Demencija

[KCERKA]

Nilang kaže:

To što ti je liječnica rekla točno je za prisebne ljude, ne možeš ih valjda na silu hospitalizirati ako odbijaju, ili staviti u dom ako oni ne žele... u tom slučaju mislim da se mora zvati i policija uz hitnu pomoć, u izvjesnim slučajevima uključiti socijalna služba. Sad pitanje je koliko je još tvoj tata priseban i koliko bi problema radio.

Moja mama je već bila posve dezorijetnirana i nije više dolazilo u pitanje da ju se ostavlja u stanu samu, a ni s bilo kim drugim da je pazi, jer je izmicala kontroli - nije bilo dovoljno samo biti uz nju, jer su to bile sulude situacije kao ove gore opisane... za to je baš potrebno medicinsko osoblje da se s tim izlazi na kraj i stalna 24-satna kontrola i njega osoba koje su za to osposobljene. Ona uopće nije pravila problema da ide u dom, dapače htjela je ići, odn. bila je u takvom stanju da joj je bilo posve svejedno gdje ide, posve dezorijentirana kao što sam već rekla, nezainteresirana za to kamo je vozimo, da li će biti doma ili negdje drugdje.


Ne znam jesi li iz Zagreba, ovdje su ovi veći starački domovi pepuni i rok čekanja na njih je više od 5-6 godina. Mi smo uspjeli dobiti slobodno mjesto u jednom privatnom domu koji ima stacionar za takve slučajeve, teže bolesne, nepokretne i sl. Mjesto se trebalo isprazniti mjesec dana nakon što smo nazvali i tražili, ali se ispraznilo nešto ranije, za oko 3 tjedna, a ta tri tjedna su bila s njom stvarno kritična i stanje joj se rapidno pogoršavalo iz dana u dan.

Da ne kažem da je i mjesecima prije bilo jako teško, no u tih zadnjih par tjedana što je bila doma stanje se pogoršavalo rapidno iz dana u dan.

Pa da, zato i nisam ziher kaj da radim. Jer njemu nikako nije svejedno gdje je. Djeluje prilično ratoborno kad spomenem liječnicu, vjerojatno ga je frka da čim bi ga vidjela bi rekla da je za bolnicu. on je do prije tjedan dana još sam izlazio...išao u dućan i po ručak u restoran..ako ja ne bi došla...ali...nakon što je imao dijareu...nije se usuđivao izaći da mu se ne ponovi po putu...i samo je ležao po cijele dane...zadnjih 7 dana..osim kad bi ja došla...jedino je danas malo sjedio za stolom i pričao samnom...ali...nekako jedva priča...kao da fuflja...netko je bio napisao da otkazuju organi? možda zato nerazumljivo priča? I izgleda jako izmučeno...i jedva odgovara na moja pitanja...postavim pitanje...a on šuti...pa ja ne znam da li ne može misliti ili ne može govoriti ili naprosto ne želi..jer cijeli život je jako zatvoren i šutljiv...
Iz Zagreba jesam. I čula sam da se čeka godinama na dom. A on djeluje kao da bi se jako bunio da ga smjestim tamo...Hm...

[Nilang]

Nilang kaže:

Drago mi je čuti te.
Je li to i kod tvoje majke išlo naglo, koliko je trajalo?

Kvotam samu sebe, samo da se ispravim:
mikela, ispričavam se, krivo sam napisala, kod tebe se radilo o tati, ne o mami.

KCERKA kaže:

..ali...nakon što je imao dijareu...nije se usuđivao izaći da mu se ne ponovi po putu...i samo je ležao po cijele dane...zadnjih 7 dana..osim kad bi ja došla...jedino je danas malo sjedio za stolom i pričao samnom...ali...nekako jedva priča...kao da fuflja...netko je bio napisao da otkazuju organi? možda zato nerazumljivo priča? I izgleda jako izmučeno...i jedva odgovara na moja pitanja...

Ako ti se čini kao da fuflja, definitivno bi ga netko trebao pregledati, da nije neki moždani u pitanju (zna biti i tih slabijih moždanih).

Kod moje mame je bilo isto dosta tih problema s probavom, neke grozne dijareje i tako, da ne pričam, jer nije baš.... I isto je prvo bila ta faza agresivnosti, ratobornosti, kao što sam već opisivala.

