Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.01.2015., 15:32   #1
Pjesme za gusle

SRETNIČKA TRAGEDIJA

Na desetog bilo je veljače
čuj građane i patni seljače
Na tisuću devete stotine
trides' osme žalosne godine
Što se dugo zaboravit neće
dok nam rosno ne savene cvijeće
na grobnici teških mučenika
koju lovi žalost prevelika
Odkad sunce ovo mjesto grije
žalost veću zapamtilo nije
U Sretnici južno od Mostara
gdje izginu narod od požara
Toga crnog i tragičnog dana
u svatovim Lozića Ivana
U razvitku svoje mlade želje
kad je imo najveće veselje
Na trenutrak crne oči sklopi
tužna vijest ode po Evropi
ta se žalost opisati ne da
ni onome ko je sve to gleda
A gdje bješe tragične strahote
i gdje brojne ostaše sirote
Tužne majke žalosna dječica
brat i seja, ljuba sirotica
Ko da broji ove uzdisaje
plač i jauk u nedogled traje
Ova pjesma predočit će vama
tragediju tu na Sretnicama
Što je teška i potresna bila
mnoge majke u crno zavila
Ivan skupi svatsku perjanicu
i dovede mladu zaručnicu
I sve svoje pozva prijatelje
da mu mladu dođu na veselje
Tu se brojni skupilo seljaka
djevojaka i mladi' momaka
Omladine dosta iz daljine
prijatelja i druge rodbine
Na vr' kuće zastava se vije
a ne sluti nitko tragedije
Da će radost u žalost pretvorit
i u ognju paklenom izgorit
Već je svatko raspoložen bio
i veselu pjesmu nastavio
Omladina i zgrbljeni čiča
Ivanovo veselje veliča
Mjesec sija piri povjetarac
razliježe se ganga i bećarac
A ori se pjesma od guslara
nitko nema sumnje od požara
Pjesma bruji, prosipa se piće
djevojke se drže uz mladiće
Te se mladež smije i šaputa
dok ih paklen oganj ne proguta
Dok se pjesma tu i tamo ori
suho sijeno u prizemlju gori
Kod kojeg su bjele ovce bile
što su prve požar osjetile
Od ovaca nastala je bleka
prvi signal krika i leleka
Pod kojim će za tren oka mrijeti
al signala nitko ne primjeti
Već veselje proširuju više
dok u tome svi ne zakasniše
Grede gore i sva tavanica
a mladenka stoji ko djevica
Sa buketom vjenčanoga cvijeća
tragedije svoje ne osjeća
Već sve više radosnija biva
i na svog se dragog osmjehiva
Dok napokon jedno malo djete
ne osjeti vatru ispod pete
I uskliknu glasom paničara
svi padošmo žrtvom od požara
Svatko bježi kud je kome bliže
jer se vatra iz prizemlja diže
Dok to mali panično uskliknu
jeziv plamen iz prizemlja riknu
Nasta jauk i užasna krika
a stvori se metež i panika
Sve odjednom nahrupi na vrata
da pobjegne iz tog oprljata
Ostavljajuć najbližnjega svoga
na lomači ognja paklenoga
Grede gore prolama se tavan
s krikom narod bjedan i kukavan
Preko sitne djece i staraca
svom brzinom na polje se baca
Dok ostali u ognju se pale
jauk stoji sitne djece male
Svatko cvili i zazivlje...majka
daj mi ruku, izvuci me vanka
Usred vatre skaču majke mile
da bi svoja čeda izbavile
Al su skupa u požaru pali
u mukama s dušom se rastali
Požar plamti dim se crni vije
svaka žrtvi kriči i vapije
Mila braćo hitnu pomoć dajte
zapaljena tijela spašavajte
Al svi zalud krici i uzdasi
jer ne može nitko da ih spasi
Jer je tavan u prizemlje pao
i strašni ih oganj progutao
gdje umiru u najtežoj muci
prateći ih krici i jauci
Crijep pada, kamenje i žbuka
sva priroda tuži od jauka
A dim crni seže u nebesa
sa lomače spaljenih tjelesa
Za njim plamen iz četiri zida
uz kovitlac šiba bez prekida
što je svojim uhvatio ždrijelom
to sve mrtvo osta pod pepelom
četvrt ure prije pola noći
bez ičijeg spasa i pomoći
dvades' devet teški mučenika
ko grumenja uglja iz rudnika
S mladoženjom Ivanom, na čelu
sve to mrtvo osta u pepelu
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2015., 15:34   #2
TURSKA OPSADA SINJA

Još ne biše zora zabilila,
ni Danica lica pomolila,
zove vila s Prologa planine
vitezove od ravne Cetine:

„Na noge se, mladi Cetinjani!
Jer spavate kano i poklani?
Eto na vas vojska strahovita,
turska vojska pun silovita.

Sto hiljada pišac’ i konjika,
sve po izbor najboljih vojnika.
Prid njima je silni Mustaj-paša,
Hercegovac, krvolija vaša.

Od Čelića roda i plemena,
poturči se u mlada vrimena
ter ostavi starca babu svoga,
pođe dvorit cara silenoga

i kod njega jadnu sriću nađe:
od čobana za pašu izađe
i serašćer od vojske careve
ter sad robi države duždeve.“

Istom vila tako besideći,
Cetinjane made slobobeći,
na Cetinu Turci udarđše,
na Kosincu vodu pribrodiše.

Kad to vidi Vučkoviću Bože,
sedla konja što god prija može,
kano soko udari na Turke
ter junačke okrvavi ruke.

S njim bijaše trijest vitezova
krajišnika, sivih sokolova,
dvajest i šest glava odsikoše
pak se natrag zdravi povratiše.

Al’ ne ktiše dva silna junaka,
u slobodu slična i jednaka,
dva Lovrića, dva orla krstaša,
otac i sin, lipa dika naša,

nego siku Turke krajišnike,
mlade pišce i brze konjike,
ali po nje tad bijaše loše,
sikuć Turke oba pogiboše.

Ljuto cvili Vučkoviću Bože,
od tuge se junak prinemože,
žali serdar dva Lovrića svoja:
„Di ste sada, dva sokola moja,

koji sa mnom u četu odiste
ter od Livna roblje dovodiste!
Ej Grgure, ljute moje rane,
tko će branit mlade Cetinjane?

Ej Filipe, rumena jabuko,
sva žalosti moja, teška muko,
jošter nisi lipo ni zenula,
a vidim te da si uvenula!“

Evo, brate, žalosti i više!
Na Otoku zbig cetinski biše.
U vodu su Turci ugazili
ter na Otok skladno udarili.

Hladna se je voda zajazila,
kud je turska vojska prigazila.
Tu se brani malo i veliko,
ali od njih ne uteče nitko,

jer je silna vojska udarila,
Otočane pod mač okrenula.
Puno veće izgibe Turaka,
nego mladih cetinskih junaka,

al’ zaludu njihov mejdan biše.
Viruj, pobre, tako pero piše.
Otolem se podigoše Turci,
k Sinju gradu kano mrki vuci.

Cetinu su uz put porobili
i pod Sinjem tabor učinili.
Malo vrime postajalo biše,
na troje se oni razdiliše.

Jedni paze Sinja bijeloga
od pomoći dužda mletačkoga,
drugi iđu niz polje Petrovo,
da osvoje gnizdo sokolovo,

Drniš bili više polja ravna,
u srcu im to biše odavna.
Ali mnogi glave pogubiše,
prije nego Drniš ni vidiše,

jer ih siče silni kavalire,
s krajišnicim Nakiću Grgure.
Ne dade im pristupiti gradu,
Već im rusu svu oguli bradu.

Sramotno se povratiše Turci
k Sinju gradu kano gladni vuci,
niti Drniš bili osvojiše,
niti mlado roblje zarobiše.

Treća vojska ode pod Vrljiku,
svakom daje žalost priveliku.
Na varoš je zorom udarila
Ter ga biše brzo osvojila.

Upališe kule i čardake,
Vrljičane ter siku junake,
al’ se oni lipo osvetiše,
zašto mnoge Turke pogubiše.

Kad su Turci varoš osvojili,
udariše na kašteo bili,
al’ na silu njega ne uzeše,
neg’ na viri, jer im se zakleše,

da ih ne će pogubiti nitko,
neg’ veselo malo i veliko
da će poći kud je komu drago,
još im uz to obećaju blago.

Privariše jedne Vrljičane
ter ih siku kano Otočane.
Biše duša petnajest stotina
u kaštelu, ovo je istina.

Kad u njega Turci ulizoše,
što bi staro ono posikoše,
malu dicu nemilo razdiru.
Učiniše veliku neviru,

a neviste i mlade divojke
poturice hvataju za dojke.
Sve za roblje tada popadoše,
pak se Sinju gradu podigoše.

Tu su tuge, velike žalosti:
Turci vode roblje brez milosti,
majke žale, divojčice ciču,
a neviste: „Jao meni!“ viču.

Al’ žalosti onde ne pristaju,
pod Sinjem im goru muku daju.
Što god biše od boja junaka,
sve pogibe tada od Turaka.

Virujte mi, na glasu delije,
nigda vire u Turčina nije.
S nevirom je vojevat počeo,
S nevirom je po svitu oteo.

Opet oni o neviri rade,
oko Sinja meterize grade.
Po imenu dozivlju serdare
ter nastoje da i njih privare:

„Pridajte se, sinjski vitezovi,
po Cetini bit ćete knezovi.
Bilu gradu vrata otvorite,
čestitom se paši poklonite!“

Pridajte se, mladi Cetinjani,
ne ginite kano Otočani.
Ostavite Latinina Marka,
bit će paša vaša mila majka!“

Al’ serdari za to i ne haju,
veće Turke psuju i karaju:
„Ej nevire, Turci Glamočani,
a di su nam naši Vrljičani,

kojino se vami pridadoše
ter na viri tvrdoj izgiboše?
Nigda vire u vami neimade,
zašto Turčin za Boga ne znade.

Prija ćemo podnit teške muke,
neg’ se pridat u nevirne ruke,
ni ostavit dužda mletačkoga,
a dvoriti cara nevirnoga.“

Kad srdare Turci razumiše,
oko grada tope namistiše
ter ga biju, nigda ne pristaju,
sa svih strana živi oganj daju,

pak su naglo na grad udarili,
s rukam’ su se izda uhvatili.
Živa vatra prosu se iz grada,
slušaj, brate, od Turaka jada!

Koliko ih na grad udariše,
on’liko ih sunovrat padoše.
Pogibe ih petnajest stotina
na jurišu, ovo je istina.

A ostali biže i jauču,
za njima se saručine suču.
Prid Mustapu iđu izranjeni,
neveseli, sasvim poniženi.

Suze rone, ovako, govore:
„Mustaj-paša, još će biti gore,
jer Sinjani nisu Otočani,
nit’ su ono jadni Vrljičani,

već su ono zmaji i junaci,
vitezovi kano i Ungarci.
Prid njima su aždaje glavari,
kapetani i mladi serdari.

Po imenu kažemo glavare,
vitezove i delije stare:
kavalira Grčić don Ivana,
kojino je dika Cetinjana,

i serdara Božu Vučkovića,
na oružju Marka Kraljevića,
Žankovića i Tomaševića
i viteza Grgu Bakovića,

Surić Franu, zmiju od mejdana,
a unuka Surić don Stipana,
vojevodu Grabovca Antuna
i Čulića, mlada kapetana.

Ovo jesu cetinski glavari,
kapetani i mladi serdari.
Još kažemo, moj čestiti paša,
tri papaza, to je žalost naša:

fra Stipana roda Ugričića
i fra Pavla fratra Vučkovića,
trećega ti kažemo sokola
ter se zove Brčić fra Nikola.

Ovi tebi grada ne pridaju,
nego nami ljute rane daju,
i ostali sinjski kapetani,
harambaše od krajine zvani.

Silni vitez njima zapovida,
da se brane, sve im pripovida.
Nije ono poplašeno Ture,
nego vitez Balbi providure,

koji bi se prija pomamio,
još i rusu glavu izgubio,
nego bi se tebi poklonio,
Sinju gradu vrata otvorio.“

Paša nijma ništa ne viruje,
već ih opet na grad natiruje.
Sinjani se Turkom ne pridaju,
već im ruse glave odsicaju.

Osta mrtvih brez broja Turaka
oko grada, najboljih junaka.
Obraniše gnizdo sokolovo,
Na krajini srce principovo.

Obrani ga Marija Divica,
kojano je sinjska pomoćnica.
Koliko ih pod grad dolazaše,
toliko ih mrtvih ostavljaše.

Bi u Sinju Gospina Prilika,
koja čini čudesa velika.
Trikrat se je u gradu znojila,
moleć Sinka koga je rodila,

da pogleda na svoje stvorenje,
koje nosi njegovo zlamenje:
„Zarad, Sinko, tvoje gorke muke
ne daj puka u nevirne ruke!

Tako t’ moje velike žalosti,
nu se smiluj ter grišnikom prosti.
Plačna gledat ja ne mogu puka,
ni slušati njihova jauka.“

Ali Isus Majci odgovara:
„Njihova je opačina stara.
Pusti mene, moja Majko mila,
da pokaram ja njihova dila!

Njihovi mi dodijaše grisi,
nek im sindžir oko vrata visi!“
Trikrat Majka moli Sinka svoga,
Da ne kara puka cetinskoga.

Poslušajte velikih čudesa,
što će sada pasti iz nebesa!
Na Turčina dođe srdebolja,
teška bolest, velika nevolja.

Po trista ih na dan umiraše,
po toliko iz vojske bižaše,
a uoči Gospojine slavne
biže Turci iz Cetine ravne.

Osta mrtvih trideset hiljada
turske vojske oko bila grada.
Što pogibe, što bolest umori.
Gospe Sinjska posve ih obori.

Zahvaljujte, od Sinja junaci,
brez pristanka Isusovoj Majci,
kojano vas od Turak’ obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani!
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2015., 15:36   #3
KRUNIDBA KRALJA TOMISLAVA

Gusle ove povijest opjevaše
zgode razne, pripovjesti mnoge
Bitke strašne i gladne godine
razmirice al i bratske sloge
Neka gusle još jednom zastruje
nek se do svih kraja svijeta čuje
Od koljena do koljena rodu
Hrvatima po cijelome svijetu
O junaku Tomislavu slavnom
vičnom maču i hrvanju svakom
Kralju prvom borcu za slobodu
po njemu je i pjesma postala
U knjigama o njemu se piše
Ko što stari ljetopisu kažu
a što kažu to se i ne briše


Duvanjsko je polje lijepo, ravno
na njem kamen još i danas valja
Gdje predaja nama stara kaže
okruniše Tomislava kralja
Prvog kralja hrvatskoga roda
kom milija bijaše sloboda
I teškog se mača dohvatio
i Ugare ljuto porazio

Prije no ga krunom okruniše
i u ruke žezlo pravde daše
Sazvao je velmože svih kraja
koje no su teklići pozvali
Da bi čuli riječi Tomislava

Braćo moja slušajte me dobro
prije no što ispunite volju
Da za kralja mene okrunite
sa sjevera pritisnuše horde
Ubojice na brzim konjima
žare, pale i nejačad kolju
Na oružje ko se Hrvat zove
nek tokovi strjela budu puni
Samo jedno na znanje vam dajem
ako li u borbi izginemo
Na oružju bitku izgubimo
djecu će vam voditi u roblje
žene naše redom sramotiti
Prekopati grobove otaca
i mnoga će zaplakati mati
Dušmanina ako istjeramo
s mirom ćete zemlju prohoditi
s mirom ćete djecu odgajati
s mirom leći s mirom ustajati
s mirom svoja stada izgoniti
Svakog dana hvalu Bogu dati
mirno živjet i zemlju orati

Zato u Boj neka pravda živi
da branimo ono što smo stekli
Domovinu sviju nas Hrvata
što dođosmo ovdje sa Karpata
Zadrhtala zemlja od kopita
konjanika Kralja Tomislava
Kojih bješe šeszdeset tisuća
svi pod barjak stavili se složno
Da potvrde svoja stara prava
sto tisuća bijaše pješaka
Što bacaju sulicu i koplje
cilj dobace na tristo metara
smrtonosne kao munja svaka

Stala buka bojnih talambasa
piska zurli ugarskog golgora
Alakanje, vriska bojnih konja
sad će bitka sad će prava hora
I vojske se teško sudariše
stala zveka mačeva, kopalja
I fijuka bojnih buzdovana
stade lelek teški' ranjenika
Vriska konja kletve konjanika
u metežu tuku se pješaci
Sve se dižu i padaju barjaci
kroz prodore sijevaju junaci

Pomrčalo sunce od oblaka
od oblaka strijela i kopalja
A tek sad se bitka rasplamsla
svatko čuje riječi Tomislava
Što je prije bitke govorio
i u tami tucite se složno
Jer sloboda u noći se rađa
Neka nitko kukavica nije
od ropstva je smrt junačka slađa
Udariše složno svi junaci
i ugarske obaraju glave
Što su htjele gospodarit njima
pogaziti pute stare slave
Nakon boja izgrijalo sunce
obasjalo veliko kreševo
Posvud koplja, mrtvi na sve strane
mnoštvo strijela, sablja krivošija
probodenih konja i konjika
Svugdje vidjet ratne buzdovane
ranjenima vidaju se rane
Od Ugara što ginulo nije
u daljini preko rijeke Save
Samo oblak prašni ostao je
štos' u Dravi podavilo nije
U sužanjstvo moralo je pasti
gdje je ponos silnog Ugarina
gdje su krila Arpadski sokola

BITKA NA GVOZDU

Zakukala sinja kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Otkad nesta kralja Zvonimira,
Nestalo je i sreće i mira.
Moje srdce od boli krvari,
Tuđin hoće, da mi gospodari.
Slavoniju Ugri mi oteli,
Još bi srdce ugrabiti htjeli.
Na noge se, oj sinci Hrvati,
Za slobodu u boj zove mati!
Sačuvajte svome milom rodu
Staru krunu i staru slobodu!"
Glas joj leti zemljom poput vjetra,
Glas dopane do Svačića Petra,
Skoči bane na noge lagane
I družini govoriti stane:
"Majka zove i pomoć doziva,
Sin se majci premiloj odziva.
Što je naše, naše će ostati,
Kraljevstvo nam ne smije prestati.
Naoštrite svoje sablje ljute,
Dozovite sve sinove roda,
U boj,u boj za sreću naroda!"

Kad družina Petra razumjela,
Na puteve sva je izletjela,
Na ročište junake dozivlju,
Za slobodu u borbu pozivlju.
Nije prošla ni nedjelja dana,
Skupila se vojska izabrana,
Ljuti otci i hrabri sinovi,
Slavnih pređa junački lavovi.
Petar Svačić gleda, pa se smije,
U grudima lavlje srdce bije,
S njma junak odrvat će vragu
I sačuvat svoju zemlju dragu.
Druga prošla tek nedjelja dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Almoš s vojskom silenom upravlja,
Brat rođeni ugarskoga kralja.
Kad ih vidi Petar, ban Hrvata,
On podbode svojega dorata.
Sablju trgne, na Ugre navali,
A za njime lavovi ostali.
Sieče Petar, sieku mu junaci,
Bije Almoš, biju mu ortaci,
Sunce žarko već za brda hodi,
A ljuta se bitka jošte vodi,
Još mačevi ljuto udaraju,
Još se ruse glave obaraju.
Al' kad svane zora novog dana,
Pobjegao Almoš sa megdana,
Pobjegao, da iznese glavu,
Kad ne može odoljeti lavu.

