerovala kako haluciniram.
Sjećam se svega što sam kasnije čula od pričaš. Kako se ponašaš. Dječak. Iluzija je, izgleda. Moj osobni poraz veći od Ajfela. I utezi koje sam vukla za sobom jedva stojeći na nogama.

Sjećam se i tvog osmijeha. Kada sam te evo neki dan po hodu prepoznala u Staroj Vlaškoj. Kraj nje.
Sjećam se da si znao pričati o velikim ljudima. Sjećam se da čovjek u tebi možda nikada nije ni postojao.
Sjećam se da sam umrla. I zamrzila svijet.
Učio si me kako treba pustiti iz srca svakoga tko tebe pusti iz svog.
A ja se i nakon svega na momente osjetim tvojom. I poželim ti javiti da napravim 30 sklekova u minuti. Sjećaš se, onda nisam mogla nijedan, kad si me zezao.
Znaš, jednom ću te zaboraviti, zaboravit ću iluziju tebe, obećajem.

Kažu da je hrabar onaj tko nakon velikog kraha ponovno nekoga zavoli. Jesam. I, gdje mi je spomenik?
Evo, moj: „A tko će zavoljeti treći put? Taj mora da je lud.“

Klopko. Najmedenija.

[fliper11]

Bilo je to u zimu jedne vrlo teške i naporne godine.Lampa petroljejka je gorila u mojoj sobi,na plinu se lagano zagrijavala voda za čaj.Sjedio sam u svom naslonjaču tada bez samopouzdanja,prištav i ružan.Prebirao po polici sa knjigama,no nisam naišao na ništa zanimljivo.Čaj je bio skuhan,brzim srkanjem ga ispijam u hipu,uzimam svoj kožni rupsak i izlazim na cestu.Bus je trebao biti tu na stanici u 10.00,no sad je već 10:20 a njega nema.Reko u pm,moram iz svog sivog predgrađa pješačiti do gradskih prometnica.Stisnuo sam šake,duboko udahnuo,obgrnuo se svojim šalom i stavio ruke u džepove i lagano krenuo.Jutarnja magla puna sivila i mijomirisa je i dalje bila nadamnom no odjednom ugledam djevojku,crni kaput,timbice,zeleni šal i zimska kapa.Ona stoji i čeka,prilazim joj i ona ni pet ni šest već: Čekam tu bus sat vremena,bu li on došel il kaj?Kaže; Na bradavicama mi se već počinje skupljati led.Odbrusim sramežljivo:Nema busa no uputi se samnom pješke na put do prve gradske ceste.Putem smo pričali o Jesenjinu,ruskoj književnosti,o uvin ha čaju,akupunkturi i rock bendovima.Osmijeh joj nije silazio s lica,meni je srce kucalo ko nikad u životu.Trnci,srce mislim da sam zaljubljen! Dolazimo laganim koracima,nazire se gradska cesta.Rekao sam joj:Zaista mi je iznimno zadovoljstvo bilo pričati sa tobom,prvi put u životu me netko razumije,imam osjećaj kao da se poznajemo čitav život,pobogu.Pogledala me svojim nebesko plavim očima,uputila mi sladak pogled poput pčelinjeg meda s obronaka Velebita.Izustim drhtavim glasom,želim te vidjeti opet,želim se ponovno osjećati kao da pripadam negdje,kao da me netko razumije a ne da sam odbačen u vlastitoj samoći u kutu svoje sobe.Slatko se osmijehnula i rekla:Prištav si,ružan si i stoji ti taj šal ko kravi sedlo,uostalom u ovo tmurno jutro mi je i trebala neka budala za razgovor i kraćenje vremena dok pješačim do prve gradske ceste.Danas si to bio TI,sutra već Štef iz Kleti,prekosutra načitani arheolog Ivica iz Ilice,a sad se gubi i pomiri sa samoćom!

[Meadow]

Ja-cu-poludit i Turbulentni Um zadali su nam nove teme:

ja-cu-poludit kaže:

ideja...

-----------------------------------
Gdje sam ja to?



Probudili ste se na nepoznatom mjestu s nepoznatom osobom kraj sebe. Pitate se što se dogodilo?
Mozak je trenutno blokiran, što zbog umora, što zbog velike količine alkohola koja se popila kroz noć.

Polako dižete glavu i pokušavate bolje pogledati tko leži kraj vas.
Srce vam ludo kuca, mozak pokušava odvrtiti sinoćnja događanja, no izgleda da dijelovi trake nedostaju.

Odjednom... ta osoba otvara oči. Naglo iskače iz kreveta, ali ne može daleko jer je jednom rukom vezana lisicama za krevet.
Pita vas što se događa? Gleda vas zbunjeno. Odjednom, počinje vrištati: Upomoć! Upomoć, oteli su me! Pomozite!

Vi se odvalite smijati kao ludi.



---------------------------------

Opišite događaje od prethodne večeri i popunite praznine do buđenja.
Ili pak napišite što se dogodilo nakon buđenja. Jeste li uspjeli zajedničkim snagama dokučiti što se dogodilo?
Još važnije, gdje su ključevi od lisica?

Uz malo mašte, zamislite da ste akter neispričane priče i ispričajte ju do kraja.

Turbulentni Um kaže:

Moja tema neka bude

"Osvojio/la me humorom"


Nek ljudi pišu o onoj kratkoj ali slatkoj vezi koju su imali u kojoj su piškili od smijeha na provale svoje/g partnera/ice, ili ako su oni bili klaunovi, a partner/ica se smijao/la.

Pišite koje ste sve situacije doživjeli i provale čuli, a možda se i osramotili negdje u javnosti i s kojim štosom Vas je definitvno osvojila/o.

Tema ne mora biti romantičnog karaktera, cilj je da se sami prisjetite vlastitih gušenja u suzama od smijeha, te da dotične podijelite.

Ako ste vi bili ta osoba koja je nasmijavala drugu stranu, ili ste bili onaj kojeg se nasmijava, te ste se našli u vezi prepunoj dobre zezancije, humora i smijeha, prisjetite se tih trenutaka i pokušajte ih dočarati.

Znamo da je smijeh lijek, a naći se u ovakvom tipu veze je prava rijetkost, zato se prisjetite lijepih uspomena i podijelite ih s nama.











Teme su otvorene do nedjelje navečer, 9. studenog.

[freecursors]

Upoznao sam ju jučer navečer. Mrmlja i smijulji se u snu. Okreče se s trbuha na bok i lagano otvara oči. Ja sjedim
pokraj njezine glave i čekam. Trenutak ozbiljnosti dok ne prepozna lice i zatim osmijeh dobro naspavane osobe.

"Micek moj," zagrebe jutarnjim glasom.

"Čuj, mmm", uzalud se pokušavam sjetiti imena, "di su ti ključevi od ovih lisica?"

