Tantrumi - definicija, savjeti, iskustva... sa posebnim osvrtom na djecu koja ih nisu nikad imala

[nuklea500]

...ona pola sati time sigurno da joj ja nisam uletila da joj pomognem. Odmah je razbacala case i pocela vikati ljutito na klingonskom ne histrricno, samo ljuto), da zna govoriti mislim da bi to bilo nesto "po spisku i preko reda".

[kajpa]

Pa zasto si joj uletila s pomaganjem ako se lijepo zabavljala?

[nuklea500]

Ljudi smo, grijesimo. Htjela joj pokazati. Nije se ponovilo :-D

[kajpa]

Aaa...da, naravno.

[kajpa]

Nisam bas odusevljena ovim premjestanjem. Molim da se ovo ne shvati kao komentiranje moderature. Radi se samo o tome da sada ispada da se radi o tantrumima, a moja je namjera bas bila pokrenuti pitanje netipicnog ponasanja, da se progovori o onoj nesto drugacojoj djeci...ne samo ta koja nemaju tantrume, nego koja su (na oko) manje zahtjevna jer djeluju mirno/tiho/poslusno, pa je kao sve super ...i mozda i je, ali mozda se radi o djetetu koje je (pre)povuceno, introvertirano, ima manjak samopouzdanja, bojazljivo je, (pre)oprezno....itd.
I treba puno paznje i truda oko toga da ga se motivira, angazira, pokrene....
Svi se uvijek zale na pre zivo dijete, placljivo ili nervozno, rijetko kada se netko zali na pre dobro dijete.

[nuklea500]

Predobro dijete ne moze biti dijagnoza. Moja prijateljica ina predibru dvogodisnjakinju. To dijete se oduvijek prilagodjava onome tko je cuva, npr. ako je cuva tata koji voli dugo spavati i ona dugo spava, ako je cuva baka koja ustaje u zoru i ona se ustaje u zoru, nikad je nitko nije uspavljivao, preko dana ne vristi, ne histerizira i ne znam da sam.je ikad vidjela uplakanu.
Zasto je takva? Pa njezina mama je najsmirenije bice koje pizbajem. Inteligentna, nevjrrojatno inteligentna, poslovno uspjesna i izrazito dobra osoba. Ali kod nje je sve polako, dok ona izgovoro dvije rijeci,.ja sam.ih rekla 100.
Ne cudi onda sto ima tako mirno dijete, tim vise sto joj ni muz nije temperamentan.

[kajpa]

nuklea500 kaže:

Predobro dijete ne moze biti dijagnoza.

Jasno da to nije dijagnoza. Kao sto niti "zivo dijete" nije dijagnoza...niti ono nervoznije/zahtjevnije.

Moja prijateljica ina predibru dvogodisnjakinju. To dijete se oduvijek prilagodjava onome tko je cuva, npr. ako je cuva tata koji voli dugo spavati i ona dugo spava, ako je cuva baka koja ustaje u zoru i ona se ustaje u zoru, nikad je nitko nije uspavljivao, preko dana ne vristi, ne histerizira i ne znam da sam.je ikad vidjela uplakanu.
Zasto je takva? Pa njezina mama je najsmirenije bice koje pizbajem. Inteligentna, nevjrrojatno inteligentna, poslovno uspjesna i izrazito dobra osoba. Ali kod nje je sve polako, dok ona izgovoro dvije rijeci,.ja sam.ih rekla 100.
Ne cudi onda sto ima tako mirno dijete, tim vise sto joj ni muz nije temperamentan.

To je nesto drugo. Nisam mislila reci da se netko treba zabrinuti ako ima takvo dijete. Zbog toga nikada i nisam pomislila da s mojim djetetom koje nikada tantrume nije imalo, koje je uvijek bilo dobre volje ...nesto nije u redu.
Ali mislim da postoje i takva povucenija djeca, koja...ne da nesto s njima nije u redu ili da bih im priljepila neku dijagnozu...nego jednostavno ...da im treba puno poticaja i podrske...
Da nije ok biti samo zadovoljan time sto npr. sjede i sute, pa mozes na miru piti kavu s prijateljicama, vec da se treba bas dodatno angazirati kako bi dijete bilo aktivnije.
To opet ne znaci da mislim da nije ok da je neko dijete mirnije, naravno da je..drugacijeg su temperamenta, jasno da nisu svi isti.
Ali kao sto se medju onim zivljim i temperamentnijim koji puta krije i neko hipeaktivno dijete ili dijete s kojim treba na neki nacin dodatno raditi, tako i medju onom mirnom mozda ima neko koje treba veci angazman, vise poticaja i motivacije od strane roditelja i drugih koji ga cuvaju/odgajaju.

