Leksikon religijskih pojmova

[Dunj@]

Bog,
(lat. Deus, grč. teos, sanskr. bhagus, hebr.El, Elohim, arap. Allah),
predmet religiozne vjere, posljednja zbiljnost ili sveto biće koje čovj štuje. Jedan je od najčešćih oblika što ga poprima ->sveto u različitim religijama.

U ->politeizmu se zamišlja u mnoštvu antropomorfnih likova, koji su personifikacija neke prirodne sile ili kojeg božanskog atributa.

U ->panteizmu se zamišlja kao neosoban ->kozmički zakon, prisutan u svemu, a vanjski svijet je samo njegovo pojavno očitovanje.

U ->monoteizmu je jedno, apsolutno, duhovno i onostrano biće, stvoritelj i pratemelj svega što postoji; on je beskonačan, nepromjenljiv, vječan, dobar, pravedan, svemoguć i sveznajući.

U konkretnim religijama predodžbe o Bogu stječu se ->religioznim iskustvom (->hijerofanija, ->teofanija, ->objava), a u filozofiji i ->teologiji sustavnim i kritičkim razmišljanjem. To razmišljanje može biti afirmativno (->teodiceja) i korjenito osporavateljsko
(->ateizam).

[i]Dalje su posebno obrađeni pojmovi:
1. Religijska predodžba
a)Animizam
b)Politeizam
c)Kozmičke religije

Brahmanizam poima sveto biće na više načina. U filozofskom shvaćanju ono je ->brahman, jedna, vječna i apsolutna zbiljnost, koja obuhvaća sve što postoji. Promjenljivi svijet samo je privid (->maya).
U ->pučkoj religioznosti štuje se mnoštvo bogovo, no oni su samo pojavni oblici brahmana. Svaki bog ili božica imaju svoju vlastitu ulogu. Tri glavna božanstva (->Brahma, ->Višnu i ->Šiva), stvoritelj, uzdržavatelj i razaratelj svijeta, tvore jedinstvo trju moći (->Trimurti), što podsjeća na kršćansko ->Trojstvo.
Indijski bog stvaratelj ne stvara u židovsko-kršćanskom smislu, jer je svijet vječan, a on bog koji je od početka.

U ->hinduizmu (mlađem brahmanizmu) zamišlja se osobno i podsjeća na židovsko-kršćansku predodžbu o Bogu. (->bhakti).

Budizam apsolutnu zbiljnost ili sveto biće poima kao neosobni kozmički red. Bogovi postoje ali nisu krajnja, apsolutna zbillnost, kao ni u grčkoj religiji.
U ->kineskom i ->japanskom budizmu i ->Budha je preobražen u božansko biće.
Konfucijanizam i daoizam zamišljaju apsolutno biće i sveto biće kao neosoban i sveobuhvatan kozmički red.
U ->daoizmu je to kozmički ritam (-dao), a u konfucijanizmu nebeski moralni red.

d) Objavljene religije
monoteističkog tipa i biblijskog podrijetla naglašavaju Božju onostranost (->transcendencija), osobnost i jedinstvo.

Nastavlja se s ovim objavljenima.

[Dunj@]

d) Objavljene religije
monoteističkog tipa i biblijskog podrijetla naglašavaju onostranost (->transcendencija), osobnost i jedinstvo.

Židovstvo
već u prvim redcima ->Svetog pisma uvodi ideju o Božjoj onostranosti. Bog je stvoritelj i takvo poimanje obilježava sav židovski iskaz o Bogu. Reći da je svijet stvoren znači da nije proistekao (->emanacija) iz Boga već je u temelju ovisan o Bogu, njemu nešto izvanjsko. Djelo je božje volje pa u svom postanku i opstanku ovisi o Bogu. Stoga se židovstvo protivi svakoj ->idolatriji, apsolutiziranju stvorenja. U tom smislu valja shvatiti strogu zabranu likovnog predočavanja božanstva.

No po biblijskom nauku čovjek je stvore na sliku i priliku Božju pa je hebrejska predodžba o Bogu antropomorfna, a predodžba o čovjeku teomorfna.
Tu je začetak budućeg kršćanskog bogočovještva u Kristu.
Bog patrijarskima i izabranom narodu obećava ->Savez, stupa u nj, može biti srdit pa i ljubomoran. Njegovi su primarni atributi pravičnost, pravednost, milosrđe i vjernost. Predstavljen je kao kralj, sudac i pastir. Premda se ime -Jahve često tumači u smislu "Ja sam onaj koji jesam!", hebrejskoj predodžbi strano je i apstraktno, metafizičko poimanje Boga. On je živi Bog, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev.

Također je njegov bitni atribut jedincatost, izražena u prvoj zapovijedi iz Dekaloga: "Nemoj imati drugih bogova uz mene!" U nekim biblijskim spisima govori se o Duhu Gospodnjem, Anđelu Gospodnjem i o Mudrosti Gospodnjoj, što je poosobljenje bitnih božanskih svojstava.

[Dunj@]

Kršćanstvo
je iz SZ preuzelo temeljne predodžbe o Bogu, nadopunilo ih novozavjetnim naukom i u prva 4 stoljeća kršćanske ere razradilo u teološki nauk o ->Trojstvu. Starozavjetni Bog za kršćane je "Otac Gospodina našeg Isusa Krista", jer ga je sam Isus zazivao: ->Abba! (Oče!).
U NZ Bog i Toac su istoznačnice, čime se ističe milosrdna i vjerna ljubav prema čovjeku. Isus otkriva Oca kao čovjekotražitelja, a moć i svemoć Božja poimaju se polazeći od Božje ljubavi. Isus je priznat Božjim Pomazanikom (->Mesija, ->Krist) i utjelovljenjim Sinom onoga kojega je zazivao zazivom Abba!
U Evanđelju po Ivanu Isus se naziva -> Riječ (->Logos), utjelovljenim očitovanjem Boga unutar stvorenog svijeta (->kristologija). Oba imena, Sin i Riječ, uključuju da je on različit od Oca i u isti mah jedno s njime. Isto vrijedi za ->Duha Svetoga, jer je on Duh Oca i Sina. Zapadno kršćanstvo ističe njegovo proizlaženje (odnos podrijetla) od Oca i Sina, a istočno samo njegovo proizlaženje od Oca (->Filioque). Duh Sveti uosobljeno je preobilje ljubavi Oca i Sina te se Božja nazočnost i djelovanje u stvorenju.
Duh vodi stvorenje prema punini u Bogu (->eshatologija). Kršćansta ->teologija također govori o tri osobe (->hipostaza) u jednom Bogu (Otac, Sin i Duh Sveti), pri čemu taj pojam ne treba shvatiti u antropomorfnom smislu. U trinitarnoj teologiji on ukazuje na subzistentne, samostojne odnose u Bogu, uosobljeno postojanje jedne božanske biti shvaćane kao ->ljubav.

