Veza s psihički bolesnom osobom

[sherry lady]

Pa eto tema je o nećem u što se mogu upustit komentirar pošto i ja imam dijagnozu depresije i psihoze...odustala sam od traženja partnera, braka, djece i tih stvari,

prvo zaista nevjerujem u neku iskrenu ljubav zdrave i bolesne osobe, drugo kombinacija bolesne i bolesne osobe mi se ne ćini pametnom jer jedno utječu na drugo, teško da jedno drugome mogu biti oslonac kad zagusti, točno je da se bolest može držati pod kontrolom, no većina ljudi koji su u vezama sa bolesnom osobom će vam reć da to nikad nebi odabrali da su znali...

...stigmatizacija je nešto sa čime se bolesni nažalost moraju pomiriti, a i uvjek je pokušaj drugih ljudi da vas onako uvažavaju pomalo lažan i licemjeran govore jedno a u sebi misle drugo...

...ja sam odabrala drugi put, bez obitelji i djece, jer nemogu nikad znati pogoršanje svog stanja a ne želim da zbog toga pate niti partner, niti djeca, isto bi odabrala da imam recimo epilepsiju...premda se mnogi sa ovime neće složit, ali svako bira što misli da je najbolje za njega

[netsky prospekt]

Velvet Black kaže:

Stigmatizacija je veliki problem, ali ona se IMHO ne manifestira kroz ovo odbijanje ljudi da budu u vezu/braku ili imaju obitelj s djecom s takvom osobom. Tko nije bio u vezi s osobom koja ima neku tesku kronicnu bolest ne moze znati kako je to te je najlakse upirati prstom i vikati sebicni, povrsni itd. (tu se ne referiram na tebe, samo sam uzela tvoj post kao pocetnu tocku ).

S druge strane klinicka istrazivanja pokazuju da pacijenti s dobrim obiteljsko-socijalnim zaledem imaju i bolji outcome doli oni koji nemaju. Znaci ima ljudi koji ostaju ili stupaju u veze s osobma s psihickim oboljenjima.

Sigurno da ima pa može se oboljeti i kasnije tijekom života, i kada si već u braku ili vezi, znači nije to urođeno.

A i onaj problem koji spominjem, nije samo to da se osoba može "pravdati" sa tim, nego i ja sam često pomislio, da je nešto rekla ili učinila zbog toga, mada možda i nije
Iskreno pred kraj tih veza sam već skoro sve loše stvari gledao na taj način, pa tako očito ni ja nisam imun na predrasude

[Meadow]

Ajmo ne pretvoriti ovu raspravu u debatu o uspješnosti liječenja pojedinih poremećaja te kvalifikacijama psihoterapeuta. Autor je sam naglasio da je temu otvorio ovdje da dobije odgovore s drugačijeg polazišta.

[Tinkerbell 8]

lako je sad reći da bih bila u takvoj vezi, ali sumnjam da bi to dugo trajalo.
kad se to mene ne bi baš ticalo, ok, ali npr. čitala sam na temi o okp-u kako žena mužu naređuje da pere ruke/tušira se kako njoj padne na pamet, pa makar 20 puta dnevno se tuširao, i ovaj to trpi. ja bogme ne bih trpjela taj teror.

[Velvet Black]

Tinkerbell 8 kaže:

lako je sad reći da bih bila u takvoj vezi, ali sumnjam da bi to dugo trajalo.
kad se to mene ne bi baš ticalo, ok, ali npr. čitala sam na temi o okp-u kako žena mužu naređuje da pere ruke/tušira se kako njoj padne na pamet, pa makar 20 puta dnevno se tuširao, i ovaj to trpi. ja bogme ne bih trpjela taj teror.

Mislim da je jedan od problema zasto se ljudi uopce boje uci u vezu s osobom s nekim poremecajem ili nekom drugom bolesti derivira i iz straha od osude okoline sto ce biti ako se prekine. Hoce li biti osudivani i sitigmatizirani kao zli, povrsni i sebicni zato jer nisu mogli izdrzati. Mozda zato bolesni u stratu i imaju manje sanse.

[Versatile mind]

Ne stigmatiziram psihičke bolesnike jer ipak se ovdje radi o bolesti a ne o slobodnom odabiru. Međutim ako je osoba ima konstantne i izrazene simpome sigurno ne bih razmišljao da s takvom curom nešto započnem. Naprosto ne vidim smisao u tako nećemu, barem dok osoba ne ozdravi više manje.