[mikela]

Nilang kaže:

KCERKA, nekako mi je lakše pri srcu kad nas vidim nekoliko s istim problemom ovdje. Stvarno je lakše kad se može s nekim popričati tko zna o čemu se govori, jer je prolazio ili prolazi isto ili slično. Lakše je kad se bar malo izjadaš, malo isprazniš dušu.

zvoncice, znam da si sigurno još istraumatizirana i da će ta bol još dugo trajati, ali želim ti da se što prije oporaviš. Svima nam treba snage i sposobnosti da nekako sve to racionaliziramo, da ne poludimo od boli i muke. Nekih dana sam mirnija i staloženija, a nekih mi dođe za poluditi, kao npr. zadnja dva dana.

Voljela bih i da se Mikela javi i napiše nešto više.

Za pocetak kazem pomozite mi da Vam mogu odgovarati jer nova sam ovdje

[mikela]

Nilang kaže:

Kvotam samu sebe, samo da se ispravim:
mikela, ispričavam se, krivo sam napisala, kod tebe se radilo o tati, ne o mami.

Domovi,pa kad smo konacno priznale da vise ne mozemo fizicki to izdrzati,jer bilo je tu i tonjenja kad je bilo zastoja disanja pa je i meni pomogao preko telefona dezurni doktor na Vrapcu savjetom i dok je Hitna dosla sve je bilo bolje vec,bilo je to ozivljavanje,prvo...

[Nilang]

mikela kaže:

Za pocetak kazem pomozite mi da Vam mogu odgovarati jer nova sam ovdje

Ako ti je teško nemoj se siliti da govoriš. Ili za početak, ako možeš. napiši bar nekoliko riječi: je li i kod tvog tate krenulo naglo ili postepeno, koliko je ta demencija trajala, koliko je živio s njim? Možda ti bude lakše ako se malo izjadaš. Sve je to proces žalovanja, ako još to guraš duboko u sebe možda bi ti bilo lakše da se malo isprazniš, ali nemoj se ništa siliti. Kako tebi paše.

Nastoj se sada odmoriti i da pomalo život teče dalje, da se oporaviš.

Ja se osjećam na trenutke kao da će mi glava eksplodirati.

[Nilang]

mikela kaže:

Domovi,pa kad smo konacno priznale da vise ne mozemo fizicki to izdrzati,jer bilo je tu i tonjenja kad je bilo zastoja disanja pa je i meni pomogao preko telefona dezurni doktor na Vrapcu savjetom i dok je Hitna dosla sve je bilo bolje vec,bilo je to ozivljavanje,prvo...

mikela, draga, vidim da ti je jako teško.

Čut ćemo se idućih dana, nadam se.

KCERKA, raspitaj se sutra kod njegove doktorice, reci da fuflja, neka proba doći u kućnu posjetu da ga pregleda. Ako će i biti ratoboran, liječnici su osposobljeni kako da se postave u takvom slučaju, pa to im je posao. Osim toga, tada će i ona jasnije vidjeti u kakvom je on stanju, bez obzira dao joj se pregledati ili ne.

Možda da nazoveš i gerijatrijski odjel u Vrapču - zovi centralu, pa će te prespojiiti, traži dežurnog liječnika na gerijatriji. Možda će ti savjetovati da ga dovedeš k njima u ambulantu na pregled. Možda bi ga uspjela nekako nagovoriti da ga do tamo odvezeš, pod nekim izgovorom, tipa da će mu dati pravi lijek i biti će mu bolje i sl. Nadam se da ima netko od obitelji da ti pomogne.

Laku noć do sutra!

[zvoncica17]

KCERKA kaže:

Hvala ti puno na odgovoru, meni je ovo sve jako novo, svaka informacija mi je dragocjena. Moj otac je cijeli život bio jako "zatvoren" i čudan, pa ja odmah nisam ni prepoznala da se radi o demenciji. Zadnjih mjeseci stvar je očiglednija. Sve manje se može orijentirati...pita me koji je dan, kad ga pitam da li se naspavao kaže da ne zna...ne da mi da bacim stare konzerve ( a od jedne je prije tjedan dana dobio dijareu)...ne da mi da počistim stan...totalni kaos... Možda on nije u početnom, nego u poodmaklom stadiju, a da ja to ni ne kužim, a neće niti da mu dodje doktorica opće prakse. Čini se da ću morati skupiti hrabrost i pozvati hitnu...jer ako mu nenajvaljeno dodjem s doktoricom opće prakse postoji mogućnost da me više neće puštati u stan je r će se ljutiti i inatiti...pa možda bolje da odmah pozovem hitnu i hospitaliziram ga?