Islam
se pojavio kao snažna reakcija na politeističke kultove u Arabiji, pa ističe najradikalniji monoteizam među trima religijama koje imaju biblijske korjene.
Allah znači Bog (->El, ->Elohim). On je osoban, transcendentan i jedincat, zabranjeno ga je prikazivati u bilo kakvu liku. Prvi članak vjere glasi: "Nema boga do Alaha, a ->Muhamed mu je ->prorok".
Alah ima 7 osnovnih atributa: život, znanje, moć, volju, sluh, vid, govor. Posljednje tri ne smiju se shvatiti antropomorfno. Njegova je volja apsolutna i sve što se zbiva ovisi o njoj pa su vjernici i nevjernici predodređeni za vjeru ili za nevjeru (->predestinacija).

Od tri ->bogoslovne krjeposti islam ističe ->vjeru, židovstvo ->nadu, a kršćanstvo ->ljubav.

2. Filozofski pristup Bogu
a) Božanska narav i atributi (ovo ne bih pisala)
b) Spoznaja i vjera ...ovdje ima zanimljih stvari o čemu se na forumu malo ili nikako nije govorilo.

[Dunj@]

Spoznaja i vjera

S obzirom na spoznaju onog što religiozni čovjek imenuje svetim bićem, božanstvom ili Bogom, mogu se razlikovati dva puta:
iskustveni i racionalni, s prijelaznim oblicima i nijansama. Ako je Bog temelj i izvor bitka i bića, a ne samo biće u nizu bića ili najviše biće, onda on ne postoji u istom smislu u kojem postoje stvari u svijetu. U tom smislu krivo je reći za Boga da "postoji", premda je to uobičajen način govora.

Vjerovati u Boga znači imati povjerenje u pratemelj (P.->Tillich) svega što postoji i pouzdavati se u posljednju suvislosti pravednost koja ravna svime (->vjera). Taj način izražavanja os tavlja otvorenim pitanja o transcendenciji i imanenciji, o osobnom i neosobnom u božanskom biću.
Prvi je razlog vjere u Boga u -> religioznom iskustvu, kojim ljudi postaju svjesni svetog bića (->hijerofanija, ->teofanija,->objava).

To mogu biti dublje proživljena životna iskustva (moralna iskustva, međuljudski odnosi, osjećaj lijepoga, traženje istine) koja djeluju objaviteljskom snagom i vode prosvjetljenju i obraćenju. Mogu biti intezivna mistična iskustva praćena viđenjem i audicijom. Katkad je t o svijest o konačnosti, suočenje s patnjom i smrću u graničnoj situaciji (K. -> Jaspers). Oni koji su prošli kroz to iskustvo sreli su se s granicom vlastitog bića, postali svjesni nečeg što ih zastrašuje i privlači (->sveto).
Za mnoge religiozne ljude ta su iskustva sama po sebi autentična pa ne osjećaju potrebu racionalnog obrazloženja.

Kako je čovjek razumsko biće, on svoja iskustva nastoji razumski obrazložiti, pa i r eligiozno iskustvo. Tako su u ->teodiceji i
->apologetici nastali ->dokazi Božje opstojanosti. Zaokupljali su misao antičkih, srednjovj. i novovj. filozofa i religijskih mislilaca.
Prema tim dokazima kršćanski su mistici uvijek bili suzdržani, držeći da je Bog
->misterij koji se neda razumom dokučiti ni riječima izreći.

Radikalno ih je slijedila aristotelovsko-tomistička struja, a više-manje ih je osporavala augustinička.
->Protestantizam i ->Jansenizam radikalno im je suprostavio vjeru (->fideizam), a B. ->Pascal ->srce. S.->Kierkegaard govorio je o paradoksalnoj naravi vjere
(->paradoks), koja se ne može izreći logikom.

Suvremena teologija i kršćanski egzistencijalistički mislioci radije govore o putovima prema Bogu nego o dokazima za Božje postojanje. Stoga ih uključuju u kontekst osobnog religioznog iskustva (K.Rahner, G. Marcel).

Po ->agnosticizmu o Bogu se neda ništa pouzdano reći,
a ->ateizam je korjenito nijekanje Boga.

[Adura]

Alah ima 7 osnovnih atributa: život, znanje, moć, volju, sluh, vid, govor. Posljednje tri ne smiju se shvatiti antropomorfno. Njegova je volja apsolutna i sve što se zbiva ovisi o njoj pa su vjernici i nevjernici predodređeni za vjeru ili za nevjeru (->predestinacija).

Mala korekcija

U islamu postoji princip al idafatu la tufidu al sifa(opisna kontrukcija--> X opisuje Y ali X nije jednako Y) gdje X nije atribut Y-na.
Naime opisna kontrukcija(al sifa) nije atribut (mada neki od pravaca u Islamu - danasnje grupe koje sebe zovu 'selefi' tvrde da jeste )

Ajet 'Allahova ruka je iznad njihovih'(48:10) najbolje pokazuje primjer opisne kontrukcije(u arapskom jeziku).
Ovim ajetom se ne kaze da je 'Allahova ruka' njegov atribut.
Na slican nacin se opisuje i sluh , vid i sl(sve ovo ustvari ne ulazi pod atribut, vec pod opisnu kontrukciju).


Ova kontrukcija je nacin na koji arapcki jezik se u isto vrijeme koristi ovosvjetskim pojmovima, da bi opisao onostrano, ono sto je nepoznato covjekovom iskustvu.Ali u isti mah opisujuci to se i 'odrice' jednakosti tih pojmova sa onostranim(narocito je to istaknuto u onom dijelu kada se Raj opisuje kao Basca-Dzenet, gdje dzenet nije doslovno 'basca' vec prestavlja sigurno, zasticeno mjesto , ugodno i prijatno).

