Poglavlje mog prvog thriller romana

[sime472]

Dragi forumaši!
Već sam neko vrijeme podredio velik komad svog života kako bih stvorio interesantnu, po kompleksnosti gotovo pa epsku triler priču, a kako to već nerijetko biva kada se uratku svjedoči iz prve ruke (vlastitim sebstvom) i iz druge ruke (perspektive rodbine i prijatelja), komentari kakve sam dobivao doimali su se optimističnima i ohrabrujućima.
Iako vrlo zahvalan i zbog toga nakrcan dodatnim elanom, svijest mi je naložila kako je vrijeme da čujem štogod i iz treće ruke - perspektive anonimnih ljudi koji se ni trenutka neće libiti što pozitivnih, što negativnih kritika, ali prije svega, iskreno izravnih, stoga možda i relevantnijim.
Poglavlje koje prilažem nije ni sa sredine ni s kraja priče, već se ono nalazi negdje u prvoj trećini romana, a po dinamici bi spadalo u pomalo digresijsko poglavlje više negoli adrenalinom nabijeno, kakva su većina drugih poglavlja. Teško da ćete vi, čitatelji, pohvatati motive likova koji se ovdje pojavljuju, niti kako su se svi oni doveli u situaciju koju poglavlje opisuje, ali siguran sam u dvije stvari: u najmanju ruku ćete biti zabavljeni, te ćete moći suvislo donijeti svoje mišljenje o tome koliko vam se dopada stil, likovi, opisi i štogod će vam već upasti u oko.
Hvala vam, uživajte i komentirajte!

[sime472]

Lara Kolar (Berkeley, CA, SAD; 2009.)

San je bio nepotpuna crnina, nijansa sive, a mjestimično su je parale bijele munje koje su smjesta nestajale i izvirivale drugdje. Sve je izgledalo kao odjavna špica prastarih filmova bez zahvala. A onda se oglasio klavir, nekakva sonata koja me podsjećala na Beethovena, ali me uskoro navela da se priupitam. Bijaše to bravurozna izvedba, ali me više očaravala živost, kao u mojim studentskim danima kad bih zalutala u neku od zagrebačkih raskošnih dvorana i doživjela klasiku u njenom potpunom ruhu. Iako je glazba bila gotovo ingeniozna, nekako je odskakala od mog sna, ili nedostatku istog, poput loše sinkronizacije. Možda se bijele munje nisu pojavljivale skladno s udarom batića u žicu? Čim sam se počela meškoljiti zbog te neregularnosti,
probudila sam se.

I dokučila da je glazba bila stvarna.

Pružila sam desnu ruku ne bih li protrljala oči i barem donekle pokristalizirala već suhe i iritantne leće. Učinila sam to drugom rukom, osjetivši da mi kažiprst i srednjak desne šake smrde po cigaretama.

Ispravljanje iz vodoravnog položaja postalo je otežana okolnost kad me zaboljelo ondje gdje me je Joe Dragotto sinoć udario. Podignula sam bluzu, ali nigdje nisam pronašla masnicu. Pripomogla sam se rukama, smjestivši se u sjedeći položaj na kauču na kojem sam neplanirano usnula. Kad su mi noge dotakle tepih, shvatila sam da na nogama imam samo čarape, a bila sam
sigurna da se nisam izula.

Pogledala sam lijevo, preko kauča, identičnog onom na kojem sam sjedila, prema kutku gdje su se spajale u zidu umetnute police s knjigama, na svakoj blago nagnutim jer im je nedostajala po još jedna debela družica koja bi popunila jalovu prazninu i sve ih ispravila pod pravim kutom, te velika zavjesa s visoko postavljenom karnišom. Sunčeva svjetlost udarala je po prozoru kojeg je krila ta zavjesa, dajući utisak da se radi o fluorescentnom tijelu. U tom kutku nalazio se brižno postavljen klavir za kojim je sjedila Emily Dragotto, meni okrenuta leđima. Ramena su joj se izvijala dok je udarala po tipkama.

Lijepo je bilo slušati njenu očitu umjesnost, a ugodu sam dodatno potkrijepila ščepavši kutiju crvenog Marlboroa sa staklenog stolića ispred sebe, u podnožju ukrašenog vitičastim ornamentom. Prije negoli sam uspjela potpaliti cigaretu, iz obližnje kupaone se iskobeljala Emiko, prezimena Asakura, kojeg sam morala puno puta zaredom ponoviti ne bih li ga konačno upamtila. Nosila je ručnik u kojeg je nabacala sitne potrepštine za svog ozlijeđenog brata Hiroshija koji se izležavao u gostinjskoj sobi u društvu svog potmulog brata Raidena.

Čim me zapazila budnu, oglasila se smijehom visokog tonaliteta. Ostala sam zbunjena, a onda još više primijetivši da se i Emily smije, što ju je omelo u sviranju, pa kad joj je prst pobjegao, udarila je posljednji glasni akord. Okrenula se da me pogleda, a onaj grozni ožiljak na obrazu naborao se zbog
smiješka, izgledajući kao da će se rasparati i produžiti joj usta.

Odustala sam od cigarete, barem dok nisam otkrila razlog njihova smijeha, koji je očito bio upućen meni. "Zašto mi se smijete? Niste mi valjda nacrtale nešto
na licu dok sam spavala?"

Emiko je pogledala prema Emily, davši joj prednost pri razjašnjenju. Emily se ustala s klavirske klupice i u šepavom hodu objasnila: "Ne, nismo, ne brini. Smiješno nam je kako si zaspala s cigaretom u ustima, a sreća da smo to primijetile na vrijeme, da ti ne opeče usne ili ti se pepeo prospe u nos ili usta." Sjela je na drugi kauč, te mi se pridružila u napušavanju, a ja sam se objema pridružila u vlastitom ismijavanju. Emiko se brzinskim korakom, stružući
nogom uz nogu, uputila prema sobi.

Kad smo ostale same, upitala sam Emily: "Koliko dugo sam spavala?"

"Ma, niti pola sata", odgovorila je namještajući žućkasti pramen kako bi
koliko-toliko prekrila debelu brazgotinu na obrazu.

"Zar tako kratko? Meni se činilo kao vječnost", tvrdila sam ja. Emily je samo slegnula ramenima i pružila mi usiljeni smiješak. Ustala sam se i sjela kraj nje, nježnim glasom šapćući: "Čuj, stvarno ti hvala što mi ovo činiš, svima nama, ma koji god razlog imala. Hvala ti što si me skrila i što si me smirila kad sam se onako uspaničila. Čak si me uspjela uspavati. Moju zahvalnost nemoguće je dočarati riječima. Ali razumi me, moram otići. Moram pronaći Monicu. Bit će
pola dana otkad sam je izgubila."

Još dok sam govorila, Emily je zapala u svoju potištenost. Iza njene dobronamjerne fasade osmjeha i naočitosti, krila se emocionalno slomljena žena, podložna naglim promjenama raspoloženja. Zasigurno je dugo bivala usamljena kad je toliko cijenila rizično društvo bjegunaca. Svaki spomen odlaska snuždio bi je. Taj ožiljak garantirano ju je činio odbojnom svima s kojima je okušala kontakt, a njena šepavost dodatno joj je pogoršavala položaj. Bez tih tjelesnih mana, koje su narušavale njeno psihičko stanje, a što se opet odrazilo produbljenjem podočnjaka, tužnim očima i blagim osipom na licu, uvjeravala sam se da bi se radilo o vrlo atraktivnoj ženi u ranim tridesetima.

"Tvoja prijateljica će biti dobro. Ako je Alex traži, sve će biti super, vjeruj mi. Najsigurnije je ako ostaneš ovdje još neko vrijeme. Barem malo", rekla je, više
moleći, nego savjetujući.

"A što ako je ne traži Alex? Ubili smo čovjeka, Emily, još ne mogu vjerovati u to. Krvi... znaš li koliko je krvi bilo? Ja... ja... ja... o Bože", zajecala sam, a ona me obavila u zagrljaj i primakla k sebi.

"Ššššš, u redu je, ššššš. Slušaj me, mila moja, moraš razumjeti, pomiriti se s tim da nisi učinila ništa loše. Jasno je kao dan da se radilo o samoobrani, a da mi i niste ništa ispričali, znala bih da je tako, jer bolje od vas znam tko je Archibald Barone i na što je sve spreman", podragala me po glavi, a kad sam šmrcnula, nastavila je: "Ššššš, čuješ li me. Samoobrana nije zločin. Nije čak ni grijeh, jasno ti je to? Znaj da si svijetu učinila veliku uslugu. Tko zna koliko bi duša ispaštalo da se tom đavoljem izrodu dalo još godina. Oh, da, čak ga nisi ti sredila, stoga prestani, nema ničeg okaljanog u tebi."

