Gubitak majke

[sudoku22]

Ivanicapeca kaže:

Danas sam u liftu, kad sam se vraćala iz šetnje sa malim, srela jednu susjedu. Rijetko je viđam, uglavnom smo na kulturni "dobar dan, dobar dan", ne znam ništa o njoj i mislila sam da ona ne zna ništa o meni. Pogledala je Šimu i sva se razniježila i rekla: "Bože, vaša mama bi bila presretna sada..." Ostala sam zabezeknuta. Ne znam od kud to zna, dali je moja mama imala neki konkretniji odnos s njom, bilo mi je neugodno pitati, ali baš me dirnulo do suza da je se netko strani sjeća nakon 4 godine.
Odgovorila sam joj da bi sigurno bila presretna i da je živjela za to, a meni bi bilo daleko sve lakše. Rekla mi je "što ćeš dušo moja, svima nam život da takvu neku situaciju, kad tad...držite se".
Mogu se držati samo čvrsto za sebe. Svi ostali me samo mogu malo pridržati.

Ah to je lijepo od nje...a sto se tice ove zadnje recenice pa ti mi se cinis nekako svoj covik,mislis svojom glavom..

[Ivanicapeca]

sudoku22 kaže:

Ah to je lijepo od nje...a sto se tice ove zadnje recenice pa ti mi se cinis nekako svoj covik,mislis svojom glavom..

Da, al na kraju dana te ipak nekak opet zazebe oko srca kad pomisliš na tu činjenicu. Nekih ljuski svoga jajeta se još nisam oterasila.

[pepeljuga212]

Ja sam majku izgubila u dobi od 18 godina,sestra je tada imala 19,a brat 14godina....to je neopisiva bol,tuga,praznina..sve sto radim radim za nju,plačem svakodnevno,nemogu se pomiriti sa tim da je nema,jer smo bile izrazito vezane...bila je borac,hrabra,sposobna od 5 kuna napravila bi 500,zracila je toplinom i svi,bas svi su je voljeli..bila je seljacki tip,s posla ravno doma,spremat,cistit to ju je najvise veselilo..najmanje je brinula za sebe sve je davala nama...
netrebam ni pricat da je cujem dok hoda po kuci,da cujem premetanje stvari,korake,da mi se na njenom grobu pred ocima lampion pomaknuo pola metra ulijevo( tada smo svi bili na grobu i to vidjeli) nitko te nemoze shvatit tko nije prosao...vec 3 godine koliko je proslo desavaju se cudne stvari u kuci...negdje sam nacula da majka koja umre a ne "zbrine" svoju malu djecu,7 godina ne napusta kucu....ja znam da je to patnja za dusu...tada sam pocela manje plakati jer suzama nista ne rijesavam,a opet znam da ona i negdje gore gdje je nebi bila sretna da plačem...bez obzira na sve i dalje se desavaju cudne stvari,i to mi je neka utjeha...ako je odlucila bit uz nas neka bude...ja sam sretna dok znam da postoji zivot polsje smrti,uvjerila me ona u to...cujem vidim osjetim svasta...i u snovima komuniciram s njom...dosta je izmucena,ali to nisu bezvezni snovi,ja u snu znam da je ona mrtva i npr ulazim u dnevnu sobu a ona sjedi na kauču,,ja počnem plakat i pitam je :mama pa ti si mrtva sta si dosla ovdje ? ona onako blijeda i izmucena odgovara da je uvijek sa nama...vodimo razgovor i ispitujem je kako je gore,a kada ju pitam dali je mogu zagrlit a ona kimne potvrdno,zamahnem rukom i ona nestaje..na to se ja budim...tresem se i plačem..ustajem iz kreveta da pijem vode a dnevna soba je potpuno ista kao u snu..cak i prekrivac na kevetu malo pomaknut,prozori otvoreni,svjetlost,ma bas sve...ne,ne umisljam nista ! od tada se ne bojim smrti,i ne bojim se duša...jer treba se bojat zivih a ne mrtvih...fali mi jako,i sada i za sve sto dolazi...nemogu zamislit svadbu bez nje,nemogu zamislit rodjenje djeteta a da ona nije ziva,makar u svemu ce bit njen duh...toliko toga mi fali,obicna kava ujutro uz galamu njenu jer kasni na posao,njen blesav smjeh,njene radne ruke....premetanje namjestaja po stanu svaki tjedan...
ali moramo se naučit zivjet s tim...nikada nam nece bit lako i nikada necemo zaboravit sta se desilo...meni kao da se desilo jucer..od tada je vrijeme stalo,tj ide drugim tokom...jesam sretna ali ne potpuno,uvijek mi ona fali za srecu i cesto mislim na nju ! malo sam oduzila ali samo zato jer sam se nasla u ovoj temi i nekako je lakse kad to izbacis iz sebe ! drz"te se