[nemouzagrebu]

Zanimljiva tema

Prvo, meni se čini da ljudi (u našoj lijepoj državi barem ), kada su u pitanju "potencijalni partneri", izrazito jako stigmatiziraju sve što se na neki način izražava kao nešto što jako odstupa od normale, tipa invalidi, tjelesni problemi, ili naravno i dijagnosticirani psihički problemi.

A drugo, mislim da ljudi vole biti previše kritični kada su u pitanju "dijagnosticirane psihičke bolesti", a opet zažmiriti na jako puno "uobičajenih stvari". Tipa, sjećam se da još od srednje, pa kroz faks konstantno susrećem ljude koji nemaju nikakvu dijagnozu, ali opet su apsurdno depresivni, neproduktivni, nedruštveni, no to je pridodano tome "oni su takvog karaktera". Upoznao sam nekoliko djevojaka(a i na ovom forumu sam čitao o još pokojoj) koje su u vezi s muškarcima koji im doslovno cijeli život pokušavaju kontrolirati. Znam i tipove koji su u vezama s curama koje su apsurdno ljubomorne, pa im se na svakom koraku moraju opravdavati. I tako postoje razni manevri kroz koje ljudi vole provlačiti jedni druge...ljubomore, nesigurnosti, depresije, izljevi bijesa...svašta nešto...ali...to nije "dijagnosticirana psihička bolest", pa je to normalno, to je ok(dok se trpi ) i za to će se pronalaziti izlike zašto se tolerira.

...s druge strane ako se čuje da je netko manični depresivac, da je shizofreničar, da je border, da ima bipolarni, što već...onda se počnu stvarati ideje u glavi kakva je ta osoba, često i bez da mu se da prilika pokazati kakav je uopće. A ljudi s takvim problemima, ovo kažem izravno, mogu biti NOĆNA MORA, a opet, mogu biti divne osobe....nije dijagnoza ono što definira osobu...no kako se nalaze izlike da se tolerira "svašta normalno", isto tako se nalaze izlike da se odvoji od onih koji "nisu normalni".

Naravno, ne govorim za SVE ljude, ni blizu toga ...samo opisujem onaj mentalitet koji sam sam vidio na ljudima oko sebe i onima koje sam upoznavao, možda je netko drugi imao drugačija iskustva, ovo su bila moja...

Usput rečeno, možda bi trebao spomenuti, sam nemam "dijagnosticirani psihički problem"...ali sam bio u vezi s jednom djevojkom koja je imala. Meni je ona bila jedna divna osoba, a to zašto ta veza nije uspjela uopće ni najmanje ne povezujem s njezinom bolesti, nego s time kakva je ona osoba bila... Da, na trenutke se je osjetilo da ona ima tu dijagnozu, ali iskreno, da mi nije pričala o svemu tome...nekako mislim da bi skroz drugačije, skroz "normalnije" tumačio te neke njezine trenutke...

Možda je to ono glavno?
Ljudi se boje same dijagnoze, jer onda u svemu vide tu bolest?...a ako pak nema dijagnoze, onda su puno voljniji tumačiti stvari kao "nešto normalno"?...meni se čini da je tako...

[Štokrlica]

dr. diego kaže:

Kakvo vam je mišljenje o ovim bolestima? Biste li se upustili u vezu sa shizofreničnom, depresivnom ili manično-depresivnom osobom? A biste li ostali u toj vezi da ste naknadno saznali od čega boluje?

Ovo ti je odgovor od djeteta jedne takve osobe...
Moj otac je bio najbolja osoba koju sam ikad upoznala, volio me je beskrajno i nanio mi je isto toliko "patnje" u životu - beskrajno puno.
Majka je ušla s njim u brak kada nije znala za dijagnozu.
Ostala je s njim u braku čitav život, bila mu podrška, voljela ga, čuvala ga, nas djecu naučila da ga čuvamo i time nam uzela dio djetinjstva.
Danima sam ga "čuvala" dok je mama radila, uvjeravala ga da ljudi iz TV neće izići, da u ručku nije podmetnut otrov, a kad uvjeravanje ne bi upalilo prihvatila bi igru, pravila barikade i zamke u slučaju da ljudi iz Tv-a iziđu, bacala ručak u WC
Volio me zbog toga.
Vrlo rano sam shvatila da ima dana kada ga ne mogu dozvati u svoj svijet, tada bi ja ušla u njegov.
Jel bilo lijepih dana - bilo je, al brate bilo je i jako puno onih ružnih.
Jel zamjeram ocu - zamjeram jedino to što se nemam pravo ljutiti na njega, nemam mu što oprostiti - sve što je ikad učinio nije njegova krivica.