Kako mi cigareta, koju sam na trenutak odložila u pepeljaru pri iznenadnom napuknuću savjesti, nije bila nadohvat ruke, Emily mi je pružila svoju. "Hvala
ti, Emily. Za sve. Bojim se samo da ne požele nauditi Monici zbog Archiea."

Emily me podigla sa svog ramena i uhvatila oba moja, prodorno me pogledavši u oči. "Gle, sama si rekla da je Joe odveo Vivian kod kuće. Neće se on tako brzo vratiti. Mislim, Vivian je bila predugo odsutna od kuće, moji svekar i svekrva tražit će mnoga objašnjenja. Alex nikad ne bi naudio sirotoj djevojci, pa čak da je ona sama ukokala Archiea. Nemaju oni vremena za tratiti na čovjeka koji toga nije vrijedan, poput Archiea. Došli su ovdje po nešto drugo,
a to sigurno nije nekakva curica. Shvaćaš?"

Kimnula sam glavom i pružila joj ostatak cigarete. "Nadam se da si u pravu.
Ah, koja noćna mora, samo nek' se svrši već jednom. Ne znam što da radim."

Emily je brzo iskoristila priliku da pruži prijedlog: "Ostani na ručku, svaki tren će biti gotov. I Asakure će ostati. Ispričat ću vam sve što znam, a oni će tebi ispričati mnogo toga, pa ćemo svakako iznaći neko rješenje." Kimnula sam s odobravanjem jer za drugu opciju nisam znala , a i krepavala sam od gladi. Emily je to vrlo razveselilo, pa se zanijela u doživljaj: "Svidjet će ti se ručak, sto posto. Imamo nešto europsko i mesnato. Ne znam za naše prijatelje rižoljupce, ali ti i ja ćemo uživati, a njima bi bolje bilo da nauče jesti što valja.
Dođi, spremit ćemo juhu dok glavno jelo ne bude gotovo."

Ugasila je cigaretu u pepeljaru i spustila drugu koja je izgorjela do kraja, pa se pepeo odlomio poput snijega. Ustala se i krenula prema kuhinji, sa mnom kao suputnicom. Kuja Kyra, ona ljepša verzija haskija, se ustala, cijelo vrijeme bivajući skrivena iza kauča na kojem sam ja prethodno ležala. Htjela nas je slijediti, no Emily je to zabranila, pa se povukla natrag. Emily mi je obznanila da se radi o ženki malamuta, a moja nijema reakcija je bila ona koja bi naglas kazivala: "Da, znala sam, samo se nisam mogla sjetiti." Obožavala je tog psa, a meni je bilo jasno da se radilo o jednom od rijetkih, ako ne i jedinom, izuzetno vjernom prijatelju koji je preostao toj sjetnoj ženi.

Ušle smo u kuhinju, prostraniju nego sve kuhinje mojih nekada i sada unajmljenih stanova zajedno. Nije bila ogromna, ali svakako veća i od one koju je koristila moja mama u Tisnu. Nešto u širokom loncu već se kuhalo na plinskom štednjaku. Nagnula sam se nad njega, pazeći da mi para ne puhne u lice. Nisam prepoznala ono što se kuhalo, ali je izgledalo poput sarmi, s
manjkom kupusovih listova. "Što je ovo?" naposljetku sam upitala.

"To je tradicionalno poljsko jelo. Zovu ga 'zrazy'. Nemam pojma kako to Amerikanci zovu, a uvjerena sam da ne zovu nikako jer ni ne znaju što je to", rekla je Emily, vadeći još jedan lonac kako bi ga iskoristila za pripremu brze
juhe.

"Eto, ni ja ne znam, a iz Hrvatske sam", priznala sam.

"To ti je mesna rolada, uglavnom od govedine, ali ja sam ovaj put uspjela nabaviti nešto puno bolje", na trenutak je odložila lonac kako bi dramatično dočarala svoj uspjeh. "Nabavila sam teletinu. Pravu pravcatu," u nedostatku mog oduševljenja, primila se za desnu dojku, "zaklanu dok je još bila na sisi. Ali nemoj to reći našim japanskim prijateljima, oni se groze na te stvari, a ako ih ne podsjetiš, smazat će je, a da se neće ni upitati što je to tako dobro što su upravo utrpali u sebe."

Nasmijala me je, ali me i zainteresirala. "Nije valjda samo meso, sigurno ima
još toga?"

"Da, da, naravno, staviš malo začina, utrpaš unutra štogod povrća i gljiva, nabacaš još i jaja i krumpira, ja dodam još i slanine. Sve to zamotaš i pričvrstiš sa čačkalicom, baciš malo na ulje, ali ne dugo, jer onda sve ide u lonac gdje se kuha zajedno s umakom, a fino je imati uz sve to i kiselo vrhnje, a ja ga, naravno, imam. Ta-da!"

[sime472]

"Vau, zvuči odlično, ali čini mi se da je zasitnije od lazanja i sarmi zajedno", zaključila sam, a ona se pitala što je to sarma. Ispričala sam joj. Jako joj se dopalo, a meni je bilo drago. "Ti si, nagađam, Poljakinja podrijetlom?" pitala
sam.

Emily se zasmijuljila. "Ne, nipošto, Talijanka sam. Podrijetlom, naravno, nikad nisam živjela niti putovala tamo. Ne mislim da bi Dragottovi baš bili oduševljeni Poljakinjom, pogotovo da sam Židovka, usprkos njihovoj popriličnoj tolerantnosti."

"Hmm, otkud onda simpatija prema poljskoj kuhinji?"

"Bila sam u Poljskoj, ima od toga skoro deset godina, na početku milenija. Jasno, kao gost. Tamo sam prvi put probala 'zrazy' i bila oduševljena, pa sam
svladala recept i sad to često kuham", ispričala je Emily.

"Zašto Poljska? Mislim, čini mi se kao da svi Amerikanci prvo pohitaju u Francusku, Španjolsku i Italiju kad stignu u Europu", dosađivala sam svojim
rešetanjem.

"Tada sam bila mlada, u ranim dvadesetima, i nisam se još udala. Baš sam završavala glazbenu školu i često sam sudjelovala na raznim pijanističkim natjecanjima. Da skratim, tako sam jednom dobila iznimnu čast da sudjelujem na 'Međunarodnom pijanističkom natjecanju Frédéric Chopin' u Varšavi. Nisam se baš istakla, ali koga briga, bilo je to nevjerojatno životno iskustvo,
moje najveće", zapala je Emily u nostalgičnu čežnju.

"Da, tako je, Chopin!" viknula sam. "Znala sam da to nije bio Beethoven, ali
nisam mogla dokučiti tko jest. Chopin, jasno."

"Voliš li klasiku i romantizam? Ne mogu reći da poznajem mnogo mladih cura
koje vole", zaključila je Emily.

"Štujem ih, dakako, ali baš i ne slušam. Poznajem ih u teoriji, opće kulture radi. Poprilično sam pomodna, ali si to ne želim priznati, pa nastojim što više
uživati u rocku iz sedamdesetih."

"Rock je dobar," skromno je izrazila Emily, "ali klavir..." Na trenutak je stala kao hipnotizirana, a onda se trznula, pročistila grlo i citirala: "Ponekad mogu
samo jecati, patiti i istresati sav svoj jad po klaviru."

Prepoznavši Chopinov citat, podigla sam ruku i rekla: "Kape dolje, gospodo, pred nama je genij!" Gesta mi je više priličila nacističkom oficiru, nego
zadivljenom Schumannu.

"Genij, uistinu. Jedan, jedini, neponovljivi, bez uzora i bez pravog sljedbenika. Obožavam ga", nazdravila je Emily s punim loncem vode za juhu. Pobunila sam se protiv njene konstatacije, navodeći Bacha i Mozarta kao njegove uzore, a upravo Schumanna i Liszta kao sljedbenike. "Ne, ne, ništa to. I ja sam se učila na njima, pa mi nijedan nije uzor. Možda Bachy i Mozey jesu imali utjecaja dok se prepoznavao kao glazbenik i pijanist, ali njegove skladbe su jedinstvene, nema tog Schumya koji ga može naslijediti. Da, i Paganini je bio uzor Lisztu, a to s Chopinom je bilo usiljeno, čak je on sam pobijao te tvrdnje znajući da mu nije ravan", vidljivo pristrano tvrdila je Emily, a ja nisam bila dovoljno upućena da bih joj se suprotstavila, pa sam prihvatila njenu teoriju. Ne imajući što za kazati, ona je nastavila: "Reci da sam uvrnuta, ali da imam vremenski stroj, vratila bih se u doba Napoleonovog pada i desetak godina koketirala s Frédéricom dok ne bi smo imali ljubavnu aferu i pritom šutnuli
onu feminističku kozu Sandicu."

Prasnula sam u smijeh, a Emily se doimala zadovoljno, kao da je to i htjela. "Ali ja sam čula da je on bio teška cjepidlaka, još uz to vrlo nelikvidna
cjepidlaka."