Skeptično me gleda dok se ja trudim smanjiti nastale tenzije laganim zveckanjem lisica koje me vežu uz krevet.
Neuspješno pokušava promjeniti poziciju jer je i ona vezana jednom rukom. Napokon se namjesti u polu-ležeću
poziciju i pogleda me u direktno u oči.

"Gle, jel ti to mene zajebavaš?"

"Gle, ne zajebavam te. Već petnaest minuta sjedim pokraj tebe i pokušavam naći jebene ključeve."

Dok ja izgovaram tu rečenicu ona brzim pogledima prouči sobu.

"Čekaj srce, kak da ja znam di su ključevi od tvojih lisica. Kužiš, ne padam ti ja inače na te sado-mazo fore, al evo,
dogodilo se. Aj prestani me jebat jer imam faks u jedanaest."

"Kakvih mojih lisica? Otkud meni lisice?"

"Pa šta ja znam, iz ladice, ormara il neš, ne?"

"Koje sad jebene ladice, kakvog ormara?"

"Aj ne seri sad. Gle, iskreno, ne sjećam se ni kak se zoveš, ni kak sam završila s tobom, al nemoš mi ovakva sranja
zato priređivat."

Tu rečenicu je izrekla s takvom ležernošću da je zaboljelo.

"Kakva sranja!? Vidi, u tvom smo stanu, dakle tvoje lisice. Pa ne nosim lisice vani po klubovima jebemu mater."

Na momenat na njezinom licu pojavi se zbunjenost.

"Kaj ti briješ stari jebote?"

"Daj mi je-be-ne ključeve."

"Dečko, mi smo u tvom stanu."

"Ne nis-"

Prekinuti smo paljenjem televizora nasuprot kreveta. Na slici se pojavljuje lutka klauna s vijugavim crvenim obrazima
i raščupanom crnom kosom. Slušamo.

"Dobro jutro. Duju vantu pleja gejm? Nalazite se na udaljenoj lokaciji gdje nitko neće čuti vaše krikove. Imate deset
sekundi da se prisjetite imena vašeg posljednjeg seksualnog partnera. Ako se ne sjetite na vrijeme u ovu sobu bit će
pušten smrtonosan plin. Odbrojavanje počinje sada."

Adrenalin pumpa niz naša tijela. Pokušavam se prisjetiti ali ne mogu. Počinjemo naizmjence vikati imena.

"Lucija!"

"Marko!"

"Tamara!"

"Darko!"

"Ana!"

"Petar!"

"Vrijeme je isteklo."

Vrata sobe se otvaraju. Na vratima, goli dlakavi guzovi.

Prrrrrrrpt!

Nesnosan smrad ispunjava prostoriju. Suze mi oči. Guzovi nestadoše.

Iz smjera vrata doletiše ključevi i padoše na krevet.

Zvuk trčanja i smijeh odzvanjaju hodnikom.

[Gorštak]

Probudio sam se. Ali ne u svom krevetu, nego u nekakvoj "kolijevci", sa nekakvim cijevima koje su virile iz mene. Nastojao sam ne paničariti, ali sam grozničavo snimao okolinu oko sebe. Bio sam u nekakvoj tekućini, koja je smrdjela k'o sto vragova, a koliko sam mogao vidjeti, kolijevki poput moje je bilo na milione. Pokušao sam se pomaknuti. Bezuspješno. Odjednom se iznad mene stvorio neki robot, nalik na Mr handy-a iz fallouta i ako je moja pretpostavka bila točna, skenirao me. Zatim su se pipci odvojili od mog tijela, i pritom sam osjetio užasnu bol dok sam odjednom pao ko ćuskija u prostoriju ispod, nešto poput kanalizacije. Pokušao sam zaplivati, ali tijelo me nije slušalo. Pomislio sam, to je to, nema više foruma.

Kako sam pao na leđa, tako sam u posljednjim trenutcima gledao gore, u rupu kroz koju sam propao, kadli se odjednom kroz tu rupu spustio neki vinč sa hvataljkom i počeo me dizati gore. Mislim da sam se tad onesvijestio, jer je slijedeće čega se sjećam, bio stol, sličan bolničkom i gomila igala u mom tijelu.

Odjedom se pored mene stvorila Ona. Pitala me kako se osjećam i mogu li micati vrat. Rekao sam, a i to mi je predstavljalo napor, da mogu. I mogao sam. Pridigao sam glavu, a ona mi je stavila jastuk ispod glave i rekla: probudio si se. Dobrodošao. Pogledao sam okolo i upitao zašto mi je ona stvar tako mala? A ona je rekla da je nikad prije nisam koristio. Nastao je trenutak neugodne tišine. Ona je zatim rekla: još par sati pa ćeš moći hodati. Odlično rekao sam, a mogu li dobiti sendvič? Upitao sam, jer sam bio strahovito gladan. Ona je rekla: nemoj da te bacimo nazad u odvod, na što sam se ja preplašio i suze su mi krenule. Ona je na to rekla da bi mi trebalo uzgojiti još jedan par testisa, i tad sam zavrištao od snebivanja. Rekla mi je da se smirim, da se samo šali, i da sam izabran. Izabran za što, pitao sam? Rekla je da njihovoj glazbenoj grupi fali sopran, da trenutno podučavaju robote da pjevaju. To mi je nekako bilo logično.

Pitao sam ima li foruma ovdje, i ona je rekla da ima i da se mogu vratiti iz onog svijeta u ovaj jednostavnim logiranjem na forum. Tu mi je pao kamen sa srca i ponovo sam zaspao. Sanjao sam da se Ona zove Hemeroine.

[fliper11]

Trn-trn-trn-trn zvonila je budilica,a koraci njezinih čižmi su odzvanjali hodnikom.Bio sam tad mladi brigadir,friško ošišan na nulu i sa učinjenom brazilskom depilacijom.Ustajte druže Fliperu zagrmila je glasom koji je bio mješavina ovčijeg meketanja i baritona opere.Ustajem se i salutiram,nema većeg sexpila od žene u uniformi.Rekla je usredotočenim glasom : opet ste lumpovali juče a niste smjeli.Zamucnuo sam i napravio grimasu kao da sam progutao goruču knedlu sa nutelom u svoje duboko grlo.Reko:Nisam,lumpovo već sam čito Dostojevskog u svom krevetu.A istina je bila da sam kriomice tokom noći sa bocom pive u ruci iskrao svoju guzcu u obližnji kafić,ali humor je u tome što je na repertoaru plesala,ples na šipki Vrela Mica Trofrtaljka.Da apsurd bude veći dok je tresla svojim guzovima,ja sam joj se poput veselog dječarca približio i tutnuo 10kuna u tangice dok me nije pogledala tim očima svojim bistro smeđim.To je bila ona,žena koja me sad propituje i koja mi drži stegu u kasarni.Na njezino pitanje o lumpovanju,odgovaram odlučno:komadantice znam koje su vam boje gaćice.Zanijemila je i pustila me bez sankcija.Ja sam bio na kraju vojnog roka,na odlasku a kasnije sam sazno da je napustila i ona službu te otišla se baviti striptizom po lokalnim birtijama.