[calm]

pepeljuga212 kaže:

Ja sam majku izgubila u dobi od 18 godina,sestra je tada imala 19,a brat 14godina....to je neopisiva bol,tuga,praznina..sve sto radim radim za nju,plačem svakodnevno,nemogu se pomiriti sa tim da je nema,jer smo bile izrazito vezane...bila je borac,hrabra,sposobna od 5 kuna napravila bi 500,zracila je toplinom i svi,bas svi su je voljeli..bila je seljacki tip,s posla ravno doma,spremat,cistit to ju je najvise veselilo..najmanje je brinula za sebe sve je davala nama...
netrebam ni pricat da je cujem dok hoda po kuci,da cujem premetanje stvari,korake,da mi se na njenom grobu pred ocima lampion pomaknuo pola metra ulijevo( tada smo svi bili na grobu i to vidjeli) nitko te nemoze shvatit tko nije prosao...vec 3 godine koliko je proslo desavaju se cudne stvari u kuci...negdje sam nacula da majka koja umre a ne "zbrine" svoju malu djecu,7 godina ne napusta kucu....ja znam da je to patnja za dusu...tada sam pocela manje plakati jer suzama nista ne rijesavam,a opet znam da ona i negdje gore gdje je nebi bila sretna da plačem...bez obzira na sve i dalje se desavaju cudne stvari,i to mi je neka utjeha...ako je odlucila bit uz nas neka bude...ja sam sretna dok znam da postoji zivot polsje smrti,uvjerila me ona u to...cujem vidim osjetim svasta...i u snovima komuniciram s njom...dosta je izmucena,ali to nisu bezvezni snovi,ja u snu znam da je ona mrtva i npr ulazim u dnevnu sobu a ona sjedi na kauču,,ja počnem plakat i pitam je :mama pa ti si mrtva sta si dosla ovdje ? ona onako blijeda i izmucena odgovara da je uvijek sa nama...vodimo razgovor i ispitujem je kako je gore,a kada ju pitam dali je mogu zagrlit a ona kimne potvrdno,zamahnem rukom i ona nestaje..na to se ja budim...tresem se i plačem..ustajem iz kreveta da pijem vode a dnevna soba je potpuno ista kao u snu..cak i prekrivac na kevetu malo pomaknut,prozori otvoreni,svjetlost,ma bas sve...ne,ne umisljam nista ! od tada se ne bojim smrti,i ne bojim se duša...jer treba se bojat zivih a ne mrtvih...fali mi jako,i sada i za sve sto dolazi...nemogu zamislit svadbu bez nje,nemogu zamislit rodjenje djeteta a da ona nije ziva,makar u svemu ce bit njen duh...toliko toga mi fali,obicna kava ujutro uz galamu njenu jer kasni na posao,njen blesav smjeh,njene radne ruke....premetanje namjestaja po stanu svaki tjedan...
ali moramo se naučit zivjet s tim...nikada nam nece bit lako i nikada necemo zaboravit sta se desilo...meni kao da se desilo jucer..od tada je vrijeme stalo,tj ide drugim tokom...jesam sretna ali ne potpuno,uvijek mi ona fali za srecu i cesto mislim na nju ! malo sam oduzila ali samo zato jer sam se nasla u ovoj temi i nekako je lakse kad to izbacis iz sebe ! drz"te se