"Bolje i to, nego grubijan i ubojica", rekla je ona i to mi nije bilo nimalo smiješno. Kad je to zapazila, ispričala mi se zbog neukusa. Ostale smo u tišini, obavljajući ostatak priprema za ručak. Neugodan mir potrajao je sve dok sat na štednjaku nije zapištao, obavještavajući nas da su 'zrazyji' spremni. Kyra je počela bjesomučno lajati, na što se Emily izvikala: "Dosta više, Kyra, jebem
mu, kad ćeš više naučiti da ti štednjak nije prijetnja?"

Tad je opet sve živnulo. Kretale smo se skladno poput posestrime dok smo namještale stol, a uskoro su nam se i Japanci pridružili. Prvo je Emiko izvirila iz sobe da razgleda situaciju, pa se vratila u sobu kako bi za sobom dovukla braću. Hiroshi se činio umornim, ali ne kao netko tko će se uskoro odreći života. Drugi brat Raiden ostao je tih, što je bio otkako sam ga znala tih sat ili
dva.

Juhu smo pojeli u muku, a jedini razgovor koji smo vodili tokom glavnog jela bio je serija komplimenata Emilynim 'zrazyima'. Uistinu su mi se svidjeli. Vjerovala sam da su i Asakure zadovoljni. Ne zato što su to tvrdili, jer poznato mi je da su Japanci najveći majstori bijele laži, već stoga što su dobrano preopteretili želuce telećim roladama, da nakon toga nitko nije mogao jesti desert, a htjeli su, barem zbog Emilynog truda. Spremila nam je palačinke na američki način, a ja sam bila najtužnija što ih neću moći sve utrpati u sebe.

"Aaaa, oishii desu ne!" istaknula je Emiko, a kontekst i Emilyino kimanje kazivali su da se radilo o pohvali. Emily se nakon toga ispričala, te se ustala sa stola, povevši sa sobom Kyru, vjerojatno kako bi je nahranila.
U situaciji kada sam ostala nasamo s Japancima, osjećala sam se izolirano. Tihi Raiden odjednom je postao govorljiv, ali isključivo na japanski. Emiko i Hiroshi su ga pozorno slušali, a samo je Hiroshi kratko odgovarao. U jednom trenutku načula sam: ".. kuroachia-jin...", pa sam ih prekinula: "Što s
Hrvatskom? O čemu pričate?"

Svi troje zamukli su, te me čudno pogledali, kao da do tada nisu znali da sam prisutna za stolom. Emiko Asakura, djevojka za koju je moguće da ima godina isto kao i ja, ali za zapadnjačke standarde izgledaše mnogo mlađe kao i sve Japanke, sramežljivo je pognula glavu kako bi joj ravna gusta crna kosa sakrila svako odavanje emocija. Niska je, a opet nekako krakata i pokatkad mi se činilo da čudno hoda. Nije mi izgledala kao djevojka za kojom bi zapadnjački momci zviždukali, ali sam jamčila da se radi o Japanki za kakvom
bi Ivan Petrović zaslinio.

Raidenova prgava staloženost mogla se tumačiti kao: 'Ja sam povučena i sramežljiva osoba, no ako me se uhvatiš, bit će problema.' On je pak bio muškarac za kojim bi cure kao Monica ili ja bacile pogled. Gusta crna kosa stršala mu je u šiljke kao da se baš skinuo s električne stolice, no daleko probranije. Velike, ali i dalje kose oči djelovale su umorno, ali ne od iscrpljenosti, nego od nezainteresiranosti za svijet oko njega, jer ipak, on je iznad tog svijeta. Guste pravilne obrve dodatno su produbljivale misterioznost njegova pogleda, a izduženo lice bilo mu je čisto i glatko. Nisam ga poznavala ni približno dobro, ali mi se predrasudno gadila njegova osobnost. Hiroshi mi
je bio puno draži, ma koliko me god živcirao njegov engleski.

I dalje su buljili u mene, pa sam im mahnula: "Halo, ovdje sam. O čemu
pričate, ako smijem znati?"

"Mi samo raspravljati nešto", Hiroshi se jedini udostojio odgovoriti, vjerojatno jer je već imao iskustva sa mnom, pa je znao da ne grizem. "Emiko-kun i ja
pobjeći kažemo, a aniki istina znati. Jako opasno, mi kažemo."

"Štogod činili, bit ću s vama. Mogu vam pomoći, a vi meni možete pomoći da nađem Monicu", predložila sam. Stariji brat se promeškoljio i nešto dobacio na japanskom što je tonom nalikovalo na gunđanje. Stoga sam mu odvratila istom mjerom: "Engleski, molim lijepo. I ako mi imaš što za reći, reci, velika sam cura, mogu to podnijeti."

"Gomenasai, oprosti, Lara-san," konačno se odazvala Emiko, "moj brat engleski razumije poprilično, ali ga vrlo loše govori. Nemoj mu to uzeti za zlo, molim te." Bila sam zatečena njenom vrsnošću baratanja engleskim jezikom. Jedino je fufljala pri izgovoru glasa 'S', no to je govorna mana koja nema veze
sa znanjem stranog jezika, jer fufljala je i na japanskom.

"U redu, onda ti prevodi, Emiko, jer ja sam u ovome jednako kao i vi", rekla
sam.

"Hoću", složila se ona, a onda je opet sramežljivo pognula glavu. "Moj brat... on ti ne vjeruje. Kaže da nas je nesreća već zatekla zbog Hrvata kojeg ni ne
znamo, a ti si Hrvatica."

"To zvuči praznovjerno", zaključila sam.

Emiko je uvukla usne kao da ih želi navlažiti, ali zapravo si je htjela uzeti koji trenutak da duboko udahne i usudi se dalje govoriti. "Hiroshi tvrdi da ti znaš
tog Hrvata."

"Da, znam ga, ali nisam s njim, već me on uvalio u ovo baš kao i vas. Ni ne
znam što se uopće događa."

Raiden je nešto zanovijetački promumljao, a Emiko je to odmah prevela:
"Kaže da mu sve to smrdi."

"Onda me ti drži na oku, da ne bih ja sa svojih niti šezdeset kilograma učinila nešto ekstremno po vaše zdravlje. Već sam pomogla Hiroshiju prilikom čega je umro čovjek, pa je to najmanje što možete učiniti za mene. Idem s vama i točka." Svi su ostali šutke, a ja sam se osvrnula oko sebe, shvaćajući da je ondje cijelo vrijeme netko nedostajao. "Smislite se kako god znate, ja idem
vidjeti gdje je Emily."

Raiden nije čekao da se maknem kako bi počeo prigovarati, no tad su i Emiko i Hiroshi postali glasni. Izašavši iz kuhinje, nisam opazila Emily nigdje u vidokrugu. Stoga sam zaključila da je u sobi. "Emily", dozvala sam dok sam prilazila vratima sobe. Nije se odazivala. "Emily!" učinila sam to glasnije kad sam se gotovo prilijepila uz vrata. Pokucala sam, te se uskoro začulo struganje i grebanje po vratima, a onda i udarac nečeg metalnog od pod. Polagano sam otvorila vrata, a kroz njih se odmah provukla kuja Kyra. To me malkice prenulo. Otvorivši vrata do kraja, zatekla sam Emily kako se saginje ne bi li dohvatila metalnu kutiju za maramice. "Emily, jesi li dobro?"

"Hej," javila se konačno, šmrcajući, "jesam, da. Sve pet." Skrivala je pogled
od mene.

"Plačeš li?" Odmahnula je glavom i još jednom šmrknula, te rukom prešla po licu. "Oh, Emy, pa ti plačeš", tugaljivo sam rekla i sjela kraj nje na krevet. "Što ti se dogodilo?"

[sime472]

Podlakticom je pobrisala obraze, pa nos, te se nasmiješila, kao da se
zafrkavala. "Ma, samo… glupo je. Nije mi ništa, stvarno. Bezvezno."
"Nije glupo ako te to rastužuje. Hajde, kaži mi. Ako i ne budem mogla pomoći,
barem ćeš istresti to iz sebe. Bit će ti bolje."

Sa smiješkom je protrljala oči i rekla: "Okej, ali uistinu je glupo." Pružila sam dlan kako bih joj dala znak da nastavi. "Na trenutak sam se baš osjećala divno. Puna kuća ljudi kojima sam nešto značila. Rastužuje me kad se sjetim da što prije morate otići i da se više nećete vraćati."

"Nećemo se vraćati? Otkad to, molim lijepo? Ja svakako želim opet doći, jer Monica mora probati 'zrazye'. Mi samo živimo na piletini i kokicama. Ja, uz to, i na cigaretama", umiljato sam rekla, duboko u sebi osjetivši hir da doista bih
njegovala poznanstvo s ovom nadasve zanimljivom ženom.

"Ne, Lara, ne vjerujem da je to moguće. Nema smisla da se izlažete opasnosti zbog neke sakate žene monstruoznog gangstera koji baš sad maštari vašu smrt, uključujući i moju. Možda jednog dana, kad mu konačno dosadi mučiti me."