A Hrvati Sabor učiniše
I Svačića kraljem proglasiše,
Na glavu mu zlatnu krunu stave
I još ove rieči mu uprave:
"Domovina takvu glavu treba,
Nek' te prati višnji Bog sa neba,
Te Hrvatsku od Ugra izbaviš
I zemlju nam k slobodi upraviš."
A kralj Svačić na to odgovori,
Odjekuje glas mu po svoj gori:
"Zaklinjem se Bogom, oj Hrvati,
Da ja neću dotle mirovati,
Dok Hrvatskoj svog sjaja ne vratim,
Slavoniju majci ne povratim.
Sve ću, sinci,pregorjeti, sve ću,
Al' slobode domovinske ne ću!
Za nju me je otac odgojio,
Za nju narod krunom okrunio.
Ja živ s krunom, kruna u grob sa mnom,
A vi, sinci vjerni, u boj za mnom!"

Nije proš'o niti mjesec dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Koloman je kralj ugarski vodi,
Ususret mu Petar Svačić hodi.
Petar prvi ljuti boj otvori,
Junacima svojim progovori:
"Ustali ste, da mene sliedite,
Ustali ste, da dom obranite,
Ustali ste spremni krvcu liti,
Mrtvi biti il' slobodni biti!
Ustali ste,ustaše mog roda,
Oj, ustaše, za nas je sloboda!
Nikad nismo bili slični robu,
U slobodu ili mir u grobu!"
Petar skoči, a za njim ostali,
Započe se ljuti boj krvavi.
Bojna vika po Gvozdu se čuje,
Šumom Gvozdom jauk odjekuje.
Udaraju ugarski grobari,
Za dom ginu hrvatski čuvari.
Izginuli bojovnici prvi,
Ogreznuli u rumenoj krvi.
Sieče Ugrin, žestoko udara,
Bije Hrvat, posvuda obara.
Izginuli bojovnici drugi,
Boj se bije po krvavoj prugi.
Sablja puca, lome se mačevi,
Izginuli hrvatski očevi.
Kad to vidi Petar,kralj Hrvata,
On za uzde svog dorata hvata,
Zaleti se ravno na dušmane,
Za slobodu neka i kralj pane.
Iz očiju munje mu sievaju,
Oko njega dušmani padaju,
Pomažu mu hrvatski sinovi,
Udaraju ko ljuti lavovi.
Al' odnekud striela doletjela,
Usred srdca kralju Petru sjela.
Klone Petar, naginjat se stane,
Vjeran dorat na koljena pane
I k zelenoj priljubi se travi,
Da mu padom kralj se ne udari.
Al' pomoći kralju nema više,
Za slobodu kralj ranjen izdiše,
Ugreznuo Petar sav u krvi,
Ustaša je za Dom pao prvi!
Kad vidjeli hrvatski sinovi,
U smrt jurnu ko silni lavovi,
Kome nije da sačuva glavu,
Već slobodu i kraljevsku slavu.
Do posljednjeg u kreševu pali,
Za slobodu i Dom život dali.

Zakukala opet kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Pade junak, pade stup slobode,
Moju krunu dušmani odvode,
Prestalo je doba moje sreće,
K drugima se žarko sunce kreće.
Al' krv kralja zemlji pečat dala,
Moja nada nije u grob pala!
Prvi usta, al' posljednji nije,
Prvi pade, da barjak razvije,
Prvi pade, al' ustaše sliede,
Borit će se, sve dok ne pobiede,
Dok ne sine zlaćana sloboda,
Stara slava hrvatskoga roda!
Blagoslovljen za sve vieke bio,
Tko taj zavjet bude izpunio!"
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2015., 15:38   #4
ANTE STARČEVIĆ

Tužne viesti zemljom proletjele,
Proletjele kroz krajeve ciele:
Starčevića, koreniku stara,
Uhvatila dva carska stražara.
Stražari ga vode u tamnice,
Iz tamnice pred sudčevo lice.
Koji zločin Ante počinio,
Da mu sudac sudit odlučio?
Stari Ante pred sudcima stoji,
Gleda, kako sudac pravdu kroji.
Stane sudac pa knjigu otvori
I iz knjige ovako govori:
"Po nalogu previšnjega cara,
Dozvah sebi Starčevića stara,
Nek se brani, kakogod umije,
Dok presuda težka pala nije.
Zašto si se, Ante, pobunio,
Hrvatima svojim govorio,
Da Hrvate car milostiv vara,
Da mu kruna zarđala stara,
Nek' Hrvati mog cara ostave
I slobodnu državu sastave!
Zašto hoćeš mom čestitom caru
Nad Hrvatskom otet vlast prastaru?
Hrvatska je zemlja cara moga,
Cara moga i više nikoga!"

Carskom sudcu Ante govorio:
"Od starosti um ti potamnio.
Sramota se branit velika
Protiv tužbe carskog odvjetnika.
Carska tužba meni na čast služi,
Nek' me care za to uviek tuži!
Liži, sudče, skute cara svoga,
Ja ću ljubit roda hrvatskoga.
Car se stari i srdi i tuži,
Što sin vjerno svojoj majci služi,
Jer bi htio otet vjernom sinu
Vjernu majku, milu domovinu.
Ja se nisam pobunio stari,
Već mi srdce zbog Doma krvari.
Što sam rek'o, opeta ću reći,
Makar mor'o za to u grob leći:
Car nas buni, car nas ljuto vara,
Zarđala pamet mu je stara.
Hrvat njega nije ostavio,
To je sam car prije učinio
I ugovor prvi prekršio.
Dvije jesu strane ugovora,
Obadvije poštivat se mora.
Jedna strana dužnosti hrvatske,
Druga strana obaveze carske.
Svoju stranu car je poderao,
Pa na našu prstom pokazao.
Carsko pravo- moje pravo radit,
Prvom stranom cigaru zapalit.
Nek' ugovor i s hrvatske strane,
Kao s carske vriediti prestane!
Veliš, da smo zemlja cara tvoga,
Cara tvoga i više nikoga.
Reci caru, gospodine stari,
Da sam sebi račune ne kvari.
Car tvoj jošte nije ni živio,
Kad je Hrvat svoj gospodar bio,
Svoj gospodar na milom tlu svome,
Klanjajuć' se Bogu jedinome.
Morao bi car tvoj dobro znati,
Ovdje vlada tek Bog i Hrvati.
Tako bilo od pradavnih dana,
Tako bilo za naših knezova,
Za kraljeva i slavnih banova,
Tako bit će do sudnjega dana."

Gleda sudac cesarovu sliku,
Gleda Antu, starog koreniku,
A iza njeg' tisuću očiju,
Iz očiju oštre munje siju,
Niemo brane Starčevića svoga,
Mrko glede sudca carevoga.
Sudac ne zna, što bi učinio,
Starčević je u pravici bio.
Al' car hoće, da bi zora rana
Našla Antu u lance svezana.
Plaho sudac listove otvori
I ovako Anti progovori:
"Izvršit se mora carska volja,
Nek' te snađe tamnička nevolja!
Dva mjeseca pretežke tamnice,
Dok pred carsko ti ne padneš lice
I za oprost pitaš cara moga,
Cara moga, gospodara tvoga."

Okrene se Ante Hrvatima
I ovako progovori svima:
"Svaka sila ide za vremena
I nad carem oluja se sprema.
Tamnica je za poštene ljude,
Kad dobrima loši ljudi sude.
ja bih bio sinja kukavica,
Kad bih carskih boj'o se tamnica.
Na slobodi ili iz sudnice,
Iz tamnice ili iz grobnice
Hrvate ću k slobodi voditi,
Silnoga ću cara predobiti,
Jer uza nj je laž hinbena lica,
A uza me Božja je pravica.
Hajd'te, braćo, vi sad svom domu,
Nadajte se brzo pismu momu."
Sudac opra ruke s malo vode,
Starčevića iz sudnice vode,
Vode njega do tamne ćelije,
Gdje nikada sunce sjalo nije.
Na ruke mu meću lisičine,
Težke negve na noge Antine,
To mu družtvo, a hrana ciela
Kora kruha i vodica biela.

Prvi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije biela knjiga pođe,
Biela knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Tko svoj nije, svačiji će biti,
O milosti tuđoj ovisiti.
Tko se smatra sužnjem tuđih ljudi,
Nek' se svome sužanjstvu ne čudi,
Što čas svaki mjenja gospodara
I što svaki gospodar ga vara.
Al' Hrvati, moja braćo draga,
Nisu bili nikad roblje vraga.
Slobodni smo, braćo uviek bili,
Ne dasmo se nikad tuđoj sili.
Sloboda nam sad tek životari,
Jer je bečki car progoni stari,
Tko mač hvata, mač mu glavu rubi,
Tko dom voli, tog sloboda ljubi.
U toj vjeri čvrsti ostanite,
Nikoje se sile ne bojite!
Tkogod stigne gore, dolje ide,
Nove zore traci već se vide.
Težki lanci već se eto lome,
Pravica se bliži Domu mome.
To je vjera hrvatskih sinova,
To je nauk otca iz okova,
Koji nije rob cara silnoga,
Nego borac roda hrvatskoga.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i perom i trnovim dračem.
Iz tamnice s carem bojak bijem
I caru se u brk siedi smijem."
Ide knjiga od usta do usta,
Ohrabri se, tko do sada susta,
A val silni rodoljubna žara,
Grije grudi, hoće da ih para.

Drugi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije druga knjiga pođe.
Druga knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"U prvoj sam knjizi govorio,
Da je Hrvat viek slobodan bio,
Al' sloboda zlatna potamnila,
Pritisla je cesarova sila.
Al' to nije tekar slučaj prvi,
Za slobodu dasmo mnogo krvi.
Stotinu nas napadalo sila,
Sva nam prošlost težka borba bila,
Težkom borbom zemlju smo čuvali
I slobodu zemlji sačuvali
Ljute bjehu borbe s Mongolima,
S Avarima, ljutim Tatarima,
Sa Francima i silnim Turcima,
S Mletčanima i silnim Ugrima.
Pređi s njima bitke vojevahu
I nad njima bitke dobivahu.
Tu Ljudevit, knez drage Posavske
I Trpimir, knez Biele Hrvatske,
Kralj Tomislav, kralj Stjepan Držislav,
Kralj Krešimir, dobri kralj Zvonimir,
Tu Horvati i Šubići bani,
Tu junaci Zrinski-Frankopani,
Tu Matija Gubec i seljaci,
Tu radnici, marni učenjaci,
Još Kvaternik, moj pobratim mili,
Iz potaje što su ga ubili.
Sada znate, kako se borismo
I dušmane kako predobismo,
Ne sklapanjem mrtvih ugovora,
Ljutom svađom kraj dugih govora
Nego mačem i vjerom u Boga
Sačuvasmo dosad roda svoga.
A odsada, to i sami znate,
Borba vodi do slave Hrvate,
I do slave i pobjede slavne,
Do slobode i pravice davne.
Spremite se za tu borbu ljutu,
Uklonite sve, što je na putu!
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i glavom i trnovim dračem.
Braniči smo roda hrvatskoga,
Miljenici Boga pravednoga.
U redove čvrste svi se zbijmo
I vragu se u brk crni smijmo!
Dok smo složni nema vraga toga,
Da bi svlado roda hrvatskoga!
To je nauk otca iz okova,
To je volja hrvatskih sinova."
Ide knjiga od usta do usta,
Napried ide, tko dosada susta,
A val silni rodoljubna žara
Grije grudi, hoće da ih para.

Treći tjedan tamnovanja prođe
Iz ćelije treća knjiga pođe,
Treća knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Naša kuća, a gdje su vam ključi?
U cara su, on nam gazda kući!
S ključem care ide, gdje ga volja,
Sjedne, gdje mu večerica bolja,
Za domare stari car ne mari,
Glavno da mu pun želudac stari,
Dajmo kuću il' tražimo ključe,
Mi iz doma ili on iz kuće!
Kad sam bio još maleno diete,
Slušao sam pričati od tete:
Volim malo al' slobodno selo,
Nego carstvo zarobljeno cielo.
Koliba mi draža, nek' je moja,
Više nego kuća, što je tvoja.
Moja ovca moju djecu hrani,
Tuđa krava kuruz potamani.
Moj opanak čuva me od blata,
Tuđa čizma goni s mojih vrata.
Moj vinograd napaja me vinom,
A tuđinski žuči i pelinom.
Kolibica moja slobodica,
Tuđa kuća moja je tamnica.
U njoj ginem o kruhu i vodi
I nazdravljam hrvatskoj slobodi.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i srdcem i trnovim dračem.
To je nauk vašeg otca cio,
Sliedite me, ako vam je mio!"
Ide knjiga od kuće do kuće,
O ključima glas svom zemljom puče.
Uzplamtjeli hrvatski domari,
Idu tamo, gdjeno trune Stari.
Upute se do carske tamnice,
Pred sudčevo oni stanu lice:
"Sudče, robe cara silenoga,
Vadi ključe ti iz džepa svoga!
Ključe daj nam, ne zameći kavgu,
Iz tamnice da vadimo pravdu,
A sa pravdom Otca Domovine,
Da i njemu jednom sunce sine!"
Sudac, vičan samo robovati,
Hrabre ljude do tamnice prati,
Od tamnice otvori im vrata
I doziva Otca svih Hrvata:
"Hodi, Stari, na me se ne ljuti,
Čudnovati carevi su puti.
Sloboda je caru vrlo mila,
Ali nek' bi samo za njeg' bila,
Sebe hrani bielim pogačama,
U tamnici Antu mrvicama.
Sad hrvatsko srdce zaigralo,
Priestolje se caru rasklimalo."
Još je sudac govoriti htio,
Al' mu Ante nije dozvolio:
"Strvinaru, bjež' od naših vrata,
Nije za te čisti dom Hrvata.
Jesi l' prije tako govorio,
Kad si pravdu nada mnom krojio?"
Tad Hrvati dignu se na noge,
Starčevića iz tamnice vode.
Sred Zagreba kuću sagradili,
Od kuće mu ključe izručili,
Da imade gdje skloniti glavu
I odakle branit staru slavu
Do konačne pobjede svog roda,
Dok ne zasja podpuna sloboda.
Još mu liepo nadjenuli ime:
Ante Stari, Otac Domovine!
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2015., 15:40   #5
STJEPAN RADIĆ