Jako me potresla tvoja priča.Ono što si ti doživjela,smrt voljene i bliske osobe,proživjela sam i sama,samo više je osoba u pitanju u mom slučaju i prebolno je iskustvo da bih sad o tome iako je prošlo jako puno vremena.Smrt,uz bolest je najgore što nam se može dogoditi,to je najbolnije i najtrumatičnije iskustvo i obilježi nas za čitav život.
Boli te i boljet će te,znam iz iskustva,ali živjet ćeš dalje,kao što kažeš "s tim",ali ona velika istina koju si ti tako lijepo objasnila jest "...od tada je vrijeme stalo,tj ide drugim tokom..."
Možemo se smijati,možemo biti borci,možemo voljeti druge,ali u srcu ćemo zauvijek ostati ona uplakana djeca i živjet ćemo one dane dok su oni bili s nama.
Lakše mi je da ne govorim o onome što sam proživjela,jer se ne volim prisjećati tih trenutaka i otvarati rane koje nikada nisu zacijelile,ali slažem se s tobom da je ljudima potrebno da izbace takve stvari iz sebe.

[pepeljuga212]

"Možemo se smijati,možemo biti borci,možemo voljeti druge,ali u srcu ćemo zauvijek ostati ona uplakana djeca i živjet ćemo one dane dok su oni bili s nama"

točno tako,ni sama se nebih mogla tako dobro izjasniti...
kad razmislim,dali čutim ili kažem,uvijek je isto....trenutna bol se nemože više povećati nego kakva je niti umanjiti....tako je kako je...
ali ipak je ljepše svoje iskustvo podijeliti sa nekim tko je to prošao..ja recimo ne govorim mnogo o svojim snovima...
a sanjam majku barem 2x mjesečno,nekad i češće....jednom me tako san uplašio i ujutro sam uz kavu taj san ispričala sestri i baki....sestri je šalica ispala iz ruku jer je identičan san ona sanjala...ja znam da se ona nama obraća...isto tako to nije jedina tragedija...2006.godine umrla je baka(po majci) ukop je zavrsio i polako odlazimo s groba,dolazimo do auta jer je crkva na brijegu kada mom ocu zazvoni telefon i javljaju da je djed umro(po tati) šok za šokom...u 5 dana 2 sahrane,isti ljudi,tuga,bol,ali iskreno nije me tolko dirnulo,jer bili su stariji i nekako sam se pomirila tada s tim da je tako trebalo bit...a za majku nemogu jer mi neznamo uopce jos uvijek zasto je umrla...nikada nalaze autopsije nismo dobili,da jesmo mozda bi tuga ipak bila manja..a ovako stanem na grob,popričam sa njom,poljubim njenu sliku,a neznam zašto sam uopće tamo..zašto? od zdrave osobe u roku 3 dana zbog navodne upale mišića u nozi ona je zauvijek zakopana 2 metra ispod....prije 2 mj preminuo mi je djed,majčin otac...a u tom grobu se sa lijeve strane nalazi moja baka,sa desne moja majka i sada je djed isao na baku...svejedno mi je to opet bila trauma..opet vidjet taj isti grob kako je otvoren,morala sam popit 2 praxitena prije sprovoda....a ona limena muzika me jos vise dotukla..ne razumijem ljude,ne razumijem moju tetu kako moze dat da takva muzika svira..mi smo mojoj majci uzeli zbor pjevača,čudno zvuči ali preljepo je bilo...anđeoski glasovi u tim divnim pjesmama...

[pustinja24]

pepeljuga212 kaže:

"Možemo se smijati,možemo biti borci,možemo voljeti druge,ali u srcu ćemo zauvijek ostati ona uplakana djeca i živjet ćemo one dane dok su oni bili s nama"