[Meadow]

Ovaj put imamo nadasve zanimljive teme koje nam dolaze od freecursorsa i flipera:

freecursors kaže:

Uglavnom, za novu temu predlažem:



Pijančevanje s poznatom osobom.


Zamislite da cugate sa selebritijem vlastitog odabira i opišite vaše iskustvo.

Imate li neku slavnu osobu koju na neki način idealizirate ili vam je prirasla srcu? Ili vam postupci i ponašanje nekog celebrityja nikako nisu jasni, pa biste voljeli sjesti s njim/njom uz koju čašicu, te razmijeniti iskustva?

Ili pak želite tulumariti s nekim slavnim partijanerom, jer mislite da bi to bilo baš uzbudljivo iskustvo.


Pijanka s poznatom osobom - kime?

fliper11 kaže:

Stara iskusnjara



dakle neka forumaši opišu svoje iskustvo sa starijom kokom.

Jeste li se nekad našli u odnosu sa starijom, bilo da je ili znatno starija od vas (a još uvijek relativno mlada), bilo da ste bili sa ženom u zrelijim godinama?

Našli ste se slučajno, te vas je ta priča potpuno iznenadila..... ili ste pak kroz dulji period planirali osvojiti stariju, što vam je na kraju i uspjelo?


Kakvo vam je bilo to iskustvo, te što ste iz istog i naučili?





Ovaj krug zadaćnica traje do nedjelje navečer, 7. prosinca.

[Gorštak]

Bio sam mladac, djevac i upravo sam dobio 14k modem. Normalno, svijet je bio moj. Surfajuci sam zavrsio na yahoo chatu i tamo upoznao djevojku istih godina kao ja, navodno bujnog poprsja, plavusu iz Amerike. Nakon par dana dopisivanja, ispalo je da je točno samo to da je iz Amerike. Imala je 45 godina i kćer od 18 god. Ajde, pregrmio sam to nekako i kroz ćakulu je ispalo da volimo istu glazbu, iste filmove, iste knjige. Fotku se nećkala slati. I tako smo mi razgovarali o svemu i svačemu. Prva stvar ujutro kad bih se probudio bila bi otići na net, i naći je tamo, a zadnja ugasit net, poslat joj pusu i otići u krevet. Naravno, nakon skoro mjesec dana mi je ipak poslala fotku, nakon mojeg konstantnog nagovaranja. Ispalo je da je ona prosječni američki couch potato, žena od 130kg. Slika koju je poslala je bila poprilično mutna, a moja pretpostavka je bila da joj se to salo lelujalo na vjetru. Čak me i nazvala na telefon i po prvi puta u životu sam pričao engleski s nekim. Htjela je doći u Hrvatsku da me upozna. Inače je bila knjižničarka, a znala je i zapjevat country glazbu sa bendom. U njenom naselju su još žvakali duhan. Enivej, meni stigao račun od nekih 1100kn za internet, starci popizdili, a ja krenuo zivkat frendove da vidim ima li tko za posudit novce i odlučio prekinuti svaku vezu s njom. Sheila se zvala btw. Nitko nije imao toliko, nitko od mojih frendova nije tada niti bio zaposlen, premladi smo svi bili, a ona je valjda skužila u čemu je štos, pa se ponudila da mi pošalje ček. S obzirom da sam mogao birati, kako su mi starci rekli, ili da prodam komp da podmirim dug, ili ovo, prihvatio sam njenu ponudu. Stari mi je rekao da će se bacit kroz prozor ako ja ikad vidim te novce. Međutim, ček na 100 zelembaća je uredno stigao, i sa mamom sam otišao u banku i unovčio ga. Stari nije mogao vjerovati očima. Ona se čak i ponudila da plati i idući mjesec, samo da nastavimo ćakulat, ali ja sam odlučio da se ne želim dalje sramotiti i prekinuo svaki kontakt.

Na ljeto, iste te godine, sjedio sam u birtiji u varoši, i pored mog stola su prošle 3 turistkinje, očito Amerikanke, poprilično krupne, jedna od njih me i odmjerila, a druga ju je zazvala imenom Sheila, ali nisam reagirao i pravio sam se da ih ne vidim.

[Tomislav B]

KIRI
Žena u crvenom

Hiawatha hej,
znaš li da sada pada odluka
stati pored nje
il' vječno ostati kraj potoka

(Darko Rundek - Hiawatha)