Arapski je veoma bogat ovakvim kontrukcijama i uzima metaforu kao najvisi domet jezickog iskaza , a u isto vrijeme (metaforom) priznaje ne mogucnost bilo kojeg jezika da iskaze onostrano(ono sto je nepoznato covjekovom iskustvu).Uglavnom divnih primjera ima na ovu temu (oni koji ne poznaju arapski tesko mogu uociti ljepote Kur'anskog stila i njegov cudnovat nacin kazivanja )

U grubo ajeti koji koriste opisnu kontrukciju (al sifa) se smatraju mutashabihat odnosno 'metafore' (tesko je naci na nasem jeziku slican primjer).
recimo ako se kaze "Nasi se borci bore kao lavovi', to ne znaci da su nasi borci lavovi, vec da su 'posudili' osobine lavova(kao sto su hrabrost, srdacnost, snaga) ...i sl..u ovom slucaju 'lavovi' su mutashabihat - metafora-figurativno znacenje(doduse ima tu josh dodatnih objasnjenja ali na tu temu zasita se mogu pisati knjige i knjige...a i pisane su).Metafora je mutashabihat iliti figurativno znacenje, ali isto nije atribut, stoga 'sluh, vid, govor' ne podpada pod Allahove atribute.

[Dunj@]

Biblija (grč. mn. biblia:knjižice),
zbirka tekstova koje Židovi (samo SZ) i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere; nastali su u vremenu između <--1000 (suci 5) i 100 (Otk i 2 Pt).
Naziva se i -->Sveto pismo, Pismo ili Pisma.

Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe qodeš (Sveti spisi) ili Tenak (akronim za Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90.g. u Jamniji; priznali su 24 knjige nadahnutim i obvezatnim za židovsku vjeru. Dijele Bibliju na 3 skupine: -->Tora, -->Neviim, -->Ketuvim. Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Danijela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom.

Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (<--V. do <--IV.st.) Izvorno su biblijske knjige pisane na svicima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci zadržali staro feničko pismo
Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (hebr. sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, u prijepisu su poslije dodavani znakovi za samoglasnike
(-->masoreti).

Kršćani dijele Bibliju na Stari i Novi zavjet.
Stari zavjet obuhvaća 39 -->protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam -->deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovu -->apokrifima).

Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., obuhvaća 27 knjiga koje prihvaća cjelokupno kršćanstvo: četiri -->evanđelja, -->Djela apostolska, 21 -->poslanicu i -->Otkrivenje.

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost (-->tekstualna kritika) nastoji znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije.

Židovi tumače Bibliju doslovno (-->pešat) i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao (-->deraš), tumače je već od <--II.st. sve do danas (-->Midraš,
-->halaha, -->hagada i dr.)
U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima.

Kršćani tumače Bibliju od početka II.st:
aleksandrijska škola zastupala je -->alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje.
U sr.vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje.

Katolici u tumačenju slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće.

U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (-->egzegeza,
-->hermeneutika). Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju interkonfesionalno obilježje.

Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika (-->biblijski prijevodi). Njezino značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.

U nastavku obradit ću pojmove iz ovog teksta na koje upućuju strelice. Ponajviše židovske o kojima manje znamo.

[Dunj@]

Sveta pisma
1.Spisi u kojima je sadržano učenje nekih religija Oni su za njih sveti spisi, kanon, mjerilo njihove religije. Takve se religije nazivaju religije knjige (židovstvo, kršćanstvo, islam, brahmanizam).

Već su stari Grci imali spise kojima su pridavali božanski autoritet, vjerovali da ih je sam Bog nadahnuo ili napisao i izuzimali ih od ostalih spisa, za razliku od profanih. Od početka su se svetim spisima bavili svećenici; oni su ih čuvali i tumačili. S vremenom je nastao poseban stalež ljudi koji su se posvetili tumačenju svetih pisama.
U židovstvu su to pismoznanci, u islamu ulema, au kršćanstvu teolozi.

Oni razrješuju poteškoće koje nastaju u tumačenju starijih spisa, u kojima su zapisi odraz određenog vremena koje je u drugim vremenima bez prilagodbe teško primjenjivati. -->Sveto pismo,
-->Tora, -->Kuran.

2. Pisma kojima su zapisani sveti spisi (hebrejsko, grčko, latinsko, glagoljica, ćirilica, koptsko, arapsko, sanskrtsko pismo).

Tora (hebr. torah: učenje, uputa, zakon), u SZ i u židovstvu, pisani Božji zakon, sažetak starozavjetne i židovske vjere, Mojsijevo -->Petoknjižje.

Osim pisanog Zakona Božjeg (Torah še bi-ketab), u židovstvu postoji i usmeni Zakon (-->Torah še be-al-pe), koji je sačuvan u Talmudu i u ostaloj rabinskoj literaturi.

U kršćanstvu izraz Tora znači Stari zavjet. -->Biblija, -->Talmud

Tora še be-al-pe (hebr. torah še be- 'al-peh: zakon koji je na ustima),
židovska vjerozakonska predaja koja nije zapisana u Petoknjižju; usmeni zakon. Prenosio se dijelom usmeno, dijelom u okviru zapisa običaja, propisa i sl. Tumačio je, dopunjavao, širio, razrađivao i prilagođavao novim životnim uvjetima Mojsijev zakon, a budući ga prema predaji prvotno nije zabilježio ni sam Mojsije, njegovo je zapisivanje bilo zabranjeno.

U doba drugog Hrama farizeji su ga držali svetim i obvezujućim, vjerujući da je objavljen Mojsiju na Sinaju zajedno s pisanim zakonom; saduceji su držali da nije sastavni dio Božje objave.

Učio se i usmeno prenosio na u akademijama. Počeo se zapisivati vjerojatno nakon Bar Kohbinih ratova, te su na početku III.st. od prikupljene građe nastale -->Mišna i -->Tosefta, a poslije-->Talmud.
U gaonsko doba karaitska sljedba sustavno ga je odbacila. U ostalom židovstvu učio se u talmudskim školama i držao jednako nadahnutim i obvezujućim kao i Tora, sve do prosvjetiteljstva, od kada liberalno i reformirano židovstvo u njem vidi neobvezujuće i isključivo ljudsko djelo.

