Duhovni ratnik

[Da Kang]

Da Kang kaže:

Smrt ne postoji, a samim tim saznanjem nestaje i strah od iste. I zapamtite, nijedan čovjek koji je postojao nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice vrate u prvobitno stanje, vraćanje u neku od prethodnih energija. Buddha i još neki znali su tu tajnu. Ja sam tragao za time kako da se očuva ljudska energija. Ona je jedan od vidova svjetlosti u duši, ponekad ravna vrhunskom nebeskom svjetlu. Nisam tragao za tim radi sebe, već radi dobra svih. Vjerujem da će moja otkrića učiniti ljudima život lakšim i snošljivijim i usmjeriti ih na duhovnost i moralnost. – Nikola Tesla.

nije to Tesla rekao, tekst je "pozajmljen" iz drame Stevana Pašića "Tesla, ili prilagođavanje anđela"

neke su mi misli/izreke ostale u mobu pa kako sam ih upisao na komp, da podijelim:

mislio ti dobro ili loše, uvijek si u pravu

iz svih je stvari nastojala izvući kakvu osobnu korist i odbacivala je kao nepotrebno sve što nije služilo neposrednom uživanju njezina srca - Flaubert / Bovary

I never lose: either I win or I learn

I u najnevjerovatnijim bajkama ima zrnce istine - Bronte / Eyre

Neuvijen razgovor o njihovim čuvstvima i mukama zapravo je suzdržanim osobama često potrebniji nego otvorenima

Što mogu učiniti za svoje tijelo: prehrana, spavanje, meditacija, tjelovježba

Neugodan je riječ koja opisuje tvoje osjećaje a ne moja djela

Sa evolucijskog gledišta, vodeći uzrok nasilja je muškost - R. Wright

Lažni su prijatelji gori od ljutih neprijatelja

Kako mozak napadaju misli; kao da baciš smrdljivu ribu na pločnik pa počnu letjeti muhe

Mišljenja su poput prdeža: svačiji smrdi osim vlastitog

S nemilih stvari valja okrenuti misli na one koje su ugodne - Epikur

Zlo postaje sve veće kada se o njemu raspravlja

Podnošljivije je biti uvijek sam nego ne moći nikad sam biti

Knjige su najbolja ljudska popudbina koju sam imao na ovom ljudskom putu i zato neizmjerno žalim one koji je nemaju

Samo glupan može izigravati veliku pamet među ljudima koji nisu pametni

Sve je znanje beskorisno za onoga koji se ne zna prilagoditi općem neznanju

Okrutnost nam je urođena: usred najvećeg sažaljenja osjećamo u sebi gorki i istodobno slatki žalac zloćudnog zadovoljstva kad vidimo drugoga da trpi

last six by Michel, signeur de Montaigne

Odnos koji nije definiran donosi ogromnu bol - T. Gromača

Ljudski mozak sazrijeva kroz odstranjivanje suvišnih sinapsi, a okolina ima središnju ulogu u tom odstranjivanju - Špiljska žena / H. Klawans

Naslada nije u otkrivanju istine, nego u traženju - Tolstoj / Karenjina

Cilj je praktične pshologije " zamijeniti neurotičnu patnju i bijedu uobičajenom nesrećom " - Freud

Svaki put kad se previše usmjerimo na jednu stranu, u opasnosti smo da izgubimo perspektivu

Sretan je onaj koji sam sebe čini sretnim

Niti jedno dobro ili loše djelo, ma kako bilo neznatno i koliko god bilo tajnovito počinjeno, ne može izbjeći savršeno uravnoteženom mjerilu karme

Ponekad se treba usrati u gaće da shvatiš kako je lijepo kad si suh

Sretan nije onaj čovjek koji drugima izgleda sretan nego onaj koji sebi izgleda sretan - Publilius Syrus

Jedno od obilježja depresije je nedostatak želje i motivacije da se uljepša stvarnost

Osuđeni smo na slobodu - Sartre

Ljudi koji previše razmišljaju prije negoli načine korak, provest će život na jednoj nozi - De Mello

Ne tuče ženu muškarac nego jezik - narodna

Samo skromnost i pokornost mogu izgraditi pravog čovjeka - Montaigne

Ljudi su manje osjetljivi na dobro nego na zlo...
Sve zdravlje ne osjećamo tako kao najmanju bol

Svaka je poezija po svojoj biti zagonetna, tamna - Platon

Ataraksija - starogrčka riječ koja znači: duševni mir, osjećaj smirenosti, neuznemirenosti. (...) ona je također cilj filozofije tj žudnje za mudrošću: mudrac je onaj koji je postigao duševni mir, a ne onaj koji je postigao spoznaju svijeta