Kao i svake ljetne večeri, sjedili smo na plastičnim stolcima „Rock caffea“ brat, bratova djevojka Sanja i ja.
„Rock caffe“ je bio jedan jako mali kafić, pa je stolove i stolce raširio po malenom trgu iza kantuna. Jedino mjesto na otoku gdje se mogla slušati dobra muzika- a puštao se, shodno imenu kafića pravi, dobri rock.
I bio je to jedini kafić koji je radio do jedan, a ljudi su na trgu i po okolnim stepenicama ostajali sjediti i do 3, pa i više.
Tu smo visili svake večeri i pili.
Bilo je već 11 i pol i osjećao sam umor od dana ispunjenog kupanjem i ronjenjem i baš sam mislio, čemu da se ostaje još jednom do zatvaranja, kada je svaka večer ista i kada smo sve teme za razgovor odavno prošli, pa sada samo sjedimo, šutimo i pijemo treću pivu od koje mi se već počinjalo mutiti u glavi.
Tada sam u masi ljudi primijetio nevjerojatno lijepu ženu. Bila je visoka i vitka, preplanula, duge ravne crne kose, a lijepe obline su se isticale ispod uske crvene haljine koja je bila jako kratka i otkrivala joj duge odlično oblikovane noge. Nosila je visoke štikle. Ona se jako isticala u kafiću punom nemarno odjevenih ljudi, kako turista tako i domaćih.
Sjedila je za stolom sa dvije druge cure koje su bile potpuno neugledne naspram nje. Gledao sam tu ženu neko vrijeme i znao da su i svi ostali u kafiću, a posebno muškarci, neprestano svjesni njenog prisustva.
Ali nitko joj nije prilazio.
Brat i Sanja su nešto šaputali. Brat se okrene i reče mi: „Sanja kaže da je ona došla da nađe nekoga za seks“ reče on. „Žene razumiju druge žene“, doda.
Ja sam bio djevac. Seks je mom umu imao veliku važnost. Seks je za mene bio nešto ogromno, mitski značajno i mistično, na skali važnosti poput cijepanja... ne atoma, nego cijepanja galaksija.
A nisam znao kako se do njega dolazi.
Baš sam dovršio 3 pivo, kada je žena u crvenom pošla na WC.
Prolazila je kroz ljude a ljudi su se razmicali ni ne gledajući je direktno. Nekako mi se činilo da joj nitko nije prilazio radi njene neuobičajene ljepote radi koje se doimala vanzemaljski u toj birtiji.
Pomislio sam da ću je samo pozdraviti. Odjednom sam se zatekao kako sam ustao i krenuo. Jako sam se bojao, ali pivo mi je dalo hrabrost.
Presreo sam je kada se vraćala iz zahoda i pozdravio je i ona mi je uljudno, smiješeći se, odzdravila na Njemačkom.
„What' s your name?“ upitah.
„Kiri“, reče ona.
Ovako blizu, vidio sam da ima zelene oči.
I vidjelo joj se na licu da je to starija žena nego se činila onako izdaleka- a vidio sam to po sitnim boricama oko očiju i po malo grubljim rukama.
Rekao sam joj: „Do you wanna drink?“ Nasmiješila se i rekla „Yes“.
Uskoro smo svo troje, brat, njegova cura i ja sjedili za stolom te ljepotice i njenih dvaju pratilja i pili još jednu rundu i ćaskali sa curama.
Ispostavilo se da je Njemica bila daleka rođakinja onih dvaju cura, no nije znala ni riječ Hrvatskog. Pogodio sam da je bila malo starija ženska- imala je 28 godina.
U jednom trenutku se Kiri zavalila na naslon stolca, zabacila glavu i ruke unazad i dobro protegnula svoje lijepo tijelo. Njena kratka crvena mini haljinica se visoko podigla i otkrila preplanula bedra. Pogled mi je klizio uz hrbat njenog butnog mišića sve više i više i više... mislim da nije imala gaćice, siguran sam u to, mada ništa nisam vidio osim smeđe puti.
Mada je bila starija- nije mi to bilo važno.
Kada su dovršili piće, brat i Sanja su se digli od stola i rekli da idu.
„Ostat ću još malo“ rekoh. Oni odoše.
Kiri i ja smo se gledali i počeli komunicirati. Ja nisam baš dobro znao Engleski pa sam pričao nekim broken- pidgin Engleskim uz puno mahanja rukama. Nju to nije smetalo.
Govorio sam joj: „You know, I don't speak English very well. But it doesn't matter what I say. I think that all Indo European languages have same root. We'll understand each other wery well. The most important thing is body language. You know what I mean.“ Bio sam pijan, pa sam ustao i u laktu pregibljenom rukom sa stisnutom pesnicom napravio pokret poput aperkata, kao da nagore ubadam nešto šakom. Ona se na to veselo nasmijala.
Onda sam još malo govorio nešto na Engleskom.
Pričao sam o tome kako na susjednom otoku raste dobra trava, („Good weed“), i da je to čaroban otok... „It's magical“ rekao sam joj, nastojeći da to zvuči nekako sudbinski važno. Ona se svemu tome srdačno smijala.
Kada mi je ponestalo „efektnih“ fraza, počeo govoriti na Hrvatskom.
Onda mi se ona unijela u lice i počela dug govor koji je varirao od glasnog govora do hrapavog šaputanja, sve na- Francuskom. Možda je izgovarala neke izmišljene slogove koji su zvučali Francuski.
Nije bilo važno, oboje smo se dobro zabavljali.
Nismo ni registrirali kada su njene dvije rodice ustale, pozdravile se i otišle. Pričali smo i pričali. I naručivali pića.
Ona je radila u Minhenu u kazalištu, ne znam što. Shvatio sam da je rekla da je rodila jedno dijete. Da nema muža. I da je ovo prvi puta od rođenja djeteta da je izašla van da se malo provede.
Rekla je da ostaje još sutra, pa se vraća u Njemačku.
Meni je bilo jako ugodno sjediti za tim stolom sa Kiri, ali nekako nešto me počelo smetati u svemu tome. Evo, mi pijemo i pričamo, ali... što dalje?
Nisam se mogao sjetiti ničeg drugog što bih drugo radio osim mehaničkog pokreta prinošenja čaše ustima i otpijanja.

Uto, za naš stol sjeo je neki vrlo pijani čovjek, stariji od mene. Počeo joj je nešto pričati na boljem Engleskom nego ja, ali je bio toliko pijan da je frfljao i pljuckao i čudio sam se kako se sa stolca ne izvali na kaldrmu.
Smetao me taj čovjek. Zašto je došao i tako bezobrazno sjeo? I što bih ja sada trebao? Nadmetati se s njim na neki način?
Na sreću, i Kiri ga je ignorirala i gledala samo mene. Već neko vrijeme sam osjećao alkohol u krvotoku i umor, jer je bio već jako sitan sat i taj Rock caffe se bio ispraznio. A sada je tu i taj lik koji prtlja i frflja.
Taj tip stvarao mi je dodatnu muku.
Kiri je otišla na WC po deseti put te večeri. Dok je nije bilo, ja sam pokušao biti prijatelj sa tim mještaninom. Pa sjedimo za istim stolom, zar ne? Ja sam proveo rano djetinjstvo na tom otoku, pa sam mu rekao prijateljski: "Znaš.. ja sam ti isto odavde.“
No, taj čovjek me tada pogledao vrlo bistrim pogledom sa neopisivim neprijateljstvom, rekao bih čak- mržnjom, u očima.
„Šta zajebavaš, mali! Nisi ti odavde!“ rekao je. "Nemoj me zajebavat!"
Kiri se vratila. Vrtilo mi se u glavi. Što da se sada uradi? I još je tu taj agresivni prostak... Umoran sam...
I tada, nešto se umeni prelomilo.
Rekao sam joj: „I go now. You... be wit him tonight. I 'll come here tommorow. You come here. Then you'll be wit me.“
Ustao sam i otišao, osjećajući golemu lakoću, jer više nisam imao tog imperativa da učinim nešto što inače ne činim, što nikada nisam učinio.
Eto, idem kući sam i nemam problema!
Ali, nisam došao ni do kraja ulice, kada sam osjetio buđenje nečeg gorkog u grudima- osjećaj poraza, bijega. Zašto idem sam na spavanje opet, kao i svake većeri do sada?
Činilo se da je osjećaj tu da ostane. Ostao je i rastao.