Ražalostila sam se skoro kao i ona. "Zašto te on toliko mrzi? Zaboga, pa ti si
mu žena."

"Ima on dobar razlog za to. Jest da ga je jedva iščekivao kad sam mu dosadila, ali dobio ga je. Sama sam kriva."

"Emily… smijem li te nešto pitati?" Kimnula je i pogledala me. "On ti je to
učinio, zar ne? S licem?" Pribojavala sam se da zadirem u preduboku bol, a njen prvi uzdah dao je naslutiti da je tako, no ostala je pribrana, kao da je znala da ću je to kad-tad priupitati. Odvratila je pogled, a meni je to bio potvrdan odgovor. "Gad, životinja. Štogod da si mu skrivila, nema opravdanja za to što ti je učinio. I nemoj me pokušavati uvjeriti da ima. Tako draga i lijepa, kako je mogao?"

"Stvarno želiš to znati?" pitala me ozbiljno.

"Da, želim, ako ti to nije previše bolno za pričati."

"U redu je, ionako ti trebam ispričati s kim imaš posla. Emiko i Raiden već znaju, sigurna sam da dosad već i Hiroshi zna", rekla je, a ja sam to shvatila kao poziv da nasamo porazgovaramo o stvarima o kojima smo prvotno planirali razgovarati za ručkom, no svi smo bili toliko gladni, da priča nikome nije padala na pamet.

Priča je glasila: "Kao dijete živjela sam u Little Italyu, području North Beacha, San Francisco. Majka, otac, moj brat Thomas i ja bili smo siromašno kućanstvo. Ne bijedno, nipošto, nitko nikad nije bio gladan, a ja sam se uglavnom mogla lijepo urediti za školu. Da bi to funkcioniralo, i majka i otac morali su mnogo raditi, a njima to nije teško padalo, bili su vrlo radišni. Otac je bio policajac, a majka je radila u talijanskom restoranu u blizini. Suprotnosti između njih su postojale, zanimljiv duo, a najveća razlika je ležala u očevoj strogoći i majčinoj popustljivosti. Različiti smo bili i Thomas i ja, on je jedva čekao pobjeći, ići negdje daleko gdje se neće osvrtati, a ja sam htjela ostati blizu. Ne znam koliko je sreće postigao Thomas na istočnoj obali, nismo se
čuli godinama, a ne bih se čudila da to ima nekakve veze s mojim brakom.

Kako je Thomas, kao starije dijete, predstavljao prvo roditeljsko iskustvo, otac je odlučio posvetiti više pažnje kako bi tim iskustvom mene oblikovao u konkretniju osobu. Oduvijek me zamišljao kao pravnicu, pa je htio da to i postanem. Još u osnovnoj školi znao mi je govoriti: 'Emily, princezo moja, pa ti si toliko bistra da bi mogla biti izvrsna odvjetnica. To bi ti bilo krasno, znaš, dobro je to zvanje. Živjela bi dobro, lijepo bi se odijevala, jela na otmjenim mjestima, izvrsno zarađivala, a najbolje od svega, nitko te ne bi mogao zajebavati kao što mamu i mene svi na poslu zajebavaju, a što se više mučimo, to je šala na naš račun to veća. Vidiš, svi ti odvjetnici jauču kako na poslu provode od jutra do mraka. Vraga, ja kažem, po cijele dane griju stolicu, od onih u skupim restoranima, pa sve do onih u vlastitim uredima gdje ih nitko ne zadirkuje, a onda oni nas bezobrazno sprječavaju da ispunjavamo pravdu. Ne, princezo moja, nisam vidio odvjetnika koji je prolio kap znoja i zabrinuo se za goli život u mračnim zakutcima ovog grada. Dobar ti je to posao.'

Eh, sada, moj otac doista je bio strog, vrijedan i pravedan čovjek, ali je jako iskrivljeno gledao na rad. Za njega dobar čovjek koji pošteno zarađuje je onaj koji prezire svoj posao, te se pritom surovo pati izvršavajući ga. Prema njemu, ako radiš ono što voliš, znači da ljenčariš, jer samo se doslovno krvlju i znojem može moralno stjecati bogatstvo. U osnovnoj školi mi se sve to činilo neutjecajno, a onda je nastao problem kad sam sazrjela dovoljno da znam što u životu želim biti. Ne moram ti ni napominjati gađenje koje je pokazao kad je uvidio da se moji afiniteti u potpunosti kose s njegovom vizijom. 'Pih, umjetnica, što će ti to?' govorio je, 'Što s tim možeš u životu? Umjetnici ne proizvode kruh svagdašnji, ne izgrađuju domove, ne čuvaju ljude. Paraziti, samo blebeću i švrljaju u prazno, bilo olovkom ili kistom, prstima ili klinom. I onda svi polude od svoje šuplje životne filozofije, pa završe kao Poe, izvrnu se pijani nasred ulice, ili kao Hemingway, raznesu si lubanju. Kidaju si uši, ne peru se, postaju sadisti i tako unedogled. Zar to hoćeš biti, dijete moje?' Da, to sam htjela, a što me on više nastojao zgroziti, ja sam to htjela još više.

Majka me podržavala u tome. 'Štogod ti želiš, ljubavi mamino, samo da si sretna i zdrava.' Stoga smo jednom zajedno odlučile sjesti za stol s ocem i ozbiljno porazgovarati o mojoj budućnosti. Naljutio se, i to jako. 'Zar se mama i ja mučimo ovoliko da bi se ti glupirala okolo? Ne odobravam to, ne može i gotovo. Duri se koliko hoćeš, ali proći će te, vidjet ćeš, zato što ćeš jednog
dana shvatiti da sve što smo učinili, učinili smo za tvoje dobro.'

Neko vrijeme bojkotirala sam oca, a on se nije obazirao na to, prepoznajući mladenački bunt koji s vremenom jenjava. Jednom prilikom, vrlo nedugo nakon toga, majka mi je prije posla rekla da nakon škole svratim do restorana, kako bi mi dala štogod za jesti. Često je padao takav dogovor, jer kadgod je radila ujutro, nije mogla kuhati kod kuće, pa bi njeni kolege rado uskakali ne bi li mi spremili štogod lijepo iz restoranske kuhinje. Međutim, tog dana, posjela me za stol zajedno s meni nepoznatom gospođom njenih godina, Nizozemkom Melissom Holtman. 'Teta Mel će ti nešto kazati, poslušaj je', rekla je mama, ostavivši me da nakratko jedem u tihoj nelagodi u društvu sa strankinjom.

Ispalo je da je gospođa Holtman učiteljica klavira u glazbenoj školi koja je često posjećivala restoran u kojem je majka radila, pa su se na neki način uspjele povezati. Majka joj je prepričala situaciju, a nju je ta priča u neku ruku dirnula, pa joj je obećala da će učiniti što joj je u moći. 'Emily, tako je? Mama kaže da bi htjela postati glazbenica. Što kažeš na klavir?' Svidjela mi se ideja, iako sam se tih davnih dana radije zamišljala sa saksofonom u rukama. Na kraju se klavir pokazao kao pun pogodak. Gospođa Holtman imala je jedan jedini, šaljivi uvjet: 'Ne diraj mi Beethovena, on je moj. Ti ćeš morati izabrati nekog drugog.' Majka je imala daleko ozbiljniji uvjet, a ponavljala ga je cijeli dan: 'Otac ne smije znati.' Majka mi je učinila štošta lijepoga u životu, i otac je, dakako, ali taj dan sam je izgrlila kao nikad.

Srednja škola prošla je vrlo lagodno, donekle su me pustili s lanca, pa se oca lakše moglo zavarati kako odlazim s prijateljicama van, a ne na satove sviranja. Majka je sve to potajno plaćala od svojih napojnica i ako je štogod od plaće mogla staviti sa strane da izgleda kako je to potrošila na sebe. Moj odnos s ocem odvijao se vrlo ugodno, izuzme li se blag osjećaj krivice kojeg sam imala gledajući ga u oči, znajući da mu cijelo vrijeme lažem.

Otpust s lanca pretvorio se u bijeg iz dvorišta kad sam stigla na koledž. Nije mi bio problem krojiti očeve zamisli, sve dok sam ja kriomice mogla raditi ono što meni u životu znači. Međutim, dogodilo se to da su mi se pravo i sam pravni koledž zgadili u rekordnom roku. Ništa pod milim Bogom ja nisam učinila kako bih se ondje istaknula. Potajice bih radila na pultu kina ili u restoranu brze hrane i čuvala roditeljski džeparac, a sve to da bih uložila u još više poduka u sviranju. Cijela ta godina mogla mi se sažeti u jedan jedini ključ: klavir. Gospođa Holtman od samih je početaka vidjela u meni potencijal, naglašujući da moji tanahni dugi prsti neće vrijediti ništa bez konstantnog treninga. Stoga sam vježbala još više, a kad je Mel vidjela da je vrag odnio šalu, dala mi je ključ od svoje male sale i dopustila mi da dolazim i sviram kadgod hoću. Znala sam tamo biti po cijeli dan, dok je otac mislio da učim po
knjižnicama.

