Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[Azaleja]

Mrs. Pringles kaže:

Ako ona smatra da je asocijalna, da je to problem, osjeća se loše zbog toga i traži pomoć onda bi trebala.
Ako ti smatraš da je ona asocijalna, da ima problem,...- onda ne.

Potpis,ili možda čak i razgovor sa njenim roditeljima.

[Azaleja]

The Perkins kaže:

Imam frendicu koja je jedinica, starci je drže ko kap vode na dlanu (prezaštićenu), nisu je puštali da se ko mala igra s kim hoće i kaj hoće (ko i sva normalna djeca) i zbog toga je sad užasno asocijalna i dosta nekomunikativna pa je to spriječava u dosta toga u svakodnevnom životu...
Ima svega dvije frendice: mene i još jednu curu... Stvarno je asocijalna!
Dal bi ona trebala malo psihologu na razgovor?



Otišla bi ako bi joj ja predložila, al me zanima vaše mišljenje...

Ili pitaš za sebe?

[The Perkins]

Azaleja kaže:

Ili pitaš za sebe?

Ja sam za sebe tu negdje na psihologiji napisala, al mi nitko nije odg...
Al ovo je za frendicu, brinem se za nju da ne ostane samaaaa

[Azaleja]

The Perkins kaže:

Ja sam za sebe tu negdje na psihologiji napisala, al mi nitko nije odg...
Al ovo je za frendicu, brinem se za nju da ne ostane samaaaa

Obično kada se pita za prijateljicu, pita se za sebe

[The Perkins]

Azaleja kaže:

Obično kada se pita za prijateljicu, pita se za sebe

Aj ajmo ne nabijat posteve bezveze... Frendica nije na Forumu.hr, a i pričale smo malo o tome...
Htjela bi ona na razgovor kod nekoga, al dok se ne makne od svoje mame koja je sputava mislim da nema pomaka...


A ak te TOLKO zanima moj problem odi tam di se pišu problemi pa dijagnoze!

[Azaleja]

The Perkins kaže:

Aj ajmo ne nabijat posteve bezveze... Frendica nije na Forumu.hr, a i pričale smo malo o tome...
Htjela bi ona na razgovor kod nekoga, al dok se ne makne od svoje mame koja je sputava mislim da nema pomaka...


A ak te TOLKO zanima moj problem odi tam di se pišu problemi pa dijagnoze!

Nema veze što frendica nije na forumu, čitaj šta pišem, ne između redaka, ono što ne želite čuti. Ako želi sama na razgovor i ako je punoljetna , vrijeme je da se pobrine za sebe, roditelji ne moraju znati. Jer ako ćete vi odlučivati za nju, nema smisla. I njeni su to možda trebali odmah rezati u korijenu spominjete mamu, a šta je sa tatom Ako ona želi-o.k,ako ne-nikome ništa.

[ray of light]

The Perkins kaže:

Imam užasne promjene raspoloženja! Nenormalne! 2 sata sam prevesela i sve mi je super sve oko sebe nasmijavam, a poslije toga ko da mi se baterije istroše i počnem bit užasno agresivna, živčana, depresivna, uopće ne želim da mi se itko obraća... Dosta često imam napadaje plača iz meni nepoznatih razloga, dođe mi...
U 3 godine sam imala 3 napadaja panike, mislila sam da ću umrijet kolko me je treslo sve to, al nikad nisam išla doktoru zbog toga (nisam mislila da bi to moglo biti nekaj ozbiljno)...
Inače sam u životu, u svojih 18 godina prošla sve najgore, od nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog) do rastave roditelja, pa do gadnih zdravstvenih problema, gubitka jako voljenih osoba... Jednostavno previše za mene...
Stalno imam feeling da moram imat sve pod kontrolom, da moram pazit na mamu, na sestru, na psa... Da im se slučajno nekaj ne dogodi... Uvijek sam u nekoj brizi... Stalno sam pod stresom, od kad znam za sebe!
Sad STVARNO više nemogu! Ni fizički, a bogme niti psihički!
Pomoć molim!

pomoć je odlazak na psihoterapije.

[Učenik007]

Ja uvijek imam veliki strah od toga kako če sve ispasti na kraju...npr. kad idemo nekamo na izlet strah me dali ču si nači dobro mjesto u busu,skim ču sjediti i takve stvarii...