Pokunjeno sam bauljao uličicama do apartmana, jedva čekajući da se u mraku, jer je bilo toliko kasno da svi normalni ljudi već odavno spavaju, podvita repa uvućem u moju sobicu i zaspim.
Dok sam prilazio zgradi, na moje iznenađenje, vidio sam da je dvorište jarko osvijetljeno, kao da je svjetlost tu da osvijetli moj poraz. Za stolom u dvorištu su sjedili ama baš svi- moj brat, njegova cura Sanja, mama, tata i obitelj koja je bila u drugom apartmanu. Svi su se doimali bistro i veselo, kao da nije bilo gluho doba noći.
Brat i Sanja su me pogledali sa iskrenim čuđenjem. „Pa već si došao? Mislili smo da se nećeš vratiti do jutra.“ Pa pogledaj koliko je sati. Tek je 1 i po!
Uopće nije bilo toliko kasno koliko sam mislio!
U meni je samoprijezir porastao do još veće razine. Pobjegao sam. Nisam učinio „TO NEŠTO“. Opet. Nešto sam promrmljao i povukao se u sobu.

Drugoga dana, rane većeri, brat, Sanja i ja, sjedili smo opet u „Rock caffeu“.
Iznanada, Sanja reče: „Gle, ona ženska“.
Pogledao sam i vidio Kiri. Nije imala onu crvenu minicu. Nosila je običnu ležernu odjeću i izlizanu majicu. Nije bila našminkana niti je imala urednu frizuru. Činilo se da je samo u prolazu, ali da u prolazu gleda tko sjedi u kafiću.
„Da je pozovemo?“ upita brat.
Na Kiri su se ovako nenašminkanoj i te kako vidjelo njenih 28 godina. Ovako na jačem svjetlu, činilo se, možda je imala i 30.
Pa neću valjda prvi puta "to" učiniti sa nekom tako starom kokom, naći ću neki mladu sočnu ljepoticu, pomislih hrabro.
„Osim toga“, pomislih, „Prošao je jučerašnji magični trenutak“.
A osim toga, nisam znao što bih sada kad sam bio trijezan, s obzirom da nisam znao što bih jučer kada sam bio posve pijan.

„Ne“ rekoh.

Onu mučnu mješavinu poraza i kukavičluka osjetio sam mnogo puta od tada, u raznim situacijama, kada god bih odbijao da učinim korak dalje od onoga kakav sam bio.
Ispravno se kaže da čovjek nikada ne žali za nečime što je učinio, nego za nečime što nije učinio.
I dan danas, preko 20 godina poslije sjedenja u kafiću sa Kiri, još se sjećam mlade zanosne djevojke zelenih očiju i crne kose u tankoj krakoj crvenoj haljini kako mi šapuće na Francuskom...

Ali opet... nije to ni tako loše sjećanje.

[Herbicidna]

Za početak jedna istinita priča o pijanki sa relativno poznatom osobom :

Jednom ne tako davno sjedila sam oko 22.30h u svojoj omiljenoj birtiji s maloljetnom frendicom. Pile smo litru i vodu, povremeno shot Sprajta da presiječemo, ostajući friške, onak alert. Vitamin C i te šeme, ne pitajte.

Klub još nije bio pun, bila su barem dva slobodna stola, ali nisu bila na šmensi lokacijama poput naše povišene u kutu. Onak, bilo je rano, trudile smo se instalirat na dobro mjesto, zato smo tak rano došle. Kroz komplicirana ulazna vrata ušla su tri lika, vidjelo im se da nisu odavde. Uspjeli su se snaći na šanku i odlučili su sjesti za naš stol. Treći je odlutao put zahoda i nikad se nije vratio.

Onaj koji se sjeo bliže mojoj maloljetnoj frendici je bio plavušan, činio se plah. Nosio je kariranu košulju i tamno plavi hoodie. Klatio se na stolici. Samo se predstavio i to je otprilike jedina interakcija koju smo imali s njime. Drugi lik je bio potpuno druga priča. Bio je lajav od početka. Čule smo njegovu cijelu životnu priču, od toga da mu je tata faca u državnoj službi pa ga je vodio u neki lunapark, preko trijumfalnog osvajanja nekakvog natjecanja u glazbenoj školi, do toga da njemu uopće nije bitno hoće li ga platiti za gažu, oni su naime na turneji i članovi njegovog perspektivnog mladog benda, puna su mu usta bila samohvale. Bilo bi fascinantno, da smo ekšuli znale koja faca on misli da je. Vosak za kosu mu se neaktraktivno cijedio niz sljepoočinice i njegova karirana košulja kratkih rukava nije skrivala ogromne mrlje znoja. Smrdio je malo.
Prošlo je par sati.
Nakon što smo odbile četvrtu rundu koju je mislio platiti svojim kreditom od nastupa, vidno se uzrujao. Kako na mene uobičajena zašprehavanja ne pale, intenzivno se zaokupirao mojom maloljetnom frendicom. Pomalo mi je bilo naporno slušati njihova prepucavanja, ali naćulila sam uši kada je vidno pijan zaigrao na svoju zadnju zavodničku kartu (frendica je bila djevica i barila se s konobarom iz jutarnje smjene tog ugostiteljskog objekta):

Frajer iz benda: Ej mala, a jel ti znaš tko je moja sestra?
Moja maloljetna frendica: Neam pojma ko ti je sestra? Kaj sad?
FiB: Moja sestra ti je faca. Mega je!
Mmf:MA tko ti je sestra? Koji kurac zaš sad o sestri pričaš?
FiB: A joooj kak ne znaš za nju, ja ti se zovem Jojo Jojić, a moja sestra je Mira Jojić, kak nisi za nju čula?!
Mmf:Pa sad onak poznato mi zvuči, ok, sestra ti je good 4 U.
Ja: jel imaš ti neke dokaze za to da ti je ona sestra?
FiB: Evo pokazat ću ti osobnu tak da znaš da sam ja Jojo Jojić, a nema puno žena koje se zovu Mira Jojić, tak da odmah moš znat da mi je ona sestra...
(vadi i pokazuje osobnu iz novčanika)
Mmf: Ahahahha, al ti se zapravo zoveš Jojaliman Jojić to je tak smiješno...
Ja: Ma supač, to ti je sisterka al kakve to veze ima s ičim, onak ona se ne bavi glazbom, jest relativno poznata, kak god good 4 U, pozdravi sestru...
FiB: Moja sestra je svetica, ona može sve, nemate pojma što ona sve može učinit za moju karijeru, nezahvalnice jedne... Koji kurac se ti mala smiješ?!
Mmf: Pa nisam nikad čula da se netko zove Jojaliman, smiješno mi je malo -.-
Ja: Kak to točno relativna sestra može pomoć u karijeri kad i tu piješ za gajbu pive kao plaću za nastup?
FiB: Mi smo demo bend. Svi su počeli negdje. Moja sestra mi može sredit nastup na fešnviku (ne sjećam se koji besmisleni event je naveo), vidjet ćete već vas dvije kad ja postanemmega poznat!!! (vidno uvrijeđen, rolajza) I Jojaliman je prekrasno starohrvatsko ime, hrvatskije neg što vas dvije imate, garant ste neka srpska kopilad!!!
Ja i Mmf: Molim?!
FiB: Smijali su se meni svuda zbog imena, jedva sam preživio osnovnu, sva sreća da sam ovako zgodan i da držim do sebe. Sad mi nitko niš ne može.
Ja i Mmf: (optijemo gutljaj, tražimo vatre da zapušimo koju)
FiB: (povišenim uzrrujanim glasom) Znam ja takve k'o što ste vas dvije. Lovite naivne, sigurno vam makro sjedi tam u separeu, ili je možda onaj ćelavi za šankom koji čudno gleda?! (to je bio vlasnik lokala koji nas je vrlo dobro znao) Sad će me netko izbacit odavde, jel' da?
Ja: Gle Jajolimane, ne znam koji kuki briješ, al stišaj se malo, nisi u redu...
FiB: Nemoj ti meni Jojolimane! Jesam ti se predstavio?! Jel ti jasno kak me imaš zvat? Podjebavaš kurvetino!!!! Ja sam Jojo. Da smo si dobri znala bi to, ja sam Jojo. Za prijatelje. Ja i ti nismo prijatelji. (mrko gleda, okreće se od mene)
Mmf: Ma sve ok, razumijem ja, znam jedng Ramadajuna, svi ga vole i sve je ok. Koga briga kak se zoveš. Što ti je odjednom?
FiB: Gubim vrijeme ovdje. Glupe ste. Trebalo mi je bit jasno kad niste bile na svirci večeras. Ma fuj!!!
Mmf: Nismo uopće znale da svirate u gradu večeras. Nitko nije znao. Što ti je?
FiB: Plaćam vam tu pića i mislim da ste ok cure, zapravo ni nisam htio sjesti k vama, Miroslavu (plavušan koji riječi nije izrekao osim upoznavanja) ste se učinile fora, zato sam uopće i pričao s vama. Inače su moj tip malo vitkije i više cure, onak model tip poput moje sestre...
Ja i Mmf: (rolajz)