Kvintesencija, eter: quint essence - Aristotel

Nagrada za dobro djelo je u tome što smo ga učinili - Seneka

Plod dobrog čina je čin sam - Ciceron

Pametan čovjek i od lošeg konja zna imati koristi - Montaigne

Ambicija je prva susjeda uobraženosti - Ibid

Traži duboko unutar sebe. Ondje je izvor dobra koji će izvirati dokle god budeš tražio - Marko Aurelije

Kao da postoji išta nesretnije od čovjeka kojim vladaju njegove uobrazbe - Plinije

(...) jer ja brižno izbjegavam sve prigode gdje bi mi se moglo dosađivati ... - Huxley

[Da Kang]

Iza svake ljutnje krije se strah, pitanje je samo koji. Često u životu strah pokreće i mijenja ljude na ovaj ili onaj način, često ljudi toga nisu svjesni. Vedran bijaše sasvim normalan mladić, uredno je izvršavao svoje obaveze, trenirao, družio se sa djevojkom i prijateljima. A onda je u njegovoj glavi nešto kliknulo: uplašio se odrastanja. Otac mu je punio glavu pričama o odlasku na studije u inozemstvo, i koliko god bila primamljiva studentska sloboda i samostalnost, to je velika promjena u životu. Iz ljubavi, sigurnosti i topline roditeljskog doma valja se odvažiti i zakoračiti u bezdan samostalnog života. Vedran se uplašio zrelosti i pobjegao u virtualno utočište. Ljudi koriste razne načine kojima se bore protiv stresa, nekada su to bili opijati i alkohol, u današnje vrijeme to je virtualni svijet – digitalni heroin. Vedran je postao gamer: igrao je igrice na računalu po 6-7 sati u komadu, dnevno je znao provesti i 12 sati ispred računala. Njegov se socijalni život izlizao, cura ga je ostavila i prestao je trenirati. Njegov mentalni sklop, tu želatinoznu masu električnih podražaja, uspijevala je uzbuditi jedino druga skupina električnih podražaja – onih sa ekrana računala. Fokus, koncentracija, entuzijazam, smisao...sve je to nestalo pod utjecajem digitalnog heroina kojemu je Vedran postao rob. Od uzornog i pristojnog mladića preobrazio se u virtualnog zombija neurednog životnog stila: dan je zamijenio za noć, hranio se smećem, socijalni život je zapostavio kao i svoje tijelo. Sve to u samo par mjeseci...Vedran više ne želi odrasti, želi ostati kod kuće i igrati igrice na računalu zauvijek. Postao je didjital junky.

[Da Kang]

Upoznao sam neke divne ljude i doživio puno pozitivno nabijenih emocionalnih događaja. Neumorno širim svoje polje svijesti, dosegao sam novu razinu prihvaćanja i vjerovanja te im se prepustio bez uznemirenosti i analiziranja. Sve sam to razmišljao vozeći ležerno gradom a onda spazio auto sa lijeve strane kako neizbježno nalijeće u mene. Nisam stigao pomisliti ni na pokojnu mater, nisam mogao ama baš ništa, nije bilo vremena. Urliknuo sam, doduše, instiktivno „nemoj“ i zgrčio se. Prvi je udarac bio toliko silovit da me odbacio na kameni zidić na koji sam se nasadio nakon drugog udarca. Tada je sve stalo, auto nije radio, nije se više kretao, odjednom je nastupila tišina. Volim tišinu pa sam uživao kratko. Tada sam se sjetio provjeriti dali sam živ. Propriocepcijom ustvrdih da sam u komadu i neozlijeđen. Pokušam izaći iz auta i uspijevam. Šepam ali čini se da mi nije ništa. I tada sam se počeo smijati i nikada više nisam stao. Auto koji me pogodio ušao je do pola prednje haube u moj, da me pogodio metar iza bio bi me ubio ili osakatio.

[Da Kang]

- Desi tajos...
Zove me sin iz Australije. Nisam ga vidio 8 godina. Svake godine se sprema doći pa nešto iskrsne.
- ...neću doći ove godine. Ali sljedeće sigurno. Obećajem!
I tako on godinama obećaje. Jedne se godine ispriječe djeca, druge žena ili posao... Život prolazi a sina mi nema u životu. Nazove me jednom mjesečno, odbifla svoje najnovije uspjehe, misli da me to čini sretnim a ne zna da bih dao sve na svijetu za jedan njegov zagrljaj. Ne mogu mu to reći da ne bude tužan. Znam da me voli i da mu falim ali što kad živi na drugom kraju svijeta? Tamo ima novi život, novu obitelj, posao. I ne znam što točno radi, čime se bavi u slobodno vrijeme, kakvi su mu svjetonazori. Ne znam ništa o njemu. Osoba koju najviše volim za mene je potpuni stranac. Paradoks roditeljstva je taj što one koje najviše volimo odgajamo da odu od nas. Svoju sam djecu odgajao da se što prije osamostale i odu u inostranstvo. Djeca su me poslušala, svidjelo im se pa su ostali živjeti vani. Pitam se koliko me to čini uspješnim roditeljem? Ponekad razmišljam da bi bilo bolje da sam ih odgojio pogrešno i da su ostali živjeti sa mnom.

