"Psihijatrija i Mi" - tema za forumaše koji su ozbiljni oko ovih bolesti

[Vilko]

Medicinsko - psihijatrijski poremećaji spavanja



Psihijatrijski poremećaji i smetnje spavanja

s Anksiozni poremećaji, afektivne bolesti, opsesivno kompulzivni poremećaji i kronični alkoholizam bolesti su koje su povezane s lošim snom.

Depresija može biti povezana s poteškoćama usnivanja, nesposobnosti održavanja spavanja i/ili ranim jutarnjim buđenjem.

U nekih depresivnih bolesnika pojavljuje se i prekomjerna sklonost ka spavanju, pogotovo u studenata i onih koji pate od sezonske (jesen/zima) depresije. Poremećaj spavanja je važan znak bolesti i može nastupiti kao znak početka napadaja bolesti te se vratiti u normalu na početku poboljšanja.
Poremećaj sna kod kroničnih alkoholičara povezan je sa smanjenom dnevnom budnošću. Spavanje kroničnih alkoholičara često ostaje poremećeno godinama nakon prestanka uzimanja alkohola.

Neurološke bolesti i smetnje spavanja

Neurološke bolesti mogu uzrokovati smetnje spavanja indirektno zbog bolova ili zbog oštećenja dijelova mozga koji upravljaju spavanjem.
Spavanje može ometati demencija, epilepsija i druge neurološke bolesti vezane uz abnormalne pokrete (hemibalizam, Huntingtonova koreja, Parkinsonova bolest.Gilles de la Tourette sindrom).

Sindromi glavobolja mogu pokazati pogoršanje spavanja, a mehanizam koji povezuje spavanje i glavobolje je nepoznat.
Fatalna obiteljska nesanica rijedak je nasljedni poremećaj izazvan obostranom degeneracijom određenih dijelova mozga. Nesanica je istaknuti rani simptom. Napredovanjem bolesti javljaju se brojni drugi poremećaji koji dovode do smrti.

Poremećaji spavanja povezani s drugim medicinskim poremećajima:

- dugotrajna bol
- utjecaj različitih lijekova kao što su npr. steroidi
- astma - ima najistaknutiju vezu s poremećajima spavanja. Astmatični simptomi su izrazito jaki noću i ometaju spavanje. I niz lijekova koji se koriste u liječenju astme može uzrokovati poremećaj spavanja (teofilin, adrenergici, glukokortikoidi). Inhalacija steroida koji ne ometaju spavanje mogu biti korisna zamjena kad je poremećaj spavanja težeg stupnja (npr. beklometazonom).
- smanjena količina kisika u srcu
- povremeno noćno otežano disanje kao posljedica zatajivanja srca, a čiji je uzrok zastoj tekućine u plućima, važan je uzrok nedovoljnog spavanja
- dugotrajna plućna bolest uzrokuje poremećaj spavanja zbog poremećaja u izmjeni plinova, a tome pridonosi ležeći položaj.

[Vilko]

Prolazna psihoza se može javiti tijekom cerebralne malarije



27.02.2002. Medicinski stručnjaci iz Indije navode mogućnost pojavljivanja psihotičnih smetnji kod cerebralne malarije.
Dr. D. K. Kochar i suradnici s medicinskog fakulteta u Bikaneru, Indija, proučavali su kliničku sliku, komplikacije i ishod bolesti kod 441 osobe primljene u sveučilišnu bolnicu pod slikom cerebralne malarijske bolesti, između 1992-1998 godine. Dijagnoza cerebralne malarije se temeljila na kriterijima postavljenim od strane svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Svi bolesnici su bili liječeni kininom koji je apliciran intravenski uz potpornu terapiju propisanu u protokolima liječenja za bolest malarije.
Stručni tim iz Indije zabilježio je kod cerebralne malarije smrtnost od 32.87%. Također je uočeno da se u svih bolesnika javlja povišena tjelesna temperatura i gubitak svijesti. U pojedinih bolesnika zabilježena su krvarenja, abnormalno ponašanje, ukočenost vrata, edem papile vidnog živca, krvarenja u mrežnici, pareza ili paraliza motornih i kranijalnih živaca.
Ukočenost muskulature šije je zabilježena kod 19.06%, dok je edem papile vidnog živca dijagnosticiran kod 7.94%. Razina serumskog bilirubina veća od 3 mg%, koja se smatra rijetkom kod cerebralne malarije, pronađena je kod 30 pacijenata (6.8%).
Akutno bubrežno zatajenje se razvilo kod 9.07% bolesnika, akutni respiratorni distres sindrom kod 4.53% i sindrom zatajivanja više organa kod 14.51% pacijenata. Sva ova stanja su bila povezana s većom stopom smrtnosti.
Komplikacije u trudnoći kod cerebralne malarije bile su češće kod primigravida.
Istraživači su uočili da su 43 osobe (14.52%) koje su se oporavile od cerebralne malarije imali neuropsihijatrijske posljedice bolesti. Psihotični simptomi su bili predominantni, s agitacijom i konfuzijom u sedam bolesnika, paranoidnom psihozom u šest, i dementnim stanjem u dva bolesnika.
Četrnaest bolesnika razvilo je cerebelarnu ataksiju, dok su hemiplega, ekstrapiramidni rigiditet, periferna neuropatija, uključujući spušteno stopalo i paralizu kranijalnih živaca bili rjeđi.
Neuropsihijatrijska problematika je bila prolazne prirode i postupno se smanjivala tijekom 4 mjeseca kod svih bolesnika.
Stručnjaci ističu da je korist ovog istraživanja u tome što se pokazalo da su neka stanja koja nastaju kao posljedica cerebralne malarije prolazna, sklona samoizlječenju, te da zbog toga nije nužno nepotrebno trošiti ekonomska sredstava na liječenje i skupu dijagnostiku.

[Vilko]

Poremećaji spavanja mogu izazvati abnormalno seksualno ponašanje





08.04.2002. Do sada su neki poremećaji vezani uz spavanje bili jako dobro poznati i opisani. U tu skupinu "poznatijih" poremećaja spadaju hodanje u snu, ili nasilno ponašanje tijekom spavanja. Noviji izvještaji s područja poremećaja spavanja navode i učestale nesvjesne epizode agresivnog seksualnog ponašanja.

U studiji provedenoj na 11 bolesnika s "atipičnim seksualnim ponašanjem tijekom spavanja", istraživači sa Stanford University, California, SAD su našli da ispadi bolesnika - koji su se kretali od dosadnog glasanja, pa sve do seksualnog nasrtanja na partnera u krevetu- bili povezani s nekoliko vrsta poremećaja spavanja, i u mnogim slučajevima s psihijatrijskom problematikom.

U svim promatranim slučajevima, liječnici su našli neki oblik poremećaja spavanja, a većina bolesnika je imala pozitivnu povijest bolesti za probleme vezane uz poremećaj spavanja, uključujući hodanje u snu ili noćne tremore. Dva bolesnika koji su tijekom spavanja samo govorili nisu imali pozitivnu anamnezu poremećaja spavanja.

Kod drugih 9 bolesnika, seksualni poremećaji tijekom spavanja su opisani kao nasilna masturbacija pa sve do nasilnog nasrtanja na partnera, tijekom sna. Bolesnici se nakon takvih epizoda nisu ničeg sjećali, a ako bi bili tijekom napada probuđeni od strane partnera, budili bi se konfuzni i dezorijentirani.

Jedan 29-godišnjak je napastovao svoju partnericu u točnim intervalima noći između točno određenih sati, i to najmanje tijekom 6 godina. Ovaj pacijent je imao pozitivnu obiteljsku anamnezu duševnih bolesti, iako sam nije nikad okarakteriziran kao duševni bolesnik. Ta osoba je, međutim, bila liječena zbog poremećaja spavanj

Sedam drugih bolesnika imalo je neku psihijatrijsku dijagnozu uključujući tešku depresiju, opsesivno-kompulzivna stanja ili tjeskobu. U nekim slučajevima postojali su podaci o seksualnom zlostavljanju. Jedan pacijent s dugom anamnezom poremećaja spavanja bio je jako pogođen kada je njegov otac otkrio bolesnikove homoseksualne sklonosti, a zbog svojih "strogih religioznih uvjerenja" apstinirao je od seksualnih aktivnosti koje su mu se činile neprikladne, navode istraživači.

Abnormalno seksualno ponašanje tijekom spavanja je nestalo nakon što je izliječen poremećaj spavanja ili psihijatrijsko stanje koje je tome prethodilo, navode istraživači. Uz to, još je nejasno i nepoznato kako je čest ovaj problem, zaključuju na kraju.

[Vilko]

U Sjedinjenim Državama Prozac odobren za primjenu kod djece


07.01.2003. Američki ured za kontrolu lijekova (FDA), odobrio je u petak korištenje fluoksetina, lijeka koji se koristi u liječenju depresije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja (kod nas između ostalog još i paničnog poremećaja, PTSP-a i anksioznosti), poznatijeg pod zaštićenim imenom Prosac, i kod djece. Odobrenje se odnosi isključivo na djecu stariju od sedam godina na dalje.

Vijest je značajnija time što je Prozac ujedno i prvi lijek skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina koji je dobio odobrenje za liječenje depresije kod djece, točnije osoba iz dobne skupine između 7 i 17 godina.

U Hrvatskoj se (kao i u većini ostalih zemalja) inače ova skupina lijekova do sada nije preporučivala i nije koristila u liječenju djece.

Ovo odobrenje Amerikanci iz FDA bazirali su na rezultatima dva nedavna rada, kod kojih je pokazano da fluoksetin uistinu pokazuje statistički značajne učinke poboljšanja bolesti kod liječenih, u odnosu na skupinu tretiranu placebo pripravkom.
Takav se sličan pozitivni rezultat liječenja prikazao i kod djece liječene ovim lijekom od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Kao i pozitivni učinci, tako su i nuspojave liječenja bile uglavnom slične onima kod odraslih. To znači da su se mučnina, umor, nervoza, smetenost i smetnje pažnje javljale u manjeg postotka liječenih.

No međutim, primijećena je i jedna, možebitno ozbiljnija nuspojava, iako se njezina dugoročna signifikantnost tek može nagađati. Naime, primijećeno je da su djeca tretirana Prozacom dobivala manje na visini i težini od svojih vršnjaka iz kontrolne skupine tretirane placebom. U prosjeku su oni dobili 1.1 cm na visini i 1 kg na težini manje od kontrolne skupine liječene placebom.

U Sjedinjenim državama inače, procjenjuje se, čak 2.5% djece i 8.3% adolescenata pati od depresije, a oko 2% od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

[Vilko]

Autizam




Što je autizam?

Autizam je biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Obuhvaća široki spektar poremećaja koji se kreću od blagih do teških stupnjeva. Autisti se opisuju kao osobe koje su "u svom svijetu". Mnogi autisti koji dobro funkcioniraju opisuju dva svijeta: "svoj svijet" i "vanjski svijet". Mnogi autisti svoja iskustva opisuju kao "razmišljanje u slikama". Ozbiljne osjetne promjene prate autizam, a neki misle da su one izvor autizma te se moraju razumjeti kako bi se shvatio poremećaj.

Šira definicija
Autizam se danas definira kao organski razvojni defekt mozga koji se očituje nemogućnošću razvoja jezika komunikacije i ostalih oblika društvene komunikacije. Javlja se u 2-5 djece na 10 000 rođenih i 1.5 puta je češći u muškaraca. Jedna je od teorija koja objašnjava autizam tzv. "teorija misli" koja podrazumijeva poremećaj sposobnosti procjene misli drugih ljudi. Normalna djeca ovu sposobnost stječu nakon 4. godine. Neka autistična djeca pokazuju iznimne motorne, matematičke i druge vještine. Često su opsesivno okupirana objektima u kretanju, svjetlošću, tekućom vodom ili rotirajućim objektima. Kod većine autistične djece poremećaj se prepozna kasnije u djetinjstvu, a težina ovisi najviše o kvocijentu inteligencije. Neka djeca postupno nauče govoriti i mogu pokazati izuzetnu nadarenost za matematiku ili umjetnost. Oko 30% autistične djece dobije epilepsiju. Sa starenjem sve osobine autizma postaju izraženije. Značajno poboljšanje se može očekivati u 1 od 20 djece. Uzrok autizma je nepoznat, a najvjerojatnije rezultat niza čimbenika.