Od briga se Radić umorio,
Pa na stolac trudan naslonio,
Al' ni časak počinuo nije,
Biela knjiga došla iz Srbije.
Čita Stjepan knjigu, pa se smije,
I ako mu do smieha baš nije.
U knjizi mu piše kralj Srbije,
Da ga davno već vidio nije
U Beograd neka odmah krene,
Netom iz sna jutarnjeg se prene.
Kad ujutro bieli dan osvane,
Stjepan Radić za svoj stolić stane,
Uzme pero i knjigu pa piše:
"Nek' me traži tko za mnom uzdiše!
Imam doma posla velikoga,
Pa ne mogu do priestolja tvoga.
Naći ćeš me u Zagrebu bielu,
Il' u njemu ili gdje na selu.
Al' ako se nisi promienio,
Ti ostani, gdje si dosad bio.
Daleko je do moga Zagreba,
A badava putovat ne treba."
Doveze se kralj sa srbskih strana,
Kroz grad hodi, Stipu ne nahodi,
Kud se skita, za Radića pita.
Kralj u selu našao Stjepana,
Pa izvadi dare iz njedara:
"Evo, Stipe, tebi dara moga,
Ja sam željan prijateljstva tvoga
Na mene se kralja Niemci ljute,
da Hrvatu zakrčujem pute,
I još mi se Niemac ljuti prieti,
Da ću biti na velikoj šteti,
Hrvatima ako ne ugodim,
I s njima se brzo ne nagodim.
Reci, Stipe, silenim Niemcima,
Da je pravo tvojim Hrvatima,
Da su složni s kraljem i Srbima
I pravedno kralj da dieli svima."
Nasmije se Radiću Stjepane,
Srbskom kralju govoriti stane:
"Bog ti, kralju, mudru glavu dao!
Nisam vođa, da bih kom lagao,
Već da rodu pribavim slobodu,
Njemu služim, a tebi ne mogu.
Zato hvala na tvojemu daru,
Hrvati bi s njim bili na kvaru.
Mjesto dara priznaj Hrvatima,
Što oduviek pripadalo njima.
Kad nam krojač gaće sakrojio,
Za džep nam je rupu načinio.
Kad su majke naše nas rađale,
Svakome su desno rame dale.
Nisu džepi, da bi prazni bili,
A ramena, da bi vas nosili
Svojim novcem svoje ćemo hranit,
Svojom puškom svoje ćemo branit
Od pohlepe tuđega plemena,
Odluka je naša od kremena!
Ne ćeš li me, kralju, poslušati,
Okreni se, pa se kući vrati!"
Kralj Srbije ni rieči ne reče,
Uze kapu, put Srbije kreće.
Nakon toga bilo treće noći
Basariček do Stjepana skoči,
Pa Stjepana potegne za rukav:
"Treba, vođo, biti vrlo lukav.
Kralj englezki s francuzkim glavarom
Ugodiše srbskom liscu starom,
Svu mu pomoć svoju obećali,
Kako bi nas u svoj rog strpali."
Sutra zorom došla knjga biela,
Čita Stjepan srdca nevesela,
Kralj mu srbski opet poručuje,
U Beograd nek' hitro putuje,
Da sporazum sa kraljem podpiše
Jer Beograd sad drukčije diše.
Sve su želje Hrvata primili,
S vama bi se rado pomirili.
Težko se je Stjepan zamislio,
Drugovima svojim govorio:
"Lisac stari hoće da prevari,
Al' sam sebi on račune kvari.
Ne vjerujem da se promienio,
On je nešto drugo naumio.
Prihvatit mi lažni poziv treba,
Odputovat iz biela Zagreba,
Jer još nije slobode došlo vrieme,
Još moramo snosit težko breme
Koje su nam nametnuli silom,
Jer ne znamo roblje biti milom.
Doć' će ura i ljutog megdana,
Doć' će zora i hrvatskog dana.
Velika mi utjeha u borbi,
Što me narod moj hrvatski voli,
Što je složan i svog vođu sliedi,
Ta nam sloga za pobiedu vriedi.
A sad, braćo, što Bog dobri dade
U Beograd ići nam valjade,
Ili tamo glave ostaviti
Il' se sretno domu povratiti.
Nas nevolja, a njih obiest vodi,
Tu zlo može lako da se rodi.
Težko ćemo tim Domu pomoći,
Al' za nj treba i u vatru poći!"
Ranom zorom Radić na put grede,
Na putu ga vjerni druzi sliede,
Ne bi li mu u pomoći bili,
Ako treba odrvat se sili.
Do srbskoga grada oni pođu
I na divan srbijanski dođu.
A kralj srbski kada to doznao,
Na dogovor tajni svoje zvao.
Nitko ne zna, što kralj s njima zbori,
Osim Onog, što stoluje gori.
Srbi zatim divan otvorili,
Na Stipu se oštro oborili,
Da on carstvo srbsko podkopava
I glavom se svojom poigrava.
Nek' prihvati od Srba ponude,
Ako ne će, da mu Srbi sude.
U to netko kraj kraljevih vrata
Zapjevao kao od inata:
"Nitko nema, što Srbin imade,
Srbin ima Miloš Obilića,
Srbin ima Vuka Brankovića,
Srbin ima Punišu Račića."
Hrvati se njima nasmijali,
Po hrvatsku njima odpjevali:
"Obilić vam nije ni živio,
Branković vam izdajica bio,
Za Punišu vašeg i ne znamo,
Mi takovih zaista nemamo.
Hvalite se crnim obrazima,
Kad junaka u Srbiji neima,
Nit' junaka niti kremenjaka,
Narod kakav i pjesma mu taka."
Planu oči svoj srbskoj gospodi,
Malo da se kavga ne porodi.
Ali u to Radić diže ruku
I utiša svojim glasom buku:
"Tko zlo pjeva, taj dobro ne misli,
Al' zli ljudi još nas nisu stisli,
A niti će, jer je Božja pravda
Stoput jača nego ljudska kavga.
Bog onome pamet prosvjetlio,
Koj' pod jednu nas kapu stavio.
Sad je tako s tim računat treba,
U buduće što Bog sudi s neba.
Vi hoćete od hrvatskog vođe,
Da sam rado na vješala pođe.
Znajte, da bih to sad učinio,
Kad bi Hrvat tim slobodan bio.
Što tražimo, vi to dobro znate,
Dobro znate i moje Hrvate.
Nije nama do vaših mrvica,
Nego nam do naših pravica.
To sam davno vašem kralju rek'o,
Ali on je preda mnom utek'o.
A sad velim svoj srbskoj gospodi,
Sve će Hrvat žrtvovat slobodi,
Otca, majku, sestricu i brata,
Zadnju kaplju zadnjega Hrvata
Nismo vični drugom robovati,
U Hrvatskoj rodila nas mati.
Ništa, Srbi, ne tražimo vaše,
Al' ne damo nikom, što je naše.
Sad zovite kralja vašeg amo,
Na poziv sam njegov doš'o samo."
Tada Srbin, Puniša nazvani,
Kavgadžija u svietu poznani,
Desnom rukom u džep svoj posegne
I plameno oružje potegne.
Poče palit', sav se pomamio,
Kao da mu tko otca ubio.
Jednom plane, Basariček pane,
Drugom plane, Pavle Radić pane
Trećom planu, dva Ivana panu,
A četvrtom pogodi Stjepana,
Pade Stjepan od krvavih rana.
Nasta strka, jurnjava i trka,
Nesta Srba i Puniše mrka.
U to stigne kralj od Srbije
Oko plače, a brk mu se smije
Širi ruke i Stjepana gleda,
Al' mu Stjepan niti blizu ne da.
Srbskog kralja ne će ni da čuje,
Već mu rukom vrata pokazuje:
"Idi, kralju, krvava ti ruka,
Pored tebe umrieti mi muka.
Gdje si prije, srbski kralju bio,
Od straha se valjda nisi skrio,
Kako li ćeš ovu krv oprati,
Pitat će te to moji Hrvati.
Reć će tebi i tvojim Srbima,
Da na svietu još Hrvata ima."
Ode kralju, a Stjepan ostane,
Pritiskajuć' svoje ljute rane
Osta Stjepan kraj mrtvih Hrvata
Oplakuje rođenoga brata,
Oplakuje i ostalo troje,
Dobre borce i drugove svoje.
Oplakuje majku Domovinu,
Kojoj sinci u tuđini ginu,
Pa ostavi Beograd krvavi,
Da se kući sa dušom raztavi
Ranjen ide sa svojim ljudima,
Ranjen ide, tiho zbori njima:
"Smrtno zrno, što vam vođu zgodi
Put kazuje, što vodi k slobodi."
Dođe Stjepan bolan u domaju,
A domari na noge ustaju,
Liepo oni bolnog otca dvore,
Bolan otac Hrvate dozove:
"Braćo moja, pusti moji dvori,
Čujte, što vam vaš vođa govori.
U Srbina ni mjere ni vjere,
Srbin hoće kožu da vam dere.
Sjetite se tog budućih dana,
Sjetite se mojeg smrtnog dana,
Sjetite se, što vam vođa veli,
Dok mu duša sa tielom se dieli:
Nikad više ne će Hrvat pravi
U Beograd stupiti krvavi!
S glavom smo se do sada borili,
Pa smo svoje glave izgubili.
Odsad nek' nas desna ruka brani
Desna brani, koja nas i hrani.
Od glave je desna ruka dulja,
Pa kom gaće, a kome košulja!
To javite Hrvatima mojim,
Recite im, da se ja ne bojim
Za sudbinu mile Domovine,
Dok zna Hrvat da za Dom svoj gine
Dokle vlada među njima sloga,
Pravda, ljubav i vjera u Boga.
Mog života nemojte žaliti,
Mrtav nije, tko za Dom svoj gine,
On je vječni vođa Domovine!"
Tad se s dušom Stjepane razstavi,
Hrvatska se sva u crno zavi.
Svi Hrvati na grob njegov hite
I viencima bielim grob mu kite,
Nek' se zna, da izpod te bjeline
Sanak sniva Vođa Domovine!
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2015., 15:41   #6
ŠIMICA KARAMATIĆ (PRVI DIO)

Radovane starče ponositi
tko ti može ljeta prebrojiti
Tvoja starost daleko nas vodi
odkako te mila majka rodi
Bi li znala tvoja starost kleta
što no vuče ravnim poljem šeta
Zašto ne bi šetao po noći
kad bi mogo slobodnije proći
A ne 'vako usred bijela dana
naočigled ljudi i čobana
Neće gorom nego preko polja
je li zulum ili draga volja
To ne biše vuče izjelica
nego Šimun prozvani Šimica
Karamatić on se kućom zove
pravi junak pokrajine ove

Podiže se Šimun jednog dana
preko zgona do Puzića hana
Kako Šimun uz polje koraca
oštar pogled oko sebe baca
Vidjelo se jasno ovog puta
pogleda je nešto zabrinuta
vazda age od kmetova traže
kada nemaš to ti ne pomaže
Subaša im bez prestanka šeta
kantar nosi od kmeta do kmeta
Ako nemaš srdit aga veli
pakuj rajo, sa zemlje mi seli
I tako je ta vražija sila
i Šimunu na vrat uzjašila
Ne zna kad će ovom biti kraja
da počine ispaćena raja
da nam sjaši ovaj zulum s vrata
tako stiže mehani na vrata
mehandžija kad spazi Šimicu
napravi mu mjesta i stolicu
Šimun reče i handžija skoči
pa Šimunu rakiju natoči

U to doba k njima preko praga
pod oružjem Šiškić-Derviš-aga
Sjede aga umoran od puta
prijala mu lozovača ljuta
Pobratime istina je živa
gledo Dervu ili gledo diva
Nitko ne zna što su teške muke
ko ne padne u Dervine ruke
I šamari što ih Dervo daje
na nogama nitko ne ostaje
Godina mu dvades't i deveta
često Dervo do Županjca šeta
Sad se evo za Ljubuški vraća
to mu bješe službena zadaća
Na Dervi je košulja zelena
i ječerma srmom izvezena
Niz ječermu s obadvije strane
srebrne su toke poredane
Još džemadan od perzijske čoje
što'no age za Bajrame kroje
Na njemu su opanci pleteni
i tozluci sitno navezeni
Još oružje pobratime dragi
da pogledaš ti na Derviš-agi
Velika mu puška na ramenu
straguša se zove po imenu
Sva u srebru i žeženoj srmi
kada puca ko da i grom grmi
za kundakom gdje prihvaća ruka
dva su mrka nategnuta brka
Svaki čeka da na iglu tuče
da pred agom netko zajauče
Dvi kubure što vatru rigaju
čuvaju mu stražu na svilaju
U svakoj te crni kuršum čeka
čim će kavga zametnut se neka
Među njima jatagana ljuta
nepokorno što odmiče s puta
Koliko je razbacio sapi
među njima podlanica zjapi
Od oštrice pa do na vr' kljuna
pobratime tri su pedlja puna
Nizanj' sjeku dva krvna kanala
kud bi crna krvca otjecala
Da ti kažem moj sokole sivi
kada Dervu rakija oživi
Sa svog mjesta ljut se aga diže
i Šimici primače se bliže
Ruku diže i šamar mu dade
srdito mu govoriti stade
Kaurine nepokorno Vlašče
nije aga zalutalo pašče
Maloprije kad sam ovdje stiga
ti na noge što se nisi diga
Čuj me dobro vlaška haramzado
tko god Agu ne dočeka rado
S njim se aga neće vele mučit
nego će ga degenekom učit
Sjedi Šimun i rakiju pije
ništa zbog tog uznemiren nije
Mnogo puta i pravedan strada
tko će znati što on misli sada
Još vam Dervo pričati imade
i ponovo govoriti stade
Mi imamo ugursuze mnoge
što bi Age bacile pod noge
Ma evo vam kaže Derviš-aga
Dina mi, vam neće ostat traga
Još bi Dervo rakiju poteza
i svoju bi priču nadoveza
Ali Šimun svoje piće plati
ne htje slušat već se kući vrati
Toplo sunce spusti se za goru
Šimun svome primače se dvoru
tek što Šimun u odaju stiže
rukom kapak od sanduka diže
Iz sanduka ljuta noža vadi
brusom brusi a ognjilom gladi
Naoštri ga kao ljutu zmiju
zatim vadi dugu granaliju
Čudila se žena kraj ognjišta
kud se sprema ne kazuje ništa
Ne smi pitat videći ga ljuta
samo mu se odmicala s puta


Akšam pade evo blage noći
Šimun gotov na busiju poći
A na drumu zametnu busiju
preko sebe držeć granaliju
Derviš aga kad nestane dana
zaputi se od Puzića hana
Hitro pređe brdo i ravnicu
i evo ga pravo na Šimicu
kad se Aga primakao bliže
Šimica se s granalijom diže
Derviša-aga pravo ću ti reći
ove noći ne da mi se leći
I da legnem spavat mi se neda
odsad ćemo šamarat od reda
Silan Dervo kada vidi šta je
svojoj pušci živi oganj daje
Grmi Dervo al mu korist nije
Šimun mu se od puške ne krije
A od rane ni 'abera nema
Šimica se sad na juriš sprema
Skoči Šimun kao vuk u skoku
granaliju priturio oku
Puče kleta u noćnoj tišini
i na onoj bjeloj mjesečini
A olovo što no čuda stvara
prihvatilo Dervu zulumćara
U čakšire kroz obadva buta
pade Aga ranjen pokraj puta
Jataganom oko sebe kruži
Hoće Dervo da mu se oduži
Ali Šimun priskoči veselo
lijevom rukom pričepi mu čelo
A desnicom za jatagan hvata
s njim prevuče Dervi ispod vrata
Iza ove vike sve ušuti
noževi se umiriše ljuti
Ništa nisi mogo čuti više
jedan mrtav drugi zdravo diše
I još slavuj nekoliko puta
u zelenom gaju zacvrkuta
Sad ga Šimun uprti na leđa
i s njim pravo dalmatinskih međa
Blizu međe u Vučiju dragu
rastovari mrtva Derviš-agu
Sad se Šimun požuriti mora
da ga ne bi uhvatila zora
Do busije uputi se pravo
da ukloni oružje krvavo
Da ostane nekoliko dana
granalija s nožem zakopana
Iza toga nekoliko dana
doletiše Turci sa svih strana
Županjčani posjeklica živa
Ljubušaci kao vatra živa
Još Mostarci podvikuju bjesno
jadnoj raji opet došlo tijesno
U to vrime od zore do mraka
sve umire čekajuć Turaka
Sad je zato ova srdžba ljuta
što se Dervo ne povrati s puta
Nije Dervu Bosna zarobila
otišo je put Studeni' vrila
Zdravo sišo do Gornje Bekije
posle nitko vidio ga nije
zato Turci sad pritežu raju
bez milosti ljude udaraju
Nećeš rajo nosit glavu više
ili kaži što od Derve biše


Primećući Turci trećeg dana
Derviš-agu nađoše zaklana
Tad zulumu ne bijaše kraja
što podnosi u Posušju raja
Nitko ne smi ići domu svome
nego bježi lugu zelenome
Ubojica još se nije naša
u subotu Adem-buljubaša
Zove k sebi kneza seoskoga
i papaza fratra posuškoga
Dreknu Adem ko da grom udara
čujte dobro dva vlaška glavara
Zar možete mirno promatrati
Di naš Dervo rusom glavom plati
Dan subota evo je pri kraju
Ponedjeljeka saba' rana zora
ubojica pronaći se mora
Dobro znajte ne bude li tako
svanut će vam jutro naopako
Trista glava i vaših će pasti
za Dervinu vjere mi i časti
Iza toga dođe nedjeljica
na noge se podiže Šimica
Do Martića križa uputi se
velju ima da bude kod mise
Misa svrši ljudi posjedali
jedan drugog nudi da zapali
Tad Šimica skoči onog časa
i povika iza svega glasa
nedavno je moja braća draga
poginio Šiškić-Derviš-aga
Turci hoće sada radi toga
izginut će puka pravednoga
Braćo moja ne bi bio rada
da pravedan radi mene strada
Pa da će mi duša u dno pakla
ja sam Dervu svojim nožem zakla
Ja ga ubi imao sam pravo
Zbogom braćo ostajte mi zdravo
U blizini Turaka bijaše
vjernih sluga age -Buljubaše
Zavikaše Turci vitezovi
na noge se, pobježe nam ovi
Silom Turci natjeraše raju
da hajduka Šimicu hvataju
Jedan dio raje i Turaka
za njim puca iz dugih pušaka
Ne mogaše uhvatit Šimicu
pobježe im pravo na granicu
Od granice zaputi se dalje
Dalmacija njemu pomoć šalje
Dalamtinci brzi u tren oka
Doletiše do Svetoga Roka
Zagrmiše puške osvetnice
i ne daju Turcim do granice
Tamburija, takozvana truba
zove Turke od Palina duba
Vratite se sokolovi moji
Kaurin se kuršuma ne boji
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.01.2015., 13:32   #7
ŠIMICA KARAMATIĆ (DRUGI DIO)

U blizini Turaka bijaše
vjernih sluga age -Buljubaše
Zavikaše Turci vitezovi
na noge se, pobježe nam ovi
Silom Turci natjeraše raju
da hajduka Šimicu hvataju
Jedan dio raje i Turaka
za njim puca iz dugih pušaka
Ne mogaše uhvatit Šimicu
pobježe im pravo na granicu
Od granice zaputi se dalje
Dalmacija njemu pomoć šalje
Dalamtinci brzi u tren oka
Doletiše do Svetoga Roka
Zagrmiše puške osvetnice
i ne daju Turcim do granice
Tamburija, takozvana truba
zove Turke od Palina duba
Vratite se sokolovi moji
Kaurin se kuršuma ne boji