[Da Kang]

U situaciji sam da nemam što izgubiti zato isprobavam razna alternativna liječenja. Pohodio sam lika kojeg su mi preporučili, navodno stvara čuda. Čekao sam u hodniku i čitao Aurelija da skratim vrijeme kadli se pojavio lik:
- Od čitanja ćeš biti još bolesniji. Odbaci knjige odmah i zauvijek.
Razmišljao sam da mu odbacim šamar u prvom trenutku a onda samo ustao i otišao smijući se. Krenuo je za mnom, sustigao me i uhvatio za rame:
- Stani, morao sam provjeriti.
Skompali smo se ali sam ga svejedno otkantao. Tip je pre kompliciran da bi bio istinski učitelj. Previše sitnica je ukazivalo na ego. Jezičac na vagi bio je taj kad mi je rekao da jednom nije jeo 45 dana. Jedva je preživio.
- Zašto ?
Nisam ga to upitao, snishodljivo sam kimao glavom i pogledavao na sat. Shvatio je pa sam ubrzo pobjegao. Rekao mi je na odlasku da će me čekati jer ću se vratiti. Pokušao mi se dodvoriti time što mi je rekao da sam zaspali Buddha, nasmijao sam se i otišao tješeći se kako je najgora opcija niti ne pokušati.

[Da Kang]

Marina je emocionalno nestabilna osoba sa strahom od vezivanja. Otac ju je tukao dok je bila dijete. Okrutno i najčešće bezrazložno, otac je svoje frustracije liječio nanoseći bol maloljetnoj kćeri. Od troje djece, samo je ona redovito dobivala batine. Sa 14 godina otišla je od kuće, ne mogavši više izdržati maltretiranje. Dvadeset godina kasnije, kao odrasla osoba, vratila se u rodni dom da sa ocem raščisti nanešenu joj nepravdu. Dva sata bili su zaključani u sobi, njih dvoje, otac i kćerka, mučitelj i mučenica. Otac je neko vrijeme odolijevao a onda pukao i rasplakao se kao kišna godina, kroz suze je molio oprost, jecajući poput djeteta. Uvidjevši da se otac iskreno pokajao, Marina mu je oprostila. Sažalila se nad tim, sad već starčićem, ispod kojeg je čučala u strahu dok su po njoj pljuštale batine. Što te ne slomije te ojača, kažu ljudi, i u tome ima istine. Ali istina je i to da traume ostaju, koliko god čovjek bio jak. Fizičko, a ponajviše emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu na njoj je ostavilo traga. Marina je zapela u labirintu neuspješnih veza: svaka naznaka ozbiljnosti za nju je značio kraj. Ulijetala bi u veze entuzijastično, prpošno, snatreći daleku budućnost u šarenim, sretnim bojama, ali rane u njoj zauvijek će biti podsjetnik, zauvijek će biti prepreka.

[Da Kang]

Ima jedan film čiji mi se naslov sviđa: „few good men“. Iskustvo me poučilo da je u životu doista tako: malo je dobrih ljudi, barem onih uistinu dobrih. Onih koji poštuju druge, vole ih i razumiju, prije svega slušaju. Svi znaju da je komunikacija najvažnija a malo ljudi zna uistinu komunicirati. Rijetki znaju aktivno slušati, posvetiti pažnju onome što sugovornik priča i prilagođavati stavove i mišljenja sukcesivno. Najčešće ljudi komuniciraju sa svojom predodžbom druge osobe, gdje su okviri unaprijed zacrtani. Nedavno me poznanik zvao na kavu, imamo takav odnos u kojem me on iskorištava da bi mi se izjadao i olakšao dušu. Svjestan sam toga ali mu svejedno želim pomoći. Našli smo se na kavi, ispričao mi je svoje probleme, poslušao sam ga i savjetovao. Kada je dobio što je želio, upitao me kako sam. Kada sam počeo pričati o sebi, izvadio je mobitel i počeo tipkati. Povremeno bi me pogledao i rekao „da, da“, a svo ostalo vrijeme je piljio u ekran. Mislim da ću ponovo na kavu sa njime za par godina, da provjerim dali je u međuvremenu odrastao.

