Moje vječno ja

[yeeeah]

pronađena kaže:

No, jednom kad si izabrao, nema više onog neprestanog osjećaja neopisive radosti i savršenstva. Ostaje djelovanje prema onom što si izabrao.

Razumijem. Ne razmumijem jel se smatraš ozbiljnom kad netko ti kaže ti si to učinila. Ili kada kažem ja ču to učiniti. U tom stanju kojem si sad kao funkcionalan ego. Kao ja osoba sa svojom osobnošću i usmjerivanjem osječaja i radnji. Jel možeš preći iz ega u čistu svijesnost po izboru ? Jel možeš iz stanja ega razlikovat ego i čistu svijest.

[Cherie]

pronađena kaže:

Mislim da je pitanje vječnosti, trajnosti ili nepostojanosti JA jednako bitno za sve, ne samo za 'duhovnjake'. Kao što je bitno i što s tim JA kad ga već imam.
Osobno iskustvo dovoljno je pojedincu da prijeđe na razinu gdje pitanja više nisu važna. Ostaje otvoreno želi li ostati na toj razini i, kako reče Cherie svojedobno, koja korist za pojedinca. Na kraju trebamo odabrati hoćemo li se u potpunosti odreći ega i otići u pustinjake ili ćemo ga osvijestiti i preuzeti kontrolu nad njim i uživati u njemu.

Samo da dodam ... Čitam sad jednu divnu knjigu od Gopija Krishne "Što je kozmička svijest" u kojoj između ostalog kaže da se o tome ne govori, ali da svaki mistik, čak i kad odluči da želi zadržati to "stanje" ne može. Naime, dovoljno je malo promijene u kemiji mozga, malo loših vibracija izvana, loša hrana, narušeno zdravlje da se ono izgubi. Nakon što ga izgubi, kaže on, mistik ostaje u stanju dubokog očaja.

Tako, eto, čak i kad čovjek želi neprekidan tok čiste svjesnosti nije stvar njegovog izbora. Osim toga mnogo toga se mora uskladiti da bi on bio u tijelu i paralelno uživao u svom samadhiju. Netko mora brinuti za njega, donositi hranu, oprati mu robu, plaćati račune, mora postati nečiji parazit. Stoga ostaje mu biti malo ovdje malo tamo ..... ako mu naravno uspije po želji skakati iz ove uobičajene u čistu svijest.

[Marian Oden]

pronađena kaže:

Mislim da je pitanje vječnosti, trajnosti ili nepostojanosti JA jednako bitno za sve, ne samo za 'duhovnjake'. Kao što je bitno i što s tim JA kad ga već imam.
Osobno iskustvo dovoljno je pojedincu da prijeđe na razinu gdje pitanja više nisu važna. Ostaje otvoreno želi li ostati na toj razini i, kako reče Cherie svojedobno, koja korist za pojedinca. Na kraju trebamo odabrati hoćemo li se u potpunosti odreći ega i otići u pustinjake ili ćemo ga osvijestiti i preuzeti kontrolu nad njim i uživati u njemu.

A ovo si krasno rekao

Razmišljanje o vječnosti i o trenutnom nestanku, je proizvod našeg uma, straha, jecanja, i "treperenja" i u takvom stanju mi lutamo po obzorima prošlosti i budućnosti bez kraja. Užas.

A što se tiče same definicije, pročitao sam jednu prelijepu od indijskog mudraca Rajeenasha Osho-a, u njegovoj prvoj knjizi tajni:

Zato je prva bitna stvar: u trenutku ljubavi prošlost i budućnost ne postoje. Tada se mora shvatiti jedna veoma delikatna stvar: ako ne postoji prošlosti i budućnost, možeš li ti ovaj trenutak zvati sadašnjost? Ovo može biti sadašnjost samo između dvije tačke između prošlosti i budućnosti. Ako ne postoje te dvije krajnosti, kakva je svrha ovo zvati sadašnjost? To je besmisleno. Zbog toga Šiva ne koristi riječ "sadašnjost". on kaže" vječni život". on pod tim podrazumijeva "beskonačnost" -ulazak u "beskonačnost".

Mi dijelimo vrijeme u tri dijela-prošlost,sadašnjost i budućnost.