A onda je jednom prilikom Melissa Holtman zaboravila koliko je moj otac strog, te mu je obznanila moj talent, tvrdeći kako ga valja njegovati, a pritom bi mi ona pripomogla u tome rješavajući mi razne angažmane putem svojih veza. Otac ju je uspio na prijazan način otjerati, ne dajući joj naslutiti svoju
bjesnoću.

Kod kuće je uslijedila drama. Tad sam prvi i zadnji put kao punoljetnica dobila teške batine, a za tako izluđenog tatu dobro je što mama nije dijelila moju sudbinu. Stvar bi se možda donekle primirila da otac nije stigao do spoznaje o mom neuspjehu na koledžu. Toliko sam se bojala, jer su mu se ruke počele neprirodno grčiti od pretjerane srdžbe. Kad je mama uvidjela da se sporazum o miru ne nazire, pozvala se na nešto što je dotad samo ona znala, a što je našu kuću nadalje odvelo u niz tragičnosti.

'Bolesna sam', viknula je, a tata to nije pravilno registrirao. Pa je rekla: 'Imam rak, nedavno sam otkrila.' Tata nije mogao podnijeti tolik broj prevrata koje
nije imao pod kontrolom, pa je sav izgubljen i u tišini izišao iz kuće.

[sime472]

Nikom na pamet nije padalo da je razlog majčinog gubitka apetita i naglog mršavljenja bolest. Uvijek je to za nas bio rad, krvav i nesmiljen, činilac poštenja i dobrote. Imala je rak gušterače, kasno otkriven, naravno, a samo malen postotak takvih slučajeva uspijeva se uspješno tretirati. Nismo se čak ni nadali, znali smo da naša kuća nije te sreće, svi smo se predali i čekali, pa je otac bivao mnogo veći problem.

Kad je nestao one večeri, dva dana ga nije bilo, što je mene i majku nasmrt zabrinulo. Onda su nas nazvali iz bolnice, te je zabrinutost porasla. Našli su oca kako tumara ulicom, izgubljen u nekom svom svijetu. Doživio je nervni slom. Poželjela sam umrijeti jer nisam mogla misliti drugačije nego da je sve to moja krivica. Mama je toliko radila kako bi meni priskrbila dobrobit, da je zaboravila na svoje zdravlje, a otac je poludio jer sam skrenula sa zacrtanog puta iste te dobrobiti. Doktor, neki Indijac kojemu sam, nažalost, zaboravila ime servirao mi je utjehu. Uvjerio me da postoje stotine drugih razloga za rak, a da to nije rad, te da je očevo stanje uvelike predispozicija gena nego
sami stres kao takav. 'Poremećena kemija u glavi', slikovito je kazao.

Mami su dali oko dvije godine života, no ona je otišla mnogo ranije. Ne dvojim da ju je tuga izjela koliko i rak. Ipak, koliko god je ona bolovala, otac ludio, a ja čemerila, svi smo ostali uz nju do samog kraja, uključujući i
Thomasa.

Moglo bi se reći da je otac dobro funkcionirao dok je pio lijekove, no ni on više nikad nije bio ista osoba. Nitko od nas nije. Nikad mi ništa više nije uvjetovao. Voljela sam ga i dalje, dakako, ali u toj kući se više nisam mogla
osjećati dobro, u njoj mi se crpila životna energija.

Ispisala sam se s koledža, a službeno sam i dalje živjela s ocem, no sala gospođe Holtman, koja mi je postala kao druga mama, mjesto je gdje sam živjela život koji je nešto značio. Ona mi je pomogla da sviranjem zaradim za pohađanje glazbene škole, a ako ne bih imala dovoljno ona bi mi pomogla. Čak i tata, kad bi osjetio da ne prštim solventnošću, dao bi mi štogod je mogao
sačuvati, ne pitajući me na što ću trošiti.

Jednom kad sam s Mel otišla iz Kalifornije, zbog mog sviranja, u Phoenixu me nazvala policija i obavijestila me o očevoj smrti. Ubio se s istom puškom s kojom je često odlazio u lov nakon što je napustio službu. Ostavio mi je podosta novca, a kuću smo brat i ja prodali, pa sam sve skupa zaradila dovoljno da neko vrijeme ne brinem o egzistenciji i u potpunosti se posvetim
glazbi.

Otac mi je ostavio oproštajno pismo. Dan danas ga čuvam. Pokazat ću ti."
Emily Dragotto ustala se s kreveta i odšepala do komode iz koje je izvadila kovertu, čija se bjelina već dobrano uprljala. Iz nje je izvukla papir i pružila mi
ga. Pročitala sam pismo.

Pisalo je: Mila princezo. Cijelog života sam te pokušavao naučiti lekciju, a na kraju si ti podučila mene. Oprosti mi za svaku kočnicu koju sam pritisnuo u tvom životu, vjerujem da si sada napokon u punoj brzini. Nemoj se ljutiti što sam poželio otići s tvojom mamom na bolje mjesto, ja nju trebam više nego što ti danas trebaš mene. Molim te, preklinjem te, nastavi svoju potragu. Budi sretna. Vjeruj mi, na koncu sam i ja otišao s ovog svijeta sretan zbog tebe, ponosan zbog tebe. Ostavi prošlost iza sebe i samo jednu stvar ponesi sa sobom. Ovu: NE POSTOJI 'TO' ŠTO SMO MAMA I JA VOLJELI VIŠE OD
TEBE. Zbogom, princezo moja.

Presavila sam papir i zamislila se nad pročitanim. Nisam se mogla oteti dojmu da je samoubojstvo Emilynog oca viteštvo, više nego kukavičluk. Divila sam mu se. Ubio se kao umjetnik kojeg je nekoć blatio, iz ljubavi prema kćeri koja
se s umjetnošću htjela ravnati.

Vratila sam Emily pismo, a ona ga je s pažnjom pospremila, te sjedajući natrag do mene nastavila priču: "U svojim srednjim dvadesetim, zapravo, s ravno dvadeset i pet godina, završavala sam školu i dobila interesantnu priliku da za dobar novac i pred otmjenom svitom sviram klavir u uglednom restoranu u okrugu Filmore. Više nisam baratala pozamašnim financijskim portfeljom, jako sam se opustila i katkad postajala razmetna, pogotovo u Poljskoj. Taj
posao izvrsno je poslužio.

Kao što rekoh, radilo se o skupom restoranu za ljude s nešto objesnijim lisnicama. Na moju žalost, jedni od tih ljudi bili su Joseph 'Joe' Dragotto i
njegovi mamlazi.

Što se dogodilo? Pa, bile su to godine kad sam odisala voljom i ljepotom, a i moglo se kazati da sam bila već pomalo zrela za udaju. Smetalo me samo to što su muškarci s kojim sam se susretala svi odreda bili traljavi. Kao da je sve veći broj emancipiranih žena od muškaraca načinio mekušave sramežljivce. Koliko li sam samo puta sjedila sama i znala da me muškarac gleda? Pritom bih ja uzvratila, dajući do znanja da mi može prići, ali ništa, trapavci smotani. Joe je bio ugodno iznenađenje: zgodan i lijep, uglađen i bogat, ali nadasve
muškarac koji ne preže pri zavođenju i davanju do znanja da mu se žena sviđa.
Zaljubila sam se momentalno. Otjerao je sve svoje ulizice i na pauzi me pozvao da se nađemo čim završim smjenu. Svirala sam dokasna, a on me svejedno čekao. Bila sam gotova jako kasno, pa me nije imao gdje odvesti, a disko nismo razmatrali jer nam je odjeća za restoran izgledala kao da ćemo odmah pred oltar, pa su se diskoteke doimale napornima. Stoga me odveo u hotel 'Four Seasons', a tamo sam se osjećala kao božica. Pa, barem sve dok se sutradan, sva mamurna, nisam osjećala glupo, kao drolja koja je nasjela. Još gore, drolja kojoj se sve to jako svidjelo.

Ljutila sam se na sebe, a smjesa nepovoljnih osjećaja nahrupila je do gomile gnjeva iduću večer kad se pojavio u društvu druge djevojke. Samo ona i on. Mislila sam da me provocira, a što sam više učvršćivala taj dojam, to sam samu sebe dodatno razjarivala. Da stvar bude još gora, radilo se o puno mlađoj curi, osamnaest-devetnaest godina, tu negdje; privlačna na neki svoj specifičan način, ne može se kazati da nije, ali tako obična i muškobanjasta, kunem ti se da sam ja onda bila miss Amerike naspram nje. Na pauzi sam ih htjela izbjeći po svaku cijenu, ali to nije bilo moguće, on je opet došao zbog mene. Prišao mi je onako smušenoj, zajedno s tom curom, i rekao: "Hey Em, dano mi je izvanredno zadovoljstvo što te opet vidim. Ako ne zamjeraš, jako bih volio da upoznaš moju malu sestru Vivian. Vivian, ovo je Emily. Emily, ovo je Vivian."