Autizam je obilježen slijedećim osobitostima:

Odsutnost ili odgoda uporabe jezika i govora:
- ponavljanje riječi (eholalija) umjesto normalne verbalne komunikacije
- dodirivanje rukom i vođenje umjesto verbalnog zahtjeva
- izostanak verbalne komunikacije

Teškoće povezane s ostalom djecom i odraslima:
- izostanak kontakta očima (kad je osoba direktno ispred autističnog djeteta, ono gleda u bilo kojem pravcu, osim u osobu koja je ispred njega)
- očita distanciranost
- nedostatak zanimanja za ostalu djecu i ono što ostala djeca rade
- izostanak odgovora na verbalne zahtjeve
- bez odgovora kad se zove imenom
- izbjegavanje fizičkog kontakta (čak i s roditeljima, braćom i sestrama)
- ravnodušnost prema drugim osobama koje pate ili boluju

Čudna ponašanja:
- zabavljanje sa samim sobom, okretanje, prevrtanje, pljeskanje dlanovima itd.
- neprimjereno smijanje ili ispadi bez vidljivog razloga
- neprimjerena povezanost za stvari
- opsesivno-kompulzivno ponašanje, npr. poredavanje stvari
- ponavljane čudne igre koje traju dug period vremena, npr. slaganje kocaka jedne na drugu pola sata
- inzistiranje na rutini i ne-mijenjanju ničega u okolini. Teško doživljavaju prekid rutinskog rasporeda i promjene
- moguće nanošenje ozljeda samom sebi ili agresivno ponašanje prema ostalima

Promjene osjeta
- hipo (smanjena) ili hiper (povečana) aktivnost 5 osjetila
- abnormalni odgovori na osjete
- manjak odgovora na bol ili pretjerano reagiranje na nešto što izgleda nebitno, kao npr. zatvaranje vrata

Osjetni poremećaji
Da bi se potpuno razumio autizam, potrebno je detaljno poznavanje promjena osjetila s kojima se autisti suočavaju. Za tipičnu i normalnu osobu, normalno funkcioniranje naših pet osjeta uzimamo kao zdravo za gotovo:
1. vid
2. sluh
3. opip
4. okus
5. miris

Neki primjeri utjecaja oštećenog osjetnog sustava:

Šetnja kroz susjedstvo
Tipičnoj osobi nije problem šetati niz ulicu s prijateljem, razgovarati, čuti zvukove susjedstva u pozadini, mirisati rascvjetale proljetne cvjetove i možda žvakati žvaku, sve u isto vrijeme.
Za autističnu osobu, s poremećajem osjetnog sustava, ovo tipično iskustvo može biti potpuno preplavljujuće. Autist može biti posve nesvjestan zvukova iz susjedstva, ako npr. prodornog zavijanja sirene hitne pomoći ili može biti posve obuzet mirisom latica u cvatu. Sunce koje sja kroz krošnju stabla može biti takvo intenzivno iskustvo koje blokira sve ostale funkcije autista pa se on/ona ne može koncentrirati na hodanje niz ulicu.
Ova nemogućnost miješanja osjeta duboko pogađa sposobnost djelovanja, reagiranja i ponašanja na "normalan" način.

Neke činjenice o autizmu
- autizam je treći nasljedni razvojni poremećaj po učestalosti, nakon mentalne retardacije i cerebralne paralize
- autizam je češći poremećaj nego multipla skleroza, cistična fibroza ili tumori dječje dobi
- za istraživanje autizma izdvaja se svega 5% sredstava u odnosu na druge bolesti slične pojavnosti i učestalosti

Dodatne činjenice
- mnoga djeca autisti napreduju enormno dobro te se nakon nekog vremena ne razlikuju od vršnjaka
- bihevioralne terapije, pravilna prehrana, nadomjesno davanje vitamina i minerala te medicinske intervencije su neki od tretmana koji se s uspjehom koriste
- neke od navedenih intervencija smatraju se eksperimentalnim i ne podupire ih medicinska zajednica
- autizam je stanje čije je liječenje izostavljeno s popisa bolesti nekih osiguravajućih društava u inozemstvu

Pristupi liječenju poremećaja organskih sustava
Dok većina srednjestrujaških smatra slijedeće informacije najmanje upitnima, me postoji alternativa za liječenje bioloških problema koji postoje u velike većine autistične djece. Često se kao jedina pomoć nude antidepresivi. Iako oni mogu dovesti do olakšanja, ne pomažu u rješavanju temeljnog fiziološkog problema koji može postojati.
Kod većine autista postoje nepravilnosti u 4 velika organska sustava: živčani, imunološki, endokrini i probavni sustav.
Prvi je korak testiranje, testiranje i opet testiranje. Neki od preporučenih testova uključuju, ali nisu ograničeni na: alergija na hranu, organske kiseline, aminokiseline, određivanje nivoa serotonina, imunološka testiranja (uključujući razinu antitijela), funkcija jetre, štitne žlijezde, prisustvo teških metala u organizmu, neurološki testovi kao što su: MR, EEG, CT. Testiranja probavnog sustava, kao što su endoskopske pretrage, mogu se također ordinirati kos autističnog djeteta s probavnim simptomima. Sve ovo se čini poprilično opsežno, a i skupo za zdravstveni sustav. Najbolji je pristup jedna po jedna pretraga. Potrebno je rješavati problem po problem i svakom problemu prići posebno.
Nutricijske intervencije kroz nadomjestak minerala i vitamina čini značajni dio liječenja autizma. Mnogi pristupi će pozitivno utjecati na ponašanje. Osnovna je postavka da će djeca, što se bolje osjećaju, bolje učiti. Nadomjestak vitamina i minerala bit će osnovica za poboljšanje zdravlja što će potaknuti većinu bihevioralnih/govornih/okupacijskih vježbi.

Dijetalna ograničenja - hrana bez glutena (brašno, riža, zob i ječam) i kazeina (mlijeko)
Jedan od pristupa liječenju autizma je i prehrana bez glutena i kazeina. Kazein i glutein su slični proteini koji kod neke autistične djece mogu negativno utjecati na moždane funkcije te uzrokovati pojavu kožnih i probavnih simptoma. Prije početka ovakvog načina prehrane potrebno je posavjetovati se s pedijatrom ili obiteljskim liječnikom.

[Vilko]

OVISNOSTI

Kognitivna oštećenja i oporavak od alkoholizma


Oštećenje mozga je česta i potencijalno teška posljedica dugotrajne i intenzivne konzumacije alkohola. Čak i blago do umjereno uzimanje alkohola može štetno utjecati na kognitivne funkcije (tj. na mentalne aktivnosti koje uključuju primanje, spremanje, ponovno dozivanje i korištenje spremljenih informacija) (1).
Permanentna oštećenja kognitivnih funkcija uzrokovana kroničnim alkoholizmom mogu doprinositi slabijim radnim sposobnostima kod odraslih alkoholičara, dok kod mlađe populacije, odnosno adolescenata, mogu interferirati s učenjem i akademskim uspjesima (2).
Mali, ali značajni postotak najtežih ovisnika o alkoholu može razviti razorni, ireverzibilni oblik moždanog oštećenja, poznatiji kao Wernicke-Korsakoff sindrom, poremećaj u kojemu bolesnik nije sposoban pamtiti novije informacije više od nekoliko sekundi (3).

Kognitivno oštećenje isto tako može zaustaviti oporavak od alkoholizama, iako istraživanja nisu do sada dokazala takvu tvrdnju. Npr., Morgenstern i Bates (4) proučavali su da li nedostaci u sposobnostima učenja i planiranja kod bolesnika - temeljnim strategijama liječenja - utječu na oporavak od alkoholizma. Našli su da oštećenje nije bio značajno pouzdan pokazatelj lošeg ishoda liječenja. S druge strane, dokazi podupiru mogućnost da oštećenje mozga, bilo da je uzrokovano zbog sadašnjeg ili bivšeg alkoholizma, može doprinijeti daljnjem razvijanju i progresiji alkoholizma (5).

Kreiranje praktičnih strategija koje bi se uhvatile u koštac sa složenom kombinacijom alkoholizma i kognitivnih oštećenja zahtjeva razumijevanje prirode kognitivnih funkcija i njihove interakcije sa strukturalnim i funkcionalnim abnormalnostima mozga.


Kognicija i alkohol

Većina alkoholičara pokazuje blagi do srednji stupanj deficijencije intelektualnih funkcija (6), zajedno sa smanjivanjem veličine mozga i lokaliziranim promjenama u aktivnosti moždanih stanica. Najčešće oštećenje moždanih funkcija kod alkoholičara uključuje vidno-prostorne i neke složenije kognitivne funkcije (7). Vidno-prostorne funkcije uključuju percipiranje i pamćenje relativnog odnosa položaja objekata u 2D i 3D dimenzijskom prostoru. Primjeri kad se koristi ova moždana funkcija uključuju vožnju automobila ili slaganje dijelova namještaja na osnovi nacrtanih instrukcija. Više i kompliciranije funkcije uključuju apstraktno razmišljanje potrebno za organiziranje plana, pokretanje procesa izvedbe radnje i promjena plana ako se to pokaže potrebno (2).

Većina alkoholičara na testovima inteligencije prolazi jednako dobro kao i ne-alkoholičari. Međutim, alkoholičari pokazuju slabije rezultate na neuropsihološkim testovima koji mjere specifične kognitivne funkcije (8). Npr., alkoholičar koji je ostao apstinent nakon liječenja može ne pokazivati nikakve očite poteškoće prilikom popunjavanja uredskih formulara, zadaće koja uključuje više moždanih regija. Ipak, ista ta osoba može biti nesposobna kreirati potpuno drugačiji sustav popunjavanja podataka, što je zadaća blisko povezana s višim kognitivnim funkcijama.


Kada je više alkohola previše?

Povezanost između trajanja životnog perioda trošenja alkohola i razvijanja kognitivnih problema još nije jasna. Neki istraživači su predložili teoriju po kojoj se kognitivne mogućnosti pogoršavaju upravo proporcionalno s ozbiljnošću i trajanjem problema zlouporabe alkoholizma kod pojedinca (6, 9). Neki drugi istraživači sugerirali su da kognitivna oštećenja mogu biti dokazana samo kod osoba koje su konstantno pile 10 ili više godina (8, 10). Dugotrajni, blagi do umjereni konzumenti alkohola također upadaju u ovu kategoriju, pokazujući kognitivne deficite ekvivalentne onima pronađenim kod detoksiciranih alkoholičara (8). Iako su potrebna daljnja istraživanja da bi se utvrdilo kako je konzumacija alkohola povezana s kognitivnim oštećenjima, neki su deficiti mogući čak i kod ljudi koji nisu teški alkoholičari.

Praćenje strukturalnih i funkcionalnih abnormalnosti mozga

Strukturalne i funkcionalne abnormalnosti mozga uglavnom se dijagnosticiraju neinvazivnim "imaging" tehnikama koje pružaju sliku živog mozga s minimalnim rizikom za osobu. Strukturalne "imaging" tehnike, kao što je kompjuterizirana tomografija i magnetska rezonancija, koriste se za stvaranje kompjuterizirane slike živog tkiva. Funkcionalne "imaging" tehnike, kao što je pozitronska emisijska tomografija i magnetska rezonancijska spektroskopija pružaju znanstvenicima priliku da proučavaju aktivnost stanica putem praćenja krvnog toka i energijskog metabolizma.

Strukturalne "imaging" tehnike konzistentno otkrivaju da su mozgovi alkoholičara, u usporedbi s mozgovima nealkoholičara manji i pokazuju manju gustoću tkiva (11, 12). Smanjivanje volumena mozga najočitije je u dvije regije: vanjski sloj (tj. korteks mozga) čeonog režnja, za kojeg se smatra da predstavlja središte viših mentalnih funkcija (7, 12, 13); u području malog mozga, koji je najvećim djelom odgovoran za kretanje i ravnotežu kao i za različite aspekte učenja (14). Potpora ovih rezultata dolazi od funkcionalnih "imaging" studija, koje pokazuju izmijenjenu moždanu aktivnost u cijelom korteksu i malom mozgu teških alkoholičara (15). Uz to, funkcionalne "imaging" tehnike često su dovoljno senzitivne da bi otkrile nepravilnosti prije no što mogu biti otkrivene strukturalnim "imaging" tehnikama, i čak prije no što veći kognitivni problemi sami dođu do izražaja. To znači da funkcionalni "imaging" može biti posebno koristan u otkrivanju ranih stadija propadanja kognitivnih funkcija (15).


