Bili smo vojnici...

[Simba-OS]

Na prijedlog nekoliko forumaša, evo, otvaram temu, za koju ne vidim drugog mjesta, nego na Politici.
Radi se o braniteljima. Budući da se o njima raspravlja samo i jedino na Politici, da se njima manipulira u dnevno političke svrhe, na sve moguće načine, ova tema trebala bi biti mjesto gdje će pisati pretežno branitelji, članovi njihovih obitelji, prijatelji, poznanici. Priče o braniteljima, njihovim iskustvima, životnim pričama i sudbinama.
Tako da se barem na taj način forumaši upoznaju sa pravim činjenicama, životnim istinama i sudbinama tih ljudi. Vitezova.
Da svi oni, koji su rat doživjeli i proživjeli putem medija, iz bilo kojeg razloga, doznaju ne samo političke formulacije i demagoške teze, već i one sitnice, onu finu prašinu, u kojoj su ostala zapisana svjedočanstva svakodnevnih i lijepih i ružnih stvari, koje su tim ljudima u ratnim i poratnim godinama bile i jesu svakodnevica.
Čak i kao čisto političko pitanje, branitelji su jedna od najosjetljivijih tema hrvatske stvarnosti i današnjice.

Molim moderatore da stave ovo kao top temu. Također molim cijenjene forumaše da na ovoj temi ne razrađuju diskusije i ostale oblike razmjene mišljenja, uobičajene za Politiku. Ova tema trebala bi biti mjesto na kojemu će branitelji pisati priče i svjedočanstva. Također i mjesto na kojemu će moći istresti svoje muke, probleme i frustracije. Nekima će možda biti lakše ovako u anonimnosti otvoriti dušu, a i svima ostalima biti od koristi da se pobliže "upoznaju" sa ljudima koji su na svojim leđima iznijeli najveći teret stvaranja i obrane ovoga što danas imamo. Ma koliko to bilo malo ili puno, ma koliko je ružnih stvari, ipak je naše i jedino što imamo. A branitelji su ti koji su to omogućili. Ma koliko to nekima bilo priznati. Upoznajmo one o kojima diskutiramo.

Dakle, još jednom molim sve forumaše da se suzdrže od trakavičastih diskusija i ostalih ružnih stvari. Ukoliko bilo tko smatra da nešto sa ovog topic-a treba raspraviti, molim da za to otvori drugu temu.
Hvala.

PS. Budući da sam pokretač teme, započeti ću prvi sa pričama. Za početak, prenijeti ću prvu priču sa druge teme, koja je i dovela do otvaranja ovog topic-a, a zatim dodajem još jednu priču. Prva se dijelom temelji na vlastitom iskustvu, a dijelom je uopćena za većinu branitelja. Druga priča je iz vlastitog iskustva i potpuno istinita. Možda sam pogriješio u nekom detalju, jer davno je bilo. Ali to i nije toliko važno. Također pozivam branitelje na ovom forumu, a i ostale koji znaju slične priče, da ih napišu ovdje. Ako to ne možemo na ovom forumu, ne znam gdje možemo.

[Simba-OS]

ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI

Ok, napokon nešto konkretno. Dakle - da. Pravo na uvoz jednog vozila oslobođeno carine i poreza. Ja bih to usporedio sa subvencijom. Kao što država subvencionira gomilu stvari, kao poticaj. Za tih nekoliko tisuća kuna (ili koliko li je već iznosila carina) ti su ljudi dali najviše što čovjek može dati za svoju zemlju - svoje zdravlje, dio svog života. Nepovratno. Dali su nešto što se zapravo ničim ne može nadoknaditi. Zamisli da si dečko od nekih 18 ili 20 godina. Imaš svoj život, svoje društvo, curu. Završio si školu ili faks i upravo si se zaposlio ili se trebaš zaposliti. I odjednom sve to nestane i ti se nađeš u odori, s puškom u ruci negdje u *izdi materinoj, bogu iza nogu, u nekakvoj šumi, spavaš na zemlji, u mokrom, na smrznutom, pucaju po tebi, ti po drugima. Vrijeme protiče i ovo postaje tvoj život, a ono od prije zaboravljaš. Godine prolaze.
Napokon, nakon nekoliko godina, rat završava, demobilizacija, vraćaš se u civilku. Ali svega onog što si za sobom ostavio više nema. Društvo se razmililo, poženilo, poudalo. Nekadašnja cura se udala i šeće 2-3 kindera, na radnom mjestu na kojem si radio ili trebao raditi danas radi pitaj boga tko. Gdje god da dođeš pitati za posao otpile te, jer kažu - nemaš radno iskustvo koje se traži. Završavaš na burzi, svaki mjesec redovito se javljaš ko poslušno pseto, baba sa pepeljarkama opali ti pečat i popis u knjužicu i vikne: slijedeći! Šetaš gradom, i grad se promijenio. Tvog omiljenog kafića odavno nema, tu je sad nekakav butik. Drugi kafić je još tu, ali vlasnik je neki novi, konobari novi, gosti, koje is nekad redom poznavao, sad su stranci, ne poznaješ nikoga od njih. U diskaćima i klubovima u koje si nekad zalazio danas svira neka deseta vrsta glazbe, gledaš oko sebe i uočavaš da su sve oko tebe klinci. I onda skužiš da više nisi onaj dečko od 18 ili 20 godina, pred kojim je bio čitav život, koji je čekao da ga udahneš punim plućima. Sad si bliže 30-tim, za većinu tih klinaca si matorac. Trkneš do šanka i naručiš hitro mineralnu, jer te uhvatio napad kroničnog gastritisa, kojeg si zaradio tamo negdje. Skrivaš osmjeh, da ti se ne vide zubi, propali i oronuli od konzervirane hrane i nemogućnosti održavanja higijene tamo na bojišnici.
Sutradan se vrijeme promijenilo, kiši. S mukom ustaješ iz kreveta, reuma stisnula. Ili možda išijas. Uspomena na noći provedene u vodi, na mokrom i vlažnom i temperaturama 10 ili 20 ispod ništice.
Zdravlje ti je kao u 60-godišnjaka. Ali ne muči te toliko zdravlje, navikao si. Ono što te muči jest bol u duši. Sam si, nemaš nikog. Želiš si obitelj. Želiš djecu, ženu. Ali ljubav iz mladosti odavno se udala. Mlad više nisi, upucavanje curama teško ide. A nemaš ni volje, nakon svega što si prošao. Niti je tako lako pronaći nekoga tko bi ti odgovarao. Oko tebe su "neki novi klinci", a ti ne poznaješ više nikoga. Život ti je poput filmske vrpce, sa koje je netko jednostavno škarama odsjekao dio. Taj ti dio jako nedostaje, ne možeš pokupiti konce. To je i nemoguće, jer vrijeme ne možeš vratiti.

Ovo ti je samo jedan mali, maleni dio onoga što su branitelji proživjeli i još proživljavaju. A ovakvih priča je na tisuće. Ljudskih sudbina, koje nitko od vas ne razumije. I ne mari. A ti (oprosti na izrazu) kokodačeš o par tisuća kuna, koje je tim ljudima država oprostila za kupnju automobila, kao maleni znak zahvalnosti za svu žrtvu i sve muke koje su proživjeli i proživljavaju.

Svi ostali, ma koliko teško proživjeli rat, ipak imaju kontinuitet u svom životu. Taj kontinuitet životu daje smisao. Jer postoji uzročno posljedična sveza svih događaja u njemu i tu se čovjek može snaći i ipak utjecati na vlastiti život. Branitelji to nemaju. Taj im kontinuitet života, daj djelić, nedostaje kao invalidu noga ili ruka. I dok za invalida postoji proteza kao kaka takav nadomjestak, braniteljima za taj komadić života nadomjestka nema.

I kad još čuju i vide kako se po njima pljuje, omalovažava, govori ovako kako govoriš ti, da to što su učinili nije ništa posebno ni značajno, ostaje im samo da si skrate muke.

Svima ovdje savjetujem neka odu do najbliđe braniteljske udruge, neka provedu neko vrijeme s njima, neka ih slušaju. Tek ćete onda shvatiti u kolikoj ste zabludi. Jer većina vas ovdje raspravlja o braniteljima, a da pojma nema o čemu govori.