To je jedna vještačka podjela-sasvim lažna. Vrijeme se podrazumijeva u okviru prošlosti i budućnosti Sadašnjost nije dio vremena. Sadašnjost je dio vječnosti. Ono što je prošlo je vrijeme, ono što treba da dođe je vrijeme. on što je sada nije vrijeme jer ono nikako ne može proći. Ono je uvijek ovdje Sada je uvijek prisutno. To je UVIJEK tu! Ovo sada je beskonačno. Ako dolaziš iz prošlosti, ti nikada nećeš stići u sadašnjost. Iz prošlosti se uvijek ide u budućnost. Nikako da dođe trenutak sadašnjosti. Iz prošlosti se ide direktno u budućnost. Iz sadašnjosti se nikada ne ide u budućnost. Iz sadašnjosti se samo ide još dublje i dublje u ovaj trenutak. To je taj vječni život. Mi to možemo reći i ovako: vrijeme se prostire od prošlosti do budućnosti. Vrijeme je nalik letu avionom, letu po određenoj putanji. Ili, to možemo nazvati i horizontaInim. Onog trenutka kada si u sadašnjosti, dimenzija se mijenja: ti se krećeš po vertikali-gore ili dolje, prema visinama ili prema dubinama. Tada se nikada ne krećeš horizontalno.

Buda, Šiva i njima slični žive u vječnosti, ne u vremenu.

[fbuki]

Cherie kaže:

Samo da dodam ... Čitam sad jednu divnu knjigu od Gopija Krishne "Što je kozmička svijest" u kojoj između ostalog kaže da se o tome ne govori, ali da svaki mistik, čak i kad odluči da želi zadržati to "stanje" ne može. Naime, dovoljno je malo promijene u kemiji mozga, malo loših vibracija izvana, loša hrana, narušeno zdravlje da se ono izgubi. Nakon što ga izgubi, kaže on, mistik ostaje u stanju dubokog očaja.

ako je riječ o istom ili nečem sličnom (ne znam), upravo, od prije nekog vremena, našao sam se u nemilosti "problema" sličnog tipa nakon gubitka veze sa "sviješću" koja ni po čemu ne ovisi od osobne svijesti jer izvan je osobnih okvira. takoreći nema više okvirnih unutarnjih ni vanjski iskustava, stvari, vrijednosti za koje bi se čovjek više mogao interesirati, vezivati itd.

mogu reći da je to uistinu grda stvar. jednostavno ništa više od toga ne može ti ispuniti nastali "prazan" prostor. samim tim motivacija za uobičajeno je na vrlo niskoj razini.

ako je to to (ta neka vječna svijest), ne znam kakve veze misticizam ima s tim. stvar je toliko jednostavna da pojam mistično nikako ne pristaje uz to. ne znam.

Tako, eto, čak i kad čovjek želi neprekidan tok čiste svjesnosti nije stvar njegovog izbora. Osim toga mnogo toga se mora uskladiti da bi on bio u tijelu i paralelno uživao u svom samadhiju. Netko mora brinuti za njega, donositi hranu, oprati mu robu, plaćati račune, mora postati nečiji parazit. Stoga ostaje mu biti malo ovdje malo tamo ..... ako mu naravno uspije po želji skakati iz ove uobičajene u čistu svijest.

ovo je istina (u vezi održavanja tijela). taj čovjek više i nije osoba, samo po vanjskom izgledu čini se tako, usidren u nepromjenjivom jasno razaznaje istinsku stvarnost od ostalog, kakvo već je...
tako da se njemu fućka hoće li se tko skrbiti ili ne o njegovom tijelu. sponu s tijelom, kad zaželi, može prekinuti.

[Perceval]

tehuti kaže:

Sve je to divno i krasno. Ali da me netko u tom stanju upuca sačmaricom ili me pokosi motorkom, džabe mi moja svjesnost i prostori-neprostori, ja-ovi i ne-ja-ovi. Moja svijest se gasi; iskrivljeno i fragmentarno doživljava stvarnost oko sebe dok se potpuno ne izgasi. Tj. dok ne izgubim JA u potpunosti (smrt). Moja svjesnost može iz subjektivne perspektive biti polazište mojeg iskustva svijeta, ali to ne znači da je svijest baza materijalne egzistencije. Barem za to nema nikakvog dokaza, dapače, sve je kontra dualizma i idealizma.

