Složio sam zanimljiv prikaz slavenskih ortografija (prebacio sam i ćirilične u latinične, pa sigurno ima nedostataka, ali mislim da je ok za temu);
https://upload.wikimedia.org/wikiped...rtografije.png
Bavi se samo većim jezicima, nema manjih poput gradišćanskohrvatskog (iako bi za njega bilo dobro naći neku literaturu), banatskobugarskog, lužičkosrpskog, kašupskog, rusinskog....
Najlakše je početi sa najjednostavnijnijim i najmanjim, slovenskim.
Njegova ortografija je reducirana češka ili reducirana gajica.
Posjeduje zapise za 5 samoglasnika (a,e,i,o,u) , iako ih ima 8, ne bilježi schwa (ə), zatvoreno e i zatvoreno o (odnosno drugačije varijante naših e i o).
Uz opći set suglasnika (b,c,d,f,g,h,j,k,l,m,n,p,r,s,t,v,z) posjeduje i tri dodatna (č,ž,š) koji su kao takvi preuzeti iz gajice, odnosno češke ortografije.
Ukupno 25 znakova (5 samoglasnika, 17 suglasnika i 3 dodatna).
Većinu tih znakova imaju i svi ostali slavenski jezici.
Nastavit ćemo s hrvatskim, kao jezikom iz kojeg potiče gajica. Uz ovih 25 znakova, mi imamo i dž (kao zvučnu varijantu č), te "mekše" varijante slova t,d,l i n, odnosno ć,đ,lj i nj (s time da ć više nije t'/tj, nego da je evoluiralo u drugi oblik).
Potpuna gajica obuhvaća 30 znakova, daje č zvučnog parnjaka (iako se isti rijetko kada upotrebljava), te dodaje četri "mekana" samoglasnika koji su odsutni iz slovenskog (iako su i neki od njih, poglavito ć, malo izmjenjeni, u odnosu na original).
Što se samog nastanka tiče, kvačice su preuzete iz češkog (pa i dž koji nije posebno slovo), crtica na ć je preuzeta iz poljskog, đ je izmislio Dančić umjesto dj/gj, a lj i nj su nastali iz mađarske ortografije, kao nasljednici ly i ny, iako su originalno trebali biti sa crticom na j', a ne točkom, ali je to odbačeno.
Rekao sam da nisam uzeo mini-jeziki i dijalekte u analizu, međutim uključio sam i neke koji su brojem govornika maleni, no imaju institucije, državu (CG) ili barem dio nje (bošnjački kantoni u fBiH u BiH).
Pa ćemo tu nastaviti.
Bošnjački ima manje-više istu ortografiju kao i hrvatski, koristi gajicu. Iako se kolokvijalno kod njegovih govornika, kao i kod dijela govornika hrvatskog događaju objedinjavanja č i ć, te dž i đ, no ne nužno u istim međuglasovima (bošnjačko č je mekše, a dž tvrđe), no slični procesi su prisutni i u nekim hr. dijalektima (npr. splitsko meko ć), no ovo se ionako ne bavi dijalektima, već standardima....
Bošnjački ima tu razliku da se u arabici č i ć, te dž i đ ne pišu različito nego isto, što je neki dodatni faktor za neraspoznavanje glasova.
Kao takav je i jednak slovenskom s dodatkom 3 slova dž/đ,lj,nj.
Odnosno zvučnog parnjaka č i mekših kategorija l i n.
Crnogorski s druge strane širi gajicu, dodaje joj ś i ź, odnosno sustav č i ć, poopćava na š i ś te ž i ź.
Sustav svejedno nije potpun, jer nedostaje zvučni parnjak c (dc), gdje postoje sličnosti s poljskim, no o tome ćemo kasnije. Crnogorski koristi i proširenu srpsku ćirilicu, u sustav su dodani (ć/c' za ś, te 3' za ź), gdje su ideje za apostrof preuzete iz makedonske ćirilice, no o tom isto kasnije.