Razumijevanje osnova kognitivnog oštećenja

Precizno mjerenje kognitivnih mogućnosti je izazov, a povezivanje tih mogućnosti s posebnim iregularnostima mozga danas jednostavno nije bilo moguće s trenutnom tehnologijom koja je na raspolaganju(16). Neslaganje rezultata različitih istraživanja navelo je stručnjake da stvore naprednije tehnike mjerenja kognitivnih funkcija. Beatty i suradnici (9) sugerirali su da rasprostranjeno (tj. difuzno) oštećenje moždanih funkcija može nastati oštećivanjem mnogostrukih područja mozga, od kojih svako regulira posebnu, ali i međusobno povezanu funkciju. Isto tako, oštećivanje mreže moždanih stanica koji sinkroniziraju ukupnu aktivnost mnogih područja može uzrokovati jednaka moždana oštećenja prije vezanih uz lokalizirana oštećenja (9).


Da li je oštećenje reverzibilno?

Određena kognitivna oštećenja uzrokovana alkoholom reverzibilna su, ali uz uvjet apstinencije (17). Nedavno detoksicirane odrasle osobe često iskazuju blag, no ipak značajan deficit u nekim kognitivnim sposobnostima, posebno u rješavanju problema, kratkotrajnom pamćenju, i vidno-prostornim sposobnostima (18). Ustrajavanjem u apstinenciji, alkoholičari u procesu rehabilitacije nastavit će s oporavkom moždanih funkcija u periodu od nekoliko mjeseci do 1 godine (19) - s poboljšanjima u radnoj memoriji, vidno-prostornom funkcioniranju, i pažnji – praćeno značajnim povećanjem u volumenu mozga, u usporedbi s liječenim alkoholičarima koji su se naknadno vratili pijenju alkohola (18).


Ponovno umrežavanje moždanih veza

Reverzibilnost funkcija povezanih s djelovanjem alkohola može također biti rezultat reorganizacije ključne moždane mreže. Neki su istraživači postavili tezu da takva reorganizacija može doprinijeti uspjehu u liječenju od alkoholizma. Koristeći napredne "imaging" tehnike, Pfefferbaum i suradnici (20) istraživali su moždanu aktivnost kognitivno oštećenog mozga alkoholičara učesnika studije, tijekom serije testova kreiranih za procjenjivanje kognitivnih funkcija. Pronašli su, da iako alkoholičari pokazuju abnormalne uzorke moždane aktivnosti, u usporedbi s kontrolnom skupinom, bili su sposobni završavati zadane zadaće jednako dobro, što nam sugerira da su moždani sustavi alkoholičara funkcionalno reorganizirani tako da su zadaće prije izvođene pomoću područja oštećenih alkoholom, sada prebačene na alternativne moždane sustave. Ovaj nalaz - da pacijenti alkoholičari s kognitivnim oštećenjima koriste različite moždane putove od osoba bez moždanih oštećenja da bi izbjegli jednake radnje - također je bila sugerirana studijom provedenom na pacijentima koji su sudjelovali u liječenju kroz 12 "koraka" (4). Funkcionalna reorganizacija mozga može biti posebna prednost kod adolescentnih alkoholičara u procesu liječenja, zbog toga što su u toj dobi njihovi mozgovi još uvijek u razvoju, odnosno mozak je još u procesu uspostavljanja "mreže" živčanih stanica (21).


Kognitivne funkcije i liječenje alkoholizma

Točna uloga koju imaju kognitivne funkcije u uspješnosti liječenja alkoholizma nije još sasvim jasna. Strukturalni i funkcijski "imaging", jednako kao i specifičniji kognitivni testovi, mogu pružiti znanstvenicima uvid u suptilnu povezanost između kognitivnih oštećenja uzrokovanih alkoholom i oporavka. U međuvremenu, neki se zaključci mogu izvući iz postojećih istraživanja koji pomažu objasniti kako kognitivne funkcije mogu utjecati na liječenje alkoholizma:


nastavak/

[Vilko]

- Pretpostavlja se da kognitivna oštećenja uzrokovana alkoholom mogu utjecati na učinkovitost liječenja od alkoholizma, iako jasna veza nije postavljena. Jedna teorija kazuje da bolesnici s kognitivnim oštećenjima nisu u mogućnosti shvatiti informacije koje im se daju tijekom terapije, i stoga, ne mogu u potpunosti iskoristiti liječenje iz čega proizlazi vjerojatan neuspjeh liječenja. Drugo stajalište zasniva se na tezi da kognitivna oštećenja ne utječu direktno na uspjeh liječenja, međutim utječu na neke druge čimbenike, koji mogu doprinijeti uspjehu liječenja (22). Usredotočivanje na te čimbenike - kao što je poboljšana prehrana, prilika za uspjeh, pažljiva procjena komorbiditeta mentalnih ili medicinskih poremećaja, i/ili strategije liječenja usmjerenih na poticanja pacijenata da izađe iz dugotrajne društvene izolacije - na kraju mogu biti korisniji nego fokusiranje isključivo na oporavljanje od alkohola.

- Neke druge vrste oštećenja mozga povezanih s alkoholom mogu stvarati simptome koje sliče simptomima povezanih s oštećenjima mozga uzrokovanih alkoholom. Kliničari moraju biti svjesni da bez obzira na uzrok oštećenja, to može imati učinak na sposobnosti bolesnika sa se okoriste u potpunosti od strategija liječenja od alkoholizma.
- Kognitivno oštećenje je uglavnom najozbiljnije tijekom prvog tjedna apstinencije, što možda otežava nekim alkoholičarima usvajanja znanja i vještina na posebnim sesijama, koje su vrlo bitne stavke u mnogim programima liječenja (22, 23). Npr., jedno istraživanje pokazalo je da alkoholičari koji su testirani kratko nakon ulaska u program liječenja nisu bili u mogućnosti sjetiti se informacija vezanih uz liječenje prezentiranih na filmu kojeg su upravo gledali (4). Kako vrijeme prolazi i kao se poboljšavaju kognitivne funkcije tako i bolesnici imaju veće koristi od informacija pruženih na individualnim ili na grupnim terapijama, edukacijskim programima, i na programu odvikavanja kroz "12-koraka".

[Vilko]

Umjerena konzumacija alkohola

Umjerenu konzumaciju alkohola teško je definirati jer ovaj pojam ima različito značenje za različite ljude. Pojam umjerenog ˝pijenja alkohola˝ često se brka sa tzv. ˝društvenim pijenjem˝ koje se odnosi na navike konzumacije alkohola koji su prihvatljivi od strane socijalne okoline. Ipak, ni ˝društveno pijenje˝ nije lišeno problema. Umjerena konzumacija alkohola se prema tome, može definirati kao pijenje koje općenito ne uzrokuje probleme, niti za pojedinca niti za društvo. Pošto je nedvojbeno utvrđena pozitivna, ali i negativna strana umjerenog trošenja alkohola, u daljnjem tekstu pozabavit ćemo se pobliže tim pitanjima.

Bilo bi korisno da je definicija ˝umjerenog pijenja˝ potkrijepljena procjenama brojčanih granicama ˝sigurnog˝ pijenja. Međutim, korist kvantitativnih odrednica kod definiranja ˝umjerenog˝ kompromitira se činjenicom da alkohol ne djeluje jednako na sve, odnosno, njegov je učinak različit na različite ljude. Način pijenja također je važna odrednica odgovorna za probleme uzrokovane alkoholom. Preciznije rečeno, dok se epidemiološki podaci o alkoholizmu uglavnom svode na analiziranje ˝prosječnog broja pića tjedno˝, očito je da istu važnost nema jedno piće uzeto rano ujutro nasuprot nekoliko pića tijekom subotnjeg izlaska (1).

Usprkos složenosti problema određivanja i praćenja problema alkoholizma, brojčane definicije umjerenog pijenja ipak postoje. Npr., vodiči nekih državnih agencija u SAD-u
definiraju umjereno pijenje kao ˝ne više od jednog pića dnevno˝ za žene i ne više od dva konzumirana pića za muškarce. Standardnim pićem se smatra oko 400g piva, 150g vina, ili 40g žestokog pića. Svako od ovih pića sadrži otprilike istu količinu apsolutnog alkohola - približno 12 grama(3).

Ovakvi vodiči isključuju slijedeće osobe, koje nipošto ne bi smjele konzumirati alkoholna pića: trudne žene ili žene koje pokušavaju zanijeti; osobe koje planiraju voziti ili se baviti aktivnošću koja će zahtijevati spretnost i vještinu; osobe koje uzimaju lijekove; alkoholičari na liječenju; osobe mlađe od 18 godina (2). Iako nisu navedene kao kontraindikacije u službenim vodičima, kontraindikacije su i mnoge bolesti, kao npr. peptički ulkus.

Postojanje odvojenih vodiča za žene i muškarce proizlazi iz rezultata istraživanja koja su pokazala da žene bivaju intoksiciranije od muškaraca istom količinom alkohola (4). To je dijelom rezultat značajno različitih aktivnosti enzima u tkivu želuca muškaraca i žena, koji razgrađuje alkohol prije nego dospije u krv. Spomenuti enzimski sustav aktivnije je kod muškaraca 4 puta u odnosu na žene (5). Osim toga, žene imaju proporcionalno više masnog tkiva i manje vode u organizmu od muškaraca. Pošto je alkohol topljiviji u vodi nego u masnom tkivu, uzeta doza alkohola postaje koncentriranija u tjelesnim tekućinama žene nego muškarca(6).

S obzirom da se proporcija tjelesnih masti povećava s godinama, Dufour i suradnici preporučuju za starije osobe granicu od jednog pića na dan(7).

Koristi umjerenog pijenja alkohola

Fiziološke koristi umjerenog pijenja. Pregled literature (8) sugerira da niže razine alkoholne konzumacije mogu smanjivati stres; poticati ugodne i bezbrižne osjećaje; smanjivati napetosti i tjeskobu i samo-svijest. Kod starijih osoba, zapaženo je da umjereno pijenje potiče apetit, potiče urednu funkciju crijeva i popravlja raspoloženje (7).

Koristi za krvožilni sustav. Postoji dovoljna količina dokaza da umjereno trošenje alkohola smanjuje rizik smrti do bolesti koronarnih arterija. Ovaj učinak je demonstriran u mnogim starijim epidemiološkim studijama (9). Nedavno su Boffetta i Garfinkel (10) pronašli da su bijeli Amerikanci koji su 1959 god. naveli prosječnu konzumaciju alkohola manje od tri pića dnevno bili u manjoj opasnosti umiranja tijekom narednih 12 godina, za razliku od muškaraca koji su prijavili apstinenciju od alkohola. Za ovakve nalaze studije prvenstveno je bilo odgovorno smanjenje učestalosti bolesti srčanih arterija. U sličnoj studiji koja je pratila različite etničke skupine, De Labry i suradnici (11), našli su da je ukupna smrtnost bila najmanja među muškarcima koji su konzumirali manje od tri pića na dan tijekom 12-godišnjeg perioda.

Slični rezultati dobiveni su i proučavanjem ženske populacije. Stampfer i suradnici (12) analizirali su podatke sredovječnih žena i odredili su da konzumacija od otprilike jednog pića na dan smanjuje rizik koronarne bolesti srca. Razay i suradnici (13), koristeći slučajni uzorak populacije, našli su da je konzumacija do dva pića dnevno povezana s manjom razinom čimbenika kardiovaskularnog rizika kod žena. Kod postmenopauzalnih žena, očiti zaštitni učinak alkohola može se dijelom objasniti povećanjem razine estrogena u krvi uzrokovane alkoholom (14).

Neki istraživači sugerirali su nepostojanje zaštitnog učinka umjerenog pijenja na koronarnu bolest srca, navodeći da je veća smrtnost među apstinentima rezultirana uključivanjem među njih i osoba koje su prestale piti radi lošeg zdravlja. Veća smrtnost među osobama koje su prestali piti radi bolesti, mogla bi objasniti usporednu dugovječnost umjerenih konzumenata alkohola (15, 16, 17). Međutim, studije koje su pratile problem osoba koje su prestale s pijenjem zbog bolesti, ne podupiru takav zaključak; uključivanje takvih osoba u kategoriju apstinenata ne može u potpunosti objasniti očiti zaštitni učinak umjerenog pijenja na koronarnu bolest srca (10, 18, 19, 20).