Primjer: dvije mame s djecom u parku, jedan zivahan, drugi miran. Mama od ovog zivog gleda ovog mirnog, pa se zali - blago tebi s ovim tvojim, kako je dobar, ovaj moj bi se na luster popeo da moze, koma.
A druga mama si misli, blago se njoj, kako je mali spretan i bez problema se popne na penjalicu, a moj nece ni pod razno.
Znaci ...nije najsretnija s time sto se mali ne usudi, sto mu fali hrabrosti, sto je vrlo oprezan i ustrucava se...radje bi da je zivlji, iako je to sto je dobar/miran s jedne strane (kad netko gleda sa strane) kao super.
A mislim da je i teze graditi samopuzdanje onome kome fali, nego malo primiriti onog pre samouvjerenog/zivog. A mozda i nije, ne znam...

[Suncana 007]

Moj je do cca godine dana vristao ko lud i derao se po 20 min kad bi dosli k muzevima. Nisu ga smjeli pogledat ni taknut, osim dede. Danas voli ic k njima.

[Fleurdefeu]

Suncana 007 kaže:

Moj je do cca godine dana vristao ko lud i derao se po 20 min kad bi dosli k muzevima. Nisu ga smjeli pogledat ni taknut, osim dede. Danas voli ic k njima.

Nama je ta faza tek oko godine počela. Još malo ćemo 3 i sad je kako kad, ali uglavnom na svekra vrišti i dalje, svekrvu tu i tamo, još ih ne voli i uvijek su scene. Oni čk sve manje i dolaze k nama i stalno kukaju da ih unuče ne voli... a bome i meni već neugodno pred njima.

[JustForFun]

kajperinja kaže:

Znaci ...nije najsretnija s time sto se mali ne usudi, sto mu fali hrabrosti, sto je vrlo oprezan i ustrucava se...radje bi da je zivlji, iako je to sto je dobar/miran s jedne strane (kad netko gleda sa strane) kao super.
A mislim da je i teze graditi samopuzdanje onome kome fali, nego malo primiriti onog pre samouvjerenog/zivog. A mozda i nije, ne znam...

ovakav način gledanja ima podloge, ali ne bih direktno dovodila mirnost / živost djeteta sa razinom samopouzdanja, jer samopouzdanje je kompleksna kategorija i tek se gradi od malih nogu, dapače prebrzopleto djete se može lako opeć u nekoj situaciji u koju je uletilo nespremno i po meni to se negativno može odrazit na njegovo samopuzdanje, dok tiha voda brege dere, mogli bismo i tako gledati, mada u principu nisi pogrešno postavila stvari

ja sam bila jedno od te žive djece, a danas se ne mogu pohvalit zavidnom razinom samopuzdanja, mada iza mene leže mnogi uspjesi sa kojima bih se mogla i trebala ponositi, ali ....

dok moja sestra koja je bila mirno dijete, nikakvih problema s njom, treća ali je godinama bila "najmlađa" poslje smo dobili još jednu sestru, niti je bila maza, niti je pravila ama baš nikakve probleme kao dijete, ja sam je vukla u avanture, a sama je bila mirnica i danas je puno čvršća od mene i kad smo kao tinejdžeri imali previranja uvijek je ona mene slomila, a ne ja nju, ona zacrta svoje, ja popustim, a svatko bi pomislio da sam ja "sila", mi ekstrovertirani imamo prejaku želju da se dopadamo da dobijemo odobravanje, a samim tim ranjivi smo

[ZubaTruba]