[Dunj@]

masoreti (hebr. masoretim),
židovski učenjaci koji su se bavili -->masorom. Djelovali su VI-X.st. u Babiloniji i Palestini (Tiberijada). Među masoretima poznate su obitelji Ben Ašer i Ben Naftali (X.st.).

masora (hebr. masorah: veza, predaja),
rubne bilješke u hebrejskim biblijskim rukopisima. Ispisivali su ih židovski učenjaci (-->masoreti). Svrha je bilježaka vokalizacija konsonantskog pisma i ispravljanje pogrešaka u rukopisima. Pri utvrđivanju samoglasnika polazilo se od logičkih pravila i od uporabe u srodnim jezicima (npr.arapski). Gotovo svi su starozavjetni hebrejski rukopisi masoretski.

protokanonske knjige,
biblijske knjige čiju pripadnost kanonu prihvaćaju Židovi i kršćani.
deuterokanonske knjige,
starozavjetni spisi koje Židovi i protestanti ne priznaju kanonskim, te ih nazivaju -->apokrifi (Prva i Druga o Makabejcima, Judita, Tobija, Knjiga Mudrosti, Baruh, Knjiga Sirahova, dijelovi Estere i Danijela).
Deuterokanonske knjige bile su uvrštene u -->Septuagintu, ali ih židovski kanon, proglašen u Jamniji (90.g.), nije priznao.

Katolička crkva je na Tridentskom koncilu definirala kanon biblijskih knjiga u koji je uvela i spomenute knjige.

Septuaginta (lat. sedamdesetorica),
prijevod Biblije na grčki (kratica LXX). Priređen je u Aleksandriji (Egipat) od <--III. do <--I.st. za Židove koji više nisu govorili hebrejski, sedamdesetorica
Aristejeva legenda iz <--I.st., po kojoj su je 72-ica židovskih starješina preveli na zahtjev Ptolomeja II. Filadelfa (<--285.do<--246), nije povijesna. Septuaginta je nastala postupnim prevođenjem, što potvrđuje različitost stila, točnost prijevoda, te dva fragmenta Levitskog zakonika iz kumranskih rukopisa.
Septuaginta donosi i deuterokanonske knjige pa ju je Crkva preuzela i njome se isključivo služila; većina je novozavjetnih citata Starog zavjeta prema njezinom prijevodu. Sačuvano je više od 1500 rukopisa Septuaginte.

Jamnija (grč. prema hebr. Jabneh, Jabne'el: Bog gradi),
drevni filistejski grad na Sredozemnom moru. Nakon što su Rimljani razorili Jeruzalem (70.g.), postaje središtem židovskog učiteljstva i pravosuđa.
Ondje Johanan ben Zakai s rimskim dopuštenjem osniva ješivu, u kojoj je između 90. i 100.g. zasjedao skup rabina (jamnijska sinoda), predvođen Akibom ben Josefom, te utvrdio židovski kanon. Taj tzv palestinski kanon, u koji su uključene samo biblijske knjige sačuvane na hebrejskom jeziku, prihvaćaju i svi kršćani.
U XIV.st. Jamnija je bila i biskupijsko sjedište i njezin je biskup sudjelovao na Prvom nicejskom koncilu (325.g.).

ješiva (hebr. ješibah: sjedenje, sjednica),
viša škola u kojoj se uglavnom poučavaju Tora, Talmud i drugi izvori rabinske književnosti.
Izravni je sljednik palestinskih i babilonskih -->rabinskih akademija. Razvija se nakoh razorenja Hrama, kad se opstanak židovskog naroda povezuje s učenjem i pridrtžavanjem vjerskog zakona, a Tora mu, namjesto Hrama, postaje "duhovnom domovinom".
Prvu ješivu utemeljio je Johanan ben Zakai (s Vespazijanovim dopuštenjem) u Jamniji. Vodili su ih -->gaoni te poznati talmudisti.
U XVI. i XVII.st. te ponovo od XVIII.st. do II.svj.rata cvjetale su u Poljskoj, Litvi, Mađarskoj. Nakon II.svj.rata glavne ješive djeluju u SAD-u i Izraelu, gdje im je studij proširen svjetovnih predmeta.
-->rabinizam.

[preatorian]

Šta je Kabbala ?

Kabbala je nauka ,ljudima vrlo bliska koja definira naše mjesto u univerzumu. Ona nam daje odgovore na fundamentalna pitanja ljudskog bitka. Zašto egzistiramo? Odakle dolazimo? Zašto smo došli na svijet, kuda idemo kada naš put na ovom svijetu završi?

Kabbala postavlja jednu metodu približavanja i shvaćanja duhovnog. Kroz studiranje Kabbale otvara se jedno dodatno čulo.
Kroz mogućnosti novog čula dobija se mogućnost komunikacije na jednom drugom levelu.

Studiranje Kabbale nije nikako teoretsko ili apstraktno već je povezano sa praktičnim djelovanjem. Kroz studiranje upoznajemo sebe, svoje navike, vlastitu prirodu te shvaćamo putove koji nas pokreću kako bi korak po korak mjenjali sebe i okolinu.

Sve što učenik nauči ili spozna, otvara se samo njemu vlastiti unutarnji svjet zatvoren za sve ostale. Od ostalih ljudi njegova iskustva ostaju skrivena. Iz tog razloga se Kabbala naziva i "tajnim učenjem". Unutarnje promjene koje se dešavaju u procesima spoznaje nisu prenosiva iskustva već individualna.

Riječ Kabbala dolazi od židovske riječi "lekabel" što znači "primanje" (najbliže našem jeziku).

[Dunj@]

Tenah (hebr. Tenak), židovski naziv hebrejske Biblije, zapravo akronim sastavljen od početnih suglasnika naslova triju skupina starozavjetnih tekstova hebrejskog biblijskog kanona:Tora (Petoknjižje, Nevi'im (Proroci), Ketuvim (Spisi).

Nevi'im,
proročke knjige, druga skupina svetopisamskih tekstova prema podjeli hebrejske Biblije (-->Tenah).
Čine je rani proroci (nebi'im ri'šonim):Jošua, Knjiga o sucima, Prva i Druga knjiga o Samuelu, Prva i druga knjiga o Kraljevima, koja prema kršćanskoj podjeli Biblije SZ pripadaju povijesnim knjigama (uz Prvu i Drugu knjigu Ljetopisa), te kasni proroci (nebi'im 'aharonim).
Kasnim prorocima pripadaju -->veliki proroci (Izaija, Jeremija, Ezekiel) i -->mali proroci (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija).

Ketuvim,
u židovskom kanonu, treća skupina biblijskih tekstova, zvana također Sveti spisi i Hagiografa. U nju spadaju Psalmi, Mudre izreke, Job, Pjesma nad pjesmama, Ruta, Tužaljke, Propovjednik, Estera, Daniel, Ezra, Nehemija te Prva i Druga knjiga Ljetopisa.
Te su knjige bogoslužnog i svjetovnog sadržaja, apokaliptičkoga i povijesnog. Nastaje u razdoblju od prije babilonskog sužanjstva (<--VI.st.) do oko sredine <--II.st.; pisane su hebrejskim osim Danijela i Ezre koje su manjim dijelom pisane aramejskim jezikom.