Rizici umjerenog pijenja

Postoje rizici koji mogu zasjeniti dobre učinke umjerenog pijenja. Istraživanja pokazuju da se nepoželjni učinci mogu javiti i kod relativno niskih razina konzumacije (1).

Moždani udar. Pregledavanjem epidemioloških studija došlo se do dokaza da umjereno pijenje alkohola povećava potencijalni rizik za moždani udar uzrokovan krvarenjem (hemoragični inzult), iako istovremeno smanjuje rizik moždanog udara uzrokovanog začepljivanjem krvni žila mozga (ishemični inzult) (21).

Prometni udesi. Dok postoje neki dokazi da niske koncentracije alkohola u krvi ne predstavljaju rizik za izazivanje prometne nesreće, dokazano je da oštećenje vozačkih sposobnosti započinje već kod koncentracija alkohola u krvi od 5 promila, s tim da se oštećenje brzo pogoršava s porastom koncentracije alkohola u krvi (22). Muškarac težak 80 kg može održati koncentraciju alkohola od 5 promila nakon dva pića.

Interakcije s lijekovima. Alkohol može reagirati štetno s više od 100 lijekova (23). Učinci alkohola posebno se pojačavaju lijekovima koji deprimiraju funkcije središnjeg živčanog sustava, kao što su sedativi, tablete za spavanje, antikonvulzivi, antidepresivi, lijekovi protiv tjeskobe i neki lijekovi za ublažavanje boli. Kod vožnje automobila nakon umjerenog pijenja i istovremenog uzimanja jednog od spomenutih lijekova postoji stalna velika opasnost (24). U uznapredovanom zatajenju srca, alkohol ne samo da može pogoršati osnovnu bolest, već može interferirati s funkcijom lijekova koji se uzimaju za liječenje ove bolesti (25).

Rak. Iako većina dokaza sugerira povećani rizik za određene karcinome samo među najtežim alkoholičarima, umjereno pijenje može se slabo povezati s rakom dojke kod žena. U jednoj studiji (26), kod žena koje su konzumirale 3-9 pića tjedno postajala je otprilike 50% veća vjerojatnost za karcinom dojke, u usporedbi sa ženama koje su pile manje od 3 pića tjedno. Iako su podaci o povezanosti konzumacije alkohola i raka crijeva kontroverzne, jedna studija sugerira mogućnost slabe povezanosti konzumacije jednog ili više pića na dan s a spomenutim karcinomom (27).

Defekti novorođenčadi. Nekoliko novijih studija ispituju fetalne rizike povezane s konzumacijom malih doza alkohola. U jednoj studiji (28), djeca čije su majke prijavile prosječnu konzumaciju od 2-3 pića na dan bila su manja po težini, dužini i opsegu glave, i imala su povećani broj manjih fizičkih anomalija tijekom periodičkih pregleda u prve 3 godine života. Uz to, majke koje su prijavile konzumaciju malih količina alkohola (oko 2 pića dnevno) tijekom trudnoće bile su povezane sa smanjenjem IQ kod sedmogodišnje djece (29).

Štetni učinak umjerenog pijenja alkohola na fetus ostaje neriješeno pitanje, prvenstveno zbog prijavljivanja trošenja alkohola od strane majke koje je subjektivno i ne mora uvijek biti istinito (30). Ipak, istraživanja na životinjama pružaju dodatne dokaze za štetne učinke malih količina alkohola na fetus. Kod majmuna čije su majke bile izložene tjedno malim dozama alkohola, dokazane su abnormalnosti u središnjem živčanom sustavu. Učinak je bio prisutan kod koncentracija alkohola kod majke od 2.5 promila (31). Slično tome, niske prenatalne doze uzrokovale su biokemijske i fiziološke promjene u mozgovima štakora (32, 33).

Prelazak na jače pijenje alkohola. Alkoholičari na liječenju, kao i osobe u čijim obiteljima postoji problem alkoholizma, možda neće moći održati naviku umjerenog pijenja (2). Jednom kada osoba od umjerenog postane teški alkoholičar, rizik socijalnih i medicinskih problema jako se povećava (34).


Reference:

[Vilko]

Sindrom ustezanja od alkohola

Sindrom ustezanja od alkohola podrazumijeva skupinu simptoma koji se mogu naći kod osoba koje prestaju piti alkohol nakon dugotrajne i obilne konzumacije alkohola. Blaži oblici sindroma uključuju drhtanje, konvulzivne napadaje i halucinacije, koji se tipično javljaju 6-48 sati nakon posljednjeg pića. Ozbiljniji oblik sindroma, delirium tremens, uključuje duboku zbunjenost, halucinacije i teški oblik hiperaktivnosti autonomnog živčanog sustava, a tipično s javlja između 48 i 96 sati nakon posljednjeg pića. Procijene o učestalosti teških posljedica ustezanja od alkohola variraju. Bez obzira na stvarnu učestalost sindroma, noviji dokazi sugeriraju važnost liječenja svakoga tko pati od sindroma alkoholnog ustezanja.
U klasičnom istraživanju koje je odredilo razumijevanje sindroma alkoholnog ustezanja za mnoge naredne godine, Isbell et. al (1955) našli su da se konvulzivni napadaji vezani uz alkohol javljaju samo nakon prestajanja uzimanja pića. U novijim studijima istraživači su se uglavnom bazirali na praćenje konvulzija, Ng. et al. (1988) izazvali su Isbellov koncept i izvijestili su da je rizik prvog napadaja povezan s trenutnim uzimanjem alkohola, a ne zbog ustezanja. Na osnovi podataka dobivenih retrospektivno od bolesnika koji su imali napadaje, zaključili su da je veza između trošenja alkohola i napadaja uzročna i ovisna o uzetim dozama. Ipak, noviji neurofiziološki nalazi podupiru Isbellovu interpretaciju ustezanja.

U središnjem živčanom sustavu etanol (u koncentracijama dovoljno visokim da intoksicira ljude) upliće se u procese koji govore određenim živčanim stanicama da se aktiviraju ili da postanu ekscitirane (Hoffman et al. 1989; Lovinger et al. 1989). Također su upliću u procese koji govore određenim živčanim stanicama da budu suzdržane (Suzdak et al. 1986). Osim toga, etanol se ponaša kao nespecifični biokemijski inhibitor aktivnosti središnjeg živčanog sustava. Tijekom ustezanja, središnji živčani sustav iskusit će suprotne učinke: ekscitirajući procesi se pojačavaju dok se inhibicijski procesi smanjuju (Morrow et al. 1988). Takve promjene mogu rezultirati u hiperaktivaciji središnjeg živčanog sustava kod prestanka uzimanja alkohol.

Istraživači su mjerili spomenutu hiper-aktivaciju kod bolesnika (Linnoila et al. 1987). Čak i bolesnici s umjereno teškim sindromom alkoholnog ustezanja mogu iskusiti hiper-aktivnost simpatičkog živčanog sustava i povećanu produkciju hormona nadbubrežne žlijezde; kortizol i norepinefrin (tj. noradrenalin). Oba ova hormona mogu biti toksična za živčane stanice. Štoviše, kortizol može specifično oštećivati neurone hipokampusa (Sapolsky et al. 1986) - dijela mozga za kojeg se vjeruje da je posebno važan kod pamćenje i kontroliranja afekata. Uz to, opetovano neliječeno ustezanje od alkohola može dovesti do direktnog oštećenja hipokampusa.

Ballenger and Post (1978) napravili su retrospektivni pregled studija koji ih je doveo do zaključka da ponavljana neadekvatno tretirana ustezanja mogu prouzročiti buduća ustezanja s ozbiljnijim komplikacijama.

U pregledima farmakološkog liječenja alkoholne intoksikacije, ustezanja i ovisnosti, Liskow and Goodwin (1987) zaključili su da su benzodijazepini lijek izbora za sindrom ustezanja kod alkoholičara - npr. dugo-djelujući benzodijazepini poput klordiazepoksida i diazepama ili kratko-djelujući benzodijazepini kao oksazepam i lorazepam.

Liječnici su tradicionalno koristili benzodiazepine primjenjujući smanjene doze tijekom perioda ustezanja od alkohola. Rosenbloom (1988) preporučuje ovaj pristup, predlažući uporabu benzodijazepina srednjeg polu-života (poput lorazepama), ili čak s kraćim vremenom polu-života (poput midazolama) jer se ti lijekovi ne zadržavaju u sustavu i stoga dopuštaju da se doze lijekova lakše određuju za svakog bolesnika posebno. Međutim, Sellers et al. (1983) predstavio je novi pristup. Na početku liječenja, doze diazepama daju se svaka 1-2 sata dok sindrom ustezanja ne oslabi. Najčešće ne postoji potreba za daljim liječenjem iz razloga što diazepam ima dugo vrijeme polu-života i što stvara psihoaktivni metabolit (desmetildiazepam) s još duljim vremenom polu-života. Ova strategija, nazvana "strategijom punjenja", pojednostavljuje liječenje, pruža zaštitu od napadaja i eliminira moguće ponašanje bolesnika bazirano na traženju dodatnih lijekova.

Drugi lijekovi, poput beta-blokatora propanolola (Sellers et al. 1977), beta-blokatora atenolola u kombinaciji s oksazepamom (Kraus et al. 1985) i alfa-2-adrenoreceptor agonista klonidina, testirani su i pokazali su ublažavanje nekih simptoma sindroma ustezanja, no ne postoji jasni dokaz učinkovitosti u preveniranju ponovljenih napadaja (Liskow and Goodwin 1987). Mogući lijekovi koji bi se mogli u budućnosti pokazati kao korisni jesu blokatori kalcijskih kanala (Koppi et al.1987) i karbamazepin, koji su u trenutnoj fazi evaluacije (Butler & Messiha 1986).

Većina kliničara koristi lijekove da bi smanjilo simptome ustezanja od alkohola. Međutim, Whitefield et al. (1978) izvijestili su o uspjehu detoksifikacije provedene bez lijekova kod skupine alkoholičara s nekompliciranim alkoholizmom. Liječenje se sastojalo od skrininga i pružanja jake društvene podrške tijekom razdoblja ustezanja. Autori studije uočili su da "non-drug" detoksifikacija pruža manju potrebu za medicinskim osobljem, skraćivanje detoksifikacijskog razdoblja i eliminira utjecaj sedativa na svijest pacijenata o potrebi sudjelovanja u programu odvikavanja.

Nekoliko istraživača je razvilo procjene ozbiljnosti ustezanja od alkohola: "the Total Severity Assessment and Selected Severity Assessment" (Gross et al. 1973), "the Abstinence Symptom Evaluation Scale" (Knott et al. 1981) i "the Clinical Institute Withdrawal Assessment Scale [CIWA]" (Shaw et al. 1981). Prvotno zamišljene kao pomoćne odrednice u istraživanju učinkovitosti liječenja, sada te podjele imaju ulogu i u kliničkoj praksi. Foy et al. (1988) dokazali su da modificirana verzija CIWA može pomoći kao "vodič" u liječenju i predviđanju bolesnikovog rizika za teži oblik sindroma alkoholnog ustezanja. Takvi "vodiči" mogu biti korisni kod praćenja odgovarajućih doza lijekova. Ipak, ove metode ocjenjivanja nisu bez mana, pa će povremeno bolesnik imati teže reakcije nego što je predviđeno "vodičima". Ocjenjivanje pomoću "vodiča" nikako ne može zamijeniti kliničku procjenu stručnog medicinskog osoblja.

Studija koju je proveo Hayashida et al. (1989) uspoređivala je bolničke pacijente i ambulantne pacijente u procesu detoksifikacije. Istraživanje je pokazalo da je detoksifikacija vanjskih pacijenata, odnosno ambulantnih, "učinkovita, sigurna i jeftina metoda liječenja kod blagih do umjerenih oblika sindroma alkoholnog ustezanja. Podaci iz ove studije ukazuju da je detoksifikacija bolničkih ili "unutarnjih" bolesnika učinkovitija: u praćenju tijekom 1 mjeseca oni liječeni kao bolnički pacijentu prijavili su značajno veće poboljšanje u kontroliranju pijenja, usprkos tome što su dijagnosticirani kao ugroženiji nego skupina ambulantnih ili "vanjskih" bolesnika" u vremenu prijema. Ipak, takva razlika nije uočena nakon praćenja u periodu nakon 6 mjeseci. Slijedeća stvar nije naglašena u istraživanju. Iako van-bolnička detoksifikacija može biti jeftinija za neke alkoholičare, nije jasno do koje mjere ozbiljan komorbiditet, koji može biti neotkriven izvan bolnice, može kasnije dovesti do ozbiljnih i skupih posljedica.