Evo meni je jasno šta je Kajperinja htjela reći. Ja imam "predobro" dijete i da, žao mi je što je "predobar". Naravno, ne žalim se javno jer bi ljudi mislili da nisam normalna.
Žao mi je što nikada nije pao i zgulio koljeno, nikada nije imao šljivu na oku, nikada mi nije išarao zid, nikada se nije ošišao ili, ne znam, izrezao zavjese škaricama za papir, nikada nije pobjegao u parkiću, nikada nije u trgovini dramio ako ja kažem da nešto nećemo kupiti, nikada mi nije rekao "glupa si i mrzim te", jednom mu kažeš kako nešto treba biti i tako će biti uvijek, bez greške i iznimke.
On nema tantrume, ali dovoljno je da mu kažem da se ponaša ružno i da sam jako ljuta, on odmah pada u depresiju. Plače, grli me i kroz suze moli "mama oprosti mi". Ako malo više povisim ton samo se ukopa na mjestu, kao kip, pa nakon par minuta pukne, nekontrolirano plače i u krajnjoj fazi se poče tresti. Prepoznajem ogromnu, pretešku, neizdrživu samokritiku i grižnju savjesti koju tada osjeća.
Većina druge djece bi u toj situaciji rekli "ma ti se ružno ponašaš, mrzim te i nisi mi više mama", okrenuli bi se i otišli. I za 5 minuta se toga više ne bi sjećali. On, naprotiv, se sjeća takvih scena mjesecima i ponavlja "znaš, ja sam braci bacio kamenčić u oko pa je tata vikao, to se ne smije, neću više" ili "ja sam bio zločest kada nisam htio oprati zube, oprosti mama".
Mislim da je tako osjetljiv samo na mene i tatu, pa hajde, dobro je, jer da svih tako doživljava onda bismo zaista imali problem.
Znam da je logična pretpostavka ta da ga mi ubijamo u pojam, da ga kritiziramo, da ga ne podržavamo. Ali zaista nije tako. Za sve lijepo što napravi ga hvalimo, ohrabrujemo, podržavamo, a ono loše mirno i pažljivo objasnimo da nije i zašto nije dobro. Dobili smo to da i on nas uvažava, hvali, zahvaljuje... "mama, mislim da mi ne treba kinder kad kući već imam jedan", "mama hvala ti što si mi kupila dukatino", "mama ti se jako lijepo ponašaš".... Kad nas netko gleda sa strane sigurno misli "koji frikovi".
Moje dijete je definitivno drugačije od većine, od prosjeka. I definitivno mi je teže nego onim roditeljima čija su djeca u drugoj krajnosti. Jer mene je užasno strah što će biti s njim kad dođe u sredinu gdje ljudi neće hodati po jajima i pomno birati riječi koje mu se smiju uputiti.

A kada je taj netko napisao da je dijete bez tantruma nenormalno, i ja se slažem. Mislim da se mislilo na dijete koje ne pokazuje svoju volju, ne pokazuje nikakav otpor, ljutnju, neslaganje, odnosno koje nema interakciju s okolinom. Samo što se u tom kontekstu pod tantrumom nije smatralo isključivo bacanje na pod i lupanje šakama, nego možda i ovo kako moj sin reagira, tiha patnja i jad zbog neslaganja onoga što želi i onoga što dobiva. Kratkoročno sam sretna kad mirno obavimo šoping s nula komada slatkiša i igračaka, a dugoročno bih bila puno mirnija da jednom ostavim 100 kuna za neku glupost jer nisam mogla na kraj s njim.

[nuklea500]

U zivotu sam samo jednom ogrebala koljeno, nikad se nisam popela na stablo, nikad preskocila gumu iznad koljena, nikad nisam napravila zvijezdu, a kolut mozda dva puta u zivotu...
Nikad nisam imala ozbiljnih oroblema sa samopouzdanjem. Uspjela sam u zivotu vise od prosjecne zene u Hr i BiH. Uvijek sam bila dobar ucenik, imala super prijatelje, lijepa ljubavna iskustva, u karijeri bih mogla postici i viae da se ne oslanjam samo na talent, vec i na drskoat, drskosti mi fali, ali i ovako imam zavidnu karijeru.
Naprosto sam oprezna i antitalent za sport. OK, ima to veze i sa samopouzdanjem ali nista znacajno

