Mentalne bolesti

[rycreedence]

Bokić! Već desetak godina patim od depresije što me dovodi do suicidalnih misli. Zadnjih tri godine idem kod psihijatra i pijem lijekove, ali još uvijek nisam dobro. Zato sam počela pisati blog da maknem stigmu mentalnih bolesti. Puno ljudi mi se javlja i nastojim svima pomoći jer na taj način pomažem i sama sebi. Nekako me tješi što nisam sama u svom ovom crnilu. Naravno, nekoliko njih kažu da sam premorbidna i da rješavam svoje probleme, ali ti zapravo ne shvaćaju kako je kad se želiš ustati iz kreveta, učiniti nešto sa svojim životom a psiha te sprječava u tome. Zato, želim širiti krug dobrote i da svi otvoreno pričamo. Ne želim vrijeđanje na nikakvim osnovama, bilo etničkih, vjerskih ili seksualnih. Lijep pozdrav, Antonija.

P.S. Možete baciti pogled na moj blog, svi komentari su dobrodošli: https://lonelytongue.wordpress.com/

[Tox]

Ok je namjera, ali tema nema svoj konkretni smjer rasprave. Link na blog stavi na temu depresija, a i u svoj potpis, tako da ljudi lakše dojdu do toga.
Edit: Ne smeta meni tema, da me krivo ne shvatiš. Već ona nije u skladu s pravilima foruma, tak da će moderatori odradit svoj posao i obrisat temu te po potrebi preselit post.

LP
Tox

[rycreedence]

Hej, nova sam ode, pa nisam znala kako to funkcionira. Hvala ti

[Tox]

Još uvijek stigneš editirat uvodni post , probaj smislit neki smjer rasprave. Nije loša ideja imat ovakvu temu gdje bi svi, neovisno o dijagnozi mogli raspravljat o...hm, kajjaznam ... eto spomenula si stigmatizaciju. Pa recimo o nošenju sa nekim emocijama i sl. Nađe se tema

Ajmo probat ...

[rycreedence]

Dobra ideja! Baš si drag. Idem promijeniti.

[rycreedence]

Ne znam kako editirati Nema uopće opcije edit.

[Tox]

A ima neki vremenski rok unutar kojeg, nakon što napišeš post, ga možeš dodatno editirat. Nema veze, nastavi pisat novi post ak imaš inspiracije.

[rycreedence]

Ok, evo konkretne teme. Pričat ćemo o stigmatizaciji okoline na mentalne bolesti. Ako imaš neku fizičku bolest, svi su: oh, jadan, kako ti možemo pomoći? A kad kažeš da si u depresiji onda bude ovako: to samo umišljaš, svi smo mi u depresiji, proći će, idi vani na sunce. Na napadaje panike gledaju ovako: ajde, ne se'i. I tako u krug. Zato sam i pokrenula blog, da se prestane šutjeti o samoubojstvu, mentalnim bolestima i psihičkim bolesnicima.

[radical change]

rycreedence kaže:

Ok, evo konkretne teme. Pričat ćemo o stigmatizaciji okoline na mentalne bolesti. Ako imaš neku fizičku bolest, svi su: oh, jadan, kako ti možemo pomoći? A kad kažeš da si u depresiji onda bude ovako: to samo umišljaš, svi smo mi u depresiji, proći će, idi vani na sunce. Na napadaje panike gledaju ovako: ajde, ne se'i. I tako u krug. Zato sam i pokrenula blog, da se prestane šutjeti o samoubojstvu, mentalnim bolestima i psihičkim bolesnicima.

Ljudi se plaše nepoznaog. Ljudi su doživjeli fizičku bol, pa kad kaeš boli me zub ljudi suosjećaju stobom. No malo ljudi je doživjelo depresivnu epizodu pa je sasvim normalno da te ne mogu razumjeti. Osim toga lječenje kod psihijatra se i danas povezuje sa teškim psihičkim oboljenjima. Zbog takvih predrasuda sam se praktički čitavo djetinjstvo borio sa depresijom i tek u srednjim dvadesetima odlučio potražiti pomoć nakon anksioznih napadaja.