(rezultati istraživanja do 1990)

[Vilko]

Alkohol i duhan

Više je istraživanja potvrdilo ono što nas većina može pretpostaviti na osnovu svakodnevnih opservacija da "pušači piju, a oni koji piju puše". Štoviše, najteži potrošači alkohola su istovremeno i najteži pušači duhana. Istovremeno uzimanje alkohola i duhana predstavlja veliki javno-zdravstveni problem. Studija koja je pratila osobe liječene od alkoholizma i ovisnosti o drugim drogama otkrila je da je 222 od 845 praćenih subjekata umrlo tijekom perioda od narednih 12 godina;1/3 smrtnih slučajeva bila je povezana s alkoholom, dok je 1 slučajeva bila povezana s duhanom (1).

Zajedničko pojavljivanje konzumiranja alkohola i pušenja duhana

Između 80 do 95% alkoholičara puši cigarete (2), što je stopa 3 puta veća nego što je to slučaj u općoj populaciji. Otprilike 70% alkoholičara su teški pušači (tj. puše više od jedne kutije cigareta na dan), usporedo s 10% u općoj populaciji (3). Pijenje alkohola utječe na pušenje jače nego što pušenje utječe na alkoholizam. Ipak, pušači su u 1.32 većem riziku za konzumaciju alkohola nego što su to nepušači (4).

Većina odraslih osoba koje troše alkohol ili duhan, prvi put su došli s njima u kontakt u pubertetu i ranim adolescenskim godinama (5). Među alkoholičarima koji uz to puše, pušenje cigareta tipično počinje nekoliko godina prije javljanja alkoholizma, iako podaci o ovome nisu konzistentni (6). Adolescenti koji počinju pušiti su u 3 puta većem riziku za počinjanje trošenja alkohola (7), a pušači će 10 puta vjerojatnije razviti alkoholizam nego nepušači (6).


Zašto se alkohol i duhan uzimaju zajedno?

Mehanizmi zbog kojih se alkohol i duhan često uzimaju zajedno može se podijeliti u dvije široke kategorije koje se međusobno ne isključuju: Ili zbog toga što jedno sredstvo može potaknuti djelovanje drugog sredstva, ili jedno može smanjiti nepoželjne učinke drugog. Procesi interakcije mogu mijenjati toleranciju na lijekove, kao što je dalje opisano. (Treća mogućnost - da jedno sredstvo može mijenjati metabolizam drugog, čineći to mijenjajući njegovu apsorpciju, distribuciju ili način eliminacije iz tijela - još nije sigurno potvrđena (8)).

"Pojačavanje" ("Reinforcement"). Fenomen pojačavanja odnosi na psihološki proces kojim ponašanje - kao se npr. konzumacija sredstava ovisnosti - postaje habitualna, uobičajena. Ključni proces "pojačavanja" za neka se sredstva ovisnosti događa kad živčane stanice otpuštaju kemijski glasnik, neurotransmiter dopamin, u malo područje mozga poznato kao nucleus accumbens, nakon konzumacije tog sredstva (9). Nikotin je glavni čimbenik porijeklom iz duhana koji utječe na proces "pojačavanja". Nakon što dopre do mozga, nikotin aktivira skupinu bjelančevina, nikotinske receptore. Ove bjelančevine, smještene na površini moždanih stanica, normalno kontroliraju mnoštvo fizioloških funkcija, od kojih bi neke mogle biti odgovorne za mehanizam "pojačavanja". Na kraju, nikotin utječe na otpuštanje dopamina u regiji nucleus accumbens (5). Konzumacija alkohola također dovodi do otpuštanja dopamina, iako način na koji alkohol djeluje ipak nije još sasvim razjašnjen (10,11).

Tolerancija. Tolerancija je smanjena osjetljivost na neki učinak kemijske supstance, takav da su potrebne veće doze da bi se postigao jednaki učinak. Dugotrajna primjena nikotina kod životinja može stvoriti toleranciju na neke učinke alkoholnog "pojačavanja", dok kronično uzimanje alkohola stvara toleranciju na neke učinke nikotina (8). Takva križna tolerancija može uzrokovati pojačano uzimanje spomenutih sredstava s ciljem da se postigne isti efekt, za kojeg su nekad trebale manje količine tih sredstava. Osim toga, križna tolerancija može uzrokovati lakše nastajanje nuspojava kod uzimanja alkohola, odnosno duhana. Npr., pušači mogu smanjiti ili prestati s pušenjem kad osjete njegove nuspojave (npr. ubrzana srčana frekvencija, "nervoza"). Sedirajući efekt alkohola može prikriti štetne učinke nikotina, pa osoba nastavlja s istim ili povećanim dozama cigareta (12). Obrnuto, stimulirajući efekt nikotina može prikriti smanjeno stanje budnosti koje nastaje kod konzumacije alkohola (8).

Studije na životinjama pružaju dokaze ovih interakcija. Npr., izgleda da alkohol uzrokuje gubitak fizičke koordinacije kod miševa, inhibirajući nikotinske receptore u malom mozgu, dijelu mozga koji je aktivan u koordiniranju pokreta i ravnoteže. Uzimanje nikotina otklanja ove smetnje i vraća koordinaciju (13,14). Uz to, alkohol smanjuje djelotvornost hormona vazopresina, koji možda ima ulogu u procesu pamćenja. Vazopresin je također povezan s mehanizmima razvijanja tolerancije na alkohol (15). Nikotin pomaže u normaliziranju funkcije vazopresina u mozgu, smanjujući oštećenje mehanizama pamćenja i drugih intelektualnih funkcija (11).

Kakav je rizik za nastajanje raka zbog alkohola i duhana?

Pušenja i potrošnja većih količina alkohola su rizični faktori za nastajanje bolesti srca i krvnih žila, za neke plućne bolesti i za neke oblike karcinoma. Rizik nastajanja karcinoma usta, grla i jednjaka za pušače koji uz to i piju veće je od sume koja nastaje zbrajanjem tih dvaju rizičnih faktora posebno (2). Npr., ako se usporede osobama koje ne puše niti piju, relativni rizik za razvijanje raka u području usta i grla 7 je puta veći za sobe koje troše duhan, 6 puta veći za osobe koje troše alkohol, i 38 puta veći kod onih koje uzimaju zajedno alkohol i duhan (16).


Kako alkohol i duhan povećavaju rizik za nastajanje karcinoma?

Oko 4 000 kemijskih supstanci nastaje u kemijskim reakcijama generiranim viskom temperaturama koje nastaju pri izgaranju cigarete (17). Skupina kemijski spojeva, poznatih kao katran, unose se u pluća udisanjem dima. Odatle krvna struja distribuira pojedinačne komponente katrana po cijelom tijelu. Neki enzimski sustavi, poglavito u jetri (tj. mikrosomalni enzimi) pretvaraju neke sastojke katrana u kemikalije koje mogu uzrokovati karcinom. Dugotrajna konzumacija alkohola može aktivirati neke mikrosomalne enzime, značajno pojačavaju aktivnost enzima, što pojačava rizik za nastajanje karcinoma vezano uz pušenje duhana (18,19).

Mikrosomalni enzimi se ne nalaze samo u jetri, već i u plućima i probavnom traktu, što su glavni ulazni putovi za ulazak duhanskog dima. Ezofagus je posebno podložan štetnim utjecajima, zbog nedostatka učinkovitih obrambenih mehanizama (20). Alkohol je pojačavao rizik za nastajanje karcinoma jednjaka u laboratorijskih životinja koje su istovremeno bile izložene nekim komponentama katrana, što se slaže s prijašnjim opservacijama u tekstu (18, 19).

Konačno, alkoholičari često iskazuju nedostatke vitamina A i cinka, supstanci za koje je potvrđeno da pružaju zaštitnu ulogu protiv karcinoma (20).


Liječenje ovisnosti alkoholičara-pušača

Sve do nedavno, profesionalci u liječenju ovisnosti alkoholizma nisu poticali bolesnike da prestanu s pušenjem, smatrajući to dodatnim rizikom koji bi mogao ugroziti odvikavanje od alkohola (21).

Istraživanja nisu su potvrdila ove pretpostavke. Jedna je studija ocjenjivala napredak bolesnika koji su boravili u ustanovi za liječenje ovisnosti i koji su prolazili standardni program odvikavanja od pušenja (6). Skupina alkoholičara-pušača za usporedbu, sudjelovala je u istom programu odvikavanja od alkohola, ali bez programa odvikavanja od duhana. Godinu dana nakon liječenje, rezultati su ukazivali da prestajanje pušenja nije imalo nikakav utjecaj na apstinenciju od alkohola ili drugih droga. Uz to, 12% sudionika prve grupe prestalo je pušiti, dok iz usporedne skupine nitko nije prestao s pušenjem.

U drugoj studiji, bolesnici koji su sudjelovali u dodatnom programu odvikavanja od nikotina, uz glavni program odvikavanja od alkohola ili nekih drugih droga, pokazali su barem privremeno smanjivanje pušenja i povećanu motivaciju za smanjivanje pušenja (22). Slično tome, osobe koje su postigle alkoholnu apstinenciju bez formalnog programa odvikavanja, u isto su vrijeme prestali s pušenjem (6,23).

Prateći primjer drugih zdravstvenih ustanova, mnoge su klinike za odvikavanje od alkohola zabranile pušenje. Početni rezultati i podaci ukazuju da je takav pothvat izvediv u zadanim okolnostima (24). Ipak, dodatne studije s potrebne.

Problem koji se često susreće u programima odvikavanja od alkohola bez pušenja, jest pušenje koje se odvija kradomice i potajno, od strane pacijenata, ali i osoblja. Nadalje, stručnjaci predlažu prilagođavanje programa odvikavanja od pušenja, sličnim programima za odvikavanje od alkohola (tj. pristup kroz 12 stupnjeva) (2). Nadomjesna primjena nikotina mora biti veća kod alkoholičara jer alkohol može izazvati toleranciju na nikotinske efekte (25, 26).

Alkoholičari-pušači s anamnezom depresivnih poremećaja, općenito su manje uspješni u prestajanju pušenja u usporedbi s osobama bez pozitivne anamneze (27). Pušenje može umanjiti izglede za pojavljivanje epizoda depresije kod nekih osoba, dok prestanak pušenja može izazvati jače depresivne epizode (28). Aktivacija mikrosomalnih enzima putem duhana ili alkohola može smanjiti učinkovitost antidepresivnih lijekova (17). Zbog toga je potrebno pratiti koncentracije lijeka u krvi kod bolesnika koji uzimaju veće količine alkohola i duhana (5).

[Vilko]

Droge i ovisnost



Definicija

Droge obuhvaćaju sva sredstva koja mogu izazvati ovisnost, a čija je proizvodnja, stvaranje u promet i upotreba u većini zemalja zakonom zabranjena. Tu se ubrajaju:
- kanabis
- heroin
- LSD (dietilamin lizergične kiseline)
- Ecstasy (MDMA - metilen-diamino-metamfetamin)
- kokain
- …

Drogama se smatraju i sredstva koja se legalno proizvode i upotrebljavaju u medicini ako se nabavljaju na nelegalan način radi nemedicinske uporabe, npr. morfin, kodein, amfetamin, kokain te neki lijekovi iz skupine sredstava za smirenje.
Proizvodi široke potrošnje kao benzin, aceton i sl. također mogu postati droge ako se uporabe kao sredstva za drogiranje.

Zlouporaba droga
Zlouporaba droga podrazumijeva nemedicinsku primjenu navedenih sredstava koja dovodi do oštećenja tjelesnog ili psihičkog zdravlja osobe, a i do poremećaja u socijalnom funkcioniranje osobe (problemi u obitelji i na radnom mjestu, sukob sa zakonom).