točno tako,ni sama se nebih mogla tako dobro izjasniti...
kad razmislim,dali čutim ili kažem,uvijek je isto....trenutna bol se nemože više povećati nego kakva je niti umanjiti....tako je kako je...
ali ipak je ljepše svoje iskustvo podijeliti sa nekim tko je to prošao..ja recimo ne govorim mnogo o svojim snovima...
a sanjam majku barem 2x mjesečno,nekad i češće....jednom me tako san uplašio i ujutro sam uz kavu taj san ispričala sestri i baki....sestri je šalica ispala iz ruku jer je identičan san ona sanjala...ja znam da se ona nama obraća...isto tako to nije jedina tragedija...2006.godine umrla je baka(po majci) ukop je zavrsio i polako odlazimo s groba,dolazimo do auta jer je crkva na brijegu kada mom ocu zazvoni telefon i javljaju da je djed umro(po tati) šok za šokom...u 5 dana 2 sahrane,isti ljudi,tuga,bol,ali iskreno nije me tolko dirnulo,jer bili su stariji i nekako sam se pomirila tada s tim da je tako trebalo bit...a za majku nemogu jer mi neznamo uopce jos uvijek zasto je umrla...nikada nalaze autopsije nismo dobili,da jesmo mozda bi tuga ipak bila manja..a ovako stanem na grob,popričam sa njom,poljubim njenu sliku,a neznam zašto sam uopće tamo..zašto? od zdrave osobe u roku 3 dana zbog navodne upale mišića u nozi ona je zauvijek zakopana 2 metra ispod....prije 2 mj preminuo mi je djed,majčin otac...a u tom grobu se sa lijeve strane nalazi moja baka,sa desne moja majka i sada je djed isao na baku...svejedno mi je to opet bila trauma..opet vidjet taj isti grob kako je otvoren,morala sam popit 2 praxitena prije sprovoda....a ona limena muzika me jos vise dotukla..ne razumijem ljude,ne razumijem moju tetu kako moze dat da takva muzika svira..mi smo mojoj majci uzeli zbor pjevača,čudno zvuči ali preljepo je bilo...anđeoski glasovi u tim divnim pjesmama...

moja majka se u jednom trenutku srušila i minutu poslije je više nije bilo. dan prije pila veselo kavu samnom, poslije joj se zavrtilo ali bila je dobro, mislila sam. napisala sam to već. osim njene smrti, to je ono što nikako ne mogu preboliti. ne mogu naći riječi kojima bih opisala kako boli što, osim što je otišla zauvijek, što je otišla tako naglo. ne mogu, ne mogu to objasniti. i taj trenutak kada izletavam na stanicu i gledam hrpe doktora koji mi joj ne daju prići ne bi li ju spasili jer im smetam. ma da sam znala, borila bi se i rukama i nogama da me puste njoj, da me puste blizu nje u onom fucking busu, da je makar još jednom zagrlim poluživu. ali nisam znala, i pustila sam ih da rade svoj posao i ne pomišljajući da će mi sat vremena poslije u bolnici mrtvo hladno reći da nas je napustila i otišla anđelima, nadam se. zadnji put što sam je vidjela kako ju izvlače iz busa, rastrgane odjeće, s očima prema gore. znala sam, ali nisam htjela priznati. i opet me nisu u hitna kola pustili s njom. mrtvo hladno su mi rekli da nemaju vremena za mene. ma da su me bar pustili da te zadnje trenutke provodim s njom dok nas napušta, ali nisu. nisu i to ne mogu preboliti. sve sam to nekako potisnula, ni sama neznam što ni da li išta osjećam u vezi nje.
šogorica kaže da je već dva puta u našem hodniku čula korake, korake moje mame. ispričala bratu, brat meni. ona nezna umišlja li ili je zaista čuje, ali kaže da se prepala oba puta. a meni teško, zašto ju ja ne čujem? sanjala sam ju prije često, sada manje, a ni ne osjećam ju više tako jako. i sve mi se čini da svojim potiskivanjem emocija i fokusiranjem na druge prioritete nekako postajem lošija osoba. zaista ne volim emocije, ne volim kada išta osjećam, jer ni sama neznam što je to kada osjećam. bol, tuga, praznina, izgubljenost etc.
evo, i ja odužila s postom, ali podsjetila si me na neke situacije i priču šogorice koja me poprilično iznenadila. i uopće ne mogu, tj. odbijam razmišljati o životu poslije smrti, o dušama, o njoj i svemu sl. sigurna sam da još uvijek osjećam krivicu i nekada mislim da mi ni ona to ne oprašta gore na nebu. nekada se osjećam kao jako loša osoba što se nisam borila za nju kako sam trebala i mislim da bi me to moglo izgristi.