[neysi]

kako da zavolim druge ako ni sama sebe ne volim,svima sam draga no katkad pomislim da nisam dostojna svega toga osjećam se glupo i ružno.Tonem sve u dublju depru iz dana u dan ,a da to neželim dopuštam sebi stvari koje ni ne želim zašto?nije mi jasno.

[ray of light]

neysi kaže:

kako da zavolim druge ako ni sama sebe ne volim,svima sam draga no katkad pomislim da nisam dostojna svega toga osjećam se glupo i ružno.Tonem sve u dublju depru iz dana u dan ,a da to neželim dopuštam sebi stvari koje ni ne želim zašto?nije mi jasno.

i što misliš poduzeti u vezi toga?

[cidery]

rejoflajt kaže:

i što misliš poduzeti u vezi toga?

ja predlažem upoznavanje same sebe...samim tim ,na neki način skratiš put do drugih...jel drugi više nego ti vole (da ne kažem poštuju)kad se počneš volit!!!!!

[xsenna]

cidery kaže:

ja predlažem upoznavanje same sebe...samim tim ,na neki način skratiš put do drugih...jel drugi više nego ti vole (da ne kažem poštuju)kad se počneš volit!!!!!

jednostavno pokušaj naći neko mjesto gdje možeš posložiti svoje kockice u glavi,budi smirena

[Promjena50]

Jutro

Evo ovako, vjerojatno imam neki provlem pa da vam pokušam objasniti.

Sretan sam, ali stvarno sam sretan kao osoba. Volim biti sam makar kad izađem, bez problema otiđem u grad, zabavljam se, pričam, uživam, ali više volim biti sam doma. Evo, već sada nisam izašao 2 mjeseca. Vjerojatno ću ovaj petak ili subotu negdje. Imam frendove, zovem ih samo kad idem van jer je to takvo društvo, ne znam kako da drugačije objasnim.

Onda, ne žlim naći posao, jednostavno ne želim makar muljam starcima da tražim itd., ali ustvari to izbjegavam. Nekad se znam osjećati potišteno, ali nije to sad nešto strašno.

Neki dan sam imao san koji me totalno bacio u loše raspoloženje koje dugo nisam iskusio. Kao svaki moji snovi, jako su stvarni te sam sanjao dvije jako važne osobe koje su prošle kroz moj život. Bivšeg najboljeg frenda s kojim više ne komuniciram 2 i pol godine i bivšu curu s kojom se znam od djetinjstva. I povremeno se čujemo te postoje naznake da bi mogli biti ponovno zajedno. I kada sam se probudio, sve je tako izgledalo stvarno u snu da sam cijeli dan bio tužan, osjećaj u grudima, trbuhu, skroz čudno. Htio sam nekakvu slobodu, izaći van samo da ne budem unutra, ali bio sam taj cijeli dan unutra. Jednio sam otišao do dućana 2 puta

No, prošlo je i sada sam opet sretan, sretan sam što sam sam (ne u smislu da nemam curu) već jednostavno odvojen od svijeta, a društvena sam osoba jer nam sam po sebi kada otiđem van da uživam, komuniciram slobodno, zabavljam se, ali opet volim biti odvojen od društva.

I onda se pitam, je li imam neki problem ili? Ne znam, a stvarno sam zadovoljan sa sobom

Jedino me eto, taj san malo potresao

[grgurmali]

Promjena50 kaže:

Jutro

Evo ovako, vjerojatno imam neki provlem pa da vam pokušam objasniti.

Sretan sam, ali stvarno sam sretan kao osoba. Volim biti sam makar kad izađem, bez problema otiđem u grad, zabavljam se, pričam, uživam, ali više volim biti sam doma. Evo, već sada nisam izašao 2 mjeseca. Vjerojatno ću ovaj petak ili subotu negdje. Imam frendove, zovem ih samo kad idem van jer je to takvo društvo, ne znam kako da drugačije objasnim.

Onda, ne žlim naći posao, jednostavno ne želim makar muljam starcima da tražim itd., ali ustvari to izbjegavam. Nekad se znam osjećati potišteno, ali nije to sad nešto strašno.