Draga Kćerka,
vidim da se jako mučiš. Znam kroz što prolaziš, u meni je odluka sazrijevala skoro cijelu prošlu godinu, prije nego sam skupila snagu i odlučnost. Za takvo što moraš imat jakost, čak i nakon toga sam se preispitivala jesam li mogla drugačije, to pitanje me trgalo iznutra.. nisam imala ni mira ni spokoja. CIjela moja okolina, prijatelji i obitelj uvjeravali su me da nisam imala izbora, ali kada je roditelj u pitanju i kada je sva težia odluke na tebi.... ne znam kako sam izdržala sve to.
Dakle, u tvom slučaju postoje dvije mogućnosti. Prva je da, kada je lošoj fazi bolesti zoveš hitnu. Hitna ga neće voziti u bolnicu ako on to odbija, ne mogu na silu, štoviše ruku na njega u tom smislu ne smiju spustiti. U tom slučaju zoveš i policiju. Znam da je teško, ali u ovom slučaju je jedini način da ga hospitaliziraš, jer on zaista nije više za sam biti doma.
Druga mogućnost jest nešto sporija, ne znam koliko vremena imaš na raspolaganju (bojim se da ne previše obzirom na simptome koje opisuješ) a ta je da preko Centra za soc. skrb pokreneš postupak lišavanja poslovne sposobnosti kojim češ ti biti imenovana skrbnikom za poseban slučaj koji u ovom slučaju znači odlučivanje o hospitalizaciji i smještaju u dom.
Oba procesa su mučna i bolna, ali nažalost nužna kod ovakvih bolesti.
Što se doma za smještaj takvih bolesnika tiče, pogledaj malo na netu, postoje SAMO privatni domovi koji prihvaćaju takve bolesnike (državni navodno nemaju uvjeta za to). Mjesta se uvijek nađe (ja sam čak svojoj mami i rezervirala dom, nadajući se da će se sve dobro završiti), ali su skupi ko zlo. Ako tata ima penziju, tim bolje. Ako ti je financijski problem, onda opet kontaktiraj Centar za soc. skrb, oni imaju ugovore sa udomiteljskim obiteljima što je financijski puno lakše podnijeti, ali detalje oko toga ne znam. O tome sam se počela raspitivati u Centru kada je moja mama umrla, tak da više i nisam imala potrebu za tim. Probaj i to. Ako imaš pitanja slobodno se javi, želim ti svu sreću ovog svijeta, znam da će ti trebati.
Pozdrav

[zvoncica17]

Nilang kaže:

Draga zvoncice, posve isto je tako s mojom mamom. Već nekoliko puta je imala teški uroinfekt i bila u jako lošem stanju zbog toga, bila na kateteru, zamrla totalno, gledaš je kako praktički umire, onda se opet malo oporavi, izmijenjali su sve moguće antibiotike da joj zaliječe taj uporni uroinfekt. Trenutno je to u redu.

Omršavila je i oslabila užasno, također je u fazi da samo leži i spava, ili okrenuta zidu razgovara sama sa sobom, nešto mrmlja sama sebi, često i tepa kao malo dijete. Kada ustane nema strpljenja biti dulje od par minuta tako, da malo sjedne ili prošeta. Ne zanima je apsolutno ništa, nema interesa ni za šta, ni za TV ni ništa pod milim bogom.

S nama (obitelji) priča samo tako da ugl. ponavlja jedno te isto pitanje, fiksira se na nešto (na nešto bez veze), pa onda recimo ponavlja mehanički jednu stvar (tj, jednu-dvije iste rečenice) 10 dana, pa onda pređe na drugu stvar pa to ponavlja (jednu te istu rečenicu) 10 dana, pa onda opet nešto treće... Sad je maltene na 2-3 iste rečenice već mjesecima. Isto je totalno dezorijentirana, u pelenama je već dugo (od 6.-7 mj. prošle godine), prije je znala pokazivati neki otpor i mržnju prema medicinskim sestrama (imala je tu agresivnu fazu koja se spominje vezano za demenciju - tad su joj promijenili sedativ i umjesto normabela počeli davati prazine i to je bolje djelovalo, odn. to ju je smirilo), znala je trgati pelene i sl., bacati stvari (onoliko koliko je to fizički mogla) sad je posve ravnodušna, onako kao autistična.

Draga Nilang,
jako mi je žao što sve ovo prolaziš i to kroz dosta dug period. Ja sam mamu dovela u bolnicu na svojim nogama, još je vikala na doktora u prijemnoj i na mene isto, svađala se, htjela doma, a nakon mjesec dana već je bila kao biljka. Umrla mi je još nakon nepunih mjesec dana... još ne mogu k sebi doći.. još ne vjerujem, još mi ruka poleti i otipkam njen broj telefona, plačem svaki dan, nekad suze same krenu...ali boli, boli, znala sam zapravo da će biti teško, ali na ovako nešto nitko i ništa te ne može pripremiti.. kada se samo sjetim kakva je bila prije bolesti, živa energija, pouzdana, uvijek sam mogla na nju računati u bilo koje doba dana ili noći, bože... kako mi nedostaje...
prokleta bolest, a nema joj lijeka

[Nilang]

Samo da vas pozdravim, zvoncica17, KCERKA, mikela...

