|
Samohrana praxi mislilica
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Kirkale
Postova: 46,321
|
Na Badnjak, u bivšem stanu tete Emilije...III.
V.
Voda joj je curila iz nosa dok su se suze spuštale po napuhlom crvenom licu. U isti čas Iva se trudila piti, plakati i govoriti - posve neuspješno. Skipi je na podu grabio halapljivo hranu iz zdjelice kao da se ništa nije dogodilo. Svo troje sjedili smo u kuhinji uz otvoreni prozor kako bi svježi zrak ušao u stan. Šutjeli smo nastojeći smiriti dijete skrivajući svoje uzbuđenje.
Sve se odigralo brzo. Kad je Iva rekla kako vidi plamičak, "Ujak" je Vanja naredio Marku da u najvećem loncu zapali novine. Plamen svijeća nije bio dovoljno jak vodič koji bi dijete i mačku dovelo do nas. Plamen iz upaljene posude oprljio je zid ali i osvjetlio je cijelu dužinu hodnika. Tek tada je dijete ugledalo svjetlo kao putokaz. Prvo smo u hodniku vidjeli Skipija, udaljenog par metara od plamena kako trese šape kao da je bio na kiši. Odmah iza njega "izašla" je iz zida i Iva. Potrčala mi je u zagrljaj iz koje mi ju je oteo Marko. Istodobno smo plakali i smijali se ne birajući i što bi prvo trebalo činiti. Ujak" Vanja se naslonio na suprotni zidu hodnika, brisući kapljice znoja s čela. Nakon nekog vremena, starica je stala gasiti svijeće a sa zadnjom ugašenim plamom svi smo se povukli u kuhinju.
Stan je bio prepun ustajalog zraka, zasićeno toplinom svijeća i trebalo ga je izvjetriti.
Ujak nam je ostao dužan objašnjenje. Prije toga, napućila je svoje usne, predhodno ih navlažeći ponuđenim alkoholom. Ohrabrene pićem, njene su riječi mogle slobodno poteći. Priča je ustvari bila veoma jednostavna ali previše nevjerovatna da bi se u nju olako povjerovalo. Emilijijn otac je po čudnim okolnostima neposredno pred Drugi svjetski rat, kupio stan u kojem je Iva nestala. Dobio ga je veoma povoljno od nekog stranca kojemu se žurilo sa prodajom. Godine su prolazile, Emilija je rasla u njemu. Vanja je stanovala kat ispod i dvije su se susjede godinama družile. Tek kad je stekla potpuno povjerenje, moja teta otkrila joj je tajnu. Jednom dok joj je otac još bio živ, nestalo je struje te je ona hodajući po hodniku "pala u rupu". Sve bi završilo tko zna kako da otac nije imao neka saznanja o prolazima kroz dimenzije. Izvukao ju je na način na koju je i Iva izašla uz stvarnosti koja postoji ali je mi ne percipiramo. Stan je naime nekad pripadao osobi koja je održavala prolaz između dimenzija prohodan. No, očito se dogodilo nešto nenadano te je čovjek prodao stan a da ulaz nije posve „zatvorio“. Ipak je novog kupca uputio u mogućnost pada kao i pronalaženje lijeka za takav događaj. Ne bi dogodilo ništa, da se u stanu nisu zbile istodobno dvije stvari; prva je nestanak struje, a druga je prisustvo životinje koja može vidjeti ulaz. U oba su slučaja to su bile mačke.
Prvi puta kad se dogodilo Emilijina mačka se zavukla u prolaz a drugi puta je Skipi preplašen uletio baš na to mjesto. Iva ga je pratila te krenula za njime. Našla se u mrklom mraku te je preplašena stala zapomagati. Naravno, nismo znali za njen ulazak u drugu dimenziju. Ipak, nije sve tako bezazleno, govorile su usne "Ujka" Vanje. Za boravak u tim prostorima, potrebno je iskustvo. Opasnosti vrebaju na svakom koraku jer vrijede druga pravila ponašanja nego u našoj stvarnosti. Desno oko "Ujka" Vanje tada je lagano zatitralo. To je bio očit znak da zna više nego što trenutno želi reći. Vjerovatno ju je na to ponukalo prisustvo djeteta, koje se konačno u mome naručju smirilo. Uz nestanak struje, prolaz koji se nalazi u hodniku vidljiv je samo životinjama. Paleći bezbrojne plamene svijeća onaj koji se zaglavio u tom prolazu, može se vratiti jer je svijetlo svijeća i sam plamen „svjetleća reklama“ koja se vidi i iz one dimenzije.
Slutila sam da se iza biranih riječi starice, skriva njeno osobno iskustvo. Na to me postaklo spremna kutija sa svijećama kao i ona od pokojne tete Emilije, za koju je starica znala da postoji u stanu.
Ni Marku ni meni nije se nikako svidjela činjenica o neobičnim vratima u našem hodniku. Morali smo ipak priznati da nas je nestanak djeteta uvjerio kako čovjek nikad nije spreman vjerovati u nešto sve dok se sam ne prođe lekciju. Fenomen je zanimljiv ali sve dok je prisutan prolaz u stanu predstavljao je opasnost da netko od nas opet ne zaglavi.
VI.
Na sam Badnjak te godine dobili smo najljepši dar kojeg smo mogli zamisliti; vratio nam se naše dijete a i mi smo postali svjesni da ono što naše oko vidi da to nije sve što i postoji. To je bio lijep završetak godine i početak novog načina prihvaćanja života i stvarnosti koja nas okružuje. Naši gosti su ipak ostali praznih rukava; stan je bio u kaosu, purica je debelo kasnila s pečenjem a biskvit mi je izgorio. Bor nismo okitili a stan je i dalje bio prepun mirisa svijeća koje su se uvukle u stvari razbacane naokolo. Izmučena Iva stisnula se na fotelji a do nje je spavao nažderani mačak. Ni mi nismo bili boljeg raspoloženja pa se Badnja večera brzo završila. Za taj dan imali smo dovoljno uzbuđenja. O tome nismo nikome više pričali. Vjerujem da nam većina prijatelja ne bi vjerovala.
VII.
Svake godine dobivamo čestitku za Božić, ispisanu drhtavom staračkom rukom. "Ujak" Vanja nam zapravo čestita posebno rođenje naše Ive na dan kad je nestala i vratila se živa i zdrava.
A stan?
Naravno, prodali smo ga.
Iako ispod cijene. Uspjeli smo ipak sakupiti za 60 normalnih kvadrata stambenog prostora u novom dijelu grada. Tu nema nikakvih "prolaza" po hodnicima već samo ukradenih sijalica u ulazu, pokvarenih liftova i smeća po stepenicama.
Kraj svake kalendarske godine donaša mi ipak svojevrsnu bojazan.
Neće li jednom izostanak Božične čestitke ispisane staračkim rukpisom, značiti da je naš "Ujak" Vanja trajno prešao u neku drugu, nama nepoznatu dimenziju?!
U tom slučaju povratak s druge strane neke nama nepoznate stvarnosti, nije izgledan.
Konac
|
Linearni mod