Smatram da svaka osoba koja je svjesna svoje bolesti i načina na koji se ta bolest manifestira (a ti se činiš takvim)
ne bi trebala imati djecu, jer bolest je takva da pogađa čitavu obitelj, a nesretno djetinjstvo ništa ne može promijeniti.

[AceOfCups]

nemouzagrebu kaže:

Ljudi se boje same dijagnoze, jer onda u svemu vide tu bolest?...a ako pak nema dijagnoze, onda su puno voljniji tumačiti stvari kao "nešto normalno"?...meni se čini da je tako...

Mislim da uopće nije stvar u dijagnozi kao takvoj. Nego se s razlogom drugačije gleda na psihoze nego na "uobičajene probleme" kakve ti navodiš, jer to su neusporedive stvari.

[Diego Rivera]

Vidim da ima različitih razmišljanja, što je uostalom i očekivano, jer je tema diskutabilna.
Uglavnom su odgovori: ne i ovisi(o osobi, jačini bolesti, uspjehu liječenja).
Što se tiče uspjeha liječenja, ima stvarno svakakvih slučajeva.
Statistički za shizofreniju: potpuno se izliječi 20%, 70% uz lijekove normalno funkcionira, a 10 % ne, niti uz sve lijekove.
Evo prokomentirat ću nekoliko odgovora.

netsky prospekt kaže:

Zapravo nemam neko pametno mišljenje, evo samo to da će se naći i ponetko "normalan" (bez dijagnoze) tko će probati prijeći preko toga, znači ne mislim da si baš toliko ograničen s curama samo mogućnosti ti jesu manje ali postoje.

Da. i ja se nadam. A ako se ne nađe a bože moj .

amary kaže:

Vidi boldano.
Ne mogu se oteti utisku,da i ti sam imaš predrasude(smeta te malo...),odnosno težnju da te prihvati neka normalna osoba,jer nisi spreman da se nosiš s onim što sam imaš,ako je kod drugoga.
Odmah,da bude jasno,ne osuđujem te,ne stigmatizarim te,već samo zamječujem.
Ovo što si i sam kod sebe uočio,odnosi se na gotovo 80 % tkzv psihički zdravih ljudi.
To je jednostavno,strah od neočekivanog i strah od nemoći snalaženja u odnosu s psihičkom bolešću.Jer tjelesne bolesti su nešto s čim se manje više znamo nositi,ali nevidljivim(psihičke)samo ako je riječ o osobama koje istinski volimo(roditelj-dijete napr),jer tada je ljubav ta koja ruši i strah i osudu,te prihvaća voljeno biće takvo kakvo jeste.
Po mom mišljenju apsolutno psihički zdravih gotovo da i nema.Postoje ljudi,koji se bolje ili lošije uklapaju u pravila društva oko sebe te ophođenja(komunikacija) s ljudima.I oni koji znaju da se ne mogu sasvim uklopiti,ali to znaju prikriti.
Osobno bih debelo oklijevala uči u vezu s nekim tko ima dijagnozu F20,jer sam svjesna,da je uvijek moguć totalni ispad(bez obzira na liječenje) koji može dovesti do tragičnih posljedica.Tu odgovornost ne bih mogla nositi.

Gle, smeta me u smislu da mi je izbor ograničen. Pošto sam imam shizofreniju, a u Hrvatskoj je 1% shizofreničara. Shvaćaš koliko mi je izbor sužen?
A ovo što si rekla da postoji strah od snalaženja u odnosu sa psihičkom bolesti, slažem se. Ja sam svjestan prirode svoje bolesti, i znam da imam lošijih i boljih dana. Recimo, mama mi isto ima F20, ali čak i ona primjeti kad sam bolje, a kad lošije. Lošije sam u smislu da sam neraspoložen, povlačim se u sebe itd.
Ovo pak, da je moguć totalni ispad, kod mene ne drži vodu. Većina psihičkih bolesnika nije opasna, ali ljudi to ne shvaćaju. Pročitaju u novinama da shizofrenični sin ubio majku i brata, i automatski sve takve osobe trpaju u isti koš. Ne kažem da nema takvih slučajeva, ali su rijetki. Ne možeš znati kakva je osoba dok je ne upoznaš. Takav strah je neutemljen i proizlazi iz stigme, etiketiranja cijele skupine ljudi koji su psihički bolesni.

nemouzagrebu kaže:

Zanimljiva tema ...