Mislim da je to ipak stvar subjektivne percepcije, a ne objektivnog činjeničnog stanja. Isto će tako netko u redukcionističkom materijalizmu vidjeti spoznajni okvir koji ne uspijeva držati korak sa iskustvenom fenomenologijom koja prati modernog čovjeka. Iz njegovog kuta gledanja, spomenuti okvir može se doimati poput stare kante koja propušta na sve strane, a pokušaji krpanja njenih rupa kao jalov posao.

[pronađena]

yeeeah kaže:

Razumijem. Ne razmumijem jel se smatraš ozbiljnom kad netko ti kaže ti si to učinila. Ili kada kažem ja ču to učiniti. U tom stanju kojem si sad kao funkcionalan ego. Kao ja osoba sa svojom osobnošću i usmjerivanjem osječaja i radnji. Jel možeš preći iz ega u čistu svijesnost po izboru ? Jel možeš iz stanja ega razlikovat ego i čistu svijest.

Sada u meditaciji pokušavam postići samo unutrašnji mir. Stapanje s čistom sviješću je nešto što će ionako doći prije ili poslije. Odvajanje od te čiste svijesti je neopisivo bolno. Ako smo odabrali ostati u ovom svijetu kroz svoj ego, samim tim izborom smo se odvojili od čiste svijesti.

fbuki kaže:

ako je riječ o istom ili nečem sličnom (ne znam), upravo, od prije nekog vremena, našao sam se u nemilosti "problema" sličnog tipa nakon gubitka veze sa "sviješću" koja ni po čemu ne ovisi od osobne svijesti jer izvan je osobnih okvira. takoreći nema više okvirnih unutarnjih ni vanjski iskustava, stvari, vrijednosti za koje bi se čovjek više mogao interesirati, vezivati itd.

mogu reći da je to uistinu grda stvar. jednostavno ništa više od toga ne može ti ispuniti nastali "prazan" prostor. samim tim motivacija za uobičajeno je na vrlo niskoj razini.

Poželiš se maknuti daleko od svega i jednostavno uživati u toj svijesti jer znaš da su ti za preživljavanje dosta livadne sjemenke, voda i sunce?

ako je to to (ta neka vječna svijest), ne znam kakve veze misticizam ima s tim. stvar je toliko jednostavna da pojam mistično nikako ne pristaje uz to. ne znam.

Mistikom nazivamo sve ono što nam razum teško može pojmiti.

ovo je istina (u vezi održavanja tijela). taj čovjek više i nije osoba, samo po vanjskom izgledu čini se tako, usidren u nepromjenjivom jasno razaznaje istinsku stvarnost od ostalog, kakvo već je...
tako da se njemu fućka hoće li se tko skrbiti ili ne o njegovom tijelu. sponu s tijelom, kad zaželi, može prekinuti.

Upravo tako. Fućka mu se za tijelo jer su mu potrebe minimalne, a s povišenom sviješću dolazi i zdravlje. Ali može li mu se fućkati i za okolinu i one koji, možda, ovise o njemu? Može li čovjek ostati u tom prekrasnom stanju povišene svijesti, a da ga više ništa ne dira?
Eternalme si je stvari lijepo posložio. Priznaje svoj ego kao nešto normalno, a istodobno ga promatra kao ono što jest - jedan prekrasan privid.

[fbuki]

pronađena kaže:

Upravo tako. Fućka mu se za tijelo jer su mu potrebe minimalne, a s povišenom sviješću dolazi i zdravlje. Ali može li mu se fućkati i za okolinu i one koji, možda, ovise o njemu? Može li čovjek ostati u tom prekrasnom stanju povišene svijesti, a da ga više ništa ne dira?

ukratko, čovjek emocije ima i dalje ali ga te emocije više neće držati na uzdi.

samo svjedočenje, dakle bez poistovjećivanja s raznim unutarnjim i vanjskim manifestacijama, čovjeka neće učiniti manje vrijednim u odnosima s drugima.

[Điđe T.]

fbuki kaže:

ukratko, čovjek emocije ima i dalje ali ga te emocije više neće držati na uzdi.

samo svjedočenje, dakle bez poistovjećivanja s raznim unutarnjim i vanjskim manifestacijama, čovjeka neće učiniti manje vrijednim u odnosima s drugima.

nije lagano, bar ne meni

[antik]

lipa tema