Neki dan sam imao san koji me totalno bacio u loše raspoloženje koje dugo nisam iskusio. Kao svaki moji snovi, jako su stvarni te sam sanjao dvije jako važne osobe koje su prošle kroz moj život. Bivšeg najboljeg frenda s kojim više ne komuniciram 2 i pol godine i bivšu curu s kojom se znam od djetinjstva. I povremeno se čujemo te postoje naznake da bi mogli biti ponovno zajedno. I kada sam se probudio, sve je tako izgledalo stvarno u snu da sam cijeli dan bio tužan, osjećaj u grudima, trbuhu, skroz čudno. Htio sam nekakvu slobodu, izaći van samo da ne budem unutra, ali bio sam taj cijeli dan unutra. Jednio sam otišao do dućana 2 puta

No, prošlo je i sada sam opet sretan, sretan sam što sam sam (ne u smislu da nemam curu) već jednostavno odvojen od svijeta, a društvena sam osoba jer nam sam po sebi kada otiđem van da uživam, komuniciram slobodno, zabavljam se, ali opet volim biti odvojen od društva.

I onda se pitam, je li imam neki problem ili? Ne znam, a stvarno sam zadovoljan sa sobom

Jedino me eto, taj san malo potresao

Dg. Neurotska depresija (mladenačka)
Th. Medikamenti nisu potrebni. Osim na interetu, nauči pokazivati osjećaje pred biranim bliskim ljudima i onda će nestati osjećaj krivnje (zbog onanije).

[Promjena50]

grgurmali kaže:

Dg. Neurotska depresija (mladenačka)
Th. Medikamenti nisu potrebni. Osim na interetu, nauči pokazivati osjećaje pred biranim bliskim ljudima i onda će nestati osjećaj krivnje (zbog onanije).

Hvala na odgovoru

Nego, je li to jako opasno ili nije?

I zašto ako sam u toj "depresiji" većinu vremena sretan jer znam da ne glumim jer stvarno se tako osjećam. Što je onda to? Ne znam, čudno mi je sve to, volim biti sam, a opet bez beda se zabavljam kada izađem, komuniciram itd. ono, čudno

[grgurmali]

Promjena50 kaže:

Nego, je li to jako opasno ili nije?

Bezopasno stanje. Uobičajena faza u toku odrastanja.

[Ninpo*]

Evo što je kod mene, mislim, nije tako strašno, ali živcira ljude oko mene!

Česte promjene raspoloženja. U jednom sam trenutku puna života i vjere u sebe, spremna na svaki izazov. U drugom sam trenutku jako loše volje, depresivna, nije mi ni do čega, nemam volje ni za što, i gubim vjeru u sebe što me tjera na odustajanje od onog što započnem kad sam u suprotnom raspoloženju!

Što bi to moglo biti? Razmaženost?

Dobro, da ne bi ispalo da sam se došla tu zezati, nisam! Onda?

[Love my life]

uglavnom se ne volim puno svađat jer mogu svašta izgovorit zbog čega mi nekad bude poslije žao, ali mi je nekak bed se ispričavat poslije pa se radije ni ne svađam..i onda tako svakakve gluposti samo prešutim i prešutim i trpim sve u sebi i tako se nakon nekog vremena svega nakupi u meni i jednostavno eksplodiram jer nemogu više izdržat i sva sam deprimirana,nemoćna,plačem...ima li za to neki stručni naziv?

[grgurmali]

Ninpo* kaže:

Što bi to moglo biti? Razmaženost?

Sami ste sve rekli:

- Manjak samopouzdanja uzrokuje neadekvatan odgovor na stres pa otuda oscilacija u raspoloženju adolescenta.

Radite na sebi postavljajući si lako dosezljive ciljeve.

[corona 86]

Pozdrav,
imam pitanje, nadam se da sam na pravom mjestu.

Ja imam problema s prehranom (barem tako mislim) ali to nije klasicni problem kao sto su bulimija ili anorexia, naime ja se uzasno jako pokusavam udebljati. Svaki put kad se pogledam u ogledalo place mi se koliko sam mrsava. Po cijele dane razmišljam samo o hrani, koliko ugljikohidrata, proteina i masti moram unijeti, a zapravo ju mrzim. Mrzim jest hranu, gadi mi se. Al opet kad preskocim obrok (a to je jakooo cesto) mrzim samu sebe. Zna se dogoditi da cijeli dan ne jedem nista, i hrana mi uopce ne fali, ni malo, ali kad shvatim navecer da nisam jela cijeli dan pocinjem histerizirat, plakat, vristat, ubila bi se koliko se zgadim sama sebi. Imam osjecaj da ne zasluzujem zivit, niti imat decka ni prijatelje. jer sam ogavna.


Koji mi je vrag?
Jel to normalno?