Klub se već napunio i makar nije bila gužva nije bilo sjedećih mjesta. Sjedili smo nadalje u tišini svo četvero, brijem da se Miroslav zabavio. Oko 2h smo se skupile i krenule doma. Čula sam kasnije u Zagrebu za slične bariteljske pothvate brata kvazislavne sestre, jednm sam zapravo bila opet u prilici popit pivu s njime, al sam elegantno odlepršala u drugom smjeru...

[Herbicidna]

Da imam priliku ostvariti fantasy pijanku s poznatom osobom odabrala bih Lidiju Bačić u kombinaciji s Vladom Kalemberom i specijalnim gostom Vojkom Vrućinom koji bi se pojavio netom nakon što nam serviraju pizzu.

Odabrala bih nekakav nepretenciozan restoran, vjerojatno neku pizzeriju oko centra Zagreba, čist da račun ne bude astronomski u slučaju da ja moram platiti na kraju.
Zamišljam da bi se Lidija pojavila u sivoj majici v-izreza, tajicama sa zelenkastim uzorkom amazonskog pitona i prljavo bijelom điletinu od koze. Vlado bi nosio pamučni Armani T-shirt, bordo kravatu, jeftini tamno sivi sako i namjerno podrapane talijanske trperice. Naručili bismo predjelo Lidija i ja grčku salatu, Vlado goveđu juhu. Dok bi sa zvučnika našeg budžet restorana vrištala Jelena Rozga, Vlado bi pokušavao započeti razgovor o politici, predsjedničkim izborima i stranci zelenih. Ja bih izjavila da se Mirela Holy nakaradno mrči oko očiju, a Lidija bi se na to od srca nasmijala iako je našminkana vrlo slično dotičnoj političarki. Jedina razlika je njezin bež ruž za usne.
Vladi je neugodno zbog moje sarkastične opaske, makar se Lidija vidno zabavlja jer sam se potrudila. Lidija izjavljuje da ona najviše voli paprike od svog povrća, te da joj je žao što se masovno ne uzgajaju u Solinu. Ja primijećujem da je salata mogla biti i bolje narezana, barem da je sir pristojan, na što se Vlado šarmantno nasmije i prepriča anegdotu o jednom cheese tastingu na kojem je bio na jugu Francuske.

Pozobale smo predjelo, Vlado ga je elegantno posrkao, te konobaru pohvalio chefa, rekavši da je za tu cijenu juhe očekivao nešto iz vrećice. Vidno očaran Vladinim šarmantnim istupom suhonjavi konobar se zarumeni, unatooč očitim ožiljcima dugogodišnjeg korištenja težih opijata na licu. Svi smo osupnuti Vladinom gestom i sretni.

Čekamo pizzu. Ne očekujemo puno.

Lidija je naručila slavonsku, Vlado je naručio al tonno, a ja bazičnu fughi. Sa zvučnika trešti nedavni Severinin hit. Lidija nervozno pogledava na svoj Samsung mobitel, dok Vlado ležerno priprema platnenu salvetu na svojem krilu. Ja se smrdljivo znojim, unatoč ekstraštark Rexxsoni koju sam nanijela na oba pazuha i međunožje, osupnuta zvijezdama koje su mi se pridružile za ovaj skromni obrok.

Pokušavam započeti neki lagani razgovor o povijesti pizze, ali me Vlado presijeca još jednom anegdotom o naručivanju pizze u Luksemburgu. Svi se smijemo, a konbar donosi naša jela.

Pizza je impresine veličine, makar se radi o mlinac tijestu. Naime pizza je vrlo tanka, ali izvrsnog okusa. Pogledavam prema njima dvoma jer se osjećam zamuljano pizzom, ali s radošću ustvrđujem da i Lidija i Vlado također uzimaju pojedine kriške pizze u ruku, ne obazirujući se na beštek. Svo troje jedemo svoja naručena jela u nepatvorenoj radosti ogromne količine sira, umaka od rajčice i raznovrsnih toppinga. Smješkamo se, musavi.

Nešto nakon što sam s razglasa identificirala kvazidomoljubnu pjesmu izvođača Mate Bulića, na ulazu u lokal se pojavljuje Vojko Vrućina.
Svo troje i dva konobara ga gledamo u čudu. Obučen je u maskirnu snowboard jaknu i crne traperice. NITKO GA NIJE OČEKIVAO!!!!

Ja padam u trans izazvan iznenadnim vlaženjem spolnih organa te nisam više gladna. Neizvjesnost se pojačava jer Vojko ne pokazuje želju da se sjedne s nama za stol. Konobari strepe od pitanja gdje se on želi sjesti. Vojko rolajza i naručuje pizzu quatro formaggio. Čitav lokal odahne u zajedničkom izdahu. Vojk se sjeda lijevo od Lidije. Skida jaknu. Ispod ima kričavo narančasti sweatshirt s ironičnim natpisom "Got milk?!"