[pepeljuga212]

ja te shvacam...
jer ja sam napisala dosta,a opet malo s obzirom kolko toga se kod mene izdesavalo...i ja sam osjecala krivicu...a zasto ? moja majka je sa nas 3-e uvjek znala govorit: izludit cete me,zavrsit cu u bolnici zbog vas,dosta mi vas je...ali mislim da je to "klasika"svake majke,svake obitelji,nego tek kad ti naglo netko umre tek tada te rijeci uzimas srcu...mozda sam ja kriva,dugo sam se borila sa time,i dan danas pomislim na to...da sam bila drugacija...da sam znala...eh da smo barem svi mi znali...ja sam je zadnji put vidjela dan prije smrti u bolnici,vec je dobila mrene na očima i rekla nam da ugasimo televizor jer zeli spavati a televizor je bio ugasen..inače baka koja je medicinska sestra u mirovini,odmah je rekla da zovemo doktora jer je osjetila da nesto nije u redu...nitko nam nista nije htio rec...prema nama su se kao prema smeću ponijeli...kao da puca od zdravlja a mi da imamo halove...taj put me zamolila da zapali cigaru,a posto nije mogla ustat iz kreveta a bila je strastveni pusac ja sam riskirala sve zivooo nebi li joj ispunila zelju...otvorila sam prozor zapalila i dala joj,uzela je 2 dima jer je bila i rekla da joj smeta....opet sumnja..na odlasku sam je podigla malo da glavu nasloni na jastuk,zajaukala je sto mi je srce propikalo,i samo rekla meni bratu i sestri : budite si dobri ! te riječi mi i sad izmame suze na oči...to su njene zadnje riječi...drugi dan u 10 ujutro za vrijeme posjeta njen krevet je bio prazan,njena soba cista,i na hodniku nam je rečeno da je na najgorem odjelu jer je pala u komu..trgala sam se i plakala da me puste gore no nisu dali nikome,samo je moj otac smio,i to u onom svemirskom odjelu od glave do pete...rečeno nam je da je pamtimo kakva je bila,jer joj se lice deformiralo od lijekova,bolova i kome u ta 24sata,i jer je 1% šanse da preživi...nekad neznam dal bi krivila liječnike za njenu smrt ( jer to je već 3 priča ) a krivi jesu 99% ili sebe....nekada mrzim cjeli svijet...mrzim sebe...mrzim bit bliska sa ikim...mislim da nitko to nije zasluzio osim nje...zbog nje se nekada nemogu opustit...makar je nema za mene je ziva i ponekad mi smeta i kad je netko spomene u kontekstu proslosti,odmah bi se svadjala jer ona nije proslost...imala sam faze mrznje,ljutnje...da se barem vrati na 5 minuta,samo 5 da joj se ispričam i da mi kaže sve što nije stigla i ja njoj....

nemoj mislit ako ne cujes i ne vidis da je nema više...moj otac nikada nije sanjao moju majku..zbog toga je pao u depresiju kad bi slusao nase snove...zato smo prestali to pred njim spominjat...kao da ne sanjamo nista jer ni on ne sanja....moj brat je tada bio malen da shvati sve to ozbiljno...i on dugo nista nije osjetio...tek ove godine je počelo...tako da ima vremena,a opet ako ni ne osjetis kazem,nije razlog za zabrinutost,jer stalno te gleda,stalno je uz tebe..dok pijes kavu ujutro mozda te promatra sa strane,dok spavas legne kraj tebe...tvoja majka te nemoze mrzit,i kolko god puta i sama pomislim kako sam kriva i da je ljuta na mene,opet znam da nije,njen glas mi u dubini kaze : ja te volim,budite si dobri....

[Maca.]

Pozdrav curke.

Nisam vam se dugo javljala,čitala sam vas.
21-og će biti 2,5 godine kako mama nije s nama.
Danas smo sestra i ja bile na groblju,sestrina 15-mjesečna curica,čim vidi bakinu sliku smije se i šalje pusu.
Mama je uvijek voljela što imamo mušku djecu,ali od kad se ova princeza rodila,stalno pričamo kako bi se mama radovala.
A mala ima kao mama razdvojene gornje jedinice,i jako podsjeća na nju kad se nasmije.