Ah, trebala si me vidjeti tada, zaslužila sam jednu mokru pljusku s onim retardiranim licem i imbecilnim zvukom koji sam proizvela shvativši da sam ispala glupa i jadna davši se tako iznenaditi. Kako nitko nije znao što se sve motalo meni u glavi, lako se prešlo preko toga kad je Vivian pružila ruku i rekla: "Možeš me zvati Vivi", a Joe se našalio kazavši sestri kako ona mene može zvati Frederica Chopinova. Bila sam oduševljena, zavedena do beskraja, ne samo da sam dugovala ispriku, i što se on opet pojavio, i to s nekim najbliskijeg krvnog srodstva, nego i zato što je, zapamtivši mog omiljenog kompozitora, dokazao da me noć prije nije samo mutavo trpio dok mi nije zašao u gaćice. Taj zgodni, zabavni, dobrostojeći muškarac, kompletno
pakovanje, zapalio se za mene i što na to reći nego: to je to!

Vivi sam se svidjela, ali još je više obožavala svog najstarijeg brata, predstavljao joj je uzor, uz njega se ponašala kao da je dio nekog velebnog svjetovnog pokreta. Tako zagrižene uspjeli smo je se riješiti tek kad sam ja zašla u nužnik kako bi joj on nasamo objasnio da se od nje očekuje da u jednom dijelu razgovora najavi neku izmišljenu obvezu i ode. Tako je i bilo, te sam se još jednom provela kao rijetko u životu. Službeno sam mogla tvrditi da sam u vezi. Oh, kako je lijepo bilo tih mjeseci, cvjetala sam zajedno s
proljećem, a ljeto… nezaboravno.

Postupno sam upoznavala ljude koji su okruživali Josepha, sve odoka gospoda do gospode, Vivian svojim uvrnutim kulturno-stilskim nazorima najnezgrapnija među njima, kao i njena još čudnija prijateljica Clementine, u neku ruku polusestra, moglo se kazati. Alessio je bio najveće ushićenje od sveg tog puka; lijep poput brata, uglađen, izbrušenih manira, tada pri samom svršetku dobrano otegnutog koledža. Steven se činio u redu, mlad i podosta nemiran, nagao čak, onakav kakav je Joe uistinu iza svoje fasade. Svi su oni
isti, izuzev Alexa, da sam barem to tada…"

"Čekaj, oprosti… što…" prekinula sam ju, sva u bunilu, "… tko je pak
Steven?"

"Oh… ne znaš? Pa, Steven Dragotto je najmlađi od trojice sinova Alda i Ilarie Dragotto, treće dijete po redu, Vivian je četvrto i zadnje. Također, vjerujem da je Steven ključ cijelog nemira koji se zbiva u zadnje vrijeme, a vama ovih
dana."

"Kako je takvo što moguće? Pa ja prvi put čujem za njega", pobunila sam se.

"Saslušaj me do kraja, imam ideju o tome", rekla je Emily. Samo sam kimnula, pa je nastavila priču: "Znaš, začudo, ja sam ta koja je bila posesivna u mojoj i Joevoj vezi, on se mnogo više opustio u svemu tome. Stalno sam strepila smišljajući razne scenarije koji će dovesti do toga da mu najednom dosadim,
samo tako. Toliko sam se trudila biti savršena i to mi nije teško padalo.
Teško mi je bilo onda kad im je umro djed, čovjek koji je navodno izgradio carstvo kojeg su uživali; jako star čovjek koji je pred kraj otišao umrijeti doma, u Italiju, i prestao svraćati u Ameriku prije nego sam ja stupila u doticaj s Dragottovima. Našla sam se pomalo uvrijeđenom kad nisam dobila poziv da otputujem zajedno s njima, a i odlazak je nastupio iznenada, jedva sam se pozdravila. Činilo mi se da je to kraj, jedan jedini scenarij kojeg nisam
predvidjela i koji mi je dosudio iznenadni svršetak cvata moje radosti.

[sime472]

Hm, mislim da je cijeli avion valjalo rezervirati za postavu koja je krenula preko oceana. Išli su Ilaria, njena sestra Amelia i njen muž; Aldo i njegova braća u Americi, Ralph iz Phillya i Bernardo iz Milwaukeea, obojica odavno daleko odbjegla od obiteljskog biznisa, kao i sestra koja je ostala u Italiji. Još dvije bliskosrodne duše dijeli moj svekar, jedna je brat iz Italije, zaboravih mu ime, ali znaš više nego što treba kad ti kažem da se radi o Dragotto-u sa Sicilije. Druga je sestra, nešto sa V… Vittoria… Valencia… Valisa… V, V, V… Valeria, da! Pa, Valeria Dragotto iz susjedstva, a ako su me naši japanski
prijatelji dobro uputili, to je isti kraj otkuda i ti potječeš."

"Da, to je istina, ali sve je ovo jedna velika slučajnost. Znam tko je Valeria Dragotto, svi u Tisnu… ma u Hrvatskoj, znaju, ali nikad nisam razgovarala s
njom, nikad nisam znala za njene rodbinske veze u Americi, ja stvarno…"

"U redu je, dušo, ne moraš se meni pravdati." Dotaknula mi je ruku i nastavila: "Kakogod, naravno da su išli Joe, Alex i Steve, zatim Archibald Barone i njegova obitelj, Eddie Ferraro i njegova, ostatak Joevog klana, kao i Alessiovog (Alex je vazda bio brižan toliko da me nikad nije upoznavao sa svojim poslovnim sljedbenicima). Bilo je tu dobrih i vjernih pasa, prije negoli prijatelja, koji su zahvaljujući Dragottovima držali mnoge radnje poput mesnica, brijačnica i slično, pa čak i prestižnijih veza, onih u policiji i pravosuđu. Avaj, išao je čak i Mikhail, iliti Mickey, kako ga svi prozvaše. Mila moja, Joe te možda jest prepao sinoć, ali istinsko zlo nisi doživjela dok ne ugledaš taj avet od čovjeka, ne dao Bog da tako i bude. Ma bolje da ni ne slušaš o njemu, mene dan danas košmar oplete kad se sjetim Joevih priča, jer Joe bijaše u prvom redu kad je s oduševljenjem trebalo prepričati sve stereotipne grozote jednog ruskog gangstera. Navest ću, iako sam obećala da neću, ali ne govorim zabadava, a mravci me već obasiplju, da je Mickey jednom brutalno napastovao djevojku koja se prostituirala za njegove davne suradnike iz njegova prvobitnog ruskog bratstva (ne želim ni nagađati kakve je gadarije činilo to bratstvo). Kažu da je cura dotad bila miljenica zbog svoje jedinstvenosti, dražesne crvene kose, ali ne otkako se Mickey do smrti omrazio svojim kolegama unakazivši je, pritom je napumpavši. Život je Mickeyu visio o koncu, a to su Dragottovi pametno iskoristili. Danas u Friscu baš i ne slušaš o Rusima mnogo, a čini se da Mickey uživa u plodovima svoje izdaje otkako se prebacio na stranu Dragottovih, uništivši svoju družinu. Ne bi to za Mickeya bila dovršena priča da taj destruktivni krug nije zatvorio misterioznim nestankom crvenokose. No čak i đavlom odneseni Archie, koji je Mickeyu pomogao u tome, nije imao srca usmrtiti novorođenče koje su otkrili u stanu žene onemogućene da priušti abortus za dijete začeto silovanjem. Kako Archie nije znao što će s bebom, odlučio se savjetovati s velikim tatom Aldom, koji je u dogovoru (i na nagovor) svoje žene Ilarije prihvatio žensko dijete u svoju kuću, nadjenuvši joj ime Clementine, zbog čega mnogi danas, što u sprdnji, što iz srca, Alda prozivaju Clementeom."

"Da li je Clementine netko koga zovu Clem? Pitam, jer sinoć kad je Alex banuo i gubicu mi održao čitavom, Vivian ga je na odlasku molila da nađe Clem", uskočila sam u priču koja je dobivala na smislu, ali mi nije kazivala
ništa što ima sačuvati moju kožu.