[Simba-OS]

PRIJATELJI

Bili su prijatelji iz djetinjstva. Dečki iz iste ulice. O prijeratnom periodu njihova prijateljstva ne znam ništa. Ali za ovu priču nije niti bitno.
Jedan od njih dvojice priključio se ZNG-u odmah po početku "balvan revolucije" i agresije na Hrvatsku. Drugi, na nagovor prvog, nešto malo kasnije, ali ne puno kasnije. Uglavnom, obojica imaju status dragovoljca Domovinskog rata. Odnosno, imali bi. Kad bi danas obojica bili živi. No, nisu. O tome ova priča govori.
Moje poznanstvo s njima počinje onog dana kad je ovaj drugi pristupio ZNG-u. Jer je to bio dan i mog pristupanja ZNG-u. Znate kako je to kad se nađete negdje na nekom mjestu, punom vama nepoznatih osoba. U prvo vrijeme se držite onih koji su vam po nečemu najbliži. Meni je najbliži bio taj s kojim sam se isti dan pridružio braniteljima. Prvih dana smo se nas dvojica "friških" držali zajedno, dok nismo upoznali ostale kolege.
Tako sam jednog dana upoznao i onog prvog. Ne želim navoditi prava imena, pa ću, u svrhu priče, prvoga zvati Ivica, a drugog Pero. Dakle, s Perom sam se držao prvih par dana, a nakon toga sam upoznao i Ivicu. Bio je pojava. Za razliku od nas novih, imao je pravu maskirnu odoru i čizme. Na glavi je furao maramu, na rukama rukavice bez prstiju. Bio je snajperist (to stoga jer se i prije rata bravio streljaštvom rekreativno). Imao je mirno oko i sigurnu ruku.
Tek kasnije, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je Ivica zapravo duša od čovjeka, prava dobričina. Uvijek spreman pomoći što god i kome god treba.
I tako, slijedećih mjesec dana proteklo je u odlasku na položaje, držeći obranu Osijeka, povratku sa istih, jedan dan odmora, pa opet na položaje. Bili su to lijepi dani, barem što se druženja tiče. Upoznao sam i druge ljude. Sve više manje mladi, dobri dečki. I nadasve hrabri. Ponekad i suludo hrabri.
Jednog dana dobili smo zapovijed za pokret. Kuda? Nismo znali. Spremili smo se, ukrcali u vozila i odvezli se u tada još nepoznatom smjeru. Tajnost je bila velika. Tek kad smo stigli, saznali smo da smo nadomak Vinkovaca. Bio je 10 studeni 1991. 13-tog smo krenuli. Bio je to zadnji pokušaj deblokade Vukovara. U jednom trenutku sasula nas je kiša tenkovskih granata. Pobacali smo se na zemlju kako i gdje je tko stigao. Većina nas je zalegla u kanal pored ceste. Kad se stišala prva gužva, počeli smo se na brzinu pogledavati. Jesmo li svi na broju? Gledam uokolo. Gdje je Pero? Nema ga. Na pola raskrižja rupa u asfaltu. Friška, još se dimi. Oko rupe gomila nečega...i krv. Bože dragi! Peri je granata pala pravo pred noge. Šok!
Dalje sa opisom operacije neću ići. Barem ovaj put. Jer za ovu priču niti to nije više bitno.
Uglavnom, pokupili smo što smo pokupiti mogli. Ono što je od Pere ostalo. Tek smo se drugi dan vratili da potražimo nogu, koju prvi dan nismo našli. Odletjela je nešto dalje.
Ako ste mislili da je ovo bilo šokantno, čekajte. Nastavak i kraj ove priče zapravo je daleko šokantniji. Vraćamo se na početak priče i na prijateljstvo Ivice i sada stradalog Pere. Akcija deblokade Vukovara je, kako znamo, propala. Mi smo se vratili doma. Doma se vratio i Ivica. Sve ove godine pokušavam si zamisliti kako se Ivica tada osjećao. Najbolji prijatelj mu je upravo poginuo. I sad ga je čekao težak zadatak. Daleko teži od skupljanja Perinih ostataka. Trebalo je otići k Perinim roditeljima. Oni još ne znaju. Bože, što će im reći? Kako to uopće reći? Kako roditeljima najboljeg prijatelja reći da im je sin jedinac poginuo...Stoji pred vratima, pozvoni i čeka. Vrata otvara Perina majka. "Ivice, vratili ste se", reče Perina majka uz blagi osmjeh. "A gdje je Pero?" Majka gleda iza vrata, misleći da se Pero šali i skriva iza vrata. Ivica šuti. Lice mu se iskrivilo. Perina se majka uozbiljila. Sluti da nešto nije u redu. Na trenutak se gledaju u oči. "Teta..." uspio je zaustiti Ivica, a zatim je briznuo u plač.