Jučer je cijeli dan bio neki problem s forumom, nisam se mogla logirati i bio je jako spor, nije mi se ni otvarao.

KCERKA, jesi li nešto uspjela riješiti ili raspitati se, jesi li odlučila što ćeš i kako ćeš dalje?

zvoncica17, hvala ti na postovima i na razumijevanju!

Držim fige svima za snagu i da budete jake. Pozdrav svima!

[KCERKA]

Nilang kaže:

Samo da vas pozdravim, zvoncica17, KCERKA, mikela...

Jučer je cijeli dan bio neki problem s forumom, nisam se mogla logirati i bio je jako spor, nije mi se ni otvarao.

KCERKA, jesi li nešto uspjela riješiti ili raspitati se, jesi li odlučila što ćeš i kako ćeš dalje?

zvoncica17, hvala ti na postovima i na razumijevanju!

Držim fige svima za snagu i da budete jake. Pozdrav svima!

I ja sam se pokušavala logirati, ali nije išlo. Nisam još ništa riješila, ali se raspitujem, danas sam uspjela dobiti nekog soc.radnika koji mi je rekao kolika mi hrpa dokumenata treba za traženje skrbništva...Majko mila...Sve si mislim...on je još djelomično priseban...jako će mi zamjeriti ako ga pokušam hospitalizirati ili slično...Ali, čini se da neću moći dugo ovako...Ja se osjećam sve jadnije i izgubljenije...S doktoricom opće prakse sam se dogovorila da ga dodje pregledati...iako se on prijeti fizičkim nasiljem prema meni i njoj ako
dodje...uf...

[KCERKA]

zvoncica17 kaže:

Draga Kćerka,
vidim da se jako mučiš. Znam kroz što prolaziš, u meni je odluka sazrijevala skoro cijelu prošlu godinu, prije nego sam skupila snagu i odlučnost. Za takvo što moraš imat jakost, čak i nakon toga sam se preispitivala jesam li mogla drugačije, to pitanje me trgalo iznutra.. nisam imala ni mira ni spokoja. CIjela moja okolina, prijatelji i obitelj uvjeravali su me da nisam imala izbora, ali kada je roditelj u pitanju i kada je sva težia odluke na tebi.... ne znam kako sam izdržala sve to.
Dakle, u tvom slučaju postoje dvije mogućnosti. Prva je da, kada je lošoj fazi bolesti zoveš hitnu. Hitna ga neće voziti u bolnicu ako on to odbija, ne mogu na silu, štoviše ruku na njega u tom smislu ne smiju spustiti. U tom slučaju zoveš i policiju. Znam da je teško, ali u ovom slučaju je jedini način da ga hospitaliziraš, jer on zaista nije više za sam biti doma.
Druga mogućnost jest nešto sporija, ne znam koliko vremena imaš na raspolaganju (bojim se da ne previše obzirom na simptome koje opisuješ) a ta je da preko Centra za soc. skrb pokreneš postupak lišavanja poslovne sposobnosti kojim češ ti biti imenovana skrbnikom za poseban slučaj koji u ovom slučaju znači odlučivanje o hospitalizaciji i smještaju u dom.
Oba procesa su mučna i bolna, ali nažalost nužna kod ovakvih bolesti.
Što se doma za smještaj takvih bolesnika tiče, pogledaj malo na netu, postoje SAMO privatni domovi koji prihvaćaju takve bolesnike (državni navodno nemaju uvjeta za to). Mjesta se uvijek nađe (ja sam čak svojoj mami i rezervirala dom, nadajući se da će se sve dobro završiti), ali su skupi ko zlo. Ako tata ima penziju, tim bolje. Ako ti je financijski problem, onda opet kontaktiraj Centar za soc. skrb, oni imaju ugovore sa udomiteljskim obiteljima što je financijski puno lakše podnijeti, ali detalje oko toga ne znam. O tome sam se počela raspitivati u Centru kada je moja mama umrla, tak da više i nisam imala potrebu za tim. Probaj i to. Ako imaš pitanja slobodno se javi, želim ti svu sreću ovog svijeta, znam da će ti trebati.
Pozdrav

Hvala ti puno. Da, opako je mučno. Raspitujem se i svašta nešto...ali još se nisam pomirila s činjenicom da ga zapravo moram negdje smjestiti. Meni je toliko friška spoznaja da je njegovo stanje za hospitalizaciju da se još nisam navikla ni na samu ideju. Jer puno simptoma demencije on ima većinu života. Odavno je agresivan, zaboravljiv i zločest. Je li moguće da je netko dementan toliko dugo? Pa da ta demencija tako sporo napreduje...sve do sad kad se naglije pogoršava???