Pepeljugo,po tvojoj priči,mama ti vjerovatno imala moždani udar.
Tako je i moja,krenulo je od tromba na nozi,27 dan boravka u bolnici dobila je moždani udar,pala u komu i umrla za par sati.
Tromb je lutao,imala je i plućnu emboliju,zadnji je bio moždani.
Pisala sam o tome,ako želiš pročitati potraži,slična je priča.

Ja svoju nisam par mjeseci sanjala,sestra je češće sanja,a i mi smo jednu noć imale identičan san.

Držite se cure moje.

[Azz]

danas je 4 mjeseca od kad je nema. njeno lice mi je stalno pred očima. ne mogu povezati da je tamo ispod one ploče i da je zapravo nemam gdje vidjeti.

nedostaješ mi mama i sve što bih sada željela je zagrliti te

groblje nije mjesto na kojem je ona, ona je u svakoj ulici kojom sam danas prošla, ona me dočekala kad sam danas došla u očev stan, ona je bila tu kad sam prolazila kraj njenog auta, njen broj mobitela je još u memoriji...i ostaje tamo, znam da mi to još treba...


hvala joj što mi je bila mama.
i neka mi oprosti na svemu, znam da nisam bila kći iz snova.

[akafi]

"Možemo se smijati,možemo biti borci,možemo voljeti druge,ali u srcu ćemo zauvijek ostati ona uplakana djeca i živjet ćemo one dane dok su oni bili s nama"
ovo je točno , baš točni i prekrasno rečeno

ja sam stalno na ignore modu, stalno
neki dan su me pitali koliko mi je dijete staro nisam mogla reći 3 godine , jer to znali d je nema 3 godine , malo manje, ali totalno je čudno da ču ja uvijek po godinama života svog djetata brojati godine od smrti moje majke

neki dan sam bila na groblju, cvijee i lampaše ravnam u milimetar kao da će njoj onda biti bolje o nda me u jednom momentu nešta pukne, šta ja tu radim , ako tražim utjehu i ljubav, a to je stvari u kući u dvorištu, u cviječu, u spremljenom sjemenju, u tabletićima i stolnajcima kojeje meni spremala koji su svjedoci njene ljubavi

i tako bezveze

drago mi je da se bar malo međusobno možemo pridržati

[sudoku22]

Citam vase postove i vecinu potpisujem,slicna razmisljanja i emocije i mene "peru"...u zivotu dobijes samo jednu majku i gubitak majke me sigurno obiljezio i promijenio...slicno pustinji i ja nekad potiskujem razmisljanje o dusama, zivotu poslije smrti,nekad me muci taj osjecaj krivice...ali jedno znam da je njenoj dusi bolje...kad mi je taj dan zazvonio tel.u zoru oko 6 h znala sam da ce mi sestra reci da je umrla i nekako sam osjetila da je nasla mir koji je dugo trazila i koji joj je trebao...nadam se da cemo se jednog dana ponovo sresti,pricati,da je pitam da mi oprosti i da je zagrlim...bila je bas posebna i zahvalna sam sto sam je imala za majku

[Ivanicapeca]

Za moju mamu znam da je prešla u potpunosti na drugu stranu. Znam zato što prije nego je umrla sanjala sam pokojnu baku i tetu koje su došle po nju. Obavila je sve što je imala ovdje i otišla je. Nakon njene smrti zavladao je mir, potpuni mir.

Duše koje su zaglavile, trebaju našu pomoć, moramo ih otpustiti u miru, pomoliti se za njih, uplatiti misu. Znam da postoje mise gregorijane koje se mole za duše s posebnim teretom.