Definitivno najbolji ili barem najohrabrujući odgovor...

Štokrlica kaže:

Ovo ti je odgovor od djeteta jedne takve osobe...
Moj otac je bio najbolja osoba koju sam ikad upoznala, volio me je beskrajno i nanio mi je isto toliko "patnje" u životu - beskrajno puno.
Majka je ušla s njim u brak kada nije znala za dijagnozu.
Ostala je s njim u braku čitav život, bila mu podrška, voljela ga, čuvala ga, nas djecu naučila da ga čuvamo i time nam uzela dio djetinjstva.
Danima sam ga "čuvala" dok je mama radila, uvjeravala ga da ljudi iz TV neće izići, da u ručku nije podmetnut otrov, a kad uvjeravanje ne bi upalilo prihvatila bi igru, pravila barikade i zamke u slučaju da ljudi iz Tv-a iziđu, bacala ručak u WC
Volio me zbog toga.
Vrlo rano sam shvatila da ima dana kada ga ne mogu dozvati u svoj svijet, tada bi ja ušla u njegov.
Jel bilo lijepih dana - bilo je, al brate bilo je i jako puno onih ružnih.
Jel zamjeram ocu - zamjeram jedino to što se nemam pravo ljutiti na njega, nemam mu što oprostiti - sve što je ikad učinio nije njegova krivica.

Smatram da svaka osoba koja je svjesna svoje bolesti i načina na koji se ta bolest manifestira (a ti se činiš takvim)
ne bi trebala imati djecu, jer bolest je takva da pogađa čitavu obitelj, a nesretno djetinjstvo ništa ne može promijeniti.

Žao mi je što si to sve prošla s ocem, razumijem te, jer je i meni mama bolesna, pa znam kako je to. Sa shizofrenijom sam susreo praktički čim sam se rodio. Moj tata isto tako nije znao da mi je mama bolesna, tj. nije ozbiljno shvatio tu bolest, upoznao ju je u pravom smislu tek kad sam se ja rodio. I nije se mogao s tim nositi, moji su se razveli kad sam imao oko 3 godine.
Ali to je brak njega i moje mame. Ja nisam moja mama, i moja potencijalna supruga nije moj tata.
Ja ne silim nikoga, niti tražim sažaljenje. Samo me zanima, ima li ljudi koji su spremni voljeti osobu iako ima neku F dijagnozu? Vjerojatno ima, ali isto tako ima i puno ljudi koji nisu samo zbog toga.
I naravno, onaj tko i sam prolazi kroz to, u svakom će slučaju bolje razumjeti osobu, em zato što mu je blisko sve to skupa, em zato što će i on sam biti bolje shvaćen.

[nemouzagrebu]

AceOfCups kaže:

Mislim da uopće nije stvar u dijagnozi kao takvoj. Nego se s razlogom drugačije gleda na psihoze nego na "uobičajene probleme" kakve ti navodiš, jer to su neusporedive stvari.

Ali meni se iskreno čini da je tako...

Onak, s jedne strane, ako netko ima bipolarni, ako je border, ili okp(mislim, pardon, nisam u struci, pa vjerojatno i fulam neki termin ), onda se pazi na svako manično ponašanje, svaka promjena u raspoloženju se pridodaje toj "bolesti", i onak, onaj neki prešućeni stav "OPET ćeš me kroz to provlačiti????".

Pa onda, kada osoba u trenu postane depresivna, kada moraš paziti što govoriš da ju ne bi kliknuo u krivom smjeru, kada joj stalno moraš ponavljati neke stvari bla bla bla...svašta nešto...uglavnom, "to je sve bolest kriva, zbog te bolesti se moraš drugačije ponašati prema toj osobi".