[Da Kang]

Samo je jedna konstanta na ovome svijetu a to je promjena. Sve se mijenja i teče, promjena je nezaustavljiva a ljudi joj nisu skloni. Valjda ih je strah nepoznatog, uljuljkani u svojoj kolotečini, ne žele riskirati čak ni ako je progres posrijedi. Svi oni neskloni promjeni, u stvari su zatvorena uma, začahureni u zacrtanim okvirima iz kojih ne mogu iskoračiti, ljudi robuju ustaljenim pravilima koja ne preispituju. Malo ljudi kritički razmišlja, malo ljudi postavlja pitanja, svijet je prepun općeprihvaćenih nebuloza. Ljude je strah zapitkivati da se ne istaknu, lakše je prepustiti se i biti utopljen u masi. Što me navodi da preispitam svoja stajališta: očekujem kritičko mišljenje a malo znam ljudi koji uopće razmišljaju. Pritom mislim na ljude koji konstantno rade na sebi. Čovjek može biti prirodno inteligentan ali ako se dalje ne razvija, dosegne određeni nivo preko kojeg ne može. A granica za ljudski um nema. Mozak je stroj za učenje koji najbolje radi na najvećem opterećenju. Nikako se ne mogu pomiriti sa činjenicom da tako mizeran postotak populacije radi na svojem umu: ljudi će napraviti sve i svašta, potrošiti masu novaca, izdržati kojekakve muke i torture eda bi lijepo izgledali izvana a zanemaruju ono unutarnje, ono jedino bitno.

[Da Kang]

Mali ide na kampiranje dva dana. Zasvrbilo me to:
- Zašto samo dva dana ?
- Tako svi idu.
- Hm...
Nije mi trebalo dugo da prokljuvim zašto klinci idu na kampiranje samo dva dana: toliko im izdrži baterija na mobitelu. U kampu nema struje, nemaju gdje puniti mob, kad potroše bateriju i eventualne rezervne izvore napajanja, gotovi su. Djeci rođenoj u ovom stoljeću mobitel je smisao života, od milja ih nazivam iKlinci. Zadnje što navečer prije spavanja naprave je da provjere mob, ujutro čim se probude, prvo pogledaj mob. Izađu ispred zgrade da se druže pa su svaki na svom mobu. Današnja ekskurzija izgleda tako da se 40 klinaca vozi u autobusu i svaki je na svom mobu. Djeca više vole mobitel nego roditelje i prijatelje. Na listi današnjih stresora u vrhu je, pajsad ovo: nema wi-fija. Posljedice mobitelizacije tek ćemo sagledati, neki pokazatelji su znakoviti: po prvi puta je među mladeži veća stopa samoubojstva nego ubojstva, mladež je sve depresivnija, sve se manje socijalizira, sve manje teže samostalnosti. Ima i dobrih strana mobitelomanije, današnja djeca sigurnija su nego ikad: u svojoj sobi na mobitelu, ne treba im ništa osim interneta. Nedjeljom spremam ručak pa zovem djecu koja su u sobi da dođu za stol. Djeca se ne odazivlju pa ugasim wi-fi. Odmah isteturaju iz sobe poput zombija.

[Da Kang]

Dao sam izraditi bistu turskog precjednika Tayyipa Recepa Erdogana koju ću instalirati u garažu, pored skutera. Turski mi je precjednik gotovo samostalno ovog ljeta kupio polovni skuter. Da nije bilo njega i njegove krute politike, nikad ovoliko turista nebi navalilo u Rvacku. Istinabog, doprinijeli su podosta i Grčki prosvjednici, Španjolski teroristi i skupoća u Francuskoj, ali mislim da je Tayyip ipak odigrao glavnu ulogu. Čak sam počeo sa bakom pratiti turske sapunice, iz zahvalnosti. Kemal je oteo Nihan, ili obrnuto, teško pratim jer zaspim već nakon par minuta gledanja. Ali vježbam, trudim se ostati budan kako bih iskazao poštovanje turcima i njihovom precjedniku. Canlı Başkan !