"Da, sigurna sam da jest. Sirota Clem, od svoje lijepe majke pokupila je boju kose i pokoju crtu lica, ništa drugo, ali čovjeku brzo sine greška, abominacija njenog postojanja. U toj kući nije ni gladovala, ni žeđala, ali se onuda vucarala kao niža karika evolucijske garniture, napose ona i bješe kućni ljubimac namijenjen usrećivanju tadašnje bebe Vivian, jer sve to događalo se kad je i Joe bio malo dijete. Clem je bila jako odana Vivian, a ne bih kazala da je Vivi to zlorabila, čula sam priče da je Vivi u školi tukla one koji su maltretirali pjegavu sitnež od curice. Ipak, kad je sve pošlo k vragu i kad je Vivian otjerana iz kuće zbog nečega što sam dug niz godina samo ja znala o Vivi, Clem je buntovno otišla za njom, što ama baš nikoga u kući Dragottovih nije nagnalo da kaže: 'A joj, moramo nešto poduzeti jer se protiv nas ustala i neka mala crvena zakržljala glupačica.' Shrvanu Vivi počela je živcirati Clemina pristranost, samo se još trebala trljati o nju da i psi pomisle kako joj treba uzica. Izvrijeđala ju je i otjerala od sebe, te je tako jadna mala Clem, kojoj je Ilarijin odgoj usadio srce mekše od očevog, ali joj se dobrota svejedno postavila kao golo siroče, ostala na ulici. Pouzdano tvrdim da su obje neko vrijeme boravile upravo ovdje u Berkeleyu, jer kome bi se drugome obratile za pomoć nego nekome tko je već iskusno ekskomuniciran iz te daleko-od-idilične zajednice - meni. Nisam htjela da se ijedna vrzma oko mene, pa sam ih naoružala hranom i pićem, te im dala nešto novca i nametnula im put pod noge."

"Otjerali Vivian od kuće? Svoju kćer? Pa kakvo je to čudo izvela kad se takvo nešto moglo dogoditi?" pucala sam od znatiželje. U tom trenutku Emiko Asakura nas je omela ne bi li doznala gdje smo se zametnule, a kad joj je Emily kazala da meni priča ono što Asakurin rod već zna, ostavila nas je nasamo. U red sam umetnula još jedno pitanje za Emily: "Otkud Japance
poznaješ?"

"Reći ću ti i to", rekla je. Pročistila je grlo, te nastavila gdje je stala prije nego smo se uhvatile Rusa Mickeya i njegove greškom stvorene kćeri Clementine. "Uglavnom, dok su svi u Italiji otpraćali staroga koji je pošao Bogu na istinu, natrag kod kuće smo ostale Vivi, ja i, dakako, Clem. Vivian se lukavo lišila obveze ispraćaja pokojnog djeda, dokazavši svojima da se djeda jedva sjećala, a ono malo što jest, za nju je bivala trauma jer ju djed kao žensko dijete nije odveć ljubio. Nitko nije bio zadovoljan njenom odlukom, ali kako je Vivi kao stvorena za dizanje ustanaka, nije joj se suprotstavljalo. Za Clem ionako nitko nije mario, a činilo se da isto vrijedi i za mene.

Kako je Vivi ostala prazna kuća na raspolaganju, ona ju je iskoristila za derneke, a najčudnije od svega, patila je od toga da i ja budem na njima. Suludo, sve su to bila djeca, ako malo bolje pogledaš. Ali ona je inzistirala, pa eto, jednom sam svratila, a onda me se cijelu noć nije okanila, kao da sam joj ja postala zamjena za brata. Pred svom tom ekipom predstavljala me je kao
neku zvijezdu.

Unatoč tomu, kad smo se dale postrani, povele smo ugodan razgovor, a i dobranu količinu alkohola pretočile smo u sebe. U jednom trenutku sam joj se izjadala zbog Joea, a ona je sve to pomno i brižljivo slušala. Dobro mi je došlo istresti sve to, kao što se i ovaj tren osjećam bolje što tebi sve ovo pričam,
samo što su Vivini motivi bili drugačiji
.
Kad nam se već pošteno zamantalo, a njoj se spleo jezik dok je kovala utjehu, iznenada, kao grom u koprive, uhvatila me za lice i zažvalila me."

Prasnula sam u smijeh. "O moj Bože, stvarno?" Uslijedilo je mnogo 'hahaha'.
"Govoriš li mi da… ovaj… ona…"

"Da, ona je klitolizačica , a tih godina se na moj pošteno nabrusila. Takvo što nisam niti naslućivala, dabome da me je zgrozilo, koliko god pijana da sam bila tu večer. Još gore od toga, ona se napila još više, a onda kad je uvidjela moje gađenje, počela mi se ispričavati, da bi me istog trena, kad sam joj rekla da nema veze, ona moljakala da joj dam priliku, obećavajući mi super provod, bolji od Joea. Ne mogu ti opisati koliko je sve to ludo bilo, skoro me je na koljenima molila da joj dam, izražavajući ljubav koju je osjetila na prvi pogled
u restoranu. Pobjegla sam sa zabave glavom bez obzira, nego što.

Sutradan, čim je došla k sebi, nazvala me je. Našle smo se, uz njeno obećanje da neće biti ljubavnih izlijeva. Razgovarale smo o njenoj situaciji, pokušala je nekako ublažiti stvar tvrdeći da je biseksualka po pitanju spolne preferencije, a zapravo sve što je htjela jest moje jamstvo da nikad neću o tome govoriti njenoj braći ili, ne daj Bože, roditeljima. Ipak je završilo tako da je ona očajnički još jednom pokušala, ali sam ju odmah sasjekla u korijenu i tu smo se razdvojile.

U Italiji se stvar otegnula jer je Steven nadrapao. Vidiš, Steven nije bio otmjen poput Joea i Alexa, on je predstavljao sportaša u svojoj kući i svi su ga zamišljali kao vrsnog tenisača, pa se u njegov tenis ulagalo. Ne nakon tog incidenta u Europi, njegovoj sportskoj odiseji došao je kraj, a netko je za to
morao platiti. Stoga je stado stiglo u Ameriku kasnije od planiranog. Prvo što je Joseph učinio jest da je potražio mene. Za to sam mu začas oprostila što me je izostavio i sve je nakratko opet postalo lijepo.

Međutim, niti godinu dana poslije, eto ti opet kaosa u Italiji, ubiše Joeu strica sa Sicilije i familija je opet zalutala na Stari kontinent. Malo znam o tom putu, ali sam načula da se mnogo koplja lomilo oko Joeve tete Valerie u susjednoj, tvojoj zemlji. Tada sam prvi put došla do saznanja da su Dragottovi daleko više od pukog bogatstva stečenog unosnim poslovanjem u Silicijskoj dolini, luci u L.A.-u, te diljem Kalifornije. Ali voljela sam Joea i nisam imala razloga
misliti da on ne osjeća isto. Za tu ljubav sve sam mogla otrpjeti.

Strpjeti sam se mogla i taj put, ali onda me Joe znao tu i tamo nazvati, a nisu se ni zadržali dugo kao prvi put. Kad su se vratili, po posljednji put je nastupila utopija u mom životu. Trajalo je to, a da ja nisam ništa znala o Joevim metodama poslovanja, a kamoli drugim ženama. Svjesna sam bila da su postojali mutni poslovima koji su u toj kući stavljali hranu na stol, ali nasilje… Ništa ja to u svojoj utopiji nisam znala ni kad sam se naposljetku udala za njega, niti kad sam zatrudnjela. Naš mali Jackie trebao je zacementirati uspješan brak, učiniti ga takvim da me mama i tata ponosno gledaju ozgora."

[sime472]

"Emily?" čudila sam se njenoj nagloj stanci dok nisam primijetila da je imala vodopad suza koje je valjalo proliti. Dohvatila sam maramicu iz metalne kutije
i pružila joj ju. "Oh, Emy, oprosti, molim te, ne moraš više o tome pričati…"

"Oprosti, mislila sam da su samo ožiljci ostali, ali i dalje su razjapljene duboke rane u ovoj vreći smeća koje nazivam svojim tijelom. Moraš čuti do kraja, ispričat ću ti." Šmrknula je par puta, pobrisala suze i s istom maramicom ispuhala nos. Ubrzanijim tempom, vidljivo željna privesti priču kraju, nastavila je: "Naš mali Jackie umro je par dana nakon što smo ga doveli kući. SIDS , rekli su doktori, ništa nismo mogli, nerijetko se događa. Ja sam, naravno, tražila krivicu u sebi, pa sam smatrala da je moje pušenje krivo. Stala sam pušiti dok nisam došla do faze u kojoj mi smrt od pušenja uopće nije zazvučala kao loša zamisao. Moja beba umrla je u kolijevci pored mene, dok sam ja spokojno spavala, zadovoljna što nisam ometena njegovim plačem. Da bar mogu nikad više ne zaspati dok slušam njegov plač. Čak ga se ni ne sjećam.

Jedva sam i imala vremena o tome razmišljati kako mi je brak naglo glavinjao u glib. Joe kao da se bojao spavati u sobi u kojoj mu je umro sin. Ne znam, možda se bojao duhova. Krevet je bio prevelik samo za mene. Nikad više nakon toga nisam uspjela doprijeti do njega, niti je on pretjerano prisustvovao da bi ja uopće imala šansu za to. Prijatelji i sljedbenici su mu postali cijeli svijet. Sve što je radio, kao da je radio da bi pokazao kako je prejak da bi ga se sažalijevalo, a nije mu palo na pamet da dio te snage iskoristi kako bi mene podigao iz blata. Sve što sam otada slušala od njega uništavalo me je još više, puste priče o Mickeyu, premlaćivanju, učenju pameti raznim pametnjakovićima… samo nasilje, nasilje i nasilje. Počela sam se osjećati
usamljenije s njim nego bez njega.