Ovisnost

Ovisnost o drogama podrazumijeva nesavladivu želju za drogom, jaku želju za nabavljanjem i uzimanjem droge pod svaku cijenu, sklonost povećavanju doze droge kako ovisnost duže traje. Ovisnost o drogama osim opasnosti za ovisnika/ovisnicu nosi opasnost i za obitelj i cijelu društvenu zajednicu.
Ovisnost može biti psihička, fizička ili kombinirana.
Fizička ovisnost podrazumijeva promjene u funkcioniranju organizma koje nastaju uslijed dugotrajnog konzumiranja droga. Te se promjene nakon prestanka uzimanja droge očituju raznolikim simptomima, ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan. Organizam fizički ovisnog čovjeka održava tu novu ravnotežu jedino ako je droga stalno prisutna.
Psihička ovisnost je izmijenjeno stanje organizma u kojem osoba osjeća jaku potrebu za stalnim uzimanjem droge kako bi se zadržao osjećaj dobrog psihičkog stanja i zadovoljstva.
Pretežno psihičku ovisnost uzrokuju kokain, kanabis i neki halucinogeni. Ostali (opijati, amfetamini, neka sredstva za smirenje itd.) uzrokuju i psihičku i fizičku ovisnost, a samostalna fizička ovisnost je jako rijetka.

Tolerancija na droge
Tolerancija na droge je stanje u koje organizam dolazi nakon dugotrajnog uzimanja tog sredstva pri čemu je za održanje dobrog funkcioniranja potrebno povećavati dozu. za sredstva koja imaju slična svojstva i način djelovanja javlja se kombinirana (ukrižena) tolerancija.

Apstinencijski sindrom
Apstinencijski sindrom je skup simptoma koji se javljaju nakon prestanka uzimanja droge. Ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan, apstinencijski se sindromi razlikuju.

Uzroci zlouporabe droga
Širenje zlouporabe droge može se protumačiti na nekoliko načina. Posljedica je širenja i jačanja međunarodnog kriminala te povećanjem proizvodnje i ponude; promjene kvalitete življenja i povećanim zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred čovjeka.


Rizične skupine

Zlouporaba droga prisutna je u svim dobnim skupinama, ali je rizična skupina ipak adolescentna dob. "krivci" za to su novi načini zabave, trendovi, pozitivni stavovi prema drogama, materijalistička filozofija, hedonistička orijentacija prema životu, povodljiva adolescenta osobnost itd. Osjećaj inferiornosti i nedostatak samopoštovanja; loše socijalne prilike u obitelji, nedostatak roditeljske pažnje i ljubavi doprinose vjerojatnosti da će adolescent posegnuti za drogama.

Kategorije konzumenata
Osobe koje uzimaju droge općenito se mogu podijeliti u dvije skupine: u prvoj se nalaze "uspješni konzumenti" koji uzimaju droge u svrhu stimulacije i smirenja, a služe im kao pomoć u trci za materijalističkim ciljevima modernog društva (karijera i zarada novca). U drugu skupinu pripadaju oni koji bježe od stvarnosti jer misle da su nesposobni za život, neuspješni i nedovoljno poštovani.
Sve veći dio populacije razvijenog svijeta pokazuje sklonost uzimanu psihoaktivnih sredstava da bi mogli raditi, ali je i sve više onih koji rade da bi se mogli nagraditi kupovanjem i konzumacijom pojedinih droga.

Broj ovisnika
Podaci o broju ovisnika moraju se uzeti s rezervom jer se do podataka može doći samo posredno, preko registriranih ovisnika u medicinskim institucijama, preko smrtnih slučajeva izazvanih predoziranjem ili putem registriranih kriminalnih aktivnosti. računa se da broj ovisnika o heroinu ne premašuje 0.5% ukupne populacije, dok je broj konzumenata heroina i drugih droga značajno viši.

Razvrstavanje ovisnika
Ovisnici se razvrstavaju u tzv. problematične i rekreativne, među kojima je najveći broj konzumenata derivata indijske konoplje (marihuana, hašiš). Tu će drogu barem jednom u životu probati stanovnici brojnih europskih gradova, a u Hrvatskoj do 50% mladih. Broj onih koji tu drogu uzimaju jednom tjedno kreće se u urbanim sredinama između 3 i 10%.

Sintetičke droge
Početkom devedesetih godina Europa bilježi porast konzumacije sintetičkih stimulativnih droga, osobito derivata amfetamina, najčešće MDMA - droge nazvane Ecstasy.


Ovisnost u Hrvatskoj

Procjenjuje se da je 1994. godine u Hrvatskoj bilo ukupno 6 000 ovisnika o ilegalnim drogama i još oko 35 000 osoba koje nisu ovisnici nego konzumenti neke od ilegalnih droga najmanje jednom tjedno. Vezano uz rat, nestabilnost i nagle političke i gospodarske promjene, u Hrvatskoj se od 1991. prati nagli porast broja konzumenata ilegalnih droga, osobito marihuane koja se uzgaja širom Hrvatske. Broj ovisnika koji su uključeni u supstitucijske programe metadonom povećan je 1994. godine na oko 1 200. U Zagrebu se od 1993. značajno povećao broj konzumenata droge Ecstasy, trendovske droge, čije se uzimanje povezuje s techno glazbom i osobito organizacijom rave partyja.

Spolna distribucija
Ovisnost je četiri puta češća u muškog spola nego u ženskog.

[Vilko]

Rehabilitacija ovisnika o drogama




Za rehabilitaciju ovisnika o drogama osnovno je ostvariti početak detoksikacije i opću potporu obitelji. Važno je potaknuti ovisnika na postavljanje realnih ciljeva i uključivanje u program savjetovanja i edukacije kako bi se povećala motiviranost za apstinenciju. Dugotrajna predanost izgradnji novog načina života bez droge temelj je sprečavanja ponovnog konzumiranja droga.

Prepoznavanje ovisnika

Ovisnika najprije treba prepoznati da bi mu se moglo pomoći, a to često nije jednostavno, pogotovo kad je to osoba solidnog imovinskog statusa ili kad se radi o bolesniku koji zloupotrebljava lijekove.
Važno je posvetiti dovoljno vremena svakom na koga se sumnja da bi mogao biti ovisnik, a pogotovo onim ljudima koji se često žale na bolove, često idu u liječnika po recepte ili sami kupuju brojne lijekove. Bitno je razgovarati sa svim liječnicima s kojima je potencijalni ovisnik kontaktirao, a isto tako s osobama bliskim toj osobi - obitelj, prijatelji, supružnik, kolege s posla itd. Važan je podatak o poremećajima ponašanja koji su počeli još u djetinjstvu.
Pregledi krvi i mokraće mogu se koristiti za potvrdu sumnje, a isto tako i pregled osobe i uočavanje tragova uboda.

Suočavanje s ovisnikom

Nakon što smo prepoznali ovisnika, slijedeći je korak suočavanje s njim, upoznavanje s činjenicom da znamo za njegovu ovisnost te pružanje potpore i motiviranje ovisnika na rehabilitaciju. Ukoliko se ovisnik žali na zdravstvene tegobe, treba mu ukazati da one potječu od zlouporabe droge te biti dodatni motiv za apstinenciju. Bitno je ostaviti "otvorena vrata" ukoliko ovisnik ne želi surađivati, tako da nam se može obratiti i drugi put kada će njegov odgovor možda biti pozitivan. Ovisnika treba informirati o mogućnostima liječenja te različitim udrugama i organizacijama koje se bave problemom ovisnosti. To isto je potrebno obitelji ovisnika.

Edukacija i motivacija ovisnika

Za rehabilitaciju je bitna edukacija ovisnika o njegovoj odgovornosti za poboljšanje vlastita života te posredno i poboljšanje života bliskih osoba. Motivacija za apstinenciju povećava se davanjem informacija o medicinskim i psihološkim problemima koji već postoje ili će se dobiti i pogoršavati ukoliko se ovisnost nastavi. Ovisniku i njegovoj obitelji bitno je pomoći da ostvare način života bez droge te pomoć u specifičnim situacijama kada je dostupnost droga usko vezana uz stil života (određeni posao, društvo,…). Treba poticati uključivanje ovisnika u grupe, udruge i organizacije koje se bave njihovim problemom, a u kojima su često aktivni izliječeni ovisnici što djeluje poticajno za nove članove. Postoje i formalni programi liječenja kao što su klinike, komune i metadonska dugotrajna terapija i sa svim mogućnostima treba upoznati ovisnika. Pojedinci koji su na održanju metadonom ili u terapijskim komunama pokazuju značajno smanjenje učestalosti policijskih i socijalnih problema i povećanje radne sposobnosti. Najbolja je prognoza rehabilitacije za one koji su zaposleni, koji imaju više obrazovanje i koji ostaju u tretmanu najmanje dva mjeseca. Ovisnici među zdravstvenim radnicima kao što su liječnici, medicinske sestre i farmaceuti tretiraju se drugačijim pristupom.

Metadonsko održavanje

Održavanje metadonom i metadil acetatom trebalo bi koristiti samo uz edukaciju i savjetovanje. Važno je da cilj održavanja na narkotiku nije "izlječenje" ovisnika o narkotiku, već njegovo prevođenje na zamjensku drogu koja je legalno dostupna, sigurnija, može se uzeti na usta i duže traje u organizmu pa se može uzeti jednom dnevno. Svrha je pomoći ovisniku koji nije uspio u ponavljanim pokušajima održati apstinenciju. Cilj je ovog postupka bolje funkcioniranje u obitelji i na poslu, smanjenje zakonskih problema i poboljšanje zdravlja.

Što je metadon?

Metadon je dugo-djelujući opijat sličan heroinu. Prije davanja metadona treba isključiti postojanje psihijatrijskih poremećaja u ovisnika. Doza održavanja može biti niska (30-40 mg/dan), a pristup je bolji kad su doze više (100-120 mg/dan). Iako rezultati nisu konačni, postoje dokazi da više doze metadona dovode do veće predanosti tretmanu, manjem broju problema sa zakonom i manjim brojem povrataka uličnoj drogi. Uz više doze, i do 75% ovisnika će se suzdržati od heroina 6 mjeseci i dulje. Metadon se daje jednom dnevno s dozama za vikend koje ovisnik nosi sa sobom. Tvari dužeg djelovanja kao što je metadil acetat mogu se dati u manjim dozama (20-30 mg) triput tjedno. Poslije perioda održavanja (koji obično traje 6-12 mjeseci, po potrebi i dulje), liječnik s ovisnikom treba početi postupno smanjenje doze, obično za 5% tjedno.
U velikim količinama, metadon (kao i marihuana i heroin) uzrokuje smanjenje razine testosterona.

Opijatski antagonisti

Opijatski antagonisti lijekovi su koji se natječu zajedno s heroinom i ostalim opijatima za opijatske receptore (mjesta na koja se droga veže u tijelu) i time smanjuju učinak opijatskih droga. Primijenjeni tijekom dugog vremenskog razdoblja u svrhu blokiranja "vrhunca" koji se stvara ako ovisnik uzima opijate, ovi lijekovi mogu koristiti kao dio sveobuhvatnog terapijskog pristupa koji uključuje savjetovanje i potporu.
Ciklozin je prvi testirani lijek ove grupe, ali je njegova sposobnost blokiranja slaba, a neželjene posljedice brojne.,
Nalokson je izvrstan, nema toliko neželjenih nuspojava, ali djeluje kratko vrijeme - dva do tri sata pa nije od koristi kao dugotrajna terapija.
Naltrekson ima najširu primjenu, aktivan je oko 24 h uz neznatne nuspojave. Nisu poznati ni apstinencijski simptomi ukoliko ga se prestane uzimati. Prije počinjanja uzimanja naltreksona ovisnici trebaju biti "čisti" od opijata najmanje 5 dana, trebaju proći potpuni pregled te se izložiti testiranju s 0,4 - 0,8 mg kratkodjelujućeg naloksona da bi liječnik bio siguran da pacijent podnosi dugo-djelujući naltrekson. Pacijenti, međutim, pokazuju veliki otpor ovom liječenju unatoč njegovim očiglednim prednostima.

Programi bez supstitucije

Većina kuća i centara za oporavak ovisnika o opijatima koriste terapijski pristup komuna. Skrb traje do 1 godine dok se ovisnik izvede van uličnog okruženja i dok mu se pripravi "novi život" unutar skupine. Ovdje članovi, uključujući vođe ovisnika, često suočavaju sudionike u pokušaju da im pomognu doseći uvid u uspješne životne stilove, sa svrhom uspješnijeg rješavanja životnih problema.
Za liječenje svih ovisničkih poremećaja sigurno je kako savjetodavni pristupi s naglaskom na terapiju ponašanja i relativno jednostavni psihoterapijski pristupi značajno vode ka pozitivnom ishodu. Mnogi se pristupi temelje na boljem snalaženju u stresnim situacijama i povećanom razumijevanju osobnih značajki, poboljšanju kognitivnih stilova i sučeljavanju s problemima.
Određeni se postupci još istražuju - npr. akupunktura te stimulacija mozga. Napori smanjenja posljedica opijatske ovisnosti uključuju i akcije izmjena šprica.