[Da Kang]

DJ Shadow već je dobrahno odzvanjao Arenom kad sam napokon uspio ući u amfiteatar. Zastao sam pogledati pozornicu kadli se simpatični crnac sa dredovima spotaknuo ispred mene. Pomogao sam mu sakupiti extasyje razasute po travi pa smo se sprijateljili. Taylor, kako se mladić zove, dolazi iz NYC-a, već drugu godinu pohodi Outlook festival. Pričali smo neko vrijeme, razmijenili mailove, bude li dolazio iduće godine, javit će se radi smještaja. Mislio sam da ga više nikad neću vidjeti a onda se vratio sa dvije čaše. Jednu mi je pružio, upitao sam ga što je u čaši, rekao je da je to iznenađenje. Popio sam piće koje je bilo nesvakidašnjeg okusa. Otprilike sat vremena kasnije, taman dok je nastupao Horace Andy, primijetio sam da mi se boje razlijevaju. Zvukovi su postali intenzivniji i čudni, kao da su mi se osjećaji pomiješali pa sam mogao opipati boje, namirisati zvukove. Kad sam ugledao prvu halucinaciju u vidu cvijeća na nebu, znao sam da mi je Taylor ubacio trip u piće. Bio sam mu rekao da volim iznenađenja i dobar provod. Čovjek je očito krivo shvatio, dali zbog buke ili mojeg pidgeon englisha, ja sam završio na tripu. Uzaludno je opisivati to iskustvo, trip je nešto što čovjek mora probati da bi znao. Došao sam k sebi idućeg dana oko podneva, bogatiji za jedno nezaboravno iskustvo.

[Da Kang]

Mahatmu Gandija je njegov sin Arun odvezao autom u grad na predavanje. Dok je otac bio na predavanju, Arun je morao kupiti namirnice u susjednom gradu, odvesti auto na servis pa se vratiti po oca. Nakon što je sve obavio, Arunu je ostalo vremena i novaca pa je odlučio pogledati film sa John Wayneom. Film je trajao dugo pa je Arun kasnio po oca sat vremena. Kada ga je otac upitao zašto kasni, Arun je slagao da auto nije bio gotov na vrijeme. Arun nije znao da je otac već nazvao servis da se raspita za sina. Gandi je reagirao na sljedeći način: rekao je Arunu da je on, njegov otac, morao gadno sagriješiti u njegovom odgoju kada mu je sin mogao tako lagati i da neće dozvoliti da ga sin vozi kući nego će cijeli put propješačiti kako bi mogao dobro razmisliti gdje je pogriješio u odgoju. Arun je molio oca da uđe u auto ali Gandi je postupio kako je rekao, propješačio je cijeli put a bijaše to šetnja od pet sati. Svo to vrijeme Arun je vozio iza oca, prateći ga u stopu, sve dok nisu stigli kući po mrklome mraku. Nakon tog događaja, Arun nikada više nije slagao ocu.

[Da Kang]

Treći tjedan mog boravka u brdima je isticao a još nisam uspio shvatiti uzrok svoje tuge. Sa svime sam se pomirio, sve osvijestio, znao sam da nisu djeca, rodbina, prijatelji, znao sam da nije cura, pa ipak, nešto me činilo tužnim. Sjedio sam na terasi slastičarne promišljajući, a onda me prosvijetlilo:
- More ! – uzviknuo sam oduševljeno i počeo se smijati od srca.
- Ma jel ti to suzica zaiskrila u oku ? – upitala me prijateljica.
Bila je to suza radosnica, suza olakšanja, jer napokon sam shvatio uzrok svoje tuge. Rođen sam i cijeli svoj život živim na moru. More je dio mene a ja sam dio njega. Ima nešto iskonsko, nešto urođeno u meni, more je nedjeljiv dio moje osobnosti. Čak i ako se ne kupam, malo vremena mogu izdržati a da ga ne vidim, da ga ne omirišem i osjetim, doživim cijelim svojim bićem. More je izvor sreće kao malo što u mom životu, samo saznanje da je tu, u blizini, čini me ispunjenim. Kada mi se baterije potroše, kada sam down, odem do mora i sjednem na žal, promatram valove kako donose i odnose život. Prapočelo svega, povijest i budućnost, utjeha i nada, sreća i mir, sve to za mene znači more. Jučer sam se okupao, čekao sam trenutak između dva oblaka, čekao sam da stane kiša i bućnuo se u svoj vječni dom. I svaki put kada uđem u more, preplavi me osjećaj sreće kakav ništa ne može nadomjestiti. More moje najdraže, volim te svim srcem, hvala ti što postojiš.

[Da Kang]

Sjedili smo na terasi ljetos, na otoku sreće, a onda je na radiju zasvirala moja pjesma. Kao i uvijek, ponijela me i morao sam je otpjevati. Frend i njegova kćerka znatiželjno su me gledali, čudeći se žaru sa kojim sam pjevao.
- Znaš riječi ili si čitao ? – upitala me Maša kada je završila.
- Znam riječi jer ta pjesma pjeva o meni. U stvari, to je pjesma mog života. Možda ima veze sa time što je izdana u godini mog rođenja pa vjerujem da ju je moja majka slušala dok sam bio u trbuhu. Ne mogu to rječima objasniti ali ta me pjesma dira u srce svaki, baš svaki put kada je čujem. Često mi izmami suzu na oko jer je osjećam kao dio sebe. Naslušao sam se svakakve muzike, i sam bio glazbenik gotovo cijeli život, postoji još puno pjesama koje me taknu ali niti jedna kao ova. Ta pjesma je moja sreća, ta pjesma sam ja.