[Dunj@]

pešat (hebr: doslovno značenje),
u židovstvu, doslovno izlaganje biblijskog teksta, za razliku od
-->deraša. U uporebi je osobito u doba ranih pismoznanaca i u rabinskom razdoblju (<--IV.st.do II.st.). S prvim slovima naziva još triju načela čini akronim pardes (pešat, remez, deraš, sod), koji označuje teoriju četiriju temeljnih pristupa židovskog tumačenja biblijskog teksta: doslovni, filozofski, implicitni i mistični.

Strogo razlikovanje između pešataaa i deraša nalazi se u sr. vijeku, prvo u Salamona ben Isaka.

deraš(hebr. daraš: tražiti, tumačiti),
u židovstvu, metoda izlaganja odnosno tumačenja biblijskog teksta; homilija, rabinska propovijed u sinagogi. Jedan od 4 temeljnih načina, uz pešat, remez, sod.

Prvi se deraši pripisuju Ezri (<__V.st.) On je držao potrebnim da se pročitan tekst iz Tore u obredu protumači, što je postalo sastavnim dijelom liturgije. Mnopgi rani deraši uključeni su u dio Talmuda koji se ne bavi zakonom i čine velik dio Midraša.
U srednjevjekovnoj egzegezi deraš je homiletski prošireno tumačenje biblijskog teksta, često pun alegorija (za razliku od
-->pešata), potom i sama propovijed.

Moderni deraš oslanja se na stare izvore i predaju; sadrži etičku poruku, opomenu, pouku i uputu utemeljenu na starozavjetnim tekstovima. -->midraš

[b[deraša[/b] (hebr.derašah- propovijed, tumačenje),
srednjevjekovna židovska propovijed koja se izlagala subotom, za blagdane Pashe i Sukota; u novije doba izraz se rabi za propovijed u duhu srednjevjekovnog propovjedništva. -->daršan,
-->baldašer.
daršan (hebr: izlagatelj),
židovski propovjednik, tumač biblijskog teksta koji je uglavnom izlagao -->halahu. U sr. vijeku profesionalni putujući propovjednik. U većim istočnoevropskim židovskim zajednicama službeni propovjednik. -->magid.

midraš (hebr: istraživanje),
židovska metoda proučavanja , tumačenja i izlaganja bibl. teksta kojom se nastoji otkriti smisao i duh teksta ( za razliku od doslovne metode, -->pešata).
Također židovska je egzegetska građa nastala pretežno tom metodom (-->midraška književnost). Kao metoda u uporabi je već u SZ (tumačenje određenog bibl. retka u potonjim spisima: Dan 9,1 i 24-26 istražuje proročanstvo iz Jer 25,11), u targumima, apokrifima, pseudoepigrafima, te u NZ (u Mt 1,21-24 tumači se Iz 7,14).

[Dunj@]

halaha (hebr.halakah -put, vjersko i ćudoredno ponašanje),
u rabinskoj predaji, vjerski normativni propisi, potom ukupan vjerski sustav i pravni sustav židovstva.
Nastaje i razvija se kao potreba posuvremenjivanja i prilagođavanja Tore. Iz nje proizlazi 248 zapovjedi i 365 zabrana, t j. propisi koji se tiču bogoštovlja, hrama, prehrane, higijene, blagdana, civilnog prava.

Glede obvezatnosti pridržavanja halahe postojale su oprečne teze, saduceji su branili pisani zakon (toru) kao jedini autoritet, a farizeji su se pozivali i na usmenu predaju. Važnost halahe u rabinskom razdoblju bila je tako velika da se o tom dobu može govoriti kao o "halaškom" židovstvu.

hagada (hebr. pripovijest),
povijesno-ćudoredno-odgojno štivo rabinske književnosti nadahnuto biblijskim sadržajima i židovskom usmenom predajom.

Razlaže načela židovskog vjerovanja, sadržaj i smisao židovskih zakona i propisa, daje odgovore na filozofska i teološka pitanja, ćudoredne upute, služeći se različitim književnim vrstama (pjesme, kronike, povijesne priče, legende, proročanstva, razgovori, polemike, satire i dr.).
Hagade iz prvih stoljeća uvrtene su u Talmud (-->Gemara) te u zbirke midraša (hagadski midraš).

Najveću obrednu primjenu ima Pashalna hagada, iz koje se prve pashalne (u dijaspori i d rge) čitaju tekstovi u obitelji.

Kao posebna knjiga hagada se pojavljuje od XII.st. Među najpoznatijim je rukopisima bogato oslikana Sarajevska hagada, nastala u Španjolskoj u XIII-XIV.st. Na hrvatski jezik ju je preveo rabin Mojsije Engel u Križevcima 1906.g. (pretisak u Zagrebu 1993.g.)

[Dunj@]

Talmud (hebr. učenje, poučavanje),
u židovstvu, zbirka zakona, pravnih propisa, religiozne predaje, raspravi zakonoznanaca, njihova tumačenja Tore i drugih tekstova židovske Biblije.
Sadržaj zbirke dijelom se oslanja na usmenu predaju koja se razvijala od babilonskog sužanjstva u <--VI.st., no konačno su joj oblik utvrdili pismoznanci II-VI. st.

Talmud se sastoji od dviju glavnih zbirki: --> Mišne (pravna zbirka, napisana hebrejskim) i -->Gemare (komentari, napisani aramejskim).
Nastao je u dvjema redakcijama: Palestinski Talmud (Jeruzalemski Talmud) redigiran u palestinskim školama oko 400, Babilonski Talmud, opširniji i pravno autoritativniji, nastao oko 600.
Mišna je podijeljena u šest "redova" (sedarim); njezini traktati u Palestinskom Talmudu imaju 39, a u Babilonskom Talmudu 37 komentara (gemare).

Talmudski t ekstovi u kojima se razlaže pravna građa i određuju ćudoredni i obredni propisi nazivaju se -->halaha, a tekstovi koji se odnose na povijesna i pripovjedna izvješća -->hagada.

Talmud su u VII.st. pročistili i dorađivali saboreji, a u srednjevjekovnim rukopisimadodavani su komentari --> Salamona ben Isaka Rašija i -->Majmonida.