Tek koju godinu kasnije razgovarao sam s Ivicom o tome. Kaže da Perina majka i danas drži njegovu sobu u identičnom stanju u kakvom je bila kad je Pero zadnji put otišao od kuće. Na gramofonu je ploča koju je zadnji put slušao.
Pero je bio pripadnik ZNG-a nešto više od mjesec dana. Uspio je zaraditi jednu plaću. Bile su mu 22 godine.

A Ivica...Ivica je danas u mirovini. Ima status HRVI. Ima nekoliko ranjavanja i pati od PTSP-a. Krivi sebe za Perinu smrt. On ga je nagovorio da se priključi ZNG-u. To nikad nije prebolio. Radi honorarno za jednu firmu tek toliko da se nečime bavi. Plaću prima i ne prima, kako kad. Kad je svojevremeno firma bila u krizi i prijetila su otpuštanja, Ivica je rekao: "Ne! Nemojte meni dati plaću, radit' ću besplatno. Ja mirovinu imam i plaća mi nije neophodna. Bolje nego da nekoga otpustite."

Da, Ivica je hrvatski branitelj, dragovoljac. Teško mu je u životu. Sam je, nema ženu ni djecu, nema obitelj. Zapravo je samo ljuska, sjena od čovjeka. Unutar koje se miješaju emocije, uspomene, samoća i osjećaj krivnje zbog Perine smrti. Ali unatoč svemu, zadržao je u sebi ono zbog čega je 91. i krenuo na taj put bez povratka. Zadržao je ljudskost, skromnost, domoljublje, ljubav i brigu za druge. I dalje je spreman na žrtvu ne bi li drugima pomogao.

[Burnaby Joe]

Ja sam poznavao jednog decka iz Osjeka koji je poginuo u ratu, zvao se Petar Ivic. Bio je strasan tip.

[andjelina1]

tako je nemoj čitati kolega...i menije pun .... da se non stop piše protiv nekih stvari, pa pređem preko njih....


simba samo nastavi i nedaj se smetati

provkatora će biti uvijek kojima ovo smeta....i neka im smeta...

bilo bi ljepo kad bi se i drugi pridružili

[crtica]

Simba-OS kaže:
A tko te tjera da ovo čitaš, ako ti smeta? Btw, što se mene tiče, može i podforum, ako se moderatori slože i naprave tako. Mislim da nitko neće imati ništa protiv.

To ti je naš vrli Brankec in dizgajs...pa se nemoj truditi raspravljati...

Inače, za temu

[obelix]

Simba-OS

[go2slep]

Simba-OS kaže:
A tko te tjera da ovo čitaš, ako ti smeta?

tako je, kome se ne čita, neka ne čita

meni je deset puta bolje nego citat od pol stranice iz Telaviveše Cajtunga

Simba

[andjelina1]

slažem se...ovo je ŽIVOT...i proživljeno nešto, a bezvezni mrtvi citati nekih kompleksaša kojima je bitno da se čuje NJIHOVA riječ...su ...kak sam i rekla bezvezni....

simba to ljepo i slikovito opisuje, i osim što me rasplače,vjerujem da će potaknuti one kojima je teško nekome pričati svoje doživljaje, da se ispucaju ovdje i da na taj način lakše podnose bol u duši.

[Pallas]

Molim sve forumase da se drze teme ovog topica. Svi ostali upisi biti ce obrisani.

Hvala!

[Mort]

Simba-OS tvoj post ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI je
Prepoznajem se u njemu.

[Simba-OS]

Mort kaže:
Simba-OS tvoj post ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI je
Prepoznajem se u njemu.

Da, znam. Mislim da se mogu prepoznati svi branitelji, od prvog do zadnjeg. Jer svi su to prošli, svaki na svoj način i s varijacijama na temu. Svima nam se dogodila ista stvar - nedostaje nam komadić života.
Nego, dajte ljudi, napišite neku svoju priču. Neko svoje iskustvo, probleme koje ste imali i ako ste ih prebrodili - kako ste ih prebrodili. Nekome tko to pročita možda pomogne.
Evo i ja ću napisati kako je i što mene izvuklo. Ali malo kasnije. Sad sam rezerviran. Lijep je dan i vodim kćer van. Ona je jedna od stvari koje su me izvukle.