[Nilang]

KCERKA kaže:

S doktoricom opće prakse sam se dogovorila da ga dodje pregledati...iako se on prijeti fizičkim nasiljem prema meni i njoj ako
dodje...uf...

Dobro da si to dogovorila. Ne brini, ne vjerujem da će napraviti neki strašan eksces ili napasti vas, to je sve svojevrsna konfuzija kod njega, i prijetnje i sve ostalo. I liječnici su pripremljeni za takve stvari, vide svašta i imaju posla sa svakakvim bolestima, poremećajima, ponašanjima... pa ako ga i neće moći pregledati, vjerujem da će steći neku sliku u kakvom je stanju i savjetovati ti što dalje.

KCERKA kaže:

Jer puno simptoma demencije on ima većinu života. Odavno je agresivan, zaboravljiv i zločest. Je li moguće da je netko dementan toliko dugo? Pa da ta demencija tako sporo napreduje...sve do sad kad se naglije pogoršava???

Mnogi kažu da se u demenciji pojačavaju neke osobine koje je čovjek inače imao tokom života. Na primjer da impulsivni ljudi znaju posati još impulsivniji, agresivni još agresivniji, i suprotno - oni koji su uvijek bili mirni, povučeni ili plahi postanu još povučeniji, još mirniji i još strašljiviji... Tako da moguće da neke osobine koje je tvoj otac imao da će se pojačati, pokazati u punoj svojoj snazi. Ako kažeš da je uvijek naginjao svojevrsnoj zločestoći i agresivnosti, moguće je da se to sad još i pojača.

Javi kako je prošlo s doktoricom. Sretno!

[dorothyzg]

Moja baka je imala moždani udar prije tri godine. Imala je hematom u mozgu, dva puta su joj operirali mozak. Otada ne može na noge. Dementna je. Pojede ručak ali za 5 minuta nema pojma što je jela. Vidim da vaši roditelji boluju baš od demencije, no eto mojoj baki se demencija pojavila od tog moždanog. Nisam nikad mislila da bi se tako nešto moglo dogoditi mojoj baki koja se uvijek brinula za mene i sadila u vrtu špinat samo za mene i kuhala ga samo za mene Sada toga više nema, sad me svaki dan ispiituje koliko još imam ispita i kak mi se zove dečko. Ono što me "tješi" jest to da ona uopće nije toga svjesna (svoje zaboravljivosti) pa joj je s te strane lakše. Ona misli da me to pitanje pita prvi put. Teško je nama koji se brinemo za nju i koji smo toga svjesni.. Iako teško, pomirila sam se nekako s tim, naravno ne sasvim, ali nekako sam to prihvatila jedva. Dugo mi je trebalo. Kad je došla iz bolnice i iz toplica, sva nepokretna, nije mogla sama ni jesti, nosila je pelene, bila je sva dezorijentirana i nije ni znala da je doma nego nas je stalno ispitivala "a kad ćemo mi u našu kuću?". Također dok je bila u toplicama, govorila je da su tamo njezine sestrične, da je bila negdje sinoć (a nije) i takvih stvari milijun.. Eto sad sam se malo i izjadala pa mi je u neku ruku lakše... Žao mi je zbog vaših roditelja Ipak, nadajte se da budu bolje, u tome je svojevrstan spas.

[revelator]

moj otac pati izgleda od neke polagane demencije. ima 72 godine. još prije 10 i više godina je počeo s osnovnim problemima. prvo, užasno neuredan - njegova soba je uvijek imala sve po podu razbacano. drugo - smanjen kapacitet razmišljanja. recimo, morao bi obaviti nekoliko stvari u gradu, ali njemu bi bilo puno misliti na sve to pa bi obavio nešto, vratio se doma, pa opet u grad, a mogao je sve odjednom. inače je do umirovljenja imao vrlo odgovoran i stresan posao (pomorac).

pred 5 godina razveo se od mame i sad živi sam u stančiću koji izgleda ko utočište narkomana i beskućnika. toliko je smeća po podu da jedva postoji staza kojom se može hodati. do unazad godinu dana bio je sasvim suvisao, ali je počeo posrtati u hodu i padati. zatim - sve teže je vozio auto i snalazio se po gradu. otići tramvajem dalje od kvarta je postala avantura na koju se trebalo spremati dan unaprijed. više se nije snalazio s računima, što je plaćeno, što nije (pošta se gubi u tom silnom smeću), stižu opomene...