S druge strane, neki ljudi nemaju dijagnozu, ali su jednostavno užasno nesigurni, pa im opet moraš stalno ponavljati "da, volim te, ne ne varam te, on mi je samo prijatelj, ni ne znam kako se ona zove bla bla bla", stalno neko tješenje, ali "ta je osoba jednostavno takva". Ili pak imaju neki svoj odgoj, neki način kako su navikli živjeti, pa inzistiraju na tome da se svi njima prilagode, pa onda forsiraju partnera da subotom ne izlazi van, nego da ostane s njima ili što ja znam što, "oni su takvi jednostavno". Ili pak ljudi koji imaju instant promjene raspoloženja, jer eto, ne znaju kontrolirati emocije, "nije on to namjerno, inače ni muhu ne bi zgazio". Za sve takve stvari se uvijek nađe neka izlika.

Ja ne isključujem mogućnost da puno ljudi i ima neke bolesti, ali im eto nisu nikada dijagnosticirane, no sigurno ima i onih koji u biti nemaju bolest, no eto, zapeli su s tom dijagnozom, i to ih označava na neki način.

Ne znam dal se dobro objašnjavam sada, ali ono što sam baš jako vidio oko sebe je da se puno stvari prihvaća kao "normalne", i da je ta osoba "jednostavno takva", bez obzira što to bilo, ali čim netko ima dijagnozu, onda sve sve trpi stisnutih zubi, i odma je ta bolest kriva za sve, i to je neka izlika da se gura tu osobu od sebe.

[dora]

Velvet Black kaže:

Mislim da je jedan od problema zasto se ljudi uopce boje uci u vezu s osobom s nekim poremecajem ili nekom drugom bolesti derivira i iz straha od osude okoline sto ce biti ako se prekine. Hoce li biti osudivani i sitigmatizirani kao zli, povrsni i sebicni zato jer nisu mogli izdrzati. Mozda zato bolesni u stratu i imaju manje sanse.

Ne radi se uopce o tome.

Pokusavam zamislit da hodam s likom koji recimo brije da ga prate ili barem ponekad to brije.
I ja svjesno ulazim u vezu s takvim frajerom.
Koji brije da ga prate.

Koja je svrha takve veze?

Mi umjesto da sjedimo na cugi i čitčetamo o svakodnevici, pricamo o frustracijama s posla/faksa/skole/neceg vec, jadamo se, smijemo se nekim glupostima, planiramo nesto pametno - recimo izlet, rekreiramo se, gledamo seriju, nesto vec radimo zajedno sto parovi inace rade, pricamo o njegovim fiks idejama.
Bas nesto to ti treba u zivotu


Ili sto ova forumasica iznad pise... pokusavam zamislit da hodam s frajerom koji misli da mu je rucak otrovan ili da ce ljudi iz tevea izac.
Isuse.
Zbilja izvrsno i vrlo jednostavno pitanje - treba li to ikome u zivotu?

nemouzagrebu kaže:

Tipa, sjećam se da još od srednje, pa kroz faks konstantno susrećem ljude koji nemaju nikakvu dijagnozu, ali opet su apsurdno depresivni, neproduktivni, nedruštveni, no to je pridodano tome "oni su takvog karaktera".

Da i?
Svi ljudi su ponekad ''depresivni'' (stavljam pod navodnike jer to nema veze s depresijom), nadrkani, neraspolozeni, pa ima i onih asocijalnijih i introvertnijih. Nije da ljudi koji nemaju dijagnozu zive na rozom oblaku s kojeg ponekad slete medu jednoroge dobra srca.

No, postoji velika razlika izmedu toga i šizofrenije.

[nemouzagrebu]

dora kaže:

Da i?
Svi ljudi su ponekad ''depresivni'' (stavljam pod navodnike jer to nema veze s depresijom), nadrkani, neraspolozeni, pa ima i onih asocijalnijih i introvertnijih. Nije da ljudi koji nemaju dijagnozu zive na rozom oblaku s kojeg ponekad slete medu jednoroge dobra srca.

No, postoji velika razlika izmedu toga i šizofrenije.

Pogledaj onaj drugi post koji sam napisao

Uzeo sam banalne primjere(jer se tako volim izražavati ), ali ono što sam htio reći je da puno ljudi, ako ne i svi, vrlo često pokazuju iste karakteristike kao i ljudi s dijagnozom. No razlika je da ako imaju dijagnozu, uvijek se bolest krivi za to i to je izlika da ih se gura od sebe, a ako pak nemaju dijagnozu, onda su "jednostavno takvi".

