problem je slijedeći: imam dijete od sedam godina koji je slabovidan na jedno oko i to oko mu "bježi". Da previše ne dužim o povijesti bolesti uglavnom magnetskom rezonancom je ustanovljeno da je očni živac slab i da se vid na tom oku neće moći dovoljno popraviti da bi se strabizam mogao vježbama ispraviti (neki doktori kažu da mu vježbe nikako neće ni pomoć).
Uglavnom ono što mene sada najviše muči i boli je to što sam primjetila, a to sam prvi put vidjela prije nego što je krenuo u školu, da je počeo spuštati glavu pri susretu s novim osobama.
Prvi dan škole mi je bilo grozno vidjevši ga kako se upoznaje s djecom spuštene glave ali vidio je da mu nitko nije ništa rekao pa je izašao s osmjehom i uzdignute glave
.
Upisali smo ga na plivanje, ali tamo mu se neki dečko rugao i evo ga opet došao je kod mene na posao vidio nepoznate tete i odmah glava dole.
Znala sam da će doći vrijeme kada će ga to početi smetati. Razgovarali smo s njim više puta ali opet ne bih željela tome pridavati neku preveliku pažnju u smislu da mu svaki dan moram tupiti da se nema čega sramiti jer mislim da ću prevelikom pažnjom samo napraviti suprotan efekt.
Možda griješim? Da odemo kod psihologa?
Imate kakav pametan savjet ili slično iskustvo.
Razgranati mod