Tu Šimicu vode kao gosta tu on ima prijatelja dosta u Imotskom provincijal sjedi što izdaje carske zapovijedi glava on je provincije ove što ga narod providurom zove još ti kažem gradonačelnika u Imotskom glava je velika a kolonel on je lice vojno on ti ima ljudstvo mnogobrojno. Jednog jutra kolonel se diže na pendžer se primakao bliže te pogleda na ulicu grada i opazi knjigonošu mlada gorska straža leti, nema mira providuru svome raportira gospodine evo nam je došao s fermanom turski knjigonoša providur ferman sad u ruke prima proučiti što u njemu ima sitan ferman od latinskih slova evo što je sad u njemu nova. Providure viteže krilati mog'o bi nam jednom zatrebati u pogledu nepokorne raje vaša zemlja što joj ruku daje naši krivci sada radi toga tu se kriju oko Imotskoga. Imadosmo krivca jednog kmeta on pobježe k vama ovog ljeta on pobježe, vlaška najelica Karamatić zove se Šimica. Jedne noći providure dragi smrt zadade Šiškić Derviš-agi rahmetliju cijela Bosna žali Šiškić biše baš delija pravi pa tako mi uzvišene časti ovo ne će u zaborav pasti. Providure pošalji soldate da hajduka Šimicu uhvate dobar budi, pođi nam na ruku izruči ga našem kadiluku ako našoj udovoljiš želji ostat ćemo dobri prijatelji selam vama dični providure i na kraju Muhur tu je ture. Sad providur načelnika zove i kaže mu događaje ove načelnik je bez milosti glava i sve ovo Turcim' odobrava ne treba nam zato čekat' dalje već kolona nek' se odmah šalje. Na zapovijed gradonačelnika odmah šalju deset oružnika oružnici lete mjestimice na Kruševac stižu Grabovice na Kruševcu sjedila dvojica od njih jedan bijaše Šimica oružnici sad Šimicu vode dadoše ga u ruke gospode a gospoda bez ikakva stida staviše ga među četiri zida sad odluka bijaše gotova što gospoda izdade ju ova na Šimicu povratnicu dadni mili Bože što Ljubuški radi. Blizu kule Herceguše zvane sastale se age pa divane odrediše divaneć' na travi da se Šimun užetom udavi još rekoše kojega će dana dotjerati raju sa svih strana neka vide kako glavu gubi svaki onaj što agu ne ljubi. Na temelju gospodske odluke Šimica će u aginske ruke nađoše se zato i kuriri odluka se munjevito širi kurir trči da narodu javi za gospodski sporazum krvavi. Kada narod vidi što se radi puške puni a noževe gladi od Kutleša sve do Ravnipoda i od Vrbnja do glavinjskih voda iz ovoga kraja Dalmacije ne bi muškog koji poš'o nije da razbije u gradu tamnicu i na sunce izvede Šimicu. Na noge se digoše Lončari bili su im junaci i stari pred njima su dva vatrena zmaja i delije iz ovoga kraja prvi Šole a drugi je Vesto pjesme su ih spominjale često Nenadići ljuti graničari skupa idu kao i Lončari i Jovići vilinskoga roda kad vidiše što hoće gospoda za oružje se prihvatiše oni kao da ih neka sila goni. Od Ljubuškog do grada Županjca svi poznaju Jović Istrijanca Jović Jure od orla je brži han Puzića u zakupu drži još Kutleša pred svima je dika ne plaši se gradonačelnika njemu u brk otvoreno prijeti da Šimicu ne smije izručiti još ti kažem sivoga sokola ovo biše Joviću Nikola poznaje ga Bosna do Travnika Dalmacija sva do Šibenika tri Vidoša tri su ljute zmije protiv aga krv u njima vrije. Ante jedan, Šimun drugi biše, treći Suša sva tri se skočiše čvrsto traže ova sva trojica da se ne smije izručit' Šimica još Kutleša kraj pašina puta stoji kao puška nategnuta da ti kažem dva rođena brata obojica hajdučkog zanata niti vole bega niti kneza sa Šimićem njihova je veza to Mateško biše i Antuka pod oružjem dva gorska hajduka. Još Nikola zmaj je s dvije glave što no igre izvodi krvave Turci kažu da Nikole nije ne bi znali među Dalmacije nit' bi znali što je reći teško da im na put ne staje Mateško da ti kažem još tri lava ljuta nikome se ne odmiču s puta to je Petar i brat Jure s njime a trećemu biše Iko ime ovo su ti tri brata rođena na granici turskoj odgojena ni Šimić im ništa nije smio kad je tuda s društvom prolazio. Još tri mrka s Grabovice vuka Stipan Perić te Jovo i Đuka i sav narod oko Svetog Roka sad je ljući od senjskih uskoka i ne žale sve od sebe dati dok providur Šimicu ne vrati Kukulji se podigoše prvi žaleć' njega i njegove krvi još da vidiš dva jelička Kneza vedra čela a svijetla obraza još ti kažem dva brata Buljana u dubokom Vrbnju odljuljana jedan Jozo a drugi je Šuto za oružje se prihvatiše ljuto Bušići su gori od gromova što oluja užeže ih ova i Rudeži znajuć' za tu muku ne ostaše obješenih ruku već oružju primiču se svome i polaze gradu Imotskome. Još Nedići što su niže morka iako im nije muka gorka svi su spremni pod oružje poći da bi mogli Šimici pomoći cijela sila ustanika biše ovom kraju da se svaki piše kad providur opazio ove hitro sebi načelnika zove te se skupa obojica čude gledajući pod oružjem ljude ja vjerujem ima nešto nova dok se masa okupila ova. Providuru drago ne bijaše gledajući ustanike naše sila ova koja grada čuva iz pušaka počela da gruva ova vatra u jednoj minuti prisiljena biše da ušuti ustanici zadadoše ranu desetaru Prišlić Fabijanu. Palača se bijeli usred dana to je kuća providura znana na vratima or'o krstaš blista i još pleter maslinova lista pred palačom puno ustanika koji zovu gradonačelnika iziđite vani među ljude i providur neka s vama bude obojica na noge se skaču i evo ih za tren pred palaču. Pitanje im odmah postaviše koji za to određeni biše gospodine gradonačelniče narod zbog vas puno puta plače i još kažu da imaju pravo jer je vaše vladanje krvavo gospodine puno plemeniti tko vam može ovo odobriti da s turskom zemljom trgujete ljudske glave agama prodajete i Šimicu što zatvoren pati zar mislite agam' darivati uz Kutlešu Mateško izusti deder brzo Šimicu nam pusti bude l' možda da se noži vade odjeću ćeš kupit' na komade. Sad providur uznemiren stoji na sve strane pamet mu se broji ovih ljudi velika je snaga moram ostat' sramotan u aga hitro svome stražaru naredi hajde brzo Šimicu izvedi u stražara nema pogovora naređenje izvršit' se mora stražar ide u hladnu tamnicu ide natrag i vodi Šimicu sad nastade veliko veselje pozdravljaše Šimun prijatelje. Pobratime još ti kažem ovo tu se nađe Kadijević Jovo, Sava Brkan iz Glavine ravne obojica vjere pravoslavne Kadijević providuru veli ovaj narod tebe i ne želi ja ti kažem da ti ne ćeš moći u Imotskom pod kapije proći ove puste dalmatinske strane u stanju su Šimicu da hrane na terenu slavne Dalmacije ej tri godine Šimica se krije.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2015., 07:09   #8
Quote:
Windisch kaže: Pogledaj post
Gusle su carobni instrument. Gdje god zvuk gusli nadjacava sve ostale instrumente....bog je rekao dovidjenja. Gdje se sviraju i gdje su se svirale gusle tu trava ne raste ili ako raste, krvlju je natopljena. Zemlja gusli se proteze od kupe i save na sjevero-zapadu pa sve do sjeverne Albanije na jugo-istok. Najzesci sviraci bijahu oni s teritorije dinarskog krsa koji se danas rasprostire na vise drzava. Taj instrument ima svojstvo da opije i time zamagli razum ljudima tih krajeva. Ljudi s tih terena, osim sto govore slavenskim jezicima, nemaju puno veze sa Slavenima. Laki su na obaracu. Jebavase se medjusobno vjekovima i nikad se ne dojebase vec uvijek ostave malo i za poslije. Prelazili iz jedne vjere u drugu, mijenjali gospodare, uniforme, ali uvijek pljackali i ubijali pod bilo kojom zastavom.
Potomci guslara su vazdan bili nepresusan izvor "svjeze krvi" te su se sirili i raseljavali posvuda. Dio tog izvoznog mateijala se malo pripitomio, dok je dio ostao vjeran korijenima. Mnogi je stranac uocio njihovu krvolocnost te ih obilato koristio za svoje ratove, a zauzvrat ih darivao plijenom i titulama na koje se neobicno lako "pale".
Dakle, neosporno je da je mnogi Hrvat postao Srbin i obrnuto. Pogotovo medju guslarima. Zato oni i jesu najzesci cuvari etnicke cistoce.
Vazno je da se oni pripitome i da se malo opuste. Da se konacno presele u novo doba, a gusle u muzeje.
U gospodarstvu guslari su izuzetno "okretni" i inovativni.
Bolje je imati domaće 'divljake' nego uvoziti tuđe koje bi partija mogla vrbovati za anti-nacionalizam.

Sarkastično guslanje Predraga Raosa: http://youtu.be/LHbiziBxOug

Ja sam svijete korijenika stara
čobanskoga roda i ovčara
Ovcu koljem znadem škopit ovna
i iz criva istiskivat govna

Tvrda glava sa tvrda kamena
brčine mi vise do ramena
Moji stari ovce otimali
ovce krali vitezi postali

Oj Kačiću vična tebi slava
Što hajduke spasi zaborava
Jedan drugom ovce odvođahu
Jedan drugom na megdan iđahu

Genocida majstori su bili
Moleć boga sretno poživili
Odvjedak sam hajdučkoga roda
Gusarskoga roda i poroda

Nemoj rđo sa mnom bojak biti
Jer ćeš rusu glavu izgubiti
Ja sam stočar sa kamena gola
Od 'rvatskih Huna i Mongola

Mi Berberi smo i Tuarezi
Cetina je 'rvatski Zambezi
Ja sam divljak sa kamena ljuta
Zmaj ognjeni što divice guta

Drpam žene 'idem dicu malu
Nokte nožom čistim pri astalu
Iz junačkog krškoga kamene
Od kamena sam sam od kamena

Potomak sam biblijskih ovčara
Od Wyatt Earpa govedara
Neću longhorn hoću kratku vunu
U ovčjem sam loju i u runu

Ovčje salo ja u sebi slažem
Ovčjim lojem ovčji kožuh mažem
Ovca tilom a ovan izvana
Ovca jesam al sam zajebana

Lucretius is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2015., 07:57   #9
Zoran Strujić, Srijane, Omiš.

Hrvatski guslar koji je porazio sve Srbe. Spada među sami vrh hrvatskog guslarstva Dalmacije, u bivšoj Jugoslaviji porazio sa 12 godina sve srpske guslare u Beogradu te postao guslarskim juniorom prvakom države.

http://youtu.be/MAkIxGD8vqc
Lucretius is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.02.2015., 19:45   #10
ANDRIJICA ŠIMIĆ GORSKI HARAMBAŠA

(Jugoton, 20. lipnja 1967.)

(najstarija hrvatska guslarska ploča)

Eeeeej na tisuću i osme stotine a trideset i pete godine rodi majka guju šarovitu u Grudama selu krševitu a to ne bi ni guja ni zmija nego momče Šimiću Andrija. Kad je deset godina vršio u Mostaru agu je služio kad navrši dvadeset godina on napusti agu gospodina zatim ode smjelo do puškara učit' kako radi puška šara svih godina agi drž'o sviće kruh prodav'o i ostalo iće dok navrši dvadest četiri godine on ostavi svaku trgovinu obić' ode svoju domovinu. Teško biše radit' u drugoga a još teže zuluma turskoga otkad Grude selo porobiše tad njegovu ocu govoriše kaurine ti tri vola imaš sto i dvadest groša dati moraš. Sto i dvadest turski gospodaru zašto tako ucviljuješ raju dvadest groša da ja platim više svaku glavu to zakon ne piše. Tad se ture jako rasrdilo desnom rukom noža izvadilo te starome ocu govorilo kakav zakon nego vadi pare vidiš da ćeš ostati bez glave. Vidi Šimić nema kud ni kamo dade pare okrenu se tamo pa kada je za večerom bio otac sinu sve pripovidio toga dana što se dogodilo. Kad je Andre oca razumio malo osta pa se zamislio Ljubuškom se Andre uputio čim je danak bijeli osvanuo stade Andre sucu kazivati sve istinu ništa ne lagati što su njima Turci učinili haračlije harač pokupili. Turski sudac ništa ne vjeruje oštro gleda a teško ga psuje sikter kujo nemoj mi lagati ni na moje Turke udarati. Osobno mu Šimić govorio oj Turčine zlo si namislio hajde kane vjera ti je moja ne plaši me ništa vika tvoja pravedan sam pravica je moja nikad više ne ćeš me suditi suda tvoga ne ću pohoditi ja odlazim tamo u Lužinu otplatiti Turcim' zadužbinu. Sudac tada oči izbuljio što govoriš il' si poludio veli Šimić ja odlazim sada kad se vratim kazat ću ti tada. Ode Andre dolje niz Stašiju tu on uzme žeženu rakiju prijeđe preko polja širokoga sve do blizu grada Imotskoga te eto ti Kadijević Jove gdje Šimiću Božju pomoć zove tad ga pita mlad Kadijeviću gdje si bio Andrija Šimiću Šimić njemu po istini veli što su silni Turci počinili a Jovo mu 'vako besjedio da je i on kuću ostavio da bi Turke sudit' naučio. Sad on ljuti turačke balije njegova ih kremenjača bije pa mu Šimić stade besjediti dragi Jovo ja ću s tobom biti pa su oni tako učinili svaku noć su zajedno sudili iz luga su često izlazili i Turcima danak otimali. Malo vrijeme zadugo ne bilo poginuo jedan Osmanlija načisto se nikad nije znalo to ubojstvo tko je počinio a svi Turci skupa govoriše da ubojstvo Šimić počiniše zato doma više nije smio već se s Jovom po gorici krio tri godine zajedno su bili vazda Turcim' zajam su činili. Bijela jesen nadošla ubava kad se slatko i jede i spava veli Jovo Andre pobratime čini mi se da bi bilo vrijeme da mi naša obiđemo sela seljačiju je li nam vesela. Šimić ga je od toga vraćao al' ga Jovo nije poslušao kol'ko prođu imotskih stanova sve do blizu sela Aržanova a otalen oni odlaziše u Tudića kuću dolaziše Tudića su oni zamolili da bi se tu malo odmorili on im vjeru tvrdu je zadao u vjeru se Šimić pouzdao te u kući tuda je zaspao u pojatu Jovo otišao. Samo malo oni počivaše jer izdaja tu im se skovaše izdao ih gazda izdajica prokleta mu i crna zemljica. Momke on je po selu skupio da bi Šimića kako uhvatio kad bijahu u tu kuću poći Jovo ih je oćutio noći pa pobježe tada iz pojate Aržanovci da ga ne uhvate. Za nesreću on poče bježati a Šimića među pleća zvati tu se Jovo dolje zemlji spusti zemlji spusti a dušu ispusti. Šimić tada još u kući spava Šimić spava izdaja ne spava oni k njemu u kuću dođoše dokle spava ruke zavezaše u to se je Šimić probudio i ovako njima besjedio. Što me niste prvo probudili pa svi onda na me udarili vidjeli bi Boga jedinoga od vas mezar od handžara moga a sad mi je snaga oduzeta vodite me nitko vam ne smeta tada oni njega povedoše i imotskom sudu predadoše sud imotski otpravi ga tada baš do Splita bijeloga grada. Sud ga splitski stavi u tamnicu dok izvidi njegovu krivicu Austriji pripadaše zato njega sudit' ne mogaše već ga Livnu gradu otpraviše. Vezan Šimić dokle je bio tu je neke ljude susretao a sinjskoga bogata trgovca progovori Šimić Andrijica Božja pomoć dragi Matijašu pozdravi mi svu krajinu našu a ja odoh Livnu bijelome predat će me zakonu turskome. Pa se ovaj Andri smilovao dva forinta njemu darovao u tome se oni rastadoše jer žandari Andru odvedoše eto Andri sad nevolje puke u turske ga predadoše ruke ni u Livnu nisu ga sudili već ga Duvnu gradu uputili silni Turci ne daju mu mira sve do onog duvanjskog Munira a kada ga Munir ugledao na Andriju silno zavikao dobro doš'o turska krvopijo sada kaži što si učinio kad u Livnu nisi kazivao turski sudac kad te je pitao. Kad razumi Šimić Andrijica što govori Munir poturica na njeg' Šimić dva oka izvali pa mu oštre riječi izvali čuj Munire ja bih sve kazao da je sudac mene upitao kako spada kako potrebuje već je stao pa se podruguje a kad Andre ovo izgledao stade Munir pa ga pogledao pa nastade strahovita vika na Andriju svezana hajduka ja ću lako tebe osuditi Turci će ti glavu odrubiti. Šimić mu je 'vako besjedio ja se ne ću bojati Turaka dok je glave Šimića hajduka. Tad ga stave u tamnicu tamnu u dubinu k'o zemljicu crnu tu kroz odnos sindžil provukoše pa ga na vrat Andri natakoše sindžili mu na grlovcu teže sam katanac oku i pomaže. Pa pohode oko roba sada tri ženskinje banuše na vrata te Šimića gvožđem okovaše te mu ljuti sindžil zavezaše te ga vode gradu Ljubuškome kajmekanu onome prvome. Kajmekan se grohotce smije te upita Šimića Andriju dobro doš'o stara pustohijo što no si mi jednom govorio da me ne ćeš nikad poznavati i da tebe ne ću ja suditi hoću Andre žalosna ti majka sudit ću te na vješala teška. Sluša Šimić al' se ne prepada već govori kajmekanu tada vjera moja turski kajmekane ti ne pamtiš smrti Andrijine sudac više ne će govoriti već Šimića odmah zatvoriti. Potrajalo za malo vremena četrnaest prohujalo dana kad petnaesti osvanuo dane strašno Šimić rukama omane i prekide sindžil gvožđe ljuto što je bilo na njeg' utegnuto a kada je sindžil prekinuo jednoga se noža dobavio pa ledenu tamnicu provali iz nje bježi i Bogu zahvali. Ode Andre do jedne putine u ruci mu komad hrastovine a tu banu brzo negledano tursko momče dobro oružano Andre stade nasred druma puta te on vatre u Turčina pita ture turi u džepove ruku dati vatre Šimiću hajduku a drugo je Šimić učinio šaku zemlje u ruku stavio pa sasuo u ruku Turčinu. Kad Turčina zaboljela ruka on od straha pade pred hajduka tada Šimić štapom od drveta tursko momče dobro prorešeta a kad mu je oružje skinuo tu mu Andre 'vako besjedio. Hajde brate svom domu ubavu ne ću tvoju uzimati glavu tad oružje Andre razredio i s oružjem otolen pošao ode tamo drumu bijelome koji vodi gradu Imotskome. Kada Šimić pokraj puta stao kujundžiju turskog ugledao pa je Andre za kamen legao sve tri puške na njeg' zategao pa zaviče stani kujundžijo dokle nisi glavu izgubio.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.02.2015., 19:46   #11
Turčin vidi da tu šale nije u hajduka Šimića Andrije a Šimić mu Boga prihvatio pa Turčinu riječ govorio imadeš li kartu i olovku piši meni lista knjige tanke nemoj mislit' da ne znam pisati sve ću tebi ja prenadzirati. Šimić piše Sekuliću knjigu dragi brate Sekuliću Pere do tebe se moje pismo vere dođi meni do zelena luga sobom vodi tri-četiri druga kojim nije žao poginuti ni za oštro gvožđe prihvatiti. Kad je Pero knjigu proučio odmah društvo sebi sakupio poveo je Antuna Bilića i drugoga Ivu Meštrovića a trećega Bašić Petrušina pa kad kraju odoše družina a kad društvo stiže u planinu uniđoše u gustu Lužinu gdje nađoše Šimić Andrijicu hvataju se s njime za desnicu a kada se podnapiše vinca tad govori Šimić Andrijica. Ako ćemo braćo četovati valja nama jednoga slušati sva družina nek' onoga sluša tko će nama biti harambaša kad Šimića oni razumiše jednoglasno oni zavikaše oj Šimiću gorski harambaša tebe slavi sva krajina naša. Ti ćeš nama biti harambaša a kad bijela zabijeli zorica četu vodi Šimić Andrijica dođe Šimić klancu Jadikovcu velikome planinskome docu pa prostire tuda kabanicu svi slušaju Šimić Andrijicu pa tko god tamo prolaziše na kabanici novce ostaviše. Malo vrijeme tada postajaše dva Turčina na njih nagaziše oba bega i oba su silna dosta sobom imaju cekina jedno ti je derviš beg Kopčiću drugi Alil Muratbegoviću s njime biše trideset čipčića oni gone danak za Kopčića. Tad povika Šimić harambaša stan' Kopčiću silan buljubaša evo viče tebi harambaša de ostavi pred sobom dorina daj Šimiću što imaš cekina ako ne ćeš blago pokloniti hoćeš svoju glavu izgubiti. Kopčić čuo te ga prepoznao pa Šimiću govoriti stao ej polako Šimiću hajduče ne ću ti se predati junače pa dograbi hitro karabinu da pogubi glavu Andrijinu ali mu je loša sreća bila jer mu puška nije opalila Sekulić ga dobro omjerio te Kopčića u nogu smirio Kopčić ti se ne preplaši toga već izvadi noža velikoga pa ga lati u svoju desnicu da udari Šimić Andrijicu. Sekulić se blizu prigodio pa Kopčiću za nož uhvatio zato Kopčić s jada velikoga vrh okrenu noža žestokoga u svoje ga grudi okrenuo pa Sekulu Turčin besjedio svojim nožem probodi mi grudi probodi mi i prosto ti budi al' nemoj mi noža uzimati jer živ Kopčić ne će ti ga dati. Tad Kopčiću pušku oduzeše a na zemlji ležeć' ostaviše kad vidješe ostale čipčije kakvo li je srce u Andrije ni oni se dalje ne makoše nego mu se sami predadoše čista novca do osam hiljada na tom mjestu Šimić kupi tada. Tada Šimić obrnu družinu ka onome Akrapovu stanu tada veli Šimiću delija dobra večer Akrape Andrija evo tebi tvoga imenjaka iz gorice Šimića hajduka pa i moja četa i družina koja hodi sa mnom kroz planinu je li vjera neka dobro znamo kaži pobro što dobro imamo. Tada Akrap njemu odgovara Bog da dobro junačino stara tvrđa mi je vjera od kamena hajde naprijed i ti i družina. Turčin Alil tuda je došao i sa sobom četu dovodio tu nalazi društvo i Andriju redom sjede na vatri se griju ali vidi Turčina Alije ne poznaje Šimića Andrije Alil njemu pred očima kaže da Šimića tog hajduka traže a kad ga je Šimić razumio hitro se je na noge skočio pa ovako govori delija ja sam Turci Šimiću Andrija pa izvadi jatagana svoga da udari turu silenoga. Na družinu odmah zavikao ej družino puške ostavite a velike nože povadite isjecite ove skitalice a kada ga Turci razumiše svi od straha vani pobjegoše onda pođu Šimić i družina latiše se visokih planina u Kamešnicu pustu otišao i kuću je u njoj napravio. Tada Nosić poče besjediti haj''mo braćo goru ostaviti kad je Šimić njega razumio time nije zadovoljan bio ostalo je društvo pristanulo i Nosića sve je poslušalo zadovoljni jesu putovati tu ih vodi Nosiću ludove do Zagvozda blizu Biokova. Pred brata je Nosić izišao tajno bratu govoriti stao brzo skupi selo i kolonu blizu kuće Jakovu Prodanu tada oni kuću opkoliše pred kolonom Prstić harambaše no kada ga je Nosić oćutio iz kuće je vanka pobjegao u kolonu odmah se predao. Svi su više sada pohvatani a Šimić se još iz kuće brani pa je Šimić vrata zatvorio jer unutra nitko nije smio Sekulić je ranu zadobio al' je isto rano utekao tada Prstić iz sveg' glasa viče predaj mi se Šimiću hajduče a Šimić mu 'vako besjedio oj Prstiću što si poludio. Dok je meni dževerdana moga ja se Šimić ne bojim nikoga a tko želi rano poginuti neka dođe vrata otvoriti jedni hoće silom navaliti drugi hoće kuću zapaliti al' je Šimić iz kuće slušao te je 'vako govorti stao. Ne trebate kuću zapaliti već kome je drago poginuti nek' me čeka sad ću izletiti pa je mač na glavu stavio a u zube handžar prihvatio a u ruku svoga dževerdana puna praha i olova crna. Tomičić ga Jozo dočekao pa je pušci živi oganj dao u Šimića prsa omjerio pa bogami dobro pogodio ali Andri Bog i sreća dala prsa su mu zaklonjena bila zato ploče na prsima biše te od smrti Andru obraniše. U tom Šimić pušku omakao a Tomičić mrtav zemlji pao kad panduri mrtva ugledaše ubrzo se natrag odmakoše put Šimiću širok napraviše. Mnogi su se za njim okrenuli ali nisu blizu njega smjeli put vodio Andriju Šimića do onoga sela Runovića. Mrak je mrkli Andru uhvatio u Garca je kuću dolazio kojeg no je prije poznavao dok je Šimić gorom četovao zato mu je u kuću došao i pokraj vatre se ogrijao. Tad ga teški sanak uhvatio al' je Šimić govoriti stao hoćeš li mi Božju vjeru dati da ja mogu malo pozaspati tad se Garac na noge ustao i Andriji Božju vjeru dao Božja vjera Šimiću Andrija a i glava sa ramena moja ne će znati ni zemljica crna pa da stojiš i godinu dana. Na to se je Šimić pouzdao čim je leg'o tvrdo je zaspao spava Andre k'o janje zaklano jerbo ne zna što mu je pripravno tad je Garac vjeru pogazio i na vjeru Andru prevario pa susjedim' svojim dokazao da je Šimić kraj vatre zaspao tad četiri Andri dolaziše dokle spava ruke zavezaše vezan Šimić Boga izdisao pa je Garcu govoriti stao dakle braćo vjeru ne gazite već mi dvije ruke oprostite dat ću vama i srebra i zlata i tisuću gotovih dukata a to Garci ništa ne slušaše već Šimića sudu predadoše. Više ljudi tada se skupilo neg' Franc Josip kad je dolazio Dalmaciju našu posjetio. Kad hajduka stave u tamnicu izviditi njegovu krivicu malo vrijeme zatim prolazilo povjerenstvo carsko odredilo da imade rasprava biti i u Splitu krivce će suditi dvadest drugog a mjeseca dana ilištaka oda sviju znana a tisuću i osme stotine sedamdeset i druge godine rasprava je bila započela razviditi sva njihova djela a ja ću vam sada reći svima kol'ko koji pedepse je im'o. Šimić jadan do života svoga da ne vidi Sunca ugodnoga tada Dražić, Burilo i Tražić i još Lončar, Meštrović, Sekulić do života i njih osudiše od svih živih i mrtvijeh druga još Šimića samo mori tuga. Evo prošlo trideset godina da ga teška obavila tmina da se muči tužan bez prestanka moleć' Boga svakojega danka uzdajuć' se u dragoga Boga i u cara našeg čestitoga da će mu se brzo smilovati i dragu mu slobodicu dati da ga pusti na milu slobodu prijatelju i svome narodu. Evo da bi svatko od vas znao koliko je Šimić tamnovao on navrši tridest tri godine u tamnici ispod crne stinje Franc Josipu molbe su pravili ne bi li ga kako izbavili naposljetku molbu napraviše i na njoj se mnogi potpisaše od glavara pa sve do fratara. Franjo Josip kad molbu primio iz tamnice odmah ga pustio pustio ga u dvanaest sati noći da on može svome domu poći do Splita je brodom dolazio a od Splita na konju dojahao bratić Ivan s njime je došao i živa ga kući dovodio. Iako je Andre ostario on još nije snagu izgubio još preskače magarca sa mjesta što ne može mlađarije dvjesta. U Runovićim' blizu Imotskoga smrt zadesi Andru velikoga sjeo Andre te se odmorio i tuda je dušu ispustio. Tu ukopan Šimić Andrijica pored njega Garac izdajica i danas se za njegov grob znade ali na njemu nema ograde pa Gruđani pa i Imoćani spomenik mu podignite sami nek' ne umre ime tog junaka jer ga u nas znade kuća svaka. U to ime nek' se čaše piju podsjećaju na Šimić Andriju kojeg više ne imade živa nek' u miru vječno on počiva.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.02.2015., 21:59   #12
SMRT ANDRIJICE ŠIMIĆA (2001.)