onda sam organizirao plaćanje trajnim nalozima, ali neki računi svejedno stižu jer takva je pocedura pa ga to i dalje zbunjuje. stalno gubi stvari, bilo po stanu, bilo kad izađe van. zadnje što sam vidio je da ga bilo kakvo plaćanje zbunjuje. ceh je 30 kn, on da 50 i ne zna koliko će mu konobar vratiti.

inače pati od depresije, nema prijatelja, usamljen je. ali kad ga probaš uključiti u neko društvo odmah se posvađa, vidi neku urotu protiv sebe. to je druga strana priče koja čini sve zajedno još težim. stalno se žalio kako mu je teško, ali kad pokušaš pomoći (recimo kupit mu namještaj, čistit stan...) onda smisli 100 izgovora da to spriječi.

sad mu je već fakat teško i sad više pušta da mu se pomogne, ali više ne znamo ni kako. probali smo ga dat na psihogerijatriju na vrapče, ali gužva je, imaju teže bolesnike. antidepresive ne može uzimati jer nema discipline, on jedan dan uzme lijek, drugi dan ne zna jel uzeo ili nije, treći dan izgubi kutiju.

razni doktori su rekli da on ne bi smio živjet sam, ali nit se ja mogu doselit njemu nit on meni, a u dom ne želi ići. nada se nekom tretmanu od koga će opet postat ko prije, kad je mogao normalno hodati i voziti i misliti.

ako netko ima slična iskustva, nek podijeli...

[Nilang]

@ revelator

Drago mi je da si se javio. Vidjela sam da je ova tema zamrla, nitko se dugo nije javljao, pa sam i ja prestala na nju gledati.

Mislim da demencija nema samo jedan oblik i tko zna što sve utječe na nju. Ti kažeš da tvoj otac očito pati i od depresije, odn. bio je depresivan prije nego što je postao dementan. Meni se čini da je i moja majka imala neku vrstu "maskirane depresije" dosta dugo u životu, iako na osnovu njenog ponašanja (brza, aktivna, puna energije) to vjerojatno nitko ne bi mogao pretpostaviti (ja sam je kao kćer, naravno, poznavala bolje, i vidjela dublje od one površne, svima vidljive, slike koju je ostavljala, pa sam na njoj ipak odgonetnula te naznake 'maskirane depresije' o kojoj sam dosta i čitala).

Sve ostalo što pišeš, oko pokušaja uključivanja u društvo, sklonosti da se brzo posvađa, viđenju "urota" protiv njega, mi je poznato. Da ne idem u širinu, sve sam to viđala kod svoje majke. Dakle, nazirali su se neki poremećaji ponašanja i prije nego što je upala u demenciju. To smo tumačili bilo njenim karakterom, temperamentiom, bilo pogoršanjem nekih karakterih mana uslijed starosti, staračkom trdoglavošću itd... Ali, to je vjerojatno bio put kojim se popločavao put u demenciju.

Uz to, kažeš da se tvoj otac razveo prije 5 godina - to je sve bio stres za njega. Kao prvo - jedan aktivan život pomorca i stalna putovanja, već odlazak u mirovinu je jako velika promjena za takve ljude, plus rastava, još jedna velika promjena u životu... sigurno su to stresovi koji su utjecali na pojavu demencije. Inače, čitala sam da na pojavu demencije mogu utjecati čak i pozitivni događaji - "pozitivan stres" (npr. rođenje unuka i sl.), a ne samo negativni tj. stresni u tom negativnom smislu.

Doktori ti dobro kažu - bit će nemoguće da ti otac ostane živjeti sam. On odbija dom, ali morat ćeš tako nešto organizirati. I budi u kontaktu i dogovoru s njegovim liječnikom opće prakse. Oni često nailaze na slične slučajeve, to im je poznat teren i znat će ti dati dobar i racionalan savjet. Pomoći će ti da se iskobeljaš iz svojih emocionalnih nedoumica, jer takve su stvari emocionalno jako teške nama čiji roditelji se razbole od demencije. Oni su sami svjesni da takve osobe ne mogu ostati živjeti same i da je jedino rješenje ili imati osobu koja će stalno biti uz njega ili dom.

Voljela bi da se jave i ostale forumašice i forumaši koji su pisali na ovoj temi.