[JustForFun]

veličina uspjeha i veličina samopouzdanja nisu u direktnoj poztivnoj vezi, po mom mišljenju, puno je slavnih koji si ostali zapamćeni čovječanstvu po svojim djelima, a u samoći su patili od nedostatka samopozdanja

mada kao nastavak na osvrt mene vs moje sestre koja je bila mirnica i dijete za poželit za čuvat, ja sam pubertet prošla bezbolnije i po mene i po roditelje za razliku od nje

[nuklea500]

Pretjerano samopouzdanje nije zdravo, obicno se veze uz narcisodne licnosti pa i psihopate poput Ted Bundija, a opet, iza toga se uvijek krije kompleks manje vrijednosti.
Ostvarivanje zdravih ljudskih odnosa, obiteljskih, prijateljskih, ljubavnih i poslovnih su po meni znak nekog stabilnog, uravnotezenog ponasanja za koje je potrebna prava doza samopouzdanja.

[JustForFun]

Zuba, teško mi je zamisliti tvog malca, mada sam susretala djecu sličnog profila, imam u obitelji jednog koji je preosjećajan, u šali mu nešto kažu on to shvati ozbiljno i počne emotivno reagirat, sad je u ranim teensima i ide u normalu, tu pretjeranu emotivnost je ipak donekle odbacio, normalno je dijete koje se normalno socijalizira, ima prijatelje, i dalje je dobričina i uvijek će bit, ali sve u granicama normale

ZubaTruba kaže:

Ako malo više povisim ton samo se ukopa na mjestu, kao kip, pa nakon par minuta pukne, nekontrolirano plače i u krajnjoj fazi se poče tresti. Prepoznajem ogromnu, pretešku, neizdrživu samokritiku i grižnju savjesti koju tada osjeća.

ovaj opis meni djeluje kao neki pandan tantrumu bijesa
znači ne izbaciva bijes ali emocije su ga preplavile i nekontrolirano se ponaša zbog tih emocija koje ne zna izrazit i nosit se sa njima,
jer i nama odraslima se desi da osjetimo krivnju i grižnju savjesti i da nas boli kad nekoga povrijedimo, ali racionaliziramo i ispričamo se i bude dovoljno da se malo bolje osjećamo, i on će s vremenom naučiti da se nosi sa tim

neobičan je dječak, ali ja sam fascinirana razinom empatije koju prepoznajem u njemu, jer djecu te dobi obično svim sredstvima učimo empatiji, a on je ima na pretek

[JustForFun]

ma nuklea slažem se, eto i ti si navela svoj primjer

uglavnom nikako se ne bih složila da je izostanak ili smanjen intezitet tantruma ili to što dijete jako živo, znak da ima dobro samopouzdanje (dovoljno visoko), jer samopouzdanje je po meni kategorija koju je teško primjenjivat na tako malom uzrastu, jer tek im se formira ličnost

[nuklea500]

Sad sam tek stigla Zubin post procitati do kraja i kada opisuje svog malog, doslovno me vraca u djetinjstvo. Ma nisam.imala ni 4 godine i svaki put kad bi mi mama htjela nesto kupiti, ja bih rekla: Nemoj, neces imati poslije novaca. Ako bi mi ipak kupila, pratila bih joj raspolozenje iducih dana i kad bih primjetila zabrinutost na njezinom licu, bilo bi mi jos vise krivo sto mi je kupila igracku jer sam znala da zabrinutost znaci da nema novaca.
Ako bih pristala da mi nesto kupi, uvijek bih je pitala: A Anti? Nisam nikad dopustala da ja nesto dobijem,.a da se istodobno i mom bratu nesto ne kupi.
Od tih zabrinutosti posebice pamtim zabrinutist za mamino zdravlje. To me najvise opterecivalo. Od trece pa do 14-15 god sam bila opsjednuta njezinim zdravljem.
Ta neka odgovornost i empatija su me pratile i u tinejderskim danima..Starci su me pustali s 14 godina da ostanem vani dokad zelim jer su me dovoljno poznavali. Nikad nisam.iskoristila to pivjerwnje jer bi me griznja savjesti ubila.

Nije lako biti takav,.ali najmanje to veze ima sa samopouzdanjem. Za to se ne bih brinula, to je jednostavno neki dodatak u covjeku koji te sputava i ispunjava u zivotu istodobno.