[pepeljuga212]

Maca TZ,nije bio mozdani,zadnja informacija koju smo dobili od jedne doktorice s tog odjela,a zeljela je ostat anonimna,je da je imala plinsku bakteriju(koja je jako rijetka,negdje gore sam i ja napisala da je njen doktor imao samo 3 takva pacijenta)i naravno svi su umrli,jer sto nezna,nemoze ni lijecit...istrazivala sam po netu sve o tome..navodno ta bakterija pojede organizam u roku 24 sata,bolovi su strasni,otkazuju svi organi...ona bi bila spašena da je prevezena u plinsku komoru u Rijeku,ali vremena je bilo jako malo...opet ni sa sigurnoscu nemozemo tvrdit da je to uzrok smrti,makar sve mi se cini da je,ali nalaze obdukcije nikada nismo dobili,iako smo zabranili obdukciju oni su je ucinili,a bolnicu tuzit mislim da je vec u startu uzaludno...eto ovaj forum ne nagnao da posaljem mail bolnici u vezi nalaza koje cekamo...javila mi se tajnica ravnatelja u roku 2 sata,odgovorila na moj mail kratkom porukom da ce taj slucaj predat ravnatelju i da ce mi se on javit...svaka 2 sata otvaram mail,ali niti jedne jedine poruke vec treci dan ..imali smisla nakon 3 godine borbe i tuge uopce vise borit se za te nalaze ? ((

nedavno sam bila u medugorju,jer je mama tamo cesto hodocastila i kupila sam tonuuu figurica ,krunica i svega sto je ona i sama voljela,pa jedva čekam otić na grob sve to sredit,očistit,posložit i popričat s njom

[pustinja24]

pepeljuga212 kaže:

Maca TZ,nije bio mozdani,zadnja informacija koju smo dobili od jedne doktorice s tog odjela,a zeljela je ostat anonimna,je da je imala plinsku bakteriju(koja je jako rijetka,negdje gore sam i ja napisala da je njen doktor imao samo 3 takva pacijenta)i naravno svi su umrli,jer sto nezna,nemoze ni lijecit...istrazivala sam po netu sve o tome..navodno ta bakterija pojede organizam u roku 24 sata,bolovi su strasni,otkazuju svi organi...ona bi bila spašena da je prevezena u plinsku komoru u Rijeku,ali vremena je bilo jako malo...opet ni sa sigurnoscu nemozemo tvrdit da je to uzrok smrti,makar sve mi se cini da je,ali nalaze obdukcije nikada nismo dobili,iako smo zabranili obdukciju oni su je ucinili,a bolnicu tuzit mislim da je vec u startu uzaludno...eto ovaj forum ne nagnao da posaljem mail bolnici u vezi nalaza koje cekamo...javila mi se tajnica ravnatelja u roku 2 sata,odgovorila na moj mail kratkom porukom da ce taj slucaj predat ravnatelju i da ce mi se on javit...svaka 2 sata otvaram mail,ali niti jedne jedine poruke vec treci dan ..imali smisla nakon 3 godine borbe i tuge uopce vise borit se za te nalaze ? ((

nedavno sam bila u medugorju,jer je mama tamo cesto hodocastila i kupila sam tonuuu figurica ,krunica i svega sto je ona i sama voljela,pa jedva čekam otić na grob sve to sredit,očistit,posložit i popričat s njom

s obzirom da je smrt moje majke bio iznenadan i šokantan, da se ne ponavljam, također su radili obdukciju, ali, bez ikakvog pitanja, mene konkretno, s obzirom da sam jedino ja neposredno s njima razgovarala i meni su istu objavili, pa tako ni moje obitelji. samo su rekli da ide na obdukciju. meni ništa nije bilo jasno, ali negdje u podsvijesti mi se nalazila informacija kako to ne bi smjeli raditi bez odobrenja. tri, četiri mjeseca poslije sam intenzivnije razmišlajala o tome. baš si me na to podsjetila rekavši da ste ju vi zabranili. također, i ja sam morala konstantno zvati i slati faks s molbom da me obavjeste o nalazima, nadalje sam s tim istim nalazom naganjala doktore ne bi li se jedan smilovao i objasnio mi o čemu je riječ i zašto je umrla. nekako sam upornošću jednog uspjela " uloviti" koji je imao dobru volju popričati samnom. također, taj isti razgovor me dotukao zbog načina na koji je samnom komunicirao. već sam i to jednom prilikom ukratko opisala.