Meni je i dalje jako teško. Moja mama i dalje tavori i životari u nekakvom jako lošem stanju, totalno jadna dezorijentirana i dementna. Ali to stanje kao da je dosegnulo jedan plato, ne pogoršava se tako rapidno. Teško mi je slušati njene fantazije, jer sad već nekoliko mjeseci je u toj fazi fantazija, priča nekakve totalno sulude stvari, za mene je to sve strašan stres koji traje i traje već dugo, Nemam smirenja, ako se malo i smirim, racionaliziram i pomirim s tim da je situacija takva kakva je i da ja tu ne mogu puno učiniti, nakon nekog vremena me pogled na nju ponovo baci u totalnu komu.

Uz to, naslušala sam se i hiper-glupih komentara od svoje (njene) familije.... koji nikad nisu ništa pomogli kad je trebalo, niti bili naročito bliski s njom, nego samo komentirali. Kako moj muž kaže "lako je s tuđim ..... po koprivama mlatiti". Njeni rođaci nikad nisu bili naročito povezani s njom, niti joj išta pomogli kad je trebalo, ali meni stalno postavljaju glupa pitanja i stalno slušam glupave komentare: "A da si napravila ovo, a da si napravila ono? Mogla si ovo, mogla si ono!". Najlakše je samo promatrati i komentirati.

A ja sam sa živcima u takvom stanju da bi svih najradije nekud poslala. Mučno, mučno, jako mi je teško.

Ljudi, javite se, da malo podijelimo svoju muku, da malo razmijenimo iskustva, možda će nam svima biti malo lakše.

[revelator]

Meni iskreno nije toliko emotivno teško (za sad) jer je moj stari i prije nego je demencija uzela maha bio naporan. Prijatelja ni tada nije imao, a za sve probleme uvijek mu je netko drugi bio kriv. Sto puta sam pokušao strpljivo i racionalno razgovarat s njim i upozorit ga da pogrešno razmišlja, na što bi mi rekao da zašto ga mrzim. Prema mami zna bit odvratan, ali njenu pomoć svejedno očekuje. Vjerojatno demenciju ne možeš potpuno spriječiti, ali on je desetak godina uporno radio stvari na štetu sebe (a samim time i nas drugih) i time sigurno pojačao bolest i ja sam potrošio i strpljenje i sažaljenje.

Neočekivano su ga zvali iz Vrapča, dobio je mjesto i sutra bismo trebali ići.

Nilang, ti si ranije pisala o domu, a po ovom zadnjem ispada da ipak živiš s mamom?

[Nilang]

revelator,

drago mi je da ti je otac dobio mjesto. Sretno! Javi se kako je prošao prijem, ako ti se da.

Ovo što pišeš o njegovom ponašanju zadnjih godina nije mi strano, i moja mama je bila prilično teška. Razumijem o čemu govoriš.

Ne, ne živim s mamom, ona je u domu, samo govorim o svojim iskustvima kad je posjećujem, to je težak prizor i nije lako to za gledati, pa raspoloženje oscilira: iako shvaćam da ne mogu ništa napraviti i racionaliziram, ponekad mi dođe jako teško, tužno.

Ovo što sam napisala za rodbinu - oni su svjesni da je to stanje za dom, ali svejedno stalno imaju neke opaske. Tipa - oni su gledali na TV kako su u Švedskoj domovi za stare i nemoćne jako dobri, a kod nas baš nisu takvi i tako u tom stilu... kao da ja tu mogu nešto napraviti. Pa nisam je valjda mogla prebaciti u Skandinaviju. I ja bih voljela da su kod nas takvi domovi. Ili, pa kako je nisam mogla smjestiti u neki dom negdje bliže, po mogućnosti u kvartu Ponoviš im sto puta da se kod nas na staračke domove čeka preko 5 godina i da postoje liste čekanja, da sam mogla birati samo između onog gdje ima slobodnih mjesta, što je ugl. udaljenije od centra. Ma kakvi, ne spoje to oni s mozgom, idući put kad se čujem s njima opet ista priča.

[revelator]

Stari se večer prije pokušao izvuć, neke spike da je pod stresom i nije spreman, ali stara i ja naravno nismo to popušili. Danas ujutro smo došli, ona ga je još jučer spakirala, ali svejedno mu je trebalo sto godina da se opere i odjene.

U bolnici sam mu ja radio društvo dok je stara išla okolo s papirima. To je trajalo oko sat i pol dok mu nisu dali krevet. Pacijenti u njegovoj sobi su mi se činili vrlo normalni, iako okolo hodaju i ljudi na kojima vidiš da neš nije u redu. Stari je bio relativno dobre volje, iako je imao svoju porciju kukanja. Prvo da je njemu pakiranje noćna mora (a mama ga je spakirala), onda da će patiti od "strašne usamljenosti" (a sve puno ljudi s kojima može pričati, za razliku od stana u kojem sjedi sam), sad kad me zvao isto se žalio na sve na svijetu. Znam da ljudi ne idu veselo u bolnicu, ali to je bar jedan svijetao i uredan prostor za razliku od njegovog brloga, pa bi mogao bar malo izdržati te bolničke "užase".

