|
Registrirani korisnik
Registracija: Oct 2019.
Lokacija: Zagreb(gradska četvrt Trnje)
Postova: 118
|
Now life has killed the dream, I dreamed
Vjerujem da se velika većina forumaša, napose onih koji su aktivni članovi podforuma psihologija, prepoznaju u zadnja dva stiha napisanih u naslovu ove teme, a koji se referiraju na pjesmu I dreamed a dream otpjevane od strane škotske pjevačice Susan Boyle koja je maestralnu izvedbu dotične skladbe izvela na audiciji Britain's got talenta 2009. godine, a vrhunac izvedbe spomenute pjesme je prezentno predstavila svekolikom pučanstvu Velike Britanije i ostatku svijeta u finalu istoimene emisije gdje je gledatelje, žiri i publiku uslijed pozitivnog šoka digla na noge koji su je počastili gromoglasnim pljeskom kakav se do tada nije pamtio.
Bitno je naglasiti da bi se svaka osoba sa psihičkim, emocionalnim, psihoemocionalnim, psihijatrijskim ili neuropsihijatrijskim problemima, dijagnozama ili trajnim stanjima istih trebala prepoznati u stihovima navedene pjesme jer ista govori o nedostižnim željama pojedinca uslijed raznolikih prepreka koje mu stoje na putu, a te takozvane prepreke su u velikoj većini psihički bolesnih ljudi upravo psihičke bolesti koje im značajno urušavaju kvalitetu života na pojedinim, većinskim ili, nažalost, svim poljima života. No, nisam ovdje da bih pisao o tuđim problemima, već osobnim.
Kada sam bio star tek 2 godine, obolio sam od teške streptokokne upale grla koja se tada dostupnim farmakološkim lijekovima nije do kraja izliječila što je rezultiralo oštećenjem mozga koje se u kasnijim medicinskim otkrićima o povezanosti bakterije streptokok, upale mozga i razvoja psihičkih poremećaja, posebno opsesivno kompulzivnog poremećaja i psihoze, nazvalo sindromom PANDAS, engleskom skraćenicom od Pedijatrijskog autoimunosnog neuropsihijatrijskog poremećaja. Od kad znam za sebe, imao sam fragmentirane simptome OKP-a(opsesivno kompulzivnog poremećaja) i psihoze, samo što sam tada bio intelektualno i kognitivno podčinjen svojom dječačkom dobi uslijed koje nisam bio svijestan da su moji tadašnji raslojeni simptomi bili znakovi ozbiljne bolesti, već produkt obične dječje mašte. Doduše, tada mi ti simptomi nisu posebno smetali, ali do kulminacije je došlo u 7. razredu Osnovne škole(šk.god. 2011/2012) kada mi je zapravo po prvi put postavljena psihijatrijska dijagnoza depresije i anksioznosti koja se, između ostalog, ispoljavala kroz impulzivno i agresivno ponašanje zbog kojeg sam u 2 navrata završio na dječjem psihijatrijskom odjelu, ali lijekovi koje sam tada uzimao mi nisu bili od pomoći, a do gore napisane kulminacije je došlo uslijed dugogodišnjih velikih obiteljskih problema. 6 mjeseci kasnije, odlazim na tretmane kognitivno bihevioralne terapije uz pomoć koje sam značajno reducirao simptome depresije, anksioznosti i agresivnosti. Smatrao sam se psihički izliječenom osobom. Tek koji mjesec kasnije saznao sam da sam bio u krivu. Umjesto depresije i anksioznosti, na površinu su se počeli ispoljavati jedni sasvim drugi simptomi u vidu perfekcionizma koji mi, doduše, nije predstavljao veliki problem u mome životu, ali pravi problem je nastao onda kada se sredinom 2014. perfekcionizam počeo isprepletati sa kompulzivnim radnjama. Ubrzo su kompulzivne radnje uzele toliko maha da je perfekcionizam u cijelosti nestao. Imao sam potrebu izvršavati preko 15 različitih kompulzivnih radnji na dnevnoj bazi, a svaku od njih sam tokom dana ponavljao barem 10 puta što mi je sa ukupnim zbrojem kompulzivnih radnji oduzimalo previše i vremena, i živaca, i snage. U 5. mjesecu 2015. godine sam se obratio psihijatru koji mi je prepisao Fevarin od 100 mg 2 x dnevno. Nakon dva tjedna, svih 15 prisilnih radnji su u potpunosti iščeznule, a na mjesto njih je ponovno zasjeo perfekcionizam i to u 10 puta goroj formi od prethodnog i to još u kombinaciji sa ekstremno agresivnim mislima koje su mi u potpunosti preplavile um(naprimjer: kada sam šetajući gradom u reklamnom izgledu vidio izloženu motornu pilu, odmah sam okrenuo glavu od tog prizora jer bi me u protivnom sustigle opsesivne misli da nekakav ubojica motornom pilom reže djelove tijela meni drage osobe. Ista stvar bi se dogodila i kada bi netko u razgovoru spomenuo riječ 'motorna pila' ili kada bih u nekom reklamnom časopisu vidio sliku motorne pile. Nažalost, motorna pila je bila samo jedna od dvadesetak stvari koje nisam smio niti vidjeti, niti pročitati, niti čuti, jer bih u protivnom cijeli dan bio opsjednut krvavim prizorima mojih najmilijih). Što se perfekcionizma tiče, kod sebe sam razvio kognitivnu distorziju da kao osoba apsolutno ništa ne vrijedim i da je cijeli moj život bio, je i ostao smeće samo zato što nisam u stanju izvršavati ultraekstremno visoke kriterije koje sam si zadao: pravilni, savršeni i simetrični pokreti ruku, prstiju, nogu, očiju i glavom te hodanje u pravilnim smjerovima i po samom meni znanim 'kriterijima'. Osim navedenog imam potrebu za izvršavanjem takozvanih mentalnih kompulzija pomoću kojih u glavi naknadno preslažem riječi i rečenice koje sam izgovorio ili napisao u razgovoru s nekim, bilo uživo, bilo preko dopisivanja, na način da u glavi mijenjam redoslijed riječi u rečenici koje sam izgovorio, oduzimam ili nadodajem slova nekim riječima i tomu sličnim, a sve s ciljem da dobijem jednaku dužinu svih riječi, to jest, da svaka riječ ima jednaki broj slova jer samo na taj način sebe smatram osobom koja nešto vrijedi. Ono što je NAJVAŽNIJE za napomenuti je to da dotične perfekcionističke kriterije i radnje UOPĆE ne izvršavam jer bi to za mene bilo užasno zamorno, a i svijestan sam da bi mi trud usmjeren u tom pravcu bio uzaludan tako da se uopće ne trudim zadovoljiti svoje bolesne maštarije, ali zbog svoje ''lijenosti'' sam kažnjen time da uopće NE MOGU, NE MOGU i jednostavno NE MOGU činiti one stvari koje bih mogao činiti da sam zdrav i u kojima bih pritom, također da sam zdrav, i uživao: čitanje knjiga, gledanje filmova, bavljenje fizičkom aktivnošću, učenje stranih jezika, školovanje, druženje s prijateljima, i slično. Jednostavnijim rječnikom rečeno, ja sam mentalni invalid koji ništa nije u stanju ni započeti, a kamoli dovršiti, a sve zbog bolesnog perfekcionizma čije sam iracionalnosti itekako svijestan, ali mu se jednostavno ne mogu oduprijeti.
U skladu s navedenim, 2016. godine sam 25 puta bio na dubinskoj transkranijalnoj magnetskoj stimulaciji mozga koja se provodi sa DeepTMS uređajem ali bez vidljivog rezultata. Ove godine sam ponovno bio na dubinskoj transkranijalnoj magnetskoj stimulaciji mozga koja se provodi sa najnovijim DeepTMS H-7 uređajem specijalno dizajniranim za liječenje OKP-a, ali mi ni to nije pomoglo. Općenito govoreći, ukupno sam do sada isprobao 12 antipsihotika(neke sam pio duže, neke kraće, neke jako kratko, neke jako dugo, ovisno o učinkovitosti, podnošljivosti i nuspojavama pojedinog antipsihotika), a zadnjih godinu i pol dana pijem KventiaxSR u dozi od 2 x 300 mg i Fevarin u dozi od 100 mg 2 x dnevno i Rivotril od 0.5 mg prema potrebi. Zbog izrazite rezistentnosti i refraktornosti na bilo koji oblik klasičnog psihofarmakološkog i psihijatrijskog liječenja, moja doktorica kod koje se liječim u jednoj bolnici u Zagrebu mi je savjetovala podvrgnuće elektrokonvulzivnoj terapiji na koju se ide minimalno 12, a maksimalno 16 puta, s time da pacijent svaki put biva uspavan općom anestezijom za čije vrijeme trajanja se uz pomoć dvije elektrode naslonjene na svaku slijepoočnicu ponaosob pušta električna struja. Ja sam objeručke prihvatio taj prijedlog, ali ono što je u meni izazvalo sumnju su znanstvene recenzije i klinička ispitivanja koja su iznijela da je elektrokonvulzivna terapija minimalno učinkovita kod OKP-a, nastavno na što je moja psihijatrica rekla da veći dio mojih simptoma spada u opseg psihoze koja se jako uspješno liječi elektrokonvulzivnom terapijom. Isprva nisam vjerovao da imam psihozu, ali sam se jučer uvjerio u istinitost navoda svoje psihijatrice. Šetajući se ulicom, jedan biciklist je prošao pored mene i upozorio me da ne smijem hodati po traci označenoj za bicikliste po kojoj sam ja hodao. Zbog vrlo izražene socijalne fobije radi koje se ne mogu upustiti u razgovor ni s ljudima koje poznajem, a kamo li da ulazim u svađu s osobom koju prvi put vidim, ja sam mirno šutio i dotičnom gospodinu nisam ništa odgovorio, a on je u međuvremenu biciklom otišao dalje. Nakon nekoliko sekundi, u meni se pojavila ekstremna anksioznost, ekstremna agitiranost, ekstremna nervoza i krvoločna mržnja spram tog biciklista do te mjere da sam ga krenuo tražiti po kvartu s namjerom da ga nađem i da mu se osvetim. O kakvoj bi osveti bilo riječ, neću Vam reći, ali da je došlo do osvete, vjerojatno bi o tome čitali u novinskoj rubrici crne kronike. Upravo me taj incident naveo da povjerujem u riječi svoje psihijatrice da osim OKP-a bolujem i od psihoze, čak naprotiv, većina simptoma koje ja pripisujem OKP-u su ustvari odraz psihoze. Sebe smatram devijantnom ličnošću i teškim psihičkim bolesnikom, a osim bioloških, neurokemijskih i društvenih faktora koji su oblikovali osobu kakva sam danas, glavne krivce smatram svoje roditelje koji su činili toksičnu i radioaktivnu okolinu kroz koju sam odrastao i naposljetku se pretvorio u ovo što sam danas. Nemam namjeru svakodnevno surfati po ovom forumu, ali ću Vas svakako obavijestiti o ishodu elektrokonvulzivne terapije s čijim ciljem provođenja za nekoliko dana idem na hospitalno liječenje.
Hvala Vam na čitanju, srdačan pozdrav, svako dobro i s poštovanjem
The Lost Dreamer(hrv. Izgubljeni sanjar)
Zadnje uređivanje TheLostDreamer : 24.10.2019. at 17:12.
Reason: Dorada teksta
|
Linearni mod