Talmud je poklad (poklad: "spremište" čuvanja vrijednih stvari, - moja opaska) židovskih zakona, religije i teologije, ćudoređa, zvjezdoznanstva, medicinskog znanja, folklora i dr., te se uz židovsku Bibliju smatra temeljem vjerskog i građanskog života glavnine židovstva.

Talmudski komentari,
djela židovske vjerskopravne literature u kojima se objašnjava i tumači Talmud. Počeci se te literature naziru već u gaonskim -->responzama, u kojima od VII.st. stručnjaci tumače talmudska pravna i r eligijska pitanja; potpuniji se komentari pojavljuju od X.st. (Šerira ben Hananja, Haj ben Šerira i dr.)

Širenjem akademija i talmudskih učilišta, osobito u evropskim zemljama, razvija se i talmudska komentatorska literatura. S vremenom su se razvile osebujne vrste komentara: -->tosafot francuskih i njemačkih talmudista XII-XIV.st; superkomentari
-->hidušim te leksikografska djela u kojima se osim pojedinih izraza tumače i određeni dijelovi talmudskog teksta.

[Dunj@]

Mišna (hebr. mišnah: ponavljanje, nauk),
u židovstvu, zbornik vjerskih propisa iz usmene predaje, nastalih na temelju tumačenja, dopuna i prilagodbe Mojsijevog pisanog zakona (Tore); prvi dio -->Talmuda. Građa iz Mišne usmeno se prenosila i učila u akademijama, a počela se zapisivati u razdoblju -->tanaita.
Prema predaji njezinu je posljednju redaciju obavio rabin -->Juda ha-Nasi (kraj II. i poč. III.st.) tako što je ukupnu građu podijelio po tematici u šest redova (-->seder), svaki red na traktate (ukupno njih 63; -->maseket), traktate na poglavlja (perakim), a poglavlja na manje dijelove (mišnajot).

1. red Zeraim ( zera'im: sjemenje) ima 11 traktata, sadržava propise o molitvama (prvi traktat) i pretežno o ratarstvu.
2. red Moed (mo'ed: razdoblje) ima 12 traktata koji sadržavaju propise o šabatu, blagdanima, postovima,
3. red Našim (našim: žene) ima sedam traktata koji navodee propise o zarukama, braku, bračni odnosima općenito, o rastavi braka te o zavjetima i onom što se tiče nazirejaca;
4. red Nezikin (neziqin: štete) ima 10 traktata, a sadržava propise građanskog i kaznenog prava, traktat Pirke avot (pirqe abot: izreke otaca) i ćudoredne upute;
5. red Kodašim (qodašim: svetinje) ima 11 traktata s propisima o obrednom klanju životinja, o žrtvi, posvećenim predmetima i hramskim obredima;
6. red Tohorot (tehorot: čistoće) ima 12 traktata s propisima o obrednoj čistoći i nečistoći.

Uskoro nakon kodifikacije Mišne u promijenjenim životnim uvjetima
nametnule su se potrebe novog tumačenja i prilagodbe propisa
(-->Gemara).

Mišne Tora (hebr. mišneh -ponavljanje i torah -Zakon, Petoknjižje),
opsežni komentar Talmuda što ga je u 14 svezaka sastavio
-->Majmonid. Tumačenja, u kojima se povezuje vjersko pravo i filozofija, nižu se u skupinama po predmetnom redu (npr. ćudoredno ponašanje, sklapanje i rastava braka, davanje milostinje, građansko pravo). Namijenjena širokoj uporabi, sadrži rasprave o fizici, astronomiji, psihologiji, dijelektici i drugim područjima, te posebno vrijednu formulaciju 13 vjerskih načela
(-->ikari).

Gemara (aram. dopuna),
zbirka rabinskih rasprava i tumačenja židovskih propisa i zakona koji su zabilježeni u Mišni; drugi dio Talmuda. Tekstovi Gemare dopunjuju Mišnu. Stvarali su ih pismoznanci, učitelji i tumači Zakona, zvani -->amore, u mnogim ješivama u razdoblju nakon dovršetka Mišne. Konačno su uređeni u ješivama u Palestini (Tiberijada) III-IV.st. i u Babilonu III-V.st., te se po tome i razlikuju jeruzalemski (Palestinski) i Babilonski Talmud.

[Dunj@]

tefsir (arap. tafsir. tumačenje),

u islamu, tumačenje vjerskih i filozofskih djela, osobito -->Kurana.

Dok se tefsir bavi prije svega filološkom stranom svetog teksta, njegov sadržaj proučava -->tevil.

Tefsir se predaje u medresama i na islamskim sveučilištima. Prva tumačenja Kurana potječu iz VII. st., a najpoznatiji su tumači svetog teksta Tabari, Zamahšari, Razi i Bejdavi.

[Dunj@]

Kuran (arap. qur'an: kazivanje, recitiranje; Al Qur'an), sveta muslimanska knjiga koja sadrži duhovna, dogmatska i pravna načela islama. Po islamskom učenju to je nestvorena Božja riječ objavljena -->Muhamedu posredstvom meleka -->Džibrila.

Za Muhamedova života Kuran je bio djelomično zabilježen (na devinoj koži i lopaticama) ranim oblikom kufskog pisma. No kako se nisu bilježili vokali, tekst se mogao čitati na više načina i bio je višeznačan.

Za Abu Bekra, prvog kalifa, prikupljeni su prvi zapisi, osobito oni Muhamedova pisara Zejda ibn Sabita. Za Osmana, trećeg kalifa (644-656), objavljena je sustavna redakcija teksta, premda njegov redoslijed još nije utvrđen. Za kalifa Abdel Malika (685-705) uvedeni su znakovi za samoglasnike, dijakritički znakovi i sređen pravopis.

Rasprave o konačnom kanonu teksta završene su se tek u X.st.

Kuran je napisan klasičnim arapskim jezikom, ritmiziranom rimovanom prozom (-->sadž). Podijeljen je na 114 poglavlja
(-->sura), koja se dijele na kuranske rečenice ili stavke (-->ajet).
Poglavlja nose ime po središnjem pojmu ili početnim riječima sure. Radi lakšeg čitanja i učenja napamet, tekst je podijeljen na 30 dijelova (-->džuz).

Povijesna i tekstualna kritika razlikuje u Kuranu dva dijela. Prvi je nasta u mekanskom razdoblju (612-622), drugi u medinskome (622-632).