Nadam se da ako jednom dođem u takvo neko stanje i ako nema lijeka (za njega možda ima, on za početak treba jaku kuru antidepresiva) da ću se ili ubit ili uglavnom šutit, jer to neprestalno kukanje je stvarno ponižavajuće, naročito za odgovornu i inteligentnu osobu kakav je on nekad bio.

Puštaju ga sutra doma zbog praznika! To znači da će ga mama morat još jednom ić pakirat za par dana pa s njim nazad u bolnicu. A možda će netko morat i ić sutra po njega u bolnicu jer je pitanje hoće li se znat sam vratit, bez obzira što mora samo nazvat taxi.

Nilang,
možda da probaš od rodbine tražit konkretnu pomoć? Naravno da ti je neće dati, ali možda bar zašute. Recimo "teta Micika, vi uvijek tako brinete da mama nema dobru skrb i puni ste ideja, pa dajte onda potražite koji su to bolji domovi, iznazivajte ih pa kad se vidimo sljedeći put da vidimo popis šta ste sve našli i s kim ste razgovarali"

[Nilang]

Baš mi je drago da si se javio.

Znači, opet komplikacije, jer on mora sutra doma zbog praznika, to je sve previše muvanja i turbulencija za njega za samo 2-3 dana i uvijek postoji mogućnost da napravi nešto nepredviđeno, da doma počne šiziti, stvarati scene i sl. Ali šta drugo možeš. Važno je da ga mjesto čeka. Dakle, utvrdili su da njemu trebaju antidepresivi - možda nešto i pomognu!

Ovo za rodbinu što kažeš, pa počela sam otprilike tako reagirati. Ona filozofiranja "ja sam vidjela na TV-u ovo, ja sam čula ono" sad presječem s onim "dajte se raspitajte". Kao što kažeš, najbolje da zadužim nekog od njih da mi nešto sredi negdje ili da je vodaju doktorima (opaske su i: "tko zna jesu li je dobro pregledali ti doktori koji su je pregledavali" , a ja sam je godinama vodala doktorima, dok je bila doma prala sam je i presvlačila, hranila na žličicu kao bebu i prinosila čašu sa slamčicom na usta - ne zato što nije mogla sama jesti nego nije htjela dignuti ruke jer se ufurala da je "nemoćna i nepokretna" iako nije bila, to je bila neka vrsta emocionalne ucjene - kao i prijetnje samoubojstvom, rekao mi je psihijatar - nikog od njih nije bilo ni na vidiku tada). Čim sam je smjestila u dom počela su soljenja pameti. Ali, šta ćemo, ljudi su takvi, to svi znamo.

[revelator]

na koncu stari nije otišao doma, mama ga je nekak uspjela nagovoriti da ostane. bio sam danas kod njega. izgleda relativno dobro, uspravniji je. nije puno ni kukao. ko zna, možda ga tamo stvarno i srede, daj bože. volio bih znat koje lijekove mu daju, ali nisu mu rekli, a on njih ne želi pitat jer misli da bi to bilo bezobrazno.

jedino što mu je katastrofa je orijentacija. nije mogao vjerovat da sam ga iz prve našao (bio sam već dvaput tamo) i stalno me iznova tražio da mu objašnjavam kak vozi autobus i di vozi i di je stanica i kako taxi i kako autobus i koja je adresa i iz kojeg smjera i na koji ulaz i kak ću se vratit i kak sam došao i di je stanica itd itd. budući da se i ja u biti slabo orijentiram ovo mi je pogled u budućnost, tak ću i ja za 40 godina.

Nilang, jel tebe mama uopće prepoznaje? jel ti se veseli? da li ikome koriste ti posjeti ili samo tebe unesrećuju?
nažalost, znam šta je emocionalna ucjena. kolko puta je meni stari kroz suze rekao da na svijetu nema nikoga osim mene. da... naravno kad se s pol rodbine posvađao, u menzi staračkog doma su se "udružili protiv njega i napali ga", sa susjedima se ne druži jer je "zgrada puna homoseksualaca", ovi sad u sobi su "ljudi na jednom niskom nivou". i tako - odbij sve od sebe pa zgrabi mene. neće moći!

"dajte se raspitajte" - dobra fora