[Da Kang]

Ljepota je povlastica koju nam priroda daje, rekao je Platon. Malo je toga u životu vrijedno kao ljepota, malo je toga poželjnijeg i traženijeg od nje. Ljepota je moćno svojstvo koje donosi mnoge prednosti: ona je predmet mnogih općenja, ona je prvo što na ljudima opažamo i neprispodobivo mijenja naš sud zavodeči nas i očaravajući. Nema takvoga koji ne voli biti u društvu lijepih osoba. Uz ljepotu često ide i dobrota, još su stari Grci imali jednu riječ za lijep i dobar. Takve se osobe trude biti neprimjetne, ne žele se isticati, od malih nogu razvijaju čestitosti i vrline. Lijepi i dobri ljudi često su meta otrovnih strelica onih koje priroda nije obdarila pa se na druge načine moraju truditi iskazati: znanjem, vještinama, humorom, talentima... bilo čime što će ih istaknuti, zadiviti druge i pridobiti njihovo poštovanje, ono što ljepota sama po sebi pobuđuje.

[Da Kang]

Nedavno sam pohodio gradski trgovački centar. Parkirao sam skuter i taman skinuo kacigu kada je ogromni, valjda najveći postojeći Mercedesov terenac parkirao par mjesta dalje. Iz njega je izašla sredovječna gospođa obučena kao da je kuma na piru, sva napirlitana i toliko puna nakita da su vjerovatno i na Marsu primijetili svjetlucanje. Gospođa je vozila terenac a suhonjavi, mišoliki čovjek, obučen u odijelo od tvida izašao je sa suvozačkog mjesta. Nakon što su se udaljili par metara od vozila, pristupio im je nekakav siromašak, obučen u dronjke, blijedih i upalih obraza, djelovao je krajnje zapušteno i boležljivo. Vukao je za sobom veliku crnu vreću u kojoj su bile boce što ih je sakupljao po smeću. Obratio se napirlitanoj gospođi:
- Gospođo, molim vas, udijelite mi kunu-dvije, danima nisam jeo.
Ono što je uslijedilo me zaprepastilo; gospođa se počela derati na čovjeka i vrijeđati ga, pritom je toliko prostačila da sam ostao zaprepašten. Prijetila je policijom, socijalnom službom, svime i svačime. Mislio sam da će ga udariti a onda ju je njezin pratioc stao smirivati te ju je uz krajnji napor nagovorio da krene dalje. Gospođa se zaputila prema ulazu u trgovački centar, još uvijek njurgajući, a onda je u spazila psa što ga je vlasnik ostavio zaključanog u automobilu. Tek tu je nastala drama: gospođa je stala pored automobila te se počela derati, prozivati vlasnika, držala je prodike o tome kako je okrutno ostavljati psa zaključanog u automobilu. Ubrzo se sakupila nekolicina ljudi, gospođa se zgražala nad zlom psećom sudbinom i pritom klela okrutnost i moral vlasnika. Vjerujem da je ubrzo došla policija, već sam bio krenuo dalje razmišljajući o tome kako ljudi više brinu za životinje nego jedni za druge. U mojoj provinciji ima više udruga za zaštitu životinja, u svakoj volontira puno ljudi. Ne znam točan broj ali rekao bih da deseterostruko premašuje broj onih koji volontiraju sa ljudima. Ona šačica entuzijasta koji volontiraju, čine to u domu za napuštenu dječicu. To valjda zvuči lijepo, da netko pomaže napuštenoj djeci, ali onda se pitam što je sa ostalima ? Gdje su volonteri u odgojno-popravnom domu, zašto nitko ne radi sa zločestom dječicom? Što je sa psihijatrijskim pacijentima ili općenito sa bolesnicima po bolnicama ? Što je sa sirotinjom i beskućnicima ? Zašto nema volontera po staračkim domovima ? Valjda to ne zvuči tako lijepo u tuđim očima a i tko će se sa time gnjaviti. Ista je stvar sa donacijama: sve velike tvrtke, političari, razni moćnici, svi se sjate oko božića sa donacijama pa se onda naslikavaju za medije, pozirajući pred kamerama. I opet svi doniraju samo dom za napuštenu dječicu. Nitko ne daje donacije popravnom domu, nitko tamo ne nosi igračke, robu, potrepštine... Čudi me kako se nitko ne sjeti dati donaciju udruzi Roma, zašto nitko ne odnese robu i igračke u Romski dječji vrtić ? Toliko je prostora i načina gdje bi ljudi mogli pomagati jedni drugima pa ipak, to nije slučaj. Ljudi više vole pomagati životinjama, psići i mačkice ipak su slađi nego mali cigančići, onako prljavi i musavi. U društvu narcisoidnih licemjera u kojem je novac mjerilo uspjeha, to me ne čudi.