Većina osoba sa psihičkim problemima imaju lake dijagnoze poput depresije i anksioznosti. Teški psihički poremećaji jako su rjetki i takve osobe koje se ne mogu integrurati u društvo ne viđaju se često po ulicama. Svi smo mi sasvim obični ljudi, koji vodimo običan život i pokušavamo se boriti sa svakodnevicom kao i svi ostali, no činjenica je da nas teške životne situacije jako često zakucaju u depresivnu epizodu, anksioznost i slično...
Ljudi se obično iznenade kada recimo dođu na grupnu terapiju, kada vide normalne ljude koji pričaju o svakodnevnim problemima, svojim osjećajima, zezaju se, poštuju i podržavaju.

Drago mi je da si otvorila blog. Meni je recimo pisanje po forumu jako mnogo pooglo i da izrazim sebe, i svoju agresiju i da u komunikaciji sa drugima nešto naučim i primjenim na sebe, a posebno da drugima koji imaju sličnih problema bodrim korisnim savjetima. Samo tako naprijed, slobodno izrazi sebe, radi na sebi i rezultati moraju doći...

[My time]

Depresija i anksioznost nisu mentalne bolesti za razliku od šizofrenije.
Problem je naše zaostalo društvo koje svrstava npr. panični poremećaj u mentalnu bolest.
U Americi je normalno imati svog psihijatra, a kod nas se ljudi boje reći da mu idu da ih drugi ne bi osudili da su mentalni bolesnici. Sramotno.
Mene zanima samo do kada će tako biti i hoće li se ikada kod nas to smatrati normalnim.
Uvjerena sam da više od 60 posto ljudi ima nekih psihičkih problema, samo što se svi različito nose s tim tj. neko svoje strahove doživljava jako duboko i to se nakon određenog vremena pretvori u anksiozni poremećaj koji ga sputava u životu, a drugi ga ne shvaćaju jer misle da umišlja (iako imaju isto neke svoje skrivene strahove, ali se znaju nositi s njima i dobro ih skrivaju).
Tako na kraju ne preostaje ništa drugo nego šutjeti o svom problemu jer ljudi znaju biti jako okrutni i bezobzirni i onda dolazi do zatvaranja u sebe i depresije koja nakon nekog vremena kulminira ako se sam ne uspiješ izvući iz tog začaranog kruga.
Btw, zar je toliko bitno mišljenje drugih da neki ostaju zauvijek u vrtlogu depresije?

[rycreedence]

Za radical chage: Prvo da ti kažem, sviđa mi se tvoj quote. Gle, kod mene u mojoj USKOJ okolini je grozno. Jedna osoba ima šizofreniju, a druga ima predšizofreni poremećaj i pokušala se ubiti par puta. Ne želim u detelje tko su oni jer ne želim narušavati njihovu intimu, nego samo da prikažem s čim se (osim sa svojom bolesti) moram svakodnevno nositi. I da, ljudi prvu osobu socijalno izopćavaju premda je ona dobra, tiha, mirna i svakome pomogne. A druga osoba zbog nesanice trpi sve nuspojave koja ona donosi. Zato i želim pričati s neutralnim osobama jer je pisanje (kratkih priča, pjesama, bloga) jedino što me sačinjava izuzev krvi. Da se ne mogu izraziti, odavno bih se propucala.

Za my time: Kako misliš da depresija nije mentalna bolest? Meni je dijagnosticirana manična depresija, ansioznost i bipolarni. To je sve u mojoj glavi, znači da je mentalne naravi. Ja depresiju nisam stvorila, želja za samoubojstvom traje još od desete (!) godine. Zato i ne želim šutjeti, predugo vremena sam kukavica. Nije bitno mišljenje drugih, nego da moj i vaš glas čuju oni kojima je potrebna pomoć i nemaju se gdje obratiti. Ono što uvijek kažem, kritike i mržnja drugih prema meni je ništavna i ne dotiče me se jer nitko me na svijetu ne može mrziti i poraziti osim mene same.

[JustOnPaper]

Nije ništa u tvojoj glavi, nego imaš narušenu neuro-kemijsku strukturu mozga.

Nisi kriv/kriva za to. Mozak ti zbog toga narušene neuro-kemijske strukture drugačije interpretira podatke.