Eeeeej zamoljen sam od naših Hrvata Duvna, Livna i Buškoga Blata te Posušja, Širokog, Mostara Ljubuškog i čitlučkoga tara osobito mladih Rakićana, Alagovca te naših Gruđana Splita, Sinja pa i Imotskoga opjevati smrt susjeda svoga opjevati vlašku najelicu legendarnog Šimić Andrijicu. Tridest i tri prošle su godine o njemu sam pjev'o dragi sine ali slabo znaju naša dica kako umri Šimić Andrijica dragi brate sad ćeš i to znati ovo ću ti uz gusle kazati. Ej kad je Šimić stig'o iz aksane posjećiv'o često je jarane tako jednom nanijela ga srića posjetiti Petra Iličića. To mu biše vrlo drag kolega silu novca ostavi u njega onda kad je gorom četovao novac mu je na čuvanje dao posjeti mu tad Šimić dućane s njime biše bratiću Ivane. Pa kad Šimić ugleda Petrolu primiče se k njegovome stolu potuži se da je slaba zdravlja nekad sam ti Petre puno valj'o ja sam danas došao na ništa u travu mi zarasla ognjišta nemam kćeri nemam dragog sina hajdučka mi nestala družina što ti dadoh novca izbrojeno opraštam ti to ti darovano samo daj mi stoto nebrojeno mislim da je od mene pošteno. Ej kad Petar čuje tog uskoka ruku diže iznad oba oka pa mu reče ja te ne znam više ej kukavče koji no ti biše. Tad je Šimić za šank se skočio iz potaje noža izvadio da mu ne bi bratića Ivana Petra bi vidjeli zaklana. Tada Šimić bez imalo novca uputi se do svog Alagovca još je Andre u staračke dane posjećiv'o braću Imoćane. Kad je prošlo tridest i pet ljeta strašne mržnje, prijetnje i kleveta Šimić mrzi Garca izdajicu što mu spremi vječitu tamnicu ali prođe sedamdeset ljeta put se bliži za drugoga svijeta Šimića je skrhala tamnica a Ivana Garca nesanica. Svakog dana Garac više pati prisjeli mu Švabini dukati okaljao ime pri izdaji proklinju ga mladi naraštaji. Tražio bi oprost od Šimića prije neg' mu ugasi se svića Andrijica za ovo je znao kako se je Garac pokajao te posljednjeg ljeta Šimić ode izdajici svome u pohode. Oprostiti taj zločin veliki nudi Garcu i ženi mu Kiki koji su ga na vjeri izdali ali su se poslije pokajali. Kad je doš'o u Garčevu kuću obitelj mu nađe tugujuću pred Šimićem Kika tada kleče poljubi ga u ruku i reče harambašo Šimić Andrijice evo mene crne kukavice koja tebe sa suprugom izda i tvojim se tokama nagizda mi za švapskih tisuću dukata otpravismo tebe pred Pilata smrt mi muža prekjučer uguši i taj zločin odnese na duši. Priznajemo da smo bili rđe učinismo teško svetogrđe dok je svijeta ime ti je slavno a Garčevo sramno i kukavno dok je svijeta klet će nam se kosti ja te molim judama oprosti. Ej dok to reče ucviljena Kika Andrija se pribra i zavika sestro Kiko nisam doš'o zato da ja tražim od vas svoje zlato što no ste ga s mene skinuli kada ste me zaspana vezali. Ja sam starac i o smrti maštam te sam doš'o da judam' opraštam dok je tebe i potomstva tvoga i imena našeg hrvatskoga znat će se ime izdajnika Ivan Garac i žena mu Kika. Takav teret na srce im stavi ode Šimić s Kikom se pozdravi dan dokrajči stišće ljuta zima Šimić kreće k Runovićima. Za njim gleda ojađena Kika ode Šimić do svoga liječnika Ante Babić što se Vidan zvao tajno rane hajdučke vidao vidi Šimić da duhovit nije ode fratru očistiti grije. Ode fratru sela Runovića do Jakova fra Milinovića Šimun sluga runovićkog fratra ispred kapele Šimića zatra još pogrdne riječi mu uputi na Šimića jako se naljuti fratar spava ne ću ga buditi mrš hajduče ovdje ne smiješ biti. Nakon toga nekoliko sati srce Šimića prestade kucati Šimić ide malo se požuri da bi stig'o u Puljizak Juri kad iziš'o na vrh jednog brijega smrt je ovdje zadesila njega. Zima stegla noge mu klonuše ne može se koračati više ruke klonu, oči primiliše draga majko nema Andre više crnoj zemlji polako se spusti duša tijelo odjednom napusti. Osta Koper osta Kamešnica umri hajduk Šimić Andrijica tu mu duša s tijelom se rastade nek' to Šimun i fra Jakov znade koji loše učiniše po se grijeh Šimića nek' na duši nose. To upamti moj premili đače da to biše na peti veljače a tisuću devete stotine pete biše po redu godine. Da je umro čim je netko rek'o silan narod dođe izdaleka tužnu vijest proširi komšiluk kroz baš cijeli Ljubuški kadiluk sva procvili hrvatska nacija a veselje nasta u balija mogu sada dušom odahnuti nemaju se kog' više plašiti. Drugog dana legendarnog starca pokopaše do Ivana Garca želje su se njemu ispunile nad Garčevom glavom noge bile Runovići selo najmilije grob Šimića u tebi se krije spomen-ploču na grobu Šimića usred groblja sela Runovića na sramotu Gruda i Gruđana podigoše dvojica jarane u zaborav da ovo ne pane Đido Milas i Puljić Stjepane. Da se čuje ova pjesma naša podupriše dva nogometaša Josip Šimić i brat mu Dario Bog im dao što koji želio jer su ovi mladi Hercegovci hajduka Šimića potomci.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.03.2015., 14:34   #13
IVAN ANTOSOVIĆ - POZDRAVLJAM TE, TOMISLAVGRADE

Eej vilo moja jesi li mi živa ako jesi ti nam nisi kriva nisi kriva što si još u Vranu što nam ništa ne pričaš po danu ti po noći sve si nama rekla prijatelje među nama stekla ti si vilo naša dobra vila povijest se je tebi povjerila. Još vremena Tomića Mijata prvog sina duvanjskih Hrvata bila si mu uvijek u pomoći svud' je mog'o hoditi i poći zato vilo iz našega Vrana budi pomoć nama ovih dana vidiš vilo naše ti sudbine bez metka se na ognjištu gine. Pjesmo moja pjevam te zbog toga zbog jadnoga puka duvanjskoga od kad je naše povijesti Hrvata kucala si ti na naša vrata kucala si plakala za djecom za junakom ne za izdajicom neka Duvnjak ipak jedno shvati da djedovi biše mu Hrvati. Braćo moja i sinovi moji pjesma moja ničeg se ne boji nikakvih se ne boji ukora istina se jednom čuti mora pjevat ću ju ovdje u tuđini poslat ću ju svojoj domovini domovini i svom rodnom gradu lijepom našem Tomislavgradu što mu povijest ispisa bremena no se ne da naša tvrda stijena tvrda stijena Čvrsnice i Vrana još je ista do današnjih dana. Ta komuna svima dobro znana cijelu povijest ispisa Balkana ne ću druge mučiti povijesti skratit ću vam svoje ispovijesti počeo bih četrdeset pete godine te svete i proklete. Svete što nam tada rat prestade a proklete neka svi sad znate pobliže ću sad reći o tome i narodu prokletome svome ne bi proklet što se tu rodio što ognjišta djeda naslijedio od davnina pravedan on bio a za pravdu uvijek se borio. Duvnjak takav on je takve krvi za pravdu je znao ginut' prvi zato jadnog zbog pravde i htijenja nova vlast ga ne može da mijenja sanjao je slavne borce svoje pomorce što smrti se ne boje konjanike i pješake hitre k'o i svoje strijelce ubojite sanjao je on svoju gerilu što branjaše domovinu milu. Sve ih sada mora zaboravit' novu vojsku nove vlasti slavit' i sve slike svojih domobrana to je ponos do današnjih dana skrivane su sve u lastavice za tuđinca to su izdajice domobrani niste izdajnici nedužne vas pogodiše hici. Gusle moje suze obrišite pjesmu moju sad mi nastavite ali opet upitajte vilu našu vilu Hrvaticu milu ona će vam dosta toga reći svjedok od nje ne postoji veći tu je bila i sve je vidjela s mnogima se ona pozdravila pozdravila i majke tješila za sinovim' što im tuga bila majke mnoge ucviljene biše sinovi se mnogi ne vratiše gdje god gavran crna ptica stane tu je pogled majke uplakane svako polje i planina svaka po tri groba imade Duvnjaka od Bleiburga do našega Vrana grobovi su naših domobrana domobrana i naših ustaša zbog njih cvili tužna majka naša tragedije svjedok si nam Vranu nakon rata o bijelome danu kol'ko naše mučiše sinove pobjedničke ove vlasti nove. Gusle moje to sad opjevajte nek' istina o tome se znade neka znaju djeca tih vojnika da im treba spomenik i slika najviše ih na pravdi ubiše mnogi od njih ništa ne skriviše pravednici ostali su isti pobiše ih puno komunisti. Crni Vranu kolijevko hajduka tu je pravdi odsječena ruka vila naša to je sve gledala dugih noći sama je plakala plakala je čudila se tuda kako prave ubijaju ljude. Rat završi osta moda ova ubijanje duvanjskih sinova zakon čudan bez imalo suda za sitnicu ubija se svuda tako ovo prokletstvo je palo sreće nisi nikad ni imao. Pjesmu svoju sad ću nastaviti od Duvna se ne ću rastaviti pjevat ću vam o novome dobu svima pokoj u svakome grobu počivajte mirno braćo mila pobiše vas sloboda je bila cvijeće do sad mi vam nismo brali odbornici to nam nisu dali doć' će vrijeme kad će ruže cvati za grobove vaše će se znati. Kakvi dani nakon rata biše težak život Duvnu nastavi se cijela zemlja pjeva o slobodi svi slobodni biti će narodi svud' se grade škole i zadruge popravljaju, izrađuju pruge cijela zemlja sad se izgrađuje a o Duvnu ništa se ne čuje novi sad se zemljovidi rade na njima se za Duvno ne znade. Iz prvih se već čulo govora to se mjesto zaboravit' mora skrivilo nam od postanka svoga od krunidbe kralja hrvatskoga sad je vrijeme mora se kazniti bijeda će ga sama uništiti. Jedan borac desna ruka Tita stari Đuro poče da se pita jednom glasno reče ispred sviju od Duvna ću napravit' Srbiju il' Srbiju ili ih raselit' Hrvat tuda ne smije se veselit' nit' veselit' niti se mučiti silom nekom mora se kazniti oštro reče ljute su mu kletve Duvnu teške spremaju osvete. Dokle prvi sastanci su tekli glavni ljudi dosta toga rekli a predsjednik ne reče ni riječi zaboravi da se tu izliječi poslije nikad vidio ga nije jadni čovjek zaboravit' htije. Još ću malo pjevat' o razvoju nastaviti ovu pjesmu svoju o razvoju duvanjskog seljaka zemljoradnja prijaše mu svaka orali su kamen i liticu sijali su ječam i pšenicu ova tu je visoravan škrta živjet' ne možeš od njive i vrta. Izlaz traži pa i Duvnjak zadnji svakog dana sve je više gladnih komunisti hranu otimaju i točkice zemlje što rađaju kakva nam je sad ovo sloboda što će biti od jadnog naroda.