What a wonderful world

[Da Kang]

Nakon 2. svj. rata uslijedio je najteži period obnove u ex Jugi, kao i uostalom u cijeloj evropi. Nakon toga tj. 60 ih i 70 ih, postalo je jasno da država polagano kaska za zapadnom europom, ekonomski i politički. Neki pokreti koji su se tada javili ugušeni su silom a zamijenjena su i republička vodstva. Ta vodstva ubrzo dobivaju priliku inozemnih zaduživanja koja su mahom iskoristila. Nešto je od tog novca ulagano i investirano a dobrim se dijelom kupovao socijalni mir kroz dizanje standarda. Taj je period, period zlatnog doba i blagostanja koje svi pamtimo, trajao od sredine 70-ih pa do sredine 80-ih. Zbog toga što je taj period bio zasnovan na posuđenom novcu, sredinom 1980-te vlada devalvira dinar kako bi smanjila trgovinski deficit. Od tog perioda, devalvacije i divljanje inflacije su postali stalni faktor u ekonomiji SFRJ sve do njenog raspada. Svi se sjećamo famoznih kredita koje su ljudi dizali da bi sagradili kuće a koje je inflacija pojela pa su onda ljudi plaćali rate u vrijednosti kutije šibica. Uslijedio je niz neslavnih mjera savezne vlade od zamrzavanja cijena i plaća, konstante devalvacije, nestašice strane robe, u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu i šećer. Zemlja nije mogla plaćati uvozne sirovine i energente, kao ni dugove. Uslijedila su brojna reprogramiranja dugova, aranžmani sa kreditorima, potom sa MMF-om. Sve skupa je završilo totalnim ekonomskim krahom. 1989. za premijera SFRJ je izabran Ante Marković. Krajem 1989. godine pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi, dotad neviđenih u SFRJ, koje su uključivale i stabilizaciju dinara, kao i privatizaciju putem dodjele dionica radnicima. Rezultat je bio zaustavljanje inflacije, koja je uzela maha tokom osamdesetih godina 20. stoljeća, kao i brzo i značajno, premda kratkotrajno, povećanje životnog standarda. Markovićev program reformi ubrzo je sabotirala vlada Slobodana Miloševića, a savezna vlada je bila dodatno oslabljena pokretima za nezavisnost u Sloveniji i Hrvatskoj. Nakon što se Hrvatska odcijepila, nećemo sad o ratnim štetama, slijedi razdoblje tranzicije iz komunističke u tržišnu privredu. Privatizacija je provedena po izmišljenom modelu koji znamo kako je prošao (200 bogatih obitelji, ostalo sirotinja ), a po Markovićevom modelu je privatiziran jedino TDR ( znamo kako je on isplivao). Danas smo tu gdje jesmo, samoupravni socijalizam i društveno vlasništvo pretočeni su privatno vlasništvo, okoristila se šačica visokopozicioniranih. Za katastrofalnu privatizaciju nije procesuiran nitko, državna imovina se mahom rasprodala, ono malo što je ostalo samo što nije. Sad se guramo u dupe EU-a spuštenih gaća a nitko nas ne pita dali to želimo. Danas mi opet živimo na kredit i još smo više zaduženi per capita nego nekad. Onda su bar kreditima kupovani dobar standard i socijalni mir a danas se tajkunima zidaju kule babilonske i kupuju se megajahte dok mi obični smrtnici od svoje plaće ne možemo spojiti kraj s krajem. Egalitarizam jest utopija ali puno je više stvari za osudu. Da rezimiramo, feeling da nam je nekad bilo bolje, u stvari nema veze sa stvarnom ekonomskom situacijom, već sa subjektivnom percepcijom društva nekad. Tada nismo imali puno, ali smo svi zajedno imali isto i zato nismo osjećali ekonomsku ugroženost jer su nam bogatstvo pričinjavale istinske stvari kao bratstvo i jedinstvo, ljubav, lijepe sisate žene i politika nesvrstanosti. Danas kad smo bogati i razvijeni, crni plašt kapitalističke hladnoće sledio nam je sve osjećaje osim brige za novac, on je postao cilj života.