[Vilko]

Edipov kompleks

Djevojka je bila vrlo uznemirena jer joj je zaručnik bio kod kliničkog psihologa i rezultati nisu bili ohrabrujući.
Obratila se majci: "Nisam sigurna da će naš brak biti sretan, mama. Psiholog kaže da moj zaručnik ima Edipov kompleks!"
Majka odgovori: "Ne slušaj te bedastoće. Poznajem tvog zaručnika dugo i znam da će sve biti u redu. Pogledaj samo koliko voli svoju majku!"

Šalu nastranu - što je Edipov kompleks?
Edipov kompleks je privlačnost koju dijete osjeća prema roditelju suprotnog spola te neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola (suparniku). Dijete je ljubomorno na roditelja istog spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto.
Kompleks se pojavljuje tijekom tzv. falusne faze psiho-seksualnog razvoja osobnosti u dobi od treće do pete godine. Normalno se razrješuje postupnom identifikacijom s roditeljem istog spola te odricanjem od seksualnog zanimanja za roditelja suprotnog spola.
Većina ljudi preraste edipsku fazu, iako to nije pravilo. Neki mentalno bolesni pojedinci kad odrastu imaju snažan Edipov kompleks.
Prema Freudu, glavni razlog za razrješenje Edipovog kompleksa jest strah od očeve kazne.
Freud, autor ovog termina, prema svojoj teoriji osobnosti smatrao je Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih odnosa. Po njegovu mišljenju svi ljudi iskuse Edipov kompleks. Mnogi psihijatri priznaju značenje Edipskih veza u razvoju osobnosti u našoj kulturi, ali ljubav i privlačnost prema roditelju suprotnog spola te mržnju i antagonizam prema istospolnom roditelju ne smatraju nužno seksualnim rivalstvom već prezirom roditeljskog autoriteta. Antropolozi dovode u pitanje i postojanje ovog kompleksa u ne-Zapadnim društvima. Smatraju kako se razvija kao rezultat društvene okoline i ne u svih osoba.
Nerazriješen Edipov kompleks uzrok je nastanka neuroza i očituje se u odnosima s drugim osobama.

Zašto Edip?
Edip je prema grčkoj mitologiji bio sin Laja, kralja Tebe i njegove žene Jokaste. Laju je proricano da će ga ubiti vlastiti sin te je zbog toga ostavio Edipa u planini. Dijete je, međutim, spasio pastir te ga odnio korintskom kralju koji ga je usvojio. Kad je narastao te i sam čuo proročanstvo da će ubiti oca i oženiti majku pobjegao je iz Korinta vjerujući kako su posvojeni roditelji njegovi pravi otac i majka. Na raskrižju, putujući prema tebi, susretne Laja, posvađa se s njim te ga ubije. Nastavio je putovati prema Tebi gdje je sfinga ubijala sve koji nisu mogli razriješiti njene zagonetke. Edip je točno odgovorio na sva pitanja, poslao Sfingu u smrt te su ga stanovnici tebe proglasili kraljem i dali mu kraljevu udovicu Jokastu za ženu. Proročanstvo se ispunilo.
Incestuoznom paru rodila su se dva sina, Polnik i Eteoklo te dvije kćeri, Antigona i Izmena.
Kad je kuga napala Tebu prorok je objavio kako će bolest nestati kad se pronađe i izbaci ubojica kralja Laja. Edip istragom, koju je Sofoklo opisao u Kralju Edipu, saznaje istinu te u agoniji osljepljuje sam sebe. Prema Homeru Edip je nastavio vladati u Tebi dok nije ubijen u borbi no češća je verzija po kojoj ga je istjerao Kreon, Jokastin brat te su se njegovi sinovi borili za tron. U Sofoklovom Edipu na Kolonu kroz buduća lutanja Edipa vodi njegova vjerna kćerka Antigona.

Freudove psihoseksualne teorije i Edipov kompleks
Freud je smatrao kako je cjelokupno ponašanje čovjeka motivirano željom za doživljajem užitka. Ta je motivacija organizirana i sumjerena kroz dva instinkta: seksualnost (eros) i agresivnost (tanatos). Oba ova instinkta po njemu potječu od unutarnje psihičke energije koju naziva libido. Instinkti se ispunjavaju akcijama triju psihičkih struktura. Prva je id, jedina struktura prisutna po rođenju, predstavlja nagone i u početku sadrži cijeli libido. Ubrzo po rođenju dio ida pretvara se u ego čija je funkcija prevesti želje ida u kontakt sa stvarnim objektima. Zadnji se razvija superego, unutarnji odraz roditeljskih vrijednosti, odnosno moralnih normi ponašanja (odgoja). Superego je savjest i djeluje na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Po Freudu se osobnost razvija u pet faza, a u središtu prve tri su erogene zone, izvor primarnog djetetovog zadovoljstva. Te faze su:
- oralna faza - erogena zona su usta, a zadovoljstvo nastaje zbog sisanja, gutanja, grizenja i žvakanja
- analna faza - zadovoljstvo predstavlja ispuštanje, a kasnije zadržavanje stolice
- falusna faza - užitak predstavljaju manipulacije s falusom - penisom ili klitorisom
Tijekom falusne faze se Edipov kompleks javlja i razrješava. Freud je smatrao Edipov kompleks središnjim događajem u razvoju osobe. Kompleks počinje kad dječak svoj seksualni libido usmjerava prema majci, a agresivni libido prema ocu kojeg smatra suparnikom u borbi za majčinu naklonost. Dječak želi da otac nestane kako bi imao majčinu pozornost samo za sebe. Razrješenje kompleksa nastaje kad dječak razvije kastracijski kompleks, strah da će otac na dječakove agresivne namjere odgovoriti odsjecanjem dječakova penisa. Kao dio normalnog razrješenja dječak odcjepljuje libido (seksualni i agresivni) koji je usmjerio prema roditeljima.
Slijedeći korak je identifikacija s roditeljima - najprije s ocem, a u manjem obimu s majkom. Ova identifikacija rezultira oblikovanjem superega. Konačno se potiskuje sva memorija o kompleksu i dijete ulazi u period relativne seksualne i agresivne tišine kojeg Freud naziva faza latencije.
Kod djevojčica je Edipov kompleks sličan te se kod njih naziva i Elektrin kompleks.
Djevojčica kao i dječak u početku želi posjedovati mamu i ukloniti tatu. Razrješenje počinje kad djevojčica otkrije da joj je uzet penis i to uzrokuje ljubomoru. Djevojčica tada uklanja seksualni libido usmjeren prema mami te agresivni libido usmjeren prema ocu (no, kao i dječaci, tragovi oba osjećaja djelomično su uvijek prisutni - nikad ne prestajemo voljeti mamu i natjecati se s ocem). Kako bi povratila penis, ljuta na mamu i njenu ulogu u gubitku penisa, djevojčica seksualni libido ulaže u vezu s ocem, a neprijateljstvo razvija prema mami, kradljivici penisa.
Razrješenje kompleksa kod djevojčice završava se istom vrstom identifikacije kao kod dječaka - prvenstveno s roditeljem istog spola (mamom), a u manjem opsegu s ocem. Ona također potiskuje pamćenje na ovaj period kad uđe u fazu latencije.

Posljedice nerazriješena Edipova kompleksa
Ukoliko se Edipov kompleks ne razriješi i nastavi postojati, dijete se mentalno ne razdvaja od roditelja. To ima utjecaj na psihoseksualni razvoj osobe, ponašanje prema roditeljima, prema suprotnom spolu, odabir zanimanja, nastanak neuroza i mentalnih poremećaja.
Fiksacija na falusnu fazu razvoja osobnosti uzrokuje razvoj faličkog karaktera kojeg odlikuju nepromišljenost, nepokolebljivost, pretjerano samopouzdanje, narcisoidnost, umišljenost. Zbog nerazriješenog Edipovog kompleksa često se osoba boji ili je nesposobna za bliskost i ljubav. Teško održavaju dugotrajne veze. Nemogućnost uspostavljanja intimnosti često vodi ka promiskuitetu. Freud je smatrao kako ova fiksacija može biti korijen homoseksualnosti; ove su osobe često nesigurne u pogledu svojeg spolnog identiteta. Mogu razviti poremećene ili društveno neprihvatljive oblike seksualnog ponašanja.
Zbog utjecaja na razvoj osobnosti ove osobe imaju problema s autoritetima pa su pretjerano dominantne ili pak suprotno. Sklone su samoozljeđivanju.
Biraju poslove u kojima je tijelo, izgled tijela, seksualnost te autoritativna figura vrlo važna, npr. posao modela, vojnika, prostitutki, policajaca...

A tko je taj Freud?
Sigmund Freud, punim imenom Sigismund Schlomo Freud, rođen je 6. svibnja 1856. u Austro-Ugarskoj (Freiberg, današnja Češka). Otac mu je bio trgovac, a Freudova majka njegova druga žena. Dva polubrata bila su dvadesetak godina starija od Freuda. Obitelj seli u Beč kad je imao četiri godine, gdje je živio do njemačke okupacije 1938. godine iako je mnogo puta naglašavao kako mrzi taj grad. Obitelj Freud bila je židovskog podrijetla, a naš dragi Sigmund zakleti ateist. Dobar i ambiciozan učenik, Freud 1873. godine upisuje studij medicine. Bio je zainteresiran za znanost i neurofiziološka istraživanja, međutim kako se znanošću tada mogao baviti jedino ekstremno bogat svijet i kako je trebalo zarađivati za obitelj, Freud se 1886. odlučio na privatnu praksu iz neurologije i oženio. Specijalizira se za široko područje neurastenije te liječenje neurotičnih pacijenata. Ispočetka je za liječenje histeričnih i neurotičnih pacijenata (pacijentica) koristio hipnozu koju je s vremenom napustio. Otkrio je kako pacijente može navesti da govore i kad ih dovede u opušteni položaj (na kauču) te potičući ih da kažu sve što im je na pameti (slobodne asocijacije). Nakon toga je analizirao ono čega se sjećaju i što su rekli te zaključivao koji su traumatski događaji u prošlosti uzrokovali njihove sadašnje tegobe. Godine 1895. prvi put je analizirao san, a 1900. izlazi prvo njegovo majstorsko djelo "Značenje snova" (Traumdeutung) kojim je širu javnost uveo u tajne nesvjesnoga. 1901. je objavio Psihopatologiju svakodnevnog života u kojoj objašnjava kako zaboravljivost i lapsusi nisu nimalo slučajni već odraz "dinamičke nesvjesnosti" koja ima svoje značenje. 1905. objavljuje teoriju kako seksualni nagon najsnažnije oblikuje osobu te da je seksualnost prisutna već u djetinjstvu. Njegova najpoznatija teorija je ona o Edipovom kompleksu, opisanom u listopadu 1897. po kojoj u djece (odnosno dječaka) postoji seksualna privlačnost prema majci te ljubomora i mržnja prema ocu. Kasnije je razvio paralelnu teoriju za djevojčice.

