On se kreće u prostoru i priča mnogo. Zamorno ga je slušati. Uporedo sa pričom pejzaži se oku neprimetno, menjaju. Sav je u priči. Neka brana je popustila. Uporedo u nekom paralelnom delu sveta jedan čovek kreće se munjevito, a noge izgledaju kao stubovi mosta. On je reka u liku čoveka. Mi, posmatrači, nekom sa strane delujemo kao betonski stubovi mosta. Jedan je glumac u svom životu dok je drugi ako ne život sam, ono bar nemi režiser. Zamislimo glumca koji glumeći u svom životu ne primećuje predele koji se menjaju suprotno od toka reke. Moramo zamisliti i reku koja teče uzvodno i nigde se ne uliva. Glumac ne vidi reku jer je u reci, a režiser zaokupljen važnijim stvarima ne vidi vodu. Da se razumemo, režiser ne zna za glumca sve dok ovaj ne izade na obalu. Da li će glumac izaći na obalu ne znamo. Kao što ne znamo da li će se glumac kad i ako izadje na obalu, zagledati u reku. Problem reke je što nije stvarna reka. Ona je reka glumčevog unutrašnjeg hoda. Sve je namešteno za glumca koji to nikad neće shvatiti. Kad smo kod te reči, reka je u neku ruku istorija predela oko glumca. Predeli idu u prošlost, a naš glumac u budućnost. Nije to ništa neobično. Čak štaviše, to nam se stalno dešava.
Nastaviće se, a možda i neće.
|