[rycreedence]

JustOnPaper kaže:

Nije ništa u tvojoj glavi, nego imaš narušenu neuro-kemijsku strukturu mozga.

Nisi kriv/kriva za to. Mozak ti zbog toga narušene neuro-kemijske strukture drugačije interpretira podatke.

Hej, justonpaper. Misliš da se to ikad može promijeniti? Pijem AD, lamotrigin, i cerson za spavanje.

[radical change]

rycreedence kaže:

Hej, justonpaper. Misliš da se to ikad može promijeniti? Pijem AD, lamotrigin, i cerson za spavanje.

Ne znam zašto je tragedija ako piješ antidepresive. Prije svega ljekovi služe tome da te stabiliziraju i pomognu ti da možeš normalno živjeti i raditi na sebi zar ne. Ukoliko bi ih trebala piti i čitav život što je tragično u tome, zar nije najbitnije da funkcioniraš relativno dobro..?

Razine serotonina u mozgu su ti ispod normalnih i od tuda depra. Ali depra nije došla iznenada, plod je djetinjstva i naučenih negativnih obrazaca ponašanja, loše slike o sebi i svijetu oko sebe... to se uči prepoznati i treba raditi na sebi, za to služi psihoterapija, samo tako možeš ići naprijed u tom smislu.

Dalje trebaš se okružiti hobijima, pozitivnim ljudima, raditi ono što te ispunjava, izražavati i dobre i loše emocije, razmišljati o uzroku svojih emocionalnih stanja (što te nervira i ZAŠTO, dakle što leži ispod površine, koje okidače imaš za negativno ponašanje i pokušati sve to balansirati). Osobe sa težim psihičkim dijagnozama znaju jako crpiti energiju iz nas, dakle ti ako želiš pomoći i suosjećaš nažalost moć promjene je samo u našim vlastitim rukama, stoga ne dopusti da se netko previše oslanja na tebe i crpi ti energiju koju ne možeš nadoknaditi jer energiju trebaš i sama i to u velikim količinama.

Mislim da je dobro da pišeš blog, dobro je što se liječiš radiš na sebi, samo tako nastavi...

[jedan-od]

radical change kaže:

Ljudi se plaše nepoznaog. Ljudi su doživjeli fizičku bol, pa kad kaeš boli me zub ljudi suosjećaju stobom. No malo ljudi je doživjelo depresivnu epizodu pa je sasvim normalno da te ne mogu razumjeti. Osim toga lječenje kod psihijatra se i danas povezuje sa teškim psihičkim oboljenjima. Zbog takvih predrasuda sam se praktički čitavo djetinjstvo borio sa depresijom i tek u srednjim dvadesetima odlučio potražiti pomoć nakon anksioznih napadaja.

Većina osoba sa psihičkim problemima imaju lake dijagnoze poput depresije i anksioznosti. Teški psihički poremećaji jako su rjetki i takve osobe koje se ne mogu integrurati u društvo ne viđaju se često po ulicama. Svi smo mi sasvim obični ljudi, koji vodimo običan život i pokušavamo se boriti sa svakodnevicom kao i svi ostali, no činjenica je da nas teške životne situacije jako često zakucaju u depresivnu epizodu, anksioznost i slično...
Ljudi se obično iznenade kada recimo dođu na grupnu terapiju, kada vide normalne ljude koji pričaju o svakodnevnim problemima, svojim osjećajima, zezaju se, poštuju i podržavaju.

Drago mi je da si otvorila blog. Meni je recimo pisanje po forumu jako mnogo pooglo i da izrazim sebe, i svoju agresiju i da u komunikaciji sa drugima nešto naučim i primjenim na sebe, a posebno da drugima koji imaju sličnih problema bodrim korisnim savjetima. Samo tako naprijed, slobodno izrazi sebe, radi na sebi i rezultati moraju doći...