Očaj me doveo do takvog položaja da sam znala razmatrati mogućnost da pozovem Vivian kako bi podijelila postelju sa mnom, eto koliko sam jadna bila. Nisam to učinila, a i da jesam, ne znam kako bi Vivi reagirala, jer od moje udaje gadno se distancirala i zapala u stanje nalik depresiji, a kako se doimalo nepopravljivim, odala sam Joeu nevolje njene seksualnosti. On nije ništa poduzeo, što mi je bilo drago. Kakogod, na Vivian nisam mogla računati jer se vodila politikom 'tebe nije bilo kad je meni najviše trebalo, sada neće biti
mene kada tebi najviše treba'.

Hrabrih duša s dovoljno razloga da priđu ženi udanoj za Josepha Dragottoa nije bilo. Trofej, to sam predstavljala, znak da pripadam pobjedniku, znak koji znači više od toga što sam lijepa, plemenita i tužna. Svekrva i svekar su također prepuštali svom najstarijem sinu da njeguje svoj brak. Steven je ionako uvijek bio dijete da bi išta ikome pridonio, a sreća što je bio previše glup, pa ga je to sprječavalo da svojom naglom čudi bude jednako opasan kao Joe. Mel se ponovno ujedinila sa svojim bivšim mužem i odselila se u mirne predjele Michigana, stopivši se s brojnom zajednicom Holanđana. Thomas… tko zna?

Jedini čovjek koji je u to vrijeme mario za moje osjećaje je Alex. Počela sam se družiti s njim i doživljaj nije mnogo kaskao za onim iz boljih dana s Joem. Zapravo me je jako podsjećao na njega, ma koliko da je drugačiji po osobnosti bio. Samo njega sam i imala. Toliko sam se zatrovala u glavi da sam odbacila sve konvencije i prepustila se aferi. To me dotuklo do kraja jer više se ni uz Alexa nisam mogla držati trezveno, osim kad bi vodili ljubav. Sve van toga bio
je kaos.

I kad sam poludjela od svega toga, primila sam se za posljednju slamku spasa - pokušaj da povedem dugi, zreli razgovor s Joem, u namjeri da spasim brak i povratim mu makar dio nekadašnje slave. Umjesto toga, vodila sam monolog dok je on stajao kao drvo, sav bezobziran i nezainteresiran. Otkačila sam naskroz, prvo sam se rasplakala, a kad ga ni to nije omekšalo, počela sam urlati i udarati ga. Tad me je prvi put ošamario.

Kad je Alex vidio modricu, unatoč mom preklinjanju, napao je Joea i izbila je na prvi pogled bezazlena prepirka čija kobnost se nazrela tek kao posljedica,
onda kad je Joe zbog Alexove reakcije uvidio da se nešto mučka između nas.
Stoga je nedugo nakon toga Joe slijedio Alexa, te nas je uhvatio na djelu. Nije reagirao, skrio se sve dok Alex nije otišao. Tad se pojavio niotkud i malo sam se stresla, ali se on neočekivano počeo lijepo odnositi prema meni, i baš kad
sam se donekle opustila, osjećala lagodu čak…"

"Emily, dosta, nemoj više, prekini, samo si škodiš, ljubavi."

"… ubio je boga u meni. Mlatio me je toliko dugo da je čak uzimao kratke pauze, prije nego bi nastavio. Isprebijao me je sve dok nisam izgubila namjeru uopće se ustajati s poda od bolova. I onda… i onda kad sam mislila da će stati, da se istresao, te da su ga moji vapaji beznađa malkice omekšali, vratio se sa skalpelom."

"Emy…"

"'O moj Bože', vikala sam, 'nemoj Joe, žena sam ti, molim te. Dovoljno si me kaznio, zaslužila sam. Nemoj više, bar zbog ljubavi koja još postoji u meni.' Stao mi je koljenom na prsa, slobodnom rukom me je uhvatio za čeljust, pa nisam mogla ispuštati smislene glasove. Rekao mi je: 'Ne brini, ljubavi, činim ti veliku uslugu. Ako ćeš već pušiti dva kurca odjednom, trebat će ti veća usta.' Prvo je zarezao ovdje, blizu uha, ali mu nije išlo jer je vilična kost smetala, pa je počeo jače i brutalnije upirati dok oštrica nije kliznula i ovdje mi kod zubi probila obraz na drugu stranu. Tada mu se paranje pošteno olakšalo, a moja bol uvelike se povećala. Raskolio mi je cijelu desnu stranu lica."

"Emily, dosta!" povisila sam ton, pa se Emily nakratko posvetila svom plaču. Dopustila sam joj, čak ju i navodila, da polegne glavu u moje okrilje, na kojeg
sam podmetnula jastuk s kreveta, udobnosti radi.

Nešto bitno u cijeloj priči je izostalo, a ja nisam znala što, a morala sam znati. Nisam mogla pokazati licemjerje, pa zatražiti Emily da nastavi priču, no kako je muk sam to kazivao, Emily je tiho nastavila: "Ostavio me je da jaučem i krvarim nasamo. Znaš, nisam razmišljala o tome kako više nikad neću biti lijepa, takav problem se činio mizernim naspram boli. Mislim da nema gore
nego kad ti se nešto dogodi s licem. Ne možeš se derati i ne možeš plakati.
Vjerujem da je Joe zamišljao kako ću umrijeti u patnjama. Patila jesam, tu nema govora, ali nikako da umrem. Nekako sam se dočepala telefona i nazvala Alexa. Morbidni zvukovi, jedini kakve sam uspijevala proizvesti s pola glave,
dovele su Alexa pred moj prag u rekordnom roku. Odveo me je u bolnicu, što se kasnije pokazalo kao potez koji je Dragottove pošteno udario po džepu, ne
bi li razni državni i federalni organi najednom doživjeli kolektivnu amneziju.
Kad me je ostavio u bolnici, bijesan je otrčao kući poravnati račune s bratom. Čula sam da je opaka tuča izbila između njih, onakva kakva je Ilariju skratila za mnogo pokućstva i antikviteta. Joe je u toj borbi porazio Alexa, pa je ispalo da je zapravo Joe ravnao račune, što je u neku ruku točno. Nitko nije bio sposoban zaustaviti tu tuču, a publike se skupilo. Trajalo je sve dok Vivian nije uskočila i Joea, koji je sjeo na prizemljenog brata, zveknula loncem u glavu. Joe je srdito skočio na noge i ščepao sestru za vrat, a to je bilo previše, pa su se ubacili Aldo i Mickey, te okončali taj dio obiteljske sramote.

Da ne ostane na tome, Joe se pobrinuo i za Vivi: 'Ja sam barem izravan i iskren, nema tajni. Reci, seko, ispričaj nam pred svima što zamišljaš dok si noću trljaš onu stvar.' Dragottovi su uvijek slovili kao poprilično tolerantni po
pitanju rase i religije, ali homići…

Dogodio se potpun slom, raskol svih njih. Joe i Alex nikad više nisu činili bratsku slogu, Vivian nije ni tada zamrzila braću, ali joj je teško padalo što su obojica imali ono što ona nikad neće - mene. Neko vrijeme je u kući trpjela prodike, no kako je po prirodi agresivna, klasično je podigla bunu koja ju je bacila na ulicu. Alex je ostao uz mene još samo toliko da me smjesti u ovu kuću u Berkeleyu koju je jako jeftino platio jer su prijašnji rezidenti od onih koji su se poslije pada Sadama Husseina bojali prisilnog novačenja, kako poslije lakog pada Bagdada ništa više nije išlo kako treba na ruku Amerike, pa su se odselili na Novi Zeland. Alex je bio divan, i dalje je htio biti dio mog života, ali se miljama daleko vidjelo kako takvo što nije moguće. Razdvojili
smo se u suzama, te me je još neko vrijeme pozamašno financijski osiguravao.
Poslije toga stvari više nisu olakotno tekle za obitelj Dragotto. Policija je počela čačkati, pokretale su se tajne operacije s ciljem rušenja kriminala na
području zaljeva. A tu se onda počinju uklapati vaši problemi."

"Kako?" pitala sam ja, a Emily me podsjetila na prethodno spomenuti ključ sveg nereda - Steven Dragotto. "Kakve on ima veze sa svime time? Što je on
mogao učiniti, a da je gore od onoga što je Joe učinio?"

Odgovorila mi je: "Oh, mogao je, itekako. Učinio je nešto što je veoma osobno Dragottovima i svakoj talijanskoj obitelji. Umro je nasilno."