Vlado ga pogledava s dignutom obrvom te pita "Što ima?!" Vojko sliježe ramenima i ne kaže ništa. Štoviše stvara napetost svojom očitom spremnošću da koristi beštek pri konzumaciji pizze. Cijelom stolu je pomalo neugodno, kao i konobaru koji je narkić. On je donio vodu. Janu u boci od 750ml.

Ja sam bila gladna i prilično sam pri kraju sa svojom pizzom. Bacam oko da vidim koje je stanje za ostatkom stola te uviđam da su i Lidija i Vlado prestali jesti svoju pizzu. Vlado izgleda kao da mu treba cigareta. Vojko izgleda gladno. Lidija izgleda željna pažnje.

Pogled mi pada na bocu Jane koja se rosi i shvaćam da sam neizmjerno žedna. Naručujem veliku pivu. Vojkova pizza stže primamljivo se dimeći. Prije nego što uopće pomiriši pizzu Vojko naručuje velika piva za sve za stolom, makar se isprva Lidija snebiva i mrmlja nešto o škrobu i glutenu.

Čim su orošene krigle udarile o stol, svo četvoro smo prionuli na ispijanje. U ovj pizzeriji očito rade jaaaaako slane pizze. Vojko pobjeđuje u ispijanju na iskap i naručuje novu rundu mašući svojom personaliziranom mastercard kreditnom karticom. Na njoj ima goluždravu fotku Zonda, svoj kolege iz benda Dječaci.

Pristojno čekamo da nas Vojko stigne sa konzumacijom svoje pizze, makar mi se iz pogleda čini da Lidija i Vlado imaju nekakve "prljave" misli s obzirom na način kako gledaju Vojka dok iznimno pristjno jede svoju pizzu. Vjerojatno i ja izgledam tako. Seksualna napetost se može nožem rezati, jedino Vojko svojski žvaće svoj komad pizze. Mi ga gledamo. Srećom je osvjetljenje svedeno na tri velike svijeće na stolu, pa svačiji sjaj u oku izgleda kao samo romantičarski analogni odsjaj u oku. Zapravo smo svo troje napaljeni vukodlaci te čekamo da se Vojko najede te da se bacimo na njega. Onak opsceno.

Vojko iznenada naručuje bocu porta i palačinke s nutelom za cijeli stol. Mene lagano zabrinjava tko će platit ovu gozbu.

Ovaj konobar bi trebao biti u komuni, a ne u restoranu na najjačoj večeri mog života. Nemušto čisti stol i najavljuje skori dolazak palačinki. Vojko nam toči porto u ne baš čiste čaše, ipak smo u budžet restoranu.
Nazdravljamo Croatiji Recordsu, kuckamo se čašama i smijemo se usiljeno pokušavajući prikriti iznimno očitu seksualnu privlačnost. Vojko se pravi da ne vidi kako ga požudno gledamo. Lidija je najodvažnija te skida điletin, govoreći da je vruće i da se prejela iako je pojela samo trećinu pizze. Vlado i ja se znakovito pogledavamo jer znamo da se ova večer može zakotrljati u pravom smjeru jedino ako nas dvoje prvi zabrijemo. Vladine usne su okusa cherry duhana. Meke i napasne. Osjećam njegovu lijevu ruku u svojim premalim gaćicama. Malo se bori, ali promuklo mi prošapće: "U redu je, volim buce. Naučio sam lekciju." Dok Vlado inrnzivnoo traži moj klitoris, primijećujem kako je Lidija izvadila svoju lijevu sisu, koja osim što je trenutno najbliža Vojku, joj je i bolja od dvije. Vojko paluca jezikom i pravi se kul. Cijela šarada je prekinuta dolaskom ispijeng konobara s palačinkama.

Moja palačinka je hladna i žilava, a ne volim ni nutellu neš baš. Uzimam svoju nenačetu palačinku i zarivam ju u Lidijin dekolte. Umjesto da se naljuti Lidija skida svoju laganu sivu majicu i prihvaća palačinku te ju gura prema međunožju... Vojko izjvljuje da ovakav desert i nije za bolje neg poslat u pičku materinu, na što se Vlado nasmije i zgrabi me za ramena. Nije ni taknuo svoju palačinku, ali me gura ispod svog pojasa. Malo mi je neugodno jer smatram da se možemo premjestit na bolju lokaciju, što mu i prigovorim. Vlado iz unutarnjeg džepa sakoa vadi novčanicu povećeg apoena i maše prema narko-konobaru koji je zapravo cijelo vrijeme udaljen nekih metar od nas orgijastičnih. Usta su mi razjapljena od prizora Lidijine gole sise. Vojko uredno jede svije palačinke nožem i vilicom, povremeno skrećući pogled na zbivanja za stolom. Moja lijeva ruka je u Lidijinom međunožju, desna na Vladinom penisu. Lidija popravlja frizuru i dira se po sisi i vratu, Vladina desna ruka je na stolu, lijeva je u mojoj kosi. NE, ne pušim još Vladin kurac za stolom. Nisam siguna da smo svi suglasni. Pogledavam Vojka s dignutom lijevom obrvom. Riječi su suvišne...

Lidija vadi obje sise i glasno uzdiše, grabajući se za svoju trikotažnu odjeću, kao i vlado koji se odlučio samozadovoljit desnom rukom. Povremeno si namjesti kravatu. Lijevom rukom mi još uvijek senzualno češka kosu.

Vojko je pojeo palačinke i izjavljuje da tribamo negdi ič zapalit pljugu. Svo troje se instanto ustajemo ne obazirući se tko bi trebao podmiriti račun. Ispijeni konobar nas pokušava natjerati da platimo račun, ali svi bezobrazno odlučno izlazimo iz restorana. Nije trčao za nama.

100 metara dalje u oskudnom centralnozagrebačkom parkiću, pokušavamo zapalit smotuljak marihuane sa šibicama koje je Vlado odnekud izvukao
na njima piše brodomerkur
Vojko ima lošu travu
Lidija se prenemaže i sugerira da bi ona neki kuki šmrkala
Vlado navaljuje da odemo do njega u gajbu
Javni prijevoz ne vozi do tamo, sve je uzbrdo, taxi stajalište je predaleko
Meni se piša
Vojko ima govornu manu
Lidija je ekstremno whiney
Vladu bole kost
Vojko je zaboravio jaknu u pizzeriji
Meni se piša


Šaljem sve u pičku materinu i idem pješke doma, stignem za 45 minuta.

[Herbicidna]

Prije tri dana sam susrela mršaviju staricu odjevenu u crno kako kopa po kontejneru prekoputa šoping centra. Posegnula sam u džep da joj ponudim desetak kuna koje tam držim u sitnišu, ali me uhvatila za lakat i rekla: Ne treba, vidi, ovi su pristojno spremili kupus u većicu sa strane. Imam što jesti do petka.

True story.