I vi ostali, koji imate nekoga bliskog, da je branitelj. Napišite, ako ne njihova, a onda svoja vlastita iskustva s njima. Ili neka zapažanja. Imena nisu bitna, niti mjesta. Identiteti slobodno neka ostanu skriveni.

[andjelina1]

meni su ostala dva čovjeka u doživotnom sjećanju...
jednom smo jednom prilokom na nekoj svadbi sjedili negdje vani,na nekim klupama....

u stvari on je sjedio a ja sam izašla van bezveze i pitala jel slobodno...
kako imam običaj gledati kako ljudi žive prepoznala sam neku tugu u njemu i normalno kako je meni svojstveno...pitala ga koji je razlog njegove tuge...

nije mi odmah odgovorio ali nisam dugo čekala na odgovor,...ili je to jednostavno bio trenutak istine,ili je samo čekao neku noname osobu da joj kaže, ili je bio pripit pa je priča tekla...

jebe me rat...veli on...
jebe me sve to u ratu, i sve to poslje rata, i jebe me općenito sve...

sad sam ja nastupila normalno sa svojim pametnim suosjećanjem koje u biti uopće nije imalo podloge i uopće nisam imala pojma o čemu pričam,samo sam znala da mu želim na neki način pomoći...


razljutio se i počeo vikati na mene...da koji ja qurac nemu tu prodajem limunade, i da ja nema pojma o ničemu...

znala sam da je u pravu i znala sam da je potrebno da izbaci taj svoj bjes,jad....
nisam više niš rekla,a on je valjda vidio da ja nisam kriva i valjda prepoznao osobu koja iskreno suosjeća, ili nešt slično ....uglavnom je rekao

ubijao sam djecu...

smrzla sam se i nisam imala pojma jel to neki luđo ili kaj mu je, a i inače imam averziju prema ljudima koji mogu učiniti zlo slabijima od sebe.

ne sjećam se šta sam procjedila,samo mi se čini da sam postavila neko pitanje kako je to mogao...

i onda je počeo...
ti neznaš....nitko od vas ne zna ..ne kuži kako je to vidjeti zaklanu djecu,kako je to vidjeti raščetvorenu trudnicu...(itd)....vi ne kužite da čovjek izgubi svaki pojam sa zdravim razumom i ostaje ti samo u glavi....jebem vam mater...osvetit ću se..i ništa te drugo ne vodi nego ta jebena misao...uništiti...postaješ robot,bezdušno biće....stroj za ubijanje....

šutila sam i došlo mi je da ga zagrlim...ali mi se činilo da on to nebi uopće doživio, i da je bespotrebno...

šutili smo oboje dosta dugo...

misliš li ti da to mene ne jebe....misliš li ti da nemam morala i da me to ne proganja, misliš li ti da mi je drago što je neko zlo tad vladalo samnom....misliš li da je meni lako zaspati sa tim slikama...
i onda počeo vikati....

jel ti jasno da sam to JA učinio,ja sam to učinio,ja koji ne bih nikad mačku udario...ja sam ubijao iz osvete, iz mržnje


šta sam mu mogla na to reći.....
rekla sam da bi svi na njegovom mjestu učinili isto i da se ne trebaosjećati krivim...dovoljno je štoje do sad toliko patio zbog tog čina i da je to otkup njegovih muka....

digao se i rekao da ja to ne mogu shvatiti.....
unio mi se u facu i rekao....

curo nikad ali baš nikad nećeš shvatiti što prolazi čovjek nakon ovakvih sranja, ja nisam đubre,ja znam da ja nisam đubre....ali dozvolio sam da osveta ovlada samnom....

i otišao....


i ostavio dubok trag u mom načinu razmišljanja i mom načinu osuđivanja tuđih djela....



o drugoj osobi ću drugom prilikom....

nije ovo ugodno ni malo pisati....

simba opet ti kažem..svaka ti čast na volji za pisanjem ovakvih stvari

[crtica]

No offence, no mislim kako bi bilo dobro da na ovoj temi (što i naslov kaže) pišu bivši borci, znači sa iskustvom iz prve ruke...

[andjelina1]

nije problem...u pravu si...ja sam samo htjela na neki način pridonjeti temi

Evo jedna pričica, ali na engleskom. Nekad davno sam je napisao kao mail jednom frendu iz USA, a sad mi i nije baš napeto napisat je na hrvatskom. Oprostite na "piđn inglišu", te na skrivanju forumaškog identiteta.