[pustinja24]

Ivanicapeca kaže:

Za moju mamu znam da je prešla u potpunosti na drugu stranu. Znam zato što prije nego je umrla sanjala sam pokojnu baku i tetu koje su došle po nju. Obavila je sve što je imala ovdje i otišla je. Nakon njene smrti zavladao je mir, potpuni mir.

Duše koje su zaglavile, trebaju našu pomoć, moramo ih otpustiti u miru, pomoliti se za njih, uplatiti misu. Znam da postoje mise gregorijane koje se mole za duše s posebnim teretom.

neznam zašto ali nekako sam uvjerena kako moja majka nije još našla taj svoj mir. imam osjećaj da sam i ja posrednik toga, ali nikako ju ne mogu pustiti. ne mogu. ne želim. i kažem samo, Bože, oprosti mi, ja neznam kako da to učinim.

[Ivanicapeca]

pepeljuga212 kaže:

Maca TZ,nije bio mozdani,zadnja informacija koju smo dobili od jedne doktorice s tog odjela,a zeljela je ostat anonimna,je da je imala plinsku bakteriju(koja je jako rijetka,negdje gore sam i ja napisala da je njen doktor imao samo 3 takva pacijenta)i naravno svi su umrli,jer sto nezna,nemoze ni lijecit...istrazivala sam po netu sve o tome..navodno ta bakterija pojede organizam u roku 24 sata,bolovi su strasni,otkazuju svi organi...ona bi bila spašena da je prevezena u plinsku komoru u Rijeku,ali vremena je bilo jako malo...opet ni sa sigurnoscu nemozemo tvrdit da je to uzrok smrti,makar sve mi se cini da je,ali nalaze obdukcije nikada nismo dobili,iako smo zabranili obdukciju oni su je ucinili,a bolnicu tuzit mislim da je vec u startu uzaludno...eto ovaj forum ne nagnao da posaljem mail bolnici u vezi nalaza koje cekamo...javila mi se tajnica ravnatelja u roku 2 sata,odgovorila na moj mail kratkom porukom da ce taj slucaj predat ravnatelju i da ce mi se on javit...svaka 2 sata otvaram mail,ali niti jedne jedine poruke vec treci dan ..imali smisla nakon 3 godine borbe i tuge uopce vise borit se za te nalaze ? ((

nedavno sam bila u medugorju,jer je mama tamo cesto hodocastila i kupila sam tonuuu figurica ,krunica i svega sto je ona i sama voljela,pa jedva čekam otić na grob sve to sredit,očistit,posložit i popričat s njom

Mama ti je imala plinsku gangrenu?
Inače kad netko u bolnici umre posebice od neke bolničke infekcije, po zakonu moraju napraviti obdukciju. Na nalaze imate zakonsko pravo. Preporučujem da se javite nekom odvjetničkom uredu koji će zatražiti te nalaze i podsjetiti ih na kazne ukoliko to ne izvrše. U pravilu se nalazi uvijek dobe nakon tog poteza.

[pustinja24]

nedostaješ mi jako jako

[pustinja24]

jedan dio mene s tobom zauvijek otišao je...

[sudoku22]

Ivanicapeca kaže:

Da, al na kraju dana te ipak nekak opet zazebe oko srca kad pomisliš na tu činjenicu. Nekih ljuski svoga jajeta se još nisam oterasila.

Mislim da svih nas zazebe oko srca,mene najcesce rano ujutro i navecer prije spavanja...cesto su moje misli usmjerene majci,kad se trudim napravit nesto najbolje sto mogu i sl...mislim da cu za ovaj vikend otic do ob.groba(jer nije u gradu gdje zivim) i otic se ispovjedit...mislim da sam zadnji put za Svi svete ili Bozic bila i bas me to nesto muci...izabrat cu najljepsi aranzman

[skorpion tm]

Ivanicapeca kaže:

Da, al na kraju dana te ipak nekak opet zazebe oko srca kad pomisliš na tu činjenicu. Nekih ljuski svoga jajeta se još nisam oterasila.

Na žalost, i ja se slažem s time...