Herbie <3

[Meadow]

Nove teme dolaze nam od Tomislava i Herbicidne:

Tomislav B kaže:

„Moja neobična/ neuobičajena ljubavna priča“


Što je to neuobičajena ljubavna priča?

Dakle, to nije priča koja ide recimo: „Upoznao sam zgodnu curu na faksu i pozvao je u menzu na štrudlu i kavu, pa smo se poslije mazili u sobi“.
Ne, to bi bilo nešto što iskače iz nekakvih uobičajenih normi i standarda.
Na primjer: „Toga ljeta bila sam ljubavnicom srpskog mafijaša“.
Ili: „Ludo sam se zaljubio u babu koja po mom sokaku po kontejnerima sakuplja boce i imali smo strasnu romansu“.

Traži se ljubavna zgoda ili odnos, od čega će netko kada mu to ispričate biti iznenađen da ste vi, koji se doimate tako normalno, uobičajeno i mirno, ikada mogli doživjeti.

Može hetero, homo, a može i sve varijante, a naravno, može biti i da je to sve vaša maštarija.

Jeste li ikada doživjeli neobičnu ljubavnu priču, toliko ludu i drugačiju da se doimala poput ekranizacije na filmskom platnu? Toliko ludu i drugačiju da ste se i sami pitali kako je to moguće?

Ako niste, jeste li ju ikada priželjkivali, da vas dobro protrese i razbije monotoniju svakodnevnih, "običnih" priča i ljubavi?

Herbicidna kaže:

Oke, ak nije kasno tema je:



Blagdanski blues

Možda su neki od vas u banani jer dolaze blagdani, a usamljeni ste ili razočarani, jednostavno iziritirani isforsiranom atmosferom sreće i blagostanja.

Možda mrzite božićne pop-pjesme ili vam je beskrajna gnjavaža planirati gdje dočekati Novu godinu. Možda ste škrti pa vam se smrkne na spomen darova.

Budite forumski Grinch. Dajte maštu na ispašu.

Ako vas drugi vide poput Grincha, ili se sami osjećate kao Grinch, onda je ovo prava tema za vas. Zašto baš niste ljubitelj blagdana i zašto vam blagdansko raspoloženje ide na živce?














Teme su otvorene do nedjelje navečer, 04. siječnja 2015.

[Tomislav B]

TANJA NA BADNJAK ŽELI SPAVATI I SANJATI

Tanja se probudi sretna iz popodnevnog sna. Ponovo je sanjala prekrasan san o djeci.
Otvori oči, i dok se pridizala na krevetu, izblijedi joj sva iz sna preostala radost.
Badnja je večer, a ona je sama. Bez obitelji, bez dečka, muža ili prijatelja. Ovo je večer kada je baš svatko na svijetu s nekim, osim nje. Ima 43 godine i sama je. Dođe joj da zaplače.
Tanja je bila osamljena otkad je znala za sebe. U rodnom gradiću, u školi je bila tiho, povučeno dijete. Poslije, kad se doselila ovdje u Zagreb da studira, nije se uklopila.
U društvu ostalih studenata uvijek je imala osjećaj da kad je ne bi bilo, ne bi nedostajala nikome od njih. U jednom razdoblju studija počela se jako debljati, i osjećati sve ružnijom i odbačenijom.
Kako nije imala dečka, ni prijateljicu da je utješi ili savjetuje, tonula je sve dublje u samoću, i ogorčenost samom sobom.
Napustila je studij, jer joj je sve postalo svejedno. Kako se nije željela vratiti u roditeljsku kuću, zaposlila se u maloj trgovini, i živjela je sama u malenim jeftinim stanovima.
To je bio njen život, a tako će i ostati.
Ta ju je spoznaja danas pogađala toliko da joj je od toga bilo mučno, jer bio je taj prokleti Badnjak.
Blagdani su za nju uvijek bili posebno mrski dani, potvrda životnog poraza.
„Bože, molim te, neka ovaj dan prođe što prije“, pomisli ona.
Sjeti se sna kojega je upravo odsanjala.
U snu, igrala se s nekom ljupkom malom djecom na sunčanoj livadi punoj cvijeća. U tom je snu osjećala radost, smisao i mir.
Svake bi noći sanjala sretne snove s tom djecom. Svake noći, otkad se prije mjesec dana doselila u ovaj uski, mračni stan pljesnjivih raspucanih zidova.
A što su joj dani bili sivlji i hladniji, njeni snovi su bili ljepši.
Vrlo živo pojavi joj se prizor slatke djece na sunčanoj cvjetnoj livadi. Nakrivljenih glavica, nestrpljivo je čekaju da se igra s njima, da im bude mama, sestra i prijateljica.
„Ali nikad u životu neću biti mama“, tužno pomisli.
Ali u snovima je to mogla biti.
Snovi je, za razliku od stvarnosti nikad nisu iznevjerili.
Prespavat će ovaj mrak od blagdanske samoće i sanjati lijepe snove do jutra. Tanja ugasi svjetlo i opet legne. Ležala je sklopljenih očiju, a vrijeme je prolazilo.
Vrijeme je teklo kao zgusnuti katran, crn kao njena tuga, a ona nikako da usne. Pogleda sat na ormariću do kreveta, i vidje da sekunde noći sporo kaplju.
Željela je sanjati, a bila je posve budna. Ljepši svijet snova je toliko blizu, a ona ne može zaspati. Nije fer.
Negdje u ladici ormarića kraj kreveta, sjeti se, je puna bočica nekih tableta, sedativa, ostalih od bivšeg vlasnika stana. Nikad nije koristila tablete, ali sada se okrene i posegne prema ladici.
Napipa bočicu istog časa, baš kao da joj je uskočila u šaku.
Proguta dvije tablete.
I opet, san nije dolazio. A više no ikad, željela je spavati.
Ona proguta još. I opet, bila je budna.
„Još malo djeco“, gutala je tabletice automatski, „Djeco, evo me, dolazim“, mrmljala je. Konačno, osjeti kako se opušta.
„Koliko sam ono tableta popila?“, upita se. Valjda dovoljno.
Mišići joj se posve opuste i glava joj klone malo u stranu na jastuku.
Ugleda ih kako stoje tik kraj njenog kreveta, troje male djece iz njenog sna, gledaju je nepomičnim pogledima. Tanja vidje da su posve goli i vrlo, vrlo blijedi, kao zidovi stana.
„Zdravo moja djeco, kako ste?“, poželi Tanja da kaže, ali nije mogla, lice joj je utrnulo i jako joj se spavalo.
Osjećala je da se djeca raduju jer im dolazi, ali prije no što je utonula u ugodnu tamu, začudila se jer ne pokazuju radost, nego samo stoje na mjestu, blijedi i nepomični, ukočenih i ugaslih pogleda, kao da su mrtve lutke.