Hi, xxxxxx

I promised that I will write to you about the war, I have many stories sad and happy ones, many of my feelings I could describe, but for this time I chose one story what will show some irrationalities of war.



In spring 1992, I where on battlefield around small town Capljina on the river Neretva .

We (Croats) where on west side of the river and Serbs where situated on the east side of the river, my position was on the small hill Gradina something like 1000 m from river coast, it was early in the morning and it was cease fire because of negotiations between us and them, for the reason something like 280 Serbian soldiers was trapped in YU army base on the our side and they couldn’t cross the river to join their fucking comrades.

We tried to capture that base , (because there was 2 tanks and couple of cannons, many ammunition, hand weapons, and believe me we where short of that).. I forgot to tell you base was on the river coast and they have artillery support from other side (river is only 200 m wide). So with negotiations we ask them to freely leave but without weapons.

Just for the record from my point of view (2.000 m wide) they have 3 dug in tanks, many canons, mortars and 2 multiple rocket launchers (128 mm) behind hill on their side.We have 2 old 76 mm canons, 2 mortars 82 mm and 3 120 mm, and of course hand anti-tank launchers in small number.


Me and my friend crawl down on coast and lie down in I think that is reed (thing what is grow in the river) we found a good spot for observing other side. We was armed with old M-98 7,9 mm rifles (old German mauzer from WWI) but someone put on it optics and it become good sniper-rifle. Optics was also good for observation ( I was armed with AK-47, during the war, but for that time I took "sniper").

Anyway we lie down and I noticed one Serbian guy with uniform on the other side where was abandoned village . He was playing with dog, small white bastard. I like animals very much, , and I’ve seen lots of abandoned and killed animals especially dogs in this war.



He was something like 300-320 m from us, sitting on small wall, throwing the piece of wood and dog was bringing it back , like almost all dogs are doing.

In that moment i told to myself “look there are also normal people between them ( hate was enormous)

I could meet with this guy after the war to drink couple of beers after the war”.

I tell to my friend: look there is guy playing with dog like there is no war around him.

And he also look thru the optics, and we both observe that peaceful picture in the middle of the war.

Suddenly guy take his gun from his belt , dog approach to him with piece of wood in his mouth, waving his tail, he put the piece of wood in front of guy’s legs, the Serb put the gun in dogs mouth and he pulled the trigger.......

In the same moment thought cross my mind “there are no normal ones between them”and in that moment maybe 1 or 2 (maybe more,) seconds after his shot, me and my friend, without any talk between us, pulled our triggers and blow the fucker couple of meters back (with 2 bullets 7,9 mm in body , he was really blown away).

After that shots cease fire was broke and all weapons on the battlefield start to fire. We lie down till night and when night come we crawl back on our place. We survived that , but we where guilty ones for breaking the cease fire, nobody knows who really begin fire and we never confess that to none.

After two day’s, when heavy fighting ended we capture their base, Some of our soldiers died for that what we did, maybe they wanted to surrender?.



Maybe with negotiations, many of our soldiers and theirs will be still alive, but we couldn’t hold ourselves.

For the end just one though , they are all Milosevic’s willing executioners.

[Mort]

Simba-OS kaže:
Da, znam. Mislim da se mogu prepoznati svi branitelji, od prvog do zadnjeg. Jer svi su to prošli, svaki na svoj način i s varijacijama na temu. Svima nam se dogodila ista stvar - nedostaje nam komadić života.

Nedostaje komadić života, da ali i to doba mi je bilo najbolje u životu.

Simba-OS kaže:
Nego, dajte ljudi, napišite neku svoju priču. Neko svoje iskustvo, probleme koje ste imali i ako ste ih prebrodili - kako ste ih prebrodili. Nekome tko to pročita možda pomogne.

Možda jednog dana kad sa sobom riješim neke stvari.

[Akcija2]

Nastavite dečki dajte, samo naprijed

Dajte svima nama, koji to nismo probali direktno, da vas i ovako upoznamo.

Na ovaj ćete način pojam - branitelj- najefikasnije "oprati" od bilo kakvih neželjenih dodataka

[Mort]

Na kakve dodatke misliš?

[frch]

odlična ideja odlične priče