/nastavak

[Vilko]

nastavak/

1902. Freud postaje profesor na Sveučilištu u Beču i okuplja pristalice svojih teorija, skupinu stručnjaka koja u njegovu domu, uz razgovor i pušenje skupih cigara, razvija novu znanost.
1906. ima 17 učenika i uskoro još više te osnivaju Psihoanalitičko društvo, a slična društva osnivaju s u drugim gradovima.
Neki od okupljenih znanstvenika i pobornika Freudeovih teorija, na temelju njegovih postavki, već su nakon Prvog svjetskog rata razvili nove, vlastite smjernice u razvoju psihoanalize. Najrenomiraniji, bečki liječnik i socijalist Alfred Adler optimističnom je "Individualnom psihologijom" obnovio Freudovu središnju postavku o nagonskoj povezanosti seksualnosti i agresivnosti, a ciriški, svjetski poznati terapeut Carl Gustav Jung utemeljio je učenje o analitičkoj psihoterapiji ljudskih osjećaja, koje je u proširenom "ja" postavio u središte svog nauka.
Godine 1923., u dobi od 67 godina, obolijeva od raka ždrijela, rezultat dugogodišnjeg strastvenog pušenja. Imao je 30 operacija u slijedećih 16 godina te do smrti bolove ublažavao morfijem. 1933. raste snaga Nacista u Njemačkoj koji, između ostalog, pale Freudove knjige. U ožujku 1938. Hitler dolazi na vlast i u Beču, Freudu se oduzima putovnica, ali njegova slava i utjecaj stranaca uvjerili su okupatora da ga puste. Odlazi sa suprugom u London i umire 23. rujna 1939. godine.
Pristaše ga neumjereno hvale, a drugi omalovažavaju njegove prljave misli, no većina se slaže kako je bio jedan od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća. Ne samo zbog utjecaja na profesionalnu praksu u psihologiji i psihijatriji već i zbog promjene načina na koji (zapadnjački) ljudi gledaju sebe i misle o svojim životima.
Njegovo je učenje postalo općeprihvaćeno, a u Hrvatskoj se njegov model liječenja primjenjuje već 70 godina. Psihoanalizu je u nas, kao metodu liječenja, uveo Freudov učenik prof. dr. Stjepan Betleheim, pa njome Klinika za psihijatriju od kraja dvadesetih godina ovoga stoljeća i Centar za mentalno zdravlje, utemeljen početkom tridesetih, u Zagrebu uspješno liječe psihoze, neurotske poremećaje, poslijetraumatske stresove i druge psihičke bolesti.

Zaključak
Edipov kompleks koji nije razriješen u odrasloj dobi može uzrokovati niz poremećaja funkcioniranja osobe, neuroze i mentalne poremećaje. U trenutku kad ti poremećaji počnu umanjivati kvalitetu života potrebno je obratiti se stručnjaku, odnosno psihijatru. Psihoanaliza, metoda liječenja koju je začeo Freud, samo je jedna od terapija izbora. Najvažnije je priznati sebi i drugom postojanje problema te bez osjećaja srama potražiti pomoć.

[Vilko]

Poremećaji svijesti




Kvantitativni poremećaji svijesti

Somnolencija
Somnolencija je najblaži kvantitativni poremećaj svijesti. Čovjek u stanju somnolencije djeluje pospano, apatično, inertno. Percepcija podražaja je moguća, ali samo ako se radi o intenzivnijem podražaju. Teško mogu vezati pažnju za neki predmet ili pojavu. Nesigurno je orijentiran u prostoru i vremenu.

Sopor
Soporozni bolesnik teže reagira na vanjske podražaje. S njim je vrlo teško ili gotovo nemoguće uspostaviti verbalni kontakt. Tijekom sopora poremećen je tijek svijesti pa nastupa amnezija, ili se bolesnik tek fragmentarno sjeća perioda sopora.

Koma
Koma je najteži kvantitativni poremećaj svijesti. Pacijenti, u najtežem stupnju kome, ne reagiraju na nikakve podražaje. Ugašeni su miotatički refleksi i refleks zjenica na svjetlo.
Kontinuitet tijeka svijesti je potpuno prekinut.


Kvalitativni poremećaji svijesti

Konfuzno-oneiroidno stanje
Naziv oneiroidno dolazi od grčke riječi oneiros, što znači san, jer ovo stanje ima dosta zajedničkog sa snom.
Stanje je karakterizirano nesigurnom orijentacijom pacijenta. Bolesnik djeluje smeteno i zbunjeno, teže prepoznaje osobe i predmete oko sebe, često zaluta, ima izražen osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Takvi odnosi mogu biti podloga za nastanak fluidnih, nesistematiziranih i prolaznih ideja odnosa. Pacijenti su naglašeno sugestibilni, afekt im je labilan. Oslabljena je kritička moć.
Konfuzno-oneiroidno stanje je kvalitativni poremećaji svijesti koji najčešće u podlozi ima organsku patološku promjenu, no ponekad se takvo stanje može javiti kao odgovor na stresnu situaciju.

Delirij
Delirij je osnovni sindrom akutnog moždanog sindroma, odnosno poremećaja koji se javlja u sklopu nekog organskog poremećaja.
Delirantni sindrom se sastoji od nekoliko osnovnih simptoma: prostoro-vremenska, kao i auto- (prema sebi) i alopsihička (prema drugima) dezorijentiranost, zatim čulne obmane tipa iluzija i halucinacija koje su najčešće neprijatnog sadržaja, strah koji se javlja kao reakcija na neugodne i zastrašujuće obmane, psihomotorna uzbuđenost koja je posljedica intoksiciranosti ili reakcije na neugodne iluzije i halucinacije.
Pažnja i shvaćanje bolesnika su potpuno oštećeni. Za cijeli period delirantnog stanja postoji amnezija.

Sumračno stanje
Sumračno stanje je oblik poremećaja svijesti kod kojeg je održana svjesnost o okolini i predmetima, ali se gubi svijest o vlastitom ja. Unutarnje psihičke funkcije su većinom uredne, stoga bolesnik nije upadljiv okolini. Dapače, on je sposoban obavljati neke radnje, sklapati poznanstva.
Međutim, bolesnik ne može "vidjeti" sebe, ne zna što radi, niti zašto to radi. Svijest je jako sužena, a duševni život se odvija na nižim slojevima ličnosti. Ovo stanje najčešće brzo nastupa, ali isto tako naglo i nestaje. Najčešći uzrok je epilepsija.

Somnabulizam
Somnabulizam ili mjesečarstvo je karakterizirano gubljenjem kontrole nad motoričkom aktivnosti. Takav gubitak kontrole događa se kad je svijest promijenjena stanjem sna, a motorička aktivnost se vrača u stanje "aktivnosti", prije no što se svijest ponovno "aktivira".
Mjesečarstvo može biti manifestacija epileptičkih oštećenja, ali može se javiti i kao konverzivni sindrom neuroza.

Fuga
Ovaj pojam je dobio naziv od latinske riječi fuga, što znači bijeg. Radi se o poremećaju svijesti koji je, kako mu i ime kaže, karakteriziran time da bolesnik bez vidljivog povoda-"odluta". Fuga se javlja kod epileptičara i kod konverzivnih neuroza.

Hipnotičko stanje
To je stanje karakterizirano suženjem svijesti koje je izazvano od strane osobe koja se služi različitim hipnotičkim metodama. Hipnotičko djelovanje može imati različiti efekt, pa se tako i hipnoze razlikuju po stupnju dubine "hipnotičkog sna".
Hipnoza se može koristiti kao jedan od načina otkrivanja skrivenih intrapshičkih konflikata.

[Vilko]

Kvantitativni poremećaji pamćenja



Gotovo je nemoguće zamisliti naš duševni život bez pamćenja. Uopće, da li bi duševni život postojao bez sjećanja. Bez pamćenja ne bi bio moguć kontinuitet u normalnom razvoju ličnosti, orijentacija u vremenu i prostoru, prepoznavanje već proživljenih situacija, doživljaja…

Pamćenje je psihička funkcija koja omogućuje da doživljaje koje smo nekada prije doživjeli ponovno dozovemo u svjesno i ponovno to svjesno proživimo. Jednostavan algoritam funkcije pamćenja sastoji se od tri osnovna stupnja: upamćivanje, zadržavanje upamćenog, pozivanje upamćenog u svjesno. Poremećaji pamćenja se klasificiraju u dvije skupine: kvantitativne i kvalitativne.

Kvantitativni poremećaji pamćenja

Hipermnezija
Hipermnezija se definira kao pojačana sposobnost pamćenja određenih događaja, sadržaja i sl. Pojačana sposobnost pamćenja češće je vezana uz afektivno obojena stanja (ugodna sjećanja, ali i neugodna iskustva). Često smo svjedoci da bi i sami htjeli zaboraviti neke neugodne situacije iz vlastitog života, ali upravo intenzivne emocije koje ih prate otežavaju da budu zaboravljene.
Hipermnezija se može javiti tijekom epileptičke aure, delirantnih stanja, stresnim situacijama, kako vidimo stanjima izuzetno stresnima i prijetećima za integritet osobe. Poremećaj u smislu hipermnezije može se javiti i tijekom maničnih epizoda, ali i kod uzimanja nekih droga (halucinogena).

Hipomnezija
Hipomnezija označava smanjenu sposobnost pamćenja. Ona se može javiti u sklopu organski oštećenja CNS-a, i tada se javlja uz druge simptome (hipoviligna pažnja, poremećena orijentacija, promjena psihološkog profila osobe). Ako je hipomnezija selektivna, tj. ako se radi o oslabljenoj mogućnosti sjećanja na neke objekte, sadržaje, osobe, onda je taj poremećaj vjerojatno psihogeno uvjetovan.

Lakunarna amnezija
Ovaj poremećaj je karakteriziran sjećanjima koja su fragmentirana, isjeckana. Pacijent se sjeća samo pojedinih detalja nekog događaja. Poremećaj se češće sreće kod bolesti krvnih žila, pa i onih u mozgu, ili kod delirantnih stanja kada svijest oscilira od većeg od manjeg stadija budnosti.

Retrogradna amnezija
Pojam amnezije označava ne-sjećanje, nemogućnost sjećanja. Retrogradna amnezija odnosi se na vremenski period prije događaja koji je uzrokovao amneziju. To mogu biti trovanje, udarac u glavu, krvarenje u moždano tkivo kod CVI-a.

Anterogradna amnezija
Anterogradna amnezija odnosi se na period koji nastupa kad se osoba nakon nekog kritičnog događaja (npr. trovanje, udarac u glavu, krvarenje u moždano tkivo kod CVI-a) vraća svijesti, ali se nakon nekog vremena ne može sjetiti što se događalo u tom razdoblju.

[Vilko]

Pažnja i poremećaji pažnje




Pažnja je psihička funkcija koja ima dvije osnovne komponente kojima je može opisivati i procjenjivati: prva komponenta se odnosi na usmjeravanje i usredotočivanje psihičke energije na određeni objekt (osobu, pojavu i sl.) - ta se komponenta pažnje naziva tenacitet, druga se važna funkcija pažnje odnosi na sposobnost premještanja naše pažnje s jednog objekta na drugi objekt- to se naziva vigilitet ili budnost pažnje.

Hiperviligna pažnja
Ovaj poremećaj se odnosi na pretjeranu budnost pažnje, tj. na naglašeno premještanje pažnje (psihičke energije) s jednog sadržaja na drugi. Susreće se kod maničnih stanja, ali i kod nekih anksioznih bolesnika.

Hipoviligna pažnja
Kod ovog stanja bolesnik teško, sporo i s poteškoćom pomjera pažnju s jednog sadržaja na drugi. Razlog tome mogu biti oslabljenost psihičke aktivnosti ili zbog zaokupljenosti nekim psiho-patološkim doživljajima. Stanje se uglavnom javlja kod različitih oštećenja CNS-a i kod depresivnih stanja.

Hipertenacitet pažnje
To je pojava snažnog fokusiranja i usredotočenja pažnje na samo jedan sadržaj. Ovaj poremećaj se nalazi kod depresivnih bolesnika, ali i kod nekih shizofrenih pacijenata.

Hipotenacitet pažnje
Hipotenacitet pažnje, ili smanjena mogućnost fokusiranja i održavanja pažnje na nekom sadržaju često je povezana uz poremećaj hipervigiliteta. To znači da je nemogućnost održavanja pažnje na nekom objektu često posljedica jako izraženog premještanja pažnje s jednog sadržaja na drugi. Zbog toga je ovaj poremećaj najčešći u maničnih bolesnika, ali i kod različitih organsko-funkcionalnih oštećenja CNS-a.

[Vilko]

Sa gornjim prenosom iz zdravstvene knjige sam mislio pokrio
mnoga pitanja ,koja su bila postavljena i nastavljaju se pitati na "TEMI ZDRAVLJE"

Jedan je problem ljudi su prelijeni da pregledaju sta vec ima napisano na i oko svojih pitanja.

Ali nismo svi jednaki, siguran sam da cu u slijedecih 6 mjeseci procitati na desetine puta stressu...anxiety...panic attacks i
drugim psikajatricnim problemima.....a sve sta treba je pogledati u napisanome ili samo naci na SEARCH.

Ja sam bio predbacen zasto prenasam "PASTE" ,kada svatko znade naci....ali kada dode do prakticnog onda je drugacije.

Pozdrav svima,

[Vilko]

podignuto za pitanje;slomljeni zivci

[Isildur]

Znate onu pjesmu?



Time is on my side! YES it is! Timeeee is on my side Yes it is!