Imaš pravo, što se tiće boli. Ali kod mene je ta psihička bol puno jača nego fizička (ako si nešto slučajno napravim - udarim, poreže itd). Imam OKP, BAP,
depresiju.
Ne bih se složio s tobom da su to lake dijagnoze. Borim se s tim već duže vrijeme (2-3-4 godine više ne znam ni sam). Dio sam se borio bez psihijatru, a dio uz pomoć psihijatra.
I što se dešava - i dalje se borim s konstantnim mislima o samoubojstvu.
Fizička bol dođe i prođe, ali ova psihička je konstantna (barem kod mene).
Kad sam pitao doktora da li se to uopće može izliječiti rekao je doslovno "tko zna" "kod nekoga da kod nekoga ne".
U većim gradovima je lakše s tim terapijama, obično ideš s ljudima koje vjerojatno nikad nisi ni vidio, ali u malim sredinama su velike šanse da te netko vidi - iako se ne sramim toga (bolest je bolest, ma kakva bila).
Ako te netko poznati vidi odmah si proglašen ludim, lijenim, nesposobnim itd.
I ja bih htio ići na te terapije ali nemam mogučnosti.

[rycreedence]

Radical change: Ja se uopće ne mogu ustati iz kreveta. Mišići me bole od ležanja, ne mogu se otišurati, ništa. Zato sam na laptopu i ovakva komunikacija mi jako psihički pomaže. U zadnjih par dana sam se dvaput pokušala ubiti, ali jučer nisam ni pomislila na to jer sam bila sritna što sam otvorila temu na forum.hr i šta pričam s ljudima o tome. Meni uopće nisu problem ljudi s težim dijagnozama, dapače.

Što kažeš na to da me najbolja frendica otkantala jer joj crpim energiju i da je u kurcu zbog mene narednih par dana? A zajebavala sam se s njom, nasmijavala je i to sve, ali ne mogu ja sad glumit 100 posto i to pred ljudima koji su mi najbliži.

za jedan-od: Bok Kod mene ne prođe dan a da ne pomislim o samoubojstvu. Prvi put se to javilo negdje oko 9, 10 godina i otad konstantno. Samo što sam ja prevelika kukavica i odgađam to. U kojem gradu živiš? Pa i ja živim na selu ali idem kod psihića u Zadar. Ne znam jesi li pri parama da odlaziš u neki veći grad blizu tvog mjesta.

[john newman]

My time kaže:

Depresija i anksioznost nisu mentalne bolesti za razliku od šizofrenije.

Jesu. Mentalne bolesti u hrvatskom društvu su svrstane pod naziv duševne bolesti. Po međunarodnoj klasifikaciji bolesti sve dijagnoze od F00 - F99 su svrstane pod nazivom mentalne-duševne bolesti i poremećajem.

Kako to ide u društvu a eto vidim kod tebe stigmatizacija mentalnih poremećaja je u svom tijeku.

Ja bih osobno naziv mentalne/duševne bolesti izbacio iz upotrebe. Duševne zbog religijsko-vjerske konotacije i aludiranja da u nama postoji duh koji obolijeva. Dok oznaka mentalne bolesti odjekuju nekim mračnjaštvom i sama ta riječ je odbojna. Psihički poremećaji su po meni pravi naziv za sve moždane devijacije.

A recimo šizofrenija koja je u društvu prikazana kao bolest koja će cijeli planet lansirati van vidljivog dijela Svemira bi se trebala zvati psihotični poremećaj, što je po MKB označen kao zasebna mentalna bolest od šizofrenije. No...

Problem je naše zaostalo društvo

koje svrstava npr. panični poremećaj u mentalnu bolest.

Svi poremećaji od 00-99 (F) su psihičke - moždane naravi.

U Americi je normalno imati svog psihijatra, a kod nas se ljudi boje reći da mu idu da ih drugi ne bi osudili da su mentalni bolesnici. Sramotno.
Mene zanima samo do kada će tako biti i hoće li se ikada kod nas to smatrati normalnim.
Uvjerena sam da više od 60 posto ljudi ima nekih psihičkih problema, samo što se svi različito nose s tim tj. neko svoje strahove doživljava jako duboko i to se nakon određenog vremena pretvori u anksiozni poremećaj koji ga sputava u životu, a drugi ga ne shvaćaju jer misle da umišlja (iako imaju isto neke svoje skrivene strahove, ali se znaju nositi s njima i dobro ih skrivaju).
Tako na kraju ne preostaje ništa drugo nego šutjeti o svom problemu jer ljudi znaju biti jako okrutni i bezobzirni i onda dolazi do zatvaranja u sebe i depresije koja nakon nekog vremena kulminira ako se sam ne uspiješ izvući iz tog začaranog kruga.
Btw, zar je toliko bitno mišljenje drugih da neki ostaju zauvijek u vrtlogu depresije?