Eej opet neko stiže naređenje za Duvnjake bit će izvršenje naređenje ili neka kazna čula su se nagađanja razna Crnu Goru kada izgradite kaznu ćete da odradite. Jadni Duvnjak bez imalo volje biše kažnjen za Kupreško polje odmah Duvnjak brzo je shvatio s ovom vlašću da je izgubio da je teške doživio dane slušajući ove partizane i prodane sve Duvnjake iste uhljebljenjem nove komuniste. Pedesetih a i nakon toga sva'k' doziva najdražega svoga Crna Gora gradila puteve teške njima pravila žuljeve spavali su u šumskoj baraci trula slama i hladni madraci hranili se kukavno i bijedno mesa jednom to se jelo tjedno a u takvoj bijedi i teroru izgradiše oni Crnu Goru. Odradiše kaznu iz inata Zapad im je otvorio vrata vlasti ove odmah na to vele neka idu, bolje da se sele iza rata dvadeset godina uvijek ista ova je kotlina o izgradnji ni govora nema cijelo Duvno na zapad se sprema. Vila naša opet tužno plače nikad nije ni plakala jače dobrog doba ovdje nije bilo ovdje uvijek teško se živjelo borio se, nisi mor'o selit' u bijedi si znao se veselit' pjevao si uz čašicu vode o moj hrabri duvanjski narode branio si zelene livade da ih drugi ne kosi ni krade uvijek čuv'o svoje si ognjište sve su vlasti za te bile iste. Nikom nisi puno vjerovao robov'o si to si navikao robov'o si i molio Boga dokle nije došlo do ovoga u pasošu sad vidiš spasenje dođe ovo bijedno iseljenje. S drugim dijele sad diplome svoje svu rodbinu najprije prebroje k'o svatove k'o da će kupiti posla svatko ne može dobiti kriterij je stvarno oštar bio radit' svatko nije zaslužio evo brate još jednog problema puno ih se ilegalno sprema druge nema putovat' se mora noću pješke preko Maribora. Mariborske te drage duboke, strme stijene i hladne potoke duvanjski su momci ih gazili Austriji dok su dolazili u logoru tu bi malo bili putni trošak dok bi zaradili pa odatle pa sve do Melbournea putovanja opasna i burna. A ostali s pasošem u ruci ni u malo manjoj nisu muci dok dozvola stigne iz Wiena ostavljaju se djeca i žena svi su sretni kada ju dobiše u stranoj se zemlji zaposliše Njemačka ih iz Wiena traži marak posta od šilinga draži Njemačka je postaja im zadnja Duvnu poče tek tada izgradnja. Tu ostaše sve do mirovine svaku marku za spas domovine pjesmo moja još nam nešto kaži pravi iskaz od tebe se traži Buško Blato što nam potopiše i naš narod svuda raseliše što nam rudnik Posušju prodaše a da narod za to ne pitaše ćirilicu što nam djeca uče zašto s tuđim pismom da se muče. Sad ću novo doba opjevati što će biti još je teško znati opjevat ću nek' se ipak znade što nam sada komunisti rade kakvu sada politiku vode još ih trpiš moj duvanjski rode. Tko im sada tu dresuru daje ni rođenog brata ne poznaje nekoliko navest ću primjera iskrenost me moja na to tjera. Kada je Savka skinuta s vlade Duvno pamti Duvno dobro znade i tada je nedužno platilo pravednih se dosta zatvorilo Duvnjak opet tu zaštitu nema optužnica nova mu se sprema pravedan je ali suđen biše privođenja tek se nastaviše Bože dragi što će sada biti kako poče sve će zatvoriti. Sa izgradnjom mora se čekati jer se UDBA mora pojačati čule su se riječi republike i saveznog suda neprilike opet Duvno krenu ispočetka sve je isto samo nema metka suza ima nemoj se plašiti pravednoga zna se osuditi. Duvnjak pravdu nije ni uživ'o uvijek mu se sudilo na krivo rode mili i to moraš znati počeše nam djecu zatvarati Gospe naša čuvaj našu dicu svjetlošću im obasjaj tamnicu nek' izdrže do novoga jutra domovini trebati će sutra i još nešto moj duvanjski puče ja ću pjevat' što je bilo jučer. Nije jučer sada se desiše potomstvu nam borbu pripremiše vilo moja sad te moram zvati svijetu kaži to se mora znati komunisti sada gadno prijete bombom hoće da nam se osvete a jadnome duvanjskome sinu ne daju uopće mirovinu pa i djeci što se tek rađaju čisti zrak im silom uzimaju. Majko naša jadne tvoje dice čistog vjetra nema sa Čvrsnice na sve strane o tom se pisalo te sad Duvno na noge ustalo shvatilo je da čekanja nema najveća se katastrofa sprema trećeg poče petog se nastavi petak svanu biše prosvjed pravi. Cijelo Duvno sve do Crvenica te Posušje i cijela Lištica svi su došli tako biti mora srušit' temelj akcelelatora upornost se sada isplatila prva ovo pobjeda je bila prva jest ali još će ih biti Duvnjak ovdje ostat će živjeti. Pradjedovska groblja će čuvati a Hrvatom samo će se zvati i na kraju pjesmo moja mila dužnost tvoja to bi sada bila pozdravi mi sve moje Duvnjake sve radnike, studente i đake i reci im da ćemo se vratit' svoje Duvno mi ćemo poznati. Staro ime nek' mu opet vrate još će Sunce tu grijat' Hrvate demokratski život sad se sprema pa će Duvnu doći bez problema.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.03.2015., 22:07   #14
VLADO MIKULIĆ - POD DAMOKLOVIM MAČOM (A)

Pod opasnim Damoklovim mačom sastali se Reagan i Gorbačov
sastali se po poznatoj temi teški svjetski gorući problemi
iz kojih su ponikla stremljenja da se nađu pravedna rješenja
za sve svjetske složene probleme dok još nije isteklo vrijeme.
Da jednoga mogućega dana ne ostane Zemlja spepeljana
na prostoru postavljenih meta ukrštenih atomskih raketa
gdje ostalo ne bi od ratnika pobijeđenih niti pobjednika
već ostala opća katastrofa od minulog općega potopa.
Da svijet prođe ova kataklizma pojavi se pokret pacifizma
koji hitno traži ljudskom rodu izmirenje, pravdu i slobodu
ovaj pokret traje u vremenu kad nam i Bog šalje opomenu
da je mir u narodu zamračen jer je narod jako izopačen.
U ovakvoj mutnoj atmosferi svijetom se dižu kidnaperi
i kroz svjetske zračne regione otimaju putne avione
i izvode akcije gerile ubijajuć' nedužne civile
mafijaši i gangsteri svjetski nedužnike ukroćuju zvjerski.
Iz ruku im djecu otimaju dok riznice silom opljačkaju
i bez rada obučeni, siti žive kao pravi paraziti
milijuni ljudskih bića mladih u mukama umire od gladi
još ih Sunce obasjalo nije a na krilu svoje majke mrije.
Dok na drugoj zasićenoj strani skapavaju mladi narkomani
otima se narod idealu i slijepo pada u moralu
predajući djedovsko poštenje u potpuno pučko izrođenje
što donosi kobne posljedice u buduće bračne zajednice.
Sve su ovo dokumenti čisti da se dignu svjetski pacifisti
da u ime pravde i poštenja narod nađe mirovna rješenja
sve sporove riješi uz suglasnost i otkloni atomsku opasnost
borac za mir dojaviše vijesti pojavi se papa Pav'o šesti.
U palači mira u New Yorku kad izloži svjetsku žalopojku
počašćen sam ja vrhunskom čašću na povijesnom ovom hodočašću
da u ime duhovnog pastira svoj glas dignem u obranu mira
jer postoji istinska mogućnost da svijetu spasimo budućnost.
Za mir svjetski rješenje je jedno ispravite što je nepravedno
da svijet bude čvrsti bedem mira a ne krhka kula od papira
mir promiče više decenija nobelovka Majka Terezija
djelujući kao mirotvorka postala je slavna nobelovka.
U misiji svojoj po svijetu osuđuje atomsku raketu
a promiče mirovno rješenje nesebičnost, pravdu i poštenje
usrdno se moli ocu Bogu da učvrsti u narodu slogu
da se ljudi osjećaju braća i da im je životna zadaća.
Jedan drugom oproštenje dati i mir časni svijetom promicati
istodobno Ivan Pav'o drugi otpor daje nuklearnoj kugi
putujući iz svog Vatikana s obje strane plavog oceana
s maslinovom grančicom u ruci jer su ovo ozbiljni trenuci.
Da se bedem narušenog mira diljem svijeta vječno afirmira
i da ljudske svađe i kukanje zamijeni svirka i pjevanje
dok se ljudska katastrofa sluti Majka Božja na Zemlju se 'puti
da mir vječni osigura djec koja danas stoje u oprjeci.
Spustila se nije u Londonu, u Parizu ni u Washingtonu
gdje zapinju oči od vidika već gdje zvoni freza i motika
gdje su ljudi još od pokrštenja puni pravde, vjere i poštenja
i gdje cvjeta bujno vinogorje to je kršna župa Međugorje.
Pet je punih prohujalo ljeta da se majka ukazuje sveta
kako tvrde njene vidjelice s kojima se sreta sučelice
još je na sve zloće čovječanske uputila poruke božanske
sve je ovo utiranje puta za dijalog glavna dva aduta.
Koji vode svoje alijanse i imaju u rukama šanse
ljudskom rodu život i mir dati ili ognjem atomskim sažgati
zato djeco sve od sebe dajte mir u svijetu vječno sačuvajte
da vas vječno kao djecu svoju majka gleda u punome broju.
Ja sam sina zamolila Krista da postanem i ja pacifista
da s narodom u godini mira svih ja spasim nuklearnog pira.

Gusle moje instrumentu stari modernizam tradiciju kvari
o ljepoti ne vodi računa milom zvuku gudala i struna
mnoge bune vama opjevane u najteže i najgore dane
veličale mnoge ste junake od tirana pravili luđake.
Kroz stoljeća prošlosti nam slavne kao melem liječile ste rane
lomila se kraljevstva na vama s oca sinu predane ste nama
a sad eto čudne li nezgode odjednom ste izišle iz mode
nekom žao a nekom i nije sad gitara u svem' ima šije.
Vi gledate sa starog duvara novi potop na svijet se obara
sve gledate prizore potresne gladne, jadne, zgažene, bolesne
i nepravdu što na svijetu vlada mnogi bijesne umiruć' od glada
milijuni od gladi umiru dok oružja dolare ubiru.
Glad i bolest siromašne prati dok bogati bogato ih plati
planine se dolara ulože dok atomske u magazin slože
a ne prođu ni godine dvije takva bomba već u modi nije
pa milijarde ponovno ulaži nešto bolje, razornije traži.
Jedni prave razorne rakete drugi flotom zrakoplovnom prijete
jedni bježe od zemaljskog gnijezda pa ulažu u ratove zvijezda
zar pametni ne mogu da vide kol'ko novca u gluposti ide
mili Bože pa to nije šala na što se je ljudska mašta dala.
Kud li srlja zašto li se bori da sve živo u pepeo stvori
zar je netko željan Hirošime naježim se kad joj čujem ime
pa da čovjek ne može da shvati da u povijest malo se povrati
od postanka do u naše dane stranice su krvlju ispisane.
Sloboda je od Boga nam dana zar je malo nasilja i rata
zar je malo žrtava u miru milijuni od gladi umiru
zar je malo Meksika i strave i užasa kolumbijske lave
zašto neki ne žele da vide kol'ko ljudi umire od side.
Od bolesti kojoj nema lijeka na nas nova katastrofa čeka
da je manje nuklearnih proba svjetlije bi bilo naše doba
budućnost bi ružičasta bila i djeca bi ljepše snove snila
dosta frke zbog ovog se diže al' se pričom ništa ne postiže.
Tu se samo prazna slama mlati zato bolje pričanje prekrati
valja kročit' u budućnost smjelo prazne riječi pretvorit' u djelo
pruži ruku u znak pravog mira sloboda se ničija ne dira.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2015., 15:28   #15
VLADO MIKULIĆ - POD DAMOKLOVIM MAČOM (B)

(1986.)

Zakukala crna kukavica usred zime kad joj nije vrijeme
ona kuka nikad ne prestaje ne zna gdje je postavila jaje
obitelji nema svoje mile nije svoje ni vidjela pile
zato kuka nikad prestat' ne će u životu nema svoje sreće.
Jedno samo što joj se priznaje ne će svoje polupati jaje
drugoj majci daje ga da goji zbog toga se nikoga ne boji
nepravda je jasno nam je svima među nama još i gorih ima
promotrimo koga to zanima kakvih u nas mladih žena ima.
Kako u nas tak' u cijelom svijetu predale se paklenom naletu
lijepo žive tope se od sreće a plodove bacaju u smeće
ne boje se ni vlasti ni Boga jer ne znaju što čine od toga
zar da nisu kukavice bolje ona svoje piliće ne kolje.
Pogledajmo u starija doba dok je život bio k'o u roba
rađalo se začeto je dijete zdravo bilo od glave do pete
odgajale djecu po milosti doživjele duboke starosti
mladež zdrava vesela je bila na luksuze nije ni mislila.
A današnja moderna nevista misli da će doživjeti trista
ako samo manje djece ima kad ubija to ju ne zanima
pogledajmo samo na bolnice tu je logor nerođene djece
majke su im slobodne za vrijeme vesele su kad ne nose breme.
Nakon toga lošeg traga ima što se desi al' ne redom svima
neka umre od nesretnog raka neka više ne može bit' majka
neke dulje pate od bolesti druge plaču u svojoj starosti
pojedina ognjišta se gase tko je krivac tome eto zna se.
Modernizam, uživanje mladih zamislite kakvo zlo se radi
svud ratovi okolo po svijetu tu se sudi nevinom djetetu
tko ubije odraslog čovjeka može dopast' zatvora do vijeka
za umorstvo nevinog djeteta nema suda, nema ni uvjeta.
Pogledajmo životinja svaka što sve radi da postane majka
nerazumna al' je prava mati za mladunče i život će dati
žena ne bi ni prst mali dala dijete ubit' to je za nju šala
znaju reći nije dijete živo to je samo započeto tkivo.
Ne priznaju da je takvo tkivo uništiti kao dijete živo
neke žene saznati htijaše kojeg spola zamet joj bijaše
al' kasnije u snu jako pate kad sanjaju da ga živog prate
svadbu sprema i veselje traje u najljepše svaki san izdaje.
Kad od sna se takvoga probudi kako joj je ima da poludi
mnoge žene i živčano pate kad se stare godine navrate
mlade žene što god rade sada u starosti sve im na um pada
al' se prošlost nikada ne vraća kajanje se vrlo teško plaća.
Mlade žene nemojte se ljutit' ja ću reći ja ne mogu šutjet'
što god čujem oko sebe vidim što sam pis'o toga se ne stidim
tko god čita ili malo prati mogao bi i savjete dati
koja žena boji se djeteta takva želi izumrlost svijeta.
Samo o tom ne razmišlja svatko promislite je li to baš tako
koja majka ima jedno dijete ugađa mu od glave do pete
razmaženo na noge se stavi takvo brzo majku zaboravi
još da mu se nešto loše desi onda zove pomoz' Bože gdje si.
I ako se život mu ne spasi u toj kući ognjište se gasi
svaka majka koja djecu davi nekada joj zavrti u glavi
nekad u snu nerođeno sanja da ga gleda da ju zove mama
gleda svoje nerođeno dijete od njeg' prima pogrdne savjete.
Zašto nisi rodila i mene zašto cvijet neprocvjetan vene
za užitak mene ubit' daješ moga groba nikad ne poznaješ
nije Zemlja tako pretrpana da će meni oskudijevat' hrana
što se mnogim tako loše sprema zar za takve dosta Sunca nema.
Umoreni ni dužni ni krivi voljeli bi i mi da smo živi
ali majke tako presudiše ne može se povratiti više
i na kraju još bi nešto rek'o pozdravi mi brata ili seku
nek' su sretni od glave do pete pozdravlja ih nerođeno dijete.
Zbogom majko ja ti želim sreću ne voliš me ni ja tebe ne ću
kad je takve pozdrave primile u tome se iz sna probudila
ne može se u san da povrati u tajnosti zbog tog jako pati
drugom ne će o tome da kaže pa da zločin bar malo ublaže.
Nitko o tom ne će ni da čuje naprotiv se zločin proširuje
kad će netko na put tome stati kad će žene postat' prave mati
to pitanje odgovora nema dok je naših suvremenih žena
uživaju u svojoj slobodi kol'ko hoće toliko ih rodi.
Razmislimo braćo mi o tome o životu i o rodu svome
nama da se u tome ne sudi odlučimo novi postat' ljudi.

Diljem svijeta nek' se glasno čuje Hirošima što nam poručuje
mi smo djeca atomskoga doba povrh glava atomska nam bomba
novo doba pred nama se budi ali ljepši život nam ne nudi
mir i ljubav, pravda i sloboda vječne težnje ljudskoga su roda.
Sad u strahu čovječanstvo diše samo crna kronika se piše
svuda bombe atomske se prave i rakete zašiljuju glave
kao da je već tisuću ljeta Hirošima da je bila meta
sjetite se onih crnih dana prva bomba kad je spakirana.
Na istok ju nosi letjelica crna ptica strašna ubojica
neviđena čuda ona stvara žeže, pali, ruši i razara
crna gljiva zadah smrti nosi na tisuće života pokosi
nitko ne zna od čega se gine od plamena ili od vrućine.
Nitko ne zna od kud vatra stiže il' iz zemlje il' iz paklaliže
što ne stigne plamena oluja to dokrajči ona bolna guja
prvi put se za zračenje čuje Hirošima svijetu poručuje
ja sam slika malog sudnjeg dana a krvavom bojom oslikana.
To ponavlja Hirošima kleta evo punih četrdeset ljeta
i ja s vama šaljem apel ovi što je bilo nek' se ne ponovi.

VLADO MIKULIĆ - BOLNE RANE U DANAŠNJE DANE

(2015.)