Srpski koristi istu latiničnu ortografiju kao i hrvatski, neizmjenjenu gajicu, međutim u njemu su malo veće razlike između č i ć te dž i đ.
Također, srpski koristi i ćirilično pismo, gdje su novi glasovi nastali većinom kao ligature (spojevi).
ć je nastalo iz t+znak za umekšavanje prethodnog slova, jeri
lj je nastalo iz l+jeri
nj je nastalo iz n+jeri
đ je nastalo iz d+jeri
Dž je preuzeto iz rumunjskog, a dodao je i latinično j u priču.
O ćirilici će kasnije još biti riječi, s ovime su manje-više obrađeni latinični i polulatični južnoslavenski (ili jugozapadno slavenski) jezici, kasnije ćemo nastaviti na jugoistične (makedonski i bugarski).
--------------------------------------------------------------------------------------
Ajmo se sada vratiti na jezik koji je izvorište kvačica, češki
On posjeduje još i bilježenje dužine samoglasnika, dakle dužinu bilježi crticom, pa imamo i á,é,í,ó,ú,ý za duge samoglasnike.
Y se originalno izgovaralo ɨ, no ta je razlika nestala u srednjem vijeku, međutim ostale su ortografske norme, po kojima se i pisalo iza mekih, a y iza tvrdih suglasnika.
Postoji i slovo ů, koje je nastalo iz zatvorenog ó, kada je ovo prešlo u dvoglas uo, međutim, isto se izjednačilo u izgovoru s dugim u kasnije.
Slovo ě je nekdašnji jat, je, koji je danas dobrim djelom prešao u e, negdje i izmjenio prethodne suglasnike, a negdje i ostao kao je.
To su neke specifičnosti češkog.
Izvan toga, isti ima tri naša znaka s kvačicama, č,ž,š +ň,t',d',ř.
Ť i Ď se pišu s kvačicama kada su velika slova, inače se pišu s apostrofom.
Ř je glas koji ne postoji kod nas, zvuči slično rž.
Dakle, češki nije uvodio dvoglase, sve se nastojalo riješiti dijakritičkim znakovima.
Također, češki nije radio razliku između jotiranih ć,đ,nj i palataliziranih glasova č,ž,š....
U češkom se pojavljuje i dlas dž, međutim obično se piše kao č, osim na početku riječi, tu se označava sa dž.
Slovo i umekšava glas, pa se ci čita kao či, ne mora se tako i pisati.
Dok č,ž,š,ň odgovaraju našim glasovima, t',d' su malo mekši.
Sadrži još i razliku između h i ch, gdje bi h bilo umekšano naše h, a ch nešto slično našem h, možda tvrđe.
Nakon češkog se vraćamo na slovački, koji ima posjeduje neke razlike, obuhvaća izmjenjenu češku ortografiju, a u nekim stvarima je sličniji nama.
Ne posjeduje ř, ni jat (ě), umjesto ů sadrži ô koje se izgovara kao dvoglas uo, posjeduje dz (kao parnjak zvučnom c) i dž kao i slovo, te ä kao otvoreno e.
Češki nema lj, slovački ga ima l' (odnosno Ľ kada se piše velikim slovima).
Ostale stvari su iste, iako slovački ne piše kvačicu kod glasova d, t, n, l ako se iza nalaze i, e ili ie (s obzirom da za razliku od češkog nema jat ě, to ima smisla).
Sada dolazimo na poljski.
Za razliku od češkog, gdje je Jan Hus uveo kvačice, u poljskom je ostalo arhaično pisanje, gdje se pisalo sa z, umjesto kvačice, ili sa točkom kada bi kombinacija bila zz, odnosno ž, odnosno ż.
Poljski isto sadrži neke posebnosti.
Pod prvu, sačuvao je nazale ą i ę, "slova s repićima".
Za razliku od češkog i slovačkog ne označava kratke i duge samoglasnike.
Osim ovoga su slični, svo troje su zapadnoslavenski jezici.
Poljski umjesto č,ž,š piše cz,ż,sz.