Depresija je na neki način pošast novog doba. Kako je to neko već naglasio, ljudi se boje nepoznatog. Znači nepoznavanjem depresivnog poremećaja okolina se postavlja prema njemu kao i prema svemu nepoznatom. Tako da po mom mišljenju oboljeli bi trebao raditi prvenstveno na sebi; u smislu korištenja svih mogućih sredstava da se iz tog s(r){t}anja izvuče, a ne još okolo pričati okolini kako je depresivan/anksiozan: slušati savjete okoline tipa "pa ne budi depresivan", slušati svakakve poruge, podsmjehe i sl što u konačnici vodi u depresivnu agoniju, / crne rupe iz koje je nemoguće izaći.

U novije doba po statistici u RH, u prosjeku 25 % stanovnika upadne u bar 1 depresivnu epizodu što je u konačnici vrlo čest poremećaj jer ispada da svaki 4 stanovnik hrvatske bar 1 oboli od depresije.

A kao što i sve druge bolesti imaju svoju stigmatizaciju, tako je to i sa psihičkim poremećajima koji će u budućnosti biti učestaliji.

[rycreedence]

Bok, John Newman Sviđa mi se tvoj način pisanja. Jedino se ne slažem da okolini ne treba ništa pričati, jer sad, kad sam izašla s tim u javnost (mislim, blog, face, uživo), imam puno više podrške i puno mi se ljudi javlja, a i postala sam bliža s frendicama i obitelji. Cilj u životu mi nisu pare, nit Oscari, nit slava, nego bih voljela spasiti barem jednu osobu. Meni je to misija i prolazak kroz trnje i osude me ne diraju.

[jedan-od]

rycreedence kaže:

za jedan-od: Bok Kod mene ne prođe dan a da ne pomislim o samoubojstvu. Prvi put se to javilo negdje oko 9, 10 godina i otad konstantno. Samo što sam ja prevelika kukavica i odgađam to. U kojem gradu živiš? Pa i ja živim na selu ali idem kod psihića u Zadar. Ne znam jesi li pri parama da odlaziš u neki veći grad blizu tvog mjesta.

Da, i ja sebe smatram kukavicom jer isto stalno odgađam to što bi trebao napravit (samoubojstvo). Najlakše bi bilo da me negdje pokupi kamion ili nešto drugo gdje ja ne bih morao sudjelovati svojom voljom.
Živim pokraj jednog manjeg grada, radim u gradu, ali na takvoj poziciji da me pozna hrpa ljudi, a znaš kako kod nas ljudi još uvijek reagiraju na psihičke probleme. Odem ja povremeno psihijatru, pijem i terapiju koja mi malo pomaže, ali te misli o samoubojstvu ne nestaju.
Mogao bih otići u neki veći grad kod privatnog psihijatra, ali ne vjerujem da bi mi baš puno pomogao u odnosu na ovog "državnog " kod kojeg idem.
Meni bi trebala psihoterapija, koliko mi se čini.
I psihijatar i liječnik OM su mi više puta rekli da ću uništiti sam sebe, ali u ovoj situaciji me zaboli za mene samog.
Psihijatar me je već nekoliko puta nagovarao da ostanem u bolnici ili barem na dnevnom boravku, ali to si ne mogu priuštiti zbog poslovnih obaveza.

[rycreedence]

Jedan od: Gle, posao može čekati, bitnije ti je mentalno zdravlje. Uzmi godišnji, bolovanje, šta li već i odi u bolnicu. Te misli o samoubojstvu neće nestati priko noći, to znam i sama. I meni bi bilo najlakše da netko drugi odradi posao umjesto mene, ali ne želim tim ljudima biti na savjesti ostatak života. Ugl. ako želiš, javi mi se u PM.