To sam htio istaknuti, te dvostruke standarde.

A šizofreničar ne mora biti nasilan, možda se potpuno kontrolira, no "on je bolestan, s njima ne znaš što bi moglo biti", a neki tip ne mora imati nikakvu dijagnozu, no da mu je u navici da ošamari djevojku kada napravi nešto što mu ne paše, no eto "on je jednostavno takav", i on se nikada neće liječiti, njemu neće biti tablete koje će mu popravljati dane, jer "on je jednostavno takav".

[beige]

Smatram da svaka osoba koja je svjesna svoje bolesti i načina na koji se ta bolest manifestira (a ti se činiš takvim)
ne bi trebala imati djecu, jer bolest je takva da pogađa čitavu obitelj, a nesretno djetinjstvo ništa ne može promijeniti.

Slazem se. Moja rodica ima mamu koja je oboljela od shizofrenije i koja ju je ostavila dok je bila beba. Danas ta ista rodica ima dvoje djece za koje strahuje da se povijest bolesti ne bi ponovila.
Tesko je zdravom covjeku odgojiti djecu, a kamoli bolesnom.

Osobno ne znam sto bih ucinila da se zaljubim u psihicki bolesnu osobu. Sve bi ovisilo o tome kako on sam prihvaca svoj kriz i kako se nosi s njim. Poznavajuci sebe mislim da bih vezi s takvom osobom pruzila priliku jer vjerujem u ljubav, ali djecu tada niposto ne bih imala.

[AceOfCups]

nemouzagrebu kaže:

Ali meni se iskreno čini da je tako...

Onak, s jedne strane, ako netko ima bipolarni, ako je border, ili okp(mislim, pardon, nisam u struci, pa vjerojatno i fulam neki termin ), onda se pazi na svako manično ponašanje, svaka promjena u raspoloženju se pridodaje toj "bolesti", i onak, onaj neki prešućeni stav "OPET ćeš me kroz to provlačiti????".

Pa onda, kada osoba u trenu postane depresivna, kada moraš paziti što govoriš da ju ne bi kliknuo u krivom smjeru, kada joj stalno moraš ponavljati neke stvari bla bla bla...svašta nešto...uglavnom, "to je sve bolest kriva, zbog te bolesti se moraš drugačije ponašati prema toj osobi".

Shvaćam ja što ti govoriš, ali ti ne shvaćaš što ja govorim.
Ne može se to uopće trpati u isti koš s bolestima gdje se radi o gubljenu veze s realnošću. Postoje razne dijagnoze, ali nisu sve u istoj kategoriji.

[nemouzagrebu]

AceOfCups kaže:

Shvaćam ja što ti govoriš, ali ti ne shvaćaš što ja govorim.
Ne može se to uopće trpati u isti koš s bolestima gdje se radi o gubljenu veze s realnošću. Postoje razne dijagnoze, ali nisu sve u istoj kategoriji.

Ma kužim i ja tebe, ne negiram to što si napisala

Najjednostavnije, ono što ja želim reći je da stvari nisu crno bijele.

Netko s dijagnozom može biti savršeno normalna osoba, može se liječiti, može imati lijekove koji mu pomažu, i da stvarno nikada ne primijetiš išta "čudno" na njemu(a znam, jer upoznao sam takvih ljudi)...a s druge strane može biti netko s kime ti je svaki trenutak noćna mora.

Netko bez dijagnoze može biti baš "average joe", a može biti i nasilni, manipulativni, izrazito konzervativno odgojeni ljubomorni gad.

Nije sve crno bijelo...nekada je baš crno, nekada je baš bijelo, ali najčešće je u nekoj nijansi sive. Ono što se meni čini najvažnije u svemu tome je sama osoba.

Dakle da se odvoji osoba od njezine bolesti, da se pogleda kakva je ona prema tebi, prema drugima, prema sebi, kakva je općenito, što god. Ne možeš odlučiti kakvi su ljudi na osnovu njihove dijagnoze, trebaš baš upoznati tu osobu pa ćeš onda znati kakva je i da li ta dijagnoza utječe na to na neki loš način. Isto kao što ne možeš pretpostaviti da su oni bez dijagnoze uvijek super ljudi, jer nisu. Ma i netko s nekakvom dijagnozom može biti jednostavno gad bez obzira kako se nosio s tom bolesti!