Balkane moj

[Da Kang]

Moj Dino je maturant jezične gimnazije, snajka me pitala kamo će na fax, rekoh joj da mali planira studirati engleski jezik. Snajka se zaprepastila, onako razjapljenih ustiju guknula je izbezumljeno:
- Engleski ? Pa on nije normalan, pa tu nema love.
Uzalud sam pokušavao snajki objasniti da je važno da mali radi ono što voli, ona ne vidi smisao ako u tome nema love. Grozno mi je što se sve vrijednosti današnjeg društva mjere novcem, djeca više ne žele učiti biologiju i kemiju, da ne spominjem fiziku i matematiku, jer za puno muke dobiju malo love, svi upisuju menadžment i ekonomiju bez da znaju matematiku, klinke sanjaju da se prodaju nekom čobanu koji trči za loptom po terenu, intelektualna razina cijelog društva propada zato jer je novac mjerilo uspjeha. Nažalost, socijalnu osjetljivost zamjenjuje ekonomski darvinizam - samo jači pobjeđuje. Najviše se cijeni sposobnost zgrtanja love pa je tako ekonomska inteligencija zamijenila i zasjenila sve ostale vidove inteligencije ( socijalnu, emocionalnu...), a društva nam se pretvaraju u horde trkača za lovom koji gaze po slabijima bez razmišljanja.

Mack the knife

[Da Kang]

Dok nam je tijelo povezano sa umom i dok je naša duša povezana sa takvom nevoljom, mi nikada nećemo u punoj mjeri steći ono za čime žudimo, a to je, kažemo, istina. Jer neizbrojne teškoće donosi nam tijelo zato što se moramo brinuti za njegovu ishranu; ako još nastupe kakve bolesti, one nam ometaju lov na ono što istinski postoji. Osim toga, tijelo nas ispunjuje ljubavnim žudnjama, požudama, strahom, i svakakvim varljivim slikama, i tolikim tricama i kučinama, da se odista, što kažu, nikada od njega ne možemo povratiti i k sebi doći. Jer i ratove, i bune, i bitke ne izaziva ništa drugo nego tijelo i njegove požude. Radi gomilanja para nastaju svi ratovi, a pare smo prinuđeni gomilati radi tijela, jer smo robovi njegove njege. I zbog svega toga ne dobivamo vremena za filozofiju. A što je najgore od svega toga, to je što nam se tijelo, ako mu i otmemo koji čas te poduzmemo nešto ispitivati, u tim ispitivanjima svuda nameće, donosi nered i zabunu i uznemiruje nas, tako da je od njega nemoguće promatrati istinu; dakle, odista nam je jasno ovo: ako hoćemo da ikada saznamo nešto u njegovoj čistoti, onda se moramo izbaviti od tijela i samom dušom gledati stvari po sebi.

[Da Kang]

Sinoć sam rasplakao dragu prijateljicu, danas čovjeka koji se pokušava ubiti. Čak mi je elaborirao kako to misli ostvariti a da se ne skuži. Čovjek pati od teške depresije, ima ženu i djecu koja ga vole, bio je programer, imao svoju firmu, zarađivao više nego lijepe novce, međutim - penis. Sada je na tabletama, redovito ide kod psihijatra, htjelo ga zadržati neki dan ali je potpisao da ide doma. Inače je simpa lik i dobričina, žao mi je što sam ga rasplakao. A nisam htio, pogodilo ga je kad sam mu opisao neke zdravstvene probleme koji mi se dešavaju. On se čudi kako to stoički podnosim. Hja, rekoh mu, ako nešto ne možeš promijeniti, onda to moraš prihvatiti. Uvijek je sve stvar gledišta pa tako svaku životnu situaciju treba gledati pozitivno, inače se dodatno sjebavaš, pumpaš kortizolom koji onda opet radi štetu i tako u začarani krug. Poput hrčka u onom kolutu koji se okreće. I ne mora se nužno raditi o kortizolu, emocije, kakve god bile, u našem tijelu izazivaju kemijske reakcije, ako se ponavljaju, postanemo ovisni o kemiji koju uzrokuju te emocije. Drugim riječima, postajemo emocionalni junky. Masa je ljudi emo junky a da toga nisu svjesni, najčešće, nažalost, ovisni o negativnim emocijama. Pritom mislim na sve one koji se redovito napajaju stresom putem tv-vijesti i dnevne štampe, na žene koje muškarci zlostavljaju, na bakice koje gledaju sapunice, na beznadno zaljubljene, na ovisnike o patnji, na sve one uvijek nervozne, užurbane, rasplakane, preplašene... primjera je masu. Najmanje je onih koji su navučeni na ono jedino vrijedno...