Gusle moje sve ću za vas dati i uz vas ću pjesmu zapjevati
o današnjem ovom naraštaju kako se je naš'o u belaju
i da bi me razumio svatko tri ću rane opjevat' ukratko
jer su naše nesreće kovači prva rana to su ti psovači.
Što donose itekakvu bruku ovom našem uzoritom puku
tko bi prije opsovao Boga taj bi bio prezren od svakoga
prije djecu učili bi stari vjeru čuvaj nikad ne iskvari
Boga moli i brižljivo radi i nikome ništa ne ukradi.
S bližnjim budi u najvećoj slozi i u bijedi čovjeku pomozi
ružnu riječ nikome ne reci i svakome u pomoć priteci
ti poklonom isprati vojnika i pohodi teškog bolesnika
dobro sakrij svačiju sramotu a pomozi ubogu, sirotu.
Ogladnjela čovjeka nahrani i mrtvaca očinski sahrani
sve svetinje ljubit' i poštovat' ni najmanje ne trebaš opsovat'
i to pamti cijeloga života da je psovka najcrnja sramota
i znali su kod prosvjete šture da je psovka odraz nekulture.
No jedino u vremena naša mogao si čuti kočijaša
kako psuje pijan u bajarmi i kad zapne kočija u strani
druga rana današnjega doba hrvatskoga naroda seoba
što se seli po cijelome svijetu da zaradi deviznu volvetu.
Mladi svijet u velikom broju napustio domovinu svoju
to ne biše naša draga volja nego bivši režim i nevolja
a i sada nakon ovog rata na broju je sve manje Hrvata
iako smo ovdje bili prvi kućni prag smo branili u krvi.
Zato mnogi ne imaše ništa već napuštat' stoljetna ognjišta
i grobove svojih pradjedova svoje braće i svojih sinova
naše majke ovo dobro čujte i vlastitu mladež savjetujte
nek' se paze modernih dobara i čuvaju svoja gnijezda stara.
Iz Hrvatske svoje se ne seli već se u njoj raduj i veseli
s bratom ćeš se svojim posvađati a sutra ćeš s njime zapjevati
ako nisi u životu snažan u svog brata opet si kuražan
treća rana današnjega doba koja će nas mučiti do groba.
Ovaj narod nekad je sagara od veselih seljačkih igara
igralo se i pjevalo složno i živjelo mirno i pobožno
danas brate sve je obrnuto sve napeto, živčano i ljuto
ovog puta najviše me peca što seljaku ne trebaju djeca.
Koliko je natalitet pao i kamen bi tvrdi proplakao
već nam skoro na ništici leži to je uzrok propasti najteži
naš nam čovjek nije više seljak nekadašnji pjevač i veseljak
kakvi bihu naši stari preci koji su se radovali djeci.
Gojili su brojnu omladinu i čuvali svoju domovinu.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2015., 19:04   #16
VLADO MIKULIĆ - DIVA GRABOVČEVA

Nema ljepše djevojke na svitu što u crkvu ulazi na Šćitu
nit' je ljepša rođena od mame od kako je naše lijepe Rame
nit' je ljepša viđena u puku ni u jednom turskom pašaluku
pričalo se sve do Sarajeva što je bila Diva Grabovčeva.
Cura zgodna prirodne ljepote zbog koje ju smrt nemila ote
jer poginu ona od handžara od Kopčića turskog zulumćara
polovinom minulog stoljeća pa se narod i dan danas sjeća
kad je ova ljepotica bila i svoj kalež pelinov ispila.
Zbog moralne kršćanske vrline na vrh Vrana visoke planine
dvadesetu dohvati godinu dopadne se jednome turčinu
koji želi pod svaku cijenu sebi Divu uzeti za ženu
jer je bila vrsna ljepotica a po zvanju vlaška čobanica.
Kćerka Luke Zulićeva kmeta koji ne će turčina za zeta
već da traži muslimanku ženu u begovskom rodu i plemenu
ali Turčin ni za što ne haje već nasilno za Divom pristaje
prvi susret bio je potresan ja sam Tahir Kopčić sa Kupresa.
Simbol ima Džafer Kopčić bega od njih sviju najbogatijega
mene babo odgoji jedinca kao mlada sultanova princa
pa me sada oženiti želi da se cijeli begovat veseli
begovici muslimanske vjere po ćeifu babe i matere.
Slušaj Divo ti si cura fina kakve nema turska carevina
svo sam carstvo proš'o do Irana al' ne vidjeh zgodnijeg insana
ni vlahinje niti muslimanke kao tebe vlahinje čobanke
tvoje lice i garavo oko u srce mi se utori duboko.
Pa ti želim mušterija biti i ugovor s tobom napraviti
da ti dođem u rodnu ti Ramu i oženim tebe o Bajramu
bit ćeš dama poput gorske vile u dimijam' od japanske svile
i papučam' zgodnim za dimije iz latinske zemlje Venecije.
Broš ćeš nosit' od suhoga zlata s ugrađenim nizom briljanata
s divnim likom Muhameda sveca i simbolom zvijezde i mjeseca
u đul bašti šetat ćeš po travi s perzijskom šamijom na glavi
o vratu ćeš nositi đerdane i bogate svete talismane.
Koji će te čuvati do vijeka od očiju gnoma i ureka
od svanuća do crnoga mraka služit će te više djevojaka
ne ćeš više biti čobanica već bogata turska begovica
i to znaj mi Divo čobanice služit će te četiri sluškinjice.
Kad je Diva razumjela bega mušteriju prvog i zadnjega
i njegovu udvaračku temu za nju nije tražila dilemu
već Turčinu dreknu gromoglasno oj Turčine sve je meni jasno
da me voliš i za mnom da ludiš da mi svoju žarku ljubav nudiš.
I da bi ja u tvom begovatu uživala u žutome zlatu
sve što nudiš nisu strašni grisi samo beže moje vjere nisi
ti si turčin a ja sam kršćanka zato doći ne može do braka
ja imadem krunicu u ruci što me štiti u najtežoj muci.
Križ o vratu simbol moje vjere što predstavlja đerdan i bisere
koji nosim od malenih nogu to ja beže pogazit' ne mogu
ti se ženi kćerima paša i begova turskih bogataša
kao cure iz moćnih oaza mužu idu bogatih miraza.
Ne od vlaha siromašnog kmeta što pred kućom nema ni mačeta
i da dulje o tom ne pričamo mir i sreća tamo i ovamo
takav Diva odgovor uputi koji bega jako ošamuti
i odbrusi Divi odrješito slušaj Divo da ti kažem i to.
Ja ću doći usred bijela dana a ti dobro smisli kod hajvana
ili ćeš se zvati begovicom ili mrtvom vlaškom čobanicom
tim se Tahir od Dive rastade razboli se i tužan postade
danju, noću nad njim majka bdije niti jede niti šerbet pije.
Pita majka kakvu mučiš muku u bogatom begovom begluku
u kakvu si nevolju zapao da te nije tkogod napadao
Tahir majci tugaljivo veli mene majko ništa ne veseli
jer mi nije do nebeskog blaga već me mori jedna cura draga.
Kakvu nema čitavi dunjaluk svakoliki islam i kršćanluk
vlaška dama iz bogate Rame koja ne će pogledati na me
jednog dana kad se s njome združih zamolih ju i sevdah joj pružih
meni dreknu vlahinja čobanka ti znaš beže da sam ja kršćanka.
U vjeri me odgojila majka pa ne mogu biti muslimanka
to me majko pogodi k'o puška pa ti nemam mira ni oduška
ne mogu ti spavati ni jesti ja ju moram svom dvoru dovesti
kriknu majka čudna li nameta gdje ću bega oženit' od kmeta.
Vrelu suzu iz očiju dade a beg Tahir u nesvijest pade
onda ode i na dušek leže podiže ga babo Džafer beže
i zavika kad se radi o tom da si slomljen njezinom ljepotom
nemoj sine uznemiren biti ti ćeš Divu silom zaprositi.
I dovesti do svog begovata po zakonu turskog šerijata
i reci joj da ti bude žena dok na silu nije odvedena
sretan Tahir u Ramu se baca i pronađe Divu kod ovaca
mrko stane pred djevojkom plavom i pozdravi ju turskim pozdravom.
Dok Turčinu Diva otpozdravi pogleda ju drsko i nastavi
slušaj Divo ljepotice svita tvoj te Tahir još jedanput pita
hoćeš li se begovica zvati ili će te zemlja progutati
vidi Diva što bi moglo biti da bi mogla život izgubiti.
Uplašena ramenima sleže skupi snagu i zavika beže.

Rekla sam ti mene se okani za me nisu momci muslimani
i ne čini zločin bez potrebe već poštedi i mene i sebe
ja ostajem pri svom čvrstom stavu makar bilo izgubiti glavu
viknu Turčin što ga grlo nosi u nedjelju babo mi te prosi.
Ne primiš li ti ruku u zlatu bit ćeš Divo priklana po vratu
ovo Divu kosnu i naljuti pa mu oštar odgovor uputi
tvoj zli handžar ako me prikrati tvoja glava moju će da plati
jer ti poznaš uskočke serdare kako tuku turske zulumćare.
Zato pazi da te živa nisu razapeli na uskočkom Klisu
sabah prati svakolika Rama kakva će se odigrati drama
hoće li se Diva begu dati ili će ju Turčin žrtvovati
u nedjelju koja prije dođe stari Džafer na prosidbu pođe.
Pa zavika poput mrkog vuka pozdrav primi prijatelju Luka
ja sam Džafer Kopčić sa Kupresa došao ti nisam od bijesa
već od moje tuge i nevolje i velike tvoje glavobolje
nismo svjesni naše teške boli što moj Tahir tvoju Divu voli.
On je spreman silom ju oženit' ili na njoj travu zazelenit'
a da belaj uklonimo djeci ovo Luka svojoj Divi reci
u to ime tvoju Divu prosim i evo joj oku zlata nosim
dreknu Luka Dive mi ne prosi nego zlato svome sinu nosi.
Neka prosi turske sultanije Diva mu se obećala nije
ni ja sam ne ću joj dozvolit' makar bilo krv nevinu prolit'
skoči Turčin i u brk mu skresa podignut ću četu sa Kupresa
u Ramu ju naoružanu svesti i silom Divu ti odvesti.
Ili će ti ispit' gorku čašu pa odjaha na svome Kulašu
tužan Luka osta u nezgodi misleći se što bi i kako bi
slučaj javi kumu i jaranu i svom agi Zulić Arslanagu
koji kmetu Luki sugestira daj ti meni Divu za pastira.
Neka čuva moje ovce sama po pašnjacim' na Drljajnicama
a moja će tvoje na Raduši dok pritisak negdje ne oduši
uze Diva torbu i kabanu i skloni se u zelenu Vranu
silan Turčin stalno oblijeće da pronađe kud se Diva kreće.
Prateći ju stalno preko oka od Vardara, Šćita i Rumboka
osvetu joj Turčin gadnu sprema a nigdje je oko Rame nema
onda uze dva kmeta odana izdajice Manu i Šćepana
da ju nađu dva pogrdna vraga beg je puno obećao blaga.
Vi ste druge vjere i nacije pa do Dive vama stalo nije
nagrada vas čeka obilata dva pajdaša dvije oke zlata
ljepoticu koju dade Rama nađoše ju na Drljajnicama
jednog crnog i tragičnog dana uze Tahir Manu i Šćepana.
S četiri konja osedlana i evo ga do zelenog Vrana
za Tahirom Zulić Arslan trče a crn gavran iznad Vrana grče
dok se Divi spremala nesreća njeno stado zločin predosjeća
niti pase niti mirno leži nego nekud niz planinu bježi.
Pa se mlada Diva usplahiri zašto mi se stado uznemiri
čemu takvo bježanje i bleka pa zapazi konje izdaleka
ide Turčin uz dva pomagača i s četvrtim konjem bez jahača
pusti kralješ niz mekane prste i zavapi ajme Isukrste.
Evo moga suđenoga dana da poginem usred gustog Vrana
dok se Divi pred očima mrači pred njom Turčin oči razrogači
pogleda ju drsko i zavika jaši Divo konja sedlanika
a Diva mu dreknu gromoglasno za vjeru ću poginuti časno.
Da otiđem u nebesku slavu a ti beže odsjeci mi glavu
da se sretna s majkom zemljom sraštam tvoj ti zločin od srca opraštam
dok se Diva opirala strancu juri Arslan na debelu Vrancu
pa zavika begu iz daljine pusti curu drski papazine.
Ne smiješ ju ni biti ni kljasti već ju pusti glava će ti pasti
u tom trenu razjari se beže za oružje krvavo poteže
britak handžar trže iz korica i ubode Divu usred srca
pa pobježe u paničnom strahu a Diva se obori na travu.
I zavapi u ledenom znoju dragi Bože primi dušu moju
u svoju ju baštinu ugosti a krv moju zlikovcu oprosti
krv se toči mlada snaga vapi dok istoči do posljednje kapi
padoše joj ruke na ledinu sklopi oči, zijevnu i preminu.
Nedaleko od kućnoga praga u to doba stiže Arslanaga
od užasa pade u traumu kad je mrtvu ugledao kumu
leži na tlu ledine zelene usred lokve krvi istočene
pa zavika moja kumo draga osvetit će tebe Arslanaga.
Nož poteže i zubima škrinu i zavapi stani papazinu
ne ćeš babi doći na večeru pa pojuri za njim u potjeru
galop dade pomamnome Vrancu i srete ga na jednome klancu
dva se noža ukrstiše britka zametnu se hrvanje i bitka.
Sruši bega i na njega kleče tada Tahir ustrašeno reče
primi trista dukata u zlatu a pusti me živa begovatu
ne htje Arslan begovih cekina već zamahnu nožem od aršina
i zabije između rebara usred srca turskog zulumćara.
Silan Turčin tri izdaha dade i duša mu krvnička ispade
tako svrši ova teška drama na zelenim vranskim padinama
kad je vijest razumio Luka sva se Rama trese od jauka
osobito momci i djevojke odjeknuše tužne žalopojke.
Sva kotlina na Kedžaru hita sahraniti ljepoticu svita
roditelji pristigoše prvi opraše ju od zgrušane krvi
onda majku stegnu žalost ljuta izljubi ju nekoliko puta
te zavapi ljepotice moja tužna ti je danas majka tvoja.
Da si mi se za bega udala veće bi mi žalosti zadala
mladi momci grob joj iskopaše a djevojke cvijeće otrgaše
na Kedžari Divu sahraniše poljskim cvijećem grob joj uresiše
tužan Luka pade u tjeskobu i pruži se po Divinom grobu.
Poljubi ga i zagrli strasno i na grobu ciknu gromoglasno
zbogom Divo polomljenih krila na vijeke ti laka zemlja bila
cijela će te spominjati Rama i uvijek ćeš živjet' među nama
odatle se svijeta diže dosta vječno Diva na Kedžari osta.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.03.2015., 05:09   #17
Do sada sam zapisao 163 spjeva: 103 hrvatska, 56 srpskih, 3 romska i 1 bošnjački satirični. Po vremenu radnje hrvatskih je spjevova: 1 u 10. st., 1 u 11. st., 1 u 14. st., 2 u 17. st., 1 u 18. st., 4 u 19. st., 1 u razdoblju 1901.-1918., 7 u razdoblju 1918.-1941., 4 u razdoblju 1941.-1945., 12 u razdoblju 1945.-1991., 23 u razdoblju 1991.-1995., 7 u razdoblju 1995.-2000., 9 u razdoblju od 2001. na dalje, 15 kronoloških (kroz više stoljeća) i 15 u neodređenom vremenu. Najdavniji događaj opjevan uz gusle je krunidba kralja Tomislava 925., a najnedavniji haška presuda 16. studenog 2012. godine. Po vremenu radnje tri su romska spjeva u neodređenom vremenu, a jedan bošnjački satirični u 1994. (razdoblje 1991.-1995.). Po vremenu radnje srpskih je spjevova: 2 u 14. st., 2 u 19. st., 23 u razdoblju 1941.-1945., 10 u razdoblju 1991.-1995., 1 u razdoblju 1995.-2000., 1 u razdoblju od 2001. na dalje, 10 kronoloških (kroz više stoljeća) i 7 u neodređenom vremenu. Najdavnije živuća osoba opjevana uz srpske gusle je sveti Sava (1169.-1236.), a najnedavniji događaj referendum u Crnoj Gori 2006. godine. Neki su spjevovi kronološki napisani tako da počinju zaređenjem svetog Save 1219., a završavaju vremenom iza referenduma u Crnoj Gori 2006. Počinju bitkom na Kosovu 28. lipnja 1389., a završavaju zatočenjem Šešelja u Haagu. Hrvatski kronološki spjevovi počinju doseljenjem Ilira, a završavaju 1990-ih. Ili počinju Višeslavovom krstionicom, a završavaju uspostavom NDH. Što je događaj davniji teže ga je opjevati i spjev manje vjerno i više izmitologizirano prikazuje isti. Ovi noviji iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata vjerno prikazuju događaje. Obrazac je da se kroz cijeli spjev proteže jak pesimizam (jači napadači, sami smo bez pomoći, porušeno, popaljeno, popljačkano, pobijeno, izdano, uništeno), ali svaki spjev završava jakim optimizmom (ne će sve baš tako biti, sve smo nadvladali, pobijedili smo, nikad nas nitko dokrajčiti ne može, vječno ćemo živjeti kao narod). Obično se pjeva o pobjedama, a kad se pjeva o porazu obično je uzrok izdaja (ne želi se priznati da je protivnik jednostavno bio jači). Ukupno po vremenu radnje je spjevova: 1 u 10. st., 1 u 11. st., 3 u 14. st., 2 u 17. st., 1 u 18. st., 6 u 19. st., 1 u razdoblju 1901.-1918., 7 u razdoblju 1918.-1941., 27 u razdoblju 1941.-1945., 12 u razdoblju 1945.-1991., 34 u razdoblju 1991.-1995., 8 u razdoblju 1995.-2000. te 10 u razdoblju od 2001. na dalje.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.03.2015., 21:09   #18
VLADO MIKULIĆ - RAMCI KROZ STOLJEĆA