Onak, ljudi smo, svi smo nekakve osobe, i trebalo bi se baš upoznati osobu, a ne unaprijed kalkulirati

[dora]

nemouzagrebu kaže:

Pogledaj onaj drugi post koji sam napisao

Uzeo sam banalne primjere(jer se tako volim izražavati ), ali ono što sam htio reći je da puno ljudi, ako ne i svi, vrlo često pokazuju iste karakteristike kao i ljudi s dijagnozom. No razlika je da ako imaju dijagnozu, uvijek se bolest krivi za to i to je izlika da ih se gura od sebe, a ako pak nemaju dijagnozu, onda su "jednostavno takvi".

Ne bas.
Ja recimo ne znam nikog tko brije da ga prate ili da ce ljudi izac iz tevea niti znam ljudi koji cesto mijenjaju raspolozenja u danu.

Jedna kolegica je imala susjedu koja je manicno depresivna.
Zajedno su setale pse.
Ta kad je u manicnoj fazi, znala je bojat po stanu, oslikavat vrata i tako bit malo hiperaktivnija :eufemizam:, pricat ko navijena, kuhat 10 jela u danu, bit cudno vesela. Kad je bila u depresivnoj fazi, nije joj rekla ni bok, hodala je u staroj trenirci i sam sutila.
To ne rade ljudi bez dijagnoza.

A šizofreničar ne mora biti nasilan, možda se potpuno kontrolira, no "on je bolestan, s njima ne znaš što bi moglo biti", a neki tip ne mora imati nikakvu dijagnozu, no da mu je u navici da ošamari djevojku kada napravi nešto što mu ne paše, no eto "on je jednostavno takav", i on se nikada neće liječiti, njemu neće biti tablete koje će mu popravljati dane, jer "on je jednostavno takav".

Ne mora niti vecina jest, niti ja pricam o nasilnosti.

[dora]

nemouzagrebu kaže:

Netko s dijagnozom može biti savršeno normalna osoba, može se liječiti, može imati lijekove koji mu pomažu, i da stvarno nikada ne primijetiš išta "čudno" na njemu(a znam, jer upoznao sam takvih ljudi)...a s druge strane može biti netko s kime ti je svaki trenutak noćna mora.

Koliko ljudi s dijagnozama šizofrenije znas da ovo mos izjavit?

[nemouzagrebu]

dora kaže:

Koliko ljudi s dijagnozama šizofrenije znas da ovo mos izjavit?

Dvoje

[violent_violet]

Teška tema. Ne znam bih li mogla, odnosno imala snage za vezu s psihički bolesnom osobom. Dobro je netko napisao na prvoj stranici, dok nisi bio u takvom odnosu, ne znaš što je to. Sve ovisi o manifestacijama bolesti i, najbitnije, nošenju s istom od strane samog bolesnika. Bila sam u dugogodišnjoj vezi s kroničnim bolesnikom (bila je riječ o prvenstveno fizičkom stanju) i sama bolest nije bila kamen spoticanja, već neki drugi problemi, dio kojih je u svakom slučaju generirala njegova nesposobnost / nespremnost da prihvati svoju situaciju i pokuša naći nešto pozitivno iz čega bi crpio snagu. Bilo je tu jako puno emocionalnog vampirizma, koji me "popio" na slamku. Ne bih se više htjela svjesno dovoditi u takvu situaciju. Nitko ne zna što život nosi, kakve bolesti vrebaju iza ugla i da zdravi partner najednom može oboljeti, ali mislim da ne bih mogla ući u to. Nemam ja toliko snage više...

Inače, imala sam poznanika koji je bolovao od shizofrenije. Dok se liječio, bio je OK (nisam ni znala, niti kužila da je bolestan). Onako, djelovao je pomalo melankolično i usporeno, ali funkcionirao je, koliko-toliko. Problem je nastao kad je prestao uzimati terapiju. To je pakao. No, kako je netko napisao, mislim da je bitna podrška obitelj, koja je skoro posve izostala u ovom slučaju (sama obitelj je tajila bolest od ostatka svijeta i time neizravno slala oboljelome poruku kako je njegovo stanje nešto sramotno).