[nuklea500]

JustForFun kaže:

ma nuklea slažem se, eto i ti si navela svoj primjer

uglavnom nikako se ne bih složila da je izostanak ili smanjen intezitet tantruma ili to što dijete jako živo, znak da ima dobro samopouzdanje (dovoljno visoko), jer samopouzdanje je po meni kategorija koju je teško primjenjivat na tako malom uzrastu, jer tek im se formira ličnost

Da, upravo to.

A kako vasi klinci reagiraju kad im kazete NE!
Moja se prvo smjeska i pregovara sa mnom, ispipava moze li i cim moje NE postane malo glasnije, pogne glavu, jeca i pliva u suzama.
Bemti, srce mi pukne svaki put :-(

[JustForFun]

moja u principu ne šljivi ni 1% moje ne, bar se tako čini, mada ... mada nekad posluša

uglavnom mogu ja vikat ne ona radi po svom,

ali dobro zna šta znači ne

i koje su stvari ne

evo jedan primjer


zadnjih dana glavni hit su regali i ladičar u kuhinji, dvokrilni regal sa tanjurima, regal od sudopera i ladičar sa ladicama na koje se može prištunit i u jednoj ladici ima i noževa koje moramo sklonit, glavno je da leti tamo u kuhinju da to dira, čak imam i kutni elemenat bez vrata (davno otpala) ali on nije odavno meta

uporna je u pohodima na to, prije je stavljala dude na tanjure (jer vidi da ja nešto tu stavljam iz perilice) a sad leti i grli tanjure, otvara sudoper i želi ući guzicom u njega čak je neki dan pala i razbila se boca, otvara ladičar stavlja svoje stvari u njega ili otvara i zatvara ladice, ja idem za njom i govorim ne i pokušavam objasniti čak (mada znam da to ne pali puno) kad je stignem i vraćam čak se ne buni, uzmem je za ruke kao da je nahodavam i odvedem nazad u dnevni ili mi da ruku pa odemo ili reknem ne, nazad! pa čak ide sama ispred mene
nekad nakon više takvih puta ali nekad i ubrzo pođe se krivit i bacat, ali uglavnom to bude podnošljivog inteziteta, preveslam je da na balkonska vrata idemo gledat gdje je tata ili gdje je kuko ili da idemo vani ili tako nešto
nekad je malo pustim da otvara i zatvara ladice dok sam ja tu i pazim da se ne pričepi i da vidi šta ima u regalu jer vidim da je zanima, pa se smiri pa idemo nazad

uglavnom to moje ne je ne pogađa puno, već samo micanje od predmeta je pogađa jer ne može provest svoju volju

stavim i stolice ispred elemenata, ali nekad se igra i najednom brzinom munje odleti u kuhinju, čujem kako miče stolicu, ja je stižem ona otvara već vrata.... to je ko neka borba između nas dvije



duge šetnje s kolicima vraćaju osjećaj kontrole u moj život

[nightfall]

Moja je bila dobro, poslušno, lako odgojivo dijete do 2 godine.

Od 2. do 3. godine mi smo mislili da je vrag ušao u nju . Preko noći pretvorila je u urlajuću klincezu koja se bacala na pod, urlala, lako se frustrirala, bila naraspoložena čim joj se imalo poremetila rutina...doslovno smo hodali po jajima da je nekaj ne izbaci iz takta jer smo imali napad deranja bez obzira gdje se nalazila. S ljetovanja smo se te godine vratili 100 puta umorniji nego kaj smo krenuli, čak dan ranije jer više nismo mogli.

Stanje je bilo kako tako ako je jedna osoba s njom, čim bi imala "publiku" napadi bi postali učestaliji. I nije to radila jer smo joj jednom popustili i nije dobila što je htjela, ona je jednostavno bila stalno "živčana" i tražila je rutinu, nikako nije podnosila promjene (rasporeda, mjesta, osoba koje su kraj nje).

S tri godine se vratilo ono naše lako odgojivo razumno dijete....urlajuća tasmanijska neman je otišla S njom se od tad dalo dogovorit, nije urlala ako nije bilo po njezinom, mada i dalje voli rutinu i zna vidno biti nraspoložena ako je bila neka napetost (npr. nedavno poslije nastupa s vrtićem na priredbi je bila vidno nervozna i plačljiva, valjda kako je napetost popustila i adrenalin pao).