Vran planino ispod tebe Rama slušaj što ću otpjevati vama
tu je majka odgojila mene nek' istina u nama ne vene
svaki Ramac četiri majke ima i do vijeka on vjeruje njima
prva majka što ga je rodila i na krilu svome odgojila.
Majka Crkva druga mu je mati ove dvije nemojte dirati
treća majka to je njemu dika Gospe Ramske prelijepa prilika
a četvrta svakog ramskog sina to je majka lijepa domovina
za prošlost ga nemojte pitati jer o tome sada će pričati.
Čujte braćo što ću vam kazati svoju povijest svatko mora znati
kad je bilo šesnaesto stoljeće nadajmo se ponovit' se ne će
pale Turci kule i gradove a ne štede ni svete hramove
i na Šćitu Turčin plamen baca pale crkvu i šest franjevaca.
Ne sagori još ni ova vatra oni kolju Galijaša fratra
stoljeće je bilo sedamnaesto a poprište ovo isto mjesto
i šezdeset i treća godina zaklaše nam oca Bernardina
nakon toga neka četiri ljeta opet vjera u Rami im smeta.
Ponovno je crkva u plamenu da dokrajče ovome znamenu
tek što prođe jedna decenija opet crkvu vatra obavija
trećeg puta evo crkva gori podmetnuše oganj sad majstori
ne prođoše još ni ove rane Turci opet progone kršćane.
Ali Rama ne b' se Ramom zvala da se ikom pokoriti dala
najprije ću moje rane ljute opjevati ja Gospine pute
pjevat ću vam ja rado ovom zgodom što je bilo s ramskim narodom
i njihovom Gospom od Milosti u stoljećim' dubokoj prošlosti.
Biše jesen tisuć' šest stotina osamdeset i sedma godina
vratit ću vas u daleke dane što doživi Matić gvardijane
i fra Pavle prisilnom seobom i vodeći ramski puk sa sobom
vode narod na pute bez snova pa da život započnu iznova.
Kad se mora to ni teško nije mira tražit' sve do Dalmacije
ponesoše kalež i Bibliju doživiše ovdje kalvariju
sliku Gospe od Milosti uze poče liti tada gorke suze
ni danas se ne zna istinito tko zapali crkvu temeljito.
Bol i tuga tada narod steže gusti dim se do nebesa seže
i krenuše putem za Cetinu od straha prema poganom Turčinu
lako ti je bolna uplakati svima njima kraj kamena stati
kada Rami gledaju u oči bolno srce hoće da iskoči.
Zatim oni okrenuše sliku ka ostalom ramskom krajoliku
još jedanput da pogleda Ramu za sinovim' svojim uplakanu
i odoše putem za Cetinu ostaviše dragu djedovinu
ne vidi se crkva od plamena proplakalo srce od kamena.
Vran planinom zavijaju vuci a u Rami čuju se jauci
rijeka Rama poče sporo teći zbogom, braćo htjela im je reći
kad Cetinu oni ugledaše ovaj pozdrav tada ovdje daše
zbogom Ramo i ramska kotlino hvaljen Isus Cetinska krajino.
I odoše sve do Splita grada župa Rama pisaše se tada
odatle se opet povratiše i u Sinju gradu nastaniše
tek sad po njih dođe muka svaka treba branit' grad Sinj od Turaka
tom je zgodom priča se i danas Gospa Ramska pogledala na nas.
Ona stane na sinjske zidine ne ćeš dalje prokleti Turčine
lijepa dama u haljini bijeloj strah zadade turskoj vojsci cijeloj
prošlih dana i sad se sjetimo Vel'ku Gospu tada proslavimo
usred Sinja Cetinske krajine svima dragog dijela domovine.
Navrši se tristota godina ovo joj je draga postojbina
taj jubilej svi smo proslavili prošlih dana opet se sjetili
naš kardinal Sinj je posjetio misno slavlje ondje predvodio
on nam tada ove riječi reče da molimo skupa svaku večer.
Svoju vjeru nikad ne tajite a Hrvati da ste svjedočite
svi odoše doma na počinak vjerujući u novi sastanak
na to dugo ne čekasmo rode dođe Gospa Rami u pohode
ide slika prema Rami brate sad vjernici od Sinja ju prate.
Kad su bili na Makljen planini zastadoše na jednoj krivini
odakle se pruža pogled divni prema Šćitu i ramskoj kotlini
a fra Luka sad vrata otvara i ovako Gospi progovara
sad ponovno ti pogledaj Ramu zbog dolaska tvoga razdraganu.
Ponoviše tad prizor s kamena nakon dugo čekanog vremena
imala je što vidjeti sada jer je Rama ljepša neg' ikada
mjesto jedne sada šest je župa tu nedjeljom vjernici su skupa
vidi Šćita našega otoka dva se ne bi nagledala oka.
Novu crkvu gdje je bila stara a zvonik joj po oblacim' para
nakon što je sve vidjela ovo tad fra Luka sliku je spakov'o
pa krenuše ka ramskoj kotlini selu Šćitu njenoj postojbini
tad dadoše njezinim Ramcima pričekati sliku u Rincima.
U dvorištu doček joj je bio tako nam je netko dopustio
na tlo Rame evo Gospa stiže svatko hoće da je do nje bliže
Gospe draga što si dala nama sliku mnoštva mladih u nošnjama
potekoše radosnice suze sva'k' uputi gromke aplauze.
A u zraku riječi su lebdjele one su se izgovorit' htjele
voljeti te mi nismo prestali tri stoljeća mi smo te čekali
što imamo ti si nama dala za sve ovo tebi Gospe hvala
kroz stoljeća ti si bila s nama neka vide da si treća mama.
Prošlost nam je krvlju zalivena dočekasmo i bolja vremena
ti si naše sačuvala duše nismo išli kuda vjetar puše
sada smo ti mi prepolovljeni Ramom vodom silom raseljeni
pusta naša ostaše ognjišta tu se majko sad ne može ništa.
U ovakvom prelijepom izdanju ugostismo kardinala Franju
tad je Rama otvorila vrata kardinalu Crkve u Hrvata
pozdravi ga sad mlada Ramkinja rječju koja u mladima tinja
a u ime prisutnoga puka prima pozdrav oca nadbiskupa.
Kardinale pozdrave primite što u Ramu sada dolazite
budućnosti mi se ne bojimo a sadašnjost po Kristu živimo
živite nam ispod ovog svoda sve na dobro hrvatskog naroda.

I svim ljudim' dobre Božje volje svim na Zemlji neka bude bolje
u utorak osmi rujna dana sva je Rama suncem okupana
svaka duša ovo je čekala osvanula Gospojina Mala
vjerni narod stiže sa svih strana do Jaklića kola parkirana.
Dobrodošli kaže svaka kuća došlo ih je šezdeset tisuća
slušaj sada slušatelju mili što su Ramci tada pripremili
kao nekad uspomena gorka evo ide svečana povorka
lijepa ti je ova procesija na čelu su kalež i Biblija.
A za njima je Gospe drage slika svud praćena od mnoštva vjernika
na početku ovog misnog slavlja evo vam i prvoga poglavlja
majci dragoj mladi daše hvalu u prigodnom svome recitalu
majko tu si braća da budemo i u vijeke takvi ostanemo.
Gonili su nas i naše fratre bježali smo od vode i vatre
i pet puta mi smo ti gorjeli al' se nismo nikom pokorili
tijekom rata od krvnika silnih izgubismo devetsto nevinih
i još nešto majko naša mila voda nam je Ramu potopila.
Bilo bi nas sada ovdje više ali mnogi zbog tog odseliše
tvoja djeca svud su raseljena al' u Ramu svoju zaljubljena
svoju majku sad oni sanjaju rodnim krajem žele da hodaju
ne govore maternjim jezikom to mi majko ne želimo nikom.
Svog naroda požele vidjeti tuđu stvarnost moraju živjeti
istina je naša prešućena na naš narod laž je izrečena
nakon ovog aplauz prolomi počeli su pozdravni govori
pozdraviše sva prisutna bića osobito Franju Kuharića.
Na pozdravu on se zahvalio i uzvratni pozdrav uputio
što sam ovdje to me sad veseli pozdravlja vas bijeli Zagreb cijeli
a vi mladi simbol ste i dika sjetite se ramskih mučenika
u životu svome osobnome da ste uvijek na putu pravome.
Svima nama dao je na znanje vjera naša to nam je imanje
po tri puta da se mi rađamo i od Boga darove primamo
od matere dok se mi rodimo domovinu dragu baštinimo
baštinici to je ponos nama i jezika što nas uči mama.
A i vjere i kulture tako jer dar Božji rođenje je svako
vi se toga nemojte odreći baštinici budite još veći
sjetimo se drugoga rođenja sakramenta svetoga krštenja
kroz stoljeća krste se Hrvati i sinovim' Božjim' će se zvati.
Trećeg puta ćemo se roditi na nebesim' do vijeka živjeti
u budućnost nemojte sumnjati vječni život Bog će nama dati
nakon mise slika je vraćena do oltara i tu je čašćena
prođe vrijeme do šesnaest sati svi smo pošli sliku ispraćati.
Miješaju se uzdasi i suze, a jecaji prate aplauze
u daljini iz promukla glasa ovakva se pjesmica talasa
lijepo ti je u Rami kod Gospe više svijeta neg' u cara vojske
u svoj boli mi nađosmo snagu pozdravismo našu Gospu dragu.
Gospe draga pozdravlja te Rama je l' ćeš opet dolaziti k nama
a do tada mi ćemo čekati tvoju pomoć uvijek zazivati
pa je tako i ovoga trena jer su ovo mučljiva vremena
ovog puta prolamaj nam kosti ne priznajmo sebi prosječnosti.
Da sva'k' svakog po pravici sudi jer na kraju svi smo Božji ljudi
u budućnost svoju pogledajmo svoju mladež mi da školujemo
i da mladi od dvadeset ljeta ne pomisle mi smo mudrost svijeta
da ne krate vrijeme alkoholom obdari ih kršćanskim moralom.
Kud god pošli tebi da dođemo svoji na svom daj da ostanemo
i na kraju svi smo zapjevali Lijepoj našoj hvalu smo odali
lijepa naša mila domovina stare slave ti si djedovina
mila si nam i zauvijek slavna mila si nam brdovita, ravna.
Teci Dravo, Savo pute probij a ni Dunav nek' silu ne gubi
kud li šumiš cijelom svijetu reci da svoj narod Hrvat vječno ljubi.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.04.2015., 14:14   #19
Još stotinjak tekstova hrvatskih guslarskih spjevova možete pronaći na stranici skupine Hrvatske Gusle na Facebooku. Osim hajdučkih pretežno o Mijatu Tomiću i Andrijici Šimiću, ima i spjevova o banu Jelačiću (Ban Jelačić i Mađari, Ban Jelačić vraća Rijeku Hrvatskoj, Odziv s Velebita (autor dr. Ante Starčević)), Drugom svjetskom i Domovinskom ratu, Prvom svjetskom ratu (Mobilizacija i odlazak u rat 1914., Osvojenje Šabca 1914.), Krbavskoj bici, Opsadi Sigeta i drugim bitkama s Turcima, knezu Domagoju, papinom blagoslovu kneza Branimira, kralju Tomislavu, kralju Krešimiru, kralju Zvonimiru, dolasku Hrvata, životu pojedinih osoba (fra Matija Kotaraš, junakinja Mila Gojsalić, Rosanda i Mladen itd.) itd.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.04.2015., 13:06   #20
Hrvatska elegija

Vran planino junačko gnijezdo
roda našeg najsjajnija zvijezdo
U tebi se ranjen hajduk skrivo
tu je Mijat Turke dočekivo
U tebi je najhrabrija žena
Diva pala krvlju oblivena
Kaži meni goro hirovita
što tu stojiš od postanka svita
Što po tebi ove noći buči
klancim tvojim odzvanja i huči
Jel zavija u gorici vuče
il' to pjeva Mijatov hajduče
Il' se jela s borom razgovara
ili žali moja majka stara
Il' sestrica oplakuje brata
ili srdit Kopčić sedla ata
Nit' se jela s borom razgovara
niti plače tvoja majka stara
Nit' zavija u gorici vuče
niti pjeva Mijatov hajduče
Nit' je zvjerka nit' utvara kleta
ono Diva po Kedžari šeta
Hoda Diva kao da je živa
niz lice joj gorka suza liva
Mrtvu Djecu uzdoljansku ljubi
cvjeće moje ko li vas mi ubi
Kosu tešku divojačku mrsi
briše krvcu sa djetinji prsi
Sitna tjela kao mlijeko koža
na njim rana od sandžačkog noža
Grabovica Uzdol i Doljani
crne noći i još crnji dani
Tri su suze tri su rane žive
tri su groba Grabovčeve Dive
Srce joj se u grudima para
sa mrtvom se dicom razgovara
Evo ima nekol'ko stoljeća
nebrojeno zima i proljeća
Kad moradoh u mladosti pasti
u obrani djevojačke časti
Da iziđem pred svog Boga čista
kao prava zaručnica Krista
Svoje rane u njegove stavih
i spokojna svoga Boga slavih
Nije meni što je moja rana
već što mi je triput otvarana
Odkad padoh moja djeco draga
nedaleko od kućnoga praga
Mirno ležah u Božjoj milosti
mrtve moje smiriše se kosti
Čekajući radosnoga časka
dan drugoga Kristova dolaska
Pa da onda i živi i mrtvi
poklonimo njegovoj se žrtvi
Jedne noći usnih snove crne
i osjetih gdje mi duša trne
Duša se u meni ražalosti
mrtve moje stresoše se kosti
Bože dragi što stvori nebesa
cilom zemljom što činiš čudesa
I milosti kojoj ću se klanjat
kako može mrtvo tilo sanjat
Kako može sanjat sanak ludi
onaj tko se sa jutrom ne budi
Dok mi duša puni se užasom
bjesan Kopčić na me ide kasom
a britak mu handžar uza pojasom
Ugleda me na istome mjestu
gdje mu nisam htjela za nevjestu
Htjedoh pobjeć sa tog mjesta kleta
sa kojeg sam otišla sa svijeta
Al' ne mogoh Bože dragi sveti
udovi mi ko da su uzeti
On dojaha skoči s konja vrana
pogleda me očima gavrana
Kao crna ptica sa strnjišta
samo gleda ne kazuje ništa
Pogled prazan oči ko od stakla
kao da je stigao iz pakla
Nit udvara niti daje glasa
samo handžar trže iz pojasa
Pa poleti kao vjetar ludi
triput handžar zari mi u grudi
Triput munja u prsi mi sinu
opet padoh na istu ledinu
Triput moja otvori se rana
on uzjaši konja nesedlana
I odjezdi ko utvara neka
koja nema oblik od čovjeka
Niti drugog božijega stvora
crna moja završi se mora
Anđel božji obučen u bijelo
mrtvo moje podignu tijelo
Podignu ga pa poleti zrakom
rane moje da učini znakom
Pokaza mi kravavo sijelo
gdje se društvo okupilo cijelo
Gdje se čuju poklici i krici
u malenom mjestu Jablanici
Crna noć je crnji plan se kuje
Seferova riječ odjekuje
"Sutra braćo udaramo zorom
poljem, drumom i zelenom gorom
Jurišajte dočim zora svane
neka Enver vodi Prozorane
A Enes će jablaničke momke
neka jurnu uz tekbire gromke
Caco,Ćelo, Ramize, Mušane
vi vodite junake kušane
Sve do jednog sarajevsku raju
poznaju ih Vlasi po belaju
Momci to su što nemaju straha
klanjali su jutros do sabaha
Čujte avaz u tihome vazu
šehid klanja sam sebi đenazu
Udarajte dolinom Neretve
želim čuti jauke i kletve
Kako zvoni preko surih stijena
plač i lelek od ustaških žena
Ustaša je kao guja ljuta
ispod svakog kamena kraj puta
Udri zmiju, ne žali zgazi je
tako rade bosanske gazije
Sjetite se kada naše paše
kaurina ljuto udaraše
Sutra i vi da ste bili paše
udarite hrabro na ustaše
Prozorani mila braćo moja
vi ste hrabra i ponosna soja
U vama je i Kopčića krvi
čast imate udarate prvi
S vama idu gazije ponosne
mudžahiri iz istočne Bosne
Preživjeli iz krvave drame
sve što osta od četničke kame
Vlah, Kaurin isti je to ćafir
osvetu mu sprema sad mudžahir
Kad krenete pokažite znake
i zelene razvijte barjake
Na kojem se polumjesec blista
ispod njega sija zvijezda čista
Mjesec, zvijezda, zeleni barjaci
od davnina to su naši znaci
Pod kojim su u vremena stara
stale čete turskih janjičara
Ispod toga muslimanskog znaka
neka stane junak do junaka
Ko i oni prije mnogo ljeta
gledat će vas sutra iz dženeta
Nek gledaju i nek' se ne stide
kada vas u ljutom boju vide
Oni će vam prije drugi sviju
otvoriti dženetsku kapiju"
Ustade se kad završi priču
ode obić vojnike što viču
Ispred štaba pokraj stare česme
začuše se muslimanske pjesme
Crna noć je ali nema mira
svo se mjesto ori od tekbira
Pozdravi ih sa stisnutom rukom
unaprijed se sladeć tuđom mukom
Kad vidiše kako im se javi
zagrmiše borbeni pozdravi
Smješak mu se navuče na lice
gledajući spremne ubojice
Kao crna gavranova jata
što se gozbe usred ovog rata
Tamna noć se spusti iznad Vrana
ne sluteći sutrašnjega dana
A ujutro kada zora svanu
Uzdol prvi ljutom vatrom planu
Oko kuća siluete lete
zulum čine Seferove čete
pale, ruše ne gledaju ništa
niti ko je kojega godišta
Bože dragi je li mogu ljudi
rafalati preko dječji grudi
I dok Uzdol u plamenu gori
gore Diva s anđelom se bori
Preklinje ga u suzama moli
može li je kako spustit doli
Vidjela je djecu kako bježe
malo posle kako mrtva leže
Tu na mjestu gdje su pala djeca
Arslanagu ugleda gdje jeca
Gleda svoga ljubljenoga kuma
kao da je sišao sa uma
I sluša ga užasnuta strahom
gdje se kune dinom i Alahom
kao nekad iznad njenog tijela
crnom krvcom šiknu rana cijela
klonu glavom ko ranjena srna
prvom ranom šiknu krvca crna
Poletješe s drugu stranu Vrana
tamo preko do sela Doljana
gdje joj druga prokrvari rana
Mrtav starac do drugoga starca
pa se sjeti Kopčića udarca
Anđel krilom zakloni joj lice
doletješe iznad Grabovice
Cijelim selom od vrata do vrata
hitro ide dželat do dželata
Izmučena tjela kada padnu
bacaše ih u Neretvu hladnu
Mjesto groba da zaplove rijekom
da se Sefer nahrani lelekom
Kako koji dželat tjelo smrska
Divi rana iz grudiju prska
Anđeoska krila se rumene
sve od krvi izranjene žene
Koja moli Božjega čuvara
da je vodi onom koji stvara
Kad dođoše pred Božije lice
jecajući pade Diva nice
Dragi Bože spasitelju sveti
sine njegov na križ razapeti
Kako mogu gledat vaše oči
krv nevina ko vino se toči
Kako možeš razapeti Kriste
na djetetu gledat rane iste
da ne digneš svoje svete ruke
i prekineš neviđene muke
Bože dragi oprosti mi riječi
sa milošću koja rane liječi
Kaži meni što sam davno pala
da bi svoju vjeru sačuvala
Mrtve moje da se smire kosti
Bože dragi reci i oprosti
Klonu Diva pod prijestolje Boga
da posluša spasitelja svoga
Da joj kaže s prijestolja visoka
i obriše suzu ispod oka
Tvorac svijeta spusti svoju ruku
kada vidje svoga stvora muku
Rane gorke na tijelu žene
sa užasom teškim izmučene
Iz tri rane njegovoga stvora
krvca teče kao sa izvora
Prije nego išta progovori
dodirnu ih i rane zatvori
Poslušaj me mila kćeri moja
rod je ljudski pokvarena soja
Pa se mislim bi li bilo bolje
da ih stvorih bez slobodne volje
Od rođenja pa do crnog groba
da ih vodim ko gospodar roba
Da ne znaju što rade i čine
kao divlje zvijeri iz planine
Al im dadoh ja slobodnu volju
pa sad moram gledat gdje se kolju
Neprestano od danka do danka
samo čujem lelek bez prestanka
Zločin čine muškarci i žene
ne slušaju moje opomene
A svjetina ohola i luda
ne plaši se moga strašnog suda
Ja im dole poslah sina svoga
kao jasnu poruku od Boga
usred onog obijesnoga smijeha
triput pade zbog njihovih grijeha
Pa im i to ne bijaše dosti
sve njegove prebrojiše kosti
Bičuju ga i nebesa kunu
a na glavu naoštrenu krunu
Smišljajući stalno nove muke
na križu mu raširiše ruke
Pa uz ruke što liječiše mnoge
probiše i ukrštene noge
A na trsci tijelu što se muči
prinesoše spužvu punu žuči
Pa na kraju svoga zloga čina
probodoše razapetog sina
Kćeri draga otkupi se činom
rane svoje sjedini sa sinom
krv nevinu i od Boga čistu
predaj svome spasitelju Kristu
I njegovom spasiteljskom krilu
predaj svoju mrtvu djecu milu
I tu ćete do sudnjega danka
kušat Božjeg mira bez prestanka
Divu zatim imenom oslovi
diže ruke pa je blagoslovi
I sa njome sve nevine žrtve
koje leže širom svijeta mrtve
Podignu se uz blagoslov žena
lica svjetla i preobražena
Zahvali se i poljubi ruku
koja liječi svaku ljudsku muku
Sa milošću Božjom darovana
ko svetica zacijeljenih rana
ispod svake maslinove palme
Anđel Božji pjeva hvale psalme
Pokraj djece na vrh gustog Vrana
usnu Diva mirom obasjana
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:33.