Češko ř isto pišu kao rz.
Također ima i dž, pisano kao dż, no kao i češki ga ne priznaje kao neovisno slovo.
Posjeduje i "potpun sustav" poput crnogorskog, sa ć,ź,ś.
Također, tu je i dź umjesto našeg đ.
Posjeduje i dz za zvučno c, kao i slovački.
Svi ti dvoglasi se ne smatraju posebnim slovima u poljskom.
Dakle ć,ź,ś i ż su slova, cz, sz, dz, dź i dż nisu, kao ni ch i rz.
Kao i u češkom, kombinacije ci, zi, si, dzi i ni se pišu bez crtica (u češkom bi to bile kvačice i drugi glasovi).
Sadržava i ń koje je naše nj, te ł koje je vjerojatno nekoć bilo naše lj, ili tamno l, a koje se danas izgovara kao englesko w, odnosno naše u.
Naš glas v, bilježe kao w.
Ó ima isti izvor kao i češko ů koje je nastalo iz ó, a isto se izgovaraju kao u/dugo u.
Poljski sadrži y, koji se izgovara kao ɨ, što je u češkom izgubljeno.
Po tim osobinama je arhaičniji od češkog.
--------------------------------------------------------------------------------------
To bi bili zapadnoslavenski, a da se sada vratimo na jugoistočne slavenske i slavenske koje se više služe ćirilicom.
Krećemo s makedonskim. On manje-više koristi istu ortografiju kao i srpski, međutim umjesto ć i đ upotrebljava k' i g' (s time da se isti znaju transkibrirati i kao kj i gj).
Razlika je prisutna i u ćirilici, gdje se znakovi označavaju kao ćirilične varijante slova, samo s apostrofima (od kuda su i crnogorci dobili ideju za svoje apostrofe).
Nakon njega dolazi bugarski.
Kod njega se javlja i ă za "tvrdi znak", debelo jer, koji označava da se znak prije ne umekšava, s ne postaje ś, l ne postaje lj, n ne postaje nj...
Meki glas se obično piše kao y/j', postoje i ju/yu i ya/ja, slova koja umekšavaju prethodne znakove (l postaje lj), no jat su izbacili.
Zanimljivo je i slovo št, koje je nastalo od općeslavenskog t' (onog što je postalo naše ć). Zato Srbi i govore op
ština i sve
štenik, preuzeli su to od staroslavenskog, koji je nastao iz bugarsko-makedonskih govora iz okolice Soluna.
I tu je jako bitna povijest nastanka nečega.
Inače bi se štokavski pisao kao ćakavski
Bugarski u transkripciji sa ćirilice obično koristiti englesku ortografiju, pa se recimo c transkibira kao ts, č,ž,š kao ch,zh,sh i slične kombinacije....
Umekšavanja su jotacije, dobijaju se slični glasovi, kao da dodamo glas j. Što je dobra podloga za istočnoslavenske glasove koji slijede.
--------------------------------------------------------------------------------------
Ukrajinski je tu sličan.
Slovo št izgovara kao šč.
Ne postoje dz i dž, postoji zapadnoslavensko kh (odnosno razlika između mekog i tvrdog h), sadrži i Y koje je malo zatvorenije od poljskog glasa, te Yi/Ji i Ye/Je kombinacije.
Zatim ide bjeloruski, koji sadrži i ŭ, nešto što bi bilo slično engleskom w, ili poljskom glasu ł, te ne sadrži yi/ji kombinacije.
Također ima i ovo;
https://en.wikipedia.org/wiki/Romani..._of_Belarusian
https://en.wikipedia.org/wiki/Belarusian_Latin_alphabet
Gdje se prikazuje kao kombinacije češke i poljske abecede, prema pravilima gajice (c,č,ć, dz, dž, dź) uz poljske dodatke (ń i l'/ł).
Ostatak umekšanih glasova se ne prikazuje kao posebni glasovi, već u +j kombinacijama.
I na kraju imamo ruski, koji pokriva to sve.
Uz yj/ji znak.