Prvi dio obraća se Mekancima koji se opiru Muhamedovom propovijedanju. Sadrži dogmatski nauk o radikalnom monoteizmu (-->Alah), o anđelima (-->meleci), o Božjim poslanicima, o Muhamedu, posljednjem poslaniku, o sudnjem danu i budućem životu.
Drugi dio sadrži propise islamske zajednice (-->Uma) s moralnog, pravnog i političkog gledišta.

Zbog posebnosti sadržaja i iskaza, a osobito zbog enigmatičnih dijelova, u islamu se zarana razvio nauk o pravilnom Kurana čitanju i tumačenju kuranskog teksta. Disciplina koja se bavi pravilnim čitanjem Kurana zove se -->kiraet, a stručnjaci u toj disciplini -->karije. Podstruka kiraeta koja se bavi fonetičkim pravilima za pravilno čitanje Kurana zove se -->tevdžid. Egzegetska struka koja se bavi tumačenjem kuranskog teksta naziva se -->tefsir, a tumači mufesiri.

Prvi veliki tumač kuranskog teksta bio je Tabari (IX.st.), a najpoznatiji Baydhawi (XIII.st.). U novije doba egipatski teolog Muhammad Abduh (XIX.st.) i indijski tumač Abdul-I'Kalam Az'ad (XX.st.) nastoje dati suvremenije tumačenje Kurana.
Pobožni muslimani uče Kuran napamet (Hafiz).

Kuran je prvi od četiriju izvora islama i šerijatskog prava te je odigrao veliku ulogu u oblikovanju arapskog književnog jezika. Preveden je na oko 150 jezika, među njima i na bošnjački (Dž. Čaušević i M. Pandža, 1937; B. Korkut, 1987.) Na latinski su ga prvi preveli Robert iz Kettona i Herman Dalmatin (1141-1142).

Herman Dalmatin (lat. Hermanus Dalmata), hrvatski filozof, znanstvenik i prevoditelj (Istra, oko 1110-Francuska ili Italija, nakon 1143)Oko 1130 odlazi na studij u Chartres i Pariz, a nakon studija s prijateljom Robertom iz Kettona putuje na Bliski istok, gdje se upoznali s arapskim znanstvenim tekstovima. Potom je H.D. živio u Španjolskoj i južnoj Francuskoj. S aristotelizmom se upoznao prevodeći s arapskog Abu Mašarov "Opći uvod u astronomiju" 1140; djelo je imalo veliku ulogu za prihvaćanje aristotelizma u Europi.
Na poticaj clunyjskog opata Petra Venerabilisa zajedno s Robertom iz Kettona preveo Kuran.. Svojim udjelom u prevođenju Kurana i kompilacijama judeokršćanskih rasprava o Muhamedu i islamu Dalmatin umnogome doprinosi upoznavanju kršćanske Europe s islamom.

[Shady]

1. HEREM - (kleto uništenje)
Herem je pojam koji označava apsolutno utiranje jednog nežidovskog naroda, koje po Jehovinoj zapovjedi može, i treba izvršiti Jehovin (tj. židovski) narod. Apsolutno utiranje ovdje podrazumjeva ne samo ubijanje neprijateljskih vojnika, već i njihovih žena, djece i staraca... pa čak nekada i njihove stoke i živine.

Herem je upravo ono što se (sasvim neosnovano) spočitava islamskom džihadu, koji u biti nije ništa drugo do borba za prava potlačenih... i u kojoj borbi ne smije biti ubijen nitko tko se ne bori, pa čak niti neprijateljsko drvo ne smije biti posječeno, a kamo li dijete ili žena.

Biblija - Jedno od mnogobrojnih biblijskih poglavlja o Heremu nalazi se ovdje, uz obilje svjedočanstava o utiranjima što ih je Jehovin narod počinio nad nežidovima, i to uvijek na Jehovino zadovoljstvo. Kao npr.
"Ovako govori Jahve, Bog tvoj!
Kada dodješ pod zidine nekog grada,
da na njega nagrneš,
najprije mu ponudi Mir!

Ako prihvate mir,
i otvori ti kapije svoje,
porobi ga,
- neka za te radi!

A ako li ne prihvati,
sasjeci ga ognjenim mačem
Heremom - uništenjem kletim
i u životu ništa ne ostavljaj!

Sasjeci sve: ljude, žene i djecu njihovu,
jer Jahve, Bog tvoj,
je Bog neumoljiv..."


Jedno od nekoliko stotina svjedočanstava, pto su ih u veoma borbenom tonu zapisali židovski patrijarsi veli:
" I Bog nam prepusti Heta i narod njegov!
Sve sasjekosmo mačem ostrim!
Ljude, žene i djecu.
I niko živ ne ostade!..."
Sudba hetita je kasnije zadesila skoro sve narode s kojima su Židovi dolazili u kontakt: amorejce, filistejce, moavce....


HEREM je takodjer i židovska "gvozdena pesnica"... instrument pomoću koga židovi trebaju vladati planetom.
"Cuj Izraele,
ovako govori Jahve, Bog tvoj.
Zemljom ćes vladati gvozdenom palicom,
zemaljski će ti kraljevi,
s kraja na kraj svijeta,
donositi darove i poreze u znak pokornosti...
To je dok ih, jednog po jednog,
ne satreš heremom!
Niti jedan se narod neće pred tobom održati..."


(ni jedan... s kraja na kraj svijeta...)

[Baron Samedi]

... ali ovo sto si gore napisao je naprosto SAMO DJELOMICNO tocno:

1) HEREM se NIGDJE U TORI ne spominje! NIGDJE!

A SAMO I JEDINO SAMO JE MOJSIJEVO PETOKNJIZJE SVETA KNJIGA! SVE ostalo su samo suplementi - i nista iz njih se ne moze smatrati nikakvim zakonom niti bilo cime slicnim!

2) PRVI put se Herem spominje u knjizi Joshue Nunova i to u ovom kontekstu (uzeo s linka kojeg si postao):
"Grad neka bude 'herem' Jahvi - uklet i predan uništenju sa svime što je u njemu. "(Joshua Nunov, 6, 17) Ukupno su 4 grada: Aj, Jerihon, Makeda, Hasor i nekoliko plemena dozivjeli "herem"

Zanimljivo je da se, iako na kraju knjige Joshua kaze da je naredbe dobio od Moshea, koji je naredbe dobio od B-ga - TEK KAD STIGNES U KANAAN. PRIJE TOGA, NISTA! I NAKON TOGA, NISTA! Ali o tome malo nize ...

3) HEREM je naredjen i izvrsen samo za podrucje Kanaana!

Da, istina je: B-g u jednom trenutku naredjuje unistenje naroda u Kanaanu. Razlog? Imate ga u threadu "Opcenito o postovima na Religiji," a ima ga toliko puno da ga necu ovdje kopirati, ali cu ga nize objasniti ukratko.

4)Prije toga, ovi citati nisu na zalost validni:
Prvi od "Ovako govori ..." pa do "... je B-g neumoljiv" je iz Ponovljeni zakon, poglavlje 20, stihovi 10-15 i glasi ovako:
CITAVO POGLAVLJE GOVORI O PONASANJU NA NEPRIJATELJSKOM TERITORIJU, znaci NE NA PRIJATELJSKOM, NE NA SAVEZNICKOM, A NAROCITO NE NA NEUTRALNOM!
10 Kad dodjes pod koji grad da ga bijes, prvo ga ponudi mirom
11 Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata, sav narod koji se nadje u njemu neka ti placa danak i bude ti pokoran.
12 Ako li ne ucini mira s tobom nego se stane biti s tobom, tada ga bij.
13 I kad ga Gospodin B-g tvoj preda u ruke tvoje, pobij sve muskinje u njemu macem
14 A zene i djecu i stoku i sto god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Gospodin B-g tvoj.
15 Tako cini sa svijem gradovima koji su daleko od tebe i nijesu od gradova ovijeh naroda.

Drugi "I B-g nam prepusti Heta ..." uz najbolju volju i do 4 ujutro nisam pronasao u TORI! Znaci, IZVAN JE TORE I NIJE ZAKON!

Sto se TRECEG tice, tu STVARNO molim referencu od kud je izvuceno ... NE SJECAM SE DA SAM IKAD ISTA TAKVO VIDIO U TORI.
Mozda, naravno, grijesim, i zato molim referencu.

MEDJUTIM: stvarno, eto, Shady ima u jednom pravo.
Stvarno pise u Ponovljenom zakonu, 20,17:
" Nego ih zatri sa svijem, Heteje i Amoreje i Hananeje i Ferezeje i Heveje i Jebuzeje, kao sto ti je zapovijedio Gospodin B-g"

Stvarno, eto, to je direktna naredba genocida.
Ono sto je zanimljivo:

• HEREM je naredjen SAMO I JEDINO ZA NAVEDENE NARODE
• U SVIM OSTALIM SLUCAJEVIMA je herem zabranjen
• IMA SE IZVRSITI JEDNOKRATNO
• B-g vrlo ljubazno daje RAZLOG cina od kojeg bi se MODERNOM covjeku okrenuo zeludac (mada je u to vrijeme to bio relativno normalan cin - pusa Nabukodonosoru, Ramzesu III i ostalim veseljacima!): samo jedan stih dalje: 16 Da vas ne nauce ciniti gadna djela koja cinise bogovima svojim, i da ne zgrijesite Gospodinu B-gu svojemu!

Uglavnom, volio bih da svekoliko pucanstvo koje cita ove i ovakve postove shvati da Zidovi nisu Borg i da ne prakticiramo Herem u slobodno vrijeme. Radi se o POVIJESTI, o POVIJESNOM KONTEKSTU i o cinu koji s DANASNJEG STAJALISTA mogu lake duse osuditi.
Medjutim: niti se nalazimo u starom Kanaanu, niti smo Pleme Bez Zemlje, imamo krov nad glavom (vise/manje), osiguranu hranu,(vise/manje) vodu itd.
I- POGOTOVO: IZMEDJU TOGA I DANASNJICE nastali su i neki izumi, kao sto je "Skola prirodnog prava" ili "Human Rights Watch" ili "Ujedinjeni narodi" koji mozda jesu falicni - ali si zamislite kako bi bilo da njih nema.

[Dunj@]

herem (hebr: isključenje), u židovstvu, izopćenje iz zajednice. Tu pravnu mjeru većinom izriče neko rabinsko sudište i znači potpuni prekid s izopćenom osobom dok je herem na snazi. Herem se primjenjuje na osobe čije učenje naginje krivovjerju i odstupanju od Tore

heretik (grčki), sljedbenik hereze; krivovjerac.

hereza (grčki: izbor, mišljenje), vjersko učenje opriječno ortodoksiji ili pravovjerju; krivovjerje.
Premda načelno može postojati u svim religijama, pojam hereze karakterističan je za monoteističke religije, osobito za kršćanstvo.
Dok je ->apostazija otpad od vlastite religije, a ->raskol ili šizma narušavanje crkvenog jedinstva, hereza je narušavanje dogmatskog sustava, krivo tumačenje neke dogme ili vjerske istine.
Formalna hereza svjesno je i hotimično odstupanje od službenog nauka , materijalna hereza nesvjesna je i nenamjerna.

Hereze se javljaju već u ranom kršćanstvu i patrističkom razdoblju (arijanizam, nestorijanizam, monofizitizam), a suprostavljaju im se crkveni oci i crkveno učiteljstvo na ekumenskim koncilima. Začetnik ili širitelj hereze naziva se herezijarh, a sljedbenik heretična učenja heretik.

hereziolog, teolog koji se bavi herezilogijom.
hereziologija, povjesno-teološko proučavanje hereza.

Heretici? To u uvijek oni drugi. (moja opaska)

[Dunj@]

svastika (skt.svasti: sreća, dobrobit, lat. crux gamata:kukasti križ) križ sa četirima jednakim krakovima, od kojih svaki završava produžetkom pod pravim kutom; naziva se i kukasti križ.

Predstavlja Sunčevo gibanje (Sunčev kolut), ali je ujedno prostorni (četiri strane svijeta) i vremenski simbol (četiri godišnja doba); u staroj Indiji simbol Sunca i sreće. Osobito je prisutna u indoevropskome religijsko-magijskom krugu od Egejskog mora do srednje Azije (oko <-- 1000. na slikama u skandinavskim pećinama, oko <--500. pojavljuje se i na Buddhinim figurama).

Od sredine III. st. susreće u katakombama, vjerojatno kao kršćanski simbol uskrsnuća; nije ni u kakvoj vezi s kršćanskim križem. Od početka XX. st. kukasti križ je u antisemitskih skupina postao simbolom arijevstva, a u doba nacionalsocijalizma i amblemom Nacionalsocijalističke stranke (Hakenkreutz, s krakovima okrenutim udesno.

Nešto se prisjećam, da taj simbol postoji na jednoj staroj građevini u Istri (Pula?), pa je u nedavnom vremenu bio "jasan dokaz